Očuvanje zidnog slikarstva

Uvod i definicija

Zidno slikarstvo je tijekom povijesti, od samih početaka, predstavljalo kulturni izričaj ljudskog stvaralaštva poput pećinske umjetnosti, pa sve do suvremenih murala. Njegovo propadanje, slučajno ili namjerno uništavanje, predstavlja gubitak koji pogađa značajan dio svjetske kulturne baštine. Mletačka povelja (1964.) pružila je opća načela za konzerviranje-restauriranje kulturne baštine. Amsterdamska deklaracija (1975.), uvodeći koncept integriranog konzerviranja, i Dokument o autentičnosti iz Nare (1994.), koji se bavi kulturnom raznolikošću, proširili su ova načela. Uzimajući u obzir ove i dodatne relevantne doprinose, kao što su Etički kodeks ICOM-CC-a^[2]Riječ je o Međunarodnom odboru za konzerviranje (International Committee for Conservation) Međunarodnog vijeća za muzeje (International Council of Museums). (1984.), Dokument iz Pavije (1997.) i Profesionalne smjernice E.C.C.O.-a^[3]Riječ je o Europskoj konfederaciji konzervatorsko-restauratorskih organizacija. (1997.), cilj ovog dokumenta je pružiti specifičnija načela za zaštitu, očuvanje i konzerviranje-restauriranje zidnog slikarstva. Ovaj dokument stoga odražava temeljna i opće primjenjiva načela i prakse te ne uzima u obzir specifične probleme regija ili zemalja, koji se prema potrebi mogu dopuniti na regionalnoj i nacionalnoj razini donošenjem daljnjih preporuka.

Bogatstvo zidnog slikarstva temelji se na raznolikosti kulturnih izričaja, estetskih postignuća te raznovrsnosti materijala i tehnika korištenih od davnih vremena do danas. Sljedeći se članci odnose na slike nastale na anorganskim podlogama, kao što su žbuka, opeka, glina i kamen, a ne uključuju slike izvedene na organskim podlogama, poput drva, papira i platna. Kompozitni materijali u mnogim povijesnim građevinama zahtijevaju poseban pristup koji nadmašuje okvir ovog dokumenta. Arhitektonske površine i njihovi završni slojevi, sa svojim povijesnim, estetskim i tehničkim vrijednostima, moraju se držati jednako važnim sastavnicama povijesnih spomenika.

Zidne slike su sastavni dio spomenika i lokaliteta te ih treba očuvati in situ. Brojni problemi koji pogađaju zidno slikarstvo povezani su s lošim stanjem građevine ili strukture, njezinom nepropisnom uporabom, nedostatkom održavanja, čestim popravcima i preinakama. Također, česta restauriranja, nepotrebno otkrivanje te korištenje neodgovarajućih metoda i materijala mogu uzrokovati nepopravljivu štetu. Supstandardne i neadekvatne prakse te nedostatne profesionalne kvalifikacije dovele su do nesretnih ishoda. Upravo je zbog toga nužan odgovarajući dokument koji obuhvaća načela pravilnog konzerviranja-restauriranja zidnog slikarstva.

Članak 1. Politika zaštite

Nužan pristup zaštiti zidnog slikarstva svake kulture i religije jest popisivanje i izrada inventara spomenika i lokaliteta koji sadrže zidne slike, čak i u slučajevima kada one trenutno nisu vidljive. Zakoni i propisi o zaštiti kulturne baštine moraju zabraniti uništavanje, degradaciju ili preinaku zidnih slika, uključujući i njihov okoliš. Zakonodavstvo bi trebalo ne samo osigurati zaštitu zidnih slika, već i staviti na raspolaganje resurse za istraživanje, stručni tretman i praćenje te društvu omogućiti prepoznavanje njihovih materijalnih i nematerijalnih vrijednosti.

Ako su intervencije nužne, one se moraju provoditi uz puno znanje i suglasnost nadležnih tijela. Za svako kršenje takvih propisa trebaju biti predviđene pravne sankcije. Zakonske odredbe trebale bi uzeti u obzir i nova otkrića te njihovo očuvanje do donošenja formalne zaštite. Projekti regionalnog, urbanog ili arhitektonskog razvitka, poput izgradnje cesta, brana, prenamjene zgrada i tako dalje koji utječu na zidno slikarstvo, ne bi se smjeli provoditi bez prethodne studije procjene utjecaja i bez osiguravanja odgovarajućih mjera za njihovu zaštitu.

Posebni se napori moraju uložiti suradnjom različitih tijela kako bi se prilagodila i poštovala kultna funkcija religijskog slikarstva, bez ugrožavanja njegove autentičnosti.

Članak 2. Istraživanje

Svi konzervatorski projekti trebali bi započeti temeljitim znanstvenim istraživanjima. Cilj je takvih istraživanja saznati što je više moguće o samoj strukturi građevine i njezinim nadodanim slojevima s njihovim povijesnim, estetskim i tehničkim dimenzijama. To bi trebalo obuhvatiti sve materijalne i nematerijalne vrijednosti slike, uključujući povijesne preinake, dodatke i restauriranja. To zahtijeva interdisciplinarni pristup.

Metode istraživanja trebale bi u što manjoj mjeri biti razorne. Posebnu pozornost treba posvetiti zidnim slikama koje mogu biti skrivene ispod vapna, slojeva boje, žbuke itd. Preduvjeti za bilo koji konzervatorski program jesu znanstveno istraživanje mehanizama propadanja na makro i mikro razini, analiza materijala i dijagnoza stanja.

Članak 3. Dokumentiranje

U skladu s Mletačkom poveljom, konzerviranje-restauriranje zidnog slikarstva mora pratiti precizan program dokumentiranja u formi analitičkog i kritičkog izvješća, ilustriranog crtežima, kopijama, fotografijama, kartiranjem i tako dalje. Stanje slika, tehnička i formalna obilježja koja se odnose na proces nastanka te povijest objekta moraju biti zabilježeni. Nadalje, svaka faza konzerviranja-restauriranja, korišteni materijali i metodologija moraju biti dokumentirani. Ovo izvješće treba pohraniti u arhiv javne ustanove i učiniti ga dostupnim zainteresiranoj javnosti. Kopije takve dokumentacije također bi se trebale čuvati in situ ili u posjedu osoba odgovornih za spomenik. Preporučuje se i objava rezultata rada. Ova dokumentacija trebala bi uzeti u obzir odredive prostorne cjeline u pogledu takvih istraživanja, dijagnoze i tretmana. Tradicionalne metode pisane i grafičke dokumentacije mogu se nadopuniti digitalnim metodama. Bez obzira na tehniku, trajnost zapisa i buduća dostupnost dokumentacije od iznimne su važnosti.

Članak 4. Preventivno konzerviranje, održavanje i upravljanje lokalitetom

Cilj je preventivnog konzerviranja stvaranje povoljnih uvjeta koji smanjuju propadanje na najmanju moguću mjeru i izbjegavanje nepotrebnih korektivnih zahvata, čime se produljuje životni vijek zidnih slika. Odgovarajuće praćenje i nadzor mikroklimatskih uvjeta ključne su komponente preventivnog konzerviranja. Neodgovarajući klimatski uvjeti i problemi s vlagom mogu uzrokovati propadanje i biološke napade. Praćenjem se mogu otkriti početni procesi propadanja slike ili nosive strukture, čime se sprječava daljnja šteta. Izobličenja i strukturalna oštećenja koja mogu dovesti čak i do mogućeg urušavanja nosive strukture mogu se prepoznati u ranoj fazi. Redovito održavanje građevine ili strukture najbolje je jamstvo za očuvanje zidnih slika.

Neprimjereno ili nenadzirano javno korištenje spomenika i lokaliteta sa zidnim slikama može dovesti do njihova oštećenja. To može zahtijevati ograničavanje broja posjetitelja te, u određenim slučajevima, uključivati i privremeno zatvaranje pristupa javnosti. Međutim, poželjno je da javnost ima prigodu doživjeti i cijeniti zidne slike kao dio zajedničke kulturne baštine. Stoga je u upravljanje lokalitetom važno uključiti pažljivo planiranje pristupa i korištenja, čuvajući, koliko je god to moguće, autentične materijalne i nematerijalne vrijednosti spomenika i lokaliteta.

Zbog različitih socioloških, ideoloških i ekonomskih razloga mnoge zidne slike, često smještene na izoliranim lokacijama, postaju žrtvama vandalizma i krađe. U takvim bi slučajevima nadležna tijela trebala poduzeti posebne preventivne mjere.

Članak 5. Konzervatorsko-restauratorski zahvati

Zidne slike su sastavni dio građevine ili strukture. Stoga bi se njihovo očuvanje trebalo razmatrati zajedno s građom arhitektonske cjeline i okolišem. Svaka intervencija na spomeniku mora uzeti u obzir specifična obilježja zidnih slika i uvjete njihova očuvanja. Sve intervencije, poput konsolidiranja, čišćenja i ponovnog integriranja, trebale bi se svesti na nužnu minimalnu razinu kako bi se izbjeglo smanjenje materijalne i slikovne autentičnosti. Kadgod je to moguće, uzorci stratigrafskih slojeva koji svjedoče o povijesti slika trebali bi se očuvati, po mogućnosti in situ.

Prirodno starenje svjedočanstvo je traga vremena i mora se poštovati. Nepovratne kemijske i fizikalne preobrazbe treba očuvati ako je njihovo uklanjanje štetno. Prethodna restauriranja, dodaci i preslici dio su povijesti zidne slike. Na njih treba gledati kao na svjedoke prošlih interpretacija i kritički ih vrednovati.

Sve metode i materijali koji se koriste u konzerviranju i restauriranju zidnih slika trebali bi uzeti u obzir mogućnost budućih zahvata. Korištenje novih materijala i metoda mora se temeljiti na opsežnim znanstvenim podacima i pozitivnim rezultatima ispitivanja u laboratorijima, kao i na samim lokalitetima. Međutim, mora se imati na umu da su dugoročni učinci novih materijala i metoda na zidne slike nepoznati i da bi mogli biti štetni. Stoga bi trebalo poticati korištenje tradicionalnih materijala, ako su kompatibilni s komponentama slike i okolne strukture.

Cilj restauriranja jest poboljšati čitljivost forme i sadržaja zidne slike, uz poštovanje izvornog djela i njegove povijesti. Estetsko ponovno integriranje doprinosi smanjenju vidljivosti oštećenja i trebalo bi se prvenstveno provoditi na neizvornom materijalu. Retuširanje i rekonstruiranje trebali bi biti izvedeni na način koji se jasno razlikuje od izvornika. Svi dodaci moraju biti lako uklonjivi. Preslikavanje se mora izbjegavati.

Otkrivanje zidnih slika zahtijeva poštovanje povijesnog stanja i procjenu onoga što bi se pritom moglo izgubiti. Taj bi se zahvat trebao izvoditi tek nakon prethodnih istraživanja njihova stanja, opsega i vrijednosti te kada je to moguće izvesti bez nanošenja štete. Novootkrivene slike ne bi smjele biti izložene nepovoljnim uvjetima.

Rekonstruiranje dekorativnog zidnog slikarstva ili obojenih arhitektonskih površina u nekim slučajevima može biti dio konzervatorsko-restauratorskog programa. To podrazumijeva očuvanje autentičnih fragmenata, a može zahtijevati i njihovo potpuno ili djelomično prekrivanje zaštitnim slojevima. Dobro dokumentirana i stručno izvedena rekonstrukcija uz korištenje tradicionalnih materijala i tehnika može svjedočiti o povijesnom izgledu pročelja i interijera.

Nadležno vođenje konzervatorsko-restauratorskih projekata mora se osigurati u svim fazama i imati odobrenje relevantnih tijela. Bilo bi poželjno da neovisni nadzor nad projektom osiguraju nadležna tijela ili ustanove bez komercijalnog interesa u ishodu. Osobe odgovorne za upravljačke odluke moraju biti imenovane, a radove moraju provoditi stručnjaci s odgovarajućim znanjima i vještinama.

Članak 6. Hitne mjere

U hitnim slučajevima, hitan interventni tretman nužan je radi zaštite zidnih slika. Primijenjeni materijali i tehnike moraju omogućiti kasniji zahvat. Odgovarajuće konzervatorske mjere moraju uslijediti što je prije moguće uz dopuštenje nadležnih tijela.

Odvajanje i prijenos opasni su, drastični i nepovratni zahvati koji ozbiljno utječu na fizički sastav, materijalnu strukturu i estetska obilježja zidnih slika. Ti su zahvati stoga opravdani samo u iznimnim slučajevima kada opcije tretmana in situ nisu ostvarive. Ako dođe do takvih situacija, odluke koje uključuju odvajanje i prijenos uvijek bi trebao donijeti tim stručnjaka, a ne pojedinac koji provodi konzervatorske radove. Odvojene slike trebale bi se vratiti na izvorno mjesto kad god je to moguće.

Moraju se poduzeti posebne mjere za zaštitu i održavanje odvojenih slika te za sprječavanje njihove krađe i rasipanja.

Nanošenje zaštitnog sloja koji prekriva postojeću dekoraciju, izvedeno s namjerom sprječavanja oštećenja ili uništenja uslijed izloženosti nepovoljnom okolišu, mora se izvesti materijalima kompatibilnima sa zidnom slikom i na način koji će omogućiti buduće otkrivanje.

Članak 7. Istraživanje i informiranje javnosti

Pokretanje istraživačkih projekata u području konzerviranja-restauriranja zidnog slikarstva bitan je preduvjet održive politike očuvanja. Treba poticati istraživanja temeljena na istraživačkim pitanjima koja mogu doprinijeti poznavanju procesa degradacije. Istraživanja koja će proširiti naše znanje o izvornim slikarskim tehnikama, kao i o materijalima i metodama prošlih restauratorskih praksi, ključna su za provedbu odgovarajućih konzervatorskih projekata. Ovo je istraživanje također relevantno za srodne umjetničke i znanstvene discipline. Narušavanje značajnog povijesnog tkiva radi proučavanja ili uzimanja uzoraka mora se svesti na najmanju moguću mjeru.

Širenje znanja važno je obilježje istraživanja i trebalo bi se provoditi kako na stručnoj tako i na razini šire javnosti. Informiranje javnosti može znatno unaprijediti svijest o potrebi očuvanja zidnih slika, čak i ako konzervatorsko-restauratorski radovi mogu uzrokovati privremene neugodnosti.

Članak 8. Profesionalne kvalifikacije i izobrazba

Konzerviranje-restauriranje zidnog slikarstva specijalizirana je disciplina u području očuvanja baštine. Budući da ovaj rad zahtijeva specifična znanja, vještine, iskustvo i odgovornost, konzervatori-restauratori ove vrste kulturnih dobara trebali bi biti stručno obrazovani i osposobljeni, kako preporučuje Etički kodeks ICOM-ova Odbora za konzerviranje (1984.) te udruženja kao što su E.C.C.O. (Europska konfederacija konzervatorsko-restauratorskih organizacija) i ENCoRE (Europska mreža za obrazovanje u konzerviranju-restauriranju).

Članak 9. Tradicije ponavljanja

U mnogim regijama svijeta, autentične slikarske prakse umjetnika i obrtnika nastavljaju se ponavljanjem povijesnih dekorativnih i ikonografskih programa uz korištenje tradicionalnih materijala i tehnika. Ove tradicije, koje zadovoljavaju religijsko-kulturne potrebe i prate načela iz Nare, treba podržati. Međutim, koliko god bilo važno očuvati ovo posebno znanje, to ne znači da bi obrtnici ili umjetnici trebali provoditi konzervatorsko-restauratorske zahvate na zidnim slikama.

Članak 10. Međunarodna suradnja

Dijeljenje brige za zajedničku baštinu općeprihvaćen je koncept na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Stoga je nužno poticati razmjenu znanja i širiti podatke na svim razinama. U duhu interdisciplinarne suradnje konzervatori-restauratori zidnog slikarstva moraju surađivati sa svojim kolegama u drugim zemljama te s relevantnim ustanovama i stručnjacima diljem svijeta.