Natuknice Antičko, Spomenik, Restauriranje, Restaurirati
Louis Aubin Millin de Grandmaison
Antičko (starina).[1]Antique, Dictionnaire des beaux-arts, 1. svezak, Paris 1806, 36.
Tako se nazivaju djela likovnih umjetnosti nastala kod naroda starog vijeka kod kojih su te umjetnosti bile razvijene. Neka su nam stigla u cijelosti, a često posjedujemo samo njihove ruševine, torza ili ulomke. Ta su djela gravirano kamenje, medalje, kipovi, klesani, rezbareni, oblikovani i lijevani radovi, slike, građevine i njihove ruševine. Razlikuju se različita razdoblja umjetnosti: njezini počeci, doba njezina savršenstva i vrijeme njezina propadanja. Djela nastala u najljepšim vremenima grčke umjetnosti, kao i neka druga koja su njihove kopije iz kasnijeg razdoblja, drže se savršenim uzorima koji su blizu savršenstva. Kada se s divljenjem govori o lijepim starinama, misli se prvenstveno na njih. Jer među antičkim spomenicima ima i onih koji pripadaju razdoblju propadanja umjetnosti te se ne mogu bez ograničenja prikazati kao izvrsni uzori. Neke su pak izradili osrednji umjetnici, no čak nam i oni često čuvaju i prenose ideju o nekom slavnom djelu, iako je ono nevješto kopirano, a ujedno služe i za razjašnjavanje različitih znanstvenih pitanja.
Kod antičkih spomenika, osim same umjetnosti, kao prepoznatljiva obilježja divi se ljepoti formi općenito, vrhunskoj ljepoti ljudskoga obličja, a osobito glavama, zatim veličinama i uzvišenosti značaja te dubokom i plemenitom izrazu strasti, koji je međutim uvijek podređen ljepoti. Uopće, stari su narodi radije težili prikazivanju idealne ljepote nego jednostavnom oponašanju prirode. Kako bi se postiglo veliko savršenstvo u umjetnosti, potrebno je s gorućom predanosti proučavati lijepe antičke spomenike te oblikovati svoj ukus promatrajući ih i kopirajući ih, a sve kako bi mu se podarila ona točnost i veličina koja krasi grčke umjetnike. Slikari i kipari rimske škole, koji su više od ostalih imali priliku proučavati te velike uzore, upravo su zbog tog razloga bili nadmoćni svim drugim modernim umjetnicima. Glavni ostaci spomenika antičke arhitekture nalaze se u Grčkoj i Italiji, dok Rim, Firenca, Pariz i nekoliko drugih velikih gradova posjeduju zbirke lijepih antičkih kipova. U gotovo svim europskim zemljama postoje zbirke graviranog kamenja i antičkih medalja, a oni koji nemaju priliku uživati u izvornicima, mogu nabaviti otiske koji su uvijek neizmjerno bolji od grafika. Proučavanje antike stoga je neophodno umjetnicima. Upravo su tim proučavanjem najveći moderni umjetnici, kao što su Rafael i Michelangelo, dosegli onaj stupanj savršenstva zbog kojeg im se danas divimo.
Spomenik.[2]Monument, Dictionnaire des beaux-arts, 2. svezak, Paris 1806, 479-482.
Tako se naziva umjetničko djelo podignuto na javnome mjestu kako bi se očuvalo i potomstvu prenijelo sjećanje na istaknute osobe ili značajna zbivanja. Svaki spomenik mora privlačiti poglede naroda i u njemu buditi osjećaje vezane uz zbivanja i osobe u čije je sjećanje podignut. Takvi su nadgrobni spomenici, kipovi velikih ljudi, trofeji, slavoluci i druga arhitektonska djela u kojima su primijenjene likovne umjetnosti kako bi progovorile potomstvu.
Otkako je izumljeno pismo, čini se da bi natpis postavljen na javnome mjestu morao biti najlakše sredstvo za postizanje cilja koji se želi ostvariti podizanjem spomenika. To je ujedno i podrijetlo najjednostavnijih i najstarijih spomenika; oni su se sastojali od piramide, stupa ili masivne građevine s kratkim natpisom. Čini se sasvim prirodnim misliti da bi među narodom koji zna cijeniti vrlinu i zasluge spomenici namijenjeni širenju sjećanja na velike ljude trebali biti vrlo brojni. Ali u našim modernim gradovima vrlo se rijetko na javnim trgovima, šetnicama i najposjećenijim mjestima vide takvi spomenici koji bi građanima mogli uliti želju za oponašanjem velikih ljudi iz proteklih vremena. Obično ih se postavlja samo na mjestima koja nisu stalno posjećena, u crkvama, na grobljima i slično. Stari su narodi postupali drugačije. U Ateni je jedna od javnih šetnica bio natkriveni trijem, nazvan Stoa, gdje je Zenon poučavao filozofiju i po kojemu su njegovi učenici dobili ime stoici. U tom su trijemu bila prikazana djela vrijedna najveće hvale uzornih građana. U svakom spomeniku treba razmatrati dvije stavke: najprije tijelo, odnosno izdvojenu masu koja ugodnom i osebujnom formom mora privući pozornost, a kao drugo, duh ili dušu, koji moraju proizvesti glavni dojam koji se želi postići. Osmišljavanje tijela spomenika ne predstavlja poteškoće. Piramida, stup, kolonada, zid ukrašen s nekoliko vijenaca i stilobatom, ili pak pilastrima i stupovima, sasvim su dovoljni. Ali ključno je da veličina i veličajnost spomenika budu razmjerni važnosti onoga što slave. Bilo bi smiješno htjeti počastiti privatnu vrlinu nekog pojedinca slavolukom ili pak željeti očuvati sjećanje na zbivanje od najveće važnosti za cijeli narod spomenikom koji je pretjerano jednostavan. Veličina, kao i karakter spomenika, mora biti u prikladnom razmjeru s predmetom koji slavi, a u tome se umjetnik kojemu je takvo djelo povjereno mora pokazati kao čovjek od ukusa i pouzdana suda.
Umjetnik može birati između beskonačnog broja formi onu koja je najprikladnija, od najjednostavnijeg nadgrobnog kamena do najraskošnijeg slavoluka, od stupa do trijema. Osim izbora same forme, jednako je važno primijeniti i prikladne urese. Umjetnici najčešće u tom pogledu griješe više zbog pretjerivanja nego zbog nedostatka, pa je najsigurniji savjet koji im se ovdje može dati taj da teže isključivo jednostavnosti. Slavoluci koji još uvijek postoje u Rimu zasigurno bi mogli biti bez velikog broja ukrasa kojima je većina njih pretrpana, a time bi bili samo još ljepši. U takvim je građevinama riječ samo o tome da se za natpis ili za likove koji čine bit spomenika pronađe prikladno mjesto, urešeno na način koji odgovara samom predmetu. Ako su forma i cjelina spomenika uspjeli privući oko promatrača, potrebno je da on, približavajući se, pronađe sve pojedinosti usklađene s njegovom namjenom. Potrebno je da u uresima nema ničega što bi odvraćalo pozornost od glavnog predmeta, već da oni budu sukladni karakteru spomenika. Veliki predmeti ozbiljnoga žanra nipošto ne podnose pretjerano profinjenu uglađenost. Isto vrijedi i za ugodne teme koje trebaju buditi osjećaje zadovoljstva i radosti; one zahtijevaju ugodne i nježne urese. Čak i u tome umjetnik može pokazati zdrav sud ili pak neobuzdanu maštu, jer u likovnim umjetnostima nema ničega što umjetniku ne bi donijelo ili velike pohvale ili strogu osudu.
Nadalje, ono što nazivamo dušom spomenika uvijek je njegov glavni dio. Ona se sastoji ili od natpisa ili od naslikanih ili isklesanih likova, koji mogu biti povijesni ili alegorijski. Takva djela moraju govoriti više od samoga pisma, jer bi se u protivnom potonjemu dala prednost. Ti prikazi stoga nikada ne bi smjeli biti djelo običnih umjetnika, jer nije mala stvar tim putem ostaviti snažan dojam na ljudski um i malim brojem likova učiniti razumljivim čitav duh nekog djela ili događaja.
Iz staroga vijeka su nam ostala dva spomenika na kojima su prikazani veliki događaji u dugačkom nizu likova: to su Trajanov i Antoninov stup. No takva su djela pretjerano opsežna i preskupa, pa su stoga za spomenike najprikladniji prikazi u kojima se izražava samo ono bitno malim brojem likova. Ipak, to je općenito dano samo umjetnicima golema genija te uistinu treba priznati da je savršen spomenik te vrste jedno od najtežih ostvarenja u umjetnosti.
Upotreba javnih spomenika možda je ono što najviše razlikuje običaje našega doba od običaja starih Grka. Da bi se u to uvjerio, čovjek treba samo čitati Pauzaniju. Teško da je neki Grk u svojoj domovini, bilo u gradovima, bilo na glavnim putevima, mogao proći tisuću koraka, a da ne naiđe na kakav impresivan spomenik. Nadgrobni spomenici nisu bili smješteni, poput onih kod modernih naroda, na mjestima gdje se nitko ne voli zadržavati, već uzduž puteva, gdje nisu mogli ostati nezamijećeni. U gradovima su svi javni trgovi, sve šetnice i različite građevine podignute u tu istu svrhu bili ispunjeni javnim spomenicima, tako da se nigdje nije moglo otići, a da se ne naiđe na česte prilike za ozbiljna razmišljanja prikladna za uzdizanje duše.
Kako je hrabrost bila prvenstveno nužna za opstanak grčkih republika, prirodno je da se ondje moralo nalaziti mnogo spomenika u sjećanje na heroje i ratnike pale u obrani svoje domovine. U Sparti su bila podignuta dva kipa u čast Pauzanije, zapovjednika Grka u bitci kod Plateje. Poluks je u Sparti podigao trofej u sjećanje na svoju pobjedu nad Linkejem. Elejci su pak podigli jedan od bronce u svetome gaju zvanom Altis, blizu Olimpije, u sjećanje na svoju pobjedu nad Lakedemonjanima. Argivci su postavili trofej u Argosu kao spomenik pobjede nad Lafajom, koji ih je želio podjarmiti. Mantinejci su pokazivali trofej u sjećanje na pobjedu izvojevanu nad Lakedemonjanima i njihovim kraljem Agidom. Na području Heroneje nalazila su se dva trofeja koja je Sula dao podići nakon pobjede nad Taksilom i Mitridatovom vojskom. Rimski su vojskovođe također vrlo često podizali trofeje, bilo u Rimu, bilo u provincijama. Papa Siksto V. dao je uresiti Kapitol dvama lijepim antičkim mramornim trofejima koji su bili pronađeni u Rimu. Pučko je mišljenje da su to Marijevi trofeji, podignuti nakon poraza Cimbra, no sudeći prema izradi tih spomenika, oni potječu iz Trajanova stoljeća. Kao spomenik te vrste mora se držati i mramorni stup podignut u Rimu u spomen na pomorsku pobjedu koju je Duilije izvojevao nad Kartažanima. Ukrašen je brodskim kljunovima, zbog čega je prozvan Rostralni stup. On i danas postoji u podnožju Kapitola.
Među građevinama podignutim u Grčkoj kao spomenici u sjećanje na velika zbivanja može se navesti okrugla građevina koju je Filip, kralj Makedonije, dao sagraditi u svetome gaju zvanom Altis nakon poraza Grka kod Heroneje, i to kao spomenik toj istoj pobjedi; ondje se, uz nekoliko drugih kipova, mogao vidjeti i Filipov kip. U istom tom gaju nalazio se Pelopov spomenik, koji se sastojao od svetog mjesta okruženog zidom, zasađenog drvećem i ukrašenog kipovima. Na javnom trgu, odnosno agori u Argosu, nalazila se građevina od bijelog mramora, spomenik pobjede izvojevane nad Pirom; ondje su bili prikazani slonovi i oklop koji je Pir nosio u bitci. Pauzanija ipak primjećuje da se ta građevina mogla držati i spomenikom posvećenim Piru, koji je izgubio život u Argosu, a čiji su ostaci bili pohranjeni u Cererinu hramu. Na Siciliji se vidi vrlo visoka građevina nalik kuli; vjeruje se da je to spomenik nekakve pobjede. Gospodin Houel prikazao ju je u svojem djelu Voyage pittoresque en Sicile (Slikovito putovanje Sicilijom), svezak III., tabla 203.[3]Riječ je o djelu slikara i gravera Jean-Pierrea Houëla Voyage pittoresque des isles de Sicile, de Malte et de Lipari, objavljenom između 1782. i 1787. godine.
Grci su također podizali spomenike u čast pobjednika na javnim igrama. Pokraj Neptunova hrama, na Korintskoj prevlaci, nalazili su se kipovi pobjednika Istamskih igara. U svetome gaju zvanom Altis, blizu Olimpije, mogli su se vidjeti kipovi pobjednika Olimpijskih igara, a u Sparti je u sjećanje na Anhiona podignut stup na kojemu su bile navedene sve pobjede koje je izvojevao u trčanju na Olimpijskim igrama.
Svi ti komemorativni spomenici starih naroda međusobno su se uvelike razlikovali kako po formi tako i po uresima, a neki su bili uistinu veličanstveni. Oni koji su se posebno isticali bili su horegijski spomenici i slavoluci. Prvi su bili svojstveni Grčkoj, a osobito Atenjanima, dok su potonji bili izum Rimljana.
Opat de Lubersac[4]Charles-François de Lubersac (1730-1804.), katolički svećenik, kapelan Luja XVI., esejist, teoretičar arhitekture. U spomenutom je djelu raspravljao o dimenzijama ćudoređa, kolektivnog … Continue reading objavio je prilično dobru kompilaciju u kojoj iznosi pojmove o spomenicima, a naslovljena je: Discours sur les monumens publics de tous les âges et de tous les peuples (Govor o javnim spomenicima svih doba i svih naroda); Pariz, 1776., in-folio. O načinu podizanja spomenika može se, među ostalim, konzultirati djelo Réflexions sur l’architecture (Razmišljanja o arhitekturi) opata Laugiera;[5]Marc-Antoine Laugier (poznat kao opat Laugier, 1713-1769.), teoretičar arhitekture, kritičar barokne umjetnosti i arhitekture te promicatelj klasične baštine, odnosno klasicizma. U djelu Essai … Continue reading sedmo poglavlje drugog sveska Blondelova djela Cours d’architecture (Tečaj arhitekture);[6]Riječ je o djelu Jacques-François Blondela (1705-1774.), francuskog arhitekta i teoretičara arhitekture, koji je spomenuto djelo objavio u devet svezaka, od 1771. do 1777. godine. petnaesto poglavlje treće knjige drugog dijela djela Principes d’architecture civile (Načela građanske arhitekture) Francesca Milizije.[7]Francesco Milizia (1725-1798.), talijanski teoretičar arhitekture, kritičar i povjesničar umjetnosti, klasicist. Pored spomenutog djela Principj di architettura civile (1781.), već 1768. objavio … Continue reading
Postoji i nekoliko zbirki spomenika, kao što je Monuments érigés en France à l’honneur de Louis XV (Spomenici podignuti u Francuskoj u čast Luja XV.) gospodina Pattea;[8]Usp. Pierre Patte, Monuments érigés en France à l’honneur de Louis XV, Paris 1765. Pariz, 1765., u foliju, s pedeset i sedam grafika. Ja sam dao ugravirati mnoge spomenike sjeverne Francuske u pet svezaka svojih Antiquités nationales (Nacionalne starine); većina tih spomenika danas je ili uništena, ili osakaćena i izmijenjena.[9]Millinove Nacionalne starine objavljene su od 1790. do 1792. te od 1798. do 1799. godine u pet svezaka kao svjedočanstvo bogatstva naslijeđa starog poretka koje se od 1789. našlo na izravnom udaru … Continue reading
Restauriranje: to je ponovna uspostava svih dijelova oštećene građevine koje se vraća u dobro stanje, kao i ponovna uspostava osakaćenoga lika. Riječju restauriranje ne označava se samo radnja restauriranja, već i sam restaurirani dio.[10]Restauration, Dictionnaire des beaux-arts, 3. svezak, Paris 1806, 431.
Restaurirati:[11]Restaurer, Dictionnaire des beaux-arts, 3. svezak, Paris 1806, 431-438. to znači ponovno uspostaviti građevinu, vratiti je u dobro stanje. To također znači vratiti u prvobitno stanje osakaćeni lik ili neki drugi kiparski rad. Većina antičkih kipova bila je više-manje osakaćena kada su pronađeni, pa su restaurirani s više ili manje oštroumnosti. Neuki restauratori, ili oni koji su zanemarivali savjetovanje s učenim poznavateljima starina, često su činili goleme pogreške u svojim restauriranjima. Ti su zahvati, s druge strane, katkad navodili na ozbiljne zablude pisce koji su se bavili tumačenjem spomenika ili proučavanjem umjetnosti. U tom pogledu navest ću sljedeći primjer: na tabli 87 prvog sveska djela Monumens de la villa Mattéi vidi se lik kipa koji je Venuti, autor tumačenja tih spomenika, držao Sabinjankom, a koji se obično naziva trudnicom zbog ispupčenja na donjem dijelu tijela. Oba su ta naziva podjednako pogrešna, kao što je gospodin Visconti pokazao na 10. stranici trećeg sveska djela Musée Pio-Clémentin (Muzej Pio-Clementino). U izvorniku je to bio egipatski svećenik koji je ispred sebe, u objema rukama, nosio posudu prekrivenu svojim odijelom, nalik onoj koja se vidi na reljefu u istoj vili Mattei, a koja prikazuje Izidinu povorku i ugravirana je u Montfauconovu djelu, svezak II., drugi dio, tabla 116, br. 11. Kako su ta posuda i glava kipa bile slomljene, restaurator je na tijelo postavio žensku glavu, a nakon što je malo uredio slomljeno mjesto na kojemu se nalazila posuda, kipu je dao izgled trudne žene. Jedan Englez, vitez Blondell, u međuvremenu je kupio taj spomenik te ga je dao restaurirati u skladu s reljefom koji sam spomenuo.
References
| ↑1 | Antique, Dictionnaire des beaux-arts, 1. svezak, Paris 1806, 36. |
|---|---|
| ↑2 | Monument, Dictionnaire des beaux-arts, 2. svezak, Paris 1806, 479-482. |
| ↑3 | Riječ je o djelu slikara i gravera Jean-Pierrea Houëla Voyage pittoresque des isles de Sicile, de Malte et de Lipari, objavljenom između 1782. i 1787. godine. |
| ↑4 | Charles-François de Lubersac (1730-1804.), katolički svećenik, kapelan Luja XVI., esejist, teoretičar arhitekture. U spomenutom je djelu raspravljao o dimenzijama ćudoređa, kolektivnog pamćenja i uspostave državne reputacije pomoću spomenika. Isto tako, na kraju rasprave donio je ilustraciju spomenika kralju koji nikada nije podignut. Nakon Revolucije je emigrirao u London i tamo preminuo. |
| ↑5 | Marc-Antoine Laugier (poznat kao opat Laugier, 1713-1769.), teoretičar arhitekture, kritičar barokne umjetnosti i arhitekture te promicatelj klasične baštine, odnosno klasicizma. U djelu Essai sur l’architecture iz 1753. piše o glavnim načelima arhitekture, govoreći o prvotnoj kolibi kao podrijetlu gradnje. Osim redova i uresa, Laugier raspravlja i o urbanističkim pitanjima. |
| ↑6 | Riječ je o djelu Jacques-François Blondela (1705-1774.), francuskog arhitekta i teoretičara arhitekture, koji je spomenuto djelo objavio u devet svezaka, od 1771. do 1777. godine. |
| ↑7 | Francesco Milizia (1725-1798.), talijanski teoretičar arhitekture, kritičar i povjesničar umjetnosti, klasicist. Pored spomenutog djela Principj di architettura civile (1781.), već 1768. objavio je Le Vite de’ più celebri architetti d’ogni nazione e d’ogni tempo, a 1797. Dizionario delle belle arti del disegno. |
| ↑8 | Usp. Pierre Patte, Monuments érigés en France à l’honneur de Louis XV, Paris 1765. |
| ↑9 | Millinove Nacionalne starine objavljene su od 1790. do 1792. te od 1798. do 1799. godine u pet svezaka kao svjedočanstvo bogatstva naslijeđa starog poretka koje se od 1789. našlo na izravnom udaru prevratnika. Grafičkim prikazima i tekstualnim opisima Millin je tako ostavio svjedočanstvo o brojnim umjetninama uništenim u Revoluciji te u doba Terora. |
| ↑10 | Restauration, Dictionnaire des beaux-arts, 3. svezak, Paris 1806, 431. |
| ↑11 | Restaurer, Dictionnaire des beaux-arts, 3. svezak, Paris 1806, 431-438. |