O čuvanju spomenika[1]Tekst je izvorno objavljen u časopisu Savremenik br. 4, 1913. godine, potom i u Strajnićevoj knjizi Studije, Zagreb 1918. te naposljetku u Strajnićevu zborniku, Dubrovnik-Zagreb, 2009. Prepisao i … Continue reading
Kosta Strajnić
Pred tri je godine u nas osnovana jedna važna institucija: Povjerenstvo za čuvanje spomenika. U posljednjoj je svesci »Vjesnika« hrvatskog Arheološkog Društva štampan izvještaj o njegovom radu u godini 1911. Iako je izvještaj i posebno o[d]štampan, naše se novinstvo nije na nj osvrnulo onako kako zaslužuje. Dok u kulturnih naroda ovakove institucije podupiru ne samo službeni faktori nego i književnici, i umjetnici, i privatnici, u nas se značenje umjetničkih i historijskih spomenika slabo cijeni. Poznate riječi grofa Montalemberta Les longs souvenirs font les grands peuples još uvijek za nas malo vrijede.
I.
Spomenici se poštivahu već u vrlo ranim kulturnim epohama. Tako su, na priliku, Rimljani u sjajno doba Carstva unapređivali ne samo umjetničke nego i historijske spomenike. Teodorik pak Veliki, poznati zaštitnik rimske kulture, i njegovi nasljednici uspješno izvađahu mnoge restauracije. Kasnije, za vrijeme renesansa, čuvanje je spomenika bilo usko vezano s narodnim osjećajima. Stari spomenici bijahu najveći ponos i boga[t]stvo. Da se oni što bolje čuvaju, pape su posebnim naredbama zabranjivali njihovo rušenje, oštećivanje i izvoženje (Breve [pape] Pavla III Farnese). Ove su papine naredbe tako značajne da su po njima izrađeni i noviji evropski zakoni o čuvanju spomenika.
Dok se čuvanje spomenika, u ranija vremena, smatralo nacionalnom dužnošću, u XIX. se vijeku spomenici toliko zanemarivahu da su države bile prisiljene štititi ih zakonima. Ovi se zakoni odnose ne samo na spomenike antike, Srednjega vijeka ili renesansa, nego i na sve novoga i novijeg doba. Od svih se zapadnih država najviše istakla demokratska Francuska. Odmah poslije Revolucije, francuska je vlada izdala stroge dekrete. Plemenito nastojanje vlade podupirahu najpriznatiji književnici i učenjaci, budeći u širokim slojevima pietet za narodnu prošlost. Poznati je manifest Guerre aux démolisseurs Victora Hugoa što pozivaše Francuze da spasu nacionalne spomenike u kojima je oličena la vieille gloire nationale.
Velika je francuska ljubav za historijske spomenike naskoro naišla na ne mali odziv u Engleskoj. Ovu su ljubav najjače propagisali romani Waltera Scotta i građevine Gilberta Scotta. Engleski je pokret došao do najvećih rezultata kada su reformatori Ruskin i Morris [1877.] osnovali »The Society for the Protection of Ancient Buildings«. Mnogim brošurama i čestim predavanjima, John je Ruskin zagovarao mjesto lažnog restauriranja pietetno čuvanje. U starim je spomenicima gledao ne antikvarne zbirke stilova nego živu vezu između prošlosti i sadašnjosti. Njegovo se oduševljenje najbolje vidi po tome što nije zazirao upoređivati kamenje stare građevine sa biserjem krune kraljevske.
Ugledajući se na francuske i engleske uzore njemački su reformatori počeli, u drugoj polovini prošloga vijeka, organizirati velika društva za čuvanje narodnih spomenika. Ova su društva konačno dobila u austrijskoj »Zentralkommission für Denkmalpflege« svoje definitivno obilježje. Za kratko vrijeme svoga postanja, austrijska je komisija stekla ne male zasluge. Treba istaći da se njezino djelovanje odnosi ne samo na spomenike njemačke kulture nego i na spomenike jugoslovenske. Tako je ona s uspjehom naučno ispitala mnoge spomenike u Istri i Dalmaciji.
II.
Umjetnički romantizam, koji je tražio svoje uzore u Srednjemu vijeku, zamijeni nova umjetnost. Umjetnost koja je u malo decenija retrospektivno prošla historijske epohe od više vijekova. Ovo oduševljenje za historijske stilove ne malo utjecaše i na čuvanje spomenika. Studirajući romanske, gotske, renesanske i barokne građevine, umjetnici bijahu uvjereni da mogu točno oponašati svaku epohu. Počeli su ne samo popravljati nego i rekonstruirati. Manija rekonstruiranja obuhvaćaše, pored arhitekture, i vajarstvo i slikarstvo. Često se događalo da se antičkim torsima dodavale noge i ruke, a glavama grčkih ili rimskih božica uši i nosovi. Ne treba isticati kako su na ovaj način uništena mnoga majstorska djela. Da se što više spriječi ovo surovo nagrđivanje prošlih ljepota, moderni su reformatori upozorivali kako je apsurdno nadomještati pojedine dijelove starih kipova i slika. Jer, novim se »dopunjcima« kvari duh klasičke ljepote koja se može osjetiti i na fragmentu. Da dokažu koliki je nesmisao podržavati stil starih spomenika, reformatori se pozivahu na historijske crkve i palače koje su nadograđivali i restaurirali redovno umjetnici u stilu svoga vremena. Tako su oni postavljali gotske portale pred romanske crkve, barokne zvonike na gotske fasade. Svi su, dakle, dopunjci jasno isticali doba svoga postanja. Iako se na jednoj zgradi opažahu dijelovi raznih epoha, ipak se nije gubio cjelokupni dojam. Uvidjevši kako je nemoguće stvarati i osjećati u duhu prošlosti, moderni umjetnici paze da se kod restauracija novi oblici jasno razabiru od starih. U isto vrijeme, da oni budu s njima u što većoj harmoniji.
Poznato je kako su arhitekti sve do novijega doba mislili da se produktivna sposobnost može zamijeniti egzaktnom znanošću. Oni su bili učenjaci i arheolozi koji su uživali u pedantnim rekonstrukcijama antičkih hramova, gotskih katedrala i renesanskih palača. Osim toga, oni su pravili nove građevine kao stare, a stare kao nove. Oni nijesu bili samostalni, i svoje su duševno siromaštvo ispričavali pietetom. Deklamovali su o poštovanju »vječne ljepote«, ne vjerujući u umjetnost svojega doba. Oni su smatrali umjetničke oblike za matematičke formule po kojima je svejedno da li je koje djelo staro ili novo. Već je Schiller upozorio na Kantovu primjedbu kako je nemoguće nadomjestiti pravu iluziju. »Kada bi čovjek do najveće vjerovatnosti podražavao glas slavujev, i kada bi dao potpuni njegov dojam, ipak bi naša radost iščezla onim časom kada bismo se uvjerili da ono nije bio slavuj. Kada bi se kod slavujeva pjevanja dojmili samo glasovi, koji se dadu matematički izmjeriti, bilo bi nam zaista svejedno ko proizvodi draž, da li slavuj, čovjek ili kakav stroj. Ali nije tako. Naša duša hoće više. Ona želi da osjeti svaku stvar u stanovitoj relaciji prema prirodi.«[2]Karl Scheffler, Moderne Baukunst, Leipzig, 1908.
Kao što je s ovim prirodnim glasovima, tako je i sa svakim umjetničkim djelom. Čovjekova fantazija trpi na pogledu falsificirane antičke stature, papirnatoga cvijeta, slike koja je nekoliko puta preslikana i stare građevine koja je loše restaurirana. Umjetnost je nešto više od pukoga formalizma koji uči da ljepota nema posla sa sadržajem, ni sa ničim duševnim. Po formalističkoj teoriji, umjetničko djelovanje nastaje uslijed proporcije oblika i zvukova. Prema tome, kod svakoga je djela najvažnije ono što se može zamijetiti [o]sjetilima. Ove nazore, koje su širili Herbart i Zimmermann, najuspješnije je pobio Th. Vischer.
Kada bi, primjerice, formalizam vrijedio, onda bi jedna točno rekonstruirana zgrada morala imati jednaku umjetničku vrijednost kao i originalno djelo. Ali tome se protivi činjenica po kojoj nas kod jednog historijskog spomenika ne obuzimlju njegovi materijalni oblici nego osjećaj da su ove oblike stvorile duševne potrebe. Osjećaj da su ovi oblici izraz volje i fantazije prošlosti. Zbog toga, svaka je rekonstrukcija puko pogrđivanje historijske ideje.
III.
Svi kulturni narodi ljubomorno čuvaju svoje spomenike. U slučaju da se koja historijska građevina ošteti odmah se raspisuju natječaji za restauraciju. Popravci se i nadogradnje povjeruju najboljim domaćim arhitektima. Tako je nedavno njemačkom arhitektu Brunu Schmitzu povjerena nadogradnja gotske katedrale u Freibergu. Nadovezavši posvema nove oblike na stare, on je postigao rijetku harmoniju ne samo između starih i novih dijelova katedrale, nego između čitave katedrale i njezine okoline. Schmitzova restauracija najbolje dokazuje kako su jedino umjetnici kadri da postignu prave rezultate. Dok danas u kulturnim zemljama restauracije izvode isključivo umjetnici, u nas ih na žalost izvode birokratski inženjeri i šablonski arhitekti. Oni su naše crkve restaurirali po izvjesnom receptu, ne obzirući se na historijske oblike. Tako su mnoge naše crkve pregradili u »gotici«, uništivši sve dijelove koji su bili barokni ili rokokoski. Na ovaj su način propali naši najljepši oltari, propovjedaonice, i crkveno posuđe. Žalosno shvaćanje po kojem su tekle ove restauracije, najjače se vidi na zagrebačkoj katedrali. Pošto nije umio stare oblike dovesti u sklad sa novima, nespretni ih je arhitekt jednostavno izbacio. Ovako »očišćena«, katedrala, naravno, djeluje i hladno i lažno. Po njezinim brojnim starim kapitelima i nakitima, koji su ili uništeni ili postali privatno vlasništvo, može se najbolje prosuditi koliko bi veću umjetničku vrijednost imala da je njezina restauracija bila povjerena solidnom umjetniku.
Žalosno je da su u nas o restauriranju vladali dugo vremena sasvim krivi pojmovi. Još je žalosnije što su neki mjerodavni »stručnjaci« javno zagovarali i – rušenje spomenika. Dok se zapadni narodi ponose i jednostavnim historijskim bedemom ili praznim zidom mi smo mirne duše puštali da se u našoj sredini ruši spomenik značenja kao što je Bakačeva kula. Da se zauvijek prekine s ovakovim shvaćanjem »čuvanja« hrvatska je Vlada, na inicijativu odličnih učenjaka, osnovala »Povjerenstvo za čuvanje spomenika«. Povjerenstvu je na čelu uvaženi historik Tadija Smičiklas, a članovi su poznati domaći stručnjaci.
Povjerenstvu je zadaća da se najprije ispitaju svi spomenici u Hrvatskoj i Slavoniji. Zatim, da se ustroji bogati arhiv historijskih spomenika arhitekture, vajarstva i slikarstva. Pored znatnoga rada Kukuljevića, Klaića, Lopašića i Sabljara hrvatski su spomenici slabo ispitani. Osobito spomenci arhitektonski: stari gradovi i crkve. Iako pretežito narodno historijske vrijednosti, ovi su spomenici često i po svojim arhitektonskim oblicima vrijedni naročite pažnje. Svoje djelovanje Povjerenstvo je počelo istraživanjem spomenika varaždinske županije. Njegove je rezultate objelodanio marljivi profesor Gjuro Szabo u posljednjoj svesci arheološkoga »Vjesnika«.[3]Izvještaj o radu Povjerenstva za čuvanje umjetničkih i historijskih spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji u 1911. godini, Posebni otisak Zemaljske Tiskare, Zagreb, 1913.
U izvještaju su detaljno prikazani spomenici kotara Klanjec i Pregrada, srednjevjekovni utvrđeni gradovi Mali i Veliki Tabor, Cesargrad, Vrbovec i Kostelgrad. Svi ovi gradovi imaju, u glavnom, karakter tvrđave s glavnim braničem na povišem mjestu. Veliki se Tabor najbolje održao. Svojim zanimljivim kulama, on spada među naše najljepše profane spomenike. Pored gradova, u Zagorju svraćaju pažnju gospodski dvorovi. Dok su prvi služili za obranu, potonji se dizahu u ravnici. Mjesto debelih zidova sa malenim prozorima, oni ističu ukusne fasade i slikovite krovove. Najljepši primjer ljepote zagorskih dvorova pružaju Novi dvori u blizini Klanjca. Njihova umjetnička vrijednost daleko nadmašuje ne samo profane spomenike onoga vremena nego i same crkvene.
Prikazavši zagorske spomenike, u izvještaju se na kraju govori o radovima restauriranja i konzerviranja. Uvažavajući suvremeno shvaćanje, Povjerenstvo osuđuje svako pregrađivanje u historijskim stilovima. Profesor je Szabo opširno opisao dobre restauracije Sv. Križa u Križevcima, župne crkve u Remetincu i Sv. Martina u Prozorju. Po ovim se opisima jasno vidi kako je Povjerenstvo prožeto iskrenom ljubavi za narodne spomenike. Osim toga, kako je ono, za kratko vrijeme svoga djelovanja, spasilo već nekoliko historijskih građevina od njihove propasti. Žaliti je da ovako korisna institucija nije u nas prije postojala. Iako je posljednjih decenija uništeno mnogo spomenika, iako su mnoge crkve strašno pustošene, pouzdane je nade da se to odsad ne će više događati.
References
| ↑1 | Tekst je izvorno objavljen u časopisu Savremenik br. 4, 1913. godine, potom i u Strajnićevoj knjizi Studije, Zagreb 1918. te naposljetku u Strajnićevu zborniku, Dubrovnik-Zagreb, 2009. Prepisao i priredio: Ivan Viđen. |
|---|---|
| ↑2 | Karl Scheffler, Moderne Baukunst, Leipzig, 1908. |
| ↑3 | Izvještaj o radu Povjerenstva za čuvanje umjetničkih i historijskih spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji u 1911. godini, Posebni otisak Zemaljske Tiskare, Zagreb, 1913. |