Restauriranje katedrale u Splitu. Predavanje održano 11. siječnja 1883.[1]Objavljeno u knjižici Spalato und die römischen Monumente Dalmatiens – Die Restaurirung des Domes zu Spalato. Zwei Vorträge, gehalten am 17. Februar 1876 und 11. Jänner 1883 im K. k. Museum … Continue reading
Alois Hauser
U veljači 1876. godine imao sam čast na ovome mjestu skrenuti pozornost cijenjenoga skupa na važnost i vrijednost rimskih spomenika u Dalmaciji. Tada sam, nakon općega prikaza zemlje i njezinih spomenika, izdvojio glavno djelo rimske arhitekture te ga u svim dijelovima potanko izložio. Velika i slavna Dioklecijanova palača, koju je car podigao početkom 4. stoljeća kao prebivalište za odmor nakon povlačenja s vlasti u jednom od najljepših morskih zaljeva u zemlji u blizini grada Salone, dobila je priznanje prema svojem visokom arhitektonskom i umjetničko-povijesnom značenju. Istodobno je, međutim, spomenuta i sretna okolnost da su njezini najvažniji i najistaknutiji dijelovi, stavljeni u službu kasnijih namjena, ostali sačuvani od uništenja. Iza zidina Dioklecijanove palače sklonili su se, nakon što su Avari u 7. stoljeću razorili Salonu, stanovnici nesretnoga grada te su ovdje postupno, hvatajući sve čvršće uporište, uredili svoja boravišta. Kao jata preplašenih ptica, tražeći zaštitu najprije na otocima, a zatim i odande protjerani, morali su naposljetku unutar ruševina čvrsto ograđenoga, nekoć carskoga dvorca podizati svoje kolibe i kuće prema raspoloživom prostoru te u mračno ratno doba, imajući pred očima nadasve sigurnost boravišta, zbijeni jedni uz druge, iskoristiti svaki komadić mjesta koji im je stajao na raspolaganju. Iz najskromnijih i najjednostavnijih početaka ovdje se, na mjestu ili, tako reći, usred Dioklecijanove palače, postupno razvilo veće naselje, gradska zajednica koja je, u mletačko doba proširena i prema van, naposljetku postala ono što danas poznajemo kao jedno od najzanimljivijih i najljepših mjesta Dalmacije – grad Split.
Nužda i nevolja novih stanovnika Palače, kao i nagon za održanjem mladoga naselja, rezultirali su istodobno očuvanjem mnogih dijelova moćnoga zdanja, ali i uništavanjem onih drugih koji su morali ustupiti prostor za nova boravišta.
Kao što je poznato, Dioklecijanova palača bila je podignuta u formi čvrsto utvrđenoga logora, kojeg su presijecale dvije ulice što su se križale pod pravim kutom. Visoki pravokutni obzid, utvrđen sa šesnaest kula na trima kopnenim stranama i s ulazom kroz po jedna vrata na svakoj strani, morao je prvenstveno ostati očuvan, jer je bjeguncima pružao ponajprije onu sigurnost koju su, pritisnuti neprijateljima svake vrste, tražili; dapače, on je i danas još najvećim dijelom netaknut u visini od 18 do 24 metra. Drugom sretnom okolnošću valja pripisati to što su, unatoč opasnosti koja je postojala za očuvanje unutrašnjosti Palače, neki njezini najistaknutiji dijelovi ipak dospjeli do naših dana kao sjajni primjeri rimske monumentalne arhitekture.
Mlado kršćanstvo već je u Saloni pronašlo snažno uporište, a iskapanja posljednjih godina u Saloni pružila su obilje dokaza da su taj grad najvećim dijelom nastanjivali pristaše novoga nauka. Velik broj sarkofaga s kršćanskim natpisima, pa čak i potpuna kršćanska bazilika s transeptom i apsidom te znakom križa na nadvratniku ulaza, ne ostavljaju nikakvu sumnju da je poganstvo ovdje već rano i trajno ustuknulo pred Kristovim naukom. Novi stanovnici Dioklecijanove palače donijeli su sa svojom nevoljom i novu, čvrstu vjeru te uzdanje u trojedinoga Boga. Upravo u svojoj stisci najmanje će zaboraviti podići svome Bogu dostojno mjesto ili mu posvetiti i urediti postojeće, kultu prikladne poganske monumentalne građevine. Toj okolnosti valja zahvaliti što su, uz obodne zidine Dioklecijanove palače, ostale očuvane i najvažnije građevine u unutrašnjosti, oni spomenici koji su otada pa sve do naših dana morali služiti kršćanskom kultu.
U južnoj polovici Palače nalazile su se careve uže stambene prostorije, koje su preko još i danas postojećeg lučnog niza od pedeset lukova nad stupovima s istaknutim polustupovima bile otvorene prema morskoj strani. Ispred ovog stambenog trakta Palače leži kupolom natkriveno predvorje, a ispred njega raskošno, ranije natkriveno prednje dvorište, koje je s obiju strana omeđeno lučnim nizovima nad visokim, slobodnostojećim stupovima, a danas tvori glavni trg Splita.
S obiju strana ovoga predvorja ležala su, simetrično smještena, dva dvorišta u čijoj je sredini bilo podignuto po jedno monumentalno zdanje nalik hramu.
Jedno, smješteno u istočnom dvorištu i vjerojatno namijenjeno da bude Dioklecijanov mauzolej, moćno je zdanje, iznutra okruglo, a izvana osmerokutno, koje je natkriveno dobro očuvanom kupolom te je okruženo redovima stupova kako uokolo s vanjske strane, tako i u unutrašnjosti. Druga građevina u zapadnom dvorištu pravokutna je hramska zgrada manjih dimenzija, izvedena u obliku takozvanog italskog prostila. Predvorje i dvije upravo spomenute građevine dale su se prilagoditi svrhama kršćanske crkve, a upravo toj okolnosti zahvaljujemo njihovo očuvanje. Predvorje je postalo atrij kršćanske crkve. Velika građevina s kupolom, negdašnji Dioklecijanov mauzolej, postala je katedrala, a zdanje smješteno u drugom dvorištu nasuprot katedrale pretvoreno je u krstionicu. Iako će pritom i posljednji ostatak antičke kultne opreme nestati, uz ime Ivana Ravenjanina, prvoga splitskog biskupa koji je već u 7. stoljeću crkvu posvetio kršćanskom kultu, veže se iznimno značajan trenutak kojemu prvenstveno valja zahvaliti što sada pred sobom nemamo ruševinu osuđenu na propast, nego razmjerno dobro očuvano zdanje.
Dioklecijanova palača prošla je do danas kroz šesnaestostoljetnu povijest koja je za mnoge njezine dijelove bila prava povijest patnje. Sama nova namjena čitavog zdanja za svrhu koja mu je bila tuđa, koliko god je s jedne strane bila očuvajuća, s druge je rezultirala teškim i štetnim zahvatima. Vjerojatno je na početku toga razdoblja najveći dio sjeverne polovice Palače unutar zidina, u kojoj su se, pretpostavlja se, nalazili stanovi robova, posade i slično, bio uništen. No i preostali očuvani dijelovi čitavog sklopa bili su tijekom te duge povijesti izloženi najrazličitijim zahvatima. Spomenik je izdržao posvuda gdje nije bio izložen brutalnim zahvatima ljudskih ruku u dobroj ili lošoj namjeri; čvrsto je konstruiran od kolosalnih blokova najljepšeg domaćeg materijala, a za stupove su se znali nabaviti čak i najraskošniji tipovi granita i mramora iz Egipta i s Istoka.
Ali oštećenja nanesena ljudskom rukom snašla su našu Palaču u golemoj mjeri. Nove kuće tiskale su se tik uz zidove i stupove pojedinih objekata, svaki slobodan prostor u unutrašnjosti Palače bio je izgrađen na često najdomišljatije načine, a slobodnostojeći stupovi nestajali su u zidovima tih neuglednih koliba, vireći često tek iznad njihovih krovova. S porastom stanovništva i raspoloživi prostor u crkvi postao je premalen, pa se moralo posegnuti za rješenjem da se uokolo uz zidove podignu drvene galerije na dva kata. Naposljetku je probijen zid crkve te su starome zdanju bez planiranja prigrađeni kor, sakristija i drugi dijelovi. Svi ovi i niz drugih zahvata na spomeniku i njegovim pojedinim dijelovima naposljetku su se osjetno očitovali te su izazvali potrebu da se provede stilski dosljedno restauriranje[2]eine stilgemäße Restaurierung ovog dragocjenog objekta.
Na temelju studija koje sam proveo po nalogu visokog c. k. Ministarstva bogoštovlja i nastave na samome spomeniku i koje su došle do izražaja u mojem kasnije odobrenom projektu restauriranja, u svojem prvom predavanju sam se zauzeo da Dioklecijanova palača zaslužuje i smjesta zahtijeva najtopliju skrb. Okolnost da je Dioklecijanov mauzolej postao katedralom te da je ona morala pružiti sigurno mjesto posjetiteljima i bogoštovlju, bila je presudna da se prije svega pristupi restauriranju te građevine, koja je k tome, oštećena u mnogim dijelovima, tako nešto prvenstveno i zahtijevala. Prije nego što prijeđem na samu temu svojeg izlaganja, dopustite mi da iznesem točniji opis same katedrale.
Crkva je, kao što je spomenuto, građevina s kupolom koja je izvana osmerokutna, dok joj je unutrašnjost kružne forme; uzdiže se iznad visokog podnožja nalik postamentu koje, široko istaknuto uokolo, nosi trijem sa stupovima, peristil od 24 stupa s gređem i kasetiranim stropom. Podnožje nalik postamentu okomito se spušta sa svih strana, a samo je prema velikom atriju ispred ulaza u crkvu bilo podignuto vanjsko stubište s pročeljem u formi zabata kao portal mauzoleja. Tom velikom podnožju u unutrašnjosti zdanja odgovara podrumski nadsvođeni prostor iznad kojega se uzdiže pod same crkve. Prostor nema svjetla, a njegova prvotna namjena, osim ako nije bila povezana isključivo s građevinskim razlozima, nije dokaziva. Iznad toga podnožja sada se uzdiže cela rimskoga zdanja, odnosno današnja crkva. Prostor ima promjer od 13,5 metara i visinu od 21,5 metara, a okružen je tri metra debelim zidom sagrađenim od velikih klesanaca. Unutarnji obodni zidovi raščlanjeni su s dva reda stupova s gređem. Forma osmerokuta i ovdje ponovno dolazi do izražaja utoliko što je zidno gređe na svakom katu osam puta zalomljeno, a te lomove ili istake gređa nose slobodnostojeći stupovi postavljeni ispred zidnih pilastara. Riječ je, dakle, o osam parova stupova postavljenih jedni povrh drugih, koji lomovima gređa raščlanjuju zid u okomitom smjeru. Ovoj podjeli zidnih ploha u donjoj etaži odgovara osam niša usječenih u zid: četiri polukružne i, uključujući ulaznu nišu, četiri pravokutne. Gore, ispod zidnoga gređa druge etaže, ukrug se proteže metar visok figuralni friz s prikazima scena lova i maski. Iznad gređa drugog reda slijedi kupola, koja je potpuno zatvorena, pa stoga nije, kao u rimskom Panteonu, opskrbljena krovnim otvorom za osvjetljenje čitavog prostora. Čitava arhitektura unutrašnjosti i vanjštine zdanja izvedena je u kamenu. Trupovi stupova donje etaže, visoki 5,5 metara, monoliti su od egipatskog granita, a oni u gornjoj etaži, visoki 3,75 metara, također su monoliti od prekrasnog, tamnog i pjegavog porfira. Samo je kupola izrađena od opeke i cementa te se sastoji od niza lepezasto nanizanih lukova od opeke koji se prema vrhu sve više smanjuju. Iznad bogato ukrašenih ulaznih vrata, oblikovanih od moćnih kamenih greda, nalazi se jedini izvorni, polukružni prozor ovoga prostora. Arhitektura čitavog zdanja je istinski rimska, odnosno ovdje je naglasak stavljen ponajprije na dojam velikih masa i proporcija, tako da objekt već u tom pogledu ostavlja dojam kao da je stvoren za vječnost. Također je i ornamentika zasnovana krupno i bogato, no ona nosi i obilježja brze izvedbe te onog puko dekorativnog naznačivanja formi koje je karakteristično za kasno razdoblje toga stila.
Dioklecijanov mauzolej, kao i Palača, poznato je kao jedno od posljednjih velikih djela rimskoga stila. Kako je rečeno, ono te značajke dovoljno jasno pokazuje, a ipak zahtijeva drugačiju ocjenu nego građevine iz istoga razdoblja u Italiji. Ovdje u Splitu imamo kombinacije formi kakve se ne pojavljuju ni u jednoj antičkoj građevini: lukove neposredno na slobodnostojećim stupovima ili polukružno zakrivljeno gređe između ravno ispruženog gređa povrh stupova – sve su to rješenja koja će u kasnijem starokršćanskom, bizantskom i romaničkom stilu postati uobičajena. Neobično je, međutim, što je i obrada profila i ornamenata drugačija nego što je uobičajeno u rimskim građevinama. Ovdje, na Dioklecijanovoj palači, profilima i ornamentima nedostaje ona gruba forma; snažno isticanje prvih, kao i potpuno plastično oblikovanje te podrezivanje potonjih radi postizanja efekta, ovdje će se uzalud tražiti. Profili su zategnuti i oštri, ornamentalni ukras savršeno se prilagođava površinama profila uz neznatno isticanje, a i linija konzola ovdje je drugačija nego što je to inače uobičajeno u rimskome stilu.
Sve ove značajke mogle bi se držati dokazima da naš spomenik nije nastao pod italsko-rimskim, već pod istočnim, grčkim utjecajem; pod istim onim utjecajem koji se i u kasnijim bizantskim crkvama, između ostalog u Aja Sofiji, očituje na tako upadljivo srodan način i tamo se, dakako, još jasnije izražava. Vjerujem da našu palaču nisu izveli italsko-rimski graditelji, već oni koji su ovamo pozvani s Istoka, možda iz Grčke, a u svakom slučaju ne bi bilo isključeno da su čak i sami radnici došli odande. Ne upuštajući se dalje u ovo pitanje, ne mogu ipak ne spomenuti zanimljivo opažanje da svi klesarski znakovi koji se nalaze na Dioklecijanovoj građevini imaju forme grčkih slova, dok opeke na kupoli nose rimske pečate i vjerojatno potječu iz Italije.
Preoblikovanje spomenika u crkvu imalo je za posljedicu važne promjene na njemu. Prvotno maloj zajednici opisani je prostor svojom veličinom vjerojatno mogao dostajati, koliko god on svojom formom oduvijek bio nepovoljan za svrhe kršćanske crkve. S porastom stanovništva, međutim, taj se nedostatak očitovao sve snažnije, pa se stoga svim silama moralo težiti proširenju u bilo kojoj formi te ga i provesti. Od toga trenutka započinje i povijest patnje našega zdanja, jer spomenik nisu zadesila samo nagrđivanja raznim prigradnjama i nadogradnjama, već su potonje – u čvrstoj vjeri u neuništivost rimske konstrukcije – često izvođene na doista brutalan način. Najgore promjene započinju s početkom 17. stoljeća, u vrijeme kada je Markantun de Dominis bio splitski nadbiskup.[3]Dominis (1560-1624.), rodom s Raba, studirao u Loretu i Padovi. Od 1597. do 1602. bio je senjski biskup, potom splitski nadbiskup. U Splitu ostaje do 1616. kada odlazi u Mletke, potom u Englesku. On je dao probiti nišu nasuprot ulaznim vratima, ukloniti odgovarajući niz stupova vanjskog trijema te je ovdje prigradio već spomenuti, krajnje jednostavan pravokutni kor. Time je narušen kako dojam unutrašnjosti, tako i kontinuitet kolonade; no, probijanje zida izvedeno je i bez ikakva obzira na masu zida koja je pritiskala novi otvor, a da pritom nije umetnut nikakav luk koji bi je nosio. Time je, međutim, tek započelo brutalno oštećivanje unutrašnjosti, jer su ubrzo nakon toga iznad krunskih vijenaca obaju redova uokolo izvedene drvene galerije koje su trebale osigurati više prostora za vjernike, napose prigodom velikih svečanosti. Zalomljeno gređe pogodovalo je podizanju tih galerija. Iznad ulaznih vrata izgrađeno je drveno pjevalište za orgulje koje je, podignuto u visini kapitela prvoga reda, za posljedicu imalo ne samo njihovo djelomično uništenje, već je i potpuno zatvorilo jedini polukružni prozor staroga zdanja. Daljnja posljedica ovoga postupka bilo je probijanje zida nasuprot ulazu, ali u visini figuralnog friza, radi dobivanja novoga prozora, pri čemu je uklonjen i dio toga friza. Nadbiskup Sforza Ponzoni[4]Ponzoni (1581-1640.), rodom Mlečanin, splitski nadbiskup te primas Dalmacije i čitave Hrvatske od 1616. do 1640. Kao nećak Dominisa bio je i njegov nasljednik na nadbiskupskom mjestu. Brat Matej … Continue reading podigao je sakristiju koja je posve neplanski zasjekla u trijem, a još 1770. godine nadbiskup Ivan Luka Garanjin[5]Garanjin (Garagnin, 1722-1783.), bio je biskup Raba (1756-1765.) te splitski nadbiskup i metropolit (1765-1783.). Za izradu kapele sv. Dujma nadbiskup je angažirao kipara Giovannija Mariju … Continue reading dao je probiti sjevernu nišu katedrale te u vanjski trijem prigraditi kapelu posvećenu Svetom Dujmu.
Sve te promjene doduše nisu mogle uzdrmati građevinu u njezinoj zdravoj jezgri, ali su sasvim brutalna izobličenja negdašnje zatvorene monumentalne forme i nemaju nikakvu umjetničku vrijednost.
Uz ove zahvate valja spomenuti i niz drugih dogradnji posvećenih kultu koje imaju visoku umjetničku vrijednost. Premda nisu u skladu sa spomenikom i njegovim izvornim planom, one ipak moraju uživati naš puni interes i punu skrb. Ovamo u unutrašnjosti crkve pripadaju propovjedaonica, podignuta od mramora raznih boja i ukrašena bogatim kiparskim radom, jedno od najljepših takvih djela romaničkoga stila, zatim krasna romanička vratnica bogato urešena figuralnim reljefima te dva mletačko-gotička oltara od bijeloga mramora s baldahinima iznad njih, koji su doduše opet sasvim proizvoljno ugurani u dvije okrugle niše staroga zdanja.
Naposljetku, uz sve ove dogradnje, kao najvažniji, najzanimljiviji, ali i zahvat koji najviše zadire u cjelinu čitavog zdanja, valja spomenuti zvonik. Njegovu je gradnju u 13. stoljeću započela Marija Ugarska, supruga Karla II. zvanoga Hromi, kralja Napulja i Sicilije, a u 15. stoljeću nastavila ju je Elizabeta, supruga Karla Roberta Ugarskog.
To je po formi izvrsno i izvorno djelo romaničkog stila, no postavljeno je neposredno između istočnoga reda stupova atrija i ulaza u crkvu, na ono predvorje visokoga podija koje je u rimsko doba nosilo zabatnu dvoranu i vanjsko stubište Dioklecijanova mauzoleja. Smještaj zvonika, kroz čiju najnižu etažu na krajnje slikovit način vodi stubište prema ulazu u crkvu, rezultirao je na ovome mjestu prekidom trijema, uništenjem čitavoga zabatnog predvorja[6]Oblik kamenja i njihove lomne plohe iznad ulaznih vrata katedrale dopuštaju siguran zaključak da je zabatno predvorje imalo sličnu raščlambu kao ono na kupolnom vestibulu na južnoj strani … Continue reading te nizom drugih komplikacija s kojima će pri restauriranju biti najteže računati. Naime, kako je spomenuto, izbor mjesta za zvonik bio je vrlo nesretan, a sam zvonik pokazuje mnoge nedostatke uslijed vrlo lagane i pogrešne konstrukcije u prizemlju.[7]Zvonik katedrale bio je upravo od tog vremena okružen golemom, drvenom skelom, rastavljen i nanovo izgrađen korištenjem svježe kamene građe, s kopijama pojedinih arhitektonskih i kiparskih … Continue reading
Nakon svega dosad rečenog, nema nikakve sumnje da je pitanje restauriranja spomenika i svih njegovih dijelova moralo biti pitanje njegova opstanka ili uništenja i postupnog propadanja. Moralo se nešto poduzeti kako bi se ovaj rijetki ostatak velikog umjetničkog razdoblja i dalje osigurao te kako bi se spriječilo da neprestani veći ili manji zahvati na objektu ugroze njegov daljnji opstanak.
Za način restauriranja koje je sada u punom jeku mjerodavna su bila sljedeća stajališta: građevina je rimski spomenik koji iza sebe ima povijest od 1600 godina; no ona je također već dvanaest stoljeća kršćanska crkva i katedrala Splita. Ova dva istaknuta aspekta trebaju objektu ostati sačuvana i u restauriranju te dobiti puno priznanje. Iz toga proizlazi da se jednaka skrb mora posvetiti kako rimskim dijelovima, tako i onim kasnijim srednjovjekovnima te da se imaju ukloniti samo oni dijelovi koji se čine bezvrijednima i izravno smetaju jednima ili drugima. Dopuštam si posebno istaknuti da se crkva ne namjerava preoblikovati u rimski hram ili mauzolej, pa čak ni u muzej rimskih starina; no, s druge strane, ne smije se na štetu rimskoga spomenika zahtijevati nemoguće – da se rimsko zdanje preoblikuje u crkvu koja bi u svakom pogledu mogla odgovarati današnjim zahtjevima grada Splita. Takvo bi restauriranje bilo ravna potpunoj novogradnji te bi iskazalo malo pijeteta prema spomeniku, bilo kao Dioklecijanovu mauzoleju, bilo kao crkvi prvoga splitskog biskupa, velikoga Ivana Ravenjanina. Okrugla građevina poput splitske katedrale ne dade se po volji proširiti ili produljiti na jednu ili drugu stranu. Prigrađeni kor, nastao iz prijeke potrebe, ostaje uvijek tek prigradnja, zakrpa koja nikada ne može stupiti u organsku vezu sa spomenikom i koja se u izvjesnoj mjeri može zadržati tek kao nužno zlo. Težište restauriranja mora, dakle, počivati kako na očuvanju i povratu izvornoga zdanja,[8]in der Erhaltung und Wiederherstellung der ursprünglichen Anlage tako i na konzerviranju umjetnički vrijednih dijelova iz kasnijega razdoblja. Svako krpanje, sva privremena rješenja koja narušavaju dojam spomenika kao mauzoleja ili crkve moraju se ukloniti; ono što nema umjetničku ili povijesnu vrijednost, ili što, razumije se, nije dugogodišnjom tradicijom i pijetetom usko povezano sa samom biti kulta, ne može u interesu čitavoga zdanja uživati skrb.
Naša jedina zadaća leži u pojmu očuvanja; ne želimo obnavljati tamo gdje trebamo restaurirati, ne želimo izmesti do čista, ribati i, tako reći, dotjerivati do sjaja, već učiniti sve što prema ljudskom predviđanju dragocjenom objektu jamči još duže trajanje. No za nas glavna vrijednost starog umjetničkog djela ne leži u prljavštini i smeću koji su se na njega nataložili tijekom stoljeća.[9]nicht in dem Schmutze und Unrathe, der sich im Laufe der Jahrhunderte an dasselbe angesetzt hat Nećemo ustuknuti pred tom korom prljavštine,[10]dieser Schmutzkruste tom lažnom patinom, nego ćemo intervenirati tamo gdje to zahtijeva očuvanje objekta; s druge strane, znat ćemo poštedjeti sve dobro očuvane dijelove od bilo kakve nasilne prerade.
Uz restauriranje zdanja, ruku pod ruku moralo je ići i njegovo oslobađanje.[11]die Isolierung Već je dovoljno dokazano da je katedrala tijekom vremena sa svih strana bila zazidana malim kućama koje su posve nepravilno zasijecale čak i u stupovlje trijema. Spomenik je time postao gotovo nevidljiv[12]unsichtbar ili bi tek tu i tamo provirio između kasnijih prigradnji, tvoreći s njima krajnje slikovitu cjelinu. Najbolju predodžbu o tome daju ljupki stariji akvareli Jakoba i Franza Alta te nedavno objavljeni bakropisi Ludwiga Hansa Fischera u krasnom djelu Povijesni krajolici iz Austro-Ugarske.[13]Usp. Ludwig Hans Fischer Historische Landschaften aus Oesterreich-Ungarn, mit allerhöchster Subvention Seiner Majestät des Kaisers radirt und herausgegeben, Wien 1880. U djelu se u tekstu i slici … Continue reading Čim je pak riječ o restauriranje, te se parazitske građevine,[14]Schmarotzerbauten koje su spomeniku nanijele već toliko štete, moraju ukloniti, a da pritom nema bojazni kako će slikovit dojam time s bilo koje strane pretrpjeti gubitak. Uklanjanje niza bezvrijednih prigradnji bilo je, međutim, nužnost i u interesu samoga rada. Svi dalmatinski gradovi građeni su u razmjerno malim dimenzijama prema uzoru na Veneciju i pod utjecajem mletačke uprave tako tijesno da se ulicama ne može prolaziti kolima ni konjima. Tjeskoba raspoloživog prostora morala se ponajprije prevladati do te mjere da postane moguć barem smještaj gradilišta i manipulacija materijalom u neposrednoj blizini same građevine. Prvi korak koji je poduzet bio je otkup i uklanjanje nekoliko građevinski i umjetnički posve bezvrijednih kućica. Već je taj rad doveo do zanimljivih rezultata: tako smo na sjeverozapadnoj i jugozapadnoj strani katedrale naišli na dobro očuvani rimski pločnik te na mnoge ulomke zakopane u nasipu, koji su od važnosti za restauriranje. Uz te radove, tijekom kojih je trošnost starih dijelova postajala sve očitija, ruku pod ruku moralo je ići i podupiranje te osiguravanje pojedinih stupova i lučnih nizova.
Već u to vrijeme pripremnih radova moje je nastojanje bilo usmjereno na to da što prije uzmognem pristupiti restauriranju unutrašnjosti katedrale, jer nisam mogao previdjeti opasnost koja je morala prijetiti posjetiteljima crkve zbog lošega stanja tamošnjih mlađih dodataka. Vijenci i kapiteli u unutrašnjosti crkve bili su, naime, vjerojatno već u vrlo rano doba izloženi strašnim razaranjima, a njihovi istaci uvelike odlomljeni i upropašteni. Te su štete pak u kasnijem, više ne posve točno utvrdivom vremenu, popravljene štukom, i to u tolikom broju posvuda u prostoru da je čitava arhitektura na površnog promatrača ostavljala dojam kao da je u izvornom stanju i dobro očuvana. Čađa, koja se obilno nataložila od crkvene rasvjete, potpuno je ujednačila tonove boja različitih materijala, pa stoga ni onima upućenijima, kao ni stanovništvu Splita nije bilo razumljivo kada sam ukazivao na opasnost koja ovdje neprestano prijeti. Opasnost je, međutim, postojala u punom opsegu, jer su drvene galerije pritiskale vijence popravljene štukom, a ta je obloga od štuka bila pričvršćena željeznim klanfama za lomne plohe kamena te je stoga bila izložena i propadanju zbog hrđe.
Već su se u više navrata manji ili veći dijelovi odlamali i padali u prostor crkve, srećom ne ozlijedivši nikoga. Uza sve to, uzevši u obzir da je razmjerno mala crkva blagdanima bivala dupkom puna ljudi, u onome tko je poznavao trošno stanje morao se naposljetku javiti osjećaj tjeskobe i odgovornosti koji je ubrzao donošenje odluke. Prilikom komisijskog očevida čitavoga zdanja, uz intervenciju gospodina kotarskog poglavara, kotarskog inženjera i konzervatora umjetničkih i povijesnih spomenika, a na temelju mojega izlaganja o krajnje opasnom stanju, dana 15. lipnja 1880. crkva je – nakon što je o svemu obaviješten preuzvišeni gospodin biskup – stavljena pod zabranu (interdikt). To znači da je u interesu osobne sigurnosti politička vlast odredila njezino zatvaranje sve do završetka restauriranja. Istodobno je, s obzirom na vrlo trošno stanje zvonika, obustavljeno i zvonjenje zvona. Nasuprot tome, kor prigrađen rimskom zdanju ostao je otvoren za ulazak, jer se mogao potpuno odvojiti od crkve. Za zatvaranje crkve bila je presudna i okolnost da se tijekom restauriranja ne bi mogla poduzeti nikakva mjera zaštite posjetitelja, kao i to da bi manipulacija materijalom u tom razmjerno malom prostoru, opremljenom samo jednim velikim vratima, inače bila nemoguća. Premda stanovništvo Splita gaji najveći interes prema restauriranju svojih spomenika te je u više navrata na najljubazniji i najlaskaviji način izrazilo radost zbog početka radova, ipak je – kao što nisam drukčije ni očekivao – nužna mjera koja je rezultirala zatvaranjem tisuću i pol godina otvorenog, časnog spomenika, kao i dužna opreznost onih koji su je odredili, s mnogih strana uzeta kao povod za izražavanje nezadovoljstva. Štoviše, Split, koji je odjednom doznao da mu je katedrala zatvorena i više nije čuo zvonjavu zvona s glavnoga tornja, dospio je u grozničavo uzbuđenje koje se s približavanjem blagdana svetoga Dujma sve više pojačavalo i manje-više zahvatilo sve krugove. Ubrzo nakon mojega povratka iz Dalmacije u Beč, primio sam vijesti o tome gibanju. S najrazličitijih su me strana molili da se zauzmem za ponovno otvaranje katedrale barem tijekom te proslave i da je, koliko je u mojoj moći, dopustim. Nalazio sam se u vezi s tom stvari – i oprostite što govorim o sebi – u mučnoj situaciji, jer sam poznavao veliku svetkovinu svetoga Dujma u Splitu i znao da je za nju na nogama ne samo cijelo gradsko stanovništvo, nego da i sa svih strana seosko stanovništvo hrli u grad i u katedralu s grobom svetoga Dujma. Pred očima mi je lebdjelo mnoštvo koje žudi za svojom prastarom katedralom, no s druge strane vidio sam i crkvu dupkom punu, galerije ispunjene pobožnim pukom, trg ispred crkve i uske ulice prepune svečane vreve te sam itekako mogao prosuditi da bi i najmanji komadić štuka, ako se olabavi i padne u pobožno mnoštvo, morao izazvati nesagledivu nesreću.
U tome trenutku, kada se sa svih strana zahtijevalo ponovno otvaranje crkve, brzojavio sam mjerodavnome mjestu da mi crkva dotad nije bila predana radi restauriranja, ali da u svakom slučaju moram otkloniti svaku odgovornost za njezino ponovno otvaranje. Tehničko povjerenstvo, imenovano nakon toga i uslijed velikog pritiska u Splitu, također je izjavilo da ne želi preuzeti nikakvu odgovornost, pa je crkva ostala zatvorena, dok je vjernicima bila otvorena kapela svetoga Dujma, smještena izvan rimskoga zdanja.
Smjesta se pristupilo izvođenju radova te je u tu svrhu cijela unutrašnjost crkve ispunjena skelom koja je omogućila predstojeći težak posao. Izvedba čitavog restauriranja povjerena je sposobnom i provjerenom građevinskom poduzetniku Andriji Perišiću, profesor dr. Emil Vecchietti bio je zadužen za lokalno vođenje gradnje, dok je meni, kao i dotad, pripalo vrhovno vodstvo nad svim radovima. Podizanje skele prirodno je potrajalo duže vrijeme, tim više što se u zemlji siromašnoj drvom nabava snažnih greda morala izvršiti tek iz Koruške. Kada je ona bila dovršena, čime je omogućeno da se svi dijelovi unutrašnjosti podvrgnu potankom ispitivanju, dopustio sam si pozvati Njegovu Ekscelenciju preuzvišenog biskupa splitskog – koji je od prvoga trenutka restauriranja iskazivao najveći interes i najiskreniju naklonost – u obilazak radova i uvid u opasno stanje crkve. Tek sam sada s lakoćom mogao podnijeti dokaz o tome kolika je strašna opasnost prijetila posjetiteljima crkve. Spomenuti popravci od štuka toliko su se odvojili od kamena da je bio dovoljan i najmanji dodir rukom kako bi pali veliki komadi teški po nekoliko kilograma; to nije bio slučaj samo na pojedinim mjestima, već posvuda, u cijelom prostoru, kako na zidnom i lomljenom gređu, tako i na kapitelima stupova. Štoviše, daljnje je restauriranje opasno stanje potonjih trebalo još jasnije iznijeti na vidjelo. Ništa nije moglo biti prikladnije za umirivanje duhova u Splitu od dokaza izvedenog na takav način, koji je pokazao koliko su zatvaranje crkve i provedba restauriranja bili nužni. Obloga od štuka, koja je već u samom startu bila loše izvedena, posebno je stradala zbog okolnosti da je cijeli prostor pod kupolom ostao gotovo potpuno zatvoren za pristup svježeg zraka izvana, naročito nakon što je onaj jedini stari prozor bio još i zaklonjen konstrukcijom orgulja. U prostoru ispunjenom ljudima i bogato osvijetljenom svijećama razvijali su se toplina, isparavanja i dim, koji ni na jednu stranu nisu nalazili dovoljan izlaz te su se poput masne, uljne mase – osobito u zimsko doba – taložili na zidovima, što je u spoju sa željeznim vezama i pritiskom galerija dodatno povećavalo opasnost.
S obzirom na takvo stanje, podnio sam visokom c. k. Ministarstvu prijedlog za restauriranje nutrine crkve na način da se oštećena mjesta ne popravljaju štukom, nego da se izvedu u čvrstom kamenom materijalu, točno prema još uvijek obilno i dobro očuvanim izvornim rimskim vijencima i kapitelima. Drvene galerije su odmah uklonjene, pjevalište za orgulje razmontirano, a jedini rimski prozor iznad ulaznih vrata nanovo otvoren. Nakon što je odabran kamen i uređeni troškovnici, smjesta se pristupilo izradi elemenata točno prema starim uzorima, uz istodobni rad na uklanjanju i čišćenju oštećenih dijelova.
Pri ovom posljednjem radu, nakon uklanjanja obloge od štuka, pokazala su se nova, krajnje zabrinjavajuća oštećenja koja su svoj uzrok imala već u pogrešnoj rimskoj konstrukciji. Najveći dio preko metar visokih korintskih kapitela prvoga reda bio je napukao po visini. Kapiteli su bili povezani s trupovima stupova pomoću snažnih željeznih klinova.[15]durch starke Eisendübel Sila širenja hrđe razderala je te goleme kamene blokove po sredini. Ni ovdje opasnost nije bila mala, jer je svaki kapitel iznad sebe nosio zalomljeno gređe prvoga reda koje slobodno premošćuje razmak od zida i visoko je gotovo dva metra, zatim porfirni stup te zalomljeno gređe drugoga reda. Svi ti dijelovi, koje je od urušavanja dosad čuvala samo milostiva sudbina, morali su se naravno ukloniti te će se ponovno postaviti – dijelom kao nove izvedbe, a dijelom uz korištenje starih komada, no od sada povezani isključivo brončanim klinovima. Raspuknuti kapiteli i svi oni dijelovi koji imaju bilo kakvu formalnu ili tehničku vrijednost, a u samoj građevini više ne mogu naći primjenu, bit će prebačeni u muzej u Splitu.[16]To je tada mogao biti samo Muzej starina, odnosno Arheološki muzej u Splitu.
Materijal za izvedbu novih elemenata krasan je, sitnozrnati, tvrdi vapnenac nalik mramoru, koji se dobiva dijelom s otoka Brača i Korčule, a dijelom iz Sutilije kod Trogira na kopnu; on dopušta svaku poželjnu preciznost i savjesno uobličenje forme. Pri izradi preslika starih ostataka naglasak se, dakako, mora naročito staviti na to da se točno zadrži karakter kasnorimske forme te da se izbjegne opasnost unošenja nekog drugog duha i drugog poimanja u forme, koje ne bi odgovarale kasnom razdoblju nastanka spomenika. Uklanjanje oštećenih dijelova omogućilo je uvid u konstrukciju unutrašnjosti obodnog zida, pa će, između ostaloga, tehničare zanimati da je – unatoč tome što vanjština zidova sa svojim čvrsto priljubljenim klesancima ne upućuje na upotrebu ikakva vezivnog sredstva – u unutrašnjosti ipak, suprotno uobičajenoj praksi kod rimskih kamenih konstrukcija, obilno korišten mort te da taj mort nije miješan s mljevenom opekom.
Nedavno se započelo s postavljanjem novog kamenja te bi, ostanu li nam sve okolnosti naklonjene, restauriranje unutrašnjosti crkve moglo biti privedeno kraju tijekom iduće godine. Time će, međutim, biti završen tek jedan dio posla na katedrali, jer se on dijeli na tri velike cjeline: restauriranje unutrašnjosti, zvonika i vanjštine.
I za restauriranje zvonika već su poduzeti prvi koraci. O njegovu nepovoljnom smještaju već je bilo riječi. Uzdiže se posve prema pravokutnom tlocrtu u pet prozračnih i snažno raščlanjenih etaža, bogato ukrašen i urešen najrazličitijim ulomcima skulptura te obojenim mramornim pločama iz obližnje Salone. Iznad tih pet etaža slijedi još – i to izveden tek u doba renesanse – osmerokutni nastavak s krovom, koji je u kontrastu s ostalim dijelovima zvonika i formalno nema nikakvu vrijednost. Zvonik je, napose u svojim gornjim etažama, u lošem stanju, što je posljedica pogrešne konstrukcije i mnogih nedostataka u prizemlju. Opasno stanje iziskivalo je podizanje čvrste skele uokolo zvonika tijekom proteklog ljeta, nakon čega sada slijedi precizna izmjera i izrada projekta restauriranja. No već se sada može reći da će rad ovdje biti vrlo težak, budući da će se dvije etaže zvonika morati razmontirati, prizemlje potpuno osigurati, a potom te etaže ponovno podignuti s novim završetkom. Restauriranje vanjštine katedrale ograničit će se prvenstveno na potpuno vraćanje kolonade trijema uokolo zdanja u prijašnje stanje, uklanjanje svih ometajućih dogradnji i krovne konstrukcije kupole koja ne potječe iz antičkog doba, a radovi će završiti izgradnjom nove sakristije na stražnjoj strani kora, koja ni na koji način ne smije doticati staru građevinu.
Dopustio sam si da vas u kratkom vremenu koje mi je za to bilo na raspolaganju podsjetim na plan i značenje Dioklecijanove palače te sam skrenuo vašu pozornost na nastojanja posvećena očuvanju jednog njezinog dijela. Prije no što završim, i nakon nabrajanja tolikih većih i manjih pojedinosti, stalo mi je do toga da još jednom bacim pogled na veliku cjelinu, da još jednom u vaše sjećanje i pred vaše duhovno oko dozovem veličanstvenu Dioklecijanovu palaču s njezinim čudesnim okruženjem i u svoj njezinoj carskoj veličini, tu palaču koja je postala domom jednoga grada, koja je više od tisuću i pol godina prkosila tolikim napadima i koja još i danas, kao svjedok jednog velikog vremena s izrazitim monumentalnim smislom, gleda u našu sadašnjost poput diva, po ozbiljnosti i veličini svojega izraza. Još jednom vas želim podsjetiti kakav častan i neprocjenjiv spomenik ovdje možemo nazvati svojim, ali i kako time preuzimamo moralnu obvezu da ga u svim njegovim dijelovima čuvamo i održavamo na čast vlastitog razmišljanja i nastojanja, a na radost našim potomcima.
References
| ↑1 | Objavljeno u knjižici Spalato und die römischen Monumente Dalmatiens – Die Restaurirung des Domes zu Spalato. Zwei Vorträge, gehalten am 17. Februar 1876 und 11. Jänner 1883 im K. k. Museum für Kunst und Industrie in Wien, Alfred Hölder, Wien 1883., 35-52. |
|---|---|
| ↑2 | eine stilgemäße Restaurierung |
| ↑3 | Dominis (1560-1624.), rodom s Raba, studirao u Loretu i Padovi. Od 1597. do 1602. bio je senjski biskup, potom splitski nadbiskup. U Splitu ostaje do 1616. kada odlazi u Mletke, potom u Englesku. |
| ↑4 | Ponzoni (1581-1640.), rodom Mlečanin, splitski nadbiskup te primas Dalmacije i čitave Hrvatske od 1616. do 1640. Kao nećak Dominisa bio je i njegov nasljednik na nadbiskupskom mjestu. Brat Matej Ponzoni-Pončun je uresio slikama unutrašnjost Katedrale. |
| ↑5 | Garanjin (Garagnin, 1722-1783.), bio je biskup Raba (1756-1765.) te splitski nadbiskup i metropolit (1765-1783.). Za izradu kapele sv. Dujma nadbiskup je angažirao kipara Giovannija Mariju Morlaitera. |
| ↑6 | Oblik kamenja i njihove lomne plohe iznad ulaznih vrata katedrale dopuštaju siguran zaključak da je zabatno predvorje imalo sličnu raščlambu kao ono na kupolnom vestibulu na južnoj strani glavnoga trga; to znači da je gređe na pročelju iznad srednjeg interkolumnija bilo polukružno oblikovano i odgovaralo svodu, dok se iznad obaju vanjskih raspona stupova pružalo vodoravno. (Izvorna Hauserova bilješka). |
| ↑7 | Zvonik katedrale bio je upravo od tog vremena okružen golemom, drvenom skelom, rastavljen i nanovo izgrađen korištenjem svježe kamene građe, s kopijama pojedinih arhitektonskih i kiparskih elemenata, interpoliranjem izvornih reljefa i novim projektom (arh. Eduarda Zottera) za vrh zvonika. Radovi su trajali do 1908. godine. |
| ↑8 | in der Erhaltung und Wiederherstellung der ursprünglichen Anlage |
| ↑9 | nicht in dem Schmutze und Unrathe, der sich im Laufe der Jahrhunderte an dasselbe angesetzt hat |
| ↑10 | dieser Schmutzkruste |
| ↑11 | die Isolierung |
| ↑12 | unsichtbar |
| ↑13 | Usp. Ludwig Hans Fischer Historische Landschaften aus Oesterreich-Ungarn, mit allerhöchster Subvention Seiner Majestät des Kaisers radirt und herausgegeben, Wien 1880. U djelu se u tekstu i slici prikazuju Carnuntum, Pula, Salona i Split (Hauserov tekst), Aquileia, Aquincum, Sarmizegetusa, Vajdahunyad, Visegrad, pokrajine Štajerska i Koruška, Tirol. |
| ↑14 | Schmarotzerbauten |
| ↑15 | durch starke Eisendübel |
| ↑16 | To je tada mogao biti samo Muzej starina, odnosno Arheološki muzej u Splitu. |