Restauratori[1]Objavljeno pod naslovom I restauratori u: Daniela Lamberini, Teorie e storia del restauro architettonico, Polistampa, Firenze 2003, 77-88. S talijanskoga prevela Ana Vukadin.
Camillo Boito
Kada ste vidjeli najavu ove teme, mora da vam se učinila veoma dosadnom; no kada ja, kojega su ovi ljubazni prizivači umjetnosti od prije četiri ili pet stoljeća pozvali da predaje pred tako cijenjenim slušateljstvom, budem završio s govorom, predavanje će vam se činiti još dosadnijim od teme.[2]Boito održava predavanje u Torinu 7. lipnja 1884. povodom Opće talijanske izložbe, unutar tzv. Srednjovjekovnog kaštela (Borgo medievale), sklopa replika pijemontskih povijesnih građevina … Continue reading
Sva će krivnja biti na govorniku, budući da je tema sama po sebi lijepa i raznolika. Da bi se dobro restauriralo, valja voljeti i razumjeti spomenik na kojemu se radi, bila to skulptura, slika ili građevina, a time i staru umjetnost općenito. A koja su to stoljeća voljela i razumjela ljepotu prošlosti? Kako je mi danas volimo i razumijemo?
Neću ni časka časiti, gospodo, da vam za vašu utjehu kažem kako glede tih stvari mi živimo u veoma sretnom razdoblju; štoviše, otkako je svijeta i vijeka, nije nikada bilo sretnijeg razdoblja od našega. Samo pretresite modernu i antičku povijest svih zemalja i naroda: ovih posljednjih pedeset ili šezdeset godina ističu se štovanjem i nepristranim poznavanjem svega onoga što je bilo nekoć u stvarima umjetnosti i ljepote.[3]Ovdje se Boito vjerojatno referira na početne rečenice iz Manifesta Društva za zaštitu starih građevina iz 1877, gdje se također govori o pojavi „novog zanimanja“ ili novog senzibiliteta za … Continue reading Egipatska piramida, grčki hram, rimski amfiteatar, kršćanske katakombe, bizantska krstionica, lombardska bazilika, šiljatolučna katedrala, palače iz 16. stoljeća, kartuše 17. stoljeća i sitničarije 18. stoljeća nemaju za nas tajni. Svuda ulazimo vođeni svojim kritičkim njuhom i povijesnom jasnovidnošću; blistavo rasvjetljujemo svaki predmet svojim suvremenicima i potomcima. Iskapaju se gradovi što tisućama godina bijahu izgubljeni, iz grobnice se vade velebne neznane civilizacije. Ma kakvi Pompeji i Herkulanum! I u toj velebnosti traga se za pojedinostima; nemamo mira sve dok tijelo kakvog stupa, isječak kipa, ulomak uklesane riječi ili odlomljeni komad bronce, zlata ili ilovače ne razotkriju našoj nestrpljivoj i neumornoj znatiželji najdublju svoju tajnu. U svom duhu spajamo asirska čudovišta i vedru Fidijinu ljupkost, Mina iz Fiesolea i Berninija, blaženog Angelica i ludu Sodomu iz Vercellija, vašeg Pijemontežanina.
Od lakrdijaša Olivierija iz Torina (zadržimo se na trenutak u ovoj dragoj pokrajini), od raskošnoga Galliarija iz Andorna,[4]Fabrizio Galliari (1709-1790), scenograf, 1742. radio u Regio ducal teatru u Milanu. Potječe iz obitelji scenografa i vedutista djelatnih od 16. do 18. stoljeća. koji se donekle podudara s Bibbienom[5]Bibbienom: Boito ne piše o kojem je konkretno članu porodice riječ, pa se može raditi o Ferdinandu (1657-1743), njegovu bratu Francescu (1659-1739.) ili o Ferdinandovim sinovima Alessandru … Continue reading i Tiepolom,[6]Giambattista Tiepolo (1696-1770), slikar iz Venecije, jedan od glavnih predstavnika rokoko-slikarstva u Europi. Od važnijih djela su zidne slike u nadbiskupskoj palači u Udinama (1726-1730), platna … Continue reading od Boetta iz Fossana[7]Giovenale Boetto (1604-1678), inženjer, arhitekt i topograf. Projektirao crkvu sv. Sebastijana u Fossanu, druge crkve u Pijemontu i vile za obitelj Savoia. koji je bio neka vrst Callota[8]Jacques Callot (oko 1592-1635), francuski grafičar i crtač. i od Moncalva iz Monferrata,[9]Guglielmo Caccia, zvan Moncalvo (1568-1625), slikar brojnih fresaka u Pijemontu i Lombardiji. rado se vraćamo na Bernardina Lanina iz Valdugge[10]Bernardino Lanino (oko 1512-oko 1583), slikar, od 1546. u Milanu, djeluje pod utjecajem Gaudenzija Ferrarija. i na njegovog velikog učitelja Gaudenzia Ferrarija,[11]Gaudenzio Ferrari (1480-1546), slikar, pod utjecajem Bramantina, Perugina, Leonarda i Correggia. Glavno djelo su mu freske u crkvi San Cristoforo u Vercelliju (1532-1534). koji je također rođen u Val Sesiji i kojemu na svetom i čudesnom brdu Varallu doskora kane odati počast četvrte stogodišnjice; od jedinstvenog Defendentea De Ferrarisa iz Chivassa,[12]Defendente de Ferraris (oko 1480/85-oko 1540), pijemontski slikar. čijim smo se djelima divili, a ime mu nismo znali do prije nekoliko godina, prelazimo na Gerolama Giovenonea iz Vercellija,[13]Gerolamo Giovenone (oko 1490-1555), slikar djelatan u Vercelliju, prvo pod utjecajem Ferrarisa, potom Gaudenzija Ferrarija. na slavnog Ambrogia zvanog Borgognone[14]Ambrogio da Fossano Borgognone (ili Bergognone, vijesti od 1481. do 1522), s Vincenzom Foppom glavni predstavnik lombardskog slikarstva prije dolaska Leonarda. Pored Leonardova utjecaja u djelu mu se … Continue reading koji je rođen u pijemontskom mjestašcu Fossano u Macrinu d’Alba, i još dalje, na slike u crkvi staroga groblja u Avigliani,[15]Crkva sv. Petra (del Cimitero), s dvije apside, podignuta u 12., proširena u 15. stoljeću, kada nastaju i freske s prikazima iz Djevičina života. u grobljanskoj crkvi u Buttiglieri d’Asti i sakristiji Sv. Antuna u Ranversu[16]Opatija S. Antonio u Ranversu, zapadno od Torina, osnovana sredinom 12. stoljeća, ukinuta 1776. za Pija VI. Faze izgradnje crkve od 13. do 15. stoljeća, kada je i oslikana. Slike koje spominje … Continue reading u dolini Suse.
Gospodo, zaokružite pogledom po ovim lođama, uđite u ovu kapelu do nas, posjednite se na izrezbarene klupe u dvorani baruna kojoj nema premca i divite se ovoj staroj školi, koja se u arhitekturi i ukrasima gotovo može pobrkati s francuskom gotikom, ali u slikarstvu se od nje udaljuje i nije ni toskanska niti lombardska, već pokazuje obilježje vlastite naravi koje malo pomalo, ovdje i ondje, ostavlja ponešto traga u pijemontskoj umjetnosti sve do 18. stoljeća.
Mi iz blaženog devetnaestog stoljeća imamo, dakle, tako velike ruke da možemo prigrliti sve. Ovaj Kaštel i Burg nezamislivi su u bilo kojem drugom razdoblju. Da je Povjerenstvo za povijest umjetnosti slijedilo svoju prvotnu zamisao da u građevinama različitih arhitektonskih stilova prikupi ukrase i pokućstvo glavnih umjetničkih razdoblja od tisućite godine naovamo, podjednako bi je dobro ostvario; a mi bismo od ozbiljnog romaničkog načina prelazili na šiljatolučnu tanahnost, od ove pak na čistoću renesanse, potom na klasicizam Risorgimenta, a zatim na barokne pompe i rokoko pozlate, svejednako im se diveći. Kaštel je stoput bolji; no u svakom slučaju, da se Povjerenstvu svidjelo prikazati se eklektičnim, zacijelo bi danas u tome uspjelo.
Bilo bi tu potrebno mnogo proučavanja i domišljatosti, ali ipak manje nego li je imao Rafael Sanzio koji u svojem znamenitom pismu Leonu X, čiji je stil možda ispravljao Castiglione, javlja kako su Nijemci (umjetnost šiljastog luka uvijek se nazivala njemačkom) često postavljali tek pokoju šćućurenu i loše načinjenu figuricu da kao podupirač drži gredu, i čudne životinje i naduvene krošnje bez ikakvog naravnog uzroka.[17]Pismo se datira oko 1519. godine. Usp. hrvatski prijevod Suzane Glavaš u: Rafael Santi, Poslanica papi Leonu X., Nuntius 26, 17-25, ovdje 20. Čuveni Averulino, prozvan po grčku Filarete,[18]Antonio Aver(u)lino, Filarete (oko 1400-oko 1469), talijanski arhitekt, kipar i teoretičar arhitekture i gradogradnje. Autor reljefa na ulaznim vratima u rimsku crkvu sv. Petra, građevina u Milanu … Continue reading to jest onaj koji ljubi vrlinu, autor Velike bolnice u Milanu[19]Ospedale Maggiore, sklop građen za Francesca Sforzu, započet 1456. kao jedan od prvih primjera renesansne arhitekture u Lombardiji, izgradnju je nastavio Guiniforte Solari. na kojoj je ipak upotrijebio luk sa šiljastim otvorom, naziva taj način zlom navadom, proklet bio tko ju je proširio; a vjerujem, domeće, da ju nitko do li barbarski narod nije donio u Italiju.[20]Filarete, Trattato di architettura, knjiga 8. Palladio, nakon što se silovito obrušio na nekolicinu arhitekata onkraj Alpa koji su se umiješali u njegove stvari, kao vrhunac pogrde zatim viče na njih: Vi iskazujete duh u skladu sa svojom prostačkom njemačkom arhitekturom.
Spominjem se, gospodo (bilo mi je tada dvanaest ili trinaest godina), dvojice svojih prvih učitelja arhitekture.[21]Boito se prisjeća svojeg studija na Akademiji u Veneciji oko 1848. godine. Bijahu vrlo stari i umrli su pred više od četvrt stoljeća. Obojica su u dubini osjećala najponositiji prezir spram novina koje se u Mletačku akademiju trsio uvesti markiz Pietro Selvatico, a o gotičkoj su umjetnosti, ne riječima, ali u biti, zborili kao i Palladio; štoviše, jedan od njih dvojice, sitni čovječuljak, okrugao, izbrijan, nasmiješen i mirne naravi, iščistio je pročelje palače Vendramin Calergi, tog čudesa Pietra Lombarda koje razvedrava Veliki kanal, a nije gotičko već renesansno – iščistio ga je prema Vignolinim pravilima, preinačujući proporcije redova, snižavajući za polovicu završni vijenac, uklanjajući bifore iz arkada; a jer me volio, a i ja sam, priznajem, volio njega, davao mi je, potajice od Selvatica, taj ispravljeni model da ga kopiram.[22]Možda se odnosi na Francesca Lazzarija (1791-1871), klasicističkog arhitekta u Paladijevu duhu, kojeg je Selvatico naslijedio na mletačkoj Akademiji. Lazzari je bio miljenik Giannantonia Selve, … Continue reading
Moj čestiti starčić, baš kao i opat Juvarra,[23]Filippo Juvarra (1676-1736), arhitekt rodom iz Messine. Formirao se u Rimu kod Carla Fontane, prvo se bavi kazališnom arhitekturom i scenografijom. Potom djeluje u Torinu (1717. započeta gradnja … Continue reading autor hrama na Supergi, kao i otac Guarini,[24]Guarino Guarini (1624-1683), arhitekt, djeluje u Torinu od 1666, nastavljajući gradnju crkve San Lorenzo. Karl Emanuel II. ga je 1668. imenovao za inženjera i matematičara, naručujući izgradnju … Continue reading autor uvinute i izvinute palače Carignano, kao Baccio Pontelli[25]Baccio Pontelli (oko 1450-1492), arhitekt i inženjer rodom iz Firence. Od 1479. djeluje na dvoru u Urbinu pod vodstvom Francesca di Giorgia i Lucijana Vranjanina. Od 1481. djeluje u Rimu: gradi … Continue reading i Meo del Caprino,[26]Meo del Caprino (Amedeo di Francesco, 1430-1501), arhitekt rodom iz Settignana. Djeluje u Ferrari 1453-1461, od 1462. u Rimu (radi na palači sv. Marka, odnosno Palazzo Venezia). Od 1467. do 1470. u … Continue reading autori najotmjenijeg primjerka renesansne arhitekture kakav je katedrala Sv. Ivana,[27]Katedrala sv. Ivana Krstitelja u Torinu. kao i neznani arhitekti koji podigoše smeđi Kaštel,[28]Vjerojatno misli na Castello degli Acaja, kaštel od opeke iz 15. stoljeća, na koji je Juvarra 1721. prislanja barokno pročelje Palače Madama. Sklop je na Popisu svjetske baštine UNESCO-a od … Continue reading prastari zvonik crkve Consolata[29]Crkva Santa Maria della Consolazione ima ranokršćanske slojeve, a izgrađena je na jednom od ugaonih tornjeva antičkog Torina (Julia Augusta Taurinorum). Crkva je u 11. stoljeću pretvorena u … Continue reading i Palatinska vrata,[30]Porta Palatina su rimska gradska vrata antičkog Torina na sjevernom dijelu gradskih zidina, sagrađena u 1. stoljeću pr. Krista. Porta principalis dextera su vodila na cardo maximus grada, a izvan … Continue reading svi su oni imali ideal svojstven njihovu vremenu, posvema različit od ideala drugih razdoblja, jedinstven, apsolutan, jasan i nepokolebljiv.
Nama se pak čini najprirodnijim na svijetu da je primjerice glavni ulaz na Izložbu u neorenesansnom stilu,[31]Nesačuvana izduljena građevina unutar Parco del Valentino, s dva bočna dvoetažna tornja.
dok je ulaz s korza Raffaello u maurskom; da je palača Lijepih umjetnosti u pompejskom stilu, dok su druge zgrade i paviljoni barokni, švicarski, ruski, turski i ne znam ni ja kakvi. Pred posljednja tri ili četiri naraštaja nitko nikada ne bi ozbiljno pomislio, pa čak niti zbog neke privremene izložbe, na sličan Babilon. Mi danas (a ne govorim samo o Talijanima, već o svim uljuđenim narodima), mi smo poligloti; ali naš jezik, upravo naš umjetnički jezik, gdje li je? Kakvo će biti to posebno umjetničko obilježje koje bi nas trebalo razlikovati od drugih razdoblja u velikoj smotri stoljeća? Može li se sadašnje doba, kada je o umjetnosti riječ, uopće nazvati razdobljem?
Kazat će nam: restauratori. Krasne li slave!
No posebnost je u tome što se naša najveća mudrost sastoji u razumijevanju i točnom reproduciranju[32]Riprodurre: Boito je pojam rabio već 1861. u postupku stilskog restauriranja Tičinskih vrata (Porta Ticinese) u Milanu. Ovdje je riječ o opisivanju aktualnog problema krize arhitektonske invencije … Continue reading čitave umjetničke prošlosti, a zbog te smo nove vrline čudesno kadri dovršavati[33]Pojam compiere je 1842. koristio Emilio De Fabris, a 1883. se spominje i u Načelima restauriranja usvojenima na skupu arhitekata i inženjera u Rimu. djela iz svih minulih stoljeća, koja su do nas prispjela okrnjena, izmijenjena ili ruševna, dok jedina mudra stvar koja nam preostaje, osim u rijetkim slučajevima, jest ova: ostaviti ih na miru ili ih pak, kada je potreba, osloboditi od manje-više starih i loših restauriranja. Teško je to! Tako dobro nešto umiješ, a moraš se zadovoljiti ili suzdržavanjem ili razvrgavanjem! No ovdje ne govorimo o konzerviranju, jer je dapače obveza svake javne vlasti, svake pokrajine, općine, udruge i svakog čovjeka koji nije neznalica i podlac, skrbiti da lijepa stara djela ljudskoga duha ostanu dugo očuvana kako bi im se svijet divio. Samo što je jedno konzervirati, a drugo restaurirati, štoviše, jedno je vrlo često oprečno drugome; a moje blebetanje nije upravljeno prema konzervatorima, potrebnim i zaslužnim ljudima, već restauratorima, koji su gotovo uvijek suvišni i opasni.[34]U ovoj se rečenici nalazi bit problema u razumijevanju zaštite kulturne baštine na kraju 19. stoljeća u Europi, koji je doveo do krilatice Konzervirati, a ne restaurirati!, prevladale u zemljama … Continue reading
Ove bih posljednje rečenice htio dokazati u kratkom vremenu koje nam preostaje prije objeda, dotičući se najprije kiparstva, gdje je problem prilično jasan, potom slikarstva, gdje se počinje mrsiti, te najzad arhitekture, gdje se zapleće u šikaru.
Ostavimo se izgubljenih kipova i onih o kojima nam pisci pripovijedaju čuda: leže poput mrtvaca i moramo ih pustiti s mirom; ali vi znate, kao i ja, gospodo, da su rijetke antičke figure od mramora i bronce pred kojima nije izgovorena ružna riječ apograf.[35]Apograf: od lat. apogrăphum i grč. ἀπόγραϕος, u tekstualnoj kritici je riječ o vjernoj rukopisnoj kopiji izvornika. Bile kopije ili ne, bile vjerne ili slobodne kopije, to su stari i prekrasni predmeti i možemo njima biti zadovoljni. E sad, uz nekoliko izuzetaka, grčki i rimski kipovi (Rimljani su bili originalni i veliki u portretima) dospjeli su do nas raščetvoreni, okrnjeni, bez pokojeg dijela, bez barem jednog ili drugog uda. Od 16. stoljeća nadalje postojala je pomama za njihovim restauriranjem.[36]Ta pomama (furia) započinje u prvoj polovici 16. stoljeća natječajem za Laokoontovu skupinu, koja je integrirana pod vodstvom Giovannija Angela Montorsolija. Loša ili osrednja, kao i moderna restauriranja općenito, lako se prepoznaju; no stvar ne ide tako brzo kada je riječ o antičkim restauriranjima. Nije tu dovoljno vidjeti da je neki dio pričvršćen kako bi se zaključilo da je nadodan: prave noge Herkula Farnese pronađene su u nekom zdencu tri milje daleko od mjesta Karakalinih termi, gdje su oko 1540. godine bili iskopali tijelo;[37]Iskapanja Karakalinih termi započinju već pod Sikstom IV. (pontifikat 1471-1484), a 1545. i 1546. izvode se prema nalogu Pavla III. Farnese, kada se otkrivaju statue Herkula, Kažnjavanja Dirke … Continue reading usto su sami grčki ili rimski kipari često radili kipove u više dijelova. Nije dovoljno niti usporediti pokoju sitnu razliku u načinu: izvornu grupu nazvanu Bik Farnese (namjerice navodim djela koja su svima vama živa u sjećanju, dame i gospodo) izradila su zajedno dva umjetnika, Apolonije i Taurisk;[38]Bik Farnese, mramorna kiparska skupina iz napuljskog Nacionalnog arheološkog muzeja, izvorno u palači Farnese u Rimu. Otkrivena 1545. u Karakalinim termama, gdje je služila kao zdenac. Riječ je o … Continue reading a Laokonta tri Rođanina, Agesandar, Atenodor i Polidor.
Koliko su pogrešaka prouzročila restauriranja! Nije vam nepoznato do kakve je rasprave dovela violina koju je Bernini postavio u ruku jednog Apolona.[39]Winckelmann upozorava u predgovoru svoje Povijesti umjetnosti starog vijeka iz 1763. da je Wright povjerovao da je moderna violina u ruci Apolona zapravo izvorno antičko djelo. U prvom (dresdenskom) … Continue reading Poznato vam je možda ovo veliko pitanje: jesu li Grci i Rimljani potkivali konje? Činilo se da nisu; ali eto ga, iskrsne niski reljef na kojemu su potkove sa svojim valjanim čavlima naznačene jasno kao sunce, pa ih ugleda jedan čuveni današnji arheolog, vazda oprezan i oštrouman, i slavodobitno poviče: potkivali su ih. No ta su kopita, nažalost! bila zakrpa. Brusač postaje Apolon koji dere kožu Marsiji;[40]L’Arrotino iz firentinskih Uffizija je postao Scorticatore di Marsia zahvaljujući tvrdnji antikvara Leonarda Agostinija (1593-1676). Boito je o tome mogao čitati u djelu Reale Galleria di … Continue reading Lukrecija pronađena u Trastevereu, o kojoj je jedan papa, Leon X, napisao latinske stihove,[41]Leon X. je stihove sastavio kao kardinal. Boito je podatak mogao preuzeti iz papina životopisa koji je sastavio engleski historičar William Roscoe i objavio 1805. Talijansko izdanje: Guglielmo … Continue reading pretvara se u Arijadnu; za Jazona iz Gliptoteke u Münchenu vjerovalo se da je Cincinat; Apolon sa citrom, kojemu nisu izvorni rame s desnom rukom i lijeva ruka s većim dijelom lire, bio je ranije poznat pod imenom Muza Barberini,[42]Riječ je o statui Apolon Barberini iz münchenske Gliptoteke, rimskoj skulpturi iz 1-2. st. n.e. a čak je i Winckelmann u njemu nalazio ništa manje doli muzu Erato kipara Agelada.
Spomenuo sam Herkula koji se odmara, sav mišićav, veličanstven, istinski simbol snage. Nitko se nije činio prikladnijim od Michelangela da mu pridoda noge, koje tada još nisu bile pronađene. Pavao III.[43]Pavao III, papa Alessandro Farnese, rođen 1468, pontifikat 1534-1550. Nakon Pljačke Rima 1527. odlučio uspostaviti službu Povjerenika za starine (Commissario alle antichità), koja je postojala … Continue reading ga poziva i nalaže mu neka ih načini. Umjetnik prianja poslu, izrađuje ih u gipsu i pričvršćuje na kolosa; gleda i razgledava, kruži okolo naokolo, a zatim, protresavši glavom, udari maljem pa udri sve dok od nogu ne ostanu krhotine; vele da je povikao: ni prst ne bih znao načiniti ovome kipu.[44]Navodne Michelangelove riječi nemmeno un dito vorrei fare, nè saprei fare a questa statua donose se u knjizi Real Museo Borbonico, sv. 3, Napoli 1827, str. 7, u opisu statue. Noge je onda nadodao Guglielmo della Porta;[45]Guglielmo della Porta (1515-1577), kipar i restaurator. Do 1530. djeluje u Milanu, potom u Genovi gdje je sudjelovao na izgradnji palače Doria. Od 1546. djeluje u Rimu. Ondje ulazi u krug Sebastiana … Continue reading nije se ni uviđalo kako su loše načinjene sve dok dva stoljeća kasnije nisu pronađene, kao što rekoh, Glikonove noge, ako je taj kip Glikonov.[46]Atenjanin Glykon napravio je kopiju djela u 2. st. n. e.
Grupu Laokoonta, koju Plinije[47]Usp. Plinije St., Nat. hist., 36.37. postavlja ispred svih drugih djela kiparstva i slikarstva i opaža u njoj čudesnu isprepletenost zmajeva, zadesio je slučaj, nema tome mnogo, da je iskopana malena antička skupina od bronce reproducirana prema izvornome Laokoontu, te se shvatilo da su očeva desna ruka, kojom se on posljednjim snagama pokušava istrgnuti jednoj od zmija, kao i desna ruka mlađega sina podignuta u činu očajanja, slobodno prepravljene, budući da u brončanoj skupini i otac i dječak savijaju ruku, stavljajući je na glavu. Tako je siroti gospodin Cornacchini, restaurator, ostao kratkih rukava.[48]U izvorniku scornacchiato, potučen, poražen, pokisao, osramoćen, igra riječi na prezime kipara Agostina Cornacchinija koji je 1725-27. restaurirao skupinu tako da je mladićima obnovio ruke, … Continue reading
Maločas sam naveo Plinija. Ne želim propustiti dobru prigodu da vam ponudim jedan higijenski savjet, preuzet iz njegove Prirodne povijesti, a ima veze s kiparstvom o kojemu ovdje govorimo. Ako vam se dakle zgodi da imate glavobolju, uberite travu izniklu na glavi nekog kipa i crvenim je koncem zavežite za halju: odmah ćete ozdraviti (knjiga 34, glava 19).
Najposlije, ima li uopće potrebe za tim blaženim restauriranjima, koja o antičkome djelu daju predodžbu djelomice udaljenu od izvornika ili, u najmanju ruku, predodžbu koja nije nedvojbena? Nisu li Herkulov torzo zvan Belvederski i Bakhov torzo zvan Farnese prekrasni i onako razbijeni i sakati; ne zapanjuje li prvi velebnom, pa ipak prirodnom snagom, a drugi elegantnom mekoćom? Nije li krasna i krajnje zavodljiva ona Psiha koja je krajem prošloga stoljeća nađena među ruševinama amfiteatra u Capui, a sada blista u Napuljskom muzeju?[49]Psiha iz Capue čuva se u napuljskom Nacionalnom arheološkom muzeju. Nedostaju joj desna i lijeva ruka, komad ramena, jedan bok, sve od pupka prema dolje i tjeme na glavi. Na plećima su tragovi spojnica krila; prigiba tijelo u činu neizrecive ljupkosti i gleda dolje, možda na dječaka Amora, koji je zacijelo bio uz nju, a možda na kobnu svjetiljku ili leptira, koje je zacijelo držala u ruci. U ovim nejasnim dvojbama mašta se nadahnjuje, razonodi i zaljubljuje. To je čarolija. Da su je sami Michelangelo i Canova dovršili, ne bi se više pred nama uzdizao neovisni duh neznanog grčkog umjetnika; ne bismo više mogli letjeti stoljećima do blažene zemlje vječite ljepote.
Postoji dio lica, možda najvažniji na monokromnim poprsjima, za koji valjani strani katalozi vrlo često bilježe da je restauriran, no srećom nije teško razotkriti da je riječ o umetku (il tassello) čak i kada loši katalozi, kakvi naši uglavnom jesu, uopće ne ukazuju na restauriranje. To je nos, koji osim ispadanja, rušenja i propadanja svih vrsta rado napadaju i današnji derani; da se u to uvjerite, dovoljno je prošetati po Pinciu, promatrajući prikaze nebrojenih velikana.[50]Pincio je rimski brežuljak na kojemu je od sredine 19. stoljeća postavljeno preko dvjesto poprsja uglednih književnika, umjetnika, znanstvenika i drugih značajnih ličnosti rimske i talijanske … Continue reading
Oči, zrcalo duše, ili usta, bez boje zjenica ili usana, gube mnogo od svoje izražajnosti, ponajviše stoga što zjenice u najboljem razdoblju antičke umjetnosti nisu niti bile označene ili su pak iščezle, jer su bile naslikane, oblikovane od emajla ili optočene dragim kamenjem. Nos, međutim, u mramoru kao i u bronci, sprijeda kao i iz profila, fizionomiji jasno udara svoj pečat: dostaje gotovo neprimjetna razlika u liniji gdje se spaja sa čelom, u debljini, u ravnom, orlovskom, plosnatom, tupastom ili krivudavom obliku i širini nosnica, pa da se promijeni izgled i izraz crta lica.
Leonardo da Vinci to dokazuje u čudnovatim karikaturama; i Rimljanima i Grcima nos je ukazivao na dušu, kao i kasnije fizionomistima. I u samoj Bibliji, vidite, Levitski zakonik zabranjuje da se Oltaru približi onaj koji je izobličen ili iznakažena kojeg uda (glava XXI, stih 18), a Pjesma nad pjesmama (glava VII, stih 4), doduše ne u svim prijevodima, već u najvjernijima, kliče: Vrat je tvoj kao kula bjelokosna. Oči su tvoje kao ribnjaci u Hešbonu kod vrata batrabimskih. Nos ti je kao kula libanska što gleda prema Damasku.[51]Prijevod prema: Biblija: Stari i Novi zavjet (ur. Jure Kaštelan, Bonaventura Duda), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1980. (Prim. A. Vukadin).
Za Židove je nos bio sjedište gnjeva, pa i mi velimo da nekome ide para na nos, kao što velimo imati dobar nos za nešto ili naprosto imati nos za nekoga tko dobro rasuđuje, mudar je i razborit, vući ili povlačiti za nos, zabadati nos i imati pun nos nečega… onako kako će biti vama, gospodo, s oproštenjem, po svršetku ovog mog predavanja. Nije mi namjera da se šalim: ozbiljni, svečani Tommaseo,[52]Niccolò Tommaseo (1802-1874), književnik, lingvist, preporoditelj iz Šibenika, školovan u Splitu. Izgnanik zbog sukobljenja s austrijskim vlastima u Italiji, Francuskoj, Korzici, Krfu. Umro u … Continue reading koji nije zbijao šale, u svojim Poučnim mislima dva poglavlja posvećuje nosu, koji su i pjesnici već opjevali, a počinje ovako: Velika je moć nosa u privlačnosti smrtnika. Nakon što je ustvrdio da kultura veoma djeluje na nosove, presuđuje: Modre oči, dug nos: zla žena. – Pravilan nos: u najmanju ruku lakoumna duša. – Izbočena brada i dug nos: dobrodušnost. – Nos koji se savija da poljubi usta: kratka pamet, i nastavlja, ali mislim da nam je ovo dovoljno.[53]Usp. Niccolò Tommaseo, Pensieri morali, Cappelli, Modena 1845, 229-230.
Meni je bilo stalo da vam pokažem najveću važnost nosa u fizionomiji i kiparstvu kako bih vam uputio ovo pitanje: treba li ga ondje gdje nedostaje na poprsjima i kipovima iznova postaviti ili ne? Ako ostavimo glavu bez nosa, svakako podnosimo odvratnu ružnoću: možemo nekoj figuri zamisliti ruke i noge, pa čak i ramena ili dio zatiljka, ali odgonetnuti nos kojega nema zahtijeva napor koji možda nadilazi našu maštu. Zašto onda ne bismo prihvatili pomoć valjanog umjetnika koji će, nakon što dobro prouči obilježja skrhanog lica, mramorom načiniti, budući da je za to kadar, ono što mi u ideji ne umijemo doseći svojim umom?
Kazat ću svoje mišljenje. Priznajem da sam i u toj prigodi, pa makar bila riječ o čuvenom restauratoru, protiv toga da me se obmanjuje. Restaurator mi na koncu daje fizionomiju koja se njemu dopada; a ja želim baš onu antičku, istinsku, koja je izašla iz dlijeta grčkog ili rimskog umjetnika, bez dodataka i uljepšavanja. Makar bio najveći, tumač me ispunja žestokim sumnjama. U jednom jedinom slučaju zakrpa se može činiti dopustivom, katkad čak i poželjnom: u slučaju da postoje drugi, sigurni i potpuni primjerci tog kipa ili portreta, ili u najmanju ruku jasne medalje i očigledne kameje.
Općenita teorija za kiparstvo: BEZ RESTAURIRANJA; SMJESTA BEZ IZNIMKE ODBACITI[54]Buttar via: nije do kraja jasno misli li Boito na uklanjanje („de-restauriranje“) integriranog dijela ili na njegovo apstrahiranje u percepciji djela. Spomenuti pojam de-restauriranja pojavio se … Continue reading SVA KOJA SU DOSAD IZVEDENA, NOVA ILI STARA.
Prije nego li prijeđem na slikarstvo, da se razumijemo u dvije točke. Prva je ovo. Onaj tko izvodi posve novo vlastito djelo tako što sve njegove elemente preuzima iz umjetnosti prošlosti, nema ništa zajedničko s restauratorom. U Kaštelu gdje se nalazimo, kao i u Burgu uz njega, svaki pojam i svaka pojedinost arhitekture i ukrasa preuzeti su[55]cavati. (i Katalog se trudi to dokazati) od stvarnih uzora iz 15. stoljeća; no sve je, kao što znamo, ponovo sastavljeno[56]ricomposto. tako da uradak izgleda poput istinskog umjetničkog djela gdje ne znamo treba li više hvaliti savjestan oprez arheologa i vjernu potankost onih koji su radili kopije ili pak prepravljački genij arhitekta i duh umjetnika koji se domislio jedinstvenim vizualnim i romantičnim vidovima. Život koji postoji ovdje unutra došao je od stvaralačkog duha; ljepota koja nas dira nije tegoban plod proučavanja, već je krilato dijete mašte.
Duprè nije bio restaurator kada je kao mladac u škrinjici kipario Raspelo, potkradajući ovdje i ondje, a za Krista je Bartolini,[57]Lorenzo Bartolini (1777-1850), kipar rodom iz Toskane. Rana mladost u Firenci, formira se u radionicama na alabastru u Volterri. U dvadesetoj odlazi u Pariz, u radionicu slikara Davida. Od 1808. … Continue reading koji se u to razumio, prosudio da je iz 15. stoljeća; nije bio restaurator niti kada je izrezbario mnogobrojne ukrasne motive i Meduzinu glavu na nekom kovčegu koji je, nakon što ga je isti taj Bartolini proglasio jednim od najljepših uradaka drvodjelje Tassa, načinjenim prema crtežima Benvenuta Cellinija, prodan markizi Poldi[58]Markiza Poldi: Rosina Trivulzio (1800-1859), udata 1819. za Giuseppea Poldija Pezzolija, bogatoga nasljednika. Od 1881. se u obiteljskoj palači nalazi Museo Poldi Pezzoli. iz Milana: markiza ga je nekoliko godina kasnije pokazala Duprèu kao glasovito staro djelo, a umjetnik je, pomalo se grizući, kazao: – Gospođo markizo, s oproštenjem, to djelo je moje, – a markiza će na to: – Ništa zato, čak mi se sviđa. – Duprè ju je samo zamolio da ništa o tome ne kaže velikom naprasitom i mušičavom učitelju.
Buonarroti nije bio restaurator kada je s dvadesetak godina u mramoru izrađivao onog Usnulog Kupidona[59]Usnuli Kupidon: Michelangelovo djelo iz 1490ih, predstavljeno kao antičko. kojega je za cijenu od dvjesta dukata neki milanski varalica podmetnuo kao antičko djelo kardinalu Svetog Jurja,[60]Kardinal od Svetog Jurja: riječ je o kardinalu Raffaelu Riariju (1461-1521). a ovaj se za razliku od markize Poldi nije mogao pomiriti s time da je nasamaren, premda je kasnije grofica Isabella od Mantove o Kupidonu pisala: Kao modernom djelu, nema mu premca.[61]Isabella d’Este (1474-1539), učena markiza, kupovala starine iz Rima i grčkih otoka, 1502. otkupila Michelangelova Kupidona. Isabella je Kupidona ljubomorno čuvala u svom Studiolu. Taj Dječak o kojemu govorim izložen je ovdje u dragocjenom Arheološkom muzeju. Siroti oklevetani Michelangelo!
Nisu bili restauratori ni oni rimski umjetnici kojih se dotiče Fedar[62]Rimski pisac iz 1. st. n.e., rodom iz Makedonije, pod Augustom oslobođen ropstva. Pod Ezopovim utjecajem piše basne u doba Tiberija i Klaudija. Pisao o krivotvorenju potpisa antičkih kipara. i koji su svoja djela potpisivali imenima Praksitela, Mirona i Zeusa, baš kao što je on Ezopu pripisivao vlastite basne; tako su ih bolje raspačavali, s obzirom da, kako primjećuje Fedar, pakosna zavist uvijek uzdiže stare nauštrb dobrih sadašnjih stvari.
Druga točka koju valja ustvrditi je sljedeća: ne može se nazivati restauriranjem bilo koji zahvat koji se uopće ne pača u ono što je umjetničko u antičkom ili starom djelu, nego je usmjeren tek njegovom tvarnom očuvanju.[63]materiale conservazione.
Golemi potporni zid koji je papa 1805. godine dao podići da podupre Kolosej nije restauriranje, već blagotvorna mjera opreza[64]benefico provvedimento. zahvaljujući kojoj se nisu urušili oni ostaci amfiteatra koje prethodnici Pija VII. nisu uspjeli uništiti. Nije restauriranje natopiti mramor kipova tekućinom koja ga treba sačuvati od štetnog djelovanja vremena, vraćajući mu prvotnu gustoću, čvrstoću i providnost. Ako se uspješna iskustva, koja se već okušavaju i u Italiji, budu mogla proširiti na velike kamene površine, vidjet ćete koju će nam korist to donijeti. Eto David bi se vratio na trg Piazza della Signoria, pred Palazzo Vecchio, postrance od Loggie de’ Lanzi, gdje ga je bio postavio njegov silni autor; ne bi živio snuždeno zatočen u zatvorenoj apsidi, koja tom širokom torzu ne daje da udahne dovoljno zraka i kojoj bi njegovo kršno i okretno tijelo najradije razvalilo zidove i srušilo kupolu.[65]Michelangelov David izložen je od 1872. u firentinskoj Galeriji Akademije, dok se na trgu gdje je izvorno bio postavljen od 1910. godine nalazi kopija. Boito kritizira De Fabrisov projekt Tribune u … Continue reading
I u slikarstvu se moguće ugledati na kirurga koji pažljivom rukom djeluje, spašava život i vraća zdravlje. Ne govorim o čudotvornim lakovima kojima neki premazuju površine slika, a koji često daju tek tobožnju i prolaznu živost, dok na duge staze pogoršavaju stvarno stanje djela; podrazumijevam pod time prijenos na novu ploču, dasku ili zid. To su zahvati koji zahtijevaju mnogo skrbi i zapanjujući su. Da bi se slika odvojila od raspuknutih, savinutih i crvotočnih dasaka, valja krajnje lagano sastrugati drvo iza nje; zatim joj odstraniti posljednja vlakna jedno po jedno; zatim, ovdje vlažnom spužvom, ondje turpijom, s beskrajnom obzirnošću ukloniti temeljnu boju i samu podlogu, otkrivajući, ali ostavljajući netaknutim tanahni sloj u kojem se pojavljuje pripremna boja i prvi tragovi crteža, ispravci i promjene. Tako se ulazi u maštu umjetnika, istražuju se njegova kolebanja i kontrasti, gotovo da se odgonetavaju žarovi i otrežnjenja njegova duha. Eto pred našim očima početka i kraja djela, prve i posljednje stranice, nemirne skice i uzvišenog remek-djela koji su možda zahtijevali dugogodišnju stanku za studije, a sada ih dijeli površina koja nije deblja od lista papira.
Ako je slika pak na vlažnom ili oštećenom platnu, valja ukloniti njegovu potku nit po nit. Tako ogoljeno, djelo kista se iznova čvrstim ljepilom priljubi na novo platno ili dasku i posao je završen. Ni kod freske se zahvat ne razlikuje mnogo, ali predstavlja veći rizik, ne toliko zbog salitre, bescvjetnjača i ljuštenja, koliko zbog popravaka na suho koji slabo odolijevaju vlazi ljepila.[66]Bescvjetnjače su stari taksonomski naziv za biljke koje nemaju cvjetove, već se razmnožavaju sporama. Ovdje vjerojatno označavaju gljivice, mahovinu i lišajeve. (Prim. A. Vukadin). Svejedno je prijenos freske (ne mislim na komad zida, već samo na površinu) pokušan još početkom prošlog stoljeća, dočim je prijenos uljene slike 1729. godine izveo Rimljanin Domenico Michelini,[67]Domenico Michelini je 1729. prenio Tizianovu sliku na platnu Dijete u rimsku palaču Altieri. Spominje se kao dobar restaurator, „izvrstan u reparaciji slika, vješti poznavatelj tajne uklanjanja … Continue reading a malo potom i Francuz Pierre Picault,[68]Pierre Picault – zapravo Robert Picault, 1705-1781, restaurator sredine 18. stoljeća koji je radio na prenošenju izvornika na nove podloge. koji je radio na jednoj golemoj slici Andree del Sarta u Versaillesu i kasnije, 1752. godine, i na Rafaelovom Sv. Mihovilu u Louvreu. Mi smo se pred dvadeset ili dvadeset pet godina uz veliku graju dali u novo izmišljanje metoda koje već imaju dugu bradu i nalaze široku i sigurnu primjenu u svim glavnim talijanskim pinakotekama.
Ovo dosad nije ni slikarski ni restauratorski posao; no kada se zaista dirne u sliku, proturječja buknu. Valja priznati, uostalom, da slikari-restauratori pružaju primjer rijetke jednodušnosti u dvije bitne stvari. Prva: kako se kunu svim bogovima da na povjerenim im slikama nisu proizvoljno povukli ni najmanji potez kistom niti pridodali makar najtanji sloj premaza. Drugo: kako jedni drugima iza leđa, a gdjekad i u lice, sipaju dražesne naslove krivotvoritelja i tovara.
-Razumjeli smo se onda, gospodine profesore, na vama nije ništa drugo nego da uklonite kaplje voska koje su s oltarnih svijećnjaka pokapale ovog sirotog Tiziana. Jesmo li se razumjeli?
-Ma nego što! Da mi vi, gospodine ravnatelju, naredite da radim na slici, odbio bih. Umro bih radije od gladi. Uz kaplje voska, razumije se, trebam obrisati i prašinu. Pogledajte kako tu na dodir prst ostaje uprljan.
-Prašinu, dobro je.
-Čađu također.
-Ali molim vas! Običnom vodom.
-Naravno: destiliranom vodom. Evo dajte da probam. A jeste li vidjeli kako su udesili onog Gaudenzija? Ruke su sasvim izguljene, nema više boje; pa onda glava koja se svjetlinom isticala na nebu, a sada se ističe sjenom; nebo je preslikano; a i Bogorodičin plašt, zar vam se ne čini da je i on bio drugačije nijanse?
-U pravu ste, gospodine profesore, Gaudenzija se više ne da prepoznati. Kakvo svetogrđe!
-Oh, kad bi ljudi mislili na odgovornost restauratora! Naše zanimanje je svećenički poziv. Vidite, ja staroj slici prilazim s više pobožnosti nego kad idem kleknuti pred oltar. Gledajte, gledajte kako već u ovom uglu boja oživljava. Šteta što je tu bilo toliko restauriranja! Ovu draperiju je prepravio neki barbarin: to je jasno i onome tko nije od zanata. Promotrite, dotaknite.
-Svakako, dobro vi kažete, plava draperija je prepravljena, ali tko zna što je ispod nje?
-Ispod nje je izvorna draperija, u to se kunem. Hoćete li da pokušamo? Dovoljno je malo vate ovlaš natopljene ovom bezopasnom alkalnom tekućinom.
-Zaista, ne znam.
-Gospodine ravnatelju, je li ovo sramotno restaurirano ili nije? Ako je restaurirano, kakve veze ima s Tizianom, zar štoviše ne prikriva Tiziana? Ako hoćemo pravog Tiziana, onda s njega treba maknuti ovaj pokrov. Je li tako ili nije?
-Tako je.
-Primijetite kako je to nježno: jedva da se i dotiče; ali treba tu blaženog strpljenja i valja imati ruku laku poput vjetra. Bio sam u Torinu nekim poslom prošle godine. Kako je unakazio slike za vrijeme Viktora Emanuela I. onaj milanski brijač Tamburini, koji je za grebanje stare boje, u sjećanje na svoje prvo zanimanje, koristio britvu. A sprijateljio se s udvoricama pa su ga izabrali za konzervatora slika u kraljevskim palačama.
-Oh, brijaču živoderu!
-Smijte se vi samo, ali Figaro je za sobom ostavio učenike. Pred više mjeseci u nekom talijanskom gradu (neću ga imenovati) Akademija lijepih umjetnosti je jednom starom restauratoru povjerila da očisti veliku sliku Lorenza Lotta pod nadzorom vrsnog Povjerenstva. Svakoga jutra Povjerenstvo bi pošlo u razgledavanje. Na tlu ispod platna netko je primijetio kao nekakve hrpice strugotine. U početku su vjerovali da je duhan; no jednoga lijepog dana uz stalak su otkrili sječiva, skalpele, neke malene, neke povelike, a sve veoma oštre. Dobro promatraju, istražuju. Umjesto da prljavštinu spere, restaurator ju je strugao pomoću skalpela, a s prljavštinom i boju; zatim, gdje bi mu se učinilo da inkarnat nije dovoljno svijetao, skalpelom je ocrtavao na svoj način sve dok ne bi došao do bjeline temeljne boje. Vrag se izrodio iz toga. Odmah je sirotom starcu oduzet posao; ali slika nosi tragove sječiva, osobito na dvama ili trima anđelčićima koji lete nebom… Vidite, gospodine ravnatelju, plava draperija ustupa mjesto izvornoj. To je otkriće.
-Čini mi se da jest. Ali kako je tu ispod boja blijeda: izgleda kao chiaroscuro.
-Jer je vlažna. Pričekajte malo da se osuši. Poznajem ja dobro Tizianovu maniru. Ispred one slike Adama i Eve koju je Vecellio ostavio nedovršenom i na kojoj je Tintoretto načinio Adama, Lodovico Pozzo iz Trevisa[69]Lodovico Pozzo, poznat i kao Pozzoserrato, pravoga imena Lodewijk Toeput (oko 1550-1603/05), slikar i grafičar iz Flandrije. Nakon boravka u Veneciji od 1582. u Trevisu. Blizak Tintorettu i … Continue reading
izveo krajolik, a Bassano dodao životinje, ja sam vezanih očiju, na dodir, zaustavio prste na Evinim koljenima i uskliknuo: Eto mog Tiziana. Ali dok smo mi tu razgovarali, pogledajte, pokušao sam u jednom uglu očistiti pozadinu od preslika. Vidite kakva lijepa zelena, kakva dragocjena zelena!
-Dobro, dobro. Vi znate, profesore, koliko vas cijenim; ali pravila me obvezuju da imenujem Povjerenstvo. Povjerenstvo vas, uostalom, neće puno gnjaviti. Doviđenja. –
Imenuje se Povjerenstvo. U početku se opire, a potom mu dojadi pa digne ruke, te najzad, digavši ruke, izdaje odobrenje, osim u slučaju velikih skandala poput onog s Lorenzom Lottom; a restaurator, ponesen nepobjedivom sudbom i svladan neodoljivom silom, nastavlja sa svojim radom. Čemu uopće na nekoj staroj slici pobožno čuvati mazarije koje ju dijelom prikrivaju i oduzimaju joj svaki sjaj ljepote? Ne treba li remek-djelo u takvom stanju držati gotovo izgubljenim? Zar je možda zlo ako ga pokušamo osloboditi od onog gustog crnog vela i onih užasnih škrabotina, da bi mu se svi iznova mogli diviti?
To je prvi, veoma razuman, a katkad istini za volju i neizbježan korak. Ali kod uklanjanja starih popravaka i restauriranja, uza svu uloženu brižnost, nismo uvijek sigurni da ne skidamo i malčice prvobitne boje. A kada restaurator shvati da je, štono se veli, ogulio sliku i uplaši se osude, umije li on uvijek odoljeti lakim iskušenjima svoga zanata? Radi se samo o premazu; ali kao što čišćenje jednog dijela za sobom povlači i čišćenje drugog, tako jedan premaz povlači drugi, a premazivanje često obvezuje na preslikavanje. Gdje je tome kraj?
Treba li, dakle, restaurator biti neka vrsta pomoćnog radnika, koji će u vlastitom neznanju pronaći najsigurniju kočnicu za preslikavanje i dovršavanje; ili pak mora biti slikar, dakako savjestan, ali i vičan svim slikarskim tehnikama ili vješt u različitim umjetničkim stilovima?
Ja se, priznajem, u ovom slučaju pribojavam ambicije znalca; no još se više pribojavam ambicije neznalice. Ne znati nešto nije, nažalost! dovoljno da se to i ne učini. Kod slikarskog restauriranja u ovom je grmu zec: ZAUSTAVITI SE NA VRIJEME; a u ovome je mudrost: BITI ZADOVOLJAN NAJMANJIM MOGUĆIM.
Mi koji razgovaramo o umjetnosti općenito činimo kao otac Zappata, koji je propovijedao dobro, a zaostajao primjerom;[70]Riječ je o toskanskoj uzrečici fare come padre Zappata, che predicava bene e razzolava male, koja označuje onog koji pripovijeda ono što sam ne provodi u djelo. Moguće je da je se Boito … Continue reading ali možda ni u jednoj stvari nije tako teško djelovati, a tako lako pripovijedati, kao u onome što se odnosi na restauriranje arhitektonskih spomenika.
Čujte posvuda kako poslanici u Domu, novinari u svojim pamfletima, inženjeri na svojim kongresima, akademici na svojim sjednicama diktiraju izreke pune mudrosti kako treba za unuke sačuvati velika djela naših djedova tako da ona ne izgube ništa od starog izgleda. A siroti arhitekti i siroti članovi povjerenstava, zaduženi za restauriranje, oni su koje treba pribiti na stup srama ili poslati ravno na stratište; osjećamo blaženstvo kada možemo povlađivati plemenitom preziru stranaca, osobito Engleza, po potrebi ga nanovo budeći i potpirujući.
Ono što je loše treba razotkriti bez oklijevanja, slažemo se; ali prije no što viknemo na barbarina, valjalo bi ispitati je li taj barbarin mogao postupiti drugačije. Svi vi, gospodo, poznajete Veneciju. To nije grad od ovoga svijeta: to je božanska opsjena. Pa ipak je ja zamišljam još ljepšom. Kada kao u Akvileji, Gradu i Torcellu mulj koji je nanijela rijeka zatrpa lagune, a groznice istjeraju posljednje uboge stanovnike, kada sve kuće budu porušene, a na širokim ledinama budu bacala kratke sjene mršava stabalca, uzdizat će se ipak u zalazu sunca, pod zlaćanim oblacima, ruševine nekoliko drevnih građevina. Crkva dei Frari[71]Santa Maria Gloriosa dei Frari, ili Santa Maria Assunta, crkva u Veneciji započeta 1340. na mjestu starije crkvene građevine 13. stoljeća. Trobrodna gotička franjevačka crkva, jedna od najvećih … Continue reading pokazivat će praznu utrobu svojih golemih lađa; izdaleka će ravnodušno dominirati postojana kupola crkve Gospe od Zdravlja;[72]Santa Maria della Salute, djelo arh. Baldassarea Longhene, građena od 1631. do 1687. Crkva ima osmerokutni tlocrt, nadvišena je visokom kupolom koju podržavaju velike volute. Izgrađena nakon … Continue reading nešto dalje hram Sv. Ivana i Pavla[73]San Giovanni e Paolo (San Zanipòlo), gotička bazilika, mletački panteon duždeva i gradskih junaka. Od 1234. se gradi prva dominikanska crkva, zamijenjena od početka 14. stoljeća velikom … Continue reading bit će hrpa ruševina, izuzev pet apsida, a netaknut će ostati Colleoni[74]Konjanički spomenik kondotjeru Bartolomeu Colleoniju (1395/1400-1475.) na Campo SS. Giovanni e Paolo, mjedena statua, djelo Andree Verrocchia, nastalo između 1481. i 1488. na bezobličnom postolju, ali ukrase s Bolnice,[75]Riječ je o sklopu Scuola grande di San Marco, raskošnog pročelja. U izgradnji su sudjelovali Pietro Lombardo, Mauro Codussi i Jacopo Sansovino.
tako sitne, tako krhke, trebat će tražiti među razvalinama i krhotinama. Trg Svetog Marka, kakvo čudo! Tri uzdrmane kupole bazilike još neće biti srušene; vidjet će se izvana, kroz procjepe razrušenih zidina, kako zlatom blistaju mozaici na unutarnjim svodovima, a mramor, porfir i alabastar polomljenih stupova neobično će treperiti u toj grobnoj žalosti.
Što se tiče Duždeve palače, najčudesnije na svijetu, da smo je ostavili kakva je nekoć bila, ne bi trebalo čekati tisuću ili dvije tisuće godina, možda ni stotinu, možda ni deset, da ju vidimo svedenu na spomenuti ideal slikovite ljepote. Dobar dio baza i kapitela, poneko deblo stupa i mnogi dijelovi spletova lukova sveli su se na ulomke. Sad valja barem klesance, koji se više ne drže, zamijeniti novima. Svakako, to je grijeh; svakako, to je oskvrnuće: ali na koncu, jesmo li htjeli da palača stoji ili smo je htjeli na tlu? Neki kažu: morali ste, primjerice, obnoviti jezgru kapitela i potom oko nje nanovo postaviti vanjske dijelove starih kapitela s njihovim listićima i prekrasnim figuricama. Da? A zar vi mislite da se ti kapiteli, već skrhani ili razmrvljeni, tako svedeni na tanahnu oplatu, ne bi nakon nekoliko godina raspali u prah? Jednom kad su uništeni, tko će im se više diviti? Nije li bilo bolje da ih se u tančine reproducira, a stare sačuva u obližnjoj dvorani gdje će ih sadašnji i budući naučnici moći izučavati do mile volje? Činimo što možemo na ovom svijetu; ali čak ni za spomenike nije još otkriven Izvor mladosti.[76]U odnosu na reprodukciju koju Boito podržava, na sklopu Duždeve palače se tada radilo i na restituiranju djela koje su 1797. uništili Francuzi, pa se tako 1885. iznad prolaza Porta della Carta … Continue reading
Prije dvije godine pedesetak slikara, kipara i arhitekata, među kojima Favretto,[77]Giacomo Favretto (1849-1887), slikar, učenik Michelangela Grigolettija na mletačkoj Akademiji lijepih umjetnosti, pod utjecajem mletačkih slikara 18. stoljeća. Prikazivao svakodnevni život … Continue reading Mion,[78]Luigi Mion (1843-1908), slikar rodom iz Kotora, od 1846. stanuje u Trevisu. Od 1863. studij na mletačkoj Akademiji lijepih umjetnosti kod Grigolettija. Od 1868. stanuje u Veneciji. Dal Zotto,[79]Antonio Dal Zotto (1841-1918), mletački kipar, školovan na Akademiji lijepih umjetnosti kod Grigolettija. Autor spomenika Ticijanu (1880.) u Pieve di Cadore i Goldoniju (1883.) i duždu Sebastijanu … Continue reading Marsili[80]Emilio Marsili (1842-1926), mletački kipar, radio reljefe za crkvu della Pietà. Kratko (1877.) boravi u Parizu, potom 1879. u Belgiji. U Veneciji je 1878. surađivao s Boitom na uresu palače … Continue reading i drugi valjani ljudi, službeno su pristali uz knjižicu o Budućnosti mletačkih spomenika, napisanu sa žarom, bogatu pjesništvom i mudrostima, u kojoj čitamo: Ne obmanjujmo se, nemoguće je, nemoguće kao uskrisiti mrtvaca, restaurirati išta što bijaše veliko i lijepo u arhitekturi…Prigovorit će nam: može doći do potrebe za restauriranjem. Slažemo se. Neka se takvoj potrebi dobro zagleda u lice i neka se shvati što ona znači. To je potreba za uništenjem. Prihvatite je takvom, srušite zgradu, rasipajte kamenje, načinite od njega balast ili vapno ako vam je volja; ali učinite to pošteno, a ne stavljajte laž na mjesto istine.[81]To su riječi Johna Ruskina iz Luči pamćenja, objavljene 1849. godine. Za hrvatski prijevod Marka Marasa usp. John Ruskin, Luč pamćenja, u: Anatomija povijesnoga spomenika, Institut za povijest … Continue reading
Ovo je logika, ali nesmiljena logika. Ako se spomenik ne može očuvati zdrav i čitav, uništiti ga ili ostaviti da bez potpore ili neizbježnih obnavljanja u miru umre svojom prirodnom smrću. Umijeće restauratora, ponavljam, nalik je umijeću kirurga. Bolje bi bilo – tko to ne vidi? – da krhko ljudsko tijelo nikada nema potrebe za kirurškim pomagalima; ali ne drži svatko da je bolje vidjeti rođaka ili prijatelja kako umire, umjesto da mu se odreže prst ili da nosi drvenu nogu.
Rekao sam na početku da je umijeće restauriranja skorašnjeg datuma i svoje teorije moglo je pronaći samo u društvu koje nema nikakvog svog stila u lijepim umjetnostima, ali je sposobno sve ih razumjeti i po prilici voljeti. To je naš slučaj nešto više od pola stoljeća; no premda je to kratko vrijeme, kriteriji restauriranja ipak su se izmijenili, poglavito ovih posljednjih godina. Niti ja, gospodo, priznajem, ne osjećam da sam čist od svih proturječja.
Postoji jedna škola koja je već stara, ali ne i mrtva, te jedna nova. Veliki zakonodavac stare škole bio je Viollet-le-Duc, koji je svojim povijesnim i kritičkim studijama o umjetnosti srednjega vijeka u Francuskoj unaprijedio i povijest i kritiku u Italiji. Bio je također arhitekt, ali osporene vrijednosti, te restaurator kojega su nekoć svi uzdizali u nebesa, a danas ga mnogi sunovraćuju u pakao zbog jednih te istih djela u starom gradu Carcassonneu,[82]Carcassonne, utvrda rimskog porijekla, zapuštena do prve četvrtine 19. stoljeća. Viollet-le-Duc je 1846. započeo restaurirati katedralu Saint-Nazaire, da bi potom prešao na rekonstrukciju zidina … Continue reading dvorcu Pierrefonds[83]Pierrefonds, plemićki grad u vlasništvu Napoleona III. koji je osobno angažirao Viollet-le-Duca da slikovitoj ruševini Pikardije vrati cjelovitost i namjenu, što je ovaj i učinio između 1858. … Continue reading i drugim glasovitim spomenicima. Evo njegove teorije, iz koje je proizašla i njegova praksa: Restaurirati građevinu znači iznova je učiniti potpunom cjelinom, koja možda nije nikada ni postojala u danom vremenu.[84]Boito citira uvodne rečenice iz Viollet-le-Ducove natuknice Restauriranje iz osmog sveska Rječnika francuske arhitekture, objavljenog 1866. godine. Kako to? Postavimo se na mjesto prvobitnog arhitekta i domišljamo što bi učinio da su mu okolnosti dopustile završiti zdanje. Ova teorija je puna opasnosti. Nema u njoj doktrine, nema umnosti koje bi vrijedile kao spas od samovolje; a samovolja je laž, krivotvorina starine, zamka postavljena potomcima. Što je restauriranje bolje izvedeno, to je podmuklija laž i veća pobjeda prijevare. Što biste kazali, gospodo, za starinara koji se, nakon što je našao recimo novi Danteov ili Petrarcin rukopis, nepotpun i većim dijelom nečitljiv, potrudi domišljato i znalački iz svoje glave ispuniti praznine, tako da više nije moguće razlikovati dodatke od izvornika?[85]Sablazan zbog nemogućnosti razlikovanja starog djela i moderne nadopune pokazuje promjenu koja se zbila u percepciji restauriranja. U životopisu danskoga kipara i restauratora Bertela Thorvaldsena … Continue reading Ne biste li proklinjali vrhunsku vještinu toga krivotvoritelja? Zar vam čak i nekoliko rečenica, nekoliko riječi umetnutih u tekst, ne ispunjaju duh odbojnošću, a mozak sumnjama? Zar će ono što je za takvu osudu kod oca Piaggia[86]Antonio Piaggio je u službi Karla III. Burbonskoga sredinom 18. stoljeća izumio poseban stroj za odmotavanje nagorjelih antičkih rukopisa koji su pronađeni prilikom iskopavanja Ville dei Papiri u … Continue reading ili monsieur Silvestra naprotiv biti razlog za hvalu kod arhitekta restauratora?
Godine 1830. u Francuskoj je za glavnog nadzornika povijesnih spomenika imenovan Vitet,[87]Ludovic Louis Vitet (1802-1873.) bio je prvi Glavni nadzornik povijesnih spomenika Francuske (1830-1834). Dramatičar, član Akademije natpisa od 1839. i Francuske akademije od 1845. a pet godina potom zamijenio ga onaj Mérimée,[88]Prosper Mérimée (1803-1870), francuski književnik. Od 1834. drugi Glavni nadzornik povijesnih spomenika, a od 1853. vodi i Službu za povijesne spomenike (Service des monuments historiques). Uveo … Continue reading autor dražesnih novela, koji je Talijane nazivao un tas de fumistes et de musiciens,[89]gomilom šaljivaca i glazbenika. arhitekturu mletačkih palača proglašavao lišenom ukusa i mašte, primjećivao da čitava glazba Verdija et consorts (i kompanjona) nalikuje harlekinovu odijelu, a o Milanu je govorio: Vous ai-je parlé des cailles au riz qu’on mange à Milan? C’est ce que j’ai trouvé de plus remarquable dans cette ville.[90]Jesam li vam pričao o prepelicama s rižom što ih jedu u Milanu? To je najznačajnije što sam u tom gradu pronašao. Riječ je o pismu nepoznatom primatelju, sastavljenom u Caenu 8. listopada … Continue reading To je manje važno, ali Mérimée je također bio tajnik jednog Povjerenstva[91]Riječ je o Commission des monuments historiques, tijelu koje je 29. rujna 1837. utemeljio ministar unutarnjih poslova Camille de Montalivet. koji je 1837. izabran da razvrsta i konzervira francuske spomenike i koji je govorio riječi od zlata. Počujte: Nikada nije dovoljno ponavljati da je u pitanju restauriranja prvo i neumoljivo načelo da se ne inovira, pa čak i kada nas na inovaciju nagoni hvalevrijedna namjera da dovršimo ili uljepšamo, valja ostaviti nedovršenim i nesavršenim sve ono što se zatekne nedovršeno i nesavršeno. Ne smijemo si dopustiti popravljanje netočnosti ili ispravljanje nepravilnosti, jer su nepravilnost, netočnost i nedostatak simetrije zanimljive povijesne činjenice, koje često pružaju arheološke kriterije za određivanje nekog razdoblja, škole, simboličke misli. Ni dodataka, niti uklanjanja.
Uistinu je 1837. godine između riječi i djela provalija sjela; ali sada? Ne bi li me netko mogao prekinuti, vičući: između djela i riječi ponor je još veći? Tako mi je žao što me vrijeme za ručak lišava mogućnosti da vam pokažem, gospodo, gdje bi pokoja iznimka trebala nadvladati sveto opće pravilo, kako je Genij kojega se naziva javnim ponajveća rana talijanskih spomenika, te najzad na koji bi način Vlada mogla i morala korisno preurediti svoju ulogu u toj stvari. O restauriranjima u arhitekturi, dakle, zaključujem:
1. TREBA ČINITI NEMOGUĆE, TREBA ČINITI ČUDA KAKO BI SE SPOMENIKU SAČUVAO NJEGOV STARI UMJETNIČKI I SLIKOVIT IZGLED;
2. AKO SU NADOPUNE PRIJEKO POTREBNE, A DODACI NEIZBJEŽNI, NEKA SE VIDI DA NISU DJELA STARINE, VEĆ DANAŠNJICE.
Prije nego li završim, gospodo, želim vam kazati da me zapekla savjest. Bojim se da sam oklevetao minula stoljeća ponavljajući vam kako mi umijemo bolje od naših prethodnika iznaći ljepote prošlosti. To je istina: no mi istražujemo, primjerice, klasičnu starinu kroz čisti kristal svoje učene, oštroumne, pedantne, sitničave, radoznale kritike, dok ju je primjerice renesansa promatrala kroz leću vlastitog, jedinstvenog umjetničkog duha i dok se klela da oponaša, razmještala je i iznova stvarala.
Koliko je naše znanje kukavno i besplodno, toliko je ono neznanje bilo zavidno i plodno.
Nemamo mnogo razloga za veselje. Kada pomislimo kako je oskudan i škrt proračun naše Kraljevine u svemu što se odnosi na neupitnu talijansku historijsku slavu – spomenike, umjetnost, umjetničku proizvodnju – kada pomislimo na nebrojene lijepe predmete svih vrsta i razdoblja koje je stara Italija umjela načiniti, a nova ih danas umije prodati, osjećamo kako nam crvenilo udara u obraze i spominjemo se onog ostrogotskog kralja koji je Kasiodorovim perom pisao namjesniku Rima: Dičnost rimskih zdanja iziskuje staratelja, kako bi se ovo divljenja vrijedno obilje djela brižno sačuvalo. Neće uzmanjkati naše velikodušnosti u cilju da se starine održavaju, a nova djela zaodjenu slavom starih vremena.[92]Riječ je o Teodoriku Velikom (493-526), koji je brinuo o održavanju starih građevina, imenujući u svoju službu čuvara kipova (curator statuarum) i nadzornika građevina (architectus … Continue reading
Pomišljamo i na riječi jedne plemenite gospođe, dostojne da se ponove ne samo gramzivim trgovcima, već još i više vojvodi milijunašu koji tuđincima prodaje sliku Pietra Perugina[93]Pietro di Cristoforo Vannucci Perugino (1445-1523), slikar, formira se u Perugi, od 1472. zabilježen u Firenci. Nakon naobrazbe kod Piera della Francesce u Arezzu, u Firenci radi s Andreom della … Continue reading i grofu milijunašu koji tuđincima prodaje Darijevu obitelj, što ju je Paolo Veronese naslikao za djedove istog tog plemića bijednika koji na njoj zarađuje.[94]Veroneseovu sliku Darijeva obitelj pred Aleksandrom Velikim (1565-1570.) kupio je, nakon nekoliko godina pregovaranja, ravnatelj Nacionalne galerije u Londonu Charles Lock Eastlake 1857. za više od … Continue reading Živio je, dakle, u Firenci neki gospar Battista della Palla,[95]Giovanni Battista Della Palla (1489-1532), firentinski patricij, zavjerenik protiv uprave Medicija u Firenci, jedan od govornika u Machiavellijevom Umijeću ratovanja. U uroti protiv Giuliana … Continue reading imućan čovjek, kako pripovijeda Varchi, ili blagoglagoljiv, koji je prikupljao što je više mogao kipova, slika, medalja i drugih starina te ih slao kralju Franji u Francusku.[96]Benedetto Varchi, Storia fiorentina, knjiga II, gdje o Della Palli stoji: spogliò Firenze di quante sculture, pitture, medaglie e altri ornamenti antichi ch’egli in qualunque modo aver potette … Continue reading Tolikim svojim govorancijama uvjerio je vlasti neka nalože da se plate, a zatim uklone i daruju tome kralju ukrasi iz sobe Pierfrancesca Borgherinija,[97]Riječ je o prizorima iz Josipova života koje su navedeni slikari izveli od 1515. do 1518. za firentinskoga trgovca. Od četrnaest slika šest je završilo u londonskoj Nacionalnoj galeriji: … Continue reading gdje su radili Jacopo da Pontormo,[98]Jacopo Carrucci, il Pontormo (1494-1557), firentinski maniristički slikar. Djeluje u Firenci od 1508. u radionici Andree del Sarta (do 1514). Autor slika u firentinskim crkvama SS. Annunziata, Santa … Continue reading Granacci,[99]Francesco Granacci (1469-1543), firentinski slikar, učenik i suradnik Ghirlandaia. Radi pod utjecajem Fra Bartolomea i Perugina. Baccio d’Agnolo[100]Baccio d’Agnolo (Bartolomeo d’Agnolo Baglioni, 1462-1543), firentinski arhitekt i drvorezbar. Autor je kora u firentinskoj crkvi Santa Maria Novella (1491-1496.) i u crkvi San Agostino u … Continue reading i Andrea del Sarto. Pojavi se Battista della Palla s gradskim glasnicima u Pierfrancescovoj kući i ondje nađe njegovu suprugu, gospu Margheritu, kćer Roberta Acciaiuolija, koja reče: Ti bi se dakle drznuo, Giovambattista, bijedni staretinaru i petparački trgovčiću, da čupaš ukrase iz gospodskih soba i ovaj grad ogoliš od onoga što je u njem najbogatije i najčasnije, kao što si činio i još uvijek činiš, kako bi njima okitio krajeve tuđina i naših dušmana? Ja se ne čudim tebi, priprostom čovjeku i neprijatelju svoje domovine, već poglavarima ovoga grada što podnose ova tvoja mrska zlodjela… Van iz ove kuće ti i ovi tvoji razbojnici, a onome tko te ovamo poslao s naredbom da se te stvari uklone sa svojih mjesta, reci da sam ja ona koja neće da se ovdje unutra išta pomakne.[101]Acciaiuoli su jedna od najpoznatijih firentinskih patricijskih obitelji. Roberto Acciaiuoli (1467-1547.) bio je diplomat, veleposlanik Firence u Rimu i Francuskoj i papinski nuncij, a obnašao je i … Continue reading
Neka nebo dade, gospodo, da se takva srdžba i ljubav raspale u našem duhu kako bismo Italiji sačuvali spomenike njezine velebne prošlosti!
Izvori ilustracija
Slika pri vrhu: Arhitekt-restaurator Alfredo D’Andrade na skeli povodom restauriranja Augustova slavoluka u Aosti, oko 1913.
Slika 1: Torino, Srednjovjekovni kaštel izgrađen povodom Nacionalne izložbe 1884. https://www.pinterest.com/pin/272960427389084804/
Slika 2: Panorama Torina, oko 1880-1885. https://www.bourlot.it/it/panorama-preso-dalla-villa-della-regina.-torino-1880-1885-circa..php
Slika 3: Brusač (Arrotino) iz firentinske galerije Uffizi. https://www.abebooks.com/art-prints/Firenze-Galleria-Uffizi-LArrotino-Spione-Fotografie/22486761607/bd#&gid=1&pid=1
Slika 4: Torzo Belvedere, Vatikanski muzeji. https://news.artnet.com/art-world/the-vaticans-belvedere-torso-british-museum-216945
Slika 5: Michelangelo Buonarroti, Kupidon. Oko 1490. Met Gallery. https://www.michelangelo.org/images/artworks/cupid.jpg
Slika 6: Replika Michelangelova Davida, Piazza della Signoria, Firenca, postavljena 1910. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:David_(Michelangelo)_marble_replica_1_2013_February.jpg
Tekst je objavljen u antologiji Camilla Boita Spomenik kao knjiga. Spisi o arhitekturi, kulturi i restauriranju, 1861-1886. u prijevodu Ane Vukadin, pod uredništvom Marka Špikića, Objavio Disput, Zagreb 2013.
References
| ↑1 | Objavljeno pod naslovom I restauratori u: Daniela Lamberini, Teorie e storia del restauro architettonico, Polistampa, Firenze 2003, 77-88. S talijanskoga prevela Ana Vukadin. |
|---|---|
| ↑2 | Boito održava predavanje u Torinu 7. lipnja 1884. povodom Opće talijanske izložbe, unutar tzv. Srednjovjekovnog kaštela (Borgo medievale), sklopa replika pijemontskih povijesnih građevina nastalih prema istraživanju i projektu arhitekta-restauratora Alfreda D’Andradea. |
| ↑3 | Ovdje se Boito vjerojatno referira na početne rečenice iz Manifesta Društva za zaštitu starih građevina iz 1877, gdje se također govori o pojavi „novog zanimanja“ ili novog senzibiliteta za stare spomenike umjetnosti u posljednjih pedeset godina, koji je, međutim, stilskim restauriranjem doveo do razaranja baštine, goreg od prevrata, nasilja i zanemarivanja. |
| ↑4 | Fabrizio Galliari (1709-1790), scenograf, 1742. radio u Regio ducal teatru u Milanu. Potječe iz obitelji scenografa i vedutista djelatnih od 16. do 18. stoljeća. |
| ↑5 | Bibbienom: Boito ne piše o kojem je konkretno članu porodice riječ, pa se može raditi o Ferdinandu (1657-1743), njegovu bratu Francescu (1659-1739.) ili o Ferdinandovim sinovima Alessandru (1687-oko 1769), Giuseppeu (1696-1757.) ili Antoniju (1700-1744). Svi su se bavili kazališnom scenografijom u teoriji i praksi, a bili su i graditelji kazališta u Veroni, Rimu, Mannheimu, Beču, Dresdenu, Pragu, Bayreuthu i Bologni. |
| ↑6 | Giambattista Tiepolo (1696-1770), slikar iz Venecije, jedan od glavnih predstavnika rokoko-slikarstva u Europi. Od važnijih djela su zidne slike u nadbiskupskoj palači u Udinama (1726-1730), platna za Scuola del Carmine u Veneciji (1743.) i freske u Rezidenciji u Würzburgu (1751-1753). |
| ↑7 | Giovenale Boetto (1604-1678), inženjer, arhitekt i topograf. Projektirao crkvu sv. Sebastijana u Fossanu, druge crkve u Pijemontu i vile za obitelj Savoia. |
| ↑8 | Jacques Callot (oko 1592-1635), francuski grafičar i crtač. |
| ↑9 | Guglielmo Caccia, zvan Moncalvo (1568-1625), slikar brojnih fresaka u Pijemontu i Lombardiji. |
| ↑10 | Bernardino Lanino (oko 1512-oko 1583), slikar, od 1546. u Milanu, djeluje pod utjecajem Gaudenzija Ferrarija. |
| ↑11 | Gaudenzio Ferrari (1480-1546), slikar, pod utjecajem Bramantina, Perugina, Leonarda i Correggia. Glavno djelo su mu freske u crkvi San Cristoforo u Vercelliju (1532-1534). |
| ↑12 | Defendente de Ferraris (oko 1480/85-oko 1540), pijemontski slikar. |
| ↑13 | Gerolamo Giovenone (oko 1490-1555), slikar djelatan u Vercelliju, prvo pod utjecajem Ferrarisa, potom Gaudenzija Ferrarija. |
| ↑14 | Ambrogio da Fossano Borgognone (ili Bergognone, vijesti od 1481. do 1522), s Vincenzom Foppom glavni predstavnik lombardskog slikarstva prije dolaska Leonarda. Pored Leonardova utjecaja u djelu mu se osjeća i utjecaj francuskog i njemačkog slikarstva. Djela mu se nalaze u Milanu, Certosi di Pavia i Bergamu. |
| ↑15 | Crkva sv. Petra (del Cimitero), s dvije apside, podignuta u 12., proširena u 15. stoljeću, kada nastaju i freske s prikazima iz Djevičina života. |
| ↑16 | Opatija S. Antonio u Ranversu, zapadno od Torina, osnovana sredinom 12. stoljeća, ukinuta 1776. za Pija VI. Faze izgradnje crkve od 13. do 15. stoljeća, kada je i oslikana. Slike koje spominje Boito naslikao je torinski umjetnik Giacomo Jacquerio oko 1430. godine. Prikazao je Navještenje, Svetog Petra i Pavla, Molitvu u vrtu, Uspon na Kalvariju i četiri evanđelista. |
| ↑17 | Pismo se datira oko 1519. godine. Usp. hrvatski prijevod Suzane Glavaš u: Rafael Santi, Poslanica papi Leonu X., Nuntius 26, 17-25, ovdje 20. |
| ↑18 | Antonio Aver(u)lino, Filarete (oko 1400-oko 1469), talijanski arhitekt, kipar i teoretičar arhitekture i gradogradnje. Autor reljefa na ulaznim vratima u rimsku crkvu sv. Petra, građevina u Milanu (Ospedale Maggiore) i traktata o arhitekturi nalik romanu o desetodnevnoj izgradnji grada Sforzinde. |
| ↑19 | Ospedale Maggiore, sklop građen za Francesca Sforzu, započet 1456. kao jedan od prvih primjera renesansne arhitekture u Lombardiji, izgradnju je nastavio Guiniforte Solari. |
| ↑20 | Filarete, Trattato di architettura, knjiga 8. |
| ↑21 | Boito se prisjeća svojeg studija na Akademiji u Veneciji oko 1848. godine. |
| ↑22 | Možda se odnosi na Francesca Lazzarija (1791-1871), klasicističkog arhitekta u Paladijevu duhu, kojeg je Selvatico naslijedio na mletačkoj Akademiji. Lazzari je bio miljenik Giannantonia Selve, kojeg je nakon njegove smrti 1819. naslijedio na katedri. Natjecao se za crkvu San Antonio u Trstu. |
| ↑23 | Filippo Juvarra (1676-1736), arhitekt rodom iz Messine. Formirao se u Rimu kod Carla Fontane, prvo se bavi kazališnom arhitekturom i scenografijom. Potom djeluje u Torinu (1717. započeta gradnja bazilike Superga, 1718.-21. gradi pročelje palače Madama). Pored Rima, djelovao je još u Lisabonu i Madridu. |
| ↑24 | Guarino Guarini (1624-1683), arhitekt, djeluje u Torinu od 1666, nastavljajući gradnju crkve San Lorenzo. Karl Emanuel II. ga je 1668. imenovao za inženjera i matematičara, naručujući izgradnju Kapele Svetog Pokrova. Autor je arhitektonskih rasprava Modo di misurar le fabbriche i Architettura civile, objavljenih postumno. |
| ↑25 | Baccio Pontelli (oko 1450-1492), arhitekt i inženjer rodom iz Firence. Od 1479. djeluje na dvoru u Urbinu pod vodstvom Francesca di Giorgia i Lucijana Vranjanina. Od 1481. djeluje u Rimu: gradi utvrdu u Ostiji, restaurira papinske utvrde u Iesiju, Senigalliji i Osimu. Vasari mu pripisuje rimske crkve San Pietro in Montorio i Santo Spirito in Saxia. |
| ↑26 | Meo del Caprino (Amedeo di Francesco, 1430-1501), arhitekt rodom iz Settignana. Djeluje u Ferrari 1453-1461, od 1462. u Rimu (radi na palači sv. Marka, odnosno Palazzo Venezia). Od 1467. do 1470. u Vatikanu radi na Loži blagoslova za pape Pavla II. i Siksta IV. U Firenci 1490-1491. sudjeluje na natječaju za dovršenje pročelja katedrale. Potom do 1498. radi u Torinu na izgradnji katedrale. |
| ↑27 | Katedrala sv. Ivana Krstitelja u Torinu. |
| ↑28 | Vjerojatno misli na Castello degli Acaja, kaštel od opeke iz 15. stoljeća, na koji je Juvarra 1721. prislanja barokno pročelje Palače Madama. Sklop je na Popisu svjetske baštine UNESCO-a od 1997, skupa s ostalim rezidencijalnim građevinama obitelji Savoia. |
| ↑29 | Crkva Santa Maria della Consolazione ima ranokršćanske slojeve, a izgrađena je na jednom od ugaonih tornjeva antičkog Torina (Julia Augusta Taurinorum). Crkva je u 11. stoljeću pretvorena u opatijsku crkvu, kada je izgrađen i zvonik, koji Boitu privlači pozornost. Pisac, znakovito, uopće ne spominje dominantni barokni izgled crkve koji duguje radu velikih arhitekata Guarinija i Juvarre. |
| ↑30 | Porta Palatina su rimska gradska vrata antičkog Torina na sjevernom dijelu gradskih zidina, sagrađena u 1. stoljeću pr. Krista. Porta principalis dextera su vodila na cardo maximus grada, a izvan njega prema Milanu (Mediolanum). Vrata su u 11. stoljeću pretvorena u castrum, a uspjela su preživjeti planove za rušenje u 18. stoljeću. Nakon ujedinjenja Italije postaju nacionalni spomenik na kojem je krajem 19. stoljeća radio D’Andrade koji je vrata oslobodio prigradnji. Posljednji veliki restauratorski zahvat vrata su doživjela u fašističko doba 1930-ih godina, kada su porušene okolne građevine a postavljene su i statue Cezara i Augusta. |
| ↑31 | Nesačuvana izduljena građevina unutar Parco del Valentino, s dva bočna dvoetažna tornja. |
| ↑32 | Riprodurre: Boito je pojam rabio već 1861. u postupku stilskog restauriranja Tičinskih vrata (Porta Ticinese) u Milanu. Ovdje je riječ o opisivanju aktualnog problema krize arhitektonske invencije koja u bogatstvu vrela vidi vlastitu neplodnost. |
| ↑33 | Pojam compiere je 1842. koristio Emilio De Fabris, a 1883. se spominje i u Načelima restauriranja usvojenima na skupu arhitekata i inženjera u Rimu. |
| ↑34 | U ovoj se rečenici nalazi bit problema u razumijevanju zaštite kulturne baštine na kraju 19. stoljeća u Europi, koji je doveo do krilatice Konzervirati, a ne restaurirati!, prevladale u zemljama njemačkoga govornog područja na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Pritom valja uzeti u obzir da se pojam restauro, usprkos prevlasti ideje konzerviranja, ipak uspio održati, pa se u Italiji i danas češće govori o „kulturi restauriranja“ nego „kulturi konzerviranja“, iako se uglavnom misli na neinvazivno postupanje. |
| ↑35 | Apograf: od lat. apogrăphum i grč. ἀπόγραϕος, u tekstualnoj kritici je riječ o vjernoj rukopisnoj kopiji izvornika. |
| ↑36 | Ta pomama (furia) započinje u prvoj polovici 16. stoljeća natječajem za Laokoontovu skupinu, koja je integrirana pod vodstvom Giovannija Angela Montorsolija. |
| ↑37 | Iskapanja Karakalinih termi započinju već pod Sikstom IV. (pontifikat 1471-1484), a 1545. i 1546. izvode se prema nalogu Pavla III. Farnese, kada se otkrivaju statue Herkula, Kažnjavanja Dirke (Bik Farnese) i Flora Farnese. Sva su djela do selidbe u Napulj koncem 18. stoljeća čuvana u rimskoj palači Farnese. Noge Herkula izradio je kipar Guglielmo della Porta. Izvorne su otkrivene 1560. u mjestu Frattocchie (antički lokalitet Bovillae) na Apijskoj cesti, 20 km od Rima. Ti su komadi čuvani također u zbirci Farnese a vraćeni su izvornom djelu nakon 1787. i selidbe zbirke u Napulj. |
| ↑38 | Bik Farnese, mramorna kiparska skupina iz napuljskog Nacionalnog arheološkog muzeja, izvorno u palači Farnese u Rimu. Otkrivena 1545. u Karakalinim termama, gdje je služila kao zdenac. Riječ je o rimskoj kopiji iz 1. ili 3. stoljeća n. e. |
| ↑39 | Winckelmann upozorava u predgovoru svoje Povijesti umjetnosti starog vijeka iz 1763. da je Wright povjerovao da je moderna violina u ruci Apolona zapravo izvorno antičko djelo. U prvom (dresdenskom) izdanju Geschichte der Kunst se Bernini ne spominje (str. xviii), no Boito je jamačno čitao talijansko izdanje iz 1779, u kojem se govori o restauriranju obavljenom alla metà del secolo scorso. Usp. Giovanni Winckelmann, Storia delle arti del disegno presso gli antichi, sv. 1, Imperial monistero di S. Ambrogio Maggiore, Milano 1799, xix. |
| ↑40 | L’Arrotino iz firentinskih Uffizija je postao Scorticatore di Marsia zahvaljujući tvrdnji antikvara Leonarda Agostinija (1593-1676). Boito je o tome mogao čitati u djelu Reale Galleria di Firenze illustrata, Serie IV: statue, bassirilievi, busti e bronzi, sv. 1, Firenze 1817, 106-111. Djelo je iskopano u prvoj četvrtini 16. stoljeća, prvo se nalazilo u zbirci bankara Agostina Chigija u Rimu da bi od 18. stoljeća preselilo u medičejske zbirke u Firencu. |
| ↑41 | Leon X. je stihove sastavio kao kardinal. Boito je podatak mogao preuzeti iz papina životopisa koji je sastavio engleski historičar William Roscoe i objavio 1805. Talijansko izdanje: Guglielmo Roscoe, Vita e pontificato di Leone X, sv. 11, Sonzogno, Milano 1817, 12-13. |
| ↑42 | Riječ je o statui Apolon Barberini iz münchenske Gliptoteke, rimskoj skulpturi iz 1-2. st. n.e. |
| ↑43 | Pavao III, papa Alessandro Farnese, rođen 1468, pontifikat 1534-1550. Nakon Pljačke Rima 1527. odlučio uspostaviti službu Povjerenika za starine (Commissario alle antichità), koja je postojala do 1870. godine. |
| ↑44 | Navodne Michelangelove riječi nemmeno un dito vorrei fare, nè saprei fare a questa statua donose se u knjizi Real Museo Borbonico, sv. 3, Napoli 1827, str. 7, u opisu statue. |
| ↑45 | Guglielmo della Porta (1515-1577), kipar i restaurator. Do 1530. djeluje u Milanu, potom u Genovi gdje je sudjelovao na izgradnji palače Doria. Od 1546. djeluje u Rimu. Ondje ulazi u krug Sebastiana del Piomba i Michelangela. Od 1555. do 1575. radio na grobnici pape Pavla III. u sv. Petru. |
| ↑46 | Atenjanin Glykon napravio je kopiju djela u 2. st. n. e. |
| ↑47 | Usp. Plinije St., Nat. hist., 36.37. |
| ↑48 | U izvorniku scornacchiato, potučen, poražen, pokisao, osramoćen, igra riječi na prezime kipara Agostina Cornacchinija koji je 1725-27. restaurirao skupinu tako da je mladićima obnovio ruke, niječući ranije rješenje Jacopa Sansovina (prim. A. Vukadin i M. Špikić). |
| ↑49 | Psiha iz Capue čuva se u napuljskom Nacionalnom arheološkom muzeju. |
| ↑50 | Pincio je rimski brežuljak na kojemu je od sredine 19. stoljeća postavljeno preko dvjesto poprsja uglednih književnika, umjetnika, znanstvenika i drugih značajnih ličnosti rimske i talijanske povijesti. U parku su prikazane samo tri žene, a zanimljiv je odnos prema tim umjetničkim i povijesnim spomenicima u prvim desetljećima Kraljevine Italije. (Prim. A. Vukadin i M. Špikić). |
| ↑51 | Prijevod prema: Biblija: Stari i Novi zavjet (ur. Jure Kaštelan, Bonaventura Duda), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1980. (Prim. A. Vukadin). |
| ↑52 | Niccolò Tommaseo (1802-1874), književnik, lingvist, preporoditelj iz Šibenika, školovan u Splitu. Izgnanik zbog sukobljenja s austrijskim vlastima u Italiji, Francuskoj, Korzici, Krfu. Umro u Firenci. |
| ↑53 | Usp. Niccolò Tommaseo, Pensieri morali, Cappelli, Modena 1845, 229-230. |
| ↑54 | Buttar via: nije do kraja jasno misli li Boito na uklanjanje („de-restauriranje“) integriranog dijela ili na njegovo apstrahiranje u percepciji djela. Spomenuti pojam de-restauriranja pojavio se koncem 20. stoljeća u kritici i historiji konzerviranja. |
| ↑55 | cavati. |
| ↑56 | ricomposto. |
| ↑57 | Lorenzo Bartolini (1777-1850), kipar rodom iz Toskane. Rana mladost u Firenci, formira se u radionicama na alabastru u Volterri. U dvadesetoj odlazi u Pariz, u radionicu slikara Davida. Od 1808. predaje na Akademiji u Carrari. Tada izvodi skulpture Napoleona, kojeg je posjetio na Elbi. U Firenci od 1814. do smrti. Nadahnuo se djelima talijanskih kipara 15. stoljeća. Za groficu Sofiju Zamojsku je izveo grobnicu u crkvi Santa Croce. U istoj je crkvi načinio i spomenik renesansnom arhitektu i teoretičaru umjetnosti Leonu Battisti Albertiju. Od 1839. je predavao na firentinskoj Akademiji lijepih umjetnosti. Za nišu na firentinskim Uffizima je 1846. izveo statuu Machiavellija. Godinu dana kasnije otputovao je u Rim kako bi izveo poprsje pape Pija IX. |
| ↑58 | Markiza Poldi: Rosina Trivulzio (1800-1859), udata 1819. za Giuseppea Poldija Pezzolija, bogatoga nasljednika. Od 1881. se u obiteljskoj palači nalazi Museo Poldi Pezzoli. |
| ↑59 | Usnuli Kupidon: Michelangelovo djelo iz 1490ih, predstavljeno kao antičko. |
| ↑60 | Kardinal od Svetog Jurja: riječ je o kardinalu Raffaelu Riariju (1461-1521). |
| ↑61 | Isabella d’Este (1474-1539), učena markiza, kupovala starine iz Rima i grčkih otoka, 1502. otkupila Michelangelova Kupidona. Isabella je Kupidona ljubomorno čuvala u svom Studiolu. |
| ↑62 | Rimski pisac iz 1. st. n.e., rodom iz Makedonije, pod Augustom oslobođen ropstva. Pod Ezopovim utjecajem piše basne u doba Tiberija i Klaudija. Pisao o krivotvorenju potpisa antičkih kipara. |
| ↑63 | materiale conservazione. |
| ↑64 | benefico provvedimento. |
| ↑65 | Michelangelov David izložen je od 1872. u firentinskoj Galeriji Akademije, dok se na trgu gdje je izvorno bio postavljen od 1910. godine nalazi kopija. Boito kritizira De Fabrisov projekt Tribune u Akademiji iz 1872. |
| ↑66 | Bescvjetnjače su stari taksonomski naziv za biljke koje nemaju cvjetove, već se razmnožavaju sporama. Ovdje vjerojatno označavaju gljivice, mahovinu i lišajeve. (Prim. A. Vukadin). |
| ↑67 | Domenico Michelini je 1729. prenio Tizianovu sliku na platnu Dijete u rimsku palaču Altieri. Spominje se kao dobar restaurator, „izvrstan u reparaciji slika, vješti poznavatelj tajne uklanjanja bojanog sloja sa slike i njegova prenošenja na novo platno“. Usp. Alessandro Conti, A History of the Restoration and Conservation of Works of Art, Butterworth-Heinemann, Oxford 2007, 142. |
| ↑68 | Pierre Picault – zapravo Robert Picault, 1705-1781, restaurator sredine 18. stoljeća koji je radio na prenošenju izvornika na nove podloge. |
| ↑69 | Lodovico Pozzo, poznat i kao Pozzoserrato, pravoga imena Lodewijk Toeput (oko 1550-1603/05), slikar i grafičar iz Flandrije. Nakon boravka u Veneciji od 1582. u Trevisu. Blizak Tintorettu i Veroneseu, slikar krajolika. Autor Požara u Duždevoj palači (1577-1578.) i fresaka u katedrali Conegliana. |
| ↑70 | Riječ je o toskanskoj uzrečici fare come padre Zappata, che predicava bene e razzolava male, koja označuje onog koji pripovijeda ono što sam ne provodi u djelo. Moguće je da je se Boito prisjetio i zbog komedije Il padre Zappata Giuseppea Calenzuolija, objavljene u Milanu 1876. |
| ↑71 | Santa Maria Gloriosa dei Frari, ili Santa Maria Assunta, crkva u Veneciji započeta 1340. na mjestu starije crkvene građevine 13. stoljeća. Trobrodna gotička franjevačka crkva, jedna od najvećih u gradu, s brojnim grobnim spomenicima u unutrašnjosti. |
| ↑72 | Santa Maria della Salute, djelo arh. Baldassarea Longhene, građena od 1631. do 1687. Crkva ima osmerokutni tlocrt, nadvišena je visokom kupolom koju podržavaju velike volute. Izgrađena nakon epidemije kuge, simbolizira Djevičinu krunu. |
| ↑73 | San Giovanni e Paolo (San Zanipòlo), gotička bazilika, mletački panteon duždeva i gradskih junaka. Od 1234. se gradi prva dominikanska crkva, zamijenjena od početka 14. stoljeća velikom trobrodnom strukturom koja je posvećena tek 1430. godine. U crkvi su grobnice duždeva Raniera Zena (u. 1268), Pietra Moceniga (u. 1476), Giovannija Moceniga (u. 1485). |
| ↑74 | Konjanički spomenik kondotjeru Bartolomeu Colleoniju (1395/1400-1475.) na Campo SS. Giovanni e Paolo, mjedena statua, djelo Andree Verrocchia, nastalo između 1481. i 1488. |
| ↑75 | Riječ je o sklopu Scuola grande di San Marco, raskošnog pročelja. U izgradnji su sudjelovali Pietro Lombardo, Mauro Codussi i Jacopo Sansovino. |
| ↑76 | U odnosu na reprodukciju koju Boito podržava, na sklopu Duždeve palače se tada radilo i na restituiranju djela koje su 1797. uništili Francuzi, pa se tako 1885. iznad prolaza Porta della Carta ponovo našao lik Francesca Foscarija kako kleči pred lavom sv. Marka. Autor restitucije je kipar Luigi Ferrari. |
| ↑77 | Giacomo Favretto (1849-1887), slikar, učenik Michelangela Grigolettija na mletačkoj Akademiji lijepih umjetnosti, pod utjecajem mletačkih slikara 18. stoljeća. Prikazivao svakodnevni život sugrađana, poznat i kao portretist. |
| ↑78 | Luigi Mion (1843-1908), slikar rodom iz Kotora, od 1846. stanuje u Trevisu. Od 1863. studij na mletačkoj Akademiji lijepih umjetnosti kod Grigolettija. Od 1868. stanuje u Veneciji. |
| ↑79 | Antonio Dal Zotto (1841-1918), mletački kipar, školovan na Akademiji lijepih umjetnosti kod Grigolettija. Autor spomenika Ticijanu (1880.) u Pieve di Cadore i Goldoniju (1883.) i duždu Sebastijanu Venieru (1907.) u Veneciji. Od 1879. predavao na mletačkoj Akademiji. |
| ↑80 | Emilio Marsili (1842-1926), mletački kipar, radio reljefe za crkvu della Pietà. Kratko (1877.) boravi u Parizu, potom 1879. u Belgiji. U Veneciji je 1878. surađivao s Boitom na uresu palače Cavalli Franchetti na Velikom kanalu (alegorije Glazbe, Arhitekture i Skulpture). Izradio je poprsje Viktora Emanuela II. (1879.) i Garibaldija (1885). |
| ↑81 | To su riječi Johna Ruskina iz Luči pamćenja, objavljene 1849. godine. Za hrvatski prijevod Marka Marasa usp. John Ruskin, Luč pamćenja, u: Anatomija povijesnoga spomenika, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 2006, 289-314. Boito vjerojatno misli na publikaciju Ruskinova istomišljenika, mletačkog arhitekta i arheologa Giacoma Bonija, koji je 1883. objavio tekst L’avvenire dei nostri monumenti koristeći Britančeve argumente. |
| ↑82 | Carcassonne, utvrda rimskog porijekla, zapuštena do prve četvrtine 19. stoljeća. Viollet-le-Duc je 1846. započeo restaurirati katedralu Saint-Nazaire, da bi potom prešao na rekonstrukciju zidina koje su oštećene jer su služile kao kamenolom. O gradu je objavio i knjigu, Grad Carcassonne, 1857. |
| ↑83 | Pierrefonds, plemićki grad u vlasništvu Napoleona III. koji je osobno angažirao Viollet-le-Duca da slikovitoj ruševini Pikardije vrati cjelovitost i namjenu, što je ovaj i učinio između 1858. i 1870. |
| ↑84 | Boito citira uvodne rečenice iz Viollet-le-Ducove natuknice Restauriranje iz osmog sveska Rječnika francuske arhitekture, objavljenog 1866. godine. |
| ↑85 | Sablazan zbog nemogućnosti razlikovanja starog djela i moderne nadopune pokazuje promjenu koja se zbila u percepciji restauriranja. U životopisu danskoga kipara i restauratora Bertela Thorvaldsena autora Justa Matthiasa Thielea iz 1865. stoji zanimljiva rečenica o njegovu integriranju fragmenata arhajskih grčkih statua iz Egine oko 1815. godine: „Gdje su nedostajali dijelovi, umjetnik ih je uspješno nadopunio, a fragmenti su tako vješto izvedeni da je potrebno izvježbano oko da prepozna spojeve.“ |
| ↑86 | Antonio Piaggio je u službi Karla III. Burbonskoga sredinom 18. stoljeća izumio poseban stroj za odmotavanje nagorjelih antičkih rukopisa koji su pronađeni prilikom iskopavanja Ville dei Papiri u Herkulaneju. Piaggio je odmotavao svitke i transkribirao rukopise stradale u erupciji 79. n. e. |
| ↑87 | Ludovic Louis Vitet (1802-1873.) bio je prvi Glavni nadzornik povijesnih spomenika Francuske (1830-1834). Dramatičar, član Akademije natpisa od 1839. i Francuske akademije od 1845. |
| ↑88 | Prosper Mérimée (1803-1870), francuski književnik. Od 1834. drugi Glavni nadzornik povijesnih spomenika, a od 1853. vodi i Službu za povijesne spomenike (Service des monuments historiques). Uveo je Viollet-le-Duca u državnu službu za zaštitu kulturne baštine Francuske 1840. godine, povjerivši mu restauriranje crkve La Madelaine u Vézelayu. |
| ↑89 | gomilom šaljivaca i glazbenika. |
| ↑90 | Jesam li vam pričao o prepelicama s rižom što ih jedu u Milanu? To je najznačajnije što sam u tom gradu pronašao. Riječ je o pismu nepoznatom primatelju, sastavljenom u Caenu 8. listopada 1858. Boito navodi iz djela Lettres à une inconnue, prvi put objavljenog 1873. u dva sveska. |
| ↑91 | Riječ je o Commission des monuments historiques, tijelu koje je 29. rujna 1837. utemeljio ministar unutarnjih poslova Camille de Montalivet. |
| ↑92 | Riječ je o Teodoriku Velikom (493-526), koji je brinuo o održavanju starih građevina, imenujući u svoju službu čuvara kipova (curator statuarum) i nadzornika građevina (architectus publicorum). Kasiodor o njemu piše u djelu Variae. |
| ↑93 | Pietro di Cristoforo Vannucci Perugino (1445-1523), slikar, formira se u Perugi, od 1472. zabilježen u Firenci. Nakon naobrazbe kod Piera della Francesce u Arezzu, u Firenci radi s Andreom della Verrocchiom. Izgubljene su njegove zidne slike u Firenci (iz 1475), Perugi (Palazzo dei Priori) i stare bazilike sv. Petra u Rimu (prije 1479). Sa slikarima Cosimom Rossellijem, Botticellijem i Domenicom Ghirlandaijom 1481. dobiva narudžbu za oslik zidova Sikstinske kapele. |
| ↑94 | Veroneseovu sliku Darijeva obitelj pred Aleksandrom Velikim (1565-1570.) kupio je, nakon nekoliko godina pregovaranja, ravnatelj Nacionalne galerije u Londonu Charles Lock Eastlake 1857. za više od 13000 funti, što je izazvalo i raspravu Parlamenta u Londonu. Eastlake je tih godina otkupio i Peruginovu Djevicu s Kristom, Pollaiuolovo Mučeništvo sv. Sebastijana, Uccellovu Bitku kod San Romana te Djevicu na travnjaku Giovannija Bellinija i Krštenje Kristovo Piera della Francesca. |
| ↑95 | Giovanni Battista Della Palla (1489-1532), firentinski patricij, zavjerenik protiv uprave Medicija u Firenci, jedan od govornika u Machiavellijevom Umijeću ratovanja. U uroti protiv Giuliana de’Medici zatražio pomoć francuskoga kralja Franje I, kod kojeg je boravio kao firentinski poslanik od 1528, donoseći mu brojne umjetnine. |
| ↑96 | Benedetto Varchi, Storia fiorentina, knjiga II, gdje o Della Palli stoji: spogliò Firenze di quante sculture, pitture, medaglie e altri ornamenti antichi ch’egli in qualunque modo aver potette e le mandò al re Francesco. |
| ↑97 | Riječ je o prizorima iz Josipova života koje su navedeni slikari izveli od 1515. do 1518. za firentinskoga trgovca. Od četrnaest slika šest je završilo u londonskoj Nacionalnoj galeriji: Bacchiaccine slike kupljene su 1886, a Pontormove 1979. godine. Ostale se čuvaju u firentinskoj Palazzo Pitti (Sartove Priče o Josipovu djetinjstvu i Josip tumači faraonove snove), rimskoj Galeriji Borghese (Bacchiaccine slike Braća prodaju Josipa, Uhićenje Josipove braće, Potraga za ukradenom kupom i Pronalazak ukradene kupe) i firentinskim Uffizima (slike Francesca Granaccija Josipa uhićuju i Josip predstavlja oca i braću faraonu). |
| ↑98 | Jacopo Carrucci, il Pontormo (1494-1557), firentinski maniristički slikar. Djeluje u Firenci od 1508. u radionici Andree del Sarta (do 1514). Autor slika u firentinskim crkvama SS. Annunziata, Santa Maria Novella. U službi Medicija radi portret Cosima Staroga (Uffizi) i oslik lunete u ljetnikovcu Poggio a Caiano. |
| ↑99 | Francesco Granacci (1469-1543), firentinski slikar, učenik i suradnik Ghirlandaia. Radi pod utjecajem Fra Bartolomea i Perugina. |
| ↑100 | Baccio d’Agnolo (Bartolomeo d’Agnolo Baglioni, 1462-1543), firentinski arhitekt i drvorezbar. Autor je kora u firentinskoj crkvi Santa Maria Novella (1491-1496.) i u crkvi San Agostino u Perugi (1502-1532). Kao arhitekt surađuje s Cronacom i Antonijom da Sangallom Starijim u gradnji velike dvorane Palazzo della Signoria u Firenci. Potom, 1504., gradi palaču Taddei, a 1507. imenovan je za glavnog arhitekta na firentinskoj katedrali. Izgradio je zvonike firentinskih crkava Santo Spirito i San Miniato al Monte 1511, dok je 1517-1520. izgradio glavno djelo, firentinsku palaču Bartolini-Salimbeni. |
| ↑101 | Acciaiuoli su jedna od najpoznatijih firentinskih patricijskih obitelji. Roberto Acciaiuoli (1467-1547.) bio je diplomat, veleposlanik Firence u Rimu i Francuskoj i papinski nuncij, a obnašao je i visoke političke dužnosti u Firenci. Njegova kći Margherita udala se za bogatog firentinskog trgovca Pier Francesca Borgherinija, a slikarske dekoracije koje se spominju u tekstu načinjene su 1515. na namještaju njihove bračne ložnice kao svadbeni poklon Borgherinijeva oca Salvija. (Prim. A. Vukadin). |