Prva knjiga O nestalnosti sudbine posvećena papi Nikoli V.[1]Izvorno: De varietate Fortunae. S latinskog prevela Gorana Stepanić.
Poggio Bracciolini
Još i prije asirskoga kralja Nina,[2]Riječ je o legendarnom asirskom kralju, o kojem izvješćuje Diodor Sicilski, 2.4. prema mojem mišljenju, zbilo se i u ratu i u miru mnoštvo znamenitih događaja koje je progutala povijest, događaja o kojima zbog toga što nije bilo pisaca do nas nije doprlo nikakvo znanje. Kasnije su došla sretnija vremena, u kojima su se znameniti događaji, našavši se u slavnim književnim djelima, prenijeli budućim naraštajima. Stoga valja smatrati kako povijest smrtnicima donosi veliku korist, i to takvu koju valja izuzetno cijeniti – njezinom su zaslugom kako riječi, tako i djela predaka velikim dijelom sačuvana do dana današnjeg, a nikako ne zakopana u ljudskom sjećanju.
Povijest valja nazivati pomnom čuvaricom i vjernom izvjestiteljicom prošlih događaja; ona nam jedina pred oči stavlja djela i vrline slavnih muževa kako bismo ih nasljedovali; ona odvraća od pogrešaka i uči da ih treba izbjegavati; uz njezinu pomoć predočuju nam se prošli događaji, a ono što starina obično uništava, ona nam iznosi kao da je novo. Nitko zasigurno ne bi poznavao drevna i od našeg vremena udaljena slavna djela istaknutih muževa da se ona ne nalaze pred očima ljudi, zahvaljujući književnim spomenicima i zaslugom povijesti. Spomenu na prošle događaje pridružio se i trud i marljivost onih koji su ih zapisivali, koji će ih spasiti od propasti. A ako je ikoja pripovijest vrijedna preporuke, to je upravo ova naša, u kojoj se opisuje nepostojana naklonost sudbine (Fortune) i njezina ustrajnost da razori ono što je uzvisila. I doista, gotovo svi teže za onim što se čini obilatim i sjajnim darovima sudbine, a da bi ih se domogli ulažu toliko truda i napora, da zanemaruju skrb za vrlinu i plemenita umijeća, te kao slijepci slijede ono za što su primjeri mnogih ljudi pokazali da je nestalno i varljivo.
Kako bi se, dakle, makar malo suzbilo isprazno častohleplje mnogih i bezumna želja za vlašću, odlučili smo ovim knjigama povjeriti različite i nenadane nesretne slučajeve većeg broja ljudi, za koje je sama igra sudbine odlučila da ih valja zabilježiti i objaviti drugima. Oni, naime, koji to pročitaju, opreznije će se, prema našem mišljenju, predavati vlasti sudbine, uvidjevši kako za mnoge ljude koje je postavila na visok položaj kao kakve lutke i nije bilo tako pouzdano uzdati se u nju. Naprotiv, od svih osobina koje nam je usadila priroda, nema ničeg boljeg od mudrosti, ničeg izvrsnijeg od vrline, nad kojom sudbina nema nikakvu vlast, budući da je vrlina iznad nje.
No uistinu, iako moćnici, puni blagodati i oholi što im je sudbina naklona, preziru vrlinu, kako je to ponajčešće slučaj, i ne drže do nje ni koliko je crno pod noktom, stupivši na pozornicu sudbine svjetini pružaju prekrasan prizor njezine naklonosti. Ona, naime, provodeći vlastite zakone, prvo odbacuje one kojima je bila sklona, a zatim razotkriva njihovu glupost. Izmakavši im ispod nogu tlo na koje ih je bila smjestila kako bi ih gledali na visoku položaju, kao glumce na pozornici urešene tuđom odjećom, čini ih smiješnima i vrijednima prezira. Oni su prisiljeni javno priznati svoju bezumnost tek onda kad više nema mjesta za otrežnjenje; okrivljuju loše odluke kojima su se rukovodili cijeli život, optužuju laskavce i lažnu vjernost mnogih koji su ih se odrekli. Budući se čini srodna knjizi O vladarskoj nesreći koju sam svojevremeno objavio upravo u tvoju čast,[3]Poggiova rasprava De infelicitate principum dovršena je 1440. godine i posvećena Tommasu Parentucelliju (1397-1444), crkvenjaku-humanistu, govorniku i diplomatu, školovanom u Bologni. U Poggiovu … Continue reading držao sam prikladnim da ovu pripovijest, kao kakav darak, posvetim tebi, istoj osobi, no pod drugim imenom, jer sada si na najčasnijem od svih položaja.[4]Parentucelli je 1447. izabran za papu pod imenom Nikola V. Priznajem, naime, da ti vrlo mnogo dugujem – uvijek si me svojim poticanjem prisiljavao da pišem. Sam si zasigurno postigao to da prevedem Ksenofonta na korist našima, pod naslovom “Kirov odgoj”;[5]Riječ je o Ksenofontovu djelu Kirupedija, koje je Poggio, uz kritike, preveo s grčkog. ako sam u čemu ugodio čitateljima, zaslugu treba pripisati tebi, začetniku moje knjige. Pa makar Bog želio da tako veličajan položaj kao što je papinski ostane izvan vlasti sudbine, ipak vidimo kako su se neki od rimskih prvosvećenika, zbog onoga što posjeduju, a podložno je zakonu sudbine, pod njezinom okrutnošću na različite načine mučili. Znam da je kod tebe vrhunsko i jedinstveno znanje o svim stvarima, kako onima koje se tiču naše vjere, tako i onima koje su vezane uz čestit i blažen život, povezano s najvećom razboritošću; mudrost se sastoji u tome da svaki nasrtaj sudbine uzmogneš nadvladati promišljenošću i dovitljivošću. No slučajevi i primjeri iz prošlosti, u kojima je haralo nasilje sudbine, učinit će te mnogo opreznijim. Prihvati, dakle, od mene dobrodušno ove knjige, od kojih prva obuhvaća propast Carstva i Grada i govori o tome koji su sve ostaci drevnih građevina u njemu ostali; zatim se raspravlja što je to sudbina i opisuje zarobljeništvo turskoga vođe. U drugoj knjizi ispituju se primjeri mnogih, koje je njezina nestalnost pogodila u ovo naše vrijeme, sve do smrti pape Martina.[6]Misli na Martina V. (Oddone Colonna, 1369-1431, pontifikat od 1417. godine). Treća knjiga obuhvaća događaje iz Eugenova vremena,[7]Eugen IV. (Gabriele Condulmer, 1383-1447, papa od 1431. godine). sve do početka tvojega pontifikata. Ovim se knjigama priključuje i četvrta koja sadržava neke stvari o Indijcima i Etiopljanima, za što držimo da će biti drage čitateljima.
Mislim da nikako ne bi trebao prezreti štivo koje nude ove knjige. Premda si više od svih obdaren duhom i pameću, one će te moći podsjetiti na to kako je u prilikama u kojima veću ulogu igra sudbina nego razum ili razboritost, najsigurnije oprezno djelovati i baratati stvarima. A htio bih da upamtiš ovo: makar mudraci pisali da u vrlini leži dovoljno zaštite i da je ona dovoljna nagrada, ipak, kao što je lozi potreban potporanj da bi nosila obilniji plod, tako i duhu treba izvanjska pomoć, jer kada je nema, zbog briga ili zbog posla, nedostaje mu i vježba pisanja. No najgorim od svih zala filozofi potpuno ispravno nazivaju nezahvalnost, koja obično ponajviše boravi u vladarskim domovima. Ona bez sumnje izbacuje ljude iz utvrde razuma i ne dopušta im da obavljaju ikoju djelatnost dostojnu valjana čovjeka. Budući da si se ti tog poroka uvijek grozio kao pogubne kuge, siguran sam da ni u kojem slučaju nećeš oponašati tuđe pogreške.
Započinje prva knjiga Poggia Firentinca O nestalnosti sudbine, posvećena papi Nikoli V.
Onomad, kada se papa Martin, malo prije no što je preminuo,[8]Martin V. je umro 20. veljače 1431. iz zdravstvenih razloga povukao iz Grada u Tuskulsko polje, a mi bili oslobođeni javnih poslova i briga, počesto smo posjećivali napuštene dijelove grada – Antonio Loschi, preslavni muž, i ja.[9]Antonio Loschi (oko 1368-1441), humanist i diplomat rodom iz Vicenze. Školovao se u Padovi i Veroni, 1386-1387. boravio u Firenci i družio se s humanistom i firentinskim kancelarom Colucciom … Continue reading Divili bismo se starodrevnoj veličini srušenih zgrada i pustim ruševinama drevnoga grada, i čudili kako je silan bio poraz tolikoga carstva, upravo zapanjujući, i kako je nestalnost sudbine žaljenja vrijedna. Jednom, kada smo se uspeli na Kapitol, Antonio se, budući pomalo umoran od jahanja, poželio odmoriti, i ja također. Sjahavši s konja, sjeli smo baš na ruševine Tarpejske tvrđave, iza golema mramornoga praga na ulazu u neki, mislim, hram,[10]Možda je riječ o ostacima hrama Jupitera Kapitolinskog, koji su se tada još vidjeli na mjestu. i iza mnoštva slomljenih stupova razbacanih naokolo, odakle se s mnogih mjesta pruža pogled na grad.
Tu Antonio, pošto je pogledom poprilično zaokružio okoliš, uzdahne i, gotovo zapanjeno, reče: “O, kako se ovaj Kapitol razlikuje od onoga, Poggio, koji je opjevao naš mili Maron: Zlatni se sada, a onda trnjaci su rasli po njemu.[11]Vergilije, Eneida, 8,348. Prepjev Tome Maretića. Toliko, da bi se s pravom u stih moglo prenijeti sljedeće: Nekoć zlatan, a sada prljav i prekriven trnjem i dračem. Pada mi na pamet kako je slavni Marije,[12]Usp. Plutarh, Marije 40.9. koji je jednom vladao čitavim svijetom, kad su ga prognali iz domovine i kad je, izbjegao i siromašan, pristao u Africi, sjeo – priča se – ponad ruševina Kartage. Čudio se vlastitu usudu i usudu Kartage i istodobno uspoređivao obje sudbine i dvojio oko toga čiji usud predstavlja dojmljiviji prizor. Ja osobno neizmjernu porušenost ovoga grada ne mogu usporediti ni sa kojom drugom: toliko propast ovoga grada nadmašuje propast svih ostalih, bilo da ih je uzrokovala priroda, bilo da ih je potakla ljudska ruka. I makar prelistao sve povijesti, proučio sve pisane spomenike, istražio sve ljetopise državnih poslova: nikad sudbina nije pružila nijedan bolji primjer vlastite promjenjivosti od grada Rima, nekoć najljepšeg i najveličanstvenijeg od svih koji su bili i koji će biti. Libanije, veleučeni grčki pisac, pišući svojem prijatelju kako želi vidjeti Rim, nazvao ga je ne gradom, već kao nekim dijelom neba. Tim više čudno je reći i gorko gledati kako je okrutnost sudbine promijenila njegov izgled i obličje, pa sada leži oboren, gol i bez svakoga ukrasa, poput divovskog trupla nagnjilog i nagriženog sa svih strana. I zaista, suze na oči tjera to što je sada ovaj grad, koji je nekoć izrodio toliko slavnih muževa i careva, toliko vojskovođa, koji je othranio tolike najodličnije vođe, koji je roditelj tolikih – i to kakvih ! – kreposti, grad koji je iznjedrio tolika plemenita umijeća, iz kojeg je proistekao nauk o ratovanju, svetost ćudi i života, obdržavanje zakona, primjeri svih vrlina i načelo valjana života; na plač navodi to što je negdašnji gospodar svijeta sada, zahvaljujući nepravednosti sudbine koja sve mijenja, ne samo lišen svoje vlasti i veličanstva, nego je i osuđen na najniže ropstvo, nagrđen, odbačen, pusta ruševina koja ukazuje na negdašnje dostojanstvo i veličinu.
Nećemo govoriti o tome kako je Carstvo uništeno, kraljevstva razdijeljena, provincije izgubljene – kada su ih davali ili kada ih se otimalo sudbina je gotovo po svojem pravu iskazivala nadmoć. Žaljenja se vrijednim više čini to što je njezina hirovitost harala unutar gradskih zidina, i toliko mahnitala da ih iz temelja razruši i razori, da bi stanovnik staroga grada, ako bi koji od onih slavnih ljudi kojim slučajem ponovo oživio, bio duboko uvjeren da gleda neke druge ljude, da stanuje u nekom posve drugom gradu. Tako su, naime, njegov lik i samo tlo uništeni, da ne bi mogao prepoznati gotovo ništa od onoga što predstavlja prijašnji grad. I doista, na mig sudbine mijenjaju se kraljevstva, carstva prelaze u druge ruke, odmeću se nacije, narodi se pokreću (nestalna je, naime, ljudska ćud, stalno u potrazi za novim), pa se nimalo neobičnim ne čini da se i sve ovo pokorava njezinoj vlasti. A građevine ovoga grada – kako javne tako i privatne, za koje se činilo da će se natjecati sa samom besmrtnošću, dijelom su potpuno nestale, dijelom srušene i uništene, ostala ih je samo nekolicina koje čuvaju negdašnju veličinu – a vjerovalo se da su izvan utjecaja sudbine. Moć, naime, i promjenjivost sudbine zapanjujući su: ona je čak iz temelja razorila i golema zdanja, za koja su njihovi graditelji mislili da ih neće dohvatiti prst sudbine, ne ostavivši od njih gotovo nikakva ostatka. Ta je li svijet ikada vidio išta veće od tolikih gradskih građevina, hramova, trjemova, termi, kazališta, vodovoda, umjetnih luka, palača koje je progutao njihov usud? A od tolikog obilja veličanstvenih stvari nije preostalo ništa ili jedva nešto malo.
Tada ja odgovorim: “S pravom se čudiš, Antonio, što je nepravednost sudbine došla do izražaja baš u ovom okrutno opustošenom roditelju gradova; ja ga svakodnevno razgledavam i istražujem, i prisiljen sam ne samo čuditi se, nego i tugovati što se ne pojavljuje gotovo ništa cjelovito, nego ponajviše malobrojni ostaci onoga drevnoga grada, a i oni su napola nagriženi i upropašteni. Od svake, naime, bilo javne bilo privatne građevine nekoć slobodnoga grada vide se neki raštrkani, i to oskudni tragovi. Na Kapitolu postoje arkade u dva reda,[13]Riječ je o Tabulariumu, pismohrani rimske države, koji se još vidi ponad Foruma. uklopljene u nove zgrade; sad je to skladište javnih zaliha soli. Ondje je uklesano prastarim slovima, dobrano izjedenim od soli i vlage, kako su se konzuli Kvint Lutacije, sin Kvintov i Kvint Katul, u skladu sa svojim ovlastima pobrinuli da se izgradi temelj i Pismohrana, zdanje štovanja vrijedno već i zbog svoje starosti.[14]Natpis (Corpus inscript. lat. VI 13) je izgubljen, a prema njemu je vjerojatno nastao natpis CIL VI 14, koji spominje Kvinta Lutacija Katula, konzula 78. p. K. i obnovitelja Kapitola nakon požara … Continue reading U neposrednoj je blizini i kapitolski grob koji je po odluci senata i voljom naroda predan Gaju Publiciju[15]Ostaci republikanske grobnice plebejskog edila Gaja Publicija Bibula, koja je podignuta na državni trošak, s natpisom koji Poggio navodi (CIL VI 1319), još su vidljivi uz spomenik Viktoru Emanuelu … Continue reading zbog vrlina i časti, da se u nj pokopa on i njegovi potomci. Postoji i most preko Tibera preko kojeg se ide na otok, vrlo staro zdanje, za koji natpis svjedoči da je za njegovu izvedbu bio zadužen Lucije Fabricije, Gajev sin, upravitelj cesta, a to da je odobrio konzul Marko Lepid, Markov sin.[16]Riječ je o pons Fabriciusu, koji spaja Tiberski otok s gradom. To je najbolje očuvani antički most u Rimu. Natpis (CIL VI 1305) dopušta nagađanja o graditelju: L. Fabricije, curator uiarium od … Continue reading K tomu postoji i slavoluk ponad ceste između Aventina i obale Tibera,[17]Luk se nalazio u blizini crkve Sta Maria in Cosmedin na Velabru. Vjerojatno je riječ o porta Trigemina na republikanskim gradskim zidinama. Natpis podsjeća na obnovu dvojice konzula 2 n. e., P. … Continue reading od tiburskoga kamena, za čiju su se izgradnju pobrinuli i odobrili je po odluci Senata, kako urezan natpis pokazuje, Publije Lentul Scipion i Tit Kvincije Krispin. Tu su i neki stari spomenici koje danas nazivaju Cimbarskim hramom, koji je sagradio Gaj Marije od cimbarskoga plijena, a u kojem se još uvijek vide njegovi trofeji.[18]Spomenik na Eskvilinu nosio je naziv Trofei di Mario, prema dva trofeja koji su isklesani stajali izloženi od Domicijanova doba. Od 1590. se nalaze na balustradi kapitolskog trga. Građevina je bila … Continue reading Ovamo pribrajaju i piramidu blizu ostijskih vrata, ugrađenu u gradske zidine, plemenitu grobnicu Gaja Cestija, jednoga od sedmorice epulona. To je zdanje, kako svjedoči zapis urezan u nj, dovršeno po oporuci Ponta Klamele za 330 dana.[19]Piramida Gaja Cestija nalazi se uz vrata sv. Pavla (nekoć Porta Ostiensis) unutar Aurelijanovih zidina. Natpis (CIL VI 1374) je još vidljiv i spominje epulona Cestija, plebejskog tribuna, umrlog … Continue reading Tim se više čudim što veleučeni muž Francesco Petrarca, iako je natpis još uvijek čitav, u nekom svojem pismu[20]Riječ je o poslanici Giovanniju Colonni iz Familiares VI, 2. piše da je to Remov grob. Slijedio je, kako mislim, pučko mišljenje i nije mnogo mario da potraži natpis prekriven šipražjem; oni koji su došli kasnije i pročitali ga, bili su manje učeni, ali su mu pomnije pristupili.”
“U tom pogledu hvalim tvoju brigu i pomnju, Poggio”, reče Antonije, “jer si potražio te natpise, kako s javnih, tako i s privatnih zgrada, potraživši ih unutar grada i na mnogim mjestima izvan njega, i skupio ih u malen sveščić da ih čitaju proučavatelji pismenosti.”[21]Loschi ovdje upućuje na Poggiovu zbirku natpisa Sylloge (CIL VI 1).
“Samo da i ostali to prihvate”, kažem. “Sve sam to, dakako, skupio na opću korist; neki od natpisa skrivali su se u grmlju i kupinama, a ja sam ih iskopao iz mraka kako bi bili dostupni i ostalima, i prenio u cijelosti, riječ po riječ – da ostane barem sjećanje na natpise, ako su već, što smo često vidjeli, Rimljani uništili spomenike. Jedino su, dakle, natpisi, od sviju tako brojnih uresa države još neopterećeni ropstvom, zahvaljujući nemaru sudbine opstali sve do našega doba. A što da tek kažem o veličanstvenosti građevina iz vremena koja su slijedila, a koje je zahvatila slična nesreća? Spominju se mnogobrojna i to vrhunska zdanja koja su uz velik trošak podigli razni vojskovođe i privatni građani, kao i državni poglavari, kako u javne, tako i u privatne svrhe. Božanski se August običavao hvaliti kako ostavlja Rim u mramoru, a bio ga je preuzeo kad je bio od opeke.[22]Usp. Svetonije, August, 28. 4. Kada su na carev nagovor njegov zet Agripa, Azinije Polion, Plancije, Kornelije Balbo i ostali prijatelji ukrasili grad raznim građevinama, i on sam dodao ih je nekoliko u svoje ime. Osim Panteona s trijemom,[23]Usp. Svetonije, August, 30. 4. čiji krov ima mjedene grede i traverze umjesto drvenih, znamenita djela Marka Agripe, i nimalo uočljiva trijema od tiburskog kamena, koji se nalazi između Palatina i Tibra, na kojem je uklesano ime božanskog Augusta,[24]Riječ je o luku koji je srušen u 15. stoljeću, u blizini Emilijeva mosta (‘Ponte Rotto’ od kraja 16. stoljeća). ostalo je podleglo bijesu uništavajuće sudbine.
Nekoć je postojala država puna hramova, svetišta, kuća bogova i božica i od tolikih hramova koje su štovali praznovjerni građani, samo su od nekolicine ostali tragovi. Od nekoć znamenita hrama Mira, što ga je sagradio božanski Vespazijan, samo tri luka strše gotovo neoštećena, iznad goleme ruševine ostalih kojih je bilo šest. A od većeg broja stupova čudesne veličine samo se jedna mramorna kolumna vidi kako stoji, dok su ostale dijelom razbacane, dijelom zakopane među ruševinama hrama.[25]Do 1819. godine i arheloških istraživanja Antonija Nibbyja, Maksencijeva ili Konstantinova bazilika držana je Hramom Mira. Stup koji Poggio vidi nalazi se danas usred trga ispred crkve Santa Maria … Continue reading Iza, nasuprot Kapitolu, stajao je Romulov hram; najstariji dio njegova zida, četvrtast, obrađeni kamen, i sada pruža divljenja vrijedan prizor; danas je to crkva posvećena Kuzmi i Damjanu.[26]Takozvani ‘Romulov hram’ odnosi se na sina cara Maksencija: nekoć je građevina pripadala sklopu Hrama Mira. U neposrednoj blizini ovoga bio je hram božanskog Antonina i Faustine, sada posvećen svetome Lovri. Najveći dio mramornih stupova njegova trijema izbjegao je propast.[27]Crkva San Lorenzo in Miranda podignuta je unutar hrama Antonina i Faustine čini se već u 7. stoljeću, a pregradnje su obavljene u 16. i početkom 17. stoljeća. Na pročelju je natpis posvete (CIL … Continue reading Iznad, na povišenom mjestu na Svetoj cesti (Via Sacra) nalazili su se odmah jedan do drugoga hramovi Kastora i Poluksa, jedan okrenut zapadu, drugi istoku (danas je to crkva koju zovu Marija Nova), nekoć slavno mjesto okupljanja Senata.[28]Riječ je zapravo o hramu Venere i Rome iz Hadrijanova doba. Nakon požara obnovio ga je car Maksencije. Pravi hram Kastora i Poluksa nalazi se na zapadnoj strani Foruma.
Danas se ti hramovi, većim dijelom razrušeni, kriju u sitnim tragovima; vrlo se često uputim ondje i sav u nekom stanju zapanjenosti vraćam duh prema onim vremenima kad su se ondje izricale senatske presude, pa si zamišljam Lucija Krasa, Hortenzija ili Cicerona kako drže govore. Postoji i Vestin hram kraj obale Tibera, u podnožju brežuljka Aventina, okrugao i otvoren sa svih strana, bez zidova, poduprt samo gusto postavljenim stupovima. Njega su kasniji stanovnici posvetili Stjepanu mučeniku.[29]Ova je građevina preoblikovana u crkvu Santo Stefano Rotondo ili Santo Stefano delle Carozze. Ne valja je miješati s poznatom celijskom crkvom. To je jedini hram iz republikanskog doba (s kraja 2. … Continue reading Vidi se i dio Minervina hrama, tamo gdje je danas dominikanski samostan; po hramu je to mjesto i dobilo ime; pokraj njega se nalazi golem trijem prekriven šutom, čije sam mnoge stupove vidio kako leže svaljene na tlo, kada se kopala zemlja da bi se našlo kamenje za izradu vapna. Blizu Minervina trijema nalazi se kip u ležećem položaju, čija je glava u potpunosti sačuvala svoj lik i tako je golema da nadmašuje sve znamenitosti u Gradu.[30]Crkva Santa Maria sopra Minerva dobila je ime prema obližnjem hramu Halkidske Minerve u blizini Rimskog kolegija. Skulptura je lik Nila iz Vatikanskih muzeja, Tibra (iz Louvrea), ili Oceana (danas … Continue reading Pronašao ju je neki čovjek kada je kopao jame kako bi zasadio stabla. I budući da je iz dana u dan naviralo sve više ljudi da to vide, vlasnik toga mjesta, kojem je dodijala buka i bahatost posjetitelja, iskopine je prekrio zemljom. Tik do Kapitola, nasuprot Foruma leže ostaci trijema hrama Sloge;[31]Zapravo je riječ o Saturnovu hramu, sa jonskim redovima na pročelju i natpisom koji Poggio navodi (CIL VI 937). Nalazi se između Bazilike Julije i Kapitolijskog puta. Hram Sloge nalazio se … Continue reading kada sam prvi put došao u Grad, vidio sam ga gotovo neoštećenog, prekrasno mramorno zdanje. Rimljani su kasnije do temelja porušili cijeli hram i dio trijema, razbacavši stupove. Na trijemu još i sada stoji natpis na kojem piše da je Senat i narod rimski obnovio ono što je stradalo u požaru. Nasuprot je stajao hram Zemlje, od kojeg nije ostalo nikakvih tragova. Danas ga nazivaju Salvatore di Tellune,[32]Možda je riječ o crkvi S. Salvatore de Stadera, između Kapitola i vicus Iugarius. Hram Tellus nalazio se u području Carinae, između Velije i Eskvilina. izgovarajući pogrešno Tellune umjesto Tellure. Neki tvrde, a taj zaključak nije daleko od istine, da se Saturnov hram nalazio tik uz Forum (stari su ga nazivali Riznicom); sada je to crkva posvećena papi Hadrijanu.[33]Zgrada koja je preoblikovana u crkvu sv. Hadrijana zapravo odgovara zgradi Curia Iulia, koja je zamijenila prvotnu Hostilijevu kuriju Komicija. Do dana današnjeg stoji glasoviti trijem Merkurova hrama: naša ga je vjera pretvorila u anđela Mihovila,[34]Crkva S. Angelo in Pescheria zauzima stubište Oktavijina trijema. Merkurov hram nalazio se u podnožju Aventina, kraj Velikog Cirka. tamo gdje je sada Riblji trg. Apolonov hram u Vatikanu, pored bazilike svetoga Petra, sačuvala je naša vjera za bogoštovlje.[35]Stara je predaja izjednačavala mauzolej svete Petronile uz crkvu sv. Petra u Vatikanu sa starim Apolonovim hramom. U podnožju Tarpejske litice, nasuprot Aventina, vidi se starodrevni hram s jedinstvenim svodovima od tiburskoga kamena, koji naši ljudi zovu Sveti Nikola na Stateri;[36]Crkva S. Nicola in Statera (ili S. Michele in Statera) nalazi se uz trg Consolazione, uz vicus Iugarius. što neke potiče na zaključak da je na tom mjestu stajao hram Jupitera Statora. Potiče ih sličnost riječi, jer ta je tvrdnja daleko od istine: Livije, naime, izvješćuje da je taj hram zavjetovan i izgrađen podno Palatina.[37]Livije, 1. 12. 6. Od hrama Junone Lucine nije sačuvano ništa osim uspomene na njegovo ime; na tom su mjestu naši sagradili crkvu Lovri mučeniku, koju su nazvali Lucina.[38]Hram Junone Lucine nema, suprotno Poggiovu vjerovanju, nikakve veze sa crkvom S. Lorenzo in Lucina, koja se nalazi na Marsovu polju. Vjerojatno je zaključio krivo zbog sličnosti toponima. Javnih je termi, pučkih kupališta sagrađenih na način kao u provincijama, doznajemo, bilo sedam, kako izvješćuje Amijan Marcelin;[39]Amijan Marcelin, Rerum Gestarum Libri 16. 10. 4. one su se toliko promijenile u odnosu na prvotni izgled, izgubivši sav ures, da nema ničega za što bih pouzdano mogao potvrditi da je bilo namijenjeno za neku određenu uporabu. No budući da se do dana današnjeg sačuvalo ime utemeljiteljâ, Dioklecijana[40]Ostaci najvećih rimskih termi vide se još u blizini željezničke postaje Termini na sjeveroistočnom dijelu grada. i Severa Antonina,[41]Riječ je o Karakalinim termama. golemi ostaci, i to manje uništeni od ostalih, utoliko više dirnu promatrača, koji se pritom često pita kako to da su takve silne građevine služile u tako niske svrhe, toliki i tako krasni stupovi od tako šarena mramora. Konstantinove terme, smještene na kvirinalskom brežuljku, pokazuju ostatke nimalo dorasle gore spomenutima. Dokaz da su one Konstantinovo djelo jest natpis u kojem čitamo kako ih je obnovio gradski prefekt Petronije Perpena.[42]Konstantinove terme koje su zauzimale južni dio Kvirinala više nisu vidljive. Poggio je vidio natpis gradskog prefekta Petronija Perpenne Magna Kvadracijana i zapisao (CIL VI 1750). Znamo da su se blizu Panteona Marka Agripe nalazile terme Aleksandra Severa,[43]Terme Aleksandra Severa zamijenile su Neronove; nalazile su se između Panteona i Domicijanova stadiona (današnjega trga Navona). od kojih postoje mnogi i to prekrasni ostaci. Domicijanove terme,[44]Domicijanove terme nikada nisu postojale: riječ je o hramu Sunca iz doba Aurelijana, u blizini crkve i samostana S. Silvestro in Capite na Marsovu polju. Poggio obavijesti dobiva iz Liber … Continue reading od kojih se mogu vidjeti samo neznatne krhotine, nalazile su se negdje na mjestu gdje je sada crkva Sv. Silvestra, kako sam uočio u Životima papa.
Što se tiče ostalih, tama zaborava nije nam ostavila ništa pouzdano, čak ni da nagađamo na kojim su se mjestima nalazile – toliko su duga stoljeća izbrisala njihovo ime, premda su bile sagrađene uz tolik trošak i tako čvrste. Sjećam se kako sam u Knjigama mučenika pročitao da je, kad su se gradile Dioklecijanove terme, a on je bio najljući neprijatelj naše vjere, za gradnju toga zdanja na više godina bilo određeno četrdeset tisuća kršćanskih robova. A o tome kolik je bio broj trijumfalnih lukova nije nam ostalo, koliko znam, nikakvih svjedočanstava, no sudeći po broju vojskovođa i ostalih u čiju su se čast podizali, usuđujem se vjerovati da ih je bilo vrlo mnogo. Još uvijek stoje, sačuvana natpisa i gotovo neokrnjeni, slavoluk Septimija Severa, Tita Vespazijana i Konstantinov; neki dio izvrsna Nervina i Trajanova zdanja leži kraj Komicija;[45]Ovaj se spomenik ne može prepoznati: možda je riječ o ostacima Trajanova slavoluka na Forumu, ili o nekoj građevini na Cezarovu forumu, koju je Trajan obnovio. u nj urezana slova kažu da je to bio Trajanov slavoluk. Osim toga postoje još dva slavoluka na Flaminijevoj cesti; na jednome je natpis potpuno uništen, na drugome je iskvaren. Jedan od njih, onaj koji stoji blizu Sv. Lovre na Lucini, u kojem ima mnogo mramornih kipova, po pučki, zbog pobjede nad trima gradovima, i danas nazivaju Tripolskim slavolukom,[46]Ovaj slavoluk nam nije poznat. Možda je riječ o monumentalnom ulazu u hram Sunca. onako kako su stari govorili da su pročitali na drevnome natpisu. Ime onoga drugoga[47]Riječ je o slavoluku koji je porušio papa Aleksandar VII; bio je poznat pod nazivom Arco di Portogallo. Reljefi s ovog slavoluka čuvaju se u Kapitolijskim muzejima. (preostala su naime samo izuzetno malobrojna slova i neke drevne pokrovne ploče od mramora, za koje se često čudim što su izbjegle ludilu uništavatelja) u potpunosti je nestalo.
Osim ovih postoji još jedan slavoluk posvećen caru Galijenu,[48]Galijenov slavoluk, koji se nalazi na Numentanskoj cesti, zapravo su Porta Esquilina republikanskog zida, iznova posvećena caru i njegovoj ženi Salonini. Posvetu je izveo prefekt Aurelije Viktor … Continue reading kako pokazuje natpis na Numentanskoj cesti. Pročitao sam i natpis na onome slavoluku koji su pogani posvetili Titu Vespazijanu, pošto je pobijedio Židove i razorio Jeruzalem, kod Velikog Cirka, tamo gdje su sada vrtovi. Julije Frontin[49]Usp. Frontin, De aquaeductibus, 4. 3. izvješćuje kako je bilo devet akvedukata (tu sam knjižicu osobno nedavno otkrio,[50]Poggio je u pismu od 9. srpnja 1429. pisao: portaui uolumen hoc mecum ut transcribam libellum Frontini, cum sit mendosus et pessimis litteris, adeo ut uix queam legere. skrivenu i zametnutu, u samostanu na Montecassinu): bili su to Apijev, Stari anijenski, Marcijev, Tepula, Julijevski, Djevičanski, Alsijetinski, Klaudijev, Novi anijenski. Izgrađeni su tako raskošno i na tako čudesan način da ih je isti taj Julije, koji piše da ga je božanski Nerva imenovao upraviteljem vodâ, drži da akvedukte treba držati ravnima egipatskim piramidama. Novi anijenski akvedukt započinjao je kod šezdeset i drugog miljokaza, Klaudijev iz četrdeset i četvrtog. Marcijev je započinjao kod trideset i šestog miljokaza; bile su to lučne građevine, koje su dopirale do grada, a brda koja bi se ispriječila na putu dijelom su usjekli, dijelom prokopali. Od ovih akvedukata jedino Djevičanski[51]Aqua Virgo bio je vodovod koji je u grad donosio pitku vodu i podzemnim putevima. U doba Nikole V taj je vodovod popravljen, a papa je na zdencu Trevi postavio i svoje insignije. danas dovodi vodu do grada, a započinje kod osmoga miljokaza. Ostali su prekinuti i srušeni; nekolicina ih je sravnjena sa zemljom, pa ne samo da su izgubili svoju formu, nego je i nestalo svake mogućnosti da se i nagađa o njima i da ih se prepozna. Vidljivi su ostaci vodovoda od svih najveličanstvenijeg, onog koji je božanski Klaudije doveo do grada, sve do brežuljka Celija; zato su ga nazivali Celimontanskim akveduktom;[52]Celimontanske lukove Klaudijeva vodovoda obnovili su zapravo Septimije Sever i Karakala (CIL VI 1259). a kada se od starosti na mnogim mjestima urušio i uništio, Lucije Septimije Sever i Marko Aurelije Antonin Pio obnovili su ga iz temelja, kako stoji na natpisu urezanom na mramornoj ploči.
Grad je bio prepun kazališta i amfiteatara u kojima bi se davale predstave za puk. Kažu da je golem i od svih najljepši bio onaj koji se nalazi gotovo u središtu grada, sagrađen od tiburskoga kamena, djelo božanskoga Vespazijana; pučki se zove Kolosej. Zahvaljujući gluposti Rimljana, većim je dijelom razrušen do temelja. Dio jednog drugog amfiteatra nalazi se između Tarpejske stijene i Tibera, tamo gdje se trenutno nalazi tržnica, a pišu da ga je utemeljio Gaj Julije Cezar.[53]Marcelov teatar. Ovdje Poggio slijedi Svetonija, Julije Cezar, 44. S druge strane ulice stoji veći broj mramornih stupova, dio trijema, kako kažu, Jupiterova hrama, čiji okrugli dio sada zauzimaju nove zgrade, dok je u sredini smješten malen vrt.[54]Ne može se sa sigurnošću reći o kojoj je građevini riječ: možda su to ruševine triju hramova na Forum Holitorium, koje se još vide unutar zidova crkve S. Nicola in Carcere. No spominjanje … Continue reading Treći je amfiteatar od opeke, pokraj crkve koju zovu Jeruzalemskom, i usađen u tu novu građevinu čini dio okružujućih gradskih zidina.[55]Riječ je o ‘Anfiteatro Castrense’ uz crkvu Santa Croce in Gerusalemme. Amfiteatar je građen od opeke u 3. stoljeću i vjerojatno je izvorno činio dio Sesorijanskog dvora i Aurelijanovih zidina.
Postoji i golemo mjesto za okupljanje puka, danas ga zovu Agon, sagrađeno za lov i za predstave, a na njemu i dan danas Rimljani svake godine priređuju nekakve, makar priglupe igre.[56]Piazza Navona na mjestu Domicijanova stadiona. A što se tiče Velikog Cirka, nekad najslavnijeg mjesta za predstave, koji je sada prekriven vrtovima i na kojem je, čitamo, bio golemi obelisk i slavoluk Tita Vespazijana – tu nam je vrijeme ostavilo malo toga što bi se moglo vidjeti. Sačuvan je dio Pompejeva kazališta, nedaleko od polja koje nazivaju Campo dei Fiori, i sam prekriven privatnim zgradama. Na takvo uvjerenje navode me neki natpisi urezani na nedavno iskopanim mramornim pločama, koje su pronađene, pomiješane sa stupovima, na ruševinama trijema toga kazališta. Jedni natpisi na slomljenim pločama tvrde da je gradski prefekt obnovio duh kazališta, dok drugi kažu da ga je gradski prefekt Simah posvetio caru Honoriju.[57]Simahov natpis na Pompejevu teatru usp. CIL VI 55. Natpisom genius theatri Pompeiani bavi se i Flavio Biondo u djelu Roma instaurata II, 109. Moguće je da je zapravo riječ o natpisu CIL VI 255, … Continue reading Po pučki se prije to kazalište zvalo Pompejevo, no Rimljani su u svojoj neupućenosti vjerovali riječima onih koji su tvrdili krivo umjesto istinitoga. Grobovi, kako građana tako i careva, svojom prekrasnom izvedbom vrlo su mnogo toga ostavili povijesti. Kao, primjerice, mauzolej božanskog Augusta, u kojem je bio i pokopan, sagrađen između Flaminijske ceste i obale Tibera i ukrašen dvama obeliscima; ili pak veličanstvena grobnica božanskoga Hadrijana i božanske Sabine, koja se prvenstveno može vidjeti pokraj mosta, koji je car također dao nazvati vlastitim imenom. Jedan od tih spomenika, razvaljen, leži pod vinogradima, premda to mjesto, uzvisina u obliku brežuljka, čuva ime svojeg utemeljitelja – zove se, naime, Augusta. Drugi, koji na narodnom jeziku zovu Anđeoskom tvrđavom, velikim je dijelom krivicom Rimljana razrušen, makar do dana današnjeg iznad vrata stoji cjeloviti natpis; zasigurno bi do temelja bili razorili to zdanje – tako su naime javno bili odlučili – da im je, nakon što su uzeli veliko kamenje, bio dostupan ostatak građevine. Trajanova pužolika kolumna i isto tako ona božanskog Antonina Pija, grobovi od prekrasna mramora koji dotiču nebo, na kojima su uklesana djela njihovih utemeljitelja, privlače mnoge promatrače svojom veličinom; na Trajanovoj je djelomično sačuvan natpis, na onoj drugoj nema nikakvih pismenâ. Pokraj Apijeve ceste, kod drugog miljokaza, vidio sam neoštećen grob, predivno djelo Kvinte Cecilije Metele, i samo netaknuto tijekom tolikih stoljeća, a kasnije najvećim dijelom razrušeno do temelja. Još je uvijek čitav i onaj grob na Ostijskoj cesti kod drugoga miljokaza, pokraj Tibera, grob Marka Antonija Ancija Lupa,[58]Grob M. Antonija Ancija Lupa, na Ostijskoj cesti, danas ne postoji (CIL VI 1343). sa slavnim popisom njegovih junačkih djela, koji se sastoji od samo tri golema kamena postavljena jedan povrh drugoga. Osim toga, postoji piramida[59]Ovu je piramidu – očito mjesto monumentalnog groba poput Cestijeve piramide južnije u gradu – srušio 1499. godine papa Aleksandar VI. U spisima se spominje kao Meta Romuli, pa je ona u blizini … Continue reading u Vatikanu, poput goleme, masivne građevine, lišena svakog ukrasa. A što da kažem o obeliscima za koje Plinije[60]Plinije, Naturalis historia, 36. 71. spominje da ih je iz Egipta dovezeno sedam, uz velik napor i trošak? U Gradu je ostao samo jedan, onaj u Vatikanu, koji je Gaj Cezar Kaligula postavio kao svetište božanskom Augustu i božanskom Tiberiju.[61]Riječ je o obelisku koji se od konca 16. stoljeća (prema nalogu pape Siksta V.) nalazi ispred crkve sv. Petra, a nekoć se nalazio unutar Kaligulina vatikanskog cirka. Vidio sam i jedan drugi obelisk, nešto manji, s različitim likovima životinja i ptica, kojima su se stari Egipćani služili kao slovima, kako leži slomljen u četiri dijela na Hipodromu, na Apijevoj cesti.[62]Ovaj se obelisk iz Maksencijeva cirka uz Apijevu cestu od sredine 17. stoljeća nalazi na trgu Navoni. Hijeroglifski natpis je iz Domicijanova doba. Postoje još i manji dijelovi drugih obeliska, koji stoje uspravno, jedan na Kapitolu,[63]Obelisk Ramzesa II, danas se nalazi u sklopu Villa Celimontana. drugi na području koje se danas zove Pinea.[64]Riječ je o obelisku S. Macuto, koji je preseljen iz Iseuma s Marsova polja. Danas se nalazi na zdencu ispred Panteona. Ostali ne samo da su satrti, nego i potpuno izbrisani iz bilo kakva sjećanja.
Ovo što slijedi činit će se možda pomalo beznačajnim, no osjećam veliku želju da i njih uključim. Od gotovo nebrojenih kolosa i kipova, što mramornih što mjedenih (nimalo se, naime, ne čudim što su zlatne i srebrne pretopili), postavljenih u čast slavnim muževima zbog njihove vrline – da ne spominjem razne kipove postavljene tako da ih javnost može gledati, bilo za zabavu, bilo zbog njihove umjetničke vrijednosti – vidimo kako je preostalo samo pet mramornih kipova (četiri u Konstantinovim termama:[65]Prve dvije skulpture smještene su na zdenac Kvirinalskog trga i vjerojatno predstavljaju Dioskure. Druge dvije danas se nalaze na stubištu Senatske palače na Kapitolu. dva s konjima, djela Fidije i Praksitela,[66]Poggio, kao i Biondo (Roma inst. 1. 99) pripisuje skulpture Praksitelu i Fidiji prema natpisu koji je vidio na njihovu postolju (opus prassitelis i opus fidiae). dva u ležećem položaju; peti je na Marsovu forumu, i danas ga zovu imenom toga trga, Marforio)[67]Marforio je možda velika skulptura riječnog božanstva, koja je bila smještena u podnožju Kapitola, kraj Cezarova foruma. Od kraja 16. stoljeća se čuva u Kapitolinskim muzejima. i samo jedan pozlaćeni bakreni kip konjanika, koji stoji kod Lateranske bazilike, posvećen Septimiju Severu.[68]Poggio pogrešno tumači skulpturu: riječ je o konjičkoj skulpuri Marka Aurelija, koja se do 1538. nalazila u Lateranu, uz crkvu sv. Ivana. Tada je premještena na Kapitol. „Krivo čitanje“, … Continue reading
Već i sam taj broj, ako bi netko na nj obratio pažnju, svjedoči o golemom stupnju razrušenosti grada. Zaista, ovo je izuzetno važno i o tome valja promišljati s velikim udivljenjem: ovaj je kapitolski brežuljak, nekoć glava Rimskoga carstva i tvrđava čitavoga svijeta, brežuljak pred kojim su drhtali svi kraljevi i carevi, na koji su se uspeli toliki pobjednički vojskovođe da ga ukrase darovima i plijenom tolikih i tako značajnih naroda, brežuljak moćan i uzor cijelome svijetu – toliko zapušten i razrušen i promijenjen u odnosu na onaj negdašnji, zlatni, da su vinogradi naslijedili senatske klupe i da je postao prihvatilište za nečist i izmet.
Pogledaj brežuljak Palatin i ondje okrivi sudbinu: Neronov dvor, pošto je spalio grad, opremljen je plijenom iz čitava svijeta i urešen snagom oduzetom Carstvu; šume, obelisci, divovski trjemovi, kazališta i šareni mramor predstavljali su divljenja vrijedan prizor, a sudbina ju je tako zatrla da ni od čega nije preostala ni blijeda prilika, pa da možeš kazati kako je riječ o nečem više no što su puste krhotine.
Pregledaj i ostale gradske brežuljke: primijetit ćeš da ni na jednome nema građevina, a svi su prepuni ruševina i vinograda. Forum na kojem su izricane presude, donošeni zakoni, sazivan puk na skupove, najpoznatije mjesto u gradu, i odmah pored njega, zgrada Komicija, značajna po tome što su ondje birani magistrati – oboje zbog nepravednosti sudbine leže napušteni; jedno je mjesto postalo konačište za prasad i goveda, a drugo je obrađeno kao povrtnjak. Ipak, još je preostao jedan dio zidova Komicija, građenih na osobit način; ondje još uvijek stoje dva mramorna kipa u togama, smještena na vrhu.[69]Teško je otkriti o kojem je zidu riječ: možda o ostacima Nervina foruma s Minervinom statuom i frizom o Arahninom mitu. Čini se da Poggio izjednačava Komicij sa carskim forumima. Način na koji su zidovi izrađeni vrlo je poznat. To mjesto zovu Svetim Bazilijem,[70]Srušena crkva sv. Bazilija zauzimala je zapravo dio Augustova foruma, uz Marsov hram. nedaleko od Trajanove pužolike kolumne, tamo gdje vjerujem da je bio Trajanov forum, a na takvo me razmišljanje navodi Amijan Marcelin; on piše da su zidovi bili građeni na način jedinstven pod čitavom kapom nebeskom.[71]Amijan Marcelin 16. 10. 15. Danas je taj forum i u svojoj zapuštenosti mnogo veličanstveniji od ostalih; na njemu su i sada sačuvani ostaci slavnoga trijema, poduprtog golemim stupovima. U cijelome gradu nije bilo ničeg krasnijeg od mosta kojim je Gaj Kaligula povezao Kapitol s Palatinom; no od njega se vidi samo šest mramornih stupova, tri u podnožju Kapitola i isto tako tri u podnožju Palatina.[72]Svetonije, Kaligula, 22. Stupovi uz Kapitol pripadaju zapravo hramu Vespazijana i Tita, a stupovi uz Palatin hramu Kastora i Poluksa.
Naša je vjera sačuvala mjesto na Forumu, posvećeno mučeniku Martinu. Ono je nekoć, u Teodozijevo vrijeme, bilo senatsko svetište, kako pokazuje natpis na mjestu gdje su još i sada zidovi sa svih strana ukrašeni starim reljefima na mramornim pločama.[73]Riječ je o crkvi sv. Martina i Luke, između luka Septimija Severa i Cezarova foruma. Natpis je u CIL VI 1718. Tri reljefa čuvaju se u Kapitolijskim muzejima i prikazuju pobjede i trijumfe Marka … Continue reading
A što da se još žalim – a upravo se zapanjim kad o tome razmišljam – što su gradske zidine toliko puta podvrgnute razaranju, što su tako iz temelja razrušene, da se više ne vidi ni mjesto na kojem su se izvorno nalazile, da se čak više ne primjećuje nijedan trag, a svaki je spomen na stare zidine nestao? Ovi, naime, cigleni zidovi koje gledaš novi su;[74]Zid o kojem Poggio govori zapravo je Aurelijanov, započet 270. godine. nakon 800. godine, pošto su stari razoreni, prvi je obnovu započeo Hadrijan, skupivši od toskanskog stanovništva sto funti zlata.[75]Riječ je o obnovama Hadrijana I (772-795). Zid je zatim dovršio prvi papa Grgur, potom drugi,[76]Pontifikati 590-604. i 715-731. a raznolik oblik zidina objašnjava činjenica da su one djelo raznih papa. Drevne su zidine prema Livijevu izvješću bile od četvrtasta kamena, a dovršene su nakon što su Gali spalili grad. Dionizije iz Halikarnasa piše da je opseg gradskih zidina iznosio šesnaest tisuća koraka, a tvrdi i da su se toliko bili stopili s privatnim zgradama da su se zidine samo na rijetkim mjestima mogle raspoznati ili razabrati.[77]Livije, 6. 32, Dionizije Halikarnaški, Rimske starine, 4. 13. 5. Republikanski zid, podignut 378. pr. K., mogao je zamijeniti već postojeći, koji je pripisivan Serviju Tuliju. Livije također piše da su posvuda privatne zgrade bile spojene sa zidinama, pa se to manje treba čuditi što su se propašću zgrada srušile i zidine. Opseg ovih zidina (ne računam onaj dio koji je papa Leon u Vatikanu opasao zidinama) teško da iznosi više od deset tisuća koraka.[78]Vatikanske se utvrde podižu nakon napada Saracena 846. godine. Papa Leon IV. (847-855.) je inicijator gradnje. Izračunao sam ga s izuzetnom pomnjom, uračunavši i kule kod svakih vrata i pribilježivši prostor između pojedinih kula.[79]Poggio govori o obilasku Aurelijanovih zidina. Broj kula je 379. Plinije[80]Plinije, Naturalis historia, 3.66. svjedoči da je bilo trideset i sedam gradskih vrata; danas je u uporabi ostalo samo trinaest; u dijelu grada preko Tibera postoje troja vrata: Portuensis, Aurelia i Cassia.[81]Porta Portuensis porušena su 1643. i zamijenjena sadašnjim vratima Portese na drugom mjestu. Aurelijska vrata (u srednjem vijeku vrata sv. Pankracija) pregrađena su u 19. stoljeću. Vrata koja … Continue reading Troja vrata prestala su se koristiti i zagrađena su zidom; dvoja od njih izgrađena su na starinski način, a na jednima od njih (iz mnogih razloga držim da su se između Ostijskih i Apijevih nalazila Kapenska vrata), kao i na Ostijskim vratima,[82]Porta Ardeatina srušena su 1537. kako bi se obnovio ‘Bastione del Sangallo’. Natpis je iz doba obnove (1402). Poggio je iz izvora znao da se Kapenska vrata poklapaju s Apijevom cestom, no nije … Continue reading natpis svjedoči da su Arkadije i Honorije obnovili gradske zidine, vrata i kule. Druga od tih vrata, između Latinskih i Asinaria, nema nikakva natpisa.[83]Riječ je o Metrovijskim vratima. Treća[84]Vjerojatno ‘Porta chiusa’ uz Pretorijansku utvrdu. se nalaze između Tiburskih i Numentanskih, koja se danas zovu Vrata sv. Agneze. Ovima se pridružuju i četvrta,[85]Između Pretorijanske utvrde i Numentanskih vrata. nedaleko od njih, nasuprot Numentanskih, s vanjske strane dodiruju zidine, i od njih vodi zid koji vodi zaobilazno, u širem luku od 500 koraka, tako da s izvjesnošću nagađam kako se čak i nakon propasti starih zidina njihov opseg na toj strani ponešto smanjio. S ove strane Tibera samo su troja vrata drevne gradnje usprkos vremenu ostala u uporabi: Prenestinska, koja se pučki zovu Maior, Tiburska, koja nazivaju Vratima sv. Lovre, i Numentanska. Sve ostale novijeg su datuma gradnje. Natpisi uklesani u vrata bilježe kako je božanski August obnovio sve vodotokove, da su Marko Aurelije i Antonin Pio popravili Marcijev vodovod izdubivši i izbušivši brda i da je Tit Vespazijan obnovio vodeni tok Marcijeva vodovoda, koji je u međuvremenu bio izišao iz uporabe.[86]Usp. CIL VI, 1244, 1245, 1246. Natpis na Prenešćanskim vratima kaže da je Tiberije Klaudije u grad doveo Klaudijev i Novi anijenski vodovod, a kasnije da ih je dao popraviti Vespazijan, a nakon toga njegov sin Tit.[87]CIL VI, 1256, 1257, 1258. Zid koji vodi od Flaminijevih vrata do onih koja se zovu Pinciana, dug je dvjesto i šezdeset koraka i, budući da se sastoji od starih građevina, nema kulâ.[88]Riječ je o dijelu grada koji se naziva ‘Muro Torto’ unutar Horti Aciliorum.
Mnogi dokazi pokazuju da zidovi koji danas postoje nisu antički. Na velikom broju mjesta, naime, javne i privatne građevine obuhvaćaju i kapelice, a njihovi su temelji u stanovitom trenutku izgrađeni nad starim ruševinama. Od Prenestinskih vrata, primjerice, na dugom potezu umjesto zida služi vodovod božanskoga Klaudija; između Tiburskih i Numentanskih vrata zid dug tisuću i više koraka opkoljava četvrtastu javnu zgradu,[89]Ovdje je riječ o Pretorijanskoj utvrdi. koju današnji stanovnici zovu Piscina; s njezinih triju strana ukazuju se prekrasni svodovi oslikani raznim bojama. Kapelica između Flaminijevih vrata i Tibera sastavni je dio zidina, a na mnogim se mjestima vide i obnovljeni prozori i vrata javnih zgrada, koje su zauzele mjesto zidina.[90]Ovaj je dio Aurelijanovih zidina gotovo u potpunosti srušen. Zid koji je obnovljen 1825. ide drugim smjerom.
Zidovi su osim toga krhki i truli, tako da se urušavaju sami od sebe, a građeni su od lijepljenih otpadaka od različitih komadića izmrvljenog mramora i crijepova. Osobno sam vidio urušen dio zidina, gdje se može uočiti kako su materijal za gradnju različito prikupljeno kamenje i mramorne krhotine. S vanjske i unutarnje strane površina zidova je radi ljepote uglađena i zidine kao da su ukrašene ciglom. A drevne su zidine, naprotiv, tako čvrsto uglavljene da se ne bi mogle razvaliti ni uz ljudsku pomoć bez najvećeg napora. Povrh toga, ne postoji jedinstven način gradnje, nego se razlikuje na mnogim mjestima, pa je sasvim jasno da zidovi nisu nastali istodobno niti ih je sagradio jedan arhitekt.
Eto, to sam htio reći o gradskim zidinama, budući da ih mnogi drže starijima. Sudbina je, osim toga, u svojoj neopreznosti ostavila dio prelijepog trijema između hrama Marka Agripe i brežuljka Kvirinala, a tvorac i ime trijema nisu sigurni.[91]Ne zna se je li riječ o Porticus Vipsania ili o Porticus Constantini. Stupovi se još vide na trgu Petria.
Tad će Antonio: “Bogme, kad usporedim negdašnju veličinu Rimskoga carstva sa sadašnjim stanjem stvari, i kada u duhu razmotrim ovo rušenje i propast nutrine Grada, ne znam je li veću okrutnost sudbine iskusilo satrto Carstvo ili porušeni Grad. U svakom slučaju, sada je, zahvaljujući primjeru ruševina i jednog i drugog, jasno kako ona gospodari konačnom moći odlučivanja nad svim vanjskim stvarima, jer čini se da posjeduje pravo da daje i oduzima kada joj se svidi.“
Tekst je objavljen u knjizi Marka Špikića Humanisti i starine: od Petrarke do Bionda, FFPress, Zagreb 2006. pored latinskog izvornika.
References
| ↑1 | Izvorno: De varietate Fortunae. S latinskog prevela Gorana Stepanić. |
|---|---|
| ↑2 | Riječ je o legendarnom asirskom kralju, o kojem izvješćuje Diodor Sicilski, 2.4. |
| ↑3 | Poggiova rasprava De infelicitate principum dovršena je 1440. godine i posvećena Tommasu Parentucelliju (1397-1444), crkvenjaku-humanistu, govorniku i diplomatu, školovanom u Bologni. U Poggiovu dijalogu sudjeluju ugledni državnici i humanisti Carlo Marsuppini, Cosimo de’Medici i Niccolò Niccoli, koji je glavni govornik. U djelu se raspravlja o nesretnosti vladara lišenih kreposti prema uzoru Cicerona, Izokrata, Lukijana i Seneke. |
| ↑4 | Parentucelli je 1447. izabran za papu pod imenom Nikola V. |
| ↑5 | Riječ je o Ksenofontovu djelu Kirupedija, koje je Poggio, uz kritike, preveo s grčkog. |
| ↑6 | Misli na Martina V. (Oddone Colonna, 1369-1431, pontifikat od 1417. godine). |
| ↑7 | Eugen IV. (Gabriele Condulmer, 1383-1447, papa od 1431. godine). |
| ↑8 | Martin V. je umro 20. veljače 1431. |
| ↑9 | Antonio Loschi (oko 1368-1441), humanist i diplomat rodom iz Vicenze. Školovao se u Padovi i Veroni, 1386-1387. boravio u Firenci i družio se s humanistom i firentinskim kancelarom Colucciom Salutatijem. Uskoro postaje kanonik i djeluje u Lombardiji pod upravom plemićkoga roda Visconti. Od 1391. do 1405. služio u kancelariji vladara Milana i vojskovođa Giangaleazza i Giovannija Marije Viscontija. Od 1406. bio je u mletačkoj službi kao poklisar dužda. Uskoro je postao apostolski tajnik i na tom se mjestu zadržao do 1436. godine. Sudjelovao je na koncilima u Pisi i Konstanzu i djelovao kao papinski poklisar u Ugarsku i njemačke zemlje (kod Žigmunda Luksemburškoga). U službi Martina V. nastavio je diplomatsko djelovanje a nakon papine smrti sastavio mu je latinski epitaf za grobnicu u crkvi sv. Ivana Lateranskog. Pod Eugenom IV. sudjelovao na firentinskom koncilu. U Firenci je 1435. sudjelovao u raspravi o odnosu latinskog i talijanskog jezika skupa s Leonardom Brunijem, Flavijem Biondom i Cenciom de’Rustici. Nakon 1436. ponovo je bio u službi dvora Filippa Marije Viscontija. Preminuo je u rodnoj Vicenzi 1441. godine. Loschi je bio jedan od najvažnijih talijanskih humanista prve polovine 15. stoljeća, u rangu Brunija, Vergerija, Bionda, Valle. Djelovao je i kao latinski pjesnik i dramatičar (tragedije Ahil i nedovršeni Uliks) a upamćen je kao sastavljač invektive In Florentinos, žestokog napada u službi osvajačke politike Giangaleazza Viscontija, na što mu je jednako žestoko odgovorio Coluccio Salutati u obranu Firence. |
| ↑10 | Možda je riječ o ostacima hrama Jupitera Kapitolinskog, koji su se tada još vidjeli na mjestu. |
| ↑11 | Vergilije, Eneida, 8,348. Prepjev Tome Maretića. |
| ↑12 | Usp. Plutarh, Marije 40.9. |
| ↑13 | Riječ je o Tabulariumu, pismohrani rimske države, koji se još vidi ponad Foruma. |
| ↑14 | Natpis (Corpus inscript. lat. VI 13) je izgubljen, a prema njemu je vjerojatno nastao natpis CIL VI 14, koji spominje Kvinta Lutacija Katula, konzula 78. p. K. i obnovitelja Kapitola nakon požara 83. p. K. i nalazi se na sjeveroistočnoj strani spomenika. |
| ↑15 | Ostaci republikanske grobnice plebejskog edila Gaja Publicija Bibula, koja je podignuta na državni trošak, s natpisom koji Poggio navodi (CIL VI 1319), još su vidljivi uz spomenik Viktoru Emanuelu II. |
| ↑16 | Riječ je o pons Fabriciusu, koji spaja Tiberski otok s gradom. To je najbolje očuvani antički most u Rimu. Natpis (CIL VI 1305) dopušta nagađanja o graditelju: L. Fabricije, curator uiarium od 62. p. K. |
| ↑17 | Luk se nalazio u blizini crkve Sta Maria in Cosmedin na Velabru. Vjerojatno je riječ o porta Trigemina na republikanskim gradskim zidinama. Natpis podsjeća na obnovu dvojice konzula 2 n. e., P. Lentula Scipiona i F. Kvincija Krispina Valerijana (CIL VI 1385). |
| ↑18 | Spomenik na Eskvilinu nosio je naziv Trofei di Mario, prema dva trofeja koji su isklesani stajali izloženi od Domicijanova doba. Od 1590. se nalaze na balustradi kapitolskog trga. Građevina je bila golemi nimfej iz doba Aleksandra Severa, a danas je ondje trg Vittorio Emanuele. |
| ↑19 | Piramida Gaja Cestija nalazi se uz vrata sv. Pavla (nekoć Porta Ostiensis) unutar Aurelijanovih zidina. Natpis (CIL VI 1374) je još vidljiv i spominje epulona Cestija, plebejskog tribuna, umrlog oko 12. p. K. Poggio pogrešno čita ime Pontija Mele. |
| ↑20 | Riječ je o poslanici Giovanniju Colonni iz Familiares VI, 2. |
| ↑21 | Loschi ovdje upućuje na Poggiovu zbirku natpisa Sylloge (CIL VI 1). |
| ↑22 | Usp. Svetonije, August, 28. 4. |
| ↑23 | Usp. Svetonije, August, 30. 4. |
| ↑24 | Riječ je o luku koji je srušen u 15. stoljeću, u blizini Emilijeva mosta (‘Ponte Rotto’ od kraja 16. stoljeća). |
| ↑25 | Do 1819. godine i arheloških istraživanja Antonija Nibbyja, Maksencijeva ili Konstantinova bazilika držana je Hramom Mira. Stup koji Poggio vidi nalazi se danas usred trga ispred crkve Santa Maria Maggiore. |
| ↑26 | Takozvani ‘Romulov hram’ odnosi se na sina cara Maksencija: nekoć je građevina pripadala sklopu Hrama Mira. |
| ↑27 | Crkva San Lorenzo in Miranda podignuta je unutar hrama Antonina i Faustine čini se već u 7. stoljeću, a pregradnje su obavljene u 16. i početkom 17. stoljeća. Na pročelju je natpis posvete (CIL VI 1005). Nalazi se na istočnom dijelu Foruma. |
| ↑28 | Riječ je zapravo o hramu Venere i Rome iz Hadrijanova doba. Nakon požara obnovio ga je car Maksencije. Pravi hram Kastora i Poluksa nalazi se na zapadnoj strani Foruma. |
| ↑29 | Ova je građevina preoblikovana u crkvu Santo Stefano Rotondo ili Santo Stefano delle Carozze. Ne valja je miješati s poznatom celijskom crkvom. To je jedini hram iz republikanskog doba (s kraja 2. stoljeća p. K.) od grčkog mramora koji je sačuvan u Rimu. Vjerojatno je bio posvećen Herkulu Pobjedniku. |
| ↑30 | Crkva Santa Maria sopra Minerva dobila je ime prema obližnjem hramu Halkidske Minerve u blizini Rimskog kolegija. Skulptura je lik Nila iz Vatikanskih muzeja, Tibra (iz Louvrea), ili Oceana (danas izgubljena) i otkrivena je 1513. godine. |
| ↑31 | Zapravo je riječ o Saturnovu hramu, sa jonskim redovima na pročelju i natpisom koji Poggio navodi (CIL VI 937). Nalazi se između Bazilike Julije i Kapitolijskog puta. Hram Sloge nalazio se sjevernije: još mu se vidi podnožje uz slavoluk Septimija Severa. |
| ↑32 | Možda je riječ o crkvi S. Salvatore de Stadera, između Kapitola i vicus Iugarius. Hram Tellus nalazio se u području Carinae, između Velije i Eskvilina. |
| ↑33 | Zgrada koja je preoblikovana u crkvu sv. Hadrijana zapravo odgovara zgradi Curia Iulia, koja je zamijenila prvotnu Hostilijevu kuriju Komicija. |
| ↑34 | Crkva S. Angelo in Pescheria zauzima stubište Oktavijina trijema. Merkurov hram nalazio se u podnožju Aventina, kraj Velikog Cirka. |
| ↑35 | Stara je predaja izjednačavala mauzolej svete Petronile uz crkvu sv. Petra u Vatikanu sa starim Apolonovim hramom. |
| ↑36 | Crkva S. Nicola in Statera (ili S. Michele in Statera) nalazi se uz trg Consolazione, uz vicus Iugarius. |
| ↑37 | Livije, 1. 12. 6. |
| ↑38 | Hram Junone Lucine nema, suprotno Poggiovu vjerovanju, nikakve veze sa crkvom S. Lorenzo in Lucina, koja se nalazi na Marsovu polju. Vjerojatno je zaključio krivo zbog sličnosti toponima. |
| ↑39 | Amijan Marcelin, Rerum Gestarum Libri 16. 10. 4. |
| ↑40 | Ostaci najvećih rimskih termi vide se još u blizini željezničke postaje Termini na sjeveroistočnom dijelu grada. |
| ↑41 | Riječ je o Karakalinim termama. |
| ↑42 | Konstantinove terme koje su zauzimale južni dio Kvirinala više nisu vidljive. Poggio je vidio natpis gradskog prefekta Petronija Perpenne Magna Kvadracijana i zapisao (CIL VI 1750). |
| ↑43 | Terme Aleksandra Severa zamijenile su Neronove; nalazile su se između Panteona i Domicijanova stadiona (današnjega trga Navona). |
| ↑44 | Domicijanove terme nikada nisu postojale: riječ je o hramu Sunca iz doba Aurelijana, u blizini crkve i samostana S. Silvestro in Capite na Marsovu polju. Poggio obavijesti dobiva iz Liber pontificalis 189. 2. |
| ↑45 | Ovaj se spomenik ne može prepoznati: možda je riječ o ostacima Trajanova slavoluka na Forumu, ili o nekoj građevini na Cezarovu forumu, koju je Trajan obnovio. |
| ↑46 | Ovaj slavoluk nam nije poznat. Možda je riječ o monumentalnom ulazu u hram Sunca. |
| ↑47 | Riječ je o slavoluku koji je porušio papa Aleksandar VII; bio je poznat pod nazivom Arco di Portogallo. Reljefi s ovog slavoluka čuvaju se u Kapitolijskim muzejima. |
| ↑48 | Galijenov slavoluk, koji se nalazi na Numentanskoj cesti, zapravo su Porta Esquilina republikanskog zida, iznova posvećena caru i njegovoj ženi Salonini. Posvetu je izveo prefekt Aurelije Viktor (CIL VI 1106). Spomenik se nalazi uz ulicu S. Vito. |
| ↑49 | Usp. Frontin, De aquaeductibus, 4. 3. |
| ↑50 | Poggio je u pismu od 9. srpnja 1429. pisao: portaui uolumen hoc mecum ut transcribam libellum Frontini, cum sit mendosus et pessimis litteris, adeo ut uix queam legere. |
| ↑51 | Aqua Virgo bio je vodovod koji je u grad donosio pitku vodu i podzemnim putevima. U doba Nikole V taj je vodovod popravljen, a papa je na zdencu Trevi postavio i svoje insignije. |
| ↑52 | Celimontanske lukove Klaudijeva vodovoda obnovili su zapravo Septimije Sever i Karakala (CIL VI 1259). |
| ↑53 | Marcelov teatar. Ovdje Poggio slijedi Svetonija, Julije Cezar, 44. |
| ↑54 | Ne može se sa sigurnošću reći o kojoj je građevini riječ: možda su to ruševine triju hramova na Forum Holitorium, koje se još vide unutar zidova crkve S. Nicola in Carcere. No spominjanje okruglog dijela navodi ipak na unutarnji dio Marcelova teatra, zajedno s palačom Orsini. |
| ↑55 | Riječ je o ‘Anfiteatro Castrense’ uz crkvu Santa Croce in Gerusalemme. Amfiteatar je građen od opeke u 3. stoljeću i vjerojatno je izvorno činio dio Sesorijanskog dvora i Aurelijanovih zidina. |
| ↑56 | Piazza Navona na mjestu Domicijanova stadiona. |
| ↑57 | Simahov natpis na Pompejevu teatru usp. CIL VI 55. Natpisom genius theatri Pompeiani bavi se i Flavio Biondo u djelu Roma instaurata II, 109. Moguće je da je zapravo riječ o natpisu CIL VI 255, gdje je riječ o genius trjemova Jovia et Herculea, iz Dioklecijanova doba. |
| ↑58 | Grob M. Antonija Ancija Lupa, na Ostijskoj cesti, danas ne postoji (CIL VI 1343). |
| ↑59 | Ovu je piramidu – očito mjesto monumentalnog groba poput Cestijeve piramide južnije u gradu – srušio 1499. godine papa Aleksandar VI. U spisima se spominje kao Meta Romuli, pa je ona u blizini vrata sv. Pavla analogno nosila naziv Meta Remi. Danas se na njenom mjestu nalazi crkva Santa Maria in Traspontina. Prikazivana je u nizu gradskih panorama. |
| ↑60 | Plinije, Naturalis historia, 36. 71. |
| ↑61 | Riječ je o obelisku koji se od konca 16. stoljeća (prema nalogu pape Siksta V.) nalazi ispred crkve sv. Petra, a nekoć se nalazio unutar Kaligulina vatikanskog cirka. |
| ↑62 | Ovaj se obelisk iz Maksencijeva cirka uz Apijevu cestu od sredine 17. stoljeća nalazi na trgu Navoni. Hijeroglifski natpis je iz Domicijanova doba. |
| ↑63 | Obelisk Ramzesa II, danas se nalazi u sklopu Villa Celimontana. |
| ↑64 | Riječ je o obelisku S. Macuto, koji je preseljen iz Iseuma s Marsova polja. Danas se nalazi na zdencu ispred Panteona. |
| ↑65 | Prve dvije skulpture smještene su na zdenac Kvirinalskog trga i vjerojatno predstavljaju Dioskure. Druge dvije danas se nalaze na stubištu Senatske palače na Kapitolu. |
| ↑66 | Poggio, kao i Biondo (Roma inst. 1. 99) pripisuje skulpture Praksitelu i Fidiji prema natpisu koji je vidio na njihovu postolju (opus prassitelis i opus fidiae). |
| ↑67 | Marforio je možda velika skulptura riječnog božanstva, koja je bila smještena u podnožju Kapitola, kraj Cezarova foruma. Od kraja 16. stoljeća se čuva u Kapitolinskim muzejima. |
| ↑68 | Poggio pogrešno tumači skulpturu: riječ je o konjičkoj skulpuri Marka Aurelija, koja se do 1538. nalazila u Lateranu, uz crkvu sv. Ivana. Tada je premještena na Kapitol. „Krivo čitanje“, odnosno uvjerenje da je riječ o statui Konstantina, spasilo ju je od razaranja. |
| ↑69 | Teško je otkriti o kojem je zidu riječ: možda o ostacima Nervina foruma s Minervinom statuom i frizom o Arahninom mitu. Čini se da Poggio izjednačava Komicij sa carskim forumima. |
| ↑70 | Srušena crkva sv. Bazilija zauzimala je zapravo dio Augustova foruma, uz Marsov hram. |
| ↑71 | Amijan Marcelin 16. 10. 15. |
| ↑72 | Svetonije, Kaligula, 22. Stupovi uz Kapitol pripadaju zapravo hramu Vespazijana i Tita, a stupovi uz Palatin hramu Kastora i Poluksa. |
| ↑73 | Riječ je o crkvi sv. Martina i Luke, između luka Septimija Severa i Cezarova foruma. Natpis je u CIL VI 1718. Tri reljefa čuvaju se u Kapitolijskim muzejima i prikazuju pobjede i trijumfe Marka Aurelija. |
| ↑74 | Zid o kojem Poggio govori zapravo je Aurelijanov, započet 270. godine. |
| ↑75 | Riječ je o obnovama Hadrijana I (772-795). |
| ↑76 | Pontifikati 590-604. i 715-731. |
| ↑77 | Livije, 6. 32, Dionizije Halikarnaški, Rimske starine, 4. 13. 5. Republikanski zid, podignut 378. pr. K., mogao je zamijeniti već postojeći, koji je pripisivan Serviju Tuliju. |
| ↑78 | Vatikanske se utvrde podižu nakon napada Saracena 846. godine. Papa Leon IV. (847-855.) je inicijator gradnje. |
| ↑79 | Poggio govori o obilasku Aurelijanovih zidina. |
| ↑80 | Plinije, Naturalis historia, 3.66. |
| ↑81 | Porta Portuensis porušena su 1643. i zamijenjena sadašnjim vratima Portese na drugom mjestu. Aurelijska vrata (u srednjem vijeku vrata sv. Pankracija) pregrađena su u 19. stoljeću. Vrata koja Poggio naziva Cassia odgovaraju vratima Settimiana. |
| ↑82 | Porta Ardeatina srušena su 1537. kako bi se obnovio ‘Bastione del Sangallo’. Natpis je iz doba obnove (1402). Poggio je iz izvora znao da se Kapenska vrata poklapaju s Apijevom cestom, no nije mogao znati da su ta vrata pripadala republikanskom, a ne Aurelijanovu zidu. |
| ↑83 | Riječ je o Metrovijskim vratima. |
| ↑84 | Vjerojatno ‘Porta chiusa’ uz Pretorijansku utvrdu. |
| ↑85 | Između Pretorijanske utvrde i Numentanskih vrata. |
| ↑86 | Usp. CIL VI, 1244, 1245, 1246. |
| ↑87 | CIL VI, 1256, 1257, 1258. |
| ↑88 | Riječ je o dijelu grada koji se naziva ‘Muro Torto’ unutar Horti Aciliorum. |
| ↑89 | Ovdje je riječ o Pretorijanskoj utvrdi. |
| ↑90 | Ovaj je dio Aurelijanovih zidina gotovo u potpunosti srušen. Zid koji je obnovljen 1825. ide drugim smjerom. |
| ↑91 | Ne zna se je li riječ o Porticus Vipsania ili o Porticus Constantini. Stupovi se još vide na trgu Petria. |