Split[1]Izvorno objavljeno u Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cettigne in Montenegro and the island of Grado, sv. 2, Oxford: Clarendon Press 1887., 16-17, 19-24, 26-30, 34-37, 51-55, 63-64.
Thomas Graham Jackson
Split prirodno zauzima središnje mjesto interesa na putovanju Dalmacijom, a dok parobrod obilazi dugi otok Čiovo, putnik će s nestrpljenjem iščekivati prvi pogled na Dioklecijanov dom. Dok je grad još uvijek skriven otokom, vidi se da su prirodne ljepote njegova položaja iznimne. Više planine još se jednom približavaju obali, a ravno sprijeda uzdiže se veličanstveni masiv Mosora, ogoljen i stjenovit, dok se druge planine na kopnu i otocima u bljeđim nijansama gube u dalekoj izmaglici. Postupno se ukazuje Split, ne sasvim lijep kako se vidik otvara, jer prve građevine koje se pojavljuju iza obronka brda Marjan jesu ružne vojarne i neugledna moderna crkva. Ove se građevine, međutim, ubrzo zaboravljaju, jer se u nekoliko trenutaka ukazuje dugi zid Dioklecijanova kriptoportika, sada prazan i bezizražajan osim polustupova između zazidanih lukova, no koji je u mašti lako vratiti u njegovo izvorno stanje[2]it is easy to restore in imagination to its original condition otvorenog natkrivenog šetališta na vrhu uzdignutog zida, koje je zauzimalo cijelu širinu morskog pročelja palače. (…)
Njegova palača u Splitu ostaje spomenikom sjaja koji je ponio sa sobom čak i u mirovinu. Više od šest stoljeća nakon njegove smrti, ona je zadržala toliko od svoga izvornog veličanstva da je carski povjesničar, i sam „rođen u grimizu” i navikao na polu-orijentalni sjaj Konstantinopola, izjavio kako ona čak i u svojim ruševinama nadilazi svaku moć opisa.[3]Konstantin Porfirogenet, De adm. Imp., pogl. 29. (Izvorna Jacksonova bilješka). Pa čak i u svom sadašnjem stanju, urušena, unakažena i obrasla bezvrijednim naslagama petnaest stoljeća,[4]the mean accretions of fifteen centuries njezini golemi razmjeri i čvrsta gradnja izazivaju naše divljenje. Ostalo je toliko mnogo od nje da je u mašti lako vratiti ono što je izgubljeno. Glavne građevine unutar zidina, kao i gotovo cijeli vanjski zidovi, i dalje stoje. Dva su hrama pretvorena u crkve, peristil tvori gradski trg ili pjacu, vanjski zidovi još uvijek ograđuju stariji dio grada – izvorni grad – a tri od četiriju vrata još uvijek postoje i služe kao uobičajeni ulazi. Porta Aenea ili istočna vrata doista su nestala, a njihovo je mjesto zauzeo neugledan moderan prolaz; no Porta Aurea ili sjeverna vrata još uvijek stoje, sa svojim polustupovima na konzolama i arkadama za koje se čini da ih je Teodorik oponašao u svojoj palači u Ravenni; a Porta Ferrea ili zapadna vrata, nadsvođena koketnim srednjovjekovnim zvonikom, još uvijek omogućuju prolaz iz predgrađa u krug starijega grada.[5]Jackson miješa smještaj povijesnih vrata u Palači: Porta Aenea (Mjedena) su na jugu, ne na istoku sklopa, istočna vrata, otvorena nakon Drugoga svjetskog rata, nose naziv Ferrea (Željezna). Stojeći na starom Peristilu, s pocrnjelom i oštećenom korintskom kolonadom sa svake strane, trijemom kupolastog Vestibula sprijeda i dva drevna hrama s obje strane, nije pretjerano reći da je čovjek okružen s toliko rimskog rukotvorstva da se kasnije građevine čine tek običnim izraslinama[6]mere excrescences na njemu te se u tom pogledu nijedna druga naseljena ostavština starog Rimskog Carstva ne može mjeriti sa Splitom.
Unutrašnjost Palače je, sasvim prirodno, izmijenjena u odnosu na izvorno stanje još i više nego vanjština. Unutar oboda onoga što je nekada bio dom jednog čovjeka stisnuo se grad; jer gotovo četiri hektara, iako izdašan prostor za Palaču, nije naročito veliko za grad. Kako se broj izbjeglih stanovnika povećavao, morali su maksimalno iskoristiti svoj prostor; velike dvorane podijeljene su na nekoliko kuća, otvoreni trgovi prekriveni su građevinama, a široke ulične prometnice koje su presijecale palaču zaposjednute su i sužene u bijedne uličice, u usporedbi s kojima su ulice u Šibeniku i Zadru prostrane i prozračne.
Dioklecijanovu palaču na papiru je prvi rekonstruirao engleski arhitekt Robert Adam, jedan od braće Adelphi,[7]Pod „braćom Adelphi“ podrazumijevaju se braća Adam: John, Robert, James i William, redom škotski klasicistički arhitekti, od kojih je Robert najuspješniji. koji je posjetio Split 1757. godine. Da nevolja bude veća, mletački namjesnik posumnjao je da on izrađuje nacrte utvrda, pa iako je pronašao prijatelja u generalu Graemeu, vrhovnom zapovjedniku mletačkih snaga[8]Riječ je o škotskom generalu Johnu Graemeu. koji se slučajno zatekao u Splitu, svoj je rad završio u priličnoj žurbi zbog straha od ponovnog prekida.[9]Adamovo raskošno izdanje u obliku folija pod naslovom The Ruins of the Palace of Diocletian at Spalatro in Dalmatia tiskano je uz pomoć pretplate 1764. godine s ilustracijama, od kojih je mnoge … Continue reading Iz stvarnih ostataka, uz pomoć preciznih crteža iz Adamove knjige, lako je zamisliti kako je Dioklecijanov dom izgledao u vrijeme svoga najvećeg sjaja. Poput svih rimskih vila, imao je vrlo malo izvanjske ljepote, a zasigurno nimalo slikovitosti. Bila je to velika četvrtasta građevina okružena zidinama ujednačene visine, i premda je njihove jednostavne linije prekidalo šesnaest kula, sjećanja na Nürnberg ne smiju nas navesti na pomisao da su one pridonijele slikovitosti eksterijera, jer osim četiriju ugaonih kula koje su se uzdizale nekoliko stopa iznad ostalih, nisu bile više od zidina na koje su bile naslonjene. Prema moru, otvoreni trijem Kriptoportika, koji je zauzimao gornji dio pročelja, morao je ostavljati dobar dojam, a na svakom kraju tog pročelja vanjski su zidovi dovoljno visoki da djeluju impresivno. No budući da se tlo odmah uzdiže od morske obale, a građevina se ne uzdiže s njim, opći razmjeri Palače bili su niski i zdepasti te je morala izgledati više poput utvrđenog grada nego poput pojedine građevine.
Niti je unutar zidina bilo građevina dovoljno visokih da bi se jače isticale iznad njih. Rimljani nisu imali zvonike ni vitke kule poput onih koje se tako skladno stapaju u vizurama srednjovjekovnih i modernih gradova; nisu imali crkve s visokim bačvastim svodovima, niti uzdignute kupole na tamburima i pandantivima koje se izdižu iznad krovova privatnih kuća i razbijaju opću liniju obzora. Njihovi su najveći hramovi bili razmjerno niski i, osim ako poput onih u Ateni, Korintu ili na rimskom Kapitolu nisu imali prednost položaja na kakvoj prirodnoj uzvisini, nisu mogli znatnije pridonijeti općem izgledu grada izvana. Iz okolne unutrašnjosti ili s mora, Dioklecijanova je palača izgledala kao nisko četvrtasto obodno zdanje iznad čijih se ravnih zidina, kada se čovjek nije nalazio preblizu, mogao vidjeti gornji dio osmerokutnog tambura i niski piramidalni krov jednog jedinog hrama.
Približavanjem građevini, njezina se zanimljivost povećavala. Premda su niski u odnosu na golemu duljinu svake strane, koja je varirala od 170 do oko 215 metara, zidovi u stvarnosti na svom najnižem dijelu imaju visinu od preko petnaest metara,[10]Mjere su iz stopa prenesene u metrički sustav. što se prema moru penje na preko dvadeset i jednog metra zbog nagiba terena u tom smjeru.[11]Morsko pročelje s Kriptoportikom nije uzdignuto do te razine, što je visina bočnih zidova koji se s njim spajaju na svakom kraju. (Izvorna Jacksonova bilješka).
Jednom kada se stigne na odredište, nipošto se ne osjeća nedostatak veličanstvenosti; sve je golemo i preplavljujuće te čovjek s osjećajem strahopoštovanja prolazi ispod golemih klesanaca lučnoga prolaza vrata. Dostojanstvo građevine dostojno je njezina graditelja: tako zadivljujuće majstorstvo pripada samo gospodarima svijeta, egipatskim faraonima, rimskim carevima, vladarima nad tisućama i desecima tisuća, rijetkima ili onom jednome među milijunima. Ono nikada više nije bilo ostvarivo ni u jednom društvenom uređenju nakon Rimskog Carstva u četvrtom stoljeću, niti će ikada više biti moguće. (…)
Povod koji je privukao Adama u Split bila je želja da znanje o antičkoj arhitekturi, koje je poput drugih stručnjaka crpio iz hramova i javnih građevina, upotpuni proučavanjem privatne rimske rezidencije, čiji je Split u njegovo doba bio gotovo jedini sačuvani primjer. Iako nam je danas na raspolaganju Pompeji, koji je tada tek bio otkriven,[12]Pompeji su otkriveni tek 1748. godine, pa se u Adamovo vrijeme tamo malo toga moglo vidjeti. (Izvorna Jacksonova bilješka). Split i dalje ostaje bez premca kao najsavršeniji primjer rimske stambene arhitekture koji je dopro do nas, a njegova vrijednost u tom pogledu nije se umanjila od Adamova vremena.
No za proučavatelje moderne arhitekture Dioklecijanova palača ima još jednu vrijednost. Poput istodobnih građevina u Palmiri i Baalbeku, ona označava eru novog uzleta u arhitekturi, koji je započeo popuštanjem pravila antičkih stilova, a završio razvitkom stilova moderne Europe. U mnogim nepravilnostima klasičnoga graditeljstva u Splitu mogu se uočiti klice onih formi romaničke i bizantske umjetnosti koje u to vrijeme još nisu bile rođene. Mnogi elementi koji su se dotada držali nužnima za arhitektonski red samovoljno su izostavljeni ili pak izmijenjeni u svom obliku i omjeru te tretirani slobodom o kojoj se do tog vremena nije ni sanjalo. Vrata Vestibula i obaju hramova imaju samo arhitrav i vijenac bez friza; Kriptoportik nema friz ni jasno izražen arhitrav, već samo vijenac s dvije vodoravne trake ispod njega; cijelo se gređe odvažno izvija u luk u Vestibulu i na morskom pročelju; Kriptoportik ima kapitele koji se sastoje od obične košarice i abaka, čime gotovo pretkazuju strogo profilirane kapitele na našim sjevernjačkim građevinama iz dvanaestog stoljeća; konzolice su raspoređene neovisno o krovnim nosačima ili drugim elementima ispod njih, a ponekad su smještene na istaknutim ili čak unutarnjim kutovima;[13]Vidi Adam, table 32 i 48. (Izvorna Jacksonova bilješka). a proporcija arhitrava golemo je povećana na štetu friza i vijenca, koji su na Peristilu smanjeni do te mjere da je friz tek nešto više od zaobljenog profila, dok je vijenac na dobrom putu da se svede na gotički kordonski vijenac.[14]Adam, tabla 22. (Izvorna Jacksonova bilješka). Među ostalim novitetima ističe se ukrašavanje minijaturnim arkadama na Zlatnim vratima, što je, koliko mi je poznato, najraniji primjer arhitektonskog ukrasa koji će odigrati tako veliku ulogu u romanici i gotici, a koji je tek nekoliko koraka udaljen od arkada na zadarskoj katedrali izgrađenoj tisuću godina poslije. Konzolno istaknuti elementi na kojima počivaju polustupovi ovih arkada također su novost te je izvanredno to što svi prislonjeni stupovi Kriptoportika vise preko zidne plohe, oslanjajući se na istake kordonskoga vijenca ispod njih koji tvore konzole za njihov prihvat. Profilacijama su podarene nove forme; novi ukrasi, poput cik-cak motiva, pojavljuju se prvi put a lukovi su u mnogim slučajevima, napose na Peristilu, izvedeni izravno od stupa do stupa bez ikakva umetnutog ostatka gređa.
Koraci kojima se došlo do ovog konačnog oslobođenja luka mogu se lako pratiti. Iznad središnjih razmaka između stupova u Vestibulu, kao i iznad dvaju otvora u Kriptoportiku, cijelo je građe – koje čine arhitrav, friz i vijenac – izvedeno tako da se izvija kao luk od stupa do stupa, čime se definitivno odustalo od ideje da ono predstavlja ravnu gredu. Od toga je bio tek mali korak do potpunog izostavljanja friza i vijenca, koji su naposljetku samo nespretno skakali oko luka te do zadržavanja isključivo arhitrava; a još jedan kratak korak doveo je do izvođenja luka iznad stupa na obje strane, desno i lijevo, umjesto samo na jednu.
Ovo konačno napuštanje forme arhitravne gradnje, koja je tako dugo nadživjela svoja vlastita načela, označava odlučan prekid s tradicionalnim stilom i odlučan korak u novom smjeru. Profesor Freeman proglašava to „najvećim korakom ikada učinjenim, početkom svih kasnijih formi dosljedne lučne arhitekture, bilo romaničke, gotičke ili bilo koje druge” te za arhitekta ove palače u Splitu traži čast da je bio prvi koji ga je učinio.[15]E. A. Freeman, Subject and Neighbour Lands of Venice, str. 151. (Izvorna Jacksonova bilješka).
Katedrala
Unutrašnjost je kružna i natkrivena kupolom. Kružni zid podijeljen je na osam polja samostojećim stupovima u dva reda visine; stupovi donjega reda izrađeni su od granita, dok su oni gornjega od porfira i granita u izmjeničnim parovima. Ovi su stupovi čisto ukrasni i podupiru tek istaknute dijelove dvaju gređa koja opasuju građevinu. Oni pružaju tipičan primjer neovisnosti ukrasa i konstrukcije u rimskoj arhitekturi, jer bi se mogli ukloniti a da se pritom ni na koji način ne ošteti sama građevina; zapravo, kada sam prvi put vidio zdanje 1882. godine, oni su doista bili uklonjeni i ležali su na tlu.
I ovdje je vrijeme da se dotaknem razočaranja koje je pratilo moje posjete Splitu. Zatekao sam i hram i zvonik u procesu restauriranja; potonji je bio toliko obavijen masivnim skelama da je bio posve skriven; trg, koji je drevni Peristil Palače, bio je napola ograđen gradilišnim daskama, što je onemogućavalo bilo kakav cjelovit pogled na njegovu zanimljivu arhitekturu; a i 1882. i 1884. godine unutrašnjost stolne crkve bila je zakrčena skelama. Godine 1882. svi su stupovi bili uklonjeni, a arhitektonski su elementi bili u procesu strogog restauriranja, koje je u vrijeme mojeg drugog posjeta bilo dovršeno, iako je skela još uvijek stajala. Ponovno posjetivši Split 1885. godine, zatekao sam unutrašnjost očišćenu od svih zapreka i ponovno predanu u uporabu te je tek tada po prvi put bilo moguće procijeniti dojam koji građevina ostavlja. Opsežno restauriranje koju je pretrpjela narušilo je njezin antički karakter; no, iako možemo žaliti zbog količine unesenoga kričavo bijelog kamena, možemo biti zahvalni što su restauratori dopustili onom starom kamenju koje je pošteđeno da ostane sivo i pocrnjelo od starosti te ga nisu izribali do bijele boje kako bi se podudaralo s novim, kao što bi neki učinili. Donje gređe, s iznimkom nekoliko kamenova, u potpunosti je obnovljeno, zajedno s osam korintskih kapitela. Na gornjem građu cijeli je vijenac obnovljen korčulanskim kamenom, kao i dio friza i arhitrava. Budući da se kupola uzdiže iz tog vijenca, bilo je nužno, kako bi se umetnuo novi kamen, izrezati opeke kupole cijelim obodom građevine te ih potom nanovo zazidati – što je postupak koji teško da će povećati njezinu stabilnost, a iznimno šteti njezinu drevnom izgledu. Stari reljefi koji se protežu ispod gređa zadržani su, i na tome možemo biti zahvalni, no kapiteli gornjega reda, koji su u vrlo dobro očuvanom stanju, otpremljeni su u zaborav muzeja i zamijenjeni su kopijama. Kapiteli donjega reda zacijelo su propali do te mjere da je to možda i opravdavalo njihovu obnovu, no uklanjanjem ovih osam gornjih kapitela nanesena je posve nepotrebna šteta starini ove građevine.
U arhitektonskim pojedinostima vidljiva su mnoga odstupanja od stroge klasične upotrebe. Podbradak je u potpunosti nestao s vijenca donjega gređa, a profil pod vijencem je skošena ploha umjesto da bude profiliran. Različiti elementi bogato su pretrpani ukrasima, no njihova je izvedba gruba i brzopleta; na kimatiju je lišće jednostavno ucrtano na površini profila, a pozadina je četvrtasto upuštena; isti je slučaj i s motivom ovula na gornjem elementu arhitrava, koji je izveden na običnoj skošenoj plohi, a ne, kao što je uobičajeno, na ehinusu, zbog čega ima vrlo degradiran izgled. U svemu se ovome možda mogu vidjeti dokazi užurbanog dovršetka, kao da je Palača morala biti useljiva a da se umjetnicima nije ostavilo dovoljno vremena kako bi iskazali svoje puno umijeće. (…)
Restauriranje unutrašnjosti stolne crkve sada je, nasreću, gotovo, i u pogledu tog dijela zna se ono najgore: njezin novatorski sjaj tek je slaba utjeha za gubitak izvornog djela iz četvrtog stoljeća, koliko god ono bilo oštećeno i unakaženo. S vanjštinom se tek treba pozabaviti, a mjera do koje će se ići s restauriranjem ovisi možda više o financijskim mogućnostima nego o bilo čemu drugome. Naravno, predlaže se restauriranje kamenog stropa osmerokutnog peristila koji okružuje hram, a zapravo se pojavio i zastrašujući plan za izgradnju velike nove katedrale kojoj bi Dioklecijanov hram služio kao predvorje. Gotovo je nevjerojatno da bi tako čudovišno unakazivanje tlocrta Palače, koja je jedinstvena među ostacima antičke umjetnosti, moglo naići na odobravanje kod bilo koga tko polaže imalo prava na poštovanje prema starini, ispravan povijesni osjećaj ili puki dobar ukus. Ako je nova katedrala u Splitu doista potrebna, nju bi trebalo izgraditi izvan zidina Dioklecijanove palače, u predgrađu prema brdu Marjan, gdje se u gusto naseljenoj gradskoj četvrti može naći izvrsno i prikladno zemljište, bez ikakva zadiranja u neprocjenjivo vrijedne splitske starine.
Sljedeći spomenik koji čeka restauriranje, međutim, nije neka od Dioklecijanovih građevina, već srednjovjekovni zvonik koji natkriljuje prilaz Jupiterovu hramu. Ovaj je toranj već 1882. godine bio obavijen masivnim skelama, koje su 1885. još uvijek stajale besposlene jer se s restauriranjem uopće nije ni započelo. Taj je zahvat bio nešto što je zahtijevalo pozornost daleko hitnije od restauriranja hrama; potonji bi u svom vremenom nagriženom stanju opstao do smaka svijeta, i mnogi od nas bili bi od srca sretni da se u njega nikada nije diralo; no toranj pokazuje očite znakove predstojećeg urušavanja i što se prije započne s radom, to bolje. Izgrađen bez ikakva temelja i oslonjen isključivo na stare stube i platformu ispred Jupiterova hrama, koji su zbog pogrešne štednje iskorišteni za podstrukturu, k tome u prizemlju probijen širokim lučnim prolazom koji vodi prema stolnoj crkvi te dodatno oslabljen izvedbom stubišta unutar svakog od dvaju bočnih zidova desno i lijevo od tog prolaza, očito je da je podstruktura nepravilno opterećena pa stoga ne čudi što su se na nekoliko mjesta već pokazali znakovi popuštanja pod teretom. Opasni simptomi morali su se pojaviti vrlo brzo nakon što je gornji dio tornja dovršen u 15. stoljeću, jer su u slijepe lukove bočnih zidova umetnuti međustupovi koji nose ležišne kvadre, čime se svaki polukružni luk pretvara u dva šiljasta. Zabilježeno je da je 1472. godine Andrija Aleši (Alecxi of Durazzo), arhitekt s čijim ćemo se imenom ponovno susresti u Trogiru i Rabu, stigao u Split s kolegom Nikolom Firentincem (Nicolò Fiorentino)[16]Nikola Firentinac bio je angažiran na stolnoj crkvi u Šibeniku nakon smrti Jurja Dalmatinca (Giorgio Orsini), vidi gore, sv. I. pogl. ix, str. 401; također i u Trogiru u suradnji s Alešijem, vidi … Continue reading kako bi popravio ovaj toranj, a 1501. godine, u vrijeme dužda Leonarda Loredana, mletački je senat odobrio sredstva za njegovo restauriranje.[17]Pedeset i pol cekina dodijeljeno je Girolamu Buffu, splitskom knezu, u tu svrhu, „jer se čini da tom zvoniku prijeti urušavanje” (quia illud campanile ruinam minari videtur). Carrara, prema … Continue reading
Skela, koja je na iritantan način skrivala cijeli zvonik od pogleda, djelomično je nadoknadila moje razočaranje pruživši mi priliku da izbliza proučim pojedinosti i izradim precizne mjerne nacrte elevacije i tlocrta. Zvonik nije u potpunosti iz istog razdoblja; profesor Eitelberger razlikuje dvije donje etaže od gornjeg dijela, premda moram priznati kako ne uspijevam uočiti toliku razliku u pogledu izvedbenog umijeća između ta dva dijela kakvu on primjećuje; a najviša, osmerokutna etaža s kupolom i šiljkom još je kasniji rad u odnosu na ostatak. Točan datum izgradnje tek treba utvrditi, a u međuvremenu nam ne preostaje ništa drugo nego osloniti se na svjedočanstvo arhitektonskih pojedinosti i predaje.
Prema ovoj potonjoj, gradnju zvonika započela je Marija Ugarska, supruga napuljskog kralja Karla II., koja se udala oko 1270., a umrla 1323. godine. Nakon njezine smrti gradnja je navodno prekinuta te je nastavljena tek 1360. godine, kada je Elizabetu Stariju sin Ludovik Ugarski poslao da upravlja Dalmacijom;[18]Eitelberger greškom smješta obje kraljice jedno stoljeće prekasno. Elizabeta Starija umrla je 1380. godine. Vidi Tablicu ugarskih kraljeva, gore, sv. 1. str. 193. (Izvorna Jacksonova bilješka). pretpostavlja se da je ona naložila nastavak radova, koje je izveo splitski arhitekt Nikola Tvrdoje i koji su dovršeni 1416. godine u formi kakvu danas vidimo, izuzev gornjeg osmerokuta i šiljka.
Cijeli zvonik, bilo u svojim ranijim ili kasnijim dijelovima, uključujući čak i etažu s lanternom, nosi pečat romaničkoga stila te je nemalo posudio od kasnorimske arhitekture trećega stoljeća kojom je okružen. Možda u cijeloj Dalmaciji nema snažnijeg primjera čvrstog utjecaja koji su raniji stilovi zadržali tokom cijelog srednjeg vijeka, niti trajnoga utjecaja koji je Dioklecijanova građevina izvršila na maštu dalmatinskih graditelja.
Najniža je etaža probijena otvorenim lučnim prolazom s bačvastim svodom koji je ojačan pojasnicama. Lukovi kojima svod završava na svom istočnom i zapadnom kraju obogaćeni su zaobljenim profilom smještenim u četvrtastom uvučenom polju, te djeluju potpuno odvojeno od konstrukcije. Onaj na istoku ukrašen je tek motivom užeta; onaj na zapadu isklesan je u primitivnom stilu sa životinjama i likovima na zaobljenoj površini, a stupovi koji ga podupiru počivaju na skupinama likova koje nose stražnji dijelovi potpuno bizantskih lavova. U arkadama ove etaže tornja upotrijebljeno je nekoliko antičkih klasičnih kapitela koji ne odgovaraju svojim stupovima. Upravo su na toj razini u kasnijim vremenima dodani međustupovi radi ojačanja konstrukcije, kao što sam gore napomenuo; njihovi su kapiteli vrlo loš kasni mletački rad.[19]Jedan od umetnutih međustupova na sjevernoj strani nosi štit s propetim lavom. (Izvorna Jacksonova bilješka). (…)
Kolonade su ugrađene u privatne kuće s prozorima, vratima i balkonima između stupova, a među njima se nalaze dvije ili tri kapele koje su prilično slikovite. Zamisao „restauratora” jest srušiti sve ove kuće i ostaviti kolonade izoliranima kakve su bile u početku; no cijela je struktura toliko raspucana i poljuljana iz svoje ravnoteže da vjerujem kako bi uklanjanje potpore koju te kuće pružaju zahtijevalo ponovnu izgradnju samih kolonada, koje će, ako ih se pusti na miru, u sadašnjem stanju trajati stoljećima. Štoviše, dvorišta iza njih, u kojima su se nalazili hramovi potpuno su uništena: preostalo je tek nekoliko ulomaka obodnih zidova, pa bi njihovo ogoljivanje svelo unutrašnjost grada Splita otprilike na stanje u kakvom su ruševine Salone. Uvelike je za poželjeti da se trg ostavi takvim kakav jest; koliko god zamisao o vraćanju Peristila u njegov izvorni izgled bila očaravajuća, to je nemoguće učiniti bez ponovne izgradnje velikog dijela Palače, a većina senzibilnih ljudi radije bi imala uistinu drevno djelo, isprepleteno s naslagama kasnijih stoljeća koje same po sebi imaju nemalu povijesnu vrijednost, nego obnovljenu kopiju, koliko god ona vjerna bila.
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno u Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cettigne in Montenegro and the island of Grado, sv. 2, Oxford: Clarendon Press 1887., 16-17, 19-24, 26-30, 34-37, 51-55, 63-64. |
|---|---|
| ↑2 | it is easy to restore in imagination to its original condition |
| ↑3 | Konstantin Porfirogenet, De adm. Imp., pogl. 29. (Izvorna Jacksonova bilješka). |
| ↑4 | the mean accretions of fifteen centuries |
| ↑5 | Jackson miješa smještaj povijesnih vrata u Palači: Porta Aenea (Mjedena) su na jugu, ne na istoku sklopa, istočna vrata, otvorena nakon Drugoga svjetskog rata, nose naziv Ferrea (Željezna). |
| ↑6 | mere excrescences |
| ↑7 | Pod „braćom Adelphi“ podrazumijevaju se braća Adam: John, Robert, James i William, redom škotski klasicistički arhitekti, od kojih je Robert najuspješniji. |
| ↑8 | Riječ je o škotskom generalu Johnu Graemeu. |
| ↑9 | Adamovo raskošno izdanje u obliku folija pod naslovom The Ruins of the Palace of Diocletian at Spalatro in Dalmatia tiskano je uz pomoć pretplate 1764. godine s ilustracijama, od kojih je mnoge grafički izradio Bartolozzi. (Izvorna Jacksonova bilješka). |
| ↑10 | Mjere su iz stopa prenesene u metrički sustav. |
| ↑11 | Morsko pročelje s Kriptoportikom nije uzdignuto do te razine, što je visina bočnih zidova koji se s njim spajaju na svakom kraju. (Izvorna Jacksonova bilješka). |
| ↑12 | Pompeji su otkriveni tek 1748. godine, pa se u Adamovo vrijeme tamo malo toga moglo vidjeti. (Izvorna Jacksonova bilješka). |
| ↑13 | Vidi Adam, table 32 i 48. (Izvorna Jacksonova bilješka). |
| ↑14 | Adam, tabla 22. (Izvorna Jacksonova bilješka). |
| ↑15 | E. A. Freeman, Subject and Neighbour Lands of Venice, str. 151. (Izvorna Jacksonova bilješka). |
| ↑16 | Nikola Firentinac bio je angažiran na stolnoj crkvi u Šibeniku nakon smrti Jurja Dalmatinca (Giorgio Orsini), vidi gore, sv. I. pogl. ix, str. 401; također i u Trogiru u suradnji s Alešijem, vidi dolje, pogl. xiii. (Izvorna Jacksonova bilješka). |
| ↑17 | Pedeset i pol cekina dodijeljeno je Girolamu Buffu, splitskom knezu, u tu svrhu, „jer se čini da tom zvoniku prijeti urušavanje” (quia illud campanile ruinam minari videtur). Carrara, prema Eitelbergeru, str. 266. Na trećoj sam etaži tornja uočio mletački grb, koji je naknadno postavljen i nije dio same strukture, s obiteljskim grbom Celsi, što se vjerojatno odnosi na ovaj popravak građevine. Splitski knez od 1516. do 1520. godine bio je Ser. Francesco Celsi, pokojnog Stefana, bivši kapetan solana na Cipru. Vidi popis mletačkih knezova Splita. (Izvorna Jacksonova bilješka). |
| ↑18 | Eitelberger greškom smješta obje kraljice jedno stoljeće prekasno. Elizabeta Starija umrla je 1380. godine. Vidi Tablicu ugarskih kraljeva, gore, sv. 1. str. 193. (Izvorna Jacksonova bilješka). |
| ↑19 | Jedan od umetnutih međustupova na sjevernoj strani nosi štit s propetim lavom. (Izvorna Jacksonova bilješka). |