Povelja iz Nižnjeg Tagila o industrijskoj baštini[1]The Nizhny Tagil Charter for the Industrial Heritage.
Međunarodni odbor za očuvanje industrijske baštine (TICCIH), 17. srpnja 2003.
TICCIH[2]The International Committee for the Conservation of the Industrial Heritage. je svjetska organizacija koja predstavlja industrijsku baštinu i posebni je savjetnik ICOMOS-a za industrijsku baštinu. Tekst ove povelje usvojili su okupljeni delegati na trienalnoj Glavnoj skupštini TICCIH-a održanoj u Moskvi 17. srpnja 2003. godine.
Preambula
Najranija razdoblja ljudske povijesti definirana su arheološkim svjedočanstvima o temeljnim promjenama u načinima na koje su ljudi izrađivali predmete, a važnost očuvanja i proučavanja dokaza o tim promjenama je općeprihvaćena.
Od srednjega su vijeka europske inovacije u korištenju energije te u trgovini i poslovanju potkraj 18. stoljeća dovele do promjene koja je bila jednako duboka kao i ona između neolitika i brončanog doba, pri čemu su se društvene, tehničke i ekonomske prilike u proizvodnji razvijale dovoljno brzo i temeljito da se mogu nazvati revolucijom. Industrijska revolucija bila je početak povijesnog fenomena koji je zahvatio sve veći dio ljudske populacije, kao i sve ostale oblike života na našem planetu, a koji se nastavlja i danas.
Materijalni dokazi ovih dubokih promjena imaju općeljudsku vrijednost te se važnost proučavanja i očuvanja tih dokaza mora prepoznati.
Izaslanici okupljeni na TICCIH-ovu kongresu 2003. godine u Rusiji stoga žele potvrditi da su građevine i strukture izgrađene za industrijske aktivnosti, procesi i alati koji su se u njima rabili, kao i gradovi i krajolici u kojima se nalaze, zajedno sa svim ostalim njihovim materijalnim i nematerijalnim manifestacijama, od temeljne važnosti. Njih treba proučavati, njihovu povijest poučavati, a njihovo značenje i važnost istražiti i svima pojasniti; najznačajnije i najkarakterističnije primjere treba prepoznati, zaštititi i održavati, u skladu s duhom Mletačke povelje, za dobrobit i korištenje u sadašnjosti i budućnosti.
1. Definicija industrijske baštine
Industrijska baština sastoji se od ostataka industrijske kulture koji imaju povijesnu, tehnološku, društvenu, arhitektonsku ili znanstvenu vrijednost. Ti se ostaci sastoje od građevina i strojeva, radionica, mlinova i tvornica, rudnika te mjesta za preradu i pročišćavanje, skladišta i trgovina, mjesta gdje se energija proizvodi, prenosi i koristi, transporta i cjelokupne njegove infrastrukture, kao i mjesta koja su se koristila za društvene aktivnosti povezane s industrijom, poput stanovanja, vjerskih obreda ili obrazovanja.
Industrijska arheologija je interdisciplinarna metoda proučavanja svih materijalnih i nematerijalnih dokaza, dokumenata, artefakata, stratigrafije i struktura, ljudskih naselja te prirodnih i urbanih krajolika,[3]Radi jednostavnosti, pod pojmom „lokaliteti” podrazumijevat će se krajolici, sklopovi, zgrade, građevine i strojevi, osim ako se ti pojmovi ne koriste u specifičnijem smislu. nastalih za industrijske procese ili kao njihov rezultat. Ona se koristi onim metodama istraživanja koje su najprikladnije za bolje razumijevanje industrijske prošlosti i sadašnjosti. Povijesno razdoblje od primarnog interesa proteže se od početka industrijske revolucije u drugoj polovini 18. stoljeća pa sve do danas, uključujući i suvremenost, dok istodobno proučava njezine ranije predindustrijske i protoindustrijske korijene. Osim toga, oslanja se na proučavanje rada i radnih tehnika koje obuhvaća povijest tehnologije.
2. Vrijednosti industrijske baštine
i. Industrijska baština svjedočanstvo je aktivnosti koje su imale i koje nastavljaju imati duboke povijesne posljedice. Razlozi za zaštitu industrijske baštine temelje se na univerzalnoj vrijednosti tih dokaza, a ne na iznimnosti jedinstvenih lokaliteta.
ii. Industrijska baština ima društvenu vrijednost kao dio zapisa o životima običnih muškaraca i žena te kao takva pruža važan osjećaj identiteta. Ona ima tehnološku i znanstvenu vrijednost u povijesti proizvodnje, inženjerstva i graditeljstva, a može imati i znatnu estetsku vrijednost zbog kvalitete svoje arhitekture, dizajna ili planiranja.
iii. Te su vrijednosti svojstvene samom lokalitetu, njegovoj materijalnoj strukturi, sastavnicama, strojevima i smještaju u industrijskom krajoliku, pisanoj dokumentaciji, kao i u nematerijalnim zapisima o industriji sadržanima u ljudskim sjećanjima i običajima.
iv. Rijetkost, u smislu opstanka pojedinih procesa, tipologija lokaliteta ili krajolika, donosi posebnu vrijednost i mora se pažljivo procijeniti. Rani ili pionirski primjeri od osobite su vrijednosti.
3. Važnost prepoznavanja, dokumentiranja i istraživanja
i. Svaki teritorij treba identificirati, dokumentirati i zaštititi industrijske ostatke koje želi sačuvati za buduće naraštaje.
ii. Pregledi područja i različitih industrijskih tipologija trebali bi utvrditi opseg industrijske baštine. Na temelju tih podataka potrebno je izraditi inventare svih prepoznatih lokaliteta. Oni bi trebali biti osmišljeni tako da budu lako pretraživi i slobodno dostupni javnosti. Računalna obrada i internetski pristup vrijedni su ciljevi.
iii. Dokumentiranje je temeljni dio proučavanja industrijske baštine. Potpuni zapis o fizičkim značajkama i stanju lokaliteta treba izraditi i pohraniti u javni arhiv prije bilo kakvih zahvata. Mnogo se podataka može dobiti ako se dokumentiranje provede prije nego što proces ili lokalitet prestanu s radom. Zapisi bi trebali uključivati opise, crteže, fotografije i videozapise objekata u pokretu, uz upućivanje na prateću dokumentaciju. Sjećanja ljudi jedinstven su i nezamjenjiv izvor koji također treba zabilježiti dok je dostupan.
iv. Arheološko istraživanje povijesnih industrijskih lokaliteta temeljna je tehnika za njihovo proučavanje. Ono se mora provoditi prema jednako visokim standardima kao i istraživanje lokaliteta iz drugih povijesnih ili kulturnih razdoblja.
v. Programi povijesnih istraživanja nužni su kao potpora politikama zaštite industrijske baštine. Zbog međusobne ovisnosti mnogih industrijskih aktivnosti, međunarodne studije mogu pomoći u prepoznavanju lokaliteta i vrsta lokaliteta od svjetske važnosti.
vi. Kriteriji za procjenu industrijskih građevina trebali bi biti definirani i objavljeni kako bi se postiglo opće prihvaćanje racionalnih i dosljednih standarda u javnosti. Na temelju odgovarajućih istraživanja ti bi se kriteriji trebali koristiti za prepoznavanje najvažnijih očuvanih krajolika, naselja, lokaliteta, tipologija, građevina, struktura, strojeva i procesa.
vii. Oni lokaliteti i građevine koji su identificirani kao važni trebali bi biti zaštićeni pravnim mjerama koje su dovoljno snažne da osiguraju očuvanje njihova značenja. UNESCO-ov Popis svjetske baštine trebao bi odati dužno priznanje golemom utjecaju koji je industrijalizacija imala na ljudsku kulturu.
viii. Vrijednost značajnih lokaliteta trebala bi biti definirana, a smjernice za buduće zahvate uspostavljene. Potrebno je uvesti sve pravne, administrativne i financijske mjere koje su nužne za očuvanje njihove vrijednosti.
ix. Ugrožene lokalitete potrebno je prepoznati kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere za smanjenje tog rizika i olakšala izrada prikladnih programa za njihov popravak ili ponovnu uporabu.
x. Međunarodna suradnja posebno je prikladan pristup očuvanju industrijske baštine putem koordiniranih inicijativa i dijeljenja resursa. Potrebno je razviti usklađene kriterije radi sastavljanja međunarodnih inventara i baza podataka.
4. Zakonska zaštita
I. Industrijsku baštinu treba promatrati kao sastavni dio kulturne baštine općenito. Unatoč tome, njezina pravna zaštita trebala bi uzeti u obzir posebnu narav industrijske baštine. Ona mora biti sposobna zaštititi postrojenja i strojeve, podzemne elemente, postojeće građevine, sklopove i cjeline zgrada te industrijske krajolike. Područja industrijskog otpada trebalo bi razmotriti s obzirom na njihovu potencijalnu arheološku, kao i ekološku vrijednost.
II. Programi očuvanja industrijske baštine trebali bi biti integrirani u politike gospodarskog razvitka te u regionalno i nacionalno planiranje.
III. Najvažniji lokaliteti moraju biti u potpunosti zaštićeni te se ne smiju dopustiti zahvati koji narušavaju njihov povijesni integritet ili autentičnost njihove supstancije. Obzirna prenamjena i ponovna uporaba mogu biti prikladan i isplativ način osiguravanja opstanka industrijskih zgrada te bi ih trebalo poticati odgovarajućim pravnim mjerama, tehničkim savjetima, poreznim olakšicama i bespovratnim sredstvima.
IV. Industrijske zajednice koje su ugrožene brzim strukturnim promjenama trebale bi dobiti potporu središnjih i lokalnih vlasti. Potencijalne prijetnje industrijskoj baštini koje proizlaze iz takvih promjena trebale bi se predvidjeti, a planovi pripremiti kako bi se izbjegla potreba za hitnim djelovanjem.
V. Potrebno je uspostaviti postupke za brzo reagiranje u slučaju zatvaranja važnih industrijskih lokaliteta kako bi se spriječilo uklanjanje ili uništavanje značajnih elemenata. Nadležna tijela trebala bi imati zakonske ovlasti za interveniranje kada je to potrebno radi zaštite važnih ugroženih lokaliteta.
VI. Vlada bi trebala imati specijalizirana savjetodavna tijela koja mogu dati neovisno mišljenje o pitanjima vezanima uz zaštitu i konzerviranje industrijske baštine, a njihovo bi mišljenje trebalo zatražiti u svim važnim slučajevima.
VII. Potrebno je uložiti sve napore kako bi se osiguralo savjetovanje i sudjelovanje lokalnih zajednica u zaštiti i očuvanju njihove lokalne industrijske baštine.
VIII. Udruge i društva volontera imaju važnu ulogu u prepoznavanju lokaliteta, poticanju sudjelovanja javnosti u očuvanju industrijske baštine te širenju podataka i istraživanja, i kao takvi su neizostavni sudionici na sceni industrijske baštine.
5. Održavanje i konzerviranje
I. Očuvanje industrijske baštine ovisi o očuvanju funkcionalnog integriteta, stoga bi zahvati na industrijskom lokalitetu trebali težiti tome da se on održi u što većoj mjeri. Vrijednost i autentičnost industrijskog lokaliteta mogu se znatno umanjiti ako se strojevi ili komponente uklone, ili ako se unište sporedni elementi koji čine dio cjelokupnog lokaliteta.
II. Očuvanje industrijskih lokaliteta zahtijeva temeljito poznavanje namjene ili namjena kojima su služili, kao i različitih industrijskih procesa koji su se na njima odvijali. Ti su se procesi s vremenom mogli promijeniti, no sve negdašnje namjene potrebno je istražiti i procijeniti.
III. Očuvanju in situ uvijek treba dati prednost. Rastavljanje i premještanje građevine ili strukture prihvatljivi su samo kada je uništavanje lokaliteta nužno zbog prevladavajućih gospodarskih ili društvenih potreba.
IV. Adaptiranje industrijskog lokaliteta novoj namjeni kako bi se osiguralo njegovo očuvanje obično je prihvatljivo, osim u slučaju lokaliteta od osobitog povijesnog značenja. Nove namjene trebale bi poštovati značajne materijale i održavati izvorne obrasce kretanja i aktivnosti te bi trebale biti što je više moguće usklađene s izvornom ili glavnom namjenom. Preporučuje se predvidjeti prostor u kojem se interpretira bivšu namjenu.
V. Nastavak prilagodbe i korištenja industrijskih zgrada sprječava rasipanje energije i pridonosi održivom razvitku. Industrijska baština može imati važnu ulogu u gospodarskoj regeneraciji propalih ili zapuštenih područja. Kontinuitet koji donosi ponovna uporaba može pružiti psihološku stabilnost zajednicama koje se suočavaju s naglim prestankom dugogodišnjih izvora zaposlenja.
VI. Zahvati bi trebali biti reverzibilni i imati minimalan utjecaj. Sve neizbježne promjene potrebno je dokumentirati, a značajne elemente koji se uklone treba zabilježiti i sigurno pohraniti. Mnogi industrijski procesi ostavljaju patinu koja je sastavni dio cjelovitosti i zanimljivosti lokaliteta.
VII. Rekonstruiranje, odnosno povrat u prethodno poznato stanje, treba držati iznimnim zahvatom koji je prikladan samo ako pridonosi cjelovitosti čitavog lokaliteta, ili u slučaju uništenja velikog lokaliteta uslijed nasilja.
VIII. Ljudske vještine uključene u mnoge stare ili zastarjele industrijske procese kritično su važan izvor čiji gubitak može biti nenadoknadiv. Njih je potrebno pažljivo zabilježiti i prenijeti na mlađe naraštaje.
IX. Potrebno je poticati očuvanje dokumentacijskih zapisa, tvrtkinih arhiva, nacrta zgrada, kao i oglednih primjeraka industrijskih proizvoda.
6. Obrazovanje i osposobljavanje
I. Specijalističko stručno osposobljavanje u metodološkim, teorijskim i povijesnim aspektima industrijske baštine trebalo bi se poučavati na tehničkoj i sveučilišnoj razini.
II. Specifične obrazovne materijale o industrijskoj prošlosti i njezinoj baštini trebali bi izrađivati učenici te bi oni trebali biti namijenjeni učenicima osnovnih i srednjih škola.
7. Prezentiranje i interpretiranje
I. Interes javnosti i privrženost industrijskoj baštini te uvažavanje njezinih vrijednosti najsigurniji su načini za njezino očuvanje. Javna tijela trebala bi aktivno objašnjavati značenje i vrijednost industrijskih lokaliteta putem publikacija, izložbi, televizije, interneta i drugih medija, osiguravanjem održivog pristupa važnim lokalitetima te promicanjem turizma u industrijskim područjima.
II. Specijalizirani industrijski i tehnički muzeji, kao i očuvani industrijski lokaliteti, važna su sredstva za zaštitu i interpretaciju industrijske baštine.
III. Regionalne i međunarodne rute industrijske baštine mogu istaknuti neprekidni prijenos industrijske tehnologije i masovna kretanja ljudi koja on može uzrokovati.
Eusebi Casanelles, predsjednik TICCIH-a
Eugene Logunov, XII. međunarodni kongres TICCIH-a, Nižnji Tagil, 2003.
References
| ↑1 | The Nizhny Tagil Charter for the Industrial Heritage. |
|---|---|
| ↑2 | The International Committee for the Conservation of the Industrial Heritage. |
| ↑3 | Radi jednostavnosti, pod pojmom „lokaliteti” podrazumijevat će se krajolici, sklopovi, zgrade, građevine i strojevi, osim ako se ti pojmovi ne koriste u specifičnijem smislu. |