Stari gradovi, novo planiranje[1]Città antiche edilizia nuova, u: Città antiche edilizia nuova, Edizioni Scientifiche Italiane, Napoli 1959, 63–94. S talijanskog preveo Marko Špikić.
Roberto Pane
Kada razmatramo bliženje modernog planiranja starome, smjesta u sebi nazremo brojne probleme i postavljena pitanja, osobito u Italiji, gdje to bliženje više no u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta razotkriva opreku između dva načina života: onoga koji se manifestira u vrlo bogatoj slojevitosti naše prošlosti i nove brutalne slike koja joj se nameće ne nudeći novo jedinstvo i posvuda izazivajući osjećaj mučna, nesnošljiva loma. Grad koji se bliži i nameće starome čini nam se kao izraz presnažnog ekonomskog poticaja da bi omogućio preobrazbu i preustroj kretanja. Kaotično širenje pokorava se jačanju izravnog i slijepog osobnog interesa pa gotovo nikada ne prati poziv uređene urbanističke naklonosti koja čuva interese zajednice. Štoviše, vezano uz to zamjećuje se sustavna šutnja koja trpi najživlju osudu naše zemlje, tolika da je nekolicina boraca prisiljena odustati od bitke, budući da druga strana nikad ne uzvraća. Općevažeći je primjer nagrđivanje talijanskog krajolika koje, usprkos prosvjednoj vici koja se diže u Italiji i inozemstvu, nastavlja činiti jedna državna ustanova u službi Ministarstva javnih radova. No ta je sramota toliko osobita da zaslužuje zaseban osvrt.
Spomenuto nas suočavanje nagoni da razmotrimo sljedeću dvojbu: je li istina da između starog i novog planiranja postoji nesavladiva nepomirljivost, kako su nedavno ustvrdili neki pisci i istraživači[2]Aludiram osobito na spise Antonija Cederne, objavljene u tjedniku Il Mondo i na članak Cesarea Brandija, o kojem ću više reći nešto kasnije. (Izvorna Paneova bilješka). Cederna (1921–1996) je … Continue reading koji stoga zahtijevaju jasno razdvajanje jučerašnjeg i današnjeg grada; ili je, umjesto toga, tek riječ o negativnom stanju duha, vrsti rezignacije, posvemašnjem nedostatku ćudorednog zanosa zbog kojeg se odričemo upravljanja instrumentima koje smo sami stvorili?
Svaki moderni urbanist očitom drži potrebu izgradnje novih organizama izvan starih središta kao novih, samodostatnih skupova nadarenih određenim stupnjem ekspanzivne gipkosti. No tu valja razmotriti postojanje starog središta kao samostalne činjenice, i to ne u obliku pasivne zaštite koju bi država imala dužnost preuzeti na sebe uime umjetnosti i povijesti (u zbilji to ne čini), već u obliku vitalnog preživljavanja, prateći istinsku, praktičnu zbilju. Meni se čini da u ovom slučaju prizvana nedodirljivost[3]la invocata intangibilità: ovu je nedodirljivost, ili odmak, već 1918. postulirao Giovannoni, pišući o „odnos[u] volumena i prostora spomenika i susjednih novogradnji. To može obuhvaćati … Continue reading predstavlja savršeni besmisao; štoviše, upravo kao pokazatelj tog apsurda ona daje opasan argument suprotnoj tezi: od trenutka u kojem postaje nemoguće čuvati stari ambijent neizmijenjenim jer država više ne može zajamčiti očuvanje svih građevina od umjetničkog i povijesnog interesa, može se porušiti ono što posjeduje tek ambijentalan značaj, a na istom se tlu može graditi moderno, ograničavajući očuvanje na građevine od iznimne vrijednosti.[4]Opis spekulativne logike, koja se u talijanskom poraću pretapala u permisivne politike većih ili manjih gradova, osjeća se i u hrvatskom posljednjem poraću, gdje je kategorija ambijentalne … Continue reading Takvo stajalište nije samo odgovor koji su spremni dati svi spekulanti na javnim i privatnim površinama, ravnatelji državnih i poludržavnih ustanova, pa (dopustite mi dodati) i gotovo svi arhitekti i inženjeri. Ono zrcali zbiljsko stanje, odnosno brzinu njegova ostvarivanja, usprkos ozlojeđenim prosvjedima i nepopravljivoj šteti na dragocjenom dobru, koralnoj vrijednosti povijesne slojevitosti, nenadomjestivoj draži ulica i trgova naših starih središta. Jer ono što se razara jest baština koju je upravo moderno iskustvo povijesti i umjetnosti ispravno rasvijetlilo, a to je ritam određen vanjskim prostorima pomoću onih formi koje dosljedno nose ime osobite kulturne predaje, a ne tog i takvog iznimnog arhitekta. U tom smislu, osjećaj koji stare zidine u nama izazivaju nije tek romantični hir ili snivanje o životnim okolnostima koje se više ne mogu ponoviti; on se rađa u duhu nazočne povezanosti života, umjetnosti i obrta, koja se danas čini nepopravljivo izgubljenom. Sugestivnost toga drugačijeg svijeta stoga osjećamo kao ambijentalnu odliku koja se nalazi u najrazličitijim vidovima, a ne tek u pojedinim djelima; odatle se ispravno drži da se najveća ljepota nekog grada sastoji u njegovoj vrijednosti organizma, a ne u njegovim iznimnim spomenicima, pa su znamenita djela neodvojiva od svojeg ambijenta kao od vlastita daha. Važnost takvog razmišljanja vidi se u njegovu podrazumijevanom priznavanju povezanosti života i umjetnosti, znatno većem no u nedavnoj prošlosti; priznavanju umjetnosti kao stanja samoga života, a ne usamljenog postignuća koje se ostvaruje usred nakaznosti okolnoga svijeta. Nažalost, ono što se mnogima od nas, arhitektima ili kritičarima i povjesničarima umjetnosti u Italiji, čini nepravičnim nalazi se upravo u našem nehumanom i oholom pribjegavanju estetičkim činjenicama, koje ne mari za sudjelovanje u pojašnjenju i raspravljanju ovih problema staroga i novoga grada koji su od bitnog značenja za našu sudbinu kao Talijana jer su, s jedne strane, usmjereni pojašnjenju naših veza s prošlošću, a s druge definiranju ono što se i danas čini vrlo nejasno i tamno, a to je odgovor na pitanje u kojem smislu i smjeru treba razumijevati naše sudjelovanje u zajedničkoj civilizaciji modernoga svijeta.
Glavna čar naših starih središta nalazi se u svjedočanstvu mudrog i ujedno bezazlenog načina življenja, plodonosnog gospodarstva koje nije isključivalo segment igre, razmjene i prisnosti.[5]Rosario Assunto u nedavnom spisu Job e Hobby (Civiltà delle macchine, I, 1956) razvija zanimljiva razmatranja i svjedočanstva o odnosu igre i rada te o obećavajućoj mogućnosti da moderni svijet … Continue reading Bijaše to siromašan život, popraćen oskudnim blagostanjem, no čuvao je visoku ljudsku vrijednost pa ga nije nepravedno uz žaljenje suočiti s opsesivnim megalopolisom koji nam je mnoga sredstva učinio dostupnima, no u kojem smo se ponizili kao ljudi pa čeznemo za odlaskom čim nam to dopusti radni odmor. Sve to (gotovo je nepotrebno reći) ne treba značiti osudu moderne tehnike koja po sebi predstavlja veliko osvajanje; znači samo to da ona nije dovoljna da nas zadovolji i da je naš viši cilj ponovo zagospodariti onim sredstvima koja nam tehnika stavlja na raspolaganje, tako da zadovolje i uslišaju naše ljudske potrebe, u granicama i mjestima koje određujemo mi, a ne skrivene snage koje izmiču našem nadzoru. S tim u vezi ovdje bih podsjetio na skromno i znakovito svjedočenje velikog pionira moderne arhitekture Waltera Gropiusa, koji je u jednom članku objavljenom prije tri godine napisao: „Kada, primjerice, optužujemo tehnologiju i znanost da su poremetile naše poimanje ljepote i dobrog življenja, moramo se sjetiti da tijek zbivanja ne određuje zaprepašćujuće obilje tehničkih sredstava serijske proizvodnje, nego budnost ili lijenost našega mozga koji daje ili se tek pričinja da daje smjer ovoj evoluciji.“[6]Walter Gropius, Un nuovo capitolo della mia vita, u: Casabella, prosinac 1953. – siječanj 1954. (Izvorna Paneova bilješka).
Teza o nepomirljivosti novog i starog planiranja u biti se zasniva na fatalističkom prihvaćanju svršena čina, poopćavajući ga kao neizbježan i definitivan dokaz iskustava koja se tek trebaju steći u sutrašnjici. Dimenzije modernih tvornica i uporaba cementa i željeza, u groznoj banalnosti svojih trenutnih formi, tako neizostavno postaju slikom utvrđene nepomirljivosti. Ovdje se griješi jer se zaboravljaju brojna pozitivna iskustva bliženja novoga starome; talijanska iskustva,[7]Izvrsno talijansko iskustvo je Burza roba Giovannija Micheluccija u Pistoiji, koje se često navodi jer predstavlja, nažalost, rijedak, ali i uzoran slučaj. (Izvorna Paneova bilješka). Michelucci … Continue reading i ona strana, ostvarena bez ikakva odricanja od modernosti materijala i pritjecanja onom stilskom nehatu koji kod nas još uvijek naširoko bijesni i koji teza o nepomirljivosti u biti čini vjerodostojnim. Podsjećam na pozitivne primjere Amsterdama, Frankfurta i Varšave; no ono što vrijedi otkriti krajnje su posljedice do kojih se dolazi ako se dosljedno ostane nepomirljiv: ako novo i staro ne mogu supostojati, to jednostavno znači da je između nas i prošlosti stvoren nenadoknadiv lom, odnosno da su kulturna povijest i predaja riječi lišene smisla te da nam prošlost, od trenutka u kojem ona više ne služi našoj sadašnjici, može pružiti samo poticaje arheološkoj radoznalosti. Na nepomirljivima je, dakle, da odgovore na ovu opravdanu primjedbu: ako stari i novi zidovi ne mogu supostojati, to neće moći ni one stvari koje u njima nalaze neizbježno povezanu sliku.
Kako bih pojasnio spomenuto, može poslužiti podsjetnik na polemiku koja se razvila vezano uz Wrightov projekt za mletački Veliki kanal.[8]Američki arhitekt Frank Lloyd Wright (1867–1959), tvorac organičke arhitekture. Godine 1952. dobio je narudžbu za izgradnju kuće Angela i Savine Masieri na mletačkom Velikom kanalu. Nakon … Continue reading Neću ovdje podsjećati na sve događaje, već ću se ograničiti na opće podatke. Gotovo opće i izdašno negodovanje izazvano najavom da bi se jedna građevina modernog značaja mogla pojaviti na Kanalu, na tom urbanističkom remek-djelu prošlosti, rodila se, uz svekoliku dobrohotnost, na uobičajenim općim mjestima i uz uobičajeni izostanak ozbiljna kritičkog stajališta prema problemu. Zapravo, dok se vikom protivilo značajnom modernom izričaju, prešućen je užas lažne gotike kojim je Kanal obilno podaren, a slično je i s lažnim mletačkim rokokoom jedne kuće koja se dovršava kraj mostića S. Angelo, i to za punog mahnitanja polemike. Već se iz te primjedbe čini vidljivim da obrambeno stajalište po svaku cijenu, tako zavodljivo po okusu romantičke (iako praktički neodržive) nepomirljivosti nakraju postaje reakcionarno zbog zatvaranja očiju pred nakaznim krivotvorinama i podrazumijevanog priznavanja da one „ne smetaju“.[9]Ovdje prenosim temeljnu kategoriju kojom sam se služio u polemici koja je vođena oko Wrightova projekta, na stupcima tjednika Il Mondo. (Izvorna Paneova bilješka). Vjerojatno je riječ o članku … Continue reading No ne smetaju onima za koje ne postoji razlika između autentične gotike i gotike 20. stoljeća; za stručnjake, pak, smetnja je takva da doseže stupanj razdora; sve do osjećaja očajničke gorčine nastale u uviđanju vlastite nemoći prema svijetu svladanom birokratskom službenošću, sveprisutnom djeliteljicom estetičkih krivotvorina i ćudorednih surogata.
Treba dodati da je Wrightov projekt bio omeđen unutar skromnih dimenzija kuće koju bi zamijenila nova zgrada. Time je arhitekt prepoznao, kao danost vrijednu štovanja,[10]Tu je zanimljivo primijetiti da je na drugoj strani palače Balbi nedavno potajice nadodan još jedan kat unutar potkrovlja, a da to nije izazvalo nikakav prosvjed. (Izvorna Paneova bilješka). dimenzijski odnos ambijenta, a osobito odnos kuće i susjedne palače Balbi, odnosno onaj zapreminski odnos koji predstavlja bitan i istodobno jedini moguć uvjet očuvanja starog ambijenta. Uz iznimku zemalja u kojima osobito povoljna klima dopušta očuvanje više-manje čitavih izvornih vrijednosti sjenčanja i kromatičnosti, očito je da se drugdje zamjena vanjskog kamena, zbog njegova uznapredovala rasapa, provodi tako da se od starog djela čuva samo više ili manje vjerna slika; za sve vrijedi primjer opatije u Westminsteru, gdje nijedan vanjski kamen nije s prvotnog gotičkog djela; uostalom, takva je sudbina arhitekture, umjetnosti koja nema muzeja, ili bolje, čiji muzej može predstavljati samo ambijent za koji je stvorena.[11]Istina je da su brojni glasoviti ulomci arhitekture preneseni u europske muzeje osobito tijekom proteklog stoljeća. Valja se primjerice sjetiti babilonskog procesijskog puta i Miletskih vrata iz … Continue reading
No ono što se u tezi o nepomirljivosti čini iskreno apsurdnim je, kako sam spomenuo, želja za ignoriranjem očigledne povijesne stvarnosti uslojavanja u prošlosti ostvarenoga, koja ambijent koji želimo spasiti prikazuje u suprotnostima, kao i odbijanje da se to podjednako može i mora dogoditi i u sadašnjici. Umetanje novih formi u stari grad ne može se izbjeći, pa i kada se ispunjavaju pravila zaštite i najstrožeg uvažavanja. No da bi se to zbilo na najbolji mogući način nužno je da se ambijent poima kao kolektivno djelo koje kao takvo treba konzervirati, dakle ne kao cjelovito očuvanje zbira pojedinosti kako se shvaća konzerviranje pojedinačne zgrade, već kao odnos masa i prostora koji omogućuje zamjenu neke stare građevine novom, s tim da se ona podredi spomenutom odnosu.[12]Dajući prednost cjelini pred pojedinošću, Pane prati stajališta Carla Ceschija iz 1943. o urbanističkom uređenju bombardirane Genove (pogledati Bibliografiju), istodobno otvarajući prostor … Continue reading
S druge strane, jednolikost života kao posljedica moderne mehaničke civilizacije odgovara rezigniranom i pesimističnom viđenju naše sudbine, koje ne nalazi opravdanja u aktualnim izvanrednim postignućima ljudskog uma, već samo u opadanju ćudorednog tona; u našoj su svijesti materijalni dosezi gotovo umanjili samu vrijednost slobode; s tim u vezi zamišljam sliku koja je prikazana mnogo puta: sliku istrijebljenih teorija radnika koji su se, uvijek isti, upućivali prema tvornicama; iako je to jučerašnja slika, današnja tehnika već ju je učinila grotesknom i apsurdnom kao, uostalom, i nemali broj marksističkih proročanstava. Dakle, nema mjesta vjerovanju da nas naprednija civilizacija ne treba u najboljem smislu obogatiti odobravajući veće razlikovanje načina života i običaja te tako ne samo omogućiti već i učiniti poželjnim da novi grad pomoću lažnih kompromisa ne razori stari, već da se prvi postavi pored drugoga, održavajući uživanje u njemu.
Na ovom mi se mjestu, kao primjer utvrđene nepomirljivosti, čini prikladnim umetnuti svjedočanstvo jednog nedavno objavljenog članka Cesarea Brandija, Parnica protiv moderne arhitekture.[13]Objavljen u časopisu L’Architettura. Cronache e storia u rujnu 1956, 356–360. (Izvorna Paneova bilješka). Izvorni naslov Brandijeva članka je Processo all’architettura moderna. Autor govori o perspektivnoj prostornosti renesanse, perspektivnoj pokrenutosti baroka i „iscrpljenom i vjernom“ 19. stoljeću; on otvara put jednom idealnom i apstraktnom urbanizmu, navodeći primjere niza pojedinačnih i ambijentalnih remek-djela, zaključujući da je prostor moderne arhitekture „upravo onaj prostor u kojemu se danas uglavnom živi bez obzora i neba, osim obzora koji zaklanjaju zgrade i neba kojim lete zrakoplovi“. Osim toga, iako se, zahvaljujući djelima pojedinih uglednih umjetnika, moglo ustvrditi da moderna arhitektura postoji, ona „se ne može umetnuti u neki stari urbani sklop a da ga ne razori i da ne razori samu sebe.“ Meni se čini da se greška tog tumačenja nalazi u njezinoj zatvorenosti unutar estetičke (gotovo sam napisao estetizirajuće) vizije, vrlo bliskoj shematizmu, a ne povijesnom viđenju; u smislu u kojem govori o arhitekturi kao umjetnosti, prešućujući da je grad u svojem tkanju u biti sazdan od urbanističke književnosti, a ne od arhitektonskog pjesništva; a tu čitatelja podsjećam na druga, vlastita razmatranja objavljena na drugome mjestu i na zanemarenu trenutnu realnost. Dodajem da je, odgovarajući na Brandijev spis, Bruno Zevi[14]Bruno Zevi (1918–2000), talijanski arhitekt, povjesničar, kritičar i teoretičar modernističke arhitekture školovan na Harvardu, promicatelj Wrightovih koncepata, autor knjiga Prema organičkoj … Continue reading opravdano pokazao da se ovdje ne radi o arhitektonskom jeziku, nego o urbanističkom programu: „Lom i nagrđivanje izvedeni su pri sastavljanju urbanističkog programa i nemaju ništa s prirodom arhitektonskog jezika“. No na ovom me mjestu upravo oživljena dvosmislenost arhitekture i urbanizma potiče da podsjetim na jedan svoj spis[15]Architettura e letteratura („Arhitektura i književnost“), u svesku Architettura e arti figurative, Venezia 1948. (Izvorna Paneova bilješka). koji možda još uvijek može poslužiti pojašnjenju stvari.
Ponovit ću ponajprije da je najuobičajenija dvosmislenost plod uporabe riječi „arhitektura“; riječi koja u nas, autoritetom stare predaje, nastavlja označavati umjetnost, dok u anglosaksonskim zemljama označava urbanizam; odatle već nekoliko godina star prijedlog da se u tekućem jeziku prva riječ zamijeni drugom. Uostalom, usporedno s odvajanjem koje je Croce izveo u svojoj posljednjoj Estetici – prepoznajući u književnosti autonomnu vrijednost u odnosu na pjesništvo te razlikujući pjesničku moć od književne ili praktične[16]Ti se pojmovi, kao i teorija i primjeri, nalaze u Croceovu svesku Pjesništvo. (Izvorna Paneova bilješka). – ja sam predložio razlikovanje pojmova arhitekture i urbanizma. Slično tome, naime, valja kod prve izdvojiti pjesničku moć s njezinim napuštanjem univerzalnoga, onkraj bilo kojeg praktičnog ograničenja, a kod drugog književnu moć sa svojstvenom nakanom da nikada iz vida ne izgubi razbor, koji je vodič i potpora praktičnom djelovanju.
Arhitektura je umjetnost kada to jest, a to je vrlo rijetko. U golemom poslu koji se u svijetu obavlja izgradnjom i pismom, obično se ne prepoznaje vrijednost različita od one koju zahtijevaju i nameću praktični razlozi. Time se ne treba, kako se često činilo, prepoznati nepremostiva prepreka mašti u složenosti i hitnosti praktičnih potreba, već značaj različit od onog koji je onim istim potrebama određen i koji se želi odrediti; koji ga ne želi prikrivati, nego prikazati u jednoj formi, a ta forma ne može biti čist i jednostavan izraz razboritosti.
Distinkcija pjesništva i arhitektonske književnosti najbolju potvrdu nalazi u već spomenutoj konstataciji da ambijent naših starih gradova ne stvaraju malobrojni iznimni spomenici, nego mnoga djela koja teže izražavanju osobite koralne vrijednosti i stoga pružaju svojstven trag neke civilizacije.
Ovaj pojam arhitektonske književnosti mnogi su povoljno primili; no valja pružiti dodatna pojašnjenja i primjere.
Vraćajući se sada, nakon ovih digresija i premisa, problemu zaštite starih središta, čini mi se uputnim dati jedan opći prijedlog, prevodiv u normu koju bi valjalo prihvatiti na nacionalnoj razini, uvijek dakako pretpostavljajući da se prvo izmisli jedan zakon za kojim Italija osjeća krajnju potrebu: onaj koji će uspjeti nametnuti poštivanje samih zakona.
Sažimam prijedlog na nekoliko podataka koji, naravno, ne zahtijevaju definitivnu formulaciju, već samo izražavanje precizne potrebe:
I. Definirati granice povijesnoumjetničkog središta.
II. Bez iznimke utvrditi da unutar spomenutih granica ni javnim ni privatnim ustanovama ne bude dopušteno podizanje građevina koje nadmašuju srednju visinu okolnih građevina. Jasno je da kaotična spekulacija ne bi imala razloga vidjeti u starom središtu zlatni rudnik da se na mjestu stare građevine nije mogla izgraditi nova, barem dvostruko viša.
III. Pod izlikom javne koristi izvlastiti privatne zelene zone u spomenutom središtu, kako bi se spriječilo da ih se pretvori u građevinska zemljišta.
Ovo posljednje pravilo nameće nužnost da se izbjegne nastavak podizanja kuća u unutrašnjosti starih blokova, odnosno ondje gdje je vjekovna prisutnost voćnjaka i vrtova nadomještala skučenost ulica pružajući u unutarnjim otvorima dragocjen dah.[17]Šteta učinjena iskorištavanjem ovih malih zelenih pluća uistinu je velika iako nije odveć vidljiva. Sorrento, čisto da se spomene jedan tipičan primjer, maleni je grad koji gotovo netaknutim … Continue reading
Pokušajmo razmotriti koje bi se zamjerke mogle postaviti ovim prijedlozima. Primjerice, moglo bi se replicirati da su pravila koja se odnose na dimenzioniranje novogradnji u starom središtu već prisutna u općinskim graditeljskim propisima. Na to treba odgovoriti da oni, premda postoje, nisu gotovo nikada usmjereni istinskoj zaštiti; to pokazuje činjenica da su odobrili previše „odstupanja“ i „izdvajanja“; odatle se pojavljuje potreba uvjetovanja svih povijesnoumjetničkih središta jednim jedinstvenim pravilom koje će odgovarati nacionalnom interesu, štoviše, interesu čitavog civiliziranog svijeta, budući da je općinska zaštita pokazala da ne zna ponuditi dostojno jamstvo.
Uostalom, jednu laku primjedbu može se uputiti arhitektu kojem je više pri srcu izvedba njegova malog nebodera no konzerviranje ambijenta. On može reći: nikakva estetika nije sposobna pokazati da dodavanje jedne dominantne i goleme građevine neizbježno predstavlja štetu, a ne doprinos namijenjen stvaranju novog i skladnog odnosa unutar cjeline. Evidentno je da time on implicitno niječe samu osnovu spomenute zaštite; no neće biti dovoljno podsjetiti ga da konzerviranje prvotnih odnosa zahtijeva bolja i kvalificiranija kultura; trebat će mu, umjesto toga, reći da njegov neboder neće ostati usamljen, već da će vrlo brzo dobiti brojno i neuredno društvo; tako mu, naposljetku, neće preostati drugo no da, uz preuzetnu nepromišljenost, za sebe samog zaziva pravo iznimnosti, odnosno da se prizna konačan i neizmjenjiv odnos njegova osobnog djela i ambijenta. Cellini je govorio: čovjek poput Benvenuta, jedinstven u svojoj umjetnosti, ne mora biti obvezan zakonom…[18]U izvorniku stoji: „Znate da ljudi poput Benvenuta, jedinstveni u svojoj profesiji, ne moraju biti obvezani zakonima“. Usp. Benvenuto Cellini, La vita di Benvenuto Cellini, orefice e scultore … Continue reading
Ova posljednja mogućnost uopće mi se ne čini hipotetskom ili rijetkom; uostalom, upravo se zbog spomenutog osjećaja, odnosno zbog nedostatka odgovornosti koju arhitekti vrlo često ignoriraju, ovdje nameće priziv višem autoritetu izvršne vlasti. I neka mi se ne ponavlja da taj priziv prerasta svoju svrhu te da se umjetnička i kulturna baština spašavaju samo ako svi, a osobito graditelji i projektanti, prihvate i k srcu zauzmu obrambeno stajalište. Ta je primjedba odveć očita i utoliko bi vrijedilo pomiriti se s time da će svaki ambijent biti poružnjen i razoren ako se bude moralo čekati formiranje svjesne javne odgovornosti.
Ne možemo se dakle ne vratiti višim tijelima zaštite, to jest ministarstvima javne naobrazbe i javnih radova. U vezi s time spomenuti je Brandijev članak zaključen jednom rečenicom koja se može nazvati šaljivom; on izjavljuje da nema smisla optuživati urede za zaštitu umjetnina (odnosno Glavnu upravu za starine i lijepe umjetnosti kojoj on pripada) u trenu u kojem odgovornost za štetu koja nas mori pada na sve nas.[19]Usp. Cesare Brandi, Processo all’architettura moderna, L’Architettura. Cronache e storia, II/11, 1956, 360: „…odgovornost za ove stvari pada na sve jer se zaštita svete baštine … Continue reading Mi pak imamo pravo žaliti što spomenuti uredi nisu spremni na onu suradnju koju bi im svijet kulture mogao ponuditi i što se ograničavaju na priznavanje vlastite nesposobnosti za svoje zadaće, opravdavajući se ingerencijom političke klase i oskudicom raspoloživih sredstava. Stanje se zapravo ne bi bitno poboljšalo povećanjem sredstava i ovlasti, već samo drugačijim duhom zaštite, stoga i drugačijim ustrojem. Ukratko rečeno, neko teško urbanističko ili restauratorsko pitanje ne može doći do najboljeg rješenja pribjegavanjem uredskoj praksi, već živim sudjelovanjem[20]Uspostava registra arhitekata odabranih temeljem natječaja, što sam predložio u Bollettino del consiglio nazionale degli architetti u lipnju 1956, mogla bi i upravi i privatnim osobama pružiti … Continue reading onih snaga koje se višekratno nalaze izvan ureda. Nedostatak tog sudjelovanja dovest će do toga da će intervencije nadleštava više nego jednom nositi isključivo negativno i proceduralno obilježje, služeći tek usporavanju (ako i to uspiju) dovršenja najgorih nepravda i samovolja. Svatko je naučio, primjerice, da stara građevina može biti predmetom noćnog razaranja i da traženje odgovornosti neće dati nikakva ploda jer isprave, usprkos razaranju, neće ukazivati na neuspjeh zaštite: građevina je nestala, no „praksa“ će sačuvati zapis.
S druge strane, velika je odgovornost i tijela Ministarstva javnih radova, iako se ono čini manje izravno uključenim. Poznato je da građevinski uredi raspolažu sredstvima koja su puno viša od sredstava nadleštava i da nije rijetko da oni interveniraju u restauratorske i urbanističke stvari a da se ne osjete ni najmanje pozvanima surađivati s uredima kojima je dana izričita zadaća u tom polju. Može se, štoviše, reći da postojeći odnosi između tih tijela, iako su oba podjednako podložna službi javnosti, nisu različitiji od onih koji postoje između država s nacionalnim suverenitetom.
Pa i unatoč upoznatim negativnim iskustvima, naše trenutno praktično djelovanje neće moći bez obnove izričitog poziva središnjim vlastima. U skladu s tim, ja pozivam Nacionalni institut za urbanizam[21]L’Istituto Nazionale dell’urbanistica (INU) osnovan je 1930. kao izraz duha vremena, uobličenog osobito nakon 1922. i velikih preobrazba u središtima talijanskih gradova pod … Continue reading da preispita spomenute prijedloge za obranu starih središta; ako ih, kako se nadam, započne držati legitimnima, neka zatraži od zainteresiranih ministarstava da se praktično provedu u djelo.
Pored toga, pozivam Institut da usmjeri pozornost na već spomenut, ponižavajući i nastavljeni napad na javni ures pomoću uličnih reklama. Tu se nakraju ne radi o velikom organizacijskom problemu, već samo o velikoj nepristojnosti.
Nedavno su neki tjednici izvijestili o odluci Autonomnog nacionalnog društva za ceste (ANAS)[22]Azienda nazionale autonoma delle strade: društvo osnovano 27. lipnja 1946. Već je 1928. osnovano Državno autonomno društvo za ceste (Azienda autonoma statale della strada, AASS), koje se bavilo i … Continue reading da ujednači reklame pomoću tabla koje će sve imati mjere od 2 x 3 metra i „nalikovati miljokazu“, a bit će smještene na međusobnim razmacima od stotinu metara. Ta će se novost uskoro uvesti na sjeveru kako bi vozačima smanjila zamor izazvan odveć različitim i učestalim vidnim poticajima. Tu valja napomenuti da ugroza krajolika, zajamčena obećanim tablama od šest četvornih metara, nije ni razmotrena; niti je, koliko mi je poznato, ovo Društvo, čija se autonomija u odnosu na ures zemlje uistinu može nazvati primjernom, dosad osjetilo potrebu odgovoriti na optužbe koje su mu upućene sa sviju strana, u Italiji i izvan nje. Kako se onda možemo nadati ostvarenju nekog rezultata u mnogo težim i problematičnijim pitanjima na međuopćinskoj i regionalnoj razini, kad ne samo da ne uspijevamo savladati jednu zadaću, koja nas povrh svega sramoti u očima svijeta, već nemamo na nju ni odgovora? Pomislite samo da je u Engleskoj prošle godine na poticaj časopisa The Architectural Review povedena silovita kampanja za nešto što je znatno skromnije, štoviše, za nešto što se nitko od nas u današnje doba ne bi usudio nazvati nepodnošljivim, a to su cestovni znakovi na otvorenim poljima, semafori, natpisi Keep left, motke, električne žice, itd. Ukratko, sve ono što pokušava svesti „čitav engleski krajolik na predgrađe“ kako piše Ian Nairn, autor izvrsnog sveska[23]Objavljenog kao poseban broj časopisa u lipnju 1955, potom ponovno tiskanog u zasebnom svesku. Ovdje ću spomenuti zgodu jednog Engleza, gosta na amalfijskoj obali, koji je prije nekoliko godina … Continue reading naslovljenog Outrage („Pogrda“).[24]Ian Douglas Nairn (1930–1983) bio je kritičar arhitekture, autor pojma Subtopia kojim je obilježio gubitak duha mjesta. Engleska inicijativa postigla je konsenzus i dobila podršku svekolikog tiska, od Timesa do Daily Mirrora. No, uistinu, i u nas je sudjelovanje tiska bilo jednoglasno, a ministar javnih radova zbog toga nije osjetio obvezu intervenirati nalažući ANAS-u obustavu ugovaranja reklamnih panoa i uklanjanje javnih nagrda; ili to nije učinio jer je Društvo toliko autonomno da se može reći da je dotirano od viših sila? Ne bi li se Nacionalni institut za urbanizam svojim autoritetom trebao uključiti da se dobije barem objašnjenje ovog stalnog nasrtaja?[25]Nairnova i Paneova kritika reklamnih panoa dio je europske konzervatorske predaje još od početka 20. stoljeća. Nakon osuda postavljanja nametljivih reklama na povijesne građevine u starim … Continue reading
Vraćajući se sada pitanjima planiranja, čini mi se da spomenuto pojašnjenje pojma arhitektonske književnosti može služiti osobito u Italiji gdje se, umjesto da se prati najskromniji put čestitosti, prečesto ustrajava na gonjenju mašte.
Izvor najvećih nevolja našeg modernog planiranja nalazi se upravo u onome što se može definirati kao umjetnička dvosmislenost. Dvosmislenost nedavne prošlosti koja preživljava neizmijenjena u našoj sadašnjici kako se ne bi ostvarilo ono evoluiranje kulture koja bi sama mogla onemogućiti preživljavanje stare akademije, unatoč prevratu u materijalnim sredstvima koji su nam stavljeni na raspolaganje. Drugim riječima, nije bila dovoljna, niti je mogla biti dovoljna, raspoloživost novih pomagala jer se naša stvaralačka sprema ne obnavlja samo izvana, nego i unutar sebe.[26]Zato bi bilo nužno da smo kapitalizirali tragična iskustva iz naše nedavne prošlosti, a ne da smo uzmakli u opadanje, u kojem, u vidu pokrajinske demokracije, neuznemireno preživljava stara i … Continue reading
Opća težnja pokaznoj izvještačenosti, namjera postizanja najveće moguće vidljivosti; ukratko, nedostatak diskrecije i skromnosti, najraširenije su i odmah prepoznatljive značajke našega planiranja; i, ponavljam, prividu usprkos, to su nepromjenjive značajke. Tu je, primjerice, prokletstvo plastičnih i kromatskih trikova kojima, upravo kao nekada, činimo svaki napor da se zamijeti naša nazočnost izumitelja nove arhitekture (koju ćemo možda nazvati nuklearnom); i vrlo je često bio dovoljan samo jedan trik da uništi čitavu ulicu koja je ranije bila organski slojevita i lijepa. Jedan je takav u plavo ili u crveno oslikao izbočine svih balkona jedne višekatne kuće; on je siguran da je učinio nešto izvorno, budući da to još nije viđeno. Njegova kuća na nas zapravo ostavlja isti dojam kao do kraja pojačani radio našega susjeda dok se pokušavamo sabrati ili u miru drijemati.
Isto tako, cjelina modernih kuća, kakvu možemo opaziti na periferiji svakog našeg grada, može se usporediti s našom javnom raspravom. Uistinu, kod nas se ni u najosposobljenijim ambijentima ne može ostvariti ona međusobna podređenost koja bi svakome omogućavala očitovanje svojeg vlastitog gledišta. Uvijek će postojati pojedinci koji će pokušati nametnuti svoju rječitost, uz najveću moć glasanja, a s druge strane oni prisiljeni na šutnju zbog sramežljivosti, pretjerane dvojbe ili nedostatna ugleda, iako možda imaju reći brojne i korisnije stvari. Bit će dovoljna ova kratka razmatranja i poredbe da se shvati kako nisu sve najveće poteškoće na koje u Italiji nailazi ozbiljni urbanizam isključivo tehničke naravi; ili, bolje rečeno, one su prije moralne i psihološke naravi.
Danas cement i čelik dopuštaju laku izvedbu tako snažno koncentriranih građevinskih masa da ostvaruju mogućnosti suživota koje ni najoptimističniji duh nije mogao držati dobrima za skladan razvitak novih naraštaja. Izgovori krajnje hitnosti i najstrože ekonomičnosti, u jednoj zemlji s velikim demografskim rastom (naš rast je najveća i najviše prešućena nesreća) izazvali su u ovom poraću osujećenje svakog zdravog urbanističkog nauma slučajnim i kaotičnim iskorištavanjem građevinskih površina; a u tom pothvatu su se državna i poludržavna tijela nerijetko pokazala slabovidnijima i pohlepnijima od privatnih spekulanata.
No sve to, reći će se, još uvijek ima okus nejasnog i općenitog prijekora. To može biti istina, no razgovor će postati precizniji (i, usudio bih se reći, neuobičajeniji) ako se kao arhitekti suočimo s vlastitom, dobro utvrđenom odgovornošću. Jesmo li, primjerice, u potpunosti uvjereni da su zacrtane dimenzije kuća koje projektiramo one prave? Nije li možda točno da je zadaća koju nam nameće društvo ona da budemo specijalisti za gustoću i da ustrojenim skupinama građevina damo estetsko ruho? Morali bismo imati snažnu dozu umišljenosti i cinizma da povjerujemo kako kuća od osam, deset ili dvanaest katova, koju smo narisali i smjestili kako bismo razorili organički ambijent, u odnosu građevina i prirode predstavlja pozitivan izričaj urbanističke književnosti (ako ne i pjesništva), a ne nečega čemu smo upravo dali značaj hirovitosti, dok su njezinu stvarnost, u ekonomskom i društvenom značenju koje je uistinu važno, već pripremili drugi. Tko ozbiljno može povjerovati da onaj osobit projekt balkona, ona pojedinost, posjeduje mogućnost preživljavanja prolaznosti mode i da umjesto toga neće postati uzrokom unutarnjeg poniženja i neugodnosti za svojega autora kada moda nakon samo nekoliko godina, poput čarobnice Kirke, nametne nova, ne manje izvanjska i lažno uvjerljiva stajališta?
S druge strane, neumjerene dimenzije koje kao neizbježnu posljedicu proizvode tako mučnu ljudsku gustoću ne potiču tehnički napredak, nego tek graničan slučaj ekonomskog ulaganja; po tome je vidljivo da sredstva komunikacije koja su nam na raspolaganju i velika otkrića koja ocrtavaju istinski prevrat našeg zajedničkog života, poput novih izvora energije i automatizacije dopuštaju decentralizaciju koja koncentraciju našeg megalopolisa čini apsurdnom i zastarjelom. Nasuprot brzini promjena koje nameće moderna tehnika, umjesto divovskih falanstera u cementu i čeliku, prije bi bili potrebni organizmi lakše prilagodbe i preobrazbe.[27]Kao najviše kritičko bilježenje moderne urbanističke drame, preko viđenja koje nije strogo tehničko, nego povijesno i ljudsko, valja razmotriti knjigu Lewisa Mumforda The Culture of Cities, … Continue reading
No tu je ton već možda odveć povišen da bi se moglo komentirati ono što se zbiva u Italiji, gdje je povećanje gustoće naseljenosti u starom središtu više čin istinskog zločina na štetu javnog interesa no pitanje tehničke naravi. Tako se u Napulju grade neboderi bez prethodno obavljenog prorjeđivanja, većim bogatstvom nekog podlog spekulanta samo povećavajući od ranije parazitirajući promet i nesretni suživot.[28]Pane bilježi stanje u Napulju, utjelovljeno izgradnjom nebodera Cattolica Assicurazioni u povijesnom središtu prema projektu Stefanije Filo Speziale, Carla Chiurazzija i Giorgija di Simone od 1954. … Continue reading
Arhitekt mora osvojiti mogućnost određivanja odnosa starog, novog i organičkog, a ne adicijskog stvaranja u novom ambijentu, bez prisilnih poslušnosti i nehumanih prisila. „Naše stambene četvrti“, piše Gropius, „obično imaju samo određen broj kuća i ulica, sabranih određenim adicijskim kriterijem i lišenih onih zajedničkih elemenata koji bi mogli preobraziti neki skup staništa u živi, razborito omeđen organizam točnih razmjera. U tom komešanju, izraženom neopipljivim vrijednostima, u potpunosti nedostaje kreativno projektiranje i organičko poimanje, koji životu daju najdublji smisao i pomoću kojih nam je prošlost dala najsjajnije primjere jedinstva.“ No i to, prigovorit će se, jamačno nije novo: nema poziva na funkcionalnost, prostodušni organizam ili živu socijalnost koji se u Italiji već nije odaslao barem tisuću puta. To ipak ne znači da naša istinitost ne nastavlja biti uvijek negdje drugdje i da se oslikava u lažno estetiziranom i uzmičućem planiranju, slici našeg društvenog i političkog običaja, svjedočanstvu „poznavanja načina“ začinjenom sumnjičavim osmjesima i vicevima, kako se zbiva u djelovanju nekog drugog stručnog polja. Dovoljno je pomisliti na sliku koju Rim danas nudi svijetu (navodeći tek najbučniji primjer), jer nije potrebno dodavati drugu.
Svatko od nas u Italiji osjetio je divljenje prema pojedinim graditeljskim sklopovima koji su nedavno ostvareni u skandinavskim zemljama, Nizozemskoj i drugdje kao prema stvarima koji jamačno ne predstavljaju projekte bogate maštovitošću, no ipak su, po proučenoj i sretnoj izvedbi i težnji prema uklapanju u prirodu, u potpunosti prihvatljivi. Nešto slično, štoviše, znakovitije, potvrdilo se u posljednje vrijeme na Milanskom trijenalu u izravnom suočavanju naše proizvodnje i proizvodnje nekih sjevernih zemalja.[29]Milanski trijenale održava se od 1933. godine u Palači umjetnosti arhitekta Giovannija Muzija. Pane vjerojatno misli na X. trijenale iz 1954. kojem je tema bila prefabrikacija i industrijski … Continue reading Naše, usprkos sporadičnim inventivnim kakvoćama, improvizacijske i disperzivne; strane, pak, promišljene i sabrane. Kod nas se čini da nas prošla iskustva nisu naučila ništa budući da se uvijek kretalo ispočetka, dok se kod stranaca čini da je razgovor nastavljen na temelju pouka prethodnika s težnjom da se one kapitaliziraju.
Kako bi se ponudila sažeta slika talijanskog planiranja, pogled se može usmjeriti njegovim krajnostima: s jedne strane hvastavoj raskoši kuća od dva ili tri milijuna po prostoru i s druge sramotnoj nedostatnosti građevina koje možemo nazvati proleterskim. Usred svega toga, najjadniji prizor nudi pogled na pučke kuće kod kojih je projektant na tragu spomenute estetske dvosmislenosti pokušavao izvesti arhitekturu nadahnutu Mondrianom (ili kime god), uspoređujući nemoguće geometrijske planove i sileći najosnovnije životne potrebe u jalovu apstrahirajuću kompoziciju. Ironijski prikaz slike može se zaključiti umetanjem promatrača: zasjenjenog stanovnika koji se kreće, stranog i nepoznatog tim formama, utvrđujući tek prerani rasap, a ne mehanicističku metaforu; metaforu koja, više ili manje neprobavljena, danas nudi privremenu i ironijsku bliskost najudaljenijih zemalja. Jer među iznenađujućim propisima naše sadašnjice treba registrirati krajnju brzinu i lakoću kojom nova likovna zamisao obavlja krug oko svijeta i posvuda stvara oponašatelje i obraćenike. Već prije mnogo godina, uistinu, Le Corbusier je prokleo prekobrojne oponašatelje nove arhitekture koji su ponovnom rađanju zaprijetili urušavanjem u samom osvitu, une Renaissance à ses débuts.
Staroj stilskoj rječitosti mi smo suprotstavili još žalosniju retoriku mehanizma; a tu se moramo vezati uz konstruktora i arhitekta nadarenog autentičnom maštovitošću, Piera Luigija Nervija,[30]Pier Luigi Nervi (1891–1979), konstruktor, koautor nekih od najvažnijih građevina Italije 20. stoljeća (neboder Pirelli u Milanu, 1955–1959, Palazzetto dello Sport u Rimu, 1956–1957, Palača … Continue reading kada piše: „Potrebno je potkazati opasnost od konstruktivnog akademizma koji je podjednako štetan, ako ne i štetniji, od svladanog dekorativnog akademizma.“[31]Architettura do’oggi, zbirka del Viesseux, II, 13. Usprkos zadrškama i kritičkim primjedbama upućenim Nerviju, njegov svezak Costruire correttamente držim najživljim doprinosom rješavanju … Continue reading
Možda se nije u potpunosti shvatilo da se istinska obnova našeg planiranja ne može sastojati od tehničkog zahtjeva ili od drugačijeg formalnog pravca, koji bi po sebi imali vlastitu autonomnu sudbinu. Naše će se planiranje obnoviti ako se mi arhitekti, kao sudionici suodgovorni za zajednički život, budemo borili da doprinesemo mijeni onih stanja društvenog, političkog i administrativnog života o kojima jedino ovisi naše djelovanje i da danas znamo postati neskloni nadobudnom razvitku našeg ambijenta. Drugim riječima, valja se kompromitirati, pa i pod rizikom da se ne dopadnemo tijelima izvršne vlasti, tijelima svemoćne države, kritizirajući kada je to potrebno (a Bog zna da li jest ili nije) pogrešne propise i postupke, sugerirajući nove mogućnosti i nove putove. Valja priznati da se najveća opasnost modernog društva, bilo da njime upravlja desnica ili ljevica, krije u obožavanju države, slijepoj i ravnodušnoj moći masovnih organizacija protiv kojih mnogi prosvijećeni ljudi danas propovijedaju ostvarenje ograničenih autonomnih zajednica u kojima se moć dijeli umjesto da se njome prijeti izdaleka i svisoka. Kako opravdano piše Simone Weil, trenutna opasnost jest u tome da se starim formama diktature postupno suprotstavlja, golema i anonimna „potlačenost funkcijom“.[32]Simone Weil (1909–1943), francuska filozofkinja, mističarka i politička aktivistica. Pane se vjerojatno referira na djelo Oppression et liberté, objavljeno 1955. na francuskom.
Oni koji vjeruju da su ti razgovori strani urbanizmu udaljavaju se od konkretne zbilje i kulture; uostalom, u čije se ime moderni arhitekt, ako ne u ime zbiljske moći sintetiziranja, pa i šire i otvorenije odgovornosti, treba težiti nazivati urbanistom ako se njegov zahvat, zaključujući tuđa, složena traganja i pitanja, ne bude trebao ograničavati na neki estetički aparat koji jamči dobar ukus, nego umjesto toga bude interpretirao i razrješavao zahtjeve boljeg suživota? Nužno je, dakle, da bolje od drugih osjeti dužnost punog sudjelovanja u društvenom i političkom životu, što je takoreći dužnost jedne zasebne i odgovorne kulture.
Onome tko drži da je funkcija nas arhitekata ograničena na tehničko rješavanje problema koje nam nameću drugi volio bih posvetiti sljedeću stranicu Carla Gustava Junga da o njoj promisli: „Što su veće organizacije, to je više neizbježnih nemoralnosti i slijepe gluposti. Da sada društvo preko svojih pojedinačnih predstavnika već automatski utvrdi zajedničke kakvoće, time nagrađuje svaku osrednjost, sve one koji su skloni vegetiranju na ugodan i neodgovoran način: neizbježno je da se pojedinačni element izdvaja. Taj proces započinje u školi, nastavlja se na sveučilištu i vlada posvuda gdje država stavi svoju ruku. Što je manje društveno tijelo, to je više zajamčena individualnost njegovih članova, to veća njihova relativna sloboda pa stoga i mogućnost svjesne odgovornosti. Bez slobode ne može biti morala. Naše divljenje velikim organizacijama iščezava opazimo li drugi aspekt čuda, a to je čudovišno gomilanje svih primitivnih značaja čovjeka i neizbježno uništenje njegove individualnosti u korist čudovišta predstavljenog u svakoj velikoj organizaciji. Današnji je čovjek, koji više-manje odgovara idealnom kolektivnom ćudoređu, od svojeg srca učinio razbojničko gnijezdo, što nije teško pokazati analizom njegove nesvjesnosti, pa i da nije posve uznemiren. Ako se redovito uklapa u svoj okoliš, neće ga zasmetati ni najgore izopačenosti njegova društva, dok većina njegovih sugrađana vjeruje u visoko ćudoređe vlastite društvene organizacije.“[33]C. G. Jung, L’io e l’inconscio, Torino 1948, 49. (Izvorna Paneova bilješka).
Da zaključim, čini mi se da mi arhitekti moramo posjedovati precizniju svijest o suvremenoj povijesti naše zemlje kako bi ona postala konkretan, a ne hirovit i apstraktan uvjet našeg djelovanja. Ne postoji drugi način oslobađanja od provincijalizma koji nas nastavlja mučiti usprkos našoj vitalnosti i sjajnim kakvoćama. Djela drugih, dozrelih u drugačijoj klimi i za drugačije društvo, nisu predmeti oponašanja, nego tek razumijevanja, kao svjedočanstva višestrukih raznolikosti u kojima se uobličuje kreativna sloboda.
Nama ne nedostaje mogućnost ukazivanja na pojedine sretne primjere, nego prosječna proizvodnja koja bi bila prihvatljiva i dostojna jer se, ponavljam, dosegnuta civilizacija neće moći pokazati pojedinim pjesničkim djelima, već proširenom arhitektonskom književnošću koja će naći mjesto pored one iz prošlosti.
Ovaj kratki spis pročitao sam na Nacionalnom kongresu za urbanizam u Torinu u listopadu 1956. Namjera mi je bila u brzo načinjenoj sintezi sabrati argumente koji se najčešće pojavljuju u trenutnoj problematici starih središta kako bi se utvrdila neka korisna premisa za rasprave koje se još uvijek odvijaju.
Slika svijeta koja se zrcali u planiranju dostojna je navođenja arhitekata i pisaca iz svake zemlje da sudjeluju u propitivanju onog što se tiče preživljavanja starih središta, a osobito onih talijanskih; ne samo zato što je naša baština dragocjena već i zato što se u formama novog planiranja i mogućnosti njegova suživota s planiranjem prošlosti u svom nastanku i na primjeran način uobličuje trag same naše sudbine.
Izvori ilustracija:
Pri vrhu stranice: Portret Roberta Panea
Slika 1: Rod Steiger u filmu Le mani sulla città, 1963. https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a1/Rod_Steiger_in_Le_mani_sulla_citt%C3%A0.jpg
Slika 2: Henri Cartier Bresson, Napoli 1960. https://pleasurephotoroom.files.wordpress.com/2012/11/henri-cartier-bresson-napoli-1960.jpg
Slika 3: Frank Lloyd Wright, Projekt interpolacije memorijala Masieri u Veneciji, 1953. https://www.aubertjansem.ch/journal/wright-venise
Slika 4: Gio Ponti, La finestra arredata, X Triennale, Milano 1954. https://www.researchgate.net/figure/Gio-Ponti-La-finestra-arredata-The-furnished-window-X-Triennale-Milan-1954_fig2_339000940
Tekst je objavljen u antologiji Roberto Pane, Stari gradovi i nova izgradnja u Italiji 1944-1966, Matica hrvatska, Zagreb 2020. Preveo i priredio Marko Špikić.
References
| ↑1 | Città antiche edilizia nuova, u: Città antiche edilizia nuova, Edizioni Scientifiche Italiane, Napoli 1959, 63–94. S talijanskog preveo Marko Špikić. |
|---|---|
| ↑2 | Aludiram osobito na spise Antonija Cederne, objavljene u tjedniku Il Mondo i na članak Cesarea Brandija, o kojem ću više reći nešto kasnije. (Izvorna Paneova bilješka). Cederna (1921–1996) je bio novinar i političar koji je objavljivao u novinama Lo Spettatore italiano i Il Mondo (te su novine bile objavljivane od 1949. do 1966) raspravljajući o problemima poratne obnove, rušenjima u starim gradovima i spekulaciji. Brandi (1906–1988) je bio povjesničar umjetnosti, likovni kritičar, jedan od najistaknutijih poratnih teoretičara restauriranja Italije. |
| ↑3 | la invocata intangibilità: ovu je nedodirljivost, ili odmak, već 1918. postulirao Giovannoni, pišući o „odnos[u] volumena i prostora spomenika i susjednih novogradnji. To može obuhvaćati udaljenost koju valja ostaviti kao ‘područje poštovanja’ između novih zdanja i spomenika.“ Usp. Gustavo Giovannoni, Spomenički ambijent, u: Spomenici i ambijenti, Zagreb 2018, 189. |
| ↑4 | Opis spekulativne logike, koja se u talijanskom poraću pretapala u permisivne politike većih ili manjih gradova, osjeća se i u hrvatskom posljednjem poraću, gdje je kategorija ambijentalne vrijednosti – primjerice kod prostora „Paromlina“ i „Gredelja“ u srcu Zagreba – shvaćena kao sinonim za slabiji i propusni stupanj zaštite, odnosno odgoda koja će omogućiti zapuštanje, pustošenje, rušenje i supstituiranje. |
| ↑5 | Rosario Assunto u nedavnom spisu Job e Hobby (Civiltà delle macchine, I, 1956) razvija zanimljiva razmatranja i svjedočanstva o odnosu igre i rada te o obećavajućoj mogućnosti da moderni svijet nadvlada pasivnost i prinudnost koju je lažna moralistička predaja dosad pripisivala pojmu rada. (Izvorna Paneova bilješka). Assunto (1915–1994) je bio talijanski estetičar koji je od 1956. do 1981. predavao u Urbinu. |
| ↑6 | Walter Gropius, Un nuovo capitolo della mia vita, u: Casabella, prosinac 1953. – siječanj 1954. (Izvorna Paneova bilješka). |
| ↑7 | Izvrsno talijansko iskustvo je Burza roba Giovannija Micheluccija u Pistoiji, koje se često navodi jer predstavlja, nažalost, rijedak, ali i uzoran slučaj. (Izvorna Paneova bilješka). Michelucci (1891–1990), toskanski arhitekt, poznat po izgradnji središnje željezničke postaje Firence, Santa Maria Novella, između 1932. i 1934. Burza u arhitektovoj rodnoj Pistoiji interpolirana je 1950. u povijesnu jezgru nedaleko krstionice i katedrale te je postala jednom od najpoznatijih građevina Italije u poratnoj obnovi. Michelucci je 1945. osnovao časopis La Nuova Città u kojem su godinu dana vođene rasprave o načelima obnove, među ostalim o razorenom središtu Firence. |
| ↑8 | Američki arhitekt Frank Lloyd Wright (1867–1959), tvorac organičke arhitekture. Godine 1952. dobio je narudžbu za izgradnju kuće Angela i Savine Masieri na mletačkom Velikom kanalu. Nakon pogibije Angela stambena je građevina prenamijenjena u zakladu. Wright je 1953. u New Yorku prezentirao projekt građevine trokutnog tlocrta bez prethodnog odobrenja mletačkih vlasti. Do 1955. vođena je međunarodna polemika u koju se uključio i književnik Ernest Hemingway, a projekt je nakraju odbačen. |
| ↑9 | Ovdje prenosim temeljnu kategoriju kojom sam se služio u polemici koja je vođena oko Wrightova projekta, na stupcima tjednika Il Mondo. (Izvorna Paneova bilješka). Vjerojatno je riječ o članku pod naslovom Disaccordo architettonico („Arhitektonski nesklad“), Il Mondo, VI/9, 2. ožujka 1954, 12. |
| ↑10 | Tu je zanimljivo primijetiti da je na drugoj strani palače Balbi nedavno potajice nadodan još jedan kat unutar potkrovlja, a da to nije izazvalo nikakav prosvjed. (Izvorna Paneova bilješka). |
| ↑11 | Istina je da su brojni glasoviti ulomci arhitekture preneseni u europske muzeje osobito tijekom proteklog stoljeća. Valja se primjerice sjetiti babilonskog procesijskog puta i Miletskih vrata iz Berlinskog muzeja, renesansnih vrata iz Cesene i brojnih srednjovjekovnih ulomaka u londonskom Muzeju Viktorije i Alberta, španjolskih i francuskih klaustara koji su rekonstruirani u muzeju Fort Tryon u New Yorku. Sva su ta djela vrlo sjetna, premda se ništa ne bi moglo odvratiti onome tko bi slične oblike umjetničkog genocida opravdavao tvrdnjom da bi gotovo svi ti ostaci već bili nestali ili da bi bili svedeni na bezlične ruševine da nije bilo nekoga tko se pobrinuo da ih preseli. (Izvorna Paneova bilješka). |
| ↑12 | Dajući prednost cjelini pred pojedinošću, Pane prati stajališta Carla Ceschija iz 1943. o urbanističkom uređenju bombardirane Genove (pogledati Bibliografiju), istodobno otvarajući prostor teorijskog sagledavanja i praktičnog interveniranja u urbanim ambijentima poratne Italije, što je dovelo do studija Alda Rossija i interpolacija Giovannija Micheluccija, skupine BBPR, Carla Scarpe i Giancarla De Carla. |
| ↑13 | Objavljen u časopisu L’Architettura. Cronache e storia u rujnu 1956, 356–360. (Izvorna Paneova bilješka). Izvorni naslov Brandijeva članka je Processo all’architettura moderna. |
| ↑14 | Bruno Zevi (1918–2000), talijanski arhitekt, povjesničar, kritičar i teoretičar modernističke arhitekture školovan na Harvardu, promicatelj Wrightovih koncepata, autor knjiga Prema organičkoj arhitekturi (1945), Znati gledati arhitekturu (1948), Povijest moderne arhitekture (1950), kao i brojnih monografija arhitekata, osnivač utjecajnih poratnih časopisa Metron i L’Architettura. Cronache e storia. |
| ↑15 | Architettura e letteratura („Arhitektura i književnost“), u svesku Architettura e arti figurative, Venezia 1948. (Izvorna Paneova bilješka). |
| ↑16 | Ti se pojmovi, kao i teorija i primjeri, nalaze u Croceovu svesku Pjesništvo. (Izvorna Paneova bilješka). |
| ↑17 | Šteta učinjena iskorištavanjem ovih malih zelenih pluća uistinu je velika iako nije odveć vidljiva. Sorrento, čisto da se spomene jedan tipičan primjer, maleni je grad koji gotovo netaknutim čuva grčko-rimski obris; dok se priprema gradska regulatorna osnova, građevinska spekulacija žuri se iskoristiti malobrojne zelene zone koje preostaju unutar opsega tijesnih uličica. (Izvorna Paneova bilješka). Paneov apel na tragu je upozorenja De Angelis D’Ossata iz 1944. u tekstu Poštujmo naše stare i lijepe gradove! Tamo se pisac zalaže za urbanističko prorjeđivanje (diradamento edilizio) unutrašnjosti blokova. |
| ↑18 | U izvorniku stoji: „Znate da ljudi poput Benvenuta, jedinstveni u svojoj profesiji, ne moraju biti obvezani zakonima“. Usp. Benvenuto Cellini, La vita di Benvenuto Cellini, orefice e scultore fiorentino, Torino 1852, 213. |
| ↑19 | Usp. Cesare Brandi, Processo all’architettura moderna, L’Architettura. Cronache e storia, II/11, 1956, 360: „…odgovornost za ove stvari pada na sve jer se zaštita svete baštine kakva je umjetnička mora ticati upravo svih građana, pa onaj tko se drži subjektom, a ne objektom uljudbe ne može biti uvjeren da je može prebaciti na takozvane kompetentne urede.“ |
| ↑20 | Uspostava registra arhitekata odabranih temeljem natječaja, što sam predložio u Bollettino del consiglio nazionale degli architetti u lipnju 1956, mogla bi i upravi i privatnim osobama pružiti vrijednu pomoć glede mnogih pitanja koja zahtijevaju posebnu kulturu i profesionalno stajalište, a ne samo upravno iskustvo. (Izvorna Paneova bilješka). |
| ↑21 | L’Istituto Nazionale dell’urbanistica (INU) osnovan je 1930. kao izraz duha vremena, uobličenog osobito nakon 1922. i velikih preobrazba u središtima talijanskih gradova pod fašističkom upravom. Nakon rata Institut je u studenom 1949. donio novi Statut koji je na snazi i danas. |
| ↑22 | Azienda nazionale autonoma delle strade: društvo osnovano 27. lipnja 1946. Već je 1928. osnovano Državno autonomno društvo za ceste (Azienda autonoma statale della strada, AASS), koje se bavilo i cestogradnjom u afričkim kolonijama. |
| ↑23 | Objavljenog kao poseban broj časopisa u lipnju 1955, potom ponovno tiskanog u zasebnom svesku. Ovdje ću spomenuti zgodu jednog Engleza, gosta na amalfijskoj obali, koji je prije nekoliko godina običavao izlaziti noću i paliti reklamne panoe koji nagrđuju krajolik divne primorske ceste. Već je bio uspio uništiti određen broj panoa kada je, nažalost, otkriven i globljen. Valja podsjetiti i na nedavan hrabar nagovor Marmidonea upućen mladim sveučilištarcima da unište plakate na stupcima tjednika L’Europeo. (Izvorna Paneova bilješka). Iza pseudonima Marmidone krio se novinar i historičar Indro Montanelli (1909–2001). |
| ↑24 | Ian Douglas Nairn (1930–1983) bio je kritičar arhitekture, autor pojma Subtopia kojim je obilježio gubitak duha mjesta. |
| ↑25 | Nairnova i Paneova kritika reklamnih panoa dio je europske konzervatorske predaje još od početka 20. stoljeća. Nakon osuda postavljanja nametljivih reklama na povijesne građevine u starim gradovima u Katekizmu zaštite spomenika Maxa Dvořáka 1916. protivljenje tim pojavama u percepciji čitavih ambijenata vidi se i u 7. članku Atenske povelje 1931. godine. |
| ↑26 | Zato bi bilo nužno da smo kapitalizirali tragična iskustva iz naše nedavne prošlosti, a ne da smo uzmakli u opadanje, u kojem, u vidu pokrajinske demokracije, neuznemireno preživljava stara i sažaljiva retorika. (Izvorna Paneova bilješka). |
| ↑27 | Kao najviše kritičko bilježenje moderne urbanističke drame, preko viđenja koje nije strogo tehničko, nego povijesno i ljudsko, valja razmotriti knjigu Lewisa Mumforda The Culture of Cities, London 1938, i, osobito, u već spomenutom smislu, poglavlje Smeteni industrijski grad. (Izvorna Paneova bilješka). |
| ↑28 | Pane bilježi stanje u Napulju, utjelovljeno izgradnjom nebodera Cattolica Assicurazioni u povijesnom središtu prema projektu Stefanije Filo Speziale, Carla Chiurazzija i Giorgija di Simone od 1954. do 1957. Spekulacijom građevinskog zemljišta u gradu bavio se i redatelj Francesco Rosi u filmu Ruke nad gradom 1963. |
| ↑29 | Milanski trijenale održava se od 1933. godine u Palači umjetnosti arhitekta Giovannija Muzija. Pane vjerojatno misli na X. trijenale iz 1954. kojem je tema bila prefabrikacija i industrijski dizajn, a sudjelovale su skandinavske zemlje i Nizozemska. |
| ↑30 | Pier Luigi Nervi (1891–1979), konstruktor, koautor nekih od najvažnijih građevina Italije 20. stoljeća (neboder Pirelli u Milanu, 1955–1959, Palazzetto dello Sport u Rimu, 1956–1957, Palača rada u Torinu, 1961). |
| ↑31 | Architettura do’oggi, zbirka del Viesseux, II, 13. Usprkos zadrškama i kritičkim primjedbama upućenim Nerviju, njegov svezak Costruire correttamente držim najživljim doprinosom rješavanju problema vezanih uz kulturnu spremu na arhitektonskim fakultetima u Italiji u posljednjih nekoliko godina. (Izvorna Paneova bilješka). |
| ↑32 | Simone Weil (1909–1943), francuska filozofkinja, mističarka i politička aktivistica. Pane se vjerojatno referira na djelo Oppression et liberté, objavljeno 1955. na francuskom. |
| ↑33 | C. G. Jung, L’io e l’inconscio, Torino 1948, 49. (Izvorna Paneova bilješka). |