Načela analiziranja, konzerviranja i strukturnog restauriranja arhitektonske baštine

NAČELA

Svrha dokumenta

Po svojoj naravi i povijesti (materijalu i načinu gradnje), strukture arhitektonske baštine predstavljaju niz izazova pri dijagnosticiranju i restauriranju, a ograničavaju primjenu modernih zakonskih odredaba i graditeljskih standarda. Preporuke su poželjne i potrebne podjednako kako bi zajamčile razborite metode analize i metode popravaka prikladnih kulturnom kontekstu.

Ove preporuke mogu biti korisne svima uključenima u probleme konzerviranja i restauriranja no ni na koji način ne mogu zamijeniti specifično znanje stečeno iz kulturnih i znanstvenih tekstova.

Preporuke predstavljene u dovršenom dokumentu ustrojene su u dva odjeljka: Načela, u kojima su predstavljeni temeljni koncepti i Smjernice, u kojima se raspravlja o pravilima i metodologiji koje projektant treba slijediti. Samo Načela imaju status prihvaćenog i ratificiranog dokumenta ICOMOS-a.

NAČELA

1. Opći kriteriji

1. 1. Konzerviranje, ojačanje i restauriranje arhitektonske baštine zahtijeva multidisciplinarni pristup.

1. 2. Vrijednost i autentičnost arhitektonske baštine ne mogu se zasnivati na čvrstim kriterijima budući da poštovanje prema svim kulturama zahtijeva da se njezina materijalna baština razmatra unutar kulturnog konteksta kojemu pripada.

1. 3. Vrijednost arhitektonske baštine ne nalazi se samo u njezinoj pojavnosti već i u integritetu svih njezinih sastavnica kao jedinstveni proizvod specifične graditeljske tehnologije svojega vremena. Uklanjanje unutarnjih struktura i zadržavanje isključivo pročelja osobito ne odgovara konzervatorskim kriterijima.

1. 4. Kad god se predloži promjena uporabe ili namjene valja pomno uzeti u obzir konzervatorske zahtjeve.

1. 5. Restauriranje strukture na arhitektonskoj baštini nije cilj po sebi već sredstvo postizanja cilja, a to je građevina kao cjelina.

1. 6. Osobitost baštinskih struktura, s njihovim složenim povijestima, zahtijeva organizaciju proučavanja i prijedloga unutar preciznih koraka koji su slični onima korištenim u medicini. Anamneza, dijagnoza, terapija i praćenje, svaki po sebi odgovaraju potrazi za značajnim podacima i informacijama, izdvajanju slučajeva oštećenja i propadanja, odabiru sanacijskih mjera i nadzoru učinkovitosti zahvata. Kako bi se postigla isplativost i najmanji utjecaj na arhitektonsku baštinu koristeći dostupna sredstva na razborit način, obično je nužno da studija ponavlja ove korake u opetovanim postupcima.

7. Ne valja poduzeti ništa bez utvrđivanja ostvarive koristi i štete na arhitektonskoj baštini, osim u slučajevima u kojima su potrebne hitne zaštitne mjere kako bi se izbjegao neizbježni slom struktura (na primjer, nakon šteta u potresu); te bi hitne mjere, međutim, kada je moguće, trebale izbjeći preinaku strukture na nepovratan način.

2. Istraživanja i dijagnoza

2. 1. Uobičajeno je da multidisciplinarni tim, koji se imenuje u odnosu na tip i razmjere problema, od prvih koraka u studiji djeluje zajedno, kao i kod početnog pregleda lokaliteta i pripreme istraživačkog programa.

2. 2. Podaci i informacije prvo se trebaju okvirno obraditi kako bi se uspostavio obuhvatniji plan djelovanja u odnosu na zbiljske probleme struktura.

2. 3. U konzervatorskoj se praksi traži potpuno razumijevanje strukturnih i materijalnih značajki. Bitna je informacija o strukturi u njezinu izvornom stanju ili ranijim stanjima, o tehnikama koje su korištene prigodom konstruiranja, preinakama i njihovim učincima, pojavama koje su se zbile i, konačno, o njezinu trenutnom stanju.

2. 4. Na arheološkim se lokalitetima mogu pojaviti zasebni problemi jer se strukture trebaju stabilizirati tijekom iskapanja, a poznavanje tada još nije potpuno. Strukturne reakcije „nanovo otkrivene“ građevine mogu biti u potpunosti različite od onih na „izloženoj“ građevini. Hitna rješenja vezana uz strukturu lokaliteta, potrebna pri stabiliziranju strukture u trenucima njezina iskapanja, ne bi smjela ugroziti koncept, formu i uporabu cjelovite građevine.

2. 5. Dijagnoza se zasniva na historijskim, kvalitativnim i kvantitativnim pristupima; kvalitativni pristup uglavnom je zasnovan na izravnom promatranju strukturne oštećenosti i propadanja materijala, kao i na historijskom i arheološkom istraživanju, a kvantitativni pristup uglavnom na ispitivanju materijala i strukture, praćenju i strukturnoj analizi.

2. 6. Prije donošenja odluke o strukturnom interveniranju, prvo je neophodno odrediti uzroke štete i propadanja, potom procijeniti razinu sigurnosti strukture.

2. 7. Procjena sigurnosti, koja predstavlja posljednji korak u dijagnosticiranju kojim se određuje potreba za mjerama tretmana, trebala bi pomiriti kvalitativnu s kvantitativnom analizom: izravno promatranje, historijsko istraživanje, strukturna analiza i, ukoliko je to slučaj, eksperimenti i ispitivanja.

2. 8. Primjena istih sigurnosnih razina kao kod projektiranja novih građevina često zahtijeva suvišne, pa i nemoguće mjere. U tim slučajevima specifične analize i prikladni obziri mogu opravdati različite pristupe sigurnosti.

2. 9. Svi bi se vidovi vezani za prikupljene podatke, dijagnozu (uključujući procjenu sigurnosti) i odluku o interveniranju trebali opisati u „obrazloženom izvješću“.

3. Sanacijske mjere i nadzori

3. 1. Terapija bi se trebala usmjeriti uzrocima a ne simptomima.

3. 2. Najbolja je terapija preventivno održavanje.

3. 3. Procjena sigurnosti i razumijevanje značenja strukture trebali bi predstavljati osnovu mjera konzerviranja i ojačanja.

3. 4. Nijedna se radnja ne smije poduzimati bez dokazivanja njene neophodnosti.

3. 5. Svaka bi intervencija trebala odgovarati postavljenim ciljevima sigurnosti, svodeći tako intervenciju na najmanju mjeru, kako bi se zajamčila sigurnost i trajnost uz najmanju štetu na vrijednostima baštine.

3. 6. Projekt interveniranja treba se zasnivati na jasnom razumijevanju vrsta djelovanja koja su uzrokovala štetu i propadanje, kao i onih uzetih u obzir pri analizi strukture nakon intervencije, jer će projekt ovisiti o njima.

3. 7. Odabir između „tradicionalnih“ i „inovativnih“ tehnika mora se procijeniti od slučaja do slučaja, a prednost se treba dati onima koje su najmanje invazivne i najbolje spojive s vrijednostima baštine, imajući na umu zahtjeve sigurnosti i trajnosti.

3. 8. Ponekad poteškoća procjenjivanja stvarnih razina sigurnosti i mogućih koristi intervencija mogu sugerirati „metodu opažanja“, odnosno postupni pristup, počevši od najmanje razine intervencije, uz moguće naknadno usvajanje nizova dopunskih ili korektivnih mjera.

3. 9. Gdje je to moguće, svaka mjera trebala bi biti „povratna“ kako bi mogle biti uklonjene i zamijenjene prikladnijim mjerama kada se stekne novo znanje. Gdje nisu u potpunosti povratne, intervencije ne bi smjele ograničiti naknadne intervencije.

3. 10. Značajke materijala korištenih u restauratorskome poslu (osobito novih materijala) i njihove spojivosti s postojećim materijalima valja u potpunosti ustanoviti. To mora uključivati dugoročne utjecaje, tako da se izbjegnu neželjene usputne pojave.

3. 11. Prepoznatljiva svojstva strukture i njezina okoliša, u njihovim izvornim ili ranijim stanjima, ne smiju se razoriti.

3. 12. Koliko je god to moguće, svaka bi intervencija trebala poštivati koncept, tehnike i povijesnu vrijednost izvornih ili ranijih stanja strukture te ostaviti svjedočanstvo koje će se u budućnosti moći prepoznati.

3. 13. Intervencija bi trebala biti ishod cjelokupnog, integriranog plana koji pruža odgovarajuću važnost različitim vidovima arhitekture, konstrukcije, instalacija i funkcionalnosti.

3. 14. Uklanjanje ili preinaka bilo kojeg povijesnog materijala ili istaknute arhitektonske značajke trebali bi se izbjegavati gdje je god to moguće.

3. 15. Kada je god moguće, dotrajale strukture trebalo bi radije popravljati no nadomještati.

3. 16. Kada postanu dio povijesti strukture, nesavršenosti i preinake trebalo bi održavati, sve dok ne ugroze sigurnosne zahtjeve.

3. 17. Rastavljanje i ponovno sastavljanje valja poduzimati samo kao neobvezujuću mjeru koju zahtijeva sama narav materijala i strukture i kada očuvanje drugim sredstvima postane nemoguće ili štetno.

3. 18. Privremeni zaštitni sustavi korišteni tijekom intervencije trebali bi pokazati svoju svrhu i namjenu ne izazivajući ikakvu štetu vrijednostima baštine.

3. 19. Svaki prijedlog intervencije mora pratiti program nadzora koji se, koliko je god moguće, treba provesti u tijeku radova.

3. 20. Mjere koje nije moguće nadzirati tijekom izvedbe ne bi trebalo dopuštati.

3. 21. Provjere i praćenje tijekom i nakon intervencije trebale bi biti provedene tako da se utvrdi učinkovitost ishoda.

3. 22. Sve aktivnosti provjere i praćenja valja dokumentirati i čuvati kao dio povijesti strukture.