Riegl, Nova strujanja

Nova strujanja u njezi spomenika[1]Alois Riegl, Neue Strömungen in der Denkmalpflege, Mitteilungen der k. k. Zentral-Kommission für Erforschung und Erhaltung der Kunst- und historischen Denkmale, Dritte Folge, IV/1-3, Beč, … Continue reading

Alois Riegl

Nedavno su objavljena dva članka o modernoj njezi spomenika čiji autori, svaki u svojoj struci, uživaju opravdani ugled, a na području kojem pripadaju njihovi najnoviji istupi imaju neosporno pravo tražiti da ih se posluša s ozbiljnošću i pažnjom. Jedan od članaka pretisak je akademskog govora koji je redoviti profesor povijesti umjetnosti Strassburškoga sveučilišta, dr. Georg Gottfried Dehio, održao u prigodi ovogodišnje rođendanske svečanosti njemačkoga cara.[2]Denkmalschutz und Denkmalpflege im neunzehnten Jahrhundert. Rede zur Feier des Geburtstages Sr. Maj. des Kaisers, gehalten in der Aula der Kaiser Wilhelm-Universität am 27. Januar 1905 von Dr. Georg … Continue reading Autor drugog članka berlinski je arhitekt Bodo Ebhardt,[3]Bodo Ebhardt (1865-1945), arhitekt i stilski restaurator plemićkih gradova u Njemačkom Carstvu. Proslavio se – i bio osuđivan – radovima na restauriranju plemićkoga grada Hohkönigsburg u … Continue reading koji je u Njemačkoj na glasu prvenstveno zbog brojnih restauratorskih zahvata na srednjovjekovnim plemićkim gradovima: prikazi u njegovoj najnovijoj brošuri[4]Über Verfall, Erhaltung und Wiederherstellung von Baudenkmalen mit Regeln für praktische Ausführungen, (O propadanju, održavanju i vraćanju građevinskih spomenika u izvorno stanje s pravilima … Continue reading obrađuju isključivo njegu starijih plemićkih gradova, a premda se čini da naslov najavljuje opširniju temu, on je opravdan tek utoliko što su, kada je riječ o njihovoj njezi, sve vrste spomenika tijesno povezane pa se autorove ideje o analognim postupcima na drugim starim građevinama doista mogu logično izvesti iz postupaka na plemićkim gradovima.

U ovom trenu istodobno objavljivanje ta dva članka ima osobitu vrijednost jer usporedno čitanje omogućava dobar uvid u promjenu koja se danas (zapravo već godinama) događa u temeljnom shvaćanju motivacije i zadaća njege spomenika koje su tim shvaćanjem uvjetovane, a istodobno i uvid u prepreke neometanom i normalnom tijeku promjene, čiji su sastavni dio brojni, čini se, nepremostivi nesporazumi i razilaženja u mišljenju kod pojedinih tema vezanih uz restauriranje. Nije nam cilj običan literarni uradak, jer su oni ionako isključeni iz programa ovih Priopćenja: u ime, prema našem mišljenju, korisnog i nužnog pojašnjenja tih odnosa, posvetit ćemo se kritičkom razmatranju nekih temeljnih misli o biti njege spomenika, koje su, kako nam se čini, priopćene u navedena dva članka. Posve je jasno da su dva čovjeka s toliko iskustva na području njege spomenika iznijela mnogo korisnih i poticajnih stvari, jednako za prijatelja spomenika, kao i za stručnjaka na području njege spomenika. No ovdje se nemamo namjeru posvetiti njima.

Danas nam se čini da se podrazumijeva to što je stajalište koje prema modernoj njezi spomenika zauzima povjesničar umjetnosti Dehio dijametralno suprotno onome umjetnika-stvaratelja Ebhardta. Brojni polemički istupi iz oba tabora, u literaturi i na redovitim godišnjim Danima spomenika,[5]Misli na Dane njege spomenika koji su se od 1900. godine održavali u različitim njemačkih gradovima, počevši od Dresdena. Ti su skupovi postali središnja manifestacija i mjesto rasprave o … Continue reading već su nas odavno navikli da stajalište koje zastupa arhitekt pun stvaralačkog žara s jedne, i stajalište povjesničara umjetnosti koji se u osnovi protivi svakom zahvatu na spomenicima s druge strane, gledamo kao krajnosti između kojih njega spomenika koja jest puna pijeteta, ali koja pametno vodi računa o nezaustavljivim silama realnosti, uvijek treba pogoditi ispravnu sredinu. Dakako, s obzirom na to da obje strane u vidu imaju isti cilj, od početka se teško oteti dojmu da bi se, uz malo dobre volje, između tih krajnosti moglo postići barem nekakvo usklađivanje, u korist cijele te stvari. No prije nego započnemo slijediti ovu misao, radujmo se slučajnosti koja nam je istodobno podarila izjave iz dva suparnička tabora, a radujmo se i jer postoji nada da u izjavama jednoga odmah pronađemo i kritiku onoga drugoga, za dobrobit naše vlastite kritike.

Dehio – počnimo s njime – o glavnom i temeljnom pitanju svake njege spomenika daje doduše kratka, no vrlo precizna objašnjenja, koja je korisno odmah pažljivo razmotriti. „Ne konzerviramo spomenik zato što ga držimo lijepim, već zato što je on dio našeg nacionalnog bitka.“ „Štititi spomenike ne znači tragati za užitkom, već učiti o pijetetu“. „Estetski, pa čak i povijesnoumjetnički sudovi variraju, a ovdje (znači, u ‘dijelu nacionalnog postojanja’) pronađeno je nepromjenjivo vrijednosno obilježje.“

Te rečenice, dakako, imaju programsku važnost, u njima posve očito dolazi do izražaja promjena u poimanju biti njege spomenika. Dehio osjeća da „umjetnički i povijesni interes“, koji je u 19. stoljeću definirao shvaćanje spomenika, danas tom shvaćanju više nije dostatan. Ni sebični osjećaj zadovoljstva koji pružaju forma i boja spomenika, ni razumsko zadovoljenje povijesnim, osobito povijesnoumjetničkim asocijacijama koje u nama spomenik izaziva, nisu dostatni da bi objasnili sanjarsko oduševljenje modernoga čovjeka „spomenicima“, osobito stoga što je valjanost obje navedene odrednice vrijednosti – i ukusa za umjetnost i povijesnoga interesa – uvijek samo relativna. Dehio je ispravno osjetio da estetsko-znanstveni obrazac „umjetničkih i povijesnih spomenika“ danas više nije prikladan i da se zapravo nezaobilazna misao vodilja kulta spomenika temelji na altruističkom osjećaju koji nam kao imanentnu dužnost nameće pijetet, a to znači i žrtvovanje izvjesnih sebičnih težnji što mu stoje na putu. No taj altruistični osjećaj Dehio shvaća kao nacionalni osjećaj: „Spomenik štitimo kao dio nacionalnog bitka“.

Recimo smjesta da nam se takvo shvaćanje čini odviše uskim; kod Dehia se očito još uvijek pojavljuje kao posljedica izopćavanja devetnaestostoljetnoga gledišta koje je značaj spomenika uglavnom tražilo u „povijesnom“ trenutku.

Dehio na primjeru sam objašnjava kako treba shvatiti njegovu definiciju spomenika kao „dijela nacionalnog bitka“, naime, on žali zbog gubitka Jamnitzerova pokala koji se nalazi u muzeju Louvre. Spomenik njemačkoga umjetničkog stvaralaštva Nijemci sada moraju posjećivati u Parizu! Iz takvih izjava progovara isti ponos na nacionalna ostvarenja,  kao i iz francuske definicije „nacionalnih spomenika“ koji su dio gloire Francuske nacije. Očito je da je altruistični aspekt toga osjećaja ograničen: pretvara se u sebični aspekt čim se usmjeri pripadnicima druge nacije. Tada se naziva častohlepljem, a ne pijetetom. Nismo li nebrojeno puta šutjeli pri pogledu na neki spomenik, a da nipošto nismo bili svjesni njegova nacionalnog izvorišta?[6]Porijeklo Rieglove širine pogleda može se sagledavati dvostruko: prvo, sin je višenacionalne domovine i drugo, dio njegova odrastanja i formacije podjednako čine galicijski Sthetli, tirolske … Continue reading I jesmo li manje uživali u drugim spomenicima samo zato što su potekli iz nekog drugog, recimo, talijanskog umjetničkog stvaralaštva?[7]Riegl je 1. rujna 1904. na skupu njemačkih historičara u Salzburgu održao predavanje Salzburgs Stellung in der Kunstgeschichte, u kojem je ustvrdio da je Salzburg grad s talijanskim utjecajima i … Continue reading Otuda i sumnja u opću valjanost Dehiove definicije. Nastojat ćemo razjasniti na primjerima.

Nedavno je pokojeg prijatelja spomenika iskreno rastužila vijest da stare kuće u mjestu Weißenkirchen[8]Weißenkirchen, gradić u Donjoj Austriji u kulturnom krajoliku doline Dunava Wachau, od 2000. na Popisu svjetske baštine UNESCO-a. postaju žrtvom planirane izgradnje željeznice u Wachauu.[9]Riječ je o Wachaubahn ili Donauuferbahn, željeznici izgrađenoj početkom 20. stoljeća. Pruga je probijena kroz vinograde i središte naselja, a danas je turistička atrakcija. Među prvim … Continue reading No kada bi se dotični zapitao što će izgubiti s tim kućama, a da se u obzir uzme samo „umjetnički i povijesni interes“, utjehe bi prštale sa svih strana. Na svakoj modernoj građevini čovjek bi, s umjetničkoga gledišta, držao nesnosnim previsoke ili preuske proporcije, nepravilno izbačene katove, teške stupove, zakučaste vanjske stube itd.; u povijesnoumjetničkom smislu za to drugdje imamo brojne, mnogo vrijednije nadomjeske; naposljetku, povijesne uspomene koje su u Wachauu brojne, od Rikarda Lavljeg Srca sve do Napoleona, upravo kod tih kuća koje su određene za rušenje u potpunosti nedostaju. Dakle, što je to zbog čijeg bismo gubitka osjetili nepopravljivo žaljenje, usprkos zdravorazumskom rasuđivanju? To ne može biti ništa drugo nego „staro“ samo po sebi, ono nemoderno, ono što svjedoči o stvaralaštvu prethodnih ljudskih naraštaja kojih smo potomci mi sami. Isto kao što naše pretke možemo držati produžetkom našega vlastitoga bitka unatrag u vremenu, spomenici nam se prikazuju kao unatražni produžetak naše vlastite stvaralačke sposobnosti, a promatrani u tom svjetlu, spomenici nam postaju toliko zanimljivi da njihovu očuvanju prinosimo žrtve u modernim, ovozemaljskim dobrima.

Kada tako gledamo, doista nam se čini da su stare kuće u Weißenkirchenu dio našega vlastitoga bitka, a budući da su ih nekada gradili Njemački Austrijanci i da se mi dok ih promatramo osjećamo kao Njemački Austrijanci, također su dijelom našeg nacionalnog postojanja. No čak i kada zaboravimo da je kolijevka dijela ljudi što tako osjećaju stajala daleko od Wachaua, a njihovi se preci nisu izjašnjavali kao pripadnici njemačko-austrijske nacionalnosti, zasigurno mnogi ne mogu potisnuti svijest o tome da im, recimo, sjenice u Trentu ili uličice u splitskoj Palači koje su nastale u potpuno drugačijim kulturnim okolnostima same po sebi daju potpuno isti osjećaj bezuvjetnog zadovoljstva, kao i kuće u Wachauu, i to zato što promatraju nešto staro. Dopustite mi navesti primjer iz vlastita iskustva: zašto sam od mladosti uvijek instinktivno izbjegavao smještaj u modernim tuđinskim četvrtima Rima,[10]im modernen Fremdenviertel: misli na „pijemontske četvrti“, izgrađene u istočnim dijelovima Rima i u Vatikanu od 1870ih godina uz donošenje dviju osporavanih regulatornih osnova. U četvrtima … Continue reading zašto sam umjesto toga potražio ozloglašeni užurbani grad na Tiberu, čije ulice pokazuju nepatvorena, pa makar i jednostavna obilježja razdoblja baroka? I to u doba kada sam kao vrijedan učenik mojih velikih učitelja vjerovao da u baroknom stilu moram prepoznati najružnije zablude ljudskoga umjetničkog duha![11]Rijedak slučaj spominjanja vlastita iskustva povučena erudita, koji je, kao student Theodora von Sickela, Rudolfa Eitelbergera, Moriza Thausinga i Franza Wickhoffa, 1881. i 1884. kao stipendist … Continue reading Na čemu se drugom mogla temeljiti spomenička vrijednost tih djela ljudske ruke, koja sam preferirao protivno svakom razumskom rasuđivanju, nego na starosnoj vrijednosti samoj po sebi, neovisno o nacionalnosti onih koji su ta djela podigli? Promatrano u tom svjetlu, sigurno nam se čine kao dio našega bitka, ali ne nacionalnoga, već ljudskog bitka. Čini se da je ovdje nacionalna sebičnost oslabljena do razine ljudske sebičnosti, a osjećaj koji počiva u temeljima njege spomenika jako je blizak čistom altruizmu.

Strogo rečeno, držati spomenike dijelom nacionalnoga bitka, kako Dehio hoće, može samo onaj koji ne poznaje nikakve druge spomenike izvan svoje domovine, no to se danas odnosi samo na mali dio školovanih ljudi. Nadalje, možemo priznati da je kod mnogih prijatelja spomenika domoljublje razvijeno izuzetno jednostrano, tako da zavičajni spomenici u njima pobuđuju osjećaj ugode mnogo brže i intenzivnije od onih koji su izrasli na tuđem tlu. No riječ je tek o sekundarnim razlikama: glavni poticaj za kult spomenika na ovom stupnju razvitka (koji je, kako ćemo odmah pokazati, danas također prevladan) ostaje „osjećaj za pripadnost čovječanstvu“, čak i ako ponekad uglavnom vrijedi za ljude određene nacionalnosti, a to znači da dolazi do izražaja u ograničenom obliku: u osjećaju nacionalne pripadnosti.

Krajnji ciljevi modernoga kulta spomenika postaju jasni tek onda kada se u obzir uzme i sve jača svijest o njezi „prirodnih spomenika“, što je Dehio doduše – a to je znakovito za njegovo stajalište – propustio učiniti. Konačno, seosku lipu[12]eine Dorflinde: odjek Rieglova zastupanja očuvanja Naturdenkmale vidi se u zaštićivanju Gupčeve lipe u Stubici djelovanjem Hrvatskoga državnog konzervatorskog zavoda usred Drugoga svjetskog … Continue reading još možemo držati dijelom nacionalnoga bitka, jer su je posadili naši preci, ali divovsko divlje šumsko stablo ili okomito izraslu liticu priroda je stvorila samostalno, bez pomoći ljudske ruke. Zašto onda držimo zlodjelom kada se na nju položi ruka, kada se posiječe drvo, kada se razori litica, kada im na bilo koji način ugasne životni plamen? Zašto promičemo pravo tih prirodnih tvorevina da se, takoreći, neometano ižive? Mi i u njima štujemo svjedoke prošloga bitka, življenja i stvaranja, ali nikako postojanja nacije ni postojanja čovječanstva kakvo je ono bilo na ranijem stupnju razvitka, već postojanja prirode.  U kultu „prirodnih spomenika“ prevladan je i posljednji trag sebičnosti – onaj koji se odnosi na čovječanstvo – a sudjelovanjem u minulim umijećima izvanljudske prirode, postignut je potpuni altruizam. Kult prirodnih spomenika je kult od najmanjeg interesa: od nas živućih katkad zahtijeva žrtvu za beživotni dio prirode. 

Vidimo, dakle, da moderni kult spomenika sve više teži promatranju spomenika ne kao djela čovjeka, već kao djela prirode, što objašnjava učestalo zapažanje da mu je od svih područja moderne umjetnosti najbliže pejzažno slikarstvo. Nastojanja oko zaštite životinja i nastojanja oko zaštite spomenika zapravo su proizišla iz istoga korijena. U oba je slučaja mjerodavna želja za izbjegavanjem onoga što vrijeđa naš subjektivni osjećaj, ne samo naš kolektivni osjećaj za ljudsko dostojanstvo ili uopće samo nacionalno dostojanstvo. To što stare kuće u Weißenkirchenu trebaju pasti osjećamo kao osobnu patnju: ne stoga što su ih izgradili i u njima živjeli preci naše nacije, a ne baš ni zato što predstavljaju svjedočanstva naše vlastite, ljudske prošlosti, već zato što posjeduju određeni individualni karakter, a nastale su u proteklim razdobljima, čime su stekle pravo nauživati se života što je moguće više, prema vlastitim potrebama za održavanjem.[13]Porijeklo ovakvog vrednovanja male arhitekture i slikovitih ruralnih ambijenata unutar prirodnog krajolika može se također naći u Ruskinovoj Luči pamćenja iz 1849. Taj tekst započinje opisom … Continue reading

Koliko god da, nakon svega izrečenog, Dehiovo izvođenje modernoga kulta spomenika iz potrebe za osjećajem nacionalne pripadnosti ne prikazuje točno stanje stvari, ipak sadrži temeljnu spoznaju da je riječ o njezi jednog osjećaja, a ona je dostatna da Dehio pronikne u socijalističku tendenciju modernoga kulta spomenika. „Interes koji spomenici predstavljaju za zajednicu uvelike premašuje interes pojedinca“. To treba značiti da u pravilu samo ukoliko je pojedinac vlasnik spomenika, on sa svojega sebičnog stajališta može imati koristi od uklanjanja zato što mu održavanje spomenika nameće materijalne žrtve ili ga sprječava u dobivanju nekih važnih prednosti, tako da taj snažni sebični zatomljuje i guši njegov altruistični interes, onaj koji potiče održavanje. Za razliku od toga, svi bi ostali ljudi imali samo altruistični interes za očuvanje spomenika, u čemu ih ne bi ometali nikakvi konkurentski sebični interesi. Sigurno da je u tom slučaju pravedno tražiti poštivanje želje mnoštva ljudi koje tvori zajednicu, nasuprot želji pojedinca; no time imperativ javne zaštite spomenika svakako poprima socijalistička obilježja. Nužan preduvjet jest da društvo uistinu, ili barem važan, mjerodavan dio zajednice, traži očuvanje spomenika. Svi paragrafi o zaštiti bili bi beskorisni, ukoliko „narod“ ne bi bio uvjeren u nužnost zaštite, ako provođenje te zaštite ne bi uzeo u svoje ruke. No da bi se stvorio pritisak da zaštita spomenika jest nužnost, nije dovoljno shvaćanje prema kojem se u spomeniku prepoznaje tek sredstvo estetskoga uživanja, niti ono drugo prema kojem trebaju biti zadovoljene znanstveno-povijesne strasti iz naklonosti prema spomenicima. Vrijednost spomenika mora postati emotivnom vrijednošću, mora se ticati čuvstava širokoga mnoštva, barem obrazovanih, a to se može dogoditi jedino ako kod spomenika naučimo cijeniti „dio vlastitoga bitka“.

No to je samo jedna, na neki način subjektivna strana, na kojoj izlazi na vidjelo socijalistička tendencija modernih nastojanja oko zaštite spomenika. Njoj se pridružuje još jedna subjektivna strana koja počiva na demokratizaciji samoga spomenika.[14]die Demokratisierung des Denkmals: znatno jasnije očitovanje uloge mnoštva u poimanju kulturne i prirodne baštine početkom 20. stoljeća no što je to Riegl postavio dvije godine ranije u … Continue reading Definicija „umjetničkih i povijesnih spomenika“ uzrokovala je još jedan otmjen probir; no on se mora ukinuti kada je riječ o starosti spomenika kao takvoj. Od spomenika se više ne zahtijeva ništa osim prepoznatljivih tragova starosti i dostatne individualne cjelovitosti, kojom se spomenik odvaja od svoje okoline i od ostatka svijeta.

Pravi je izvor svih današnjih nejasnoća, nesporazuma i ogorčenih razmirica na ovome području nerazumijevanje, ali i to što se vrijednost spomenika još uvijek traži prvenstveno u „lijepom“ i „povijesnom“. Čak i oni, koji gledajući stare kuće u Wachauu iskuse učinak ugođaja na svoja čuvstva, namučit će se dokazujući da se u 16. i 17. stoljeću gradilo „ljepše“ nego danas. Prosvjećeniji će tvrditi da te kuće pokazuju povijesnoumjetničke pojedinosti koje su karakteristične za arhitekturu renesanse i baroka, a da istodobno svjedoče o povijesnom razvitku na brojnim drugim područjima ljudske kulture u njemačko-austrijskim nasljednim pokrajinama. Ove dvije mogućnosti na današnjem stupnju kulturnoga razvitka bez sumnje još manje ili više dolaze u obzir; no prva, ukoliko se doista osjeća i ako se ne temelji na samoobmani, dostupna je samo osobama koje su estetski naobražene, dok je druga dostupna samo onima koji posjeduju znanstveno-povijesno obrazovanje. Ništa od toga nije presudno za način na koji spomenik djeluje na modernoga promatrača. Presudan je sam po sebi nedefiniran osjećaj koji se izražava kao neutaživa želja za promatranjem „staroga“. Na kući primjećujemo da je „stara“ i time smo zapravo zadivljeni. To što se ta činjenica toliko dugo osporavala, a još je i danas nastojimo svim silama zatajiti, na najprihvatljiviji način može se objasniti nelagodom koju moderna obrazovana osoba osjeti svaki put kada stupi pred nešto što ne može odmah razumski pojmiti. Promatrač si ne želi priznati da ne može smjesta objasniti osjećaj koji ima promatrajući spomenik, pa onda hini da mu se spomenik dopada stoga što je lijep ili povijesno zanimljiv. Na tom je tragu i Dehio, unatoč svojoj spoznaji da spomenička vrijednost počiva na osjećaju, dospio do karakterizacije nacionalne svijesti kao presudnoga pogonskog kotačića kulta spomenika – zato što ta svijest, utemeljena u rasnoj pripadnosti,[15]Rassezusammengehörigkeit: Dehio je u Carskom govoru na pogrdan način spomenuo „anglosaksonsku rasu“. iako nije fizikalno objašnjena, ipak doista postoji kao općepriznati čimbenik. Probir spomenika prema njihovoj važnosti za našu nacionalnu prošlost, kako je već prije naznačeno, posljedica je izopćavanja „povijesnoga“ poimanja biti spomenika koje je prevladavalo u 19. stoljeću, a za Dehia je vjerojatno bilo primamljivo, istodobno i umirujuće jer predstavlja sponu prema tom prijašnjem shvaćanju, što još i danas nadaleko i naširoko uživa veliki ugled. Prema našim prethodnim objašnjenjima, ako treba navesti krajnje ciljeve moderne zaštite spomenika, Dehiov osjećaj nacionalne pripadnosti morat će se zamijeniti osjećajem za čovječanstvo, ako ne i (na što nas već danas prisiljava kult prirodnih spomenika) osjećajem za postojanje općenito. Spomenici nas zadivljuju jer svjedoče o povezanosti koje smo i sami dio, o kontekstu koji je živio i stvarao već mnogo prije nas. Takvo objašnjenje ne predstavlja veći iskorak prema transcendentnome od onoga Dehiovoga koje se temelji na svijesti o nacionalnoj pripadnosti.

No čak i ako pruženu analizu i tumačenje čuvstva koje se pojavljuje kada gledamo spomenik ne držimo prikladnima, jedno ćemo si konačno morati priznati jasno i glasno: ono što nas tjera u smjeru kulta spomenika nije naklonost prema estetici ili povijesti, već neodoljiv, čak prinudan osjećaj. Kada bi bila riječ samo o prvom, poziv na zakonsku zaštitu bio bi potpuno neopravdan. Odakle estetima i znanstvenicima pravo zahtijevati da se u ime njihovih umjetničko-povijesnih sklonosti prestane poštivati građansko pravo u tisuću točaka, a da bi se istodobno iz razumskih razloga ograničilo slobodno raspolaganje spomenicima? Zakon o zaštiti spomenika koji ima dobre izglede za uspjeh moći će se utemeljiti jedino na postojanju i sveopćoj rasprostranjenosti čuvstva koje je, slično vjerskom osjećaju, neovisno o nekoj osobitoj estetskoj ili povijesnoj izobrazbi, o kojem se ne može promišljati razumski, a nepodnošljivo nam je ukoliko nije zadovoljeno.

Ono što je u Dehiovu poimanju „spomenika kao dijela našega nacionalnog bitka“, usprkos njegovim naprednim spoznajama, polovično i manjkavo, po prirodi bi se stvari osvetilo, pogotovo kada bismo pokušali izvesti temelj za praktični tretman spomenika. Dehiova kratka formula za to glasi „konzervirati, ne restaurirati“, s tim da su restauratori u njegovim tumačenjima već dovoljno loše prošli. Takvo odlučno protivljenje svakom vraćanju spomenika u prijašnje stanje Dehio je iskazao već prije dvije godine na njemačkom Danu spomenika.[16]Riegl vjerojatno misli na Dehiovo izlaganje održano na trećim Danima njege spomenika u Erfurtu 1903. Ondje je Dehio ponudio model naobrazbe arhitekata i povjesničara umjetnosti u njezi spomenika. … Continue reading Razumljivo je zašto je naišao na žestoko protivljenje arhitekata koji se bave restauriranjem. Teže je razumjeti to što mu od strane njegovih kolega, povjesničara umjetnosti, nije pružena podrška kakvu je vjerojatno i sam očekivao. Čini se da su povjesničari umjetnosti primijetili slabu stranu Dehiove polemike i da su zato, usprkos tome što su izrazili odobravanje proklamiranim načelima, ostali suzdržani prema tumačenjima tih načela. Mana uistinu postoji; počiva u onom opetovano istaknutom zaostatku „nacionalno-povijesne“ vrijednosti koju Dehio još uvijek želi povezati sa spomenikom, pored toga ili usprkos tome što je prepoznao emotivno značenje spomenika. Dokaz za to, koji istodobno objašnjava kako dolazi do najtežih nesporazuma između arhitekata i povjesničara umjetnosti, podastrijet ćemo kasnije; kako bismo stekli dovoljno jasnu sliku, preporučljivo je prvo upoznati mišljenje modernoga umjetnika o biti i osnovnim načelima njege spomenika.

Doduše, arhitekt Bodo Ebhardt u svojem spisu ne daje preciznu definiciju „spomenika“, no ne ostavlja mjesta za sumnju u to da za njega vrijednost spomenika uglavnom počiva na njegovom povijesnom značenju. Prema Ebhardtovu mišljenju, definicija bi morala glasiti otprilike: Štitimo spomenik jer nam on na svoj način omogućava cjelovitu sliku jednoga ranijeg  kulturnopovijesnog razvojnog stupnja. Po njemu bi nas pri pogledu na plemićki grad iz 13. stoljeća osjećajem užitka uglavnom ispunjavale asocijacije stručnoga tipa u vezi s tim plemićkim gradom; radujemo se što na plemićkom gradu pronalazimo sve one stvari karakteristične za kulturni život 13. stoljeća, koje smo upoznali putem stručne naobrazbe. Dakle, i prema tom shvaćanju opet očekujemo da će spomenik u nama pobuditi osjećaj ugode; no taj osjećaj nije neposredan poput estetskoga, koji je uvjetovan shvaćanjem, formom i bojom spomenika, ili onaj neodoljivi osjet ugođaja koji nam se javi pri pogledu na „staro“ samo po sebi, već se do tog osjećaja stiže tek zaobilaznim putem svjesne refleksije, putem povezivanja naučenih predodžbi koje dolaze izvana.

Kulturnopovijesna slika koju prizivamo u skladu s takvim poimanjem spomenika jasnija je, a asocijacije pomoću kojih se ta slika stvara bogatije, ukoliko je spomenik potpuno očuvan. Dakle, gledano s toga stajališta ruševini plemićkoga grada uvijek ćemo odlučno pretpostaviti u potpunosti očuvan plemićki grad. Ali što ako imamo ruševinu koja daje nedostatna uporišta za nadovezivanje potrebnih asocijacija? Prema Ebhardtovu mišljenju, da bi se takva ruševina učinila prikladnom za kult spomenika, dijelove koji nedostaju treba nadopuniti prema svrhovitosti, a praznine treba ispuniti: jednom riječju, plemićki grad koji se pretvorio u ruševinu mora se vratiti u prijašnje stanje. Samo je jedna stvar strogo uvjetovana: nadopune moraju precizno oponašati forme koje su ranije postojale na istom mjestu, ili, ukoliko se o tome više ne mogu pronaći točni podaci, treba ih kopirati, ili nacrtati nove predloške prema „pravim“ uzorima iz istoga vremena i istoga kulturnog kruga. To što su kod takvih nadopuna materijal i izvedba novi, prema Ebhardtovu mišljenju nije od presudnoga značenja. „Povijesna“ vrijednost spomenika koju Ebhardt uglavnom priznaje, ne temelji se na materijalu ili na izvedbi, već na formi. Ako nas promatranje plemićkoga grada vraćena u prijašnje stanje uvjeri da sve njegove forme odgovaraju običajima i potrebama 13. stoljeća, a da nas nijedna pojedinost ne zasmeta kao anakronizam, u nama se pri pogledu na tako stvoreni prikaz kulture srednjega vijeka rađa priželjkivani osjećaj zadovoljstva, bez najmanjega negodovanja zbog dopunjenih dijelova. Asocijacije koje su u ovom slučaju uvjet za osjećaj zadovoljstva, nadovezuju se na forme, a ne na stvarno vrijeme izrade. Da tome nije tako, ne bi postojao ni povijesni roman koji se našoj svijesti obraća neposredno, bez stvarnih poveznica, za razliku od restauriranoga plemićkoga grada koji se barem opipljivo i vidljivo obraća našim osjetilima.

Načela kojih se arhitekt Ebhardt drži u svojem poimanju biti i zadaća njege spomenika morala bi glasiti: Štitimo spomenike zbog njihove povijesne vrijednosti; a kako bismo naglasili tu povijesnu vrijednost, po potrebi ih moramo vratiti u prijašnje stanje.

Vidimo da su to ista ona načela koja su gotovo bez iznimke prevladala u javnoj njezi spomenika posljednje trećine 19. stoljeća. U Austriji je njihov najistaknutiji predstavnik bio Friedrich von Schmidt.[17]Friedrich von Schmidt, njemačko-austrijski arhitekt, stilski restaurator i sveučilišni predavač. Studirao u Stuttgartu, od 1843. u Kölnu se aktivira oko izgradnje stolne crkve. Potom od 1857. do … Continue reading Jasno, široko rasprostranjena i među obrazovanima duboko ukorijenjena sklonost, kao što je sklonost povijesnim asocijacijama, nije mogla nestati jednim udarcem, kada se krajem prošloga stoljeća iz „povijesne“ vrijednosti spomenika postupno počela razvijati „starosna“ vrijednost koja se obraćala emocijama neposredno.[18]U spisu Moderni kult spomenika (Wien Braumüller 1903, 15-17), pokušao sam obrazložiti proces proizlaženja starosne vrijednosti spomenika iz povijesne vrijednosti, koja počiva na stručnoj … Continue reading Još i danas se često uvažava povijesna vrijednost spomenika, katkad i s divljenjem, stoga je Ebhardt potpuno u pravu kada kao najjači argument u korist svojega shvaćanja citira naloge za vraćanje plemićkih gradova u prijašnje stanje kakvi se u Njemačkoj još uvijek izdaju.[19]Osudu načela „vraćanja u prijašnje stanje“ pratimo od Muthesiusova kritičkog teksta „Vraćanje“ naših starih građevina „u prijašnje stanje“ iz 1902. (u antologiji Njega spomenika u … Continue reading Izvjesno poštovanje prema „povijesnom“ spomeniku bez sumnje još i danas postoji; na kraju ćemo barem uopćeno pokušati naznačiti područja na kojima se najsnažnije i najpostojanije održalo ovo nekada svemoguće shvaćanje. 

Osim njega, danas je vrlo rašireno i novije mišljenje koje ni sam Ebhardt ne može prezreti,  a prema kojem se vrijednost spomenika temelji na načinu na koji on stvara ugođaj i kojim se neposredno obraća čuvstvima. No ustupak u smjeru takvoga shvaćanja, koji je Dehio učinio svojom definicijom spomenika, kod Ebhardta ćemo uzalud tražiti. Jasno je da on ne osporava „čaroliju umiruće ruševine“ koju su otkrili već slikari baroka; no nema sumnje da Ebhardt ruševinu gleda kao nužno zlo koje može biti prihvatljivo „iz praktičnih razloga“, i to kada postoji nedostatak sredstava. Tamo gdje ima raspoloživih sredstava apsolutno treba dati prednost povratu izvornoga, to znači, ugođajna vrijednost (za koju je ruševina plemićkoga grada odveć hotimičan, a zbog toga i relativno manje djelotvoran medij) prema Ebhardtovu je mišljenju loš nadomjestak za povijesnu vrijednost spomenika.

No Ebhardtovo uvjetovano priznanje vrijednosti ruševine nije jedino čime on pokazuje izvjesno poštovanje prema sve većoj važnosti ugođajne vrijednosti u njezi spomenika. Premda se izrijekom bori protiv formule „konzervirati, ne restaurirati“ jer, navodno, najbolje konzerviranje leži baš u restauriranju i jer su dosadašnji pokušaji konzerviranja bez restauriranja svi završili „užasno u umjetničkom smislu“, glavni je dio njegove brošure posvećen nabrajanju i razmatranju pravila o održavanju ruševina. Temeljna načela koja je sastavio uglavnom je nametala izrazita težnja za očuvanjem povijesnih obilježja, ali među njima su i načela koja otkrivaju potpuno razumijevanje za glavna sredstva kojima spomenik stvara ugođaj. Recimo, to što Ebhardt zahtijeva da se izvedba fuga pomakne 3-4 cm dublje od prednje linije kamena kako bi se u njima spasile sjene, koje su toliko dragocjene i neizostavne za stvaranje ugođaja – tu je riječ je o postupku koji se, nažalost, pri učvršćivanju starih zidina prečesto zapostavlja. Takav tretman fuga prije svega šteti povijesnoj vrijednosti, jer su fuge izvorno sasvim sigurno bile ispunjene, a Ebhardt je u pravu kada to i sam potvrđuje. No kada fuge ipak ostavlja otvorenima tako da stvaraju sjene, možda i nehotice iskazuje poštovanje pogledu na starost po sebi, ali i osjećaju za ugođaj koji se na njoj temelji. Stoga će čak i onome koji više ne traži najvažnije od vrijednosti spomenika u povijesnim obilježjima, koristiti čitanje temeljnih načela očuvanja ruševnih plemićkih gradova, koje je Ebhardt razvio u svojoj brošuri.

Premda ne otvoreno, i sam se Ebhardt na izvjestan način drži prisiljenim priznati starosnu vrijednost spomenika, a time djelomice pobija svoju temeljnu misao o povijesnoj vrijednosti kao jedinom vrijednosnom čimbeniku kod spomenika. Takav se prijestup u njegovim objašnjenjima može promatrati i s druge strane – one estetske.

U svojem ustrajavanju na vjernosti i autentičnosti, Ebhardt razvija puritansku strogoću. Između ostaloga, traži da čak i za zahvate na plemićkim gradovima koji se izvode na privatni račun, građevinski program izradi i financira Vlada (očito u smislu upravnoga tijela za zaštitu spomenika); nadalje, on zahtijeva da se privatnicima u potpunosti zabrane iskopavanja na području plemićkih gradova (od kojih se, u pravilu, očekuje da pruže najvažnija uporišta za vraćanje u prijašnje stanje). Te su odredbe stvorene u interesu povijesno najvjernijeg povrata nekadašnje forme plemićkoga grada, a ni jedan ih se zakonodavac nije usudio ugraditi u zakon o zaštiti spomenika jer ipak zadovoljavaju tek znanstveničko-učenjačke strasti. Ebhardt izričito zahtijeva da nadopunjeni dijelovi zidova budu obilježeni određenim znakovima; već prema stupnju vjernosti u odnosu na „autentičnost“[20]die Echtheit: raspravu o jednom od ključnih konzervatorskih problema – istinitosti spomenika – stilski su restauratori brzo preuzeli od Ruskina. Već je 1864. George Gilbert Scott u tekstu On … Continue reading pripadajućih dijelova, ti znakovi tvore skalu kakvu ni „teoretičari“ koje Ebhardt toliko kleveće ne bi domišljatije skrojili, a, kako ćemo uskoro čuti, u vrlo su čudnom kontrastu prema umjetničkom elanu koji se inače od restauratora očekuje. Pomislili bismo da će u namjeri apsolutne povijesne vjerodostojnosti koja se može postići samo savjesnim proučavanjem starih uzora i obavijesti iz pisanih izvora, umjetnik-stvaralac u arhitektu koji se bavi restauriranjem u potpunosti ustuknuti pred povjesničarom. No upravo protiv toga Ebhardt ulaže najtemperamentniji prosvjed. Ne samo da arhitekt ne treba pomoć povjesničara kako bi namaknuo „podlogu“ za povrat u prijašnje stanje, već presudnu ulogu kod svakoga restauriranja ima upravo umjetnik. Ebhardt neumorno ponavlja da je to uvijek u prvome redu stvar osobnosti. Kada bi se uistinu radilo o pukom kopiranju povijesnih datosti, bilo bi neshvatljivo zašto se traži umjetnik-stvaralac, dok je za izvršenje takve zadaće, ukoliko su mu pribavljeni povijesni uzori čija je forma neupitna, dovoljan i tehničar. Bez daljnjega shvaćamo da su kod proizvoljnih restauriranja u razdoblju romantizma arhitekti-izumitelji igrali glavnu ulogu. Dakako, Ebhardt za te prvijence moderne njege spomenika, zbog toga što im nedostaje povijesna vjerodostojnost, ima samo riječi pokude. Time što traži da sve zahvate na vraćanju plemićkoga grada u prijašnje stanje vodi umjetnik koji će iznalaziti rješenja, Ebhardt nepobitno priznaje da postoje zadaće za kreativne arhitekte, i da nije potrebno, poput faksimila, kopirati samo povijesno zajamčene uzore.[21]U vezi s tim još jednom ukazujemo na izjavu koja je navedena ranije, a prema kojoj su dosadašnji pokušaji donošenja mjera koje služe isključivo održavanju ruševina plemićkih gradova donijele … Continue reading No time pobija svoje vlastito stajalište o isključivoj „povijesnoj“ vrijednosti svih spomenika, jer ono što je nanovo izmišljeno nije povijesno i zato u nama ne može oživjeti vjernu kulturnu sliku proteklih razdoblja. A zapravo, moderni promatrač koji misli i osjeća, kolikogod primjerenim držao neke pojedinosti toga povrata u prijašnje stanje ili pak njegov cjelokupni sustav, kolikogod on odgovarao slici koju je zamislio, svaki će povrat srednjovjekovnoga plemićkoga grada u prijašnje stanje promatrati s velikim nepovjerenjem, jer se neće moći otresti pomisli da je sve razmjere, linije i forme u stvarnost pretvorilo uživljavanje modernoga umjetnika-stvaratelja.

Istina, treba dati za pravo Ebhardtu kada piše da gotovo i nema slučaja kod kojega je moguć potpuni povrat nekoga plemićkoga grada u prijašnje stanje prema postojećim, sigurnim osnovama, i da je gotovo uvijek umjetniku-stvaratelju koji se prihvati nadopunjavanja i koji, dakako, izmišlja „u starom duhu“ ipak dopuštena manja ili veća sloboda djelovanja. No tada ne smijemo očekivati da promatrač povrat izjednači s vjernom kulturnopovijesnom slikom prošlosti; naravno, prije nekoliko desetljeća to nije uzimano jako strogo, ali danas, kada su naša osjetila zahvaljujući pomnim studijama koje proniču sve dublje mnogo izoštrenija u pogledu povijesnih pojedinosti, više ne dopuštamo nikakve obmane.[22]keine Täuschung: Riegl se nastavlja na raspravu o istinitosti u slici spomenika prije i nakon restauratorskoga zahvata, započetu u Ruskinovim spisima 1849. uporabom riječi Laž (Lie) a nastavljenu … Continue reading

Ovime smo stigli do točke iz koje izvire temeljni nesporazum između povjesničara umjetnosti i arhitekata u vezi njege spomenika, a koji se, što dokazuju upravo ova dva spisa o kojima je riječ,  još i danas neprestano ponavlja. Ebhardt kaže: Restaurator samo teži povijesnoj autentičnosti, povjesničar (on ga zove „teoretičar“) tu nema što tražiti. Dakle, čak i nepristrani arhitekti priznaju da sva „povijesna“ restauratorska djelatnost počiva na suradnji obiju profesija, a Ebhardt pribavljanje osnova drži odveć laganim ukoliko misli da ih djelatni arhitekt može pribaviti onako usput. Prilično je jasno zbog čega povjesničar, koji se makar djelomice drži teorije o „povijesnoj“ vrijednosti spomenika, izražava suprotno mišljenje. „Njega spomenika nije zadaća umjetnika, uglavnom se kreće u području povijesnoga i kritičkoga razmišljanja“. Tako se Dehio izražava u svom spisu, na mjestu na kojem raspravlja o biti restauriranja našega doba.[23]Riegl vjerojatno misli na odlomak iz Dehiova govora: „u nejasnoćama oko prave biti spomenika javno (je) mnijenje upalo u zabludu da je riječ o zadaći za umjetnike, dok ona zapravo leži u … Continue reading

Izgleda da je upravo ta rečenica odvratila povjesničare umjetnosti od toga da se odmah slože s Dehiom u mjeri u kojoj to zaslužuju njegova izlaganja. Zapravo, treba energično prosvjedovati. Prije svega, Dehio ovdje proturječi vlastitoj spoznaji koju je proklamirao ranije, a to je da u spomeniku štitimo „dio nacionalnoga bitka“. Osjećaj nacionalne pripadnosti kao temelj vrijednosti spomenika nema ništa ni s područjem povijesnoga, niti s područjem kritičkoga razmišljanja. Već smo napomenuli da Dehia do očitovanja koje je u suprotnosti s njegovim vlastitim temeljnim uvjerenjem nije dovelo ništa drugo do brkanja emotivnog aspekta koji je pravilno prepoznao, s potpuno različitim aspektom shvaćanja spomenika, koji doista leži u kritičkom području, a to je povijesni aspekt. Dehio je jasno osjetio da u najmodernijoj razvojnoj fazi toga shvaćanja inovativni umjetnik nema što tražiti; no, u polemici s njim previdio je da ni povjesničar više ne tvori nadležni forum za prosuđivanje vrijednosti spomenika. Njega spomenika zasigurno nije zadaća umjetnika, no ona se ne nalazi ni u području povijesnoga i kritičkoga promišljanja, već se uglavnom pretvorila u stvar osjećaja.

Tek kada to poimanje postane dovoljno rašireno, otpast će nesporazum između arhitekata i povjesničara, jer predmet svađe između suprotstavljenih strana tvori tek ono „povijesno“ u shvaćanju spomenika. Danas još uvijek nismo stigli toliko daleko pa gospodin Ebhardt ne samo da će po svojim uzornim temeljim načelima očuvati brojne ruševine plemićkih gradova, već će „umjetničkim sposobnostima arhitekta“ mnoge plemićke gradove i vratiti u prijašnje stanje. Iako je naša povijesna naobrazba već toliko uznapredovala da smo davno naučili uviđati koliko je nedostatno zadovoljavanje našega nagona za zornom kulturnopovijesnom spoznajom kakvu su nam u stanju pružiti nepotpuna djela poput restauriranih plemićkih gradova i crkava, muzejskih predmeta i tome slično, radost koju pružaju takve „žive slike“ iz povijesti još uvijek ima brojne pristalice. Objekti koji to čine uglavnom su ili građevine koje su se održale u neprekinutoj uporabi, kao što su srednjovjekovne katedrale kojima ne možemo dopustiti da propadnu, a ne možemo ih ni nadopuniti modernim zakrpama, ili pak djela koja su proizišla iz posve različitih kulturoloških okolnosti od ovih modernih, pa već iz toga razloga ne mogu prihvatiti moderne forme. Posljednjoj vrsti pripadaju plemićki gradovi. To što se upravo plemićki gradovi, usprkos jakom (prejakom) ugođajnom dojmu koji ostavljaju njihove ruševine, danas tako pažljivo podvrgavaju vraćanjima u prijašnja stanja, može se barem donekle objasniti razumljivom željom njihovih plemenitih vlasnika da u spomen na podrijetlo svojega staleža, na obrtnike koji izrađuju oružje u dobro utvrđenim plemićkim gradovima, makar vanjskom formom ponovno udahnu život dijelu svojega vlastitoga bitka.

Izvori ilustracija:

Pri vrhu stranice: Fotografski portret Aloisa Riegla oko 1890. godine. https://en.wikipedia.org/wiki/Alois_Riegl#/media/File:Alois_Riegl.jpg

Slika 1: Ulomak naslovnice Rieglova članka. https://archiv.ub.uni-heidelberg.de/artdok/2813/1/Riegl_Neue_Stroemungen_in_der_Denkmalpflege_1905.pdf

Slika 2: Ulomak naslovnice Dehiova govora caru Vilimu II. https://digi.ub.uni-heidelberg.de/diglit/dehio1905

Slika 3: Krajolik Weiβenkirchena danas. https://www.donau.com/de/donau-niederoesterreich/infos-service/flusskreuzfahrt/anlegestellen/weissenkirchen/

Slika 4: Emil Bieber, Portret Boda Ebhardta oko 1913. https://www.gettyimages.ie/detail/news-photo/bodo-ebhardt-architekt-geheimrat-d-portrait-um-1913-foto-news-photo/548811691

Slika 5: Odlomak naslovnice Ebhardtove publikacije Über Verfall Erhaltung und Wiederherstellung von Baudenkmalen. https://digi.ub.uni-heidelberg.de/diglit/ebhardt1905/0007/image

References

References
1 Alois Riegl, Neue Strömungen in der Denkmalpflege, Mitteilungen der k. k. Zentral-Kommission für Erforschung und Erhaltung der Kunst- und historischen Denkmale, Dritte Folge, IV/1-3, Beč, siječanj-ožujak 1905, stupci 85-104. Prevela Libuše Jirsak.
2 Denkmalschutz und Denkmalpflege im neunzehnten Jahrhundert. Rede zur Feier des Geburtstages Sr. Maj. des Kaisers, gehalten in der Aula der Kaiser Wilhelm-Universität am 27. Januar 1905 von Dr. Georg Gottfried Dehio, o. Prof. der Kunstgeschichte. Straßburg J. H. Ed. Heitz 1905 80 27 S. (Izvorna Rieglova bilješka).
3 Bodo Ebhardt (1865-1945), arhitekt i stilski restaurator plemićkih gradova u Njemačkom Carstvu. Proslavio se – i bio osuđivan – radovima na restauriranju plemićkoga grada Hohkönigsburg u Alzasu u čast cara Vilima II. početkom 20. stoljeća. Autor više studija o istraživanju i restauriranju plemićkih gradova, među kojima Die Grundlagen der Erhaltung und Wiederherstellung deutscher Burgen, na temelju izlaganja održanoga na prvom Danu njege spomenika u Dresdenu 1900. Godine 1899. osnovao je Njemačku udrugu za plemićke gradove (Deutsche Burgenvereinigung), iste je godine započeo objavljivati časopis Der Burgwart, a autor je i tri sveska Deutsche Burgen. Svim je publikacijama utjecao na Gjuru Szabu.
4 Über Verfall, Erhaltung und Wiederherstellung von Baudenkmalen mit Regeln für praktische Ausführungen, (O propadanju, održavanju i vraćanju građevinskih spomenika u izvorno stanje s pravilima za praktične izvedbe), Bodo Ebhardt, arhitekt, Berlin, Franz Ebhardt & Co. 1905 80 49 S. (Izvorna Rieglova bilješka).
5 Misli na Dane njege spomenika koji su se od 1900. godine održavali u različitim njemačkih gradovima, počevši od Dresdena. Ti su skupovi postali središnja manifestacija i mjesto rasprave o konzervatorskim problemima, što je nastavljeno desetljećima, s tim da je i prije Prvoga svjetskoga rata ovdje razvijena suradnja njemačkih i austrijskih stručnjaka. Riegl nije sudjelovao ni na jednom od tih skupova. Glavni predstavnik austrijske službe zaštite bio je Josef Neuwirth, koji je o njima izvješćivao Središnje povjerenstvo i austrijsku javnost.
6 Porijeklo Rieglove širine pogleda može se sagledavati dvostruko: prvo, sin je višenacionalne domovine i drugo, dio njegova odrastanja i formacije podjednako čine galicijski Sthetli, tirolske crkvice, Dioklecijanova palača i slikovite ulice netaknutih dijelova Rima kao mlade talijanske prijestolnice.
7 Riegl je 1. rujna 1904. na skupu njemačkih historičara u Salzburgu održao predavanje Salzburgs Stellung in der Kunstgeschichte, u kojem je ustvrdio da je Salzburg grad s talijanskim utjecajima i „elementima ugođaja“, Stimmungselemente. Usp. N. N. Deutscher Historikertag, Neue Freie Presse 14376, Beč, 2. rujna 1904, 7.
8 Weißenkirchen, gradić u Donjoj Austriji u kulturnom krajoliku doline Dunava Wachau, od 2000. na Popisu svjetske baštine UNESCO-a.
9 Riječ je o Wachaubahn ili Donauuferbahn, željeznici izgrađenoj početkom 20. stoljeća. Pruga je probijena kroz vinograde i središte naselja, a danas je turistička atrakcija. Među prvim manifestacijama nemira zbog ovoga vida napretka izgradnjom prometne infrastrukture bilježi se osuda željeznica. U Ruskinovoj Luči pamćenja iz 1849. stoji: pa i sama tišina prirode polako nam izmiče (…) i duž željeznih žila rasprostrtih po tijelu naše zemlje udaraju i teku vatreni otkucaji njezine energije, svakim satom sve vreliji i brži. Sva se životnost kroz te uzdrhtale arterije sažimlje u središnjim gradovima… Usp. John Ruskin, Luč pamćenja, Anatomija povijesnoga spomenika, Zagreb 2006, 313.
10 im modernen Fremdenviertel: misli na „pijemontske četvrti“, izgrađene u istočnim dijelovima Rima i u Vatikanu od 1870ih godina uz donošenje dviju osporavanih regulatornih osnova. U četvrtima Eskvilina, Viminala i Kvirinala te istočno od Aurelijanovih zidina do Rieglova teksta izrasle su blokovi kao plod proširene spekulacije. Hermann Grimm je 1886. u knjižici La distruzione di Roma pisao o spekulaciji i razaranju staroga Rima.
11 Rijedak slučaj spominjanja vlastita iskustva povučena erudita, koji je, kao student Theodora von Sickela, Rudolfa Eitelbergera, Moriza Thausinga i Franza Wickhoffa, 1881. i 1884. kao stipendist boravio u Rimu. Cornelius Gurlitt je 1887. u Stuttgartu objavio Povijest baroknoga stila u Italiji, započevši mijenjati stajališta.
12 eine Dorflinde: odjek Rieglova zastupanja očuvanja Naturdenkmale vidi se u zaštićivanju Gupčeve lipe u Stubici djelovanjem Hrvatskoga državnog konzervatorskog zavoda usred Drugoga svjetskog rata. Usp. Anđela Horvat, Konzervatorski rad kod Hrvata, Zagreb 1944, 18.
13 Porijeklo ovakvog vrednovanja male arhitekture i slikovitih ruralnih ambijenata unutar prirodnog krajolika može se također naći u Ruskinovoj Luči pamćenja iz 1849. Taj tekst započinje opisom alpskih proplanaka Jure, a od značajnijih primjera arhitekture pisac ističe kućicu u Grindelwaldu, prateći u tome slikara Williama Turnera koji je već 1802. prikazao tamošnje ledenjake.
14 die Demokratisierung des Denkmals: znatno jasnije očitovanje uloge mnoštva u poimanju kulturne i prirodne baštine početkom 20. stoljeća no što je to Riegl postavio dvije godine ranije u Modernome kultu spomenika.
15 Rassezusammengehörigkeit: Dehio je u Carskom govoru na pogrdan način spomenuo „anglosaksonsku rasu“.
16 Riegl vjerojatno misli na Dehiovo izlaganje održano na trećim Danima njege spomenika u Erfurtu 1903. Ondje je Dehio ponudio model naobrazbe arhitekata i povjesničara umjetnosti u njezi spomenika. Prednost je, dakako, dao povjesničarima umjetnosti (die Gelehrte), dok su arhitekti zamišljeni kao provoditelji učenjačkih koncepata konzerviranja. Usp. Georg Dehio, Prednaobrazba za njegu spomenika, Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, Zagreb 2019, 61-71. Za suvremeno čitanje vidi Thomas Will, Pred spomenikom – znanstvenik ili umjetnik?, u: Određivanje granica: Održavanje spomenika između kulture građenja i politike sjećanja, Zagreb 2020, 7-20.
17 Friedrich von Schmidt, njemačko-austrijski arhitekt, stilski restaurator i sveučilišni predavač. Studirao u Stuttgartu, od 1843. u Kölnu se aktivira oko izgradnje stolne crkve. Potom od 1857. do 1859. predavač na milanskoj Akademiji Brera, gdje ga je zamijenio 23-godišnji Camillo Boito. Od 1859. predavao je srednjovjekovnu umjetnost na Arhitektonskome odjelu bečke Likovne akademije. Jedan od najistaknutijih arhitekata Gründerzeita u Beču, projektant crkava i javnih građevina. Od 1862. voditelj gradnje na Bečkoj stolnoj crkvi. Od 1860. do smrti 1891. bio je i član Središnjega povjerenstva.
18 U spisu Moderni kult spomenika (Wien Braumüller 1903, 15-17), pokušao sam obrazložiti proces proizlaženja starosne vrijednosti spomenika iz povijesne vrijednosti, koja počiva na stručnoj naobrazbi, preko prijelaznoga stupnja neodređenih granica, odnosno, preko „kulturnopovijesne“ vrijednosti. (Izvorna Rieglova bilješka).
19 Osudu načela „vraćanja u prijašnje stanje“ pratimo od Muthesiusova kritičkog teksta „Vraćanje“ naših starih građevina „u prijašnje stanje“ iz 1902. (u antologiji Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, 43-48), a Ebhardtov je rad osudio njemački povjesničar umjetnosti Otto Pieper (1841-1921) na šestom Danu njege spomenika u Bambergu 1905, objavljujući pamflet Wie man nicht restaurieren soll protiveći se radovima u Hohkönigsburgu u čast cara Vilima II. Tri godine poslije Ebhardt i car zbog toga su projekta ismijavani u karikaturama.
20 die Echtheit: raspravu o jednom od ključnih konzervatorskih problema – istinitosti spomenika – stilski su restauratori brzo preuzeli od Ruskina. Već je 1864. George Gilbert Scott u tekstu On the Conservation of Ancient Architectural Monuments and Remains pisao o value of authenticity, premda je brojnim restauratorskim postupcima upravo poništavao autentični „rječnik“, stvoren spajanjem izvorne arhitektonske tvorevine, dogradnji i utjecaja vremena i ljudi.
21 U vezi s tim još jednom ukazujemo na izjavu koja je navedena ranije, a prema kojoj su dosadašnji pokušaji donošenja mjera koje služe isključivo održavanju ruševina plemićkih gradova donijele „u umjetničkom smislu užasan“ rezultat. U toj je izjavi sadržana vrijednosna procjena spomenika sa stajališta modernoga umjetničkog ukusa, koja je u osnovi nespojiva s pojmom spomenika, ali je vrlo razumljiva kada je donosi umjetnik-stvaratelj. (Izvorna Rieglova bilješka).
22 keine Täuschung: Riegl se nastavlja na raspravu o istinitosti u slici spomenika prije i nakon restauratorskoga zahvata, započetu u Ruskinovim spisima 1849. uporabom riječi Laž (Lie) a nastavljenu u krugu Williama Morrisa nakon 1877. korištenjem pojma krivotvorina (forgery), u tekstovima Camilla Boita 1880ih (falsare) te u raspravama njemačkih stručnjaka na Danima njege spomenika nakon 1900. godine.
23 Riegl vjerojatno misli na odlomak iz Dehiova govora: „u nejasnoćama oko prave biti spomenika javno (je) mnijenje upalo u zabludu da je riječ o zadaći za umjetnike, dok ona zapravo leži u području povijesno-kritičkog mišljenja.“ Usp. Georg Dehio, Zaštita i njega…, Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, Zagreb 2019, 127.