Poslanica Ludovicu Alidosiju o rušenju Vergilijeve statue u Mantovi
Petar Pavao Vergerije Stariji[1]S latinskog prevela Ana Plosnić Škarić. U proljeće 1397. izbio je rat između Giangaleazza Viscontija i Francesca Gonzage. Carlo Malatesta (1368-1429), glavni zapovjednik protuviskontijevskog … Continue reading
Nikome se osim tebi[2]Lodovico di Beltrando degli Alidosi, papin vikar u Imoli, proglašen vitezom pod Ludovikom Anžuvinskim 1382, zavladao je Imolom 1399. Godinu ranije proglašen je mletačkim građaninom. U doba … Continue reading ne bih žalio, plemeniti čovječe, jer ti jedini među prvacima naše države štuješ učenjake svake vrste, posebno govornike i pjesnike. Carlo Malatesta,[3]Carlo di Galeotto Malatesta bio je gospodar Riminija i kondotijer za Viscontija od 1390. Zatim je postao zaštitnik pape Grgura XII, pa zapovjednik Mlečana protiv Filippa Spana 1413. Umro je 1429. glasovit i po plemenitosti roditelja i po svojim slavnim djelima, kad je bio vojskovođa u onom ratu koji je vođen kraj Mantove, porušio je spomenik Vergiliju koji je već odavno bio postavljen u onome gradu. Sramotno djelo, a budući da ga je on počinio, još sramotnije. Naime, budući da nije mogao zasjeniti Vergilijevu slavu ni uništiti spomen na njega, već je uistinu sebe i svoja djela, po kojima je već posvuda bio slavan, poljuljao groznom sramotom. A mogao je ipak vjerovati, slijedeći primjer onoga koji je u Efezu htio spaliti Dijanin hram,[4]Valerije Maksim, Mem. libri, 8. 14. ext. 5: inuentus est enim qui Dianae Ephesiae templum incendere uellet, ut opere pulcherrimo consumpto nomen eius per totum terrarum orbem dissiceretur, quem … Continue reading da će time steći da ga se potomci spominju po najgorem zločinu, kad već sebi nije ranije, na bolji način, namaknuo najveću gomilu hvale i slave, po kojoj bi si postavio temelje za vječiti spomen. Može li uopće postojati spomen na išta, ne mislim vječito, već barem dovoljno dugo, bez snage pisane riječi? Skriven je u podzemlju nespoznati Herkul, ili, ako više želimo, na nebu s bogovima nitko ne treba strepiti, slave li ga priče i pripovijesti pjesnika.
Davno je već u vlastitom ognju propala Troja, i kad je njeno ime iz sjećanja otišlo u pepeo, zar nije ostalo sačuvano u grčkih i latinskih pisaca? Što Uliks? Što Aleksandar Veliki? Što Teba? Što Farzal? Nisu li to gola imena, zaista čak ni imena, već što smrtna priroda bijaše, božanskim se nadahnućem kao besmrtno vraća. Što sam Rim s tolikim preslavnim vođama? Što prvi roditelj Rima, Eneja? Nema nikakvih sjećanja na junake, a od grada stoje samo ostaci, ruševine upravo, koje gledamo. Idi odmah odavde, u Rim, dakako, i upitaj koga god hoćeš, pa i najstarijeg rimskog građanina, tko je bio Romul, drugi otac grada, tko Numa, tko jedan i drugi Tul, tko Anko, tko i jedan i drugi Tarkvinije; zatim, da dođemo do vremena konzula, tko Brut, tko Valerije Publikola, tko hrabri Horacije, tko potom Fabricije, Deciji, Meteli, Klaudije Neron, Livije Salinator, Papirije Kurzor, tko, da ostale preskočim, božanski Scipioni: tkogod, kažem, bio taj za kojeg zapitaš, teško će to znati, ne koristi li se odabranim djelima pisaca. Suprotno, pak, uistinu, koliko misliš da je onih koji ni Rim pak nisu vidjeli, a čini se da slavne Rimljane i njihovu povijest tako poznaju, kao da su sami u njoj sudjelovali? Stoga biva da bolje poznajemo stvari koje su daleke našem dobu i pamćenju, samo ako su ih opisali slavni ljudi i autori, nego one koje je donio jučerašnji dan. Spomen se, naime, ljudski lako gubi, i jedva jedno stoljeće proživi, ne povjeri li ga se knjigama i pripovijedanju književnosti. Griješi, naime, onaj koji sebi traži slavu, a pisce zanemaruje, jer ne može zadržati niti dio slave i hvale bez dobročinstva književnosti. I ako postoji možda nešto što su pisci i zanemarili, ipak mnogi ljudi obdareni tako velikim i uzvišenim duhom, da su prezirali slavu i hvale, zadovoljni su samom sviješću o dobro učinjenim djelima; a uistinu objavljivati rat pjesnicima, grditi govornike, osuđivati pisce, ako o tome netko iz svjetine tako misli, dopuštam, jer taj i tako nema ništa zajedničko sa slavom i književnošću; a što se prvaka tiče koji je uistinu uronjen u lijepe umjetnosti, ako su mu slava i krepost u novcu, to ne mogu odobravati.
No vraćam se opet na Maronov kip.[5]Coluccio Salutati je u svom pismu (F. Novati, Epistolario di C. Salutati III, 287) smjestio kip u dvor Gonzaga. Kako se, molim, ozbiljnije moglo kazniti već pokopanog Domicijana nego tako što je senat držao da treba odnijeti sve kipove koji su nosili njegovo ime i da se iz svih privatnih i javnih mjesta izbriše ime Domicijanovo?[6]Svetonije, Domicijan, 23. Zar je Vergilije zaslužio nešto takvo, poput one najokrutnije zvijeri, neprijatelja ljudskoga roda? To je uobičajena kazna neprijateljima naroda: nakon smrtne kazne da se njihovi kipovi i spomenici razbiju, a od te je nepravde Maron odavno siguran, i pošto im je život s pravom i zaslugom oduzet, da nakon smrti budu osuđeni i na zaborav. Tko je pak taj koji bi na takav zločin osudio Vergilija? A ovim groznim činom izjavio si, Carlo, da bi rado, kada bi mogao, iz ljudskog spomena posve odnio onu toliko božansku Vergilijevu poemu, kojoj se svi s toliko žara dive i svi je štuju. A doista tako nije mislio Oktavijan August, koji je ponešto, dopusti, i veći po svojoj moći i slavi, da ne kažem i kreposti, jer nesigurno je o ljudima njegove vrste donositi mnijenje; August, kažem, nije tako mislio, već je ono vječito djelo, božansku Eneidu, koju je Vergilije umirući, zato što je bila nedovršena, zapovjedio spaliti, dakle on je to i carskim autoritetom i krepošću svoje razboritosti zabranio. Ističu se naime takvi postupci prvaka sve i do našeg doba, i svjedoci su kako velike književnosti tako i pravilne odluke, kojima je ukinuo onu posljednju volju umirućeg. Ne čini li ti se slučajno da u onoj jednoj stvari trebaš slijediti njega, koji je na neki način Cicerona držao za živoga, ne znam da li iz pravičnih razloga; ti Vergilija bez dostojnog razloga s mržnjom držiš mrtvim, ili, kako je on dopustio da Cicerona ubiju drugovi, ti, kada drugo ne možeš, zapovijedaš da se razruši Maronov kip.
Zaista, kako čujem, nisi zadovoljan s jednim neprijateljem, već i Cicerona psovkama grdiš. Dobro se njemu zbilo što zbog nemara potomstva nema sačuvan nijedan kip. Već bi naime on, koji je i za života bio zlostavljan, sad osjetio silovitu ruku nekog drugog. Nije Vergilije, da se vratim na njega, ni živ ni mrtav našao nikog tko mu ne bi pozavidio na takvoj snazi uma i vrsnoći govora koju, čini se, nitko ne može doseći; nakon mnogo vjekova našao je nekog tko ga i mrtvog prezire. A često pak nakon smrti, skupa sa zavišću i jalom, padne i velika mržnja na one koji su živima uskraćivali da mrtvima odaju slavu. I sasvim iznova rodi se mržnja prema njemu, upravo kada je trebao sve nadvladati ugledom i dugovječnošću. Čudovita stvar kada se ovako bude čitalo: «Carlo od Malatestâ, pošto je kraj Mantove porazio neprijatelje i natjerao ih u bijeg, kako bi i nad pjesnicima, kojima je najljući neprijatelj, trijumfirao, srušio je kip, koji je već mnogo vjekova unazad stajao Vergiliju u čast. O, zločina nedostojnog, o zlodjela kakvog prezirati valja u svako doba! Jedna, dakle, pobjeda i neprijatelj izvan granica, i Vergilije je već izbačen iz svoje domovine, i to dopuštaju pak i prvak grada i narod! A nije tako za sebe zaslužio onaj grad, čiji je pad, kada su ga vojnici bili razdijelili, jer odveć je bio blizak (sirotoj) Cremoni, on oplakivao suznom pjesmom.[7]Vergilije, Bukolike 9. 28. Mantova je čuvena po svojim, možda smrdljivim, močvarama i nezdravu zraku, a nije li još više po Manti, onoj drevnoj Tiresijinoj kćeri, koja utemeljila je grad,[8]Ovidije, Metamorfoze, 6. 157: Proročica Mantoja, Tiresije kći.. Vergilije Eneida, 10. 199 i dalje: Plovi i Okno sa četom, što s očinskih vodi je žala, / kom vidovnjakinja Manta sa Tiberom … Continue reading i po pjesniku Vergiliju, štićeniku ovoga grada? Po ovom je pak građaninu Mantova, rekao bih s njegovim dopuštenjem, nešto slavnija nego Rimini po svom prvaku Carlu. Bolja je bila sudbina Homerova, kojeg su Grci držali prvim među pjesnicima, a i naši to ne niječu, izuzme li se Vergilije: bolja je, dakle, bila njegova sudbina, jer, kad se zbilo da po domovini nepoznat bude, mnogi grčki gradovi proglasili su ga svojim građaninom;[9]Ciceron, Pro Archia, 19; Seneka, Poslanice Luciliju, 88. 37. a ovog, jer zna se da je odavde, vlastiti grad izbacuje.
O samome činu dovoljno. Sad vrijedi truda promotriti uzrok tome činu. A osobito svrati pozornost na novu vrstu religije, dapače praznovjerja. On kaže da se kipovi podižu svecima, a ne pjesnicima, tim više što su bili pogani. Nisam od onih koji bi uskraćivali svecima ni kipove ni počasti, jer s pravom su zaslužili i životom i naučavanjem kreposti da ih se slavi, i da na nebu i na zemlji žive blaženo i vječno; no uistinu ne vidim zašto se pjesnicima i drugim odličnicima ne bi mogli postavljati kipovi. Ako je naime uobičajen takav dar onima u spomen, što brani da i ovi koji su znameniti i izvrsni bili u životu, osobito pjesnici, i ako su se nad drugima isticali, ne zasluže spomenik zbog takvih djela? Jer i potomstvu, kad ih motri, jako potiču duh, i iz njihovih umova snažan poticaj ka kreposti i slavi života dolazi; kako je Scipion običavao reći kad je motrio kipove istaknutih ljudi, da ga nadasve potiče želja da ih slijedi.[10]Salustije, Jugurtin rat, 4: P. Scipionem, praeterea civitatis nostrae praeclaros viros solitos ita dicere, cum maiorum imagines intuerentur, vehementissime sibi animum ad virtutem accendi. Isti je … Continue reading I kad to dopuštam pjesnicima, po njihovom nekom pravu, ne branim pak ni ostalima, koji su bili osobiti zbog nekog pravednog nauma ili posebnog umijeća; ne čini mi se, naime, da druge prešutim, da valja nanovo raspravljati o onom, koji, kada je bio stvarao kip Palade, na sred je njezina štita stavio sebe.[11]Fidija na kipu Atene Parthenos. Usp. Ciceron, Tusculanae Disputationes,1. 34; Valerije Maksim, 8. 14. ext. 6. Zar se možda samo vođama dopušta postavljati kipove, kad njihovim djelima najviše gospodari Fortuna, a u radu ovih najmanje. Nema, naime, Fortuna nikakvu moć nad stvarima uma; zar nedostojnije vođe ovu čast uzvraćaju pjesnicima, budući da oni sami imaju čast i spomen po pjesnicima? Nipošto. Nedostojno je naime da vođe zavide na slavi onima, koji su samim vođama namicali slavu. Ne mogu doista prijeći preko toga. Zar Vergilije, budući je bio poganin, nije dostojan kipa? To mi se čini slično razmišljanju onih koji, kad u hramovima vide prikaze Krista kojega Židovi ili pogani bičuju ili raspinju, izbiju njihove oči, kako bi se činili još ljući, i od velike pobožnosti i pijeteta nagrde surova lica liktora, kao da je vrijednost života u uništavanju slika a ne više u podnošenju grijeha i združivanju kreposti. Već dakle držimo da i prikaze faraona, Pilata i Heroda, i isto tako zlih demona, koji su onoliko strašni koliko su ih slikari strašnima prikazali, valja izbaciti iz hramova i izbrisati sa zidova. Drži se da Rim treba biti velika ruševina, kada su u njoj spomenici kako starine, tako i drevnih religija. Ali dopuštamo li tako da se pod zapovjedništvom onoga uništi sve što se ne tiče kršćanske vjere ili joj je na bilo kakav način strano, ovo zasigurno nećemo prešutno dopustiti. Što on o Vergiliju i ostalim pjesnicima misli, i ne samo da misli već i otvoreno govori: da svi su pjesnici, pa i Vergilije zajedno s ostalima, glumci. I, kako ne bi onu luč latinskog govorništva mimoišao, za Cicerona kaže da bio je neki advokatić i hvalisavac, i da su sva ona umijeća prazne riječi bez ikakve težine. To je mišljenje o pjesnicima i govornicima. Nisam sada naumio poučavati što je snaga pjesništva ili sposobnost govorništva, jer tebi to nije potrebno već ti je obilato poznato, a nije nužno ni meni koji sam odan i drugim učenjima, premda, kolikogod sam dokon, možda ipak dovoljno ne znam. O ostalima ću reći, a o Ciceronu pak prvom, kojemu je po mojem mišljenju izvanredno pristajalo to što je bio odvjetnik; jer do toga je tada osobito držao ljudski rod u onom svačijem gradu, a ni sada to nipošto nije sramotno. Jer kada bi onaj znao kakve i kolike parnice i običnog naroda i kraljeva i najvećih ljudi je Ciceron vodio, ne bi prosto o njemu sudio da je bio advokatić. Priznat ću iskreno da je bio hvalisavac, kada već tako želi, ako kaže da su trice šale, koje se nazivaju doskočice ili dosjetke, i koje kratku i oštru misao koja kradom pecka, otvoreno potiču na veselje. Poznato je da je Ciceron šala ovakve vrste imao u izobilju, tako da je oslobođenik njegov knjigu skrivao od gospodarevih šala.[12]Kvintilijan, Institutio oratoria 6. 3. 5; Makrobije, Saturnalia 2. 3-13; 7. 2. 2; 3. 2. Prvi od navedenih odlomaka je Vergeriju bio nepoznat. Nije se doista Ciceron sam sa sobom veselio ovim šalama, već i mnogi drugi, prije svih August, takav i tako učeni prvak.[13]Svetonije, August, 85. Svjedoci su pisci čija je iskrenost nedvojbena. Možda Carlo doista ne zna i koliki je, osim ovoga, Ciceron bio filozof, kako pouzdan učitelj života, da ne prešutim i rječitost, u kojoj je sve i prije i poslije sebe nadmašio. Neka njegove knjige čita; njega su naime učeni ljudi mnogo cijenili, ili, ako misli da je teško mnogo toga čitati, neka pogleda onu knjižicu koja o dužnostima govori. Pridodat će je zaista izvrsnim naslovima po kojima će moći Cicerona nazvati filozofom ili učenim u pravoj filozofiji. Jer ako znade kakav čovjek je bio Ciceron u upravljanju državom, tako da su mu govorili da spasio je domovinu i Senat mu je bio ukazao mnogobrojne časti zbog dobrog upravljanja državom, neće dakle njega tako prezreti, budući je, barem prema mojem mišljenju, rimska država tada imala vođu većeg ugleda, nego što sad ijedan grad ima ma kako slavnog gospodara.
Ali o Ciceronu dovoljno. Vraćam se na Vergilija i ostale pjesnike koje ovaj naziva glumcima. O nedostojnog li svetogrđa! Ove je pjesnike pravično jedino zvati božanskima, a ovaj od njih čini i glumce. Jer da me ona Ciceronova ne zadržava, da nije sigurno pisati protiv onih koji mogu proskribirati,[14]Makrobije, 2.4.21. No u spisu stoji: Temporibus triumviralibus Pollio, cum Fescenninos in eum Augustus scripsisset, ait: ‘at ego taceo. non est enim facile in eum scribere, qui potest … Continue reading oštrijim bih perom osvetio ovu nepravdu. Ali pisci koji će doći, vjeruj mi, čut će lošu stvar, i kad ne bude ničega čega bi se bojali, slobodnim će govorom poniziti pokojnikov spomen. No opet, želio bih doznati od njega, koji glumcima naziva one iz tuđega grada, kako naziva one koje na dvoru svome hrani, ili one druge bezobzirnike, nikada site, koje brojnim darovima obasipa. Ovoga, koji od njega ništa nije tražio, tako sramotno je izbacio. Julije Cezar držao bi da je njemu na čast da ga se ubroji među takve glumce, i u njihovom bi društvu često boravio, jer nijedan građanin, koliko god bio ugledan, nije držao da je sramotno biti pjesnik.[15]Svetonije, Julije Cezar, 56. I August se upravo velikim marom posvećivao učenju pjesništva, i kada su njega, prvaka grada Rima, poticali da napiše spjev, nisu ga držali za glumca, kako ovaj misli o pjesnicima, već za pjesnika.[16]Svetonije, August, 85. On je pak pjesnike uvijek štovao s velikim žarom i mnoge od njih držao svojim najbližim prijateljima, prije svega Vergilija Mantovanca, i to ne kao Mantovanca koji je iz svoje domovine prognan. Premda on nema potrebe dodavati ime domovine, kada je samo po vlastitom imenu poznat, već bi Mantova trebala biti poznatija po Vergiliju nego Vergilije po Mantovi. Kažem, August je Vergilija držao bliskim prijateljem, i ne kao glumcu već kao prijatelju i onome koji je osobito zadužio njega samoga i domovinu, mnogo je darovao. Nije uistinu, da se vratimo na naše doba, drugi iz ove iste obitelji Malatesta,[17]O prijateljskim odnosima Pandolfa Malateste Guastafamiglia s Petrarcom usp. Petrarca, Epistolae de rebus famil. XXII,1; Variae IX; Seniles XIII,9-11. izuzetan čovjek, kao glumca štovao Francesca Petrarcu, koji se pomolio nakon toliko stoljeća kao jedini pjesnik; isto tako ni Bernabò, ni Galeazzo Visconti,[18]Petrarca je svjedočio krštenju Bernabòovog prvorođenca Marca (Epistole metriche III,29), za Bernabòa i Galeazza Viscontija je putovao kao poklisar u Prag Karlu IV (Epist. fam. XIX,13). poznati po svojim velikim djelima; niti najmudriji od svih prvaka Francesco Stariji i njegov otac Jacopo Carrara;[19]O Jacopu Carrari Mlađem Petrarca piše u Epistola ad posteros, a Francescu Starijem je posvetio De viris illustribus. ni onaj najvedriji kralj Robert,[20]O rimskoj krunidbi Roberta Petrarca je pisao u Epistola ad posteros i u Epist. fam. IV,3 i 7. koji je sve nadvisio krepošću, slavom i upravljanjem. Onaj je osudio mišljenje svih ovih, kada je naše pjesnike sveo na glumce. Jer ako je tome tako, zašto od svojih glumaca ne učini pjesnike, i ne ovjenča ih lovor-vijencem, koji zaslužuju samo pjesnici i vođe. Možda od njih učini vojnike (a ovaj običaj kod vladara zaista prelazi u naviku) i ukrasi ih opasačem i zlatnim ostrugama. Jer to može, ali uistinu ne može stvoriti pjesnike. Jer ako mu se i pričini da bi od svojih glumaca tako nešto stvorio, kao što je kod Marona ili bilo kojeg drugog pjesnika, tada ne bi samo pjesnike učinio glumcima, nego bi i, s mojim potpunim odobravanjem, svoje glumce učinio pjesnicima. A prema mojem mišljenju bio bi sretan kada bi se neki takav glumac, kao što je bio Maron ili kojigod hoćeš, i najmanji među pjesnicima, vrtio po njegovu dvoru. Treba se, naime, prisjetiti da su pjesnici rjeđi od feniksa, jer uvijek se, kako kažu, nađe neki feniks, makar jedan jedini, kolikogod jedinstven. Pjesnik se, pak, pojavi vrlo rijetko, jedva jedan u mnogo stoljeća. Rijetki su darovi nebesa. I ako je nekima dan pijerijski duh, onaj ih glumcima naziva, njihove kipove uništava, njih izbacuje iz vlastite domovine, i slijedi možda mišljenje i ugled onoga, koji je držao da pjesnike treba prognati iz grada.[21]Ciceron, Tusculanae disputationes 2. 11. 27: Recte igitur a Platone eiciuntur ex ea civitate, quam finxit ille, cum optimos mores et optimum rei p. statum exquireret. Jer ta misao nije nova. Tko bi mogao sumnjati da on, kada veli pjesnici, misli na službenike scene, na one dakle koji glume, čijom igrom bi se narod od dobrih običaja okrenuo raskalašenosti?[22]Boetije u Utjesi filozofije I, prosa 1, naziva muze pjesništva scenicae metriculae, a Petrarca u Invectiva in medicos III: non de omnibus sed de ‘scaenicis tantum’. Ali drugo je postupanje pjesnika i posebno onih koji pisali su o herojskim djelima, jer njihov jedini i osnovni naum je hvaliti krepost i ukloniti se grijehu i sramoti.
To je, Ludoviče, ono što sam ti htio reći; možda je dulje nego što si htio čuti, a možda kraće nego što bi iznijeli moj bol i žestina. Ti kao vladar, ako postoji neki način, pokušaj potaknuti onoga vladara da koristi se ovom mišlju; ako pjesnike i govornike ne drži dostojnima časti, barem da ih ne tjera u sramotu; ovu bilješku neka pridoda svojim brojnim dobro učinjenim djelima i glasovitosti svojega imena; i kip Vergilija, koji je srušio, neka plemenitim činom, koji bi bio dostojan i njega i Vergilija, vrati. Ostaj zdravo.
U Bologni, 18. rujna 1397.
Tekst je objavljen u knjizi Marka Špikića Humanisti i starine: od Petrarke do Bionda, FFPress, Zagreb 2006, 204-217, uz latinski izvornik.
References
| ↑1 | S latinskog prevela Ana Plosnić Škarić. U proljeće 1397. izbio je rat između Giangaleazza Viscontija i Francesca Gonzage. Carlo Malatesta (1368-1429), glavni zapovjednik protuviskontijevskog saveza, pošto se našao u Mantovi, dao je ukloniti antički spomenik Vergiliju, koji je, možda i s nekim uporištem, držao za predmet praznovjernog štovanja. U Mantovi se još u 15. st. običavala pjevati himna u čast sv. Pavlu, kojoj strofa započinje stihovima Ad Maronis mausoleum / Ductus, fudit super eum / Piae rorem lacrymae. Sudeći prema Vergerijevoj invektivi, Carlo je tada poopćeno kudio pjesnike, kao i Cicerona. To je izazvalo osude humanista, uključujući i Coluccia Salutatija (oko 1331-1406), koji je svoju osudu Carla sastavio Pellegrinu Zambeccariju 23. travnja 1398. On isprva nije mogao vjerovati u ono što je čuo, jer je Carla držao za dostojanstvenog vladara. |
|---|---|
| ↑2 | Lodovico di Beltrando degli Alidosi, papin vikar u Imoli, proglašen vitezom pod Ludovikom Anžuvinskim 1382, zavladao je Imolom 1399. Godinu ranije proglašen je mletačkim građaninom. U doba Viscontijevih prijetnji prešao na firentinsku stranu i bio im vjeran 21 godinu. Papin legat Baldassare Cossa potvrdio mu je 1403. investituru. Godine 1424, u doba vojnih pohoda Filippa Marije Viscontija, Alidosi je s bratom Beltrandom zatočen u utvrdi Monze, gdje je ostao do 1426, kada ga je uspjela osloboditi sestra Giovanna. Neuspješno se nadao firentinskoj pomoći u obnovi vlasti u Imoli, jer su Firentinci s Milanom stvorili sporazum 1428. godine. Tada se zaredio kod franjevaca u Modeni. Zatim je otišao u Rim i ondje umro 1430. Bio je blizak literatima poput Franca Sacchettija, Simonea Serdinija, Salutatija, Vergerija. |
| ↑3 | Carlo di Galeotto Malatesta bio je gospodar Riminija i kondotijer za Viscontija od 1390. Zatim je postao zaštitnik pape Grgura XII, pa zapovjednik Mlečana protiv Filippa Spana 1413. Umro je 1429. |
| ↑4 | Valerije Maksim, Mem. libri, 8. 14. ext. 5: inuentus est enim qui Dianae Ephesiae templum incendere uellet, ut opere pulcherrimo consumpto nomen eius per totum terrarum orbem dissiceretur, quem quidem mentis furorem eculeo inpositus detexit. Misli se na Herostrata koji je oko 356. spalio hram kako bi po tome ostao upamćen. |
| ↑5 | Coluccio Salutati je u svom pismu (F. Novati, Epistolario di C. Salutati III, 287) smjestio kip u dvor Gonzaga. |
| ↑6 | Svetonije, Domicijan, 23. |
| ↑7 | Vergilije, Bukolike 9. 28. |
| ↑8 | Ovidije, Metamorfoze, 6. 157: Proročica Mantoja, Tiresije kći.. Vergilije Eneida, 10. 199 i dalje: Plovi i Okno sa četom, što s očinskih vodi je žala, / kom vidovnjakinja Manta sa Tiberom život je dala. / Mantovu nazvao on je po majčinu imenu prvi, / gdje su nam djedovi mnogi, no nisu od jednake krvi. |
| ↑9 | Ciceron, Pro Archia, 19; Seneka, Poslanice Luciliju, 88. 37. |
| ↑10 | Salustije, Jugurtin rat, 4: P. Scipionem, praeterea civitatis nostrae praeclaros viros solitos ita dicere, cum maiorum imagines intuerentur, vehementissime sibi animum ad virtutem accendi. Isti je izvor korišten i u Vergerijevu spisu De ingenuis moribus. |
| ↑11 | Fidija na kipu Atene Parthenos. Usp. Ciceron, Tusculanae Disputationes,1. 34; Valerije Maksim, 8. 14. ext. 6. |
| ↑12 | Kvintilijan, Institutio oratoria 6. 3. 5; Makrobije, Saturnalia 2. 3-13; 7. 2. 2; 3. 2. Prvi od navedenih odlomaka je Vergeriju bio nepoznat. |
| ↑13, ↑16 | Svetonije, August, 85. |
| ↑14 | Makrobije, 2.4.21. No u spisu stoji: Temporibus triumviralibus Pollio, cum Fescenninos in eum Augustus scripsisset, ait: ‘at ego taceo. non est enim facile in eum scribere, qui potest proscribere.’ |
| ↑15 | Svetonije, Julije Cezar, 56. |
| ↑17 | O prijateljskim odnosima Pandolfa Malateste Guastafamiglia s Petrarcom usp. Petrarca, Epistolae de rebus famil. XXII,1; Variae IX; Seniles XIII,9-11. |
| ↑18 | Petrarca je svjedočio krštenju Bernabòovog prvorođenca Marca (Epistole metriche III,29), za Bernabòa i Galeazza Viscontija je putovao kao poklisar u Prag Karlu IV (Epist. fam. XIX,13). |
| ↑19 | O Jacopu Carrari Mlađem Petrarca piše u Epistola ad posteros, a Francescu Starijem je posvetio De viris illustribus. |
| ↑20 | O rimskoj krunidbi Roberta Petrarca je pisao u Epistola ad posteros i u Epist. fam. IV,3 i 7. |
| ↑21 | Ciceron, Tusculanae disputationes 2. 11. 27: Recte igitur a Platone eiciuntur ex ea civitate, quam finxit ille, cum optimos mores et optimum rei p. statum exquireret. |
| ↑22 | Boetije u Utjesi filozofije I, prosa 1, naziva muze pjesništva scenicae metriculae, a Petrarca u Invectiva in medicos III: non de omnibus sed de ‘scaenicis tantum’. |