Luč pamćenja[1]John Ruskin, The Lamp of Memory, u: The Seven Lamps of Architecture, J. M. Dent i E. P. Dutton, London i New York, s. a., str. 179-203. S engleskoga preveo Marko Maras.
John Ruskin
1. Među satima života kojima se pisac vraća s posebnom zahvalnošću, jer ih je obilježila neobična punoća radosti ili jasnoća učenja, nalazi se sat proveden prije više godina, pred zalazak sunca, među razlomljenim masama borove šume koja se proteže duž rijeke Ain, iznad sela Champagnole, u gorju Jura. To je mjesto jednako dostojanstveno kao Alpe, ali bez njihove divljine; tu se osjeća neka velika snaga koja se budi u zemlji, neki dubok i veličanstven sklad u uzdizanju dugih blagih silueta bregova pod borovima; to je prva nota moćnih planinskih simfonija, koje se ubrzo glasnije uzdižu i divlje razbijaju duž bedema Alpa. Ali njihova je snaga ovdje suzdržana, pa se razvedeni grebeni pastoralnih planina nadovezuju jedan na drugoga kao dugi i šumeći val koji je dospio u mirne vode iz nekog dalekog olujnog mora. Tu golemu monotoniju ispunjava duboka nježnost. Ovdje nema ni sila uništenja ni stroga izgleda središnjih gora. Nikakvi mrazom izrovani i prahom zatrpani putovi drevnih ledenjaka ne grebu meke pašnjake Jure; nikakve skrhane gomile ne presijecaju lijepe čete njezinih šuma; nikakve blijede, sapete ili divlje rijeke ne deru njezine stijene svojim neotesanim i nestalnim tijekom. Strpljivo, vrutak za vrutkom, bistri zeleni potoci zavijaju po ustaljenom koritu, a pod mračnom tišinom netaknutih borova niče svake godine družina vesela cvijeća kojoj ne znam ravnu među svim blagoslovima zemlje. Osim toga, tada je bilo proljeće, pa su cvjetovi nicali u kitama koje su se stiskale zbog čiste ljubavi; bilo je dovoljno mjesta za sve, ali cvjetovi su savijali lišće u svakojake čudne oblike samo da bi bili bliže jedan drugome. Tamo su rasle šumarice, zvijezda do zvijezde i ponegdje se sabirale u galaksije; bilo je kiselica, odred za odredom, poput procesija djevica u Mois de Marie,[2]Marijin mjesec, svibanj kao vrijeme marijanskih pobožnosti. (Prim. M. Špikić). koje su zatrpavale tamne okomite procjepe u vapnencu kao debeli snijeg, s daškom bršljana na rubovima, bršljana lakog i dražesnog kao vinova loza; tu i tamo plavi izljevi ljubičica i praporci jagorčevine na osunčanim mjestima; proplanke su okitili gavez, grahorica i likovac, kao i mali safirni pupoljci krestušca, te divlje jagode, samo cvijet-dva, sve razasuto u zlatnoj mekoći duboke, tople, jantarne mahovine. Stigao sam na rub gudure: svečani mrmor njezinih voda najednom se podigao iz dubine, pomiješan s pjesmom drozdova na granama borova; a na drugoj strani doline, koja je čitava bila opasana sivim vapnenačkim klisurama, sokol je polako letio nad njihovim vrhovima, gotovo ih dodirujući krilima, dok su mu borovi svisoka prošarali perje sjenama; ali pod njim je bio slobodan pad od dvjesta metara, i vijugavi valovi zelene rijeke klizili su i ljeskali se u vrtoglavoj dubini ispod njega, a njihovi mjehuri pjene putovali su s njim dok je letio. Bilo bi teško zamisliti prizor koji tako malo ovisi o kojem drugom predmetu osim vlastite samotne i ozbiljne ljepote; ali pisac se dobro sjeća iznenadne praznine i hladnoće koje su prekrile taj prizor kad je, kako bi točnije definirao izvore njegove dojmljivosti, pokušao načas zamisliti da se nalazi u nekoj djevičanskoj šumi Novoga svijeta. Cvijeće je začas izgubilo svoju svjetlost, rijeka svoju glazbu; brda su postala turobno pusta; neka težina u granama zamračene šume odavala je u kolikoj je mjeri njihova moć dotad ovisila o životu koji nije pripadao njima, u kolikoj mjeri slava neprolazne ili stalno obnavljane prirode odražava stvari koje su dragocjenije u pamćenju nego priroda u svojem obnavljanju. To cvijeće koje uvijek buja i potoci koji uvijek teku bili su obojeni dubokim bojama ljudske ustrajnosti, hrabrosti i vrline, a hrpti crnih brda koji su se ocrtavali na večernjem nebu primali su jače divljenje jer su njihove duge sjene padale na istok preko željeznog zida Jouxa[3]the iron walls of Joux: misli na zidove utvrde Joux povrh planinskog prijevoja Cluse de Pontarlier u alpskom području Jure, na granici Švicarske i Francuske. (Prim. M. Špikić). i četvrtaste kule Gransona.[4]the four-square keep of Granson: vjerojatno se odnosi na plemićki grad Grandson u švicarskom kantonu Vaudu. (Prim. M. Špikić).
2. Stjecištem i zaštitnicom tog svetog utjecaja trebamo u najozbiljnijem smislu držati arhitekturu. Možemo živjeti bez nje i diviti se bez nje, ali ne možemo pamtiti bez nje. Kako je cijela povijest hladna, kako su sve slike beživotne kad se usporede s onim što ispisuje živa nacija i što čuva neiskvareni mramor! Koliko bismo stranica sumnjivih zapisa često prištedjeli zbog nekoliko kamenova koji stoje jedan na drugome! Svrha starih babilonskih graditelja bila je okrenuta upravo ovome svijetu – postoje samo dva snažna osvajača ljudskog zaborava, Pjesništvo i Arhitektura, a drugi nekako uključuje prvoga i moćniji je zbog svoje stvarnosti: dobro je imati ne samo ono što su ljudi mislili i osjećali, nego i ono što su njihove ruke doticale, njihova snaga oblikovala i njihove oči gledale u svim danima njihova života. Homerovo je doba obavijeno tamom, pa je čak i njegova osobnost upitna. To ne vrijedi za Periklovo doba, a dolazi vrijeme kada ćemo priznati da smo o Grčkoj više naučili iz ruševnih ostataka njezinih skulptura nego iz njezinih slatkih pjesnika ili vojnika povjesničara. Ako uistinu ima kakve koristi od poznavanja prošlosti ili kakve radosti pri pomisli na sjećanje budućih naraštaja koja može dati snagu za sadašnje djelovanje ili strpljenje za sadašnju muku, postoje dvije dužnosti u nacionalnoj arhitekturi kojih se važnost ne može prenaglasiti – prvo, da današnja arhitektura bude historijska; drugo, da se kao najdragocjenija baština sačuva arhitektura prošlih razdoblja.
3. Za prvi od ova dva smjera može se Pamćenje zbilja uzeti kao šesta luč arhitekture, jer državne i privatne građevine dosežu pravo savršenstvo kad postaju monumentalne ili vrijedne pamćenja dijelom zato što se u tom duhu grade da budu trajnije, a dijelom zato što ta svrha oživljava njihove ukrase kroz metaforička ili povijesna značenja.
U pogledu stambenih građevina stajališta te vrste uvijek će biti donekle ograničena mogućnostima ljudi, pa i njihovim srcima, ali ipak mislim da je loš znak za neki narod kad gradi kuće da traju samo jedno pokoljenje. Svetost kuće dobra čovjeka ne može se obnoviti u svakoj nastambi koja izraste na njezinim ruševinama, a vjerujem da dobri ljudi u pravilu to osjećaju i da bi nakon života provedena u sreći i časti bili ojađeni kad bi na kraju svojih dana znali da će mjesto njihova zemaljskog prebivališta, koje je vidjelo sve njihove počasti, radosti i patnje i gotovo sudjelovalo u njima, sa svim tragovima koje je sačuvalo, svim predmetima koje su oni voljeli, posjedovali i obilježili svojom osobom – da će ono biti izbrisano čim se za njih oslobodi mjesto u grobu; da neće dobiti nikakvo poštovanje, steći nikakvu naklonost, ponuditi nikakvu korist za njihovu djecu; da unatoč spomeniku koji stoji u crkvi oni neće imati nikakav topao spomenik u ognjištu i kući; da se prezire sve što im je ikad bilo srcu drago i da su mjesta koja su im nekad dala zaklon i utjehu sada srušena u prah i pepeo. Tvrdim da bi dobar čovjek zazirao od toga i da bi dobar sin, plemenit potomak, još više zazirao od takva čina prema očevoj kući. Kažem, kad bi ljudi uistinu živjeli kao ljudi, da bi njihove kuće bile hramovi – hramovi na koje se ne usuđujemo dignuti ruku i koji nas posvećuju kad nam je dopušteno da živimo u njima; i sigurno se javlja neko čudno osipanje prirodne sklonosti, neka čudna nezahvalnost za sve što domovi daju i roditelji poučavaju, neko čudno znanje da smo iznevjerili čast naših očeva ili da naš vlastiti život nije onakav kakav bi učinio naš dom svetim za našu djecu, kad svaki čovjek radije gradi za sebe i samo za mali raspon vlastita života. I gledam te bijedne nakupine žbuke i gline koje se dižu, pljesnive i nasrtljive, na bezličnim poljima oko naše prijestolnice, te tanke, teturajuće, neutemeljene ljušture od iverice i umjetnog kamena, te sumorne redove ujednačenih patuljaka, bez razlike ali i bez drugarstva, jednako osamljenih kao i sličnih – gledam ih, ali ne s pukim nemarnim prezirom zgađena oka, ne s pukim žaljenjem zbog oskvrnuta krajolika, nego s bolnom slutnjom da je korijenje naše nacionalne veličine teško bolesno kad je tako labavo zataknuto u rodnu zemlju; da te neudobne i nečasne nastambe objavljuju velik i sve širi duh narodnog bunta; da označavaju doba kad svaki čovjek želi biti na položaju uzvišenijem od onoga koji mu je prirođen; kad svaki čovjek po navici prezire svoj dotadašnji život; kad ljudi grade u nadi da će napustiti mjesta koja su izgradili i žive u nadi da će zaboraviti godine koje su proživjeli; kad se domaća udobnost, mir i vjera više ne osjećaju. Natrpane nastambe jadna i nemirna pučanstva razlikuju se od šatora Arapa ili Roma jedino po tome što nemaju zdravu otvorenost prema nebeskom zraku, što su izabrale gori komad zemlje, te što žrtvuju slobodu ne stječući mir, žrtvuju sigurnost bez luksuza promjene.
4. To nije neko manje zlo bez posljedica; ono je zloslutno, zarazno i bremenito drugim pogreškama i nesrećama. Kad ljudi ne vole svoje ognjište, niti poštuju svoj kućni prag, to znači da su obeščastili oboje i da nikad nisu priznali istinsku sveobuhvatnost one kršćanske religije koja je uistinu pobijedila idolatriju pogana, ali ne i njihovu pobožnost. Naš Bog nije samo nebeski nego i kućanski Bog; On ima oltar u prebivalištu svakog čovjeka; neka ljudi misle na to kad ga olako ruše i prosipaju njegov pepeo. Nije pitanje pukog užitka očiju, nije pitanje intelektualnog ponosa ni istančane i kritičke mašte, kako i u kojem vidu trajnosti i potpunosti treba podizati stambene građevine jedne nacije. Neke se moralne dužnosti ne bi smjele olako zanemarivati samo zato što njihovo shvaćanje ovisi o pomno ugođenoj i odmjerenoj savjesti, a jedna od tih dužnosti je da se naši domovi grade s pažnjom, strpljenjem, naklonošću i revnošću do dovršenja, te s namjerom da traju barem tijekom razdoblja koje bi opravdano, kroz prirodan razvoj jedne nacije, moglo potrajati sve dok mjesni interesi ne krenu u posve novom smjeru. Barem toliko; ali bilo bi bolje kad bi u svakoj mogućoj prilici ljudi gradili vlastite kuće u razmjerima koji odgovaraju više njihovu stanju na početku nego njihovim postignućima na kraju njihova svjetovnoga puta; i kad bi ih gradili da stoje dokle god se može očekivati da stoji ljudski rad u najvećoj snazi, želeći zabilježiti za svoju djecu što su bili, te iz čega su se vinuli ako im je to bilo omogućeno. Kada se kuće tako grade, možemo dobiti onu istinsku kućansku arhitekturu,[5]true domestic architecture. ishodište svega ostaloga, kojoj nije ispod časti da s poštovanjem i promišljeno pristupa maloj nastambi kao i velikoj,[6]to treat with respect and thoughtfulness the small habitation as well as the large: ovdje Ruskin započinje dekonstruiranje višestoljetnog mita o monumentalnosti izjednačenoj s velikim dimenzijama … Continue reading te koja dostojanstvom zadovoljne čovječnosti ispunjava tijesan prostor svjetovnih okolnosti.
5. Okrećem se tom duhu časnog, ponosnog, mirnog samopouzdanja, toj stalnoj mudrosti zadovoljna života, kao onome što je vjerojatno bilo među glavnim izvorima velike intelektualne snage u svim dobima, te kao neosporno iskonskom izvoru velike arhitekture stare Italije i Francuske. Do današnjeg dana privlačnost njihovih najljepših gradova ne ovisi o izdvojenu bogatstvu palača, nego o voljenim i dražesnim ukrasima koje imaju čak i najmanje kućice iz razdoblja njihove slave. Najraskošnije arhitektonsko djelo u Veneciji je mala kuća na početku Canala Grande, koja ima prizemlje i dva kata, s tri prozora na prvom i dva na drugom.[7]U Veneciju je Ruskin, rođen 1819, putovao od 1830ih godina, crtajući povijesne građevine i trgove. U godini objave ovog teksta, 1849, već je obavio glavna istraživanja za prvi svezak svojeg … Continue reading Mnoge od najljepših građevina nalaze se na tješnjim kanalima i nisu ništa veće od nje. Jedan od najzanimljivijih primjera arhitekture 15. stoljeća u sjevernoj Italiji je kućica u sporednoj ulici iza tržnice u Vicenzi; nosi godinu 1481. i krilaticu Il. n’est. rose. sans. épine.;[8]Francuski: nema ruže bez trnja. (Prim. prevoditelja). Riječ je o palači Pigafetta u Vicenzi. Raniju je strukturu pregradio pravnik Matteo Pigafetta 1481. Riječi potječu s obiteljskoga grba, a … Continue reading i ona ima samo prizemlje i dva kata, s tri prozora na svakom katu, razdvojena raskošnim cvjetnim ukrasima, te s balkonima od kojih središnji stoji na orlu raširenih krila, a bočni na krilatim grifonima što čuče na rogovima obilja. Predodžba da kuća mora biti velika kako bi bila dobro građena nastala je tek u naše vrijeme, a prati je predodžba da slika ne može biti povijesna ako njezine mjere ne dopuštaju nadljudski velike likove.
6. Zato želim da se naše obične stambene kuće grade da traju i da budu vrijedne ljubavi, raskošne i pune ugode u najvećoj mjeri, iznutra i izvana, slične jedna drugoj po stilu i načinu u onoj mjeri koju ću opisati u nastavku pod drugim naslovom; ali, u svakom slučaju, s razlikama koje su primjerene pojedincu i izražavaju njegov značaj i zanimanje, a dijelom i njegovu prošlost. To pravo na kuću, kako ga ja zamišljam, pripada njezinu prvom graditelju i treba dobiti poštovanje njegove djece; bilo bi dobro kad bi se ponegdje ostavile prazne kamene plohe na koje bi se ispisao sažetak njegova života i iskustva, što bi uzvisilo nastambu do neke vrste spomenika, te bi izraslo u sustavnu poduku, u dobar običaj koji je u starini bio sveopći i koji još traje kod nekih Švicaraca i Nijemaca, a to je zahvalnost Božjoj milosti što je dopustila da se sagradi i posjeduje mirno počivalište, zapisana slatkim riječima kojima bismo mogli zaključiti pisanje o njima. Uzeo sam ih s pročelja jedne kolibe koja je nedavno izgrađena među zelenim pašnjacima koji se spuštaju sa sela Grindelwald[9]Grindelwald je alpsko naselje u Bernskom kantonu. (Prim. M. Špikić). prema nižem ledenjaku:
Mit herzlichem Vertrauen
Hat Johannes Mooter und Maria Rubi
Dieses Haus bauen lassen.
Der liebe Gott woll uns bewahren
Vor allem Unglück und Gefahren,
Und es in Segen lassen stehn
Auf der Reise durch diese Jammerzeit
Nach dem himmlischen Paradiese,
Wo alle Frommen wohnen,
Da wird Gott sie belohnen
Mit der Friedenskrone
Zu alle Ewigkeit.[10]Njemački: S iskrenim povjerenjem / Johannes Mooter i Maria Rubi / Dali su sagraditi ovu kuću. / Neka nas dragi Bog čuva / Od svake nesreće i opasnosti / I neka je uz blagoslov sačuva / Na putu … Continue reading
7. U javnim građevinama povijesna svrha mora biti još jasnija. Jedna je od prednosti gotičke arhitekture (koristim riječ „gotički“ u najširem smislu kao opću suprotnost klasičnome) da nudi praktički neograničeno bogatstvo zapisa. Njezini sićušni i bezbrojni kiparski ukrasi omogućuju sredstva da se izrazi, simbolično ili doslovno, sve što treba znati o nacionalnom osjećaju ili postignućima. Istina je da se obično zahtijeva više ukrasa nego što ima onih koji mogu preuzeti tako uzvišen značaj i mnogo ih je, čak i u najumnijim razdobljima, prepušteno mašti na volju ili svedeno na puko redanje nekog nacionalnog grba ili znaka. Ipak, uglavnom nije pametno ni kod običnih površinskih ornamenata ustupiti moć i povlastice raznolikosti koje dopušta duh gotičke arhitekture, a kamoli kod važnih sastojaka: kapitela stupova ili ključnih kamenova i frizova, kao i svih pravih reljefa, naravno. Sirovo djelo koje priča priču ili bilježi podatak bolje je nego najraskošnije djelo bez značenja. Na velike javne građevine ne smije se staviti nijedan ukras bez neke intelektualne svrhe. Stvarni prikaz povijesti u moderno doba ometa poteškoća koja je uistinu mala ali nepopustljiva: neprikladna odjeća; ipak, kroz dovoljno smionu umjetničku obradu te otvorenu uporabu simbola sve te zapreke mogu se nadvladati, možda ne u mjeri koja je potrebna za izradu skulptura koje bi zadovoljavale same po sebi, ali u svakom slučaju toliko da im se omogući da postanu veličajan i izražajan sastojak arhitektonskog djela. Uzmite, na primjer, obradu kapitela u Kneževoj palači u Veneciji. Povijest kao takva zapravo je povjerena slikarima unutrašnjosti palače, ali svaki kapitel njezinih arkada pun je značenja. Onaj veliki, kutni kamen cijele građevine, pokraj ulaza, posvećen je simbolu Idealne pravde; nad njim je skulptura Salomonove presude, izvanredna jer se obrada divno pokorava dekorativnoj svrsi.[11]Kapitel je izrađen od istarskog kamena i datira se između 1424. i 1438. godine, a djelo je Nannija di Bartolo. Nalazi se na sjeverozapadnom uglu sklopa. (Prim. M. Špikić).
Da je tema u potpunosti složena od likova, oni bi nespretno prekidali crtu kuta i umanjivali njegovu vidljivu snagu; i zato, usred njih, bez ikakve veze s njima, dapače, između krvnika i preklinjuće majke, diže se kvrgavo deblo masivna stabla, koje podržava i nastavlja crtu kuta, te krošnjom zasjenjuje i obogaćuje cjelinu. Ispod toga, kapitel među lišćem nosi zakraljeni lik Pravde, Trajana koji udovici dijeli pravdu, Aristotela che die legge,[12]Talijanski: koji je dao zakon (Prim. prevoditelja). kao i nekoliko drugih prizora koji su danas neraspoznatljivi zbog propadanja. Kapiteli koji slijede predstavljaju vrline i poroke naizmjence, kao čuvare i rušitelje državnog mira i moći, da bi završili s Vjerom i natpisom Fides optima in Deo est.[13]Latinski: najbolja je vjera u Boga (Prim. prevoditelja). Na suprotnoj strani kapitela vidi se lik koji obožava sunce. Nakon njih, jedan ili dva kapitela maštovito su urešena pticama, a zatim dolazi niz koji predstavlja razno voće, onda mletačke nošnje, te životinje iz raznih zemalja pod mletačkom vlašću.
8. Ali da ne govorimo o važnijim javnim građevinama, zamislimo da je naša Indijska kuća[14]our own India House: vjerojatno je riječ o New East India House, sjedištu kompanije East India, otvorenoj 1800. godine u londonskoj ulici Leadenhall, klasicističkoj građevini. Riječ je o … Continue reading ukrašena na taj način, povijesnim ili simboličkim skulpturama, koje su za početak masivno građene, a zatim izrezbarene reljefima naših indijskih bitaka, te urešene rezbarijama orijentalnog bilja ili umetnutim orijentalnim draguljima, dok se važniji elementi dekoracije sastoje od skupina indijskih životinja i krajolika, s istaknutim prikazom tlapnja hinduističke vjere kako se klanjaju Križu. Ne bi li jedno takvo djelo bilo bolje od tisuću povjesnica? Ako pak nemamo duh koji je potreban za takva djela ili ako (što je vjerojatno jedno od najplemenitijih opravdanja koja možemo ponuditi za našu nedostatnost u takvim stvarima) manje uživamo u tome da govorimo o sebi, čak i u mramoru, nego druge europske nacije, barem nemamo nikakvo opravdanje za manjak brige u stvarima koje jamče trajnost građevine.[15]the building’s endurance. Kako je ovo pitanje vrlo zanimljivo zbog odnosa prema izboru raznih načina dekoracije, morat ćemo se malo duže pozabaviti njime.
9. Blagonaklona briga i revnost ljudi u gomilama rijetko pokazuje znakove da će potrajati duže od njihova pokoljenja. Ljudi mogu gledati na potomstvo kao na publiku,[16]They may look to posterity as an audience. mogu željeti njihovu pažnju i truditi se radi njihove pohvale; mogu se uzdati da će ovi prepoznati nepriznate zasluge i mogu tražiti njihovu pravdu za suvremene nepravde. Ali sve je to puka sebičnost i ne sadrži ni najmanje brige ni razmišljanja o koristi onih koje bismo rado ubrojili u krug svojih laskavaca, te čijim bismo autoritetom drage volje poduprli naše danas sporne zahtjeve. Predodžba o odricanju radi potomstva,[17]The idea of self-denial for the sake of posterity. o današnjoj štednji u korist još nerođenih dužnika, o sadnji šuma da bi naši potomci živjeli u njihovoj sjeni ili o podizanju gradova u kojima će stanovati buduće nacije – držim da ta predodžba nikad ne zauzima važno mjesto među javno priznatim razlozima za djelovanje. Ali to nisu ništa manje naše dužnosti; i naša se uloga na zemlji prikladno obavlja jedino ako raspon naše hotimične i promišljene korisnosti uključuje ne samo suputnike nego i nasljednike našeg hodočašća. Bog nam je povjerio zemlju za naš život; to je velika ostavština. Zemlja jednako pripada onima koji će doći nakon nas i čija su imena već upisana u knjizi stvaranja, kao i nama, pa nemamo nikakvo pravo, što god radili ili zanemarivali, da ih upletemo u nepotrebne kazne ili da ih lišimo koristi koju smo im mogli ostaviti u naslijeđe. Utoliko više zato što jedan od zadanih uvjeta ljudskog rada glasi da je obilje plodova razmjerno vremenu između sijanja i žetve i da prema tome, općenito, što dalje postavimo cilj, i što manje želimo sami svjedočiti onome za što smo radili, to će mjera našeg uspjeha biti šira i bogatija. Ljudi ne mogu donijeti onoliko koristi onima koji su s njima koliko mogu donijeti onima koji tek dolaze; i od svih govornica s kojih odzvanja ljudski glas ni s jedne ne dopire tako daleko kao iz groba.
10. U tom pogledu uistinu nema nikakve sadašnje štete za budućnost. Svaki ljudski čin dobiva na časti, na milosti, na svakoj istinskoj uzvišenosti kad ima obzira prema stvarima koje će doći. Upravo dalekovidnost, mirno i pouzdano strpljenje, više od svih drugih osobina razlikuju čovjeka od čovjeka i približavaju ga njegovu Stvoritelju; i nema djela ni umjetnosti čije veličanstvo ne bismo mogli mjeriti tom mjerom. Prema tome, kada gradimo, trebamo razmišljati kao da gradimo za vječnost. Neka to ne bude samo za sadašnji užitak, samo za sadašnje korištenje; neka to bude takvo djelo za koje će nam potomstvo zahvaljivati i trebamo misliti, dok polažemo kamen na kamen, da će doći vrijeme kada će se to kamenje držati svetim zato što su ga naše ruke dotakle,[18]those stones will be held sacred because our hands have touched them. te će ljudi govoriti dok u njima gledaju trud i oblikovanu tvar:[19]wrougth substance. „Gle, to su naši očevi napravili za nas“. Jer, zaista, najveća slava neke građevine nije ni u kamenju ni u zlatu. Njezina je slava u njezinoj Dobi,[20]Its glory is in its Age. te u onoj dubokoj slutnji dara govora, strogog promatranja, tajanstvene prisnosti – dapače, čak i odobravanja ili osude – koju osjećamo u zidovima koje su dugo zapljuskivali putujući valovi čovječanstva.[21]walls that have long been washed by the passing waves of humanity. Upravo u njihovu trajnom svjedočenju o ljudima, u njihovu tihom suprotstavljanju prolaznoj naravi svih stvari,[22]their quiet contrast with the transitional character of all things. u njihovoj snazi koja, kroz protjecanje godišnjih doba i vremena, kroz propast i rađanje dinastija, kroz promjenu lica zemlje i granica mora održava svoju oblikovanu ljepotu za neusporedivo dugo vrijeme, spaja zaboravljena i buduća doba jedno s drugim, te napola gradi osobnost cijelih nacija time što sabire njihovu naklonost: u toj zlatnoj caklini vremena[23]that golden stain of time. trebamo potražiti pravo svjetlo, boju i dragocjenost arhitekture; i tek kad građevina stekne taj značaj, tek kad se okiti slavom i nadahne djelima ljudi, tek kad njezini zidovi svjedoče o patnji,[24]witnesses of suffering. a njezini se stupovi dižu iz sjena smrti, tek onda njezino postojanje, kako je trajnije nego postojanje prirodnih predmeta u svijetu oko nje, može dobiti dar koji ovi već imaju, dar govora i života.
11. Za to razdoblje, dakle, moramo graditi; ali ne tako da sebi uskratimo uživanje u dovršetku gradnje, niti tako da oklijevamo kad treba slijediti one dijelove značaja koji možda ovise o istančanosti izrade do najvećeg savršenstva koje se može postići, iako možda znamo da će tijekom godina te pojedinosti sigurno propasti, nego tako da se pobrinemo da za posao te vrste ne žrtvujemo nijedno trajno svojstvo, te da dojam građevine ne ovisi ni o čemu što propada. To bi zaista bio zakon lijepa sklada u svim okolnostima, jer je raspored većih masa uvijek važniji od obrade manjih; ali u arhitekturi su mnoge stvari već u toj obradi vješte ili nekako drukčije usklađene s njezinom opravdanom brigom zbog mogućih posljedica vremena; osim toga (na ovo treba paziti još i više), ima ljepote i u samim posljedicama, a tu ljepotu ništa ne može zamijeniti, pa smo mudri ako je prihvaćamo i želimo. Iako smo dosad govorili samo o osjećaju koji budi starost, u njezinim tragovima ima stvarne ljepote, koja je tolika i tako velika da je neke umjetničke škole često namjerno biraju, pa je tim školama utisnula značaj koji se obično obilježava površnim nazivom „slikovito“.[25]picturesque. Prilično je važno za našu sadašnju svrhu definirati pravo značenje tog izraza kako se koristi danas; naime, odatle se može izvesti jedno načelo koje leži skriveno u osnovi mnogo čega istinitoga i pravednoga u našim sudovima o umjetnosti, ali nikad nije shvaćeno u tolikoj mjeri da konačno postane uporabljivo. Možda nijedna druga riječ u jeziku (osim teoloških izraza) nije bila predmet tako čestih ili dugotrajnih rasprava, a svejedno nijedna nije ostala tako nejasna u korištenju, pa mi se čini vrlo zanimljivim proučiti srž te predodžbe koju svi slute, i to (naizgled) u odnosu na slične stvari, ali za koju je svaki pokušaj odredbe završio, kako vjerujem, bilo u pukom nabrajanju pojava i predmeta uz koje je taj pojam vezan, bilo u pokušajima poopćavanja koji su svojom uzaludnošću nadmašili sve što sramoti metafizička istraživanja u drugim područjima. Nedavno je jedan likovni kritičar, na primjer, ozbiljno iznio teoriju da se srž slikovitoga sastoji od izražavanja „sveopćeg raspadanja“. Bilo bi neobično vidjeti kako bi završio pokušaj da se ta predodžba o slikovitome podupre slikama uvelog cvijeća i trulog voća; jednako bi neobično bilo pratiti korake umovanja koje bi na temelju spomenute teorije uspjelo objasniti slikovitost magarčića u odnosu na ždrijebe. Ali čak se i najgori neuspjeh u umovanju te vrste može velikodušno oprostiti, zato što je predmet uistinu jedan od najtajnovitijih među svima koji se smiju s razlogom podastrijeti ljudskom razumu; i sama se predodžba toliko razlikuje u duhovima različitih ljudi, ovisno o njihovu području istraživanja, da se ne može očekivati ni od jedne definicije da pokrije više od određenog broja njezinih beskrajno umnoženih formi.
12. Ali ona posebna narav koja razdvaja slikovito od naravi tema iz viših krugova umjetnosti (ništa drugo nije ni potrebno odrediti za našu sadašnju svrhu) može se izraziti kratko i jasno. Slikovitost, u ovom smislu, jest parazitska uzvišenost.[26]Parasitical Sublimity. Naravno, svaka uzvišenost, kao i svaka ljepota, u običnom je etimološkom smislu slikovita, to jest, prikladna da bude tema slike; i sva je uzvišenost, čak i u posebnom smislu koji namjeravam razraditi, slikovita u odnosu na ljepotu; hoću reći da ima više slikovitosti kod Michelangela nego kod Perugina, razmjerno tome kako među sastojcima uzvišenost prevladava nad ljepotom. Ali ona narav koja se u krajnjim ostvarenjima uglavnom drži srozavanjem umjetnosti jest parazitska uzvišenost – to jest, uzvišenost koja ovisi o slučajnostima ili o najmanje važnim osobinama predmeta kojima pripada – dok slikovitost očigledno raste u točnom razmjeru s udaljenošću od misaonog središta onih točaka naravi u kojima se nalazi uzvišenost. Prema tome, dvije su pojave temeljne za slikovitost – prvo, pojava uzvišenosti (jer čista ljepota nije uopće slikovita, nego postaje takvom tek kad se pomiješa s elementom uzvišenosti) i drugo, podređeni ili parazitski položaj te uzvišenosti. Iz toga slijedi, naravno, da one značajke linija, sjena ili izraza koje stvaraju uzvišenost mogu stvoriti i slikovitost: u nastavku ću prijeći na opširan opis tih značajki; ipak, među onima koje su općeprihvaćene mogu spomenuti uglate i isprekidane crte, oštre razlike svjetla i sjene, kao i teške, duboke ili smiono suprotstavljene boje; sve su one još u većoj mjeri uspješne ako nas putem sličnosti ili povezivanja podsjećaju na predmete u kojima postoji istinska i bitna uzvišenost, kao što su stijene, planine, olujni oblaci i valovi. Ako se te značajke, ili neke druge koje imaju višu i apstraktniju uzvišenost, nalaze u samom srcu i tvari onoga što promatramo, kao što Michelangelova uzvišenost ovisi o izrazu duševna značaja u njegovim likovima daleko više nego čak i o plemenitim crtama njihova rasporeda, umjetnost koja predstavlja takve značajke ne može se opravdano nazvati slikovitom; ali ako se te značajke nađu u slučajnim ili vanjskim osobinama, dobit će se izrazita slikovitost.
13. Tako, kad Francia ili Angelico obrađuju crte ljudskog lica, sjene se koriste samo da se konture tih crta osjete do kraja; i duh promatrača usmjerava se samo na te crte (to jest, na bitne značajke predočenih stvari). Sva snaga i sva uzvišenost počivaju na njima; sjene se koriste samo u službi crta lica. S druge strane, Rembrandt, Salvator ili Caravaggio koriste crte lica u službi sjena; pozornost se usmjerava i snaga slikara se obraća značajkama slučajne svjetlosti i sjene koje padaju preko ili oko tih crta. U slučaju Rembrandta često se pridružuje bitna uzvišenost stvaralaštva i izraza, uvijek na visokoj razini upravo u svjetlu i sjeni; ali to je najvećim dijelom parazitska ili nakalemljena uzvišenost u odnosu na temu slike, pa je u tom pogledu slikovita.
14. Zatim, u obradi skulptura na Partenonu sjena se često koristi kao tamno polje na kojem se crtaju forme. To je očito na metopama, a sigurno je bilo gotovo jednako na zabatu. Ali ta se sjena u potpunosti rabi kako bi pokazala granice likova, pa se umjetnost i oko posvećuju njihovim crtama, a ne oblicima sjena iza njih. Sami su likovi osmišljeni, koliko je god moguće, u punom svjetlu, uz pomoć svijetlih odsjaja; ocrtani su potpuno jednako kao što su na vazama bijeli likovi na crnoj pozadini; kipari su odbacivali, ili čak s trudom izbjegavali, sve sjene koje nisu bile neophodne za opis forme. U gotičkoj skulpturi, naprotiv, sama sjena postaje predmet mišljenja. Drži se tamnom bojom koju treba rasporediti u neke privlačne mase; dapače, likovi su vrlo često podređeni rasporedu njezinih dijelova, a njihovo je ruho obogaćeno na račun formi pod njome kako bi se povećala složenost i raznolikost sjenovitih mjesta. Kako u kiparstvu, tako i u slikarstvu postoje dvije pomalo suprotstavljene škole, od kojih jedna kao svoj predmet traži bitne forme stvari, dok druga traži slučajna svjetla i sjene na njima. Njihove suprotnosti imaju različite stupnjeve – srednje stupnjeve, kao u djelima Correggia, te sve stupnjeve plemenitosti i prostaštva u raznim manirama – ali jedna se uvijek drži čistom školom, a druga slikovitom. Dijelovi slikovite obrade mogu se naći u grčkom svijetu, kao i dijelovi čiste i neslikovite u gotičkom; obje škole imaju bezbrojne slučajeve, kao što su prije svega djela Michelangelova, u kojima sjene dobivaju vrijednost kao izražajna sredstva, pa zato stječu mjesto među bitnim značajkama. Ne mogu ovdje ulaziti u mnoštva razlika i izuzetaka, jer želim samo pokazati široku primjenjivost opće odrediti.
15. Zatim, ta se razlika može naći ne samo između formi i sjena kao omiljenih tema nego i između bitnih i nebitnih formi. Jedna od glavnih razlika između dramatične i slikovite kiparske škole nalazi se u prikazu kose. Umjetnici u doba Perikla držali su kosu izraslinom, na koju su upućivali rijetkim i grubim crtama, te je u svakoj pojedinosti podređivali glavnim crtama lica i osobe. Nije ni potrebno dokazivati da je to bila posve umjetnička a ne državna predodžba. Dovoljno je da se sjetimo što su radili Lakedemonjani prema izvješću perzijskog uhode navečer prije bitke kod Termopila, ili da bacimo pogled na bilo koji homerski opis idealne forme, kako bismo se uvjerili da je posve kiparski bio onaj zakon koji je zatomio tragove kose, ne želeći da oni zbog nužnih nedostataka materijala naude izražajnosti osobnih crta. S druge strane, u kasnijem kiparstvu, kipar se gotovo najviše trudi oko kose; dok su crte lica i udovi izvedeni nespretno i grubo, kosa je kovrčava i valovita, strši smiono i sjenovito isklesana, raspoređena u mase raskošnih ukrasa: uzvišenost je tih masa istinska u svojim crtama i igri svjetla i sjene, ali u odnosu na prikazano stvorenje ona je parazitska i zato slikovita. U istom smislu možemo razumjeti primjenu tog pojma na suvremene slike životinja, na kojima se ističe posebna pozornost prema bojama, sjaju i građi kože, a ta definicija vrijedi čak izvan umjetnosti. Kod samih životinja, kad njihova uzvišenost ovisi o oblicima ili pokretima njihovih mišića ili o nužnim i glavnim osobinama, što možda najviše vrijedi za konja, ne zovemo ih slikovitima, nego ih držimo nadasve prikladnima da se vežu uz čiste povijesne motive. Točno razmjerno tome kako njihov uzvišeni značaj prelazi u izrasline – u grivu kod lava, u rogove kod jelena, u gusto krzno kao u navedenom slučaju magarčića, u višebojnost kao kod zebre ili u perje – one postaju slikovite, kakve u umjetnosti bivaju posve u razmjeru s istaknutošću tih nakalemljenih osobina. Često je vrlo prikladno da te osobine budu istaknute; često se u njima nalazi veličajnost u najvišem stupnju, kao kod leoparda i vepra; u rukama ljudi kao što su Tintoretto i Rubens te osobine postaju sredstva da se prodube najviši i najčistiji dojmovi. Ali slikoviti smjer njihovih misli uvijek se lako razaznaje jer se drži površine, manje bitnog značaja, te na tome gradi uzvišenost koja se razlikuje od uzvišenosti samog stvorenja; uzvišenost koja je na neki način zajednička svim predmetima u prirodi i jednaka u sastavnim dijelovima, bez obzira na to traži li se u razdjeljcima i naborima bujne dlake, ili u ponorima i procjepima stijena, ili u kosinama guštara i bregova ili u izmjeni veselja i tuge u šarenilu školjke, pera ili oblaka.
16. Nadalje, da se vratimo našoj glavnoj temi, pokazuje se da u arhitekturi nakalemljena i slučajna ljepota najčešće nije u skladu s očuvanjem izvornog značaja, pa se slikovitost zato traži u ruševinama i navodno se sastoji od raspadanja. S druge strane, čak i kada se traži na taj način, slikovitost se sastoji od puke uzvišenosti procjepa, raspuklina, mrlja[27]rents, or fractures, or stains. ili bilja, koji stapaju arhitekturu s radom Prirode i daju joj onakvu narav boje i formi kakvu uvijek voli ljudsko oko. U mjeri u kojoj se to radi na štetu istinskog značaja arhitekture, to je slikovitost, pa umjetnik koji se okreće stabljici bršljana umjesto stablu stupa ostvaruje sa smionijom slobodom nedostojan postupak kipara koji bira kosu umjesto izraza lica. Ali u mjeri u kojoj se može uskladiti s urođenim značajem, slikovitost ili dometnuta uzvišenost arhitekture ima samo jednu ulogu koja je plemenitija od uloge kojeg god drugog predmeta – naime, da zastupa starost,[28]an exponent of age. a rekli smo da u starosti leži najveća slava građevine. I, prema tome, vanjski znakovi te slave, koja im daje veću moć i svrhu nego išta što pripada njihovoj pukoj osjetilnoj ljepoti, mogu se uvrstiti među čiste i bitne značajke; meni te značajke izgledaju tako bitne da mislim kako se za građevinu ne može reći da je u najboljoj dobi sve dok ne prevali četiri ili pet stoljeća i kako cijeli izbor i raspored pojedinosti građevine mora upućivati na njihov izgled nakon tog razdoblja, pa se ne bi smjelo dopustiti ništa što bi pretrpjelo materijalnu štetu, bilo zbog izloženosti elementima, bilo zbog nužnog mehaničkog propadanja u takvom razdoblju.
17. Ne namjeravam ulaziti u probleme koje za sobom povlači primjena tog načela. Oni su previše zanimljivi i složeni da ih makar dotaknem u svojim sadašnjim granicama, ali treba općenito napomenuti da oni stilovi arhitekture koji su u kiparskom pogledu slikoviti u smislu koji sam objasnio, to jest, kojima ukrasi ovise o rasporedu sjena, a ne o čistoći obrisa, obično ne gube nego dobivaju na raskoši dojma kad im se pojedinosti dijelom istroše; zato se takvi stilovi, a prvenstveno stil francuske gotike, trebaju uvijek primjenjivati kad se žele koristiti materijali koji podliježu zubu vremena kao što su cigla, pješčenjak ili meki vapnenac; dok se stilovi koji u nekoj mjeri ovise o čistoći crta, kao što je talijanska gotika, moraju u potpunosti izrađivati od čvrstih i nerazgradivih materijala, od granita, serpentina ili čistog mramora. Nema sumnje da je narav raspoloživih materijala utjecala na stvaranje oba stila, a još bi s većim pravom trebala odrediti naš izbor pojedinog stila.
18. U moju sadašnju svrhu ne spada opsežno razmatranje druge dužnosti o kojoj sam govorio, naime, zaštite postojeće arhitekture;[29]the preservation of the architecture we possess. ipak, dopustit ću sebi nekoliko riječi s obzirom na njihovu nužnost u današnja vremena. Ni javnost ni oni koji su zaduženi za javne spomenike ne razumiju pravo značenje riječi restauriranje. Ona znači najveće uništenje[30]the most total destruction. koje neka građevina može pretrpjeti, uništenje nakon kojega se ne mogu skupiti nikakvi ostaci, uništenje koje prati lažan opis onoga što je uništeno. Ne smijemo se zavaravati u toj važnoj stvari: nemoguće je, jednako nemoguće kao uskrsnuti mrtve, restaurirati išta što je ikad bilo veliko ili lijepo u arhitekturi. Ono što sam prije istaknuo kao život cjeline, onaj duh koji daje samo ruka i oko majstora, ne može se nikad povratiti.[31]never can be recalled. Drugo vrijeme može dati drugi duh, pa je to onda nova građevina, ali duh mrtvog majstora ne može se prizvati[32]the spirit of the dead workman cannot be summoned up. i navesti da upravlja tuđim rukama i tuđim mislima. Što se tiče izravnog i običnog oponašanja, ono je očito nemoguće. Kako se mogu kopirati površine koje su istrošene do dubine od jednog centimetra? Cijela završna obrada bila je u tom centimetru kojeg nema; ako pokušavate restaurirati tu obradu, vi nagađate; ako kopirate ono što je preostalo, pod pretpostavkom da je vjernost moguća (i da je mogu osigurati pažnja, budnost i trošak), po čemu je novo djelo bolje od staroga? U starome je još bilo nešto života, neka tajanstvena slutnja onoga što je nekad bilo i onoga što je izgubilo; neka dražest u blagim crtama koje su oblikovali kiša i sunce. Ništa takvo ne može postojati u gruboj tvrdoći nove forme. Pogledajte životinje na slici koje sam dao kao primjer živog djela i zamislite da se istroše oznake za ljuske i kosu ili nabori na čelu – tko će ih ikada vratiti? Prvi korak restauriranja (vidio sam ga mnogo puta, vidio sam ga na krstionici u Pisi,[33]Ruskin vjerojatno misli na restauriranja koja je do tog doba (1849.) obavio arhitekt Alessandro Gherardesca (1777-1852). (Prim. M. Špikić). na Casa d’Oro u Veneciji, na katedrali u Lisieuxu)[34]Katedrala sv. Petra u Lisieuxu proglašena je nacionalnim spomenikom 1840. godine, a stilsko restauriranje vodio je arhitekt Jean-Charles Danjoy (1806-1862). (Prim. M. Špikić). je razbijanje starog djela na komadiće; drugi je korak obično postavljanje najjeftinije i najprostije imitacije koja se neće prepoznati kao takva, ali u svakom slučaju, koliko god bila pomno i revno izvedena, ona ostaje imitacija, hladan model onih dijelova koji se mogu modelirati, s dodacima koji se nagađaju;[35]conjectural supplements. iskustvo mi je dosad pružilo samo jedan primjer – Palaču pravde u Rouenu[36]Palais du Justice u Rouenu građena je od 1499. do 1507. godine. Pod kraljem Franjom I. služila je Normandijski parlament, a namjenu palače pravde dobila je 1515. Stilsko restauriranje 1844. godine … Continue reading – gdje je makar ta razina, najviša razina vjernosti koja je moguća, ostvarena ili barem pokušana.
19. Zato nećemo govoriti o restauriranju. Restauriranje je Laž od početka do kraja.[37]The thing is a Lie from beginning to end. Možete napraviti model građevine kao što radite model mrtvog tijela i vaš model može u sebi imati ljušturu starih zidova kao što bi vaš odljev mogao sadržavati kostur, iako ja ne vidim prednosti toga i ne marim za njih; ali stara je građevina uništena, potpunije i nemilosrdnije nego da se srušila u hrpu praha ili rastopila u gomilu gline: više je stečeno iz razorene Ninive nego što će se ikad steći iz obnovljenog Milana. Ali, kažu ljudi, može se pojaviti nužda za restauriranjem! Dobro. Suočite se s tom nuždom i shvatite je onakvom kakva jest. To je nužda za uništenjem. Prihvatite je kao takvu, srušite građevinu, razbacajte njezino kamenje po zapuštenim kutovima, iskoristite ga kao balast ili žbuku ako hoćete; ali učinite to pošteno, nemojte na njihovo mjesto postaviti Laž. Osim toga, suočite se s tom nuždom prije nego što dođe, pa ćete je možda spriječiti. Načelo modernih vremena[38]The principle of modern times. (načelo koje, kako držim, barem u Francuskoj, zidari sustavno slijede kako bi sebi našli posla, s obzirom na to da su opatiju St. Ouen gradski vijećnici srušili da bi neki lutalice imali posla)[39]Opatijska crkva Saint-Ouen u Rouenu građena je početkom 14. stoljeća, 1840. postala je povijesni spomenik pod zaštitom države, a između 1845. i 1852. restaurirao ju je spomenuti arhitekt Henri … Continue reading je zanemarivati građevine, a poslije ih restaurirati. Brinite se za svoje spomenike kako treba i nećete ih morati restaurirati. Nekoliko slojeva olova stavljeno na krov na vrijeme, nekoliko suhih listova i grana izmeteno iz odvoda na vrijeme, spasit će i krov i zidove od propasti. Nadzirite staru građevinu s brižnom pažnjom;[40]an anxious care. čuvajte je što bolje možete, po svaku cijenu, od svih utjecaja raspadanja. Izbrojite njezino kamenje kao što biste brojili dragulje u kruni, postavite straže oko nje[41]set watches about it. kao na vratima opsjednuta grada; opašite je željezom gdje popušta, zaustavite je gredama gdje se naginje, ne brinite se zbog ružnoće pomagala:[42]the unsightliness of the aid. bolja je štaka nego izgubljeni ud.[43]better a crutch than a lost limb. I činite to nježno, s poštovanjem, neprestano, pa će se još mnoga pokoljenja rađati i umirati u njezinoj sjeni. Na kraju će i njoj doći kobni dan; ali neka dođe jasno i otvoreno, neka je nikakva nečasna i lažna zamjena ne liši pogrebnih obreda pamćenja.
20. Uzalud je govoriti o štetama koje stvara još veća obijest i neznanje; moje riječi neće doprijeti do onih koji ih čine, ali ipak, bez obzira na to hoće li se čuti, ne smijem zatomiti istinu: nije pitanje ni korisnosti ni osjećaja hoćemo li sačuvati građevine iz prošlih vremena. Mi nemamo nikakva prava da ih dotaknemo. One nisu naše. Dijelom pripadaju onima koji su ih izgradili, a dijelom svim pokoljenjima čovječanstva koja slijede za nama. Mrtvi još uvijek imaju svoje pravo u tim građevinama: ono za što su se mučili, veličanje dostignuća ili izraz vjerskog osjećaja ili što su god drugo htjeli načiniti trajnim u tim građevinama, mi nemamo pravo izbrisati. Ono što sami izgradimo možemo slobodno srušiti, ali ako su drugi uložili snagu, bogatstvo i život u ostvarenje nečega, njihovo se pravo ne gubi s njihovom smrću, a da i ne govorimo da pravo na korištenje njihove ostavštine ne prelazi samo na nas. Ono pripada svim njihovim nasljednicima. Možda će jednom milijuni žaliti ili trpjeti štetu zato što smo mi udovoljili svojoj trenutačnoj koristi rušeći građevine koje nam ne trebaju. Nemamo pravo nanositi tu žalost, tu štetu. Je li katedrala u Avranchesu[44]Katedrala sv. Andrije u Avranchesu građena je od 10. stoljeća i imala je slojeve do 18. stoljeća. Nakon Revolucije grad je izgubio status biskupije, a katedrala je u lipnju 1790. postala župna … Continue reading pripadala svjetini[45]the mob. koja ju je uništila išta više nego što bi pripadala nama koji u tuzi koračamo po njezinim temeljima? Nijedna građevina ne pripada svjetini koja vrši nasilje nad njom. Jer to je svjetina i uvijek će biti svjetina; nije važno je li razjarena ili trezvena u svojoj ludosti, je li bezbrojna ili sjedi u odborima; ljudi koji bilo što uništavaju bez razloga jesu svjetina, a Arhitektura se uvijek uništava bez razloga. Lijepa je građevina uvijek vrijedna zemlje na kojoj stoji i tako će biti sve dok središnja Afrika i Amerika ne postanu mnogoljudne kao Middlesex; i nema tog razloga koji je valjani temelj za njezino uništenje. Ako je ikad bio valjan, svakako nije danas, kad je mjesto prošlosti i budućnosti u našem duhu previše zaposjela nemirna i nezadovoljna sadašnjost. Pa i sama tišina prirode polako nam izmiče; tisuće koje su nekada u svojim neizbježno dugim putovanjima bile pod utjecajem šutljivog neba i zadrijemalih polja, utjecajem koji djeluje jače nego što čovjek zna ili priznaje, danas čak i tamo nose sa sobom beskrajnu groznicu njihova života; i duž željeznih žila rasprostrtih po tijelu naše zemlje udaraju i teku vatreni otkucaji njezine energije, svakim satom sve vreliji i brži.[46]along the iron veins that traverse the frame of our country, beat and flow the fiery pulses of its exertion, hotter and faster every hour. Sva se životnost kroz te uzdrhtale arterije sažimlje u središnjim gradovima; selo prolazi kao zeleno more pod uskim mostovima, dok se mi u sve većoj gužvi tiskamo na gradska vrata. Jedini utjecaj koji na neki način može ondje zauzeti mjesto utjecaja šuma i polja je moć drevne Arhitekture. Nemojte je ostaviti radi bezlična trga, ograđena pločnika pod drvoredom, široke ulice ni otvorenog mola. U njima ne leži ponos jednog grada. Prepustite ih gomili;[47]the crowd. ipak, sjetite se da će u krugu nemirnih zidova sigurno biti ljudi koji će tražiti neka druga mjesta osim onih po kojima se hoda, neke druge forme koje će prepoznati njihove oči, poput onoga koji je tako često sjedio tamo gdje sunce udara sa zapada da gleda obrise kupole u Firenci što se ocrtavaju na dubokom nebu, ili kao oni, njegovi Domaćini, koji su mogli svakodnevno, iz dvorana njihove palače, podnositi pogled na mjesta gdje njihovi očevi počivaju u miru na križanju tamnih ulica Verone.
Izvori ilustracija:
Slika pri vrhu stranice: Foto-portret Johna Ruskina. https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/3/32/Portrait_of_John_Ruskin_Wellcome_L0002304_%28cropped%29.jpg
Slika 1: Naslov 6. poglavlja knjige Seven Lamps of Architecture, 1849. kojim započinje Luč pamćenja.
Slika 2: John Ruskin, Champagnole, 18. travnja 1846. Gvaš. Yale Center for British Art. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:John_Ruskin_-_Champagnole_-_B1997.14_-_Yale_Center_for_British_Art.jpg
Slika 3: Fotografski prikaz života u Veneciji, nepoznati autor i vrijeme. http://www.artandarchitecture.org.uk/images/conway/709bf222.html
Slika 4: Nanni di Bartolo, Kapitel s prikazom Salomonova suda na Palazzo ducale u Veneciji. https://www.wga.hu/frames-e.html?/html/n/nanni/bartolo/solomon.html
Slika 5: Gračišće, palača u središtu grada. Snimio Marko Špikić 2020.
Slika 6: Firenca, Loggia dei Lanzi. Snimio Marko Špikić 2021.
Slika 7: Pula, pločnik u središtu grada. Snimio Marko Špikić 2021.
Slika 8: John Ruskin, Piazza San Marco u Veneciji, oko 1845-52. https://onthisdateinphotography.com/2018/02/08/february-8-2/
Slika 9: Ilustracija 14 iz Seven Lamps of Architecture, 1849, str. 160 https://archive.org/details/sevenlampsofarch00ruskrich/page/n204/mode/1up
Slika 10: John Ruskin, Ca d’Oro u Veneciji, oko 1845-52. https://www.bbc.com/news/in-pictures-31904327
Slika 11: John Ruskin i John Hubbs, Palača Priuli u Veneciji, detalj, oko 1849-50. The Penrith Collection, K. and J. Jacobson. https://courtauld.ac.uk/research/research-resources/publications/courtauld-books-online/ruskins-ecologies-figures-of-relation-from-modern-painters-to-the-storm-cloud/2-the-balcony-queer-time-in-the-stones-of-venice-and-proust-thomas-hughes/
Tekst je objavljen u antologiji Anatomija povijesnoga spomenika, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 2006. Priredio Marko Špikić.
References
| ↑1 | John Ruskin, The Lamp of Memory, u: The Seven Lamps of Architecture, J. M. Dent i E. P. Dutton, London i New York, s. a., str. 179-203. S engleskoga preveo Marko Maras. |
|---|---|
| ↑2 | Marijin mjesec, svibanj kao vrijeme marijanskih pobožnosti. (Prim. M. Špikić). |
| ↑3 | the iron walls of Joux: misli na zidove utvrde Joux povrh planinskog prijevoja Cluse de Pontarlier u alpskom području Jure, na granici Švicarske i Francuske. (Prim. M. Špikić). |
| ↑4 | the four-square keep of Granson: vjerojatno se odnosi na plemićki grad Grandson u švicarskom kantonu Vaudu. (Prim. M. Špikić). |
| ↑5 | true domestic architecture. |
| ↑6 | to treat with respect and thoughtfulness the small habitation as well as the large: ovdje Ruskin započinje dekonstruiranje višestoljetnog mita o monumentalnosti izjednačenoj s velikim dimenzijama građevina koje su zadobile komemorativni naboj. Ovo stajalište nastavljeno je koncem 19. i početkom 20. stoljeća otkrivanjem ambijentalnih vrijednosti u kojima su maleni doprinosi skladu ukupne slike neizostavni, pa je time i mala arhitektura dobila na vrijednosti. (Prim. M. Špikić). |
| ↑7 | U Veneciju je Ruskin, rođen 1819, putovao od 1830ih godina, crtajući povijesne građevine i trgove. U godini objave ovog teksta, 1849, već je obavio glavna istraživanja za prvi svezak svojeg poznatog djela The Stones of Venice, objavljenog 1851. (Prim. M. Špikić). |
| ↑8 | Francuski: nema ruže bez trnja. (Prim. prevoditelja). Riječ je o palači Pigafetta u Vicenzi. Raniju je strukturu pregradio pravnik Matteo Pigafetta 1481. Riječi potječu s obiteljskoga grba, a uklesane su u kapitali na dvije ploče koje flankiraju ulazni portal. (Prim. M. Špikić). |
| ↑9 | Grindelwald je alpsko naselje u Bernskom kantonu. (Prim. M. Špikić). |
| ↑10 | Njemački: S iskrenim povjerenjem / Johannes Mooter i Maria Rubi / Dali su sagraditi ovu kuću. / Neka nas dragi Bog čuva / Od svake nesreće i opasnosti / I neka je uz blagoslov sačuva / Na putu kroz ovo vrijeme jada / Prema nebeskom raju / Gdje žive svi pobožni, / Ondje će ih Bog nagraditi / Krunom mira / Za čitavu vječnost. (Prim. prev.). |
| ↑11 | Kapitel je izrađen od istarskog kamena i datira se između 1424. i 1438. godine, a djelo je Nannija di Bartolo. Nalazi se na sjeverozapadnom uglu sklopa. (Prim. M. Špikić). |
| ↑12 | Talijanski: koji je dao zakon (Prim. prevoditelja). |
| ↑13 | Latinski: najbolja je vjera u Boga (Prim. prevoditelja). |
| ↑14 | our own India House: vjerojatno je riječ o New East India House, sjedištu kompanije East India, otvorenoj 1800. godine u londonskoj ulici Leadenhall, klasicističkoj građevini. Riječ je o proširenju ranijih struktura (17. i 18. stoljeća), prema projektu arhitekata Henryja Hollanda i Richarda Juppa iz 1796. godine. Ona je 1862. porušena nakon Vladina preuzimanja kompanije, a na njezinu se mjestu danas nalazi sklop Lloyda Sir Richarda Rogersa. (Prim. M. Špikić). |
| ↑15 | the building’s endurance. |
| ↑16 | They may look to posterity as an audience. |
| ↑17 | The idea of self-denial for the sake of posterity. |
| ↑18 | those stones will be held sacred because our hands have touched them. |
| ↑19 | wrougth substance. |
| ↑20 | Its glory is in its Age. |
| ↑21 | walls that have long been washed by the passing waves of humanity. |
| ↑22 | their quiet contrast with the transitional character of all things. |
| ↑23 | that golden stain of time. |
| ↑24 | witnesses of suffering. |
| ↑25 | picturesque. |
| ↑26 | Parasitical Sublimity. |
| ↑27 | rents, or fractures, or stains. |
| ↑28 | an exponent of age. |
| ↑29 | the preservation of the architecture we possess. |
| ↑30 | the most total destruction. |
| ↑31 | never can be recalled. |
| ↑32 | the spirit of the dead workman cannot be summoned up. |
| ↑33 | Ruskin vjerojatno misli na restauriranja koja je do tog doba (1849.) obavio arhitekt Alessandro Gherardesca (1777-1852). (Prim. M. Špikić). |
| ↑34 | Katedrala sv. Petra u Lisieuxu proglašena je nacionalnim spomenikom 1840. godine, a stilsko restauriranje vodio je arhitekt Jean-Charles Danjoy (1806-1862). (Prim. M. Špikić). |
| ↑35 | conjectural supplements. |
| ↑36 | Palais du Justice u Rouenu građena je od 1499. do 1507. godine. Pod kraljem Franjom I. služila je Normandijski parlament, a namjenu palače pravde dobila je 1515. Stilsko restauriranje 1844. godine vodio je arhitekt Henri Charles Grégoire (1791-1854). (Prim. M. Špikić). |
| ↑37 | The thing is a Lie from beginning to end. |
| ↑38 | The principle of modern times. |
| ↑39 | Opatijska crkva Saint-Ouen u Rouenu građena je početkom 14. stoljeća, 1840. postala je povijesni spomenik pod zaštitom države, a između 1845. i 1852. restaurirao ju je spomenuti arhitekt Henri Charles Grégoire. (Prim. M. Špikić). |
| ↑40 | an anxious care. |
| ↑41 | set watches about it. |
| ↑42 | the unsightliness of the aid. |
| ↑43 | better a crutch than a lost limb. |
| ↑44 | Katedrala sv. Andrije u Avranchesu građena je od 10. stoljeća i imala je slojeve do 18. stoljeća. Nakon Revolucije grad je izgubio status biskupije, a katedrala je u lipnju 1790. postala župna crkva. Zapuštena i dijelom urušena, u travnju 1802. porušena je u potpunosti. (Prim. M. Špikić). |
| ↑45 | the mob. |
| ↑46 | along the iron veins that traverse the frame of our country, beat and flow the fiery pulses of its exertion, hotter and faster every hour. |
| ↑47 | the crowd. |