Norbert Huse
Neugodni spomenici[1]Izvorno objavljeno pod naslovom „Unbequeme Denkmale“ u: Georg Mörsch, Richard Strobel (prir.) Die Denkmalpflege als Plage und Frage, Berlin 1989, 96–101.
Održavanje spomenika po svojoj je prirodi uvijek prvenstveno način ponašanja prema povijesti.
August Gebessler[2]August Gebeßler, „Ursachen und Gefahren für die Denkmalerhaltung“, u: Gebeßler-Eberl (prir.), Schutz und Pflege von Baudenkmälern in der Bundesrepublik Deutschland. Ein Handbuch, Köln 1980, … Continue reading
I.
Godine 1987. na minhenskom trgu ‘Platzl’ moglo se razgledati veliko gradilište. Između pivnice Hofbräuhaus i Ureda za zaštitu spomenika, iznad podupirača za pročelja jednog od posljednjih otoka stare stambene gradnje, izdigle su se visoke dizalice za preuređenje unutrašnjosti. Moguće pritužbe na takvo uništavanje dočekala je ploča ispisana umjerenim staronjemačkim pismom, koja je radi umirenja publike i poticaja investitorima kulminirala rečenicom: „Ovdje nastaje povijesni arhitektonski spomenik.“ Drskost? Indolencija? Cinizam? U svakom slučaju, još jedan primjer toga da je: „…višegodišnji trud oko usklađenog oblikovanja novogradnji u povijesnom kontekstu doveo i do toga da se — radi površnog shvaćanja spomenika usmjerenog na raznolikost formi i estetsku kvalitetu okoliša — pojača shvaćanje o zamjenjivosti i razmjenjivosti povijesne građevinske tvari. Praksa rušenja i novogradnje posljednjih desetljeća, koja je svojim bezobzirnim tehničkim jezikom često proizvodila razorne sukobe u slici mjesta, sada se čini usmjerenom na put „izvedivosti“ pomoću historizirajuće, prilagodljive nove arhitekture sitnog mjerila. U sveukupnom fondu spomenika, naprotiv, time na nov način raste još jedan val gubitaka.“[3]August Gebeßler, „Zum Geleit“, Denkmalpflege in Baden-Württemberg 12 (1983), 30–32, ovdje 31 i dalje.
Nakon pobjedničkog pohoda postmodernističkih arhitektonskih tendencija, njihova zalaznica u međuvremenu počinje preoblikovati čak i male i najmanje gradove. Pritom se nerijetko govori i o održavanju spomenika, a nemali broj onih koji su ondje odgovorni za stare spomenike — zajedno sa svojim partnerima koji projektiraju novo — možda zatvaraju oči pred time koliko malo ta arhitektura ima zajedničkog sa zaštitom spomenika, čak i onda kada svoje poticaje crpi iz povijesti. To što se taj rascjep često subjektivno ne vidi, ne dokida ga objektivno. Čak i za one koji se s njime ni po čemu ne osjećaju povezanima, vrijede problemi koje je Oswald Mathias Ungers 1981. formulirao jednako jasno koliko i provokativno: „Ono što podrazumijevam pod poviješću jest povijesni pečat određenog mjesta, a ne povijest kao povijest umjetnosti ili povijest stilova… Sada je dakako jasno da je tumačenje tog mjesta u najvećoj mjeri individualno… U tom je smislu ono što u određeno mjesto eventualno interpretacijom unosim ili što iz njega uzimam kao njegovo uzvišenje, u najvišem stupnju individualna interpretacija. To mi se, dakle, ne može predbaciti. Jer to je moje pravo kao oblikovatelja, dati vlastito tumačenje toga mjesta…“[4]Navod prema: Bauwelt 72 (1981), 774 i dalje.
Put od tog stajališta do stajališta onih koji se brinu o slici grada i onih koji pokreću uvijek nove rekonstrukcije, puno je kraći nego što su obje strane toga najčešće svjesne. Jer, koliko god se nastale forme na prvi pogled različito predstavljale i koliko god npr. rekonstrukcije mogle nalikovati stvarnim spomenicima – one jesu i ostaju građevine ali ne prošlosti, već kasnog dvadesetog stoljeća. Moguće je da će se i danas proizvedeni nadomjestak za staru gradsku jezgru budućim naraštajima jednom činiti vrijednim održavanja kao spomenika, kao svjedočanstvo, primjerice, toga koliko su se temeljito očevi upoznali s praksama osvajača Troje i kneza Potemkina. Za danas, međutim, ostaje činjenica da su rekonstrukcije poput onih u Frankfurtu, Hannoveru ili Hildesheimu strukturalno neusporedivo bliže navodima postmodernističkih arhitekata nego građevinama za koje tvrde da ih rekonstruiraju.[5]Georg Mörsch, „Hannovers neues Leibnizhaus – Denkmalpflege oder postmodernes Architekturzitat?“, Deutsche Kunst und Denkmalpflege 42 (1984), 25–29. „Pritom nam ne zadaje brigu samo politička instrumentalizacija… Mnogo je presudnije to što se na taj način ponovo hrani predodžba o proizvoljnoj zamjenjivosti povijesnog spomenika, a time se polaže i misaoni korijen za potencijalnu ugroženost opstanka svakog budućeg ‘neugodnog spomenika’.“[6]August Gebeßler, „Zur Lage“, Deutsche Kunst und Denkmalpflege 43 (1985) 90–92, 91. Alternative rekonstrukciji, poput simboličkog označavanja mjesta spomenika koje je Robert Venturi osmislio za Franklin Memorial u Philadelphiji,[7]Stanislaus von Moos, Venturi, Rauch & Scott Brown, München 1987, 104 i dalje. ostaju bez sljedbenika, iako (ili upravo zato što) pokazuju mogućnosti arhitektonskog sjećanja koje gubitke i nepremostive udaljenosti spram prošlosti ne brišu, nego ih osvješćuju.[8]Dieter Hoffmann-Axthelm, Wie kommt die Geschichte ins Entwerfen? Aufsätze zu Architektur und Stadt, Braunschweig 1987, 24. Umjesto toga, povijest postaje projekcijsko polje za opsesije i želje sadašnjosti, a njezina ostavština masa za manipuliranje. Kao da već Schinkel nije upozorio svoje suvremenike na takvo postupanje: „Kamo sreće da današnje kršćansko njemačko doba nauči od nepokolebivih temelja europske kulture, koje je izgradio stari grčki narod: odreći se oholosti i ponizno priznati uzvišenu sudbinu, koja tijekom vremena neminovno pokazuje svoju moć nad najveličanstvenijim i najljepšim ljudskim prilikama. Čovjek, koji dostojanstveno stoji u borbi s tom sudbinom, bio je, ondje gdje se god pojavila umjetnost, njezina najdostojnija zadaća. Gdje se u umjetničkom djelu napuste povijesna istina i dosljednost, gdje se želi sakriti i prikriti ono što je svoje posljedice široko rasprostrlo pred očima cijeloga svijeta, ondje se više nikako ne može računati na nepristrano sudjelovanje i opći interes. Takvo će djelo, kao tvorba jednog sebičnog i taštog vremena, propasti zajedno s njime.“[9]Navod iz: Bernhard Schmid, Oberpräsident von Schön und die Marienburg, Halle 1940, 225.
II.
Uklanjanja poput onog zatvora u Spandauu, koji je u roku od nekoliko tjedana nestao s lica zemlje, danas su iznimka jednako kao i hrabra odluka nadležnog konzervatora da pod zaštitu stavi ruševinu bunkera za podmornice u kielskoj luci. Svakodnevne su, naprotiv, korekcije na spomenicima koji su postali neugodni, poput onih kakve su se zahtijevale za „Njemački kut“ (Deutsches Eck) u Koblenzu. Ondje je u svibnju 1953. Theodor Heuss podigao crno-crveno-zlatnu zastavu republikanskih patriota iz 1848. godine. Ona stoji na moćnom postolju na kojem je od 1897. do 1945. godine na konju sjedio mjedeni car Vilim I. Sada se zahtijevala revizija, a potrebna sredstva jedan je mecena već 1987. godine stavio na raspolaganje. „I spomenici osjećaju promjene u odnosu našeg društva prema povijesti: „Ne očekuju se toliko prosvjećenost, kritika onoga što se podrazumijeva i doprinosi emancipaciji“, već pomoć u pronalaženju identiteta ili čak doprinosi osmišljavanju smisla. Priželjkuje se „prošlost na koju se može pristati“, povijest tradicije radi jačanja kolektivnog identiteta i stvaranja konsenzusa.“[10]Jürgen Kocka, „Hitler sollte nicht durch Stalin und Pol Pot verdrängt werden …“, navod iz: „Historikerstreit“, Die Dokumentation der Kontroverse um die Einzigartigkeit der … Continue reading
Granične zone tu prolaze teško, naročito onda kada objektivno počinju ispunjavati važeće kriterije spomenika, ali to nitko ne želi priznati — kao što je to, primjerice, slučaj s arhitekturom iz oko 1960. godine, u kojoj se danas dominantni naraštaj susreće s vlastitim počecima koje bi radije zanijekao ili pak s djelima nevoljenih očeva. Razumljivo je da se stariji arhitekti zgražaju kada njihova rana djela, koja im se čine neuspjelima, odjednom postanu predmetom „sumnje na spomeničku vrijednost“ te se zahtijeva njihovo očuvanje. Rasprave tada obično postaju žustre, a zapravo je i teško odrediti granicu na onoj strani na kojoj današnji naraštaji više ne bi smjeli jednostavno raditi ispravke, nego bi postojeće morali ostaviti onakvim kakvo jest, bez poboljšavanja.
Ipak, nije li mjesto poput Mehringplatza u (berlinskom) Kreuzbergu[11]Prikaz situacije iz 1966. kod Hoffmann-Axthelma, nav. dj., 140, ondje također i oštra kritika, prvi put formulirana 1978. O Scharounovu nacrtu usporedi: Peter Pfankuch (prir.): Hans Scharoun, … Continue reading već sada u tolikoj mjeri spomenik da njegovo očuvanje mora imati prednost pred „poboljšanjima“ poput onoga da se ponovo otvori zatvoreni krug koji je koncipirao Scharoun, kako bi se uspostavila poveznica sa starim smjerom pružanja ulica? Krug je nastao u urbanističkoj ničijoj zemlji blizu granice sektorā, usporedno s kojom je bila planirana gradska autocesta s više traka. Scharoun je pobudio sjećanje na Belle-Alliance-Platz, čija je kružna forma do Drugoga svjetskog rata obilježavala ovo mjesto. No za razliku od podjednako nemoćnih i bespomoćnih pokušaja Međunarodne izložbe arhitekture (Internationale Bauausstellung) da ignoriraju stvarnu povijest dvaju stoljeća i fingiraju urbanizam 18. stoljeća, Scharoun je oštećenja mjesta barem posredno uključio u svoj nacrt, ne koncipirajući krug kao središte nekog davno izgubljenog poretka, već kao otok. U tom je smislu Mehringplatz, riječju urbanista Scharouna – čak i u izmijenjenoj izvedbi Wernera Düttmanna – arhitektonski spomenik koji svoj rang naposljetku ne crpi iz činjenice da se Scharoun odrekao prividne katarze brze „tipološke“ sinteze ili historizirajućeg gradskog planiranja pa je umjesto toga ostavio proturječja onakvima kakva jesu i učinio ih pojmljivima.
Argumentacija postaje neusporedivo teža kod sklopa poput berlinskog Kulturforuma, čije su pojedine građevine podignute kao arhitektonski spomenici, ali koji je u međuvremenu, moguće, i kao cjelina već postao spomenikom. Iskustva i nade koji su utkani u tu urbanističku koncepciju već pripadaju povijesti: traumatiziranost Speerovim osima, primjerice, koja je Scharouna navela na takav smještaj (pa i formu) zgrada koja bi se usprotivila ikakvom korištenju za postrojavanja i parade, kao i buntovne nade da se ovdje ne planiraju rubne zone zapadnog Berlina, nego središte prijestolnice nanovo ujedinjene Njemačke, koja svoj arhitektonski identitet ne bi pronašla u državnim zdanjima, već u građevinama namijenjenim kulturi. To što su na Kulturforumu zastale ne samo izvedba već i pojedinačno planiranje imalo je mnogo veze s njemačkom poslijeratnom poviješću te je tom ansamblu – koji je upravo u svojoj nedovršenosti postupno postajao spomenikom – dodalo bitno značenje koje se izražava upravo u tim prazninama.
Stoga je s gledišta zaštite spomenika sporedno obećavaju li Scharounove koncepcije ili današnji prijedlozi bolji urbanizam. Nije bilo potrebno nastavljanje gradnje i dovršavanje – na što je ionako sve usmjereno – već prigovor i protiv Holleina i protiv Wisniewskog, jer nove zgrade, koje s kašnjenjem upotpunjuju Kulturforum, pritom uništavaju i jedan neugodan spomenik.[12]O izvornim planovima: Pfankuch, nav. dj., 280 i dalje. Prve slikovne formulacije jedne moderne monumentalne arhitekture u kojoj se – kao suprotnost nacionalsocijalizmu – ljudi okupljaju spontano … Continue reading
III.
U kolikoj mjeri i praznina, ispunjena u najboljem slučaju tek sjenama prošlosti, može zadobiti upečatljivo spomeničko značenje, demonstrirala je 1987. godine povijesna izložba Topografija terora,[13]Reinhard Rürup (prir.) Topographie des Terrors, Gestapo, SS und Reichssicherheitshauptamt auf dem „Prinz-Albrecht-Gelände“. Eine Dokumentation, Berlin 1987. koja na terenu palače Prinz-Albrecht u Berlinu nije rekonstruirala, nego je prizivala u sjećanje. I to tako da je prizivanje sjena, i to ne u posljednjem redu, svoju intenzivnost crpilo iz svoje priznate nemoći. Jednako iznenađujuće koliko i uvjerljivo uspjelo se, putem tek nekolicine oznaka i informativnih ploča, na ovome mjestu doslovno zatrpanu i „nevidljivom učinjenu povijest“ tako dozvati u svijest da je središnje iskustvo na izložbenom prostoru, više od same pobjede nad terorom, bio „povratak potisnutog“. Za „rekonstrukcijski“ dio IBA-e (Međunarodne izložbe gradnje) ovo je morao biti poraz, jer je u njezinoj teorijskoj pripremi 1981. godine bilo formulirano: „Novogradnje se moraju nadovezati na najbolju tradiciju toga područja i imati gradski karakter; rane iz 1945. godine moraju se zatvoriti. Ožiljci će, doduše, ostati: želja da ih se prikrije šminkom odala bi tek nedostatak samopouzdanja. Isto tako, razdoblje propadanja mora imati mogućnost ostaviti svoje tragove: doduše, kao smireno tolerirane relikte usred optimističnih novih kuća i šaroliko miješane urbanosti, nipošto kao ogorčene spomenike namučene prošlosti. Melankolija se ne smije graditi… Zbog toga se – a to je treća načelna odluka – mjesta na kojima je bjesnio nacionalsocijalistički teror ne bi smjela pretvoriti u puka spomen-obilježja namijenjena podsjećanju. Previše je takvih mjesta u Berlinu i u južnom Friedrichstadtu. Baš kao što se ne smiju lakomisleno zatrpavati, jednako je tako nedopustivo bez nužde ih pretvarati u spomenike. Iskreno suočavanje s vlastitom poviješću teško da treba inscenaciju često tek simulirane skrušenosti; grad nije instrument za zloglasno ‘svladavanje prošlosti’.“[14]Vittorio Magnago Lampugnani, „Der Horizont der Vergangenheit. Die südliche Friedrichsstadt als Lehrstück für die architektonische Kultur“, u: Architektur als Kultur, Die Ideen und Formen, … Continue reading
„Kako povijesno, tako i urbanistički“, izjavio je pak vladajući gradonačelnik Richard von Weizsäcker 1983. godine u natječaju za područje palače Prinz-Albrecht, „novo oblikovanje zgrada oko bivše palače Prinz-Albrecht spada u prioritetne zadaće našega grada. U dobru i zlu, Berlin je čuvar njemačke povijesti, koja je ovdje, kao nigdje drugdje, ostavila svoje ožiljke.“ Godine 1987. ožiljak je nanovo počeo boljeti. Pošto je damnatio memoriae propala jednako kao i – na djelomice visokoj razini – natječaj za uobličenje ovog mjesta, obistinilo se mišljenje H. W. Hämera: „…ovo je mjesto kao mjesto spomenik. Spomenici imaju samo onu vrijednost koja je ukorijenjena u životu ljudi, u njihovu razmišljanju… Mislim da se ovo mjesto ne može funkcionalizirati za određene svrhe normalnog života našega grada niti ga mogu prisvojiti bilo kakve skupine, discipline ili interesi…“[15]Navod prema Rürup, nav. dj., 205 i 208.
No ako odsutnost, neuspjeh, praznina, gubitak – sve neosporna i često dominantna povijesna iskustva – mogu tako očigledno zadobiti spomeničko značenje, onda to ima posljedice i za trenutno poimanje spomenika; on, naime, polazi od pretpostavke da nešto postoji pozitivno, a ne samo u negaciji te da se u onome što postoji, k tome, očituje „postignuće ostvareno u prošlosti“,[16]Tako uvijek iznova piše Tilmann Breuer u svojim fundamentalnim prilozima teoriji zaštite spomenika. Navod iz njegova predavanja „Erfassen und Dokumentieren: Wissenschaftliche Methoden zur … Continue reading pod kojim se nedjela zločinaca ne mogu tek tako podrazumijevati. S druge strane, teorija najkasnije od Aloisa Rieglа zna da spomeničko značenje ne nastaje u prošlosti, nego u svakoj pojedinoj sadašnjosti, koja se na sebi specifičan način suočava sa sebi specifičnim povijestima. Ako stoga sjene prividno davno zaboravljenih ili „svladanih“ povijesti odjednom ponovo postanu duže i oštrije, ako „slučajnostima“ nanovo izrone materijalni tragovi koji sjećanju što blijedi daju novu snagu i uzrokuju da davno zacijeljene rane ponovno prokrvare, tada ni teorija ni praksa zaštite spomenika ne mogu trajno zatvarati oči pred takvim iskustvima. Pogotovo ne sada, kada se konzervatorsko suočavanje s naslijeđem Trećeg Reicha, koje se stalno izbjegavalo, jedva može više odgađati; suočavanje koje nas stalno konfrontira sa spomenicima koje društvo ne voli, ne poznaje, a kada bi ih i poznavalo, najčešće ih ne bi željelo imati. I ne postaje li tada upravo odsutnost, trag onoga što više ne postoji, odlučujuća i stoga štićena spomenička vrijednost? Inače bi se, kao i kod sukoba oko trga Börneplatz u Frankfurtu, ponovio isti proces potiskivanja u koji se „nesposobnost žalovanja“ već jednom sklonila nakon 1945. godine: „Kolektivnom nijekanju prošlosti treba pripisati to što se kod velikog dijela stanovništva moglo primijetiti malo znakova melankolije ili pak tuge. Jedino fanatična upornost kojom se odmah započelo s uklanjanjem ruševina, a koja se previše jednostavno tumači kao znak njemačke marljivosti, pokazuje maničnu crtu.“[17]Alexander i Margarete Mitscherlich, Die Unfähigkeit zu trauern, Grundlagen kollektiven Verhaltens. 9. izdanje, München 1986. (= Serie Piper 168), 40.
U Frankfurtu na Majni je rekonstrukcija Goetheove kuće, svečano otvorene 1951. godine, u međuvremenu bez sumnje i sama postala spomenik od važnosti. Međutim, diferencirana potvrda njezinog statusa spomenika morala bi govoriti i o načelnoj upitnosti njezina „drugog postojanja”, koja nipošto nije otklonjena samom njezinom prisutnošću niti visokim brojem posjetitelja. To vrijedi tim više što su argumenti poput onih Waltera Dirksa, unatoč normativnoj snazi činjeničnog stanja, od 1947. godine zapravo još više dobili na stručnoj težini: „…to što se Goetheova kuća pretvorila u ruševine imalo je svoju gorku logiku. To nije bio previd koji bi trebalo ispraviti, niti nezgoda koja se potkrala povijesti: taj je nestanak bio ispravan i opravdan. Zato taj nestanak treba priznati. Uništenje ove kuće pripada njemačkoj i europskoj duhovnoj povijesti jednako kao i njezina izgradnja u stilu gotičke građanske kuće, kao i njezino preuređenje u duhu novijih vremena, kao i posvećenost koju je dobila od svojih stanovnika prije dva i pol stoljeća te kao i pomalo dvojbena apoteoza koju je doživjela u građanskom stoljeću. Ne bismo trebali htjeti izbrisati ovo posljednje poglavlje duge povijesti, ovaj slom; ono je iznimno rječito i važno, ono je sama poanta: inače bismo mogli promašiti pouku. Ovdje je samo jedno primjereno i veliko: prihvatiti presudu povijesti; ona je konačna.“[18]Walter Dirks, „Mut zum Abschied. Zur Wiederherstellung des Frankfurter Goethehauses“, Frankfurter Hefte I (1947), 819–828, 819 i dalje.
Dirks je predložio da se mjesto stare Goetheove kuće obilježi novom građevinom, čiji je arhitekt trebao biti Heinrich Tessenow. Ali bilo je i radikalnijih prijedloga. Najupečatljiviji je bio prijedlog jednog minhenskog suca, koji je u Trećem Reichu postao odvjetnik progonjenih: predložio je da se ruševine ostave takvima kakve jesu i da se postavi ploča s natpisom: „Naš Hitler našem Goetheu“.[19]Ovaj podatak dugujem, posredstvom mojega kolege Friedricha Kurrenta, pjesniku Michaelu Guttenbrunneru. O sucu, prezimenom Sauerländer, nisam uspio doznati ništa pobliže. Ne bi li ta ploča i danas bila upečatljiv spomenik, iako jamačno neugodan?[20]Razmišljanja iz ovog eseja preklapaju se s onima iz mog priloga o nacističkoj arhitekturi kao problemu zaštite spomenika u katalogu izložbe Verloren, gefährdet, geschützt, Baudenkmale in … Continue reading
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno pod naslovom „Unbequeme Denkmale“ u: Georg Mörsch, Richard Strobel (prir.) Die Denkmalpflege als Plage und Frage, Berlin 1989, 96–101. |
|---|---|
| ↑2 | August Gebeßler, „Ursachen und Gefahren für die Denkmalerhaltung“, u: Gebeßler-Eberl (prir.), Schutz und Pflege von Baudenkmälern in der Bundesrepublik Deutschland. Ein Handbuch, Köln 1980, 61– 69, ovdje 62. |
| ↑3 | August Gebeßler, „Zum Geleit“, Denkmalpflege in Baden-Württemberg 12 (1983), 30–32, ovdje 31 i dalje. |
| ↑4 | Navod prema: Bauwelt 72 (1981), 774 i dalje. |
| ↑5 | Georg Mörsch, „Hannovers neues Leibnizhaus – Denkmalpflege oder postmodernes Architekturzitat?“, Deutsche Kunst und Denkmalpflege 42 (1984), 25–29. |
| ↑6 | August Gebeßler, „Zur Lage“, Deutsche Kunst und Denkmalpflege 43 (1985) 90–92, 91. |
| ↑7 | Stanislaus von Moos, Venturi, Rauch & Scott Brown, München 1987, 104 i dalje. |
| ↑8 | Dieter Hoffmann-Axthelm, Wie kommt die Geschichte ins Entwerfen? Aufsätze zu Architektur und Stadt, Braunschweig 1987, 24. |
| ↑9 | Navod iz: Bernhard Schmid, Oberpräsident von Schön und die Marienburg, Halle 1940, 225. |
| ↑10 | Jürgen Kocka, „Hitler sollte nicht durch Stalin und Pol Pot verdrängt werden …“, navod iz: „Historikerstreit“, Die Dokumentation der Kontroverse um die Einzigartigkeit der nationalsozialistischen Judenvernichtung, München 1987, 132–142, 132. O Kielu usp..: Frankfurter Allgemeine Zeitung od 19. prosinca 1987., 7, i Die Zeit od 25. prosinca 1987., 13; o Koblenzu Die Zeit od 4. prosinca 1987., 20. |
| ↑11 | Prikaz situacije iz 1966. kod Hoffmann-Axthelma, nav. dj., 140, ondje također i oštra kritika, prvi put formulirana 1978. O Scharounovu nacrtu usporedi: Peter Pfankuch (prir.): Hans Scharoun, Bauten, Entwürfe, Texte, Berlin 1974., 298 i dalje. |
| ↑12 | O izvornim planovima: Pfankuch, nav. dj., 280 i dalje. Prve slikovne formulacije jedne moderne monumentalne arhitekture u kojoj se – kao suprotnost nacionalsocijalizmu – ljudi okupljaju spontano i u slobodi, nude Scharounovi crteži iz vremena „Trećeg Reicha“, Pfankuch, nav. dj., 122 i dalje. O spomeničkom značaju Kulturforuma usporedi članak Doris Schmidt povodom svečanog koncerta otvorenja Dvorane za komornu glazbu u: Süddeutsche Zeitung, 2. veljače 1987., 33: „To što crkva sv. Mateja (Matthäikirche) još uvijek stoji – to se mora uvijek iznova dozivati u sjećanje – zasluga je Ludwiga Mies van der Rohea, kojemu je svojedobno bilo ponuđeno da se crkva sruši. Mies se zalagao za očuvanje te crkve, tipične za Berlin, te je položaj svoje Nacionalne galerije svojedobno uskladio prema crkvenom zvoniku. Trg, koji je danas još uvijek donekle slobodan, omogućuje svojevrsni dijalog dvojice slavnih arhitekata vrlo različitih stilova gradnje, dijalog koji je usidren u samoj povijesti. Kemperplatz još uvijek nudi sklad arhitektonskih suprotnosti preko slobodnog prostora koji će se u bliskoj budućnosti vjerojatno prebrzo smanjiti, u okruženju koje (još uvijek) ne poriče jednu od okrutnosti povijesti, nedaleko od stare zgrade Reichstaga i zazidanih Brandenburških vrata te u blizini Zida koji dijeli Berlin. Ako se ova situacija u njezinu povijesnom značenju ne želi potpuno ‘izmanevrirati’ i ukloniti – a nažalost, za to postoji previše naznaka – trebalo bi ostaviti što je više moguće slobodnog prostora…“ „Koliko god Holleinovi planovi sami po sebi bili privlačni – oni su takve prirode da u otvorenu gradsku situaciju, nastalu tijekom povijesti, postavljaju kulise…“ „Gradska se arhitektura ne sastoji samo od građevnih tijela, ona se sastoji i od otvorenog, neizgrađenog prostora ostavljenog između zgrada i/ili zvonika. Ostaviti otvorenim prostor između Filharmonije, Dvorane za komornu glazbu, Državne knjižnice, Nacionalne galerije, crkve sv. Mateja, Muzeja primijenjene umjetnosti i buduće Galerije slika — ne zakrčiti ga iz straha od praznog prostora kako je, nažalost, još uvijek predviđeno – ne bi bio samo urbanistički, već i nacionalni čin.“ |
| ↑13 | Reinhard Rürup (prir.) Topographie des Terrors, Gestapo, SS und Reichssicherheitshauptamt auf dem „Prinz-Albrecht-Gelände“. Eine Dokumentation, Berlin 1987. |
| ↑14 | Vittorio Magnago Lampugnani, „Der Horizont der Vergangenheit. Die südliche Friedrichsstadt als Lehrstück für die architektonische Kultur“, u: Architektur als Kultur, Die Ideen und Formen, Aufsätze 1970–1985, Köln 1986, 120–130, 128 i dalje. Ove su izjave vjerojatno odgovor na upečatljiva promišljanja koja je Dieter Hoffmann-Axthelm, nav. dj., 139–158, objavio još 1978. godine. Ona su danas neusporedivo aktualnija nego tada. Moja promišljanja u svakom slučaju duguju mnogo tekstovima Hoffmann-Axthelma. |
| ↑15 | Navod prema Rürup, nav. dj., 205 i 208. |
| ↑16 | Tako uvijek iznova piše Tilmann Breuer u svojim fundamentalnim prilozima teoriji zaštite spomenika. Navod iz njegova predavanja „Erfassen und Dokumentieren: Wissenschaftliche Methoden zur wertenden Darstellung geschichtlicher Überlieferung“, u kojem se nalazi i primjedba: „postojanju spomenika bitno pripada upravo pokazivanje rana“, u: Erfassen und Dokumentieren im Denkmalschutz, (= Bd. 16 der Schriftenreihe des Deutschen Nationalkomitees für Denkmalschutz), Bonn 1982, 11–16, 12. |
| ↑17 | Alexander i Margarete Mitscherlich, Die Unfähigkeit zu trauern, Grundlagen kollektiven Verhaltens. 9. izdanje, München 1986. (= Serie Piper 168), 40. |
| ↑18 | Walter Dirks, „Mut zum Abschied. Zur Wiederherstellung des Frankfurter Goethehauses“, Frankfurter Hefte I (1947), 819–828, 819 i dalje. |
| ↑19 | Ovaj podatak dugujem, posredstvom mojega kolege Friedricha Kurrenta, pjesniku Michaelu Guttenbrunneru. O sucu, prezimenom Sauerländer, nisam uspio doznati ništa pobliže. |
| ↑20 | Razmišljanja iz ovog eseja preklapaju se s onima iz mog priloga o nacističkoj arhitekturi kao problemu zaštite spomenika u katalogu izložbe Verloren, gefährdet, geschützt, Baudenkmale in Berlin, Berlin 1988. |