Restauriranje[1]E.-E. Viollet-le-Duc, Dictionnaire raisonné de l’architecture française du XIe au XVIe siècle, sv. 8, A. Morel, Paris 1866, 14-34. S francuskoga prevela Sanja Šoštarić.
Eugène Emmanuel Viollet-le-Duc
I riječ i djelatnost novijeg su datuma. Restaurirati neku građevinu ne znači održavati je, popravljati ili ponovo sagraditi;[2]l’entretenir, le réparer ou le refaire. to znači vratiti je u stanje prvotne cjelovitosti, stanje koje u datom trenutku možda nikada nije ni postojalo.[3]le rétablir dans un état complet qui peut n’avoir jamais existé à un moment donné. Tek se u drugoj četvrtini našeg stoljeća počinju restaurirati građevine iz drugih razdoblja, a nismo baš sigurni da je arhitektonsko restauriranje jasno određeno. Možda je uputno točno objasniti što podrazumijevamo ili što moramo podrazumijevati pod pojmom restauriranje, jer se čini da su se potkrali mnogi nesporazumi o značenju koje se pripisuje ili se treba pripisivati tom zahvatu.[4]cette opération.
Rekli smo da su i riječ i djelatnost suvremene i doista, nijedna kultura, nijedan narod u prošlosti nije pod restauriranjem podrazumijevao ono što mi danas podrazumijevamo.
Kada bi neki hram ili palaču nagrizao zub vremena, u Aziji bi, nekad kao i danas, podigli[5]on en élevait. drugi hram ili palaču pokraj one koja je propala. Zbog toga se ne uništava stara građevina; ona se prepušta djelovanju nadolazećih stoljeća, koja će je ščepati kao da je njihovo vlasništvo i potom je polako nagrizati. Rimljani su restituirali, ali nisu restaurirali, a kao dokaz navedimo činjenicu da u latinskom ne postoji riječ koja odgovara našoj riječi restauriranje, u značenju koje toj riječi dajemo danas. Instaurare, reficere, renovare ne znače restaurirati, već ponovo uspostaviti, ponovo napraviti.[6]rétablir, refaire à neuf. Kada je car Hadrijan, koji je sebe držao poznavateljem starina, želio vratiti u dobro stanje određeni broj spomenika drevne Grčke i Male Azije, postupao je tako da bi protiv njega u današnje vrijeme prosvjedovala sva arheološka društva Europe. Obnovu Hrama Sunca u Baalbeku[7]le rétablissement du temple du Soleil, à Baalbek: pojam rétablissement može se prevesti i kao „oporavak“, „ponovna uspostava“, iako ovdje to nije slučaj. ne možemo držati restauriranjem, već ponovnom gradnjom[8]une reconstruction. Viollet-le-Duc ne koristi ovaj pojam kao dio stilsko-restauratorskog, već inovacijskog prosedea. Tako rekonstruiranje nije povrat izgubljenih formi, već stvaranje novih na … Continue reading u skladu s načinom koji je tada bio prihvaćen. Ni sami Ptolemejevići, koji su se dičili svojim poznavanjem starina, ni najmanje nisu poštivali strukturu spomenika starih egipatskih dinastija, već su ih restituirali slijedeći običaje i ukus svoga vremena. Što se tiče Grka, oni su bili daleko od restauriranja, to jest od nastojanja da točno reproduciraju forme građevina koje su pretrpjele oštećenja, očito uvjereni da ispravno postupaju kada radovima koji su postali neophodni daju pečat svog vremena. Podizanje Konstantinovog slavoluka u Rimu, sastavljenog od dijelova uzetih iz Trajanovog slavoluka, ne možemo nazvati ni restauriranjem ni rekonstrukcijom: to je vandalski čin, barbarsko pljačkanje. Ni pokrivanje hrama Fortune Virilis u Rimu[9]Riječ je o hramu Portuna na rimskom Velabru, nekadašnjem Forumu Boariumu. štukaturama ne možemo držati restauriranjem: to je unakazivanje.[10]c’est une mutilation.
Ni srednji vijek nije imao više osjećaja za restauriranje od antike; daleko od toga. Ako je u nekoj građevini iz 12. stoljeća trebalo zamijeniti razbijeni kapitel, na njegovo se mjesto stavljao kapitel iz 13, 14. ili 15. stoljeća. Ako je na dugom frizu iz 13. stoljeća nedostajao jedan jedini komadić, na njegovo mjesto umetnut[11]on incrustait. je ornament u skladu sa suvremenim ukusom. Puno puta se dogodilo da su arheolozi, prije nego što je provedeno pažljivo proučavanje stilova, te izmjene držali čudnima i stoga su krivo datirani fragmenti koje je u stvari trebalo držati umecima unutar teksta.[12]des interpolations dans un texte. Moglo bi se reći da je podjednako opasno restaurirati stvarajući vjernu kopiju[13]en fac-simile. svega onoga što nađemo u nekoj građevini, kao i nastojati kasnije forme zamijeniti[14]substituer. onima koje su postojale u izvornoj formi. U prvom slučaju dobra namjera i iskrenost umjetnika mogu proizvesti najteže pogreške zato što će sačuvati ono što možemo nazvati umetkom, u drugom slučaju zamjenjivanjem forme koja se trenutno tu nalazi (a dodana je u kasnijem razdoblju) prvotnom formom brišemo tragove popravljanja,[15]disparaître les traces d’une réparation. čiji bi razlog, da ga znamo, možda učinio vidljivim postojanje nekog iznimnog rasporeda. Ovo ćemo odmah objasniti.
Samo je naše doba, jedino od početka povijesti, zauzelo prema prošlosti neuobičajeno stajalište. Želi je analizirati, uspoređivati, želi razvrstavati događaje i oblikovati pravu povijest, slijedeći korak po korak tijek, napredak, mijene ljudskog roda. Ta neobična činjenica ne može biti puka moda, hir ili slabost, kako pretpostavljaju neki površni umovi, jer se radi o složenom fenomenu. Cuvier[16]Georges Cuvier (1769-1832), francuski prirodnjak i političar. Od 1795. radi u pariškom Muséum d’Histoire Naturelle. Od 1799. predaje na Collège de France. Autor knjige Le Règne animal … Continue reading svojim radovima o poredbenoj anatomiji i geološkim istraživanjima odjednom pred očima suvremenika razotkriva povijest svijeta prije vladavine čovjeka. Mašta ga gorljivo prati na tom novom putu. Slijede filolozi koji otkrivaju podrijetlo europskih jezika, proizašlih iz istog izvora. Etnolozi usmjeravaju svoje radove prema proučavanju rasa i njihovih sposobnosti. Na kraju dolaze arheolozi koji od Indije do Egipta i Europe raspravljaju o umjetničkim djelima, odvajaju ih i uspoređuju, otkrivaju njihovo podrijetlo i međusobne veze i malo-pomalo uspijevaju ih, uz pomoć analitičke metode, međusobno povezati u skladu s određenim zakonitostima. Oni koji u tome vide tek maštariju, modu, stanje moralne izopačenosti olako sude o vrlo značajnim događajima. To je isto kao da držimo da su činjenice koje je znanost otkrila od Newtonova vremena do danas rezultat hira ljudskog duha. Ako su ti događaji važni kao cjelina, kako mogu biti nevažne njihove pojedinosti? Svi se ti radovi međusobno povezuju i jedni drugima pružaju oslonac. Ako su Europljani u brzom hodu prema budućnosti koja je pred njima, a možda baš zbog brzine hoda, došli do one faze razvitka ljudskog duha u kojoj osjećaju potrebu da skupe svu svoju prošlost,[17]le besoin de recueillir tout son passé. kao što skupljamo obilnu literaturu da bismo se pripremili za radove koji nas očekuju, je li ih je razumno optužiti da dopuštaju da ih ponesu hirovi i prolazne maštarije? S druge strane, nisu li upravo zaostali i slijepi ti koji preziru ta proučavanja, držeći ih beskorisnom hrpom ideja i djela? Raspršiti predrasude, iznijeti na vidjelo zaboravljene istine – nije li to, naprotiv, jedan od najsnažnijih načina promicanja i širenja napretka?
Dovoljno je da naše vrijeme budućim stoljećima prenese samo tu novu metodu proučavanja prošlosti (bilo na materijalnom, bilo na duhovnom polju) i već će time steći zasluge u očima potomaka. Ali mi možemo i više od toga; naše vrijeme ne zadovoljava se time da samo baci ispitivački pogled iza sebe: taj retrospektivni rad[18]ce travail rétrospectif. izložit će probleme koji će se postavljati u budućnosti te omogućiti njihovo rješavanje. Nakon analize dolazi sinteza.
Arheolozi, proučavatelji prošlosti koji strpljivo iskapaju i najsitnije krhotine umjetničkih djela za koja se mislilo da su izgubljena, moraju pobijediti predrasude koje brižno njeguje veliki broj ljudi za koje svako otkriće i svaki novi obzor znači gubitak tradicije, odnosno gubitak lagodnog duhovnog mira. Galilejeva sudbina je svevremena. Pojavljuje se uvijek iznova, možda podignuta za jednu ili više razina, na putu kojim kroči ljudski rod. Napomenimo usput da su se razdoblja obilježena velikim pomacima naprijed odlikovala barem djelomičnim proučavanjem prošlosti. U 12. stoljeću se na Zapadu dogodio pravi politički, filozofski, umjetnički i književni preporod;[19]une véritable renaissance. istodobno je nekoliko ljudi koji su istraživali prošlost pomoglo da se taj preporod dogodi. U 16. stoljeću zbiva se isti fenomen. Arheolozi se stoga ne moraju previše brinuti zbog usporavanja koje im se želi nametnuti, jer ne samo u Francuskoj već i u cijeloj Europi publika koja žudi da s njima prodre[20]de pénétrer. u najskrovitije kutke prošlih vremena cijeni njihov rad. Ako se arheolozi ponekad odvajaju od prašine prošlosti kako bi se upustili u polemike, to ni u kom slučaju ne predstavlja gubitak vremena, jer se iz polemika rađaju ideje, a sumnjivi problemi podvrgavaju se pomnijem ispitivanju; proturječje pomaže da ih se riješi. Nemojmo stoga osuđivati umove zaustavljene u promatranju sadašnjosti ili prikovane uz predrasude urešene imenom tradicije, koji zatvaraju oči pred otkrivenim bogatstvima iz prošlosti i koji drže da povijest čovječanstva počinje njihovim rođenjem, jer nas njihova kratkovidnost prisiljava da jasnije predočujemo rezultate svojih istraživanja.
Ali što reći o onim fanaticima koji istražuju neka blaga i ne dopuštaju da se iskapa na terenima koje su oni zapustili, držeći da imaju monopol na iskorištavanje prošlosti te javno izjavljuju da je ljudski rod samo u nekim povijesnim razdobljima (čije su granice oni sami odredili) stvorio djela koja vrijedi skupljati; koji će spremno istrgnuti cijela poglavlja iz povijesti ljudskog djelovanja; koji se nameću kao kritičari svih arheologa i koji im govore: Ta je žila nezdrava, tu nemojte kopati, ako to objelodanite, optužit ćemo vas pred vašim suvremenicima da ste lažljivi i pokvareni! Tako su se prije nekoliko godina ponašali prema ljudima koji su provodili dane i noći otkrivajući srednjovjekovnu umjetnost, običaje i književnost. Iako se broj tih fanatika smanjio, oni koji su ostali još žešće napadaju, koristeći prilično vještu taktiku u nametanju svojih stajališta ljudima koji nisu spremni vidjeti bit problema. Oni ovako razmišljaju: Vi proučavate srednjovjekovnu umjetnost i želite da je i mi upoznamo, želite nas dakle vratiti u srednji vijek, a proučavanje antike isključujete; da vas pustimo da radite po svom, u svakom zatvoru postojale bi tamnice, a pokraj svakog suda nalazila bi se soba za mučenje. Pričate nam o radovima svećenika, želite nas dakle vratiti na svećenički režim, na davanje desetine, želite da ponovo potonemo u izmoždeni asketizam. Pričate nam o feudalnim dvorcima, protivite se dakle načelima iz ’89. i da je po vašem, ponovo bi bila uvedena tlaka. Zabavno je da nas ti fanatici (zadržat ćemo tu riječ) neštedimice žigošu epitetom »isključiv«, vjerojatno zato što ne isključujemo proučavanje srednjovjekovnih umjetnosti i dopuštamo si da to istraživanje čak i preporučujemo.
Možda ćete se zapitati kakva je veza između ovih prepirki i naslova ovog članka – sada ćemo to reći. Arhitekti u Francuskoj ne žure. Dok su književne studije o srednjem vijeku već krajem prve četvrtine ovog stoljeća postale vrlo ozbiljne, arhitekti su još uvijek u gotičkim svodovima vidjeli tek imitaciju šuma Germanije (to je bila sveta rečenica), a u gotičkim lukovima bolesnu umjetnost.[21]un art malade. Gotički luk ima formu slomljene krivulje, pa je znači bolestan, to je zaključak. Srednjovjekovne crkve – devastirane tijekom Revolucije, napuštene, vremenom pocrnjele, s trulim zadahom vlage – nalikovale su samo velikim praznim ljesovima. Odatle i zloslutne Kotzebueove riječi, koje su bile navođene i nakon njega.[22]Vidjeti u djelu Souvenirs de Paris en 1804 Augusta Kotzebuea (prijevod s njemačkog, 1805.) poglavlje o njegovoj posjeti opatiji Saint-Denis. Vidimo kako se tu pomalja romantično i romaneskno … Continue reading Unutrašnjost gotičkih građevina budi samo tugu (lako je u to povjerovati obzirom na stanje u kojem se nalaze). Šupljikavi krovni tornjići koji se ocrtavaju u magli budili su romantične osjećaje; opisivane su kamene čipke, šiljasti tornjići podignuti nad kontraforima, skladni stupići grupirani kako bi pridržavali svodove uzdignute do zastrašujućih visina. Ti svjedoci pobožnosti (neki kažu fanatizma) naših predaka samo odražavaju napola mistično, napola barbarsko stanje u kojem je hir bio vrhovni vladar.[23]le caprice régnait en maître. Beskorisno je bavljenje tim otrcanim i nesuvislim frazama koje su 1825. bile u modi i s kojima se još uvijek susrećemo u podliscima novina koje zaostaju za svojim vremenom. Bilo kako bilo, tim ispraznim rečenicama pritekli su u pomoć Muzeju francuskih spomenika (Musée des monuments français) i neke zbirke (poput du Sommerardove),[24]Alexandre Du Sommerard (1779-1842), sakupljač srednjovjekovnih umjetnina, koje su 1832. izložene u pariškom Hôtel des Abbés de Cluny, koji je nakon njegove smrti postao Musée National du … Continue reading što je navelo veći broj umjetnika da započnu radoznalo proučavanje tragova iz stoljeća neznanja i barbarstva. To ispitivanje, premda u početku površno i stidljivo, izazvalo je prilično oštre prigovore. Ljudi su krišom crtali spomenike koje su podigli Goti, tako su govorili neki mudri ljudi. Dogodilo se da su se ti ljudi, budući da nisu bili umjetnici, našli izvan dometa akademskih packi te su započeli s radovima koji su bili vrlo značajni za vrijeme kada su izvođeni.
Godine 1830. gospodin Vitet[25]Ludovic Vitet (1802-1873), književnik, arheolog i političar. Položaj Glavnoga nadzornika ponudio mu je ministar unutarnjih poslova François Guizot. imenovan je Glavnim nadzornikom za povijesne spomenike. Taj profinjeni pisac nije u novo područje svog djelovanja unio velika arheološka znanja (koja tada nitko nije niti mogao imati), već kritički i analitički duh koji je prije svega osvijetlio povijest naših starih spomenika. Godine 1831. Vitet je uputio ministru unutarnjih poslova lucidan i metodičan izvještaj o nadzoru koji je obavio na sjeveru zemlje i koji je prosvijećenim duhovima iznenada razotkrio do tada nepoznata blaga. Njegov se izvještaj i danas drži remek-djelom na svom području. Dopustite da citiramo nekoliko ulomaka: Znano mi je, kaže autor, da u očima mnogih mjerodavnih ljudi, ozbiljno pripovijedanje o srednjovjekovnoj skulpturi predstavlja neobičan paradoks. Ako im je vjerovati, od vremena Antonina pa do Franje I. ne možemo govoriti o skulpturi u Europi, a kipari su bili tek neuki i priprosti zidari. Ipak, dovoljno je samo imati zdrave oči i biti malo dobronamjeran kako bi se osudila ova predrasuda i priznalo da je nakon stoljeća čistog barbarstva u srednjem vijeku nastala velika i lijepa kiparska škola koja je, premda je po svom duhu i rezultatima bila u potpunosti suvremena, naslijedila postupke, čak i stil, antičke umjetnosti i koja je, poput svih škola, prolazila kroz razne faze i promjene, to jest imala je svoje djetinjstvo, zrelost i pad… Moramo se stoga držati sretnima što nam je sudbina omogućila da otkrijemo dobro zaštićeni kutak u kojem su fragmenti tog plemenitog i lijepog kiparstva umakli udarcima čekića.[26]Viollet-le-Duc navodi iz Vitetova djela naslovljena Rapport à M. le ministre de l’intétieur sur les monumens: les bibliothèques, les archives et les musées des départemens de … Continue reading
Kako bi se suprotstavio utjecaju zloslutne frazeologije korištene pri opisu srednjovjekovnih spomenika, g. Vitet se malo dalje ovako izražava kada govori o bojama u arhitekturi: Nedavna su putovanja pružila neosporne dokaze da je ljubav prema bojama u antičkoj Grčkoj bila tako razvijena da su čak i eksterijeri građevina bili prekriveni slikama; a naši su nas znanstvenici na temelju nekoliko izblijedjelih komadića mramora puna tri stoljeća držali u uvjerenju da je grčka arhitektura hladna i lišena boje. Isto je bilo i sa srednjim vijekom. Na kraju 16. stoljeća, zahvaljujući protestantizmu, pedanteriji i zbog brojnih drugih razloga, naša je mašta postajala svakim danom sve manje živa, sve manje prirodna, sve bezbojnija (ako tako možemo reći), pa smo te lijepe oslikane crkve počeli bojiti u bijelo, počeli su nam se sviđati sasvim goli zidovi i glatka drvenarija, a ako smo i bojili neke unutrašnje dekoracije, činili smo to u najmanjoj mogućoj mjeri. Zbog činjenice da je situacija takva već dvjesto ili tristo godina, zaključili smo da je uvijek bilo tako i da su ti nesretni spomenici uvijek bili blijedi i goli kao što su danas. Ali, ako ih pažljivo promotrite, brzo ćete otkriti komadiće njihovog starog ruha: svugdje gdje se boja na zidovima oljuštila pronaći ćete izvorne slike…
Kako bi zaključio svoj izvještaj o spomenicima u sjevernim pokrajinama koje je posjetio, g. Vitet, zapanjen veličanstvenošću ruševina dvorca Coucy, obraća se ministru sa zahtjevom koji je danas stekao status jednog od najzanimljivijih tekstova: Gospodine ministre, dopustite mi da završavajući izvještaj o spomenicima i njihovom konzerviranju kažem još nekoliko riječi o spomeniku koji je možda čudniji, neobičniji i vrjedniji od svih drugih o kojima sam govorio i kojeg namjeravam pokušati restaurirati.[27]tenter la restauration. Doduše, za to restauriranje neće mi biti potreban ni kamen, ni beton, već tek nekoliko listova papira. Rekonstruirati, ili prije restituirati, srednjovjekovnu utvrdu u cjelini, kao i njene najsitnije pojedinosti, reproducirati njeno unutrašnje uređenje, čak i pokućstvo; jednom riječju, vratiti joj formu, boju i, usuđujem se reći, njen izvorni život – to je plan koji se rodio u mojoj glavi kada sam zakoračio iza bedema dvorca Coucy.[28]Istraživanje Ludovica Viteta potaknulo je Viollet-le-Duca na sastavljanje posebne studije o dvorcu: Description du château de Coucy, Bance, Paris 1861. Kako je četiri godine ranije bio slučaj s … Continue reading Njegove goleme kule i gorostasni donjon gledani iz nekih kutova izgledaju kao da su jučer sagrađeni. A koliko ostataka slika, skulptura, unutrašnjih konstrukcija nalazimo u njihovim ruševnim dijelovima! Koliko materijala za našu maštu! Koliko putokaza koji će je sa sigurnošću voditi u otkrivanju prošlosti, a da ne govorimo o starim nacrtima du Cerceaua[29]Jacques Androuet du Cerceau (1515/20-1585/86), francuski arhitekt. Radio na pariškom Pont Neufu, dijelu Louvrea, te na nizu »hôtels«: Carnavalet, Fermes, Bretonvilliers, Souillent. Autor djela … Continue reading koji, premda netočni, mogu također biti od velike pomoći.
Do sada se ova vrsta rada vezala samo uz antičke spomenike. Vjerujem da u proučavanju srednjeg vijeka ona može dovesti do još korisnijih rezultata, jer bi podaci utemeljeni na novijim činjenicama i očuvanijim spomenicima (a ne na nagađanjima,[30]conjectures. što je najčešće slučaj u proučavanju antike) postali gotovo sigurna stvar kad se radi o srednjem vijeku: tako bi na primjer restauriranje o kojem govorim, u usporedbi s dvorcem u kakvom je stanju danas, naišlo, usuđujem se reći, na tek mali broj sumnjičavih kritičara.
Ovaj program, koji je slavni kritičar tako živo skicirao prije trideset i četiri godine,[31]Po ovome se vidi da je Viollet-le-Duc tekst sastavljao oko 1865, a objavio ga je godinu dana poslije. Dotad je već bio čuven diljem Europe, jer je svoje stilsko restauratorsko djelovanje započeo … Continue reading danas se ostvaruje. Ne na papiru, ne pomoću nestalnih crteža, već kamenom, drvom i željezom na ništa manje zanimljivom dvorcu u Pierrefondsu.[32]Pierrefonds, plemićki grad na sjeveroistoku Francuske. Izgrađen na starijim strukturama koncem 14. i početkom 15. stoljeća. Razoren je nakon 1617. u unutarnjim previranjima oko krune. Napoleon I. … Continue reading Puno se toga dogodilo od 1831. kada je napisan izvještaj Glavnoga nadzornika za povijesne spomenike. Pokrenute su brojne rasprave o umjetnosti; sjeme koje je zasijao g. Vitet ipak je dalo ploda. G. Vitet prvi se ozbiljno bavio razmišljanjem o restauriranju naših starih spomenika; prvi je o njemu iznio praktične zamisli; prvi je uveo kritičnost u taj posao: put je bio otvoren, drugi su se kritičari i znanstvenici uputili njime, a za njima i umjetnici.
Četrdeset godina kasnije isti je pisac, vjeran djelu koje je tako dobro započeo, pisao o povijesti katedrale u Noyonu i evo što u svom značajnom radu[33]Vidjeti u djelu Monographie de l’église Notre-Dame de Noyon, koje su napisali L. Vitet i Daniel Ramée, 1845. (Izvorna bilješka autora). govori o etapama koje su prošli znanstvenici i umjetnici koji su se bavili istim istraživanjem. Doista,[34]Stranica 38. (Izvorna bilješka autora). kako bi se poznavala povijest neke umjetničke škole, nije dovoljno definirati razna razdoblja kroz koja je ona na nekom mjestu prošla. Treba pratiti njezin put na svim mjestima na kojima se pojavila, naznačiti raznolikost formi koje je uzastopce poprimala i napraviti poredbenu tablicu svih tih raznolikosti, vodeći računa ne samo o svakoj naciji već i o svakoj pokrajini iste zemlje… Sva istraživanja srednjovjekovnih spomenika koja smo poduzeli u posljednjih dvadeset godina bila su u tom duhu i usmjerena upravo prema tom dvostrukom cilju. Već su nam početkom stoljeća neki engleski i njemački znanstvenici pružili dobar primjer u esejima posebno posvećenima građevinama u tim dvjema zemljama. Tek što su prodrli u Francusku, a naročito u Normandiju, njihovi radovi izazvali su živo natjecanje. U pokrajinama Alsace, Lorraine, Languedoc, Poitou, u svim našim regijama brzo se širila naklonost prema takvoj vrsti proučavanja i sada se posvuda radi, posvuda traga, priprema i skuplja materijale. Nažalost, moda koja se uvijek ušulja i pomiješa sa svime što je novo (vrlo često kako bi tu novost upropastila), nije poštovala mladu znanost i možda je pomalo i ugrozila njezin napredak. Svijet želi uživati – zato traži brze i lake načine datiranja svakog spomenika. S druge strane, nekolicina je učenih ljudi koji su se u svojoj revnosti previše zanijeli, upala u dogmatizam lišen dokaza i načičkan odlučnim tvrdnjama, zbog čega su oni koje su nastojali obratiti postali nevjernici. Ali usprkos ovim poteškoćama, svojstvenim svakom novom poslu, marljivi su radnici strpljivo i s mjerom nastavili svoje djelo. Utvrđene su temeljne istine; znanost postoji, treba je samo učvrstiti i proširiti oslobađajući je od nekih još uvijek zbunjujućih pojmova i dopunjavajući neke nepotpune dokaze. Još je puno toga potrebno napraviti, ali postignuti rezultati ulijevaju nam sigurnost da ćemo jednoga dana doseći cilj.
Trebali bismo navesti veliki dio ovoga teksta da bismo pokazali kako je njegov autor napredovao u proučavanju i ocjeni srednjovjekovnih umjetnosti i kako se svjetlost širila u srcu tame kojom su one bile okružene. Nakon što je jasno pokazao da je arhitektura srednjeg vijeka cjelovita i potpuna umjetnost s vlastitim novim zakonitostima i načinima razmišljanja, g. Vitet kaže: Samo zato što nismo otvorili oči, sve ove istine nazivamo tlapnjama i zatvaramo se u prezrivu nevjericu.[35]Stranica 45. (Izvorna bilješka autora).
U to je vrijeme g. Vitet napustio službu glavnog nadzornika za povijesne spomenike i nakon 1835. ta je funkcija dodijeljena g. Mériméeu,[36]Prosper Mérimée (1803-1870.) djelovao je kao drugi Glavni nadzornik povijesnih spomenika od 1834. godine. jednom od najodličnijih umova našega vremena.
Pod pokroviteljstvom tih dvaju kumova oblikovala se prva jezgra umjetnika željnih da upoznaju najdublju nutrinu ovih zaboravljenih umjetnosti; zahvaljujući njihovom mudrom poticanju, uvijek podvrgavanom strogoj kritici, krenulo se s restauratorskim radovima, prvo uz velike zadrške, ali uskoro s više odvažnosti i na većem broju spomenika. Od 1835. do 1848. godine g. Vitet predsjedao je Povjerenstvom za povijesne spomenike[37]Commission des monuments historiques: tijelo osnovano koncem rujna 1837. na inicijativu ministra unutarnjih poslova Montaliveta. i za to je vrijeme veliki broj građevina iz rimske antike i srednjeg vijeka na tlu Francuske bio proučen, ali i sačuvan od propadanja. Treba reći da je zamisao o programu restauriranja u to doba bila novost. Ako zanemarimo restauratorske radove iz prethodnih stoljeća, jer radilo se samo o supstitucijama, vidimo da se već od početka stoljeća pokušava stvoriti sliku o umjetnostima iz prethodnih razdoblja uz pomoć prilično maštovitih djela za koja se držalo da reproduciraju stare forme. G. Lenoir[38]Alexandre Lenoir (1761-1839), medijevist i muzealac, nakon Francuske revolucije protivio se vandalizmu u crkvi Saint-Denis 1793. a 1795. otvorio je Muzej francuskih spomenika u pariškom samostanu … Continue reading sam je stvorio muzej (Musée des monuments français) u kojem je sve fragmente spašene od uništenja pokušao poredati prema kronološkom redu. Ali moramo reći da je na rad slavnog konzervatora više utjecala mašta nego znanje i kritičnost. Tako se primjerice grobnica Eloize i Abelarda, danas preseljena na Istočno groblje,[39]Danas groblje Père-Lachaise u Parizu. našla u društvu s arkadama i stupićima iz opatijske crkve Saint-Denis, s bareljefima s grobnice Filipa i Luja, brata i sina Luja Svetog, s maskeronima iz kapelice Gospe od Saint-Germain-des-Présa i s dvije statue s početka 14. stoljeća. Tako su statue Karla V. i Ivane Burbonske s grobnice u Saint-Denisu bile položene na drvenu oplatu iz 16. stoljeća, skinutu s kapelice dvorca u Gaillonu, a iznad njih nalazio se tabernakul s kraja 13. stoljeća; a takozvana dvorana iz 14. stoljeća bila je ukrašena nizom arkada sa empore iz Sainte-Chapelle, statuama iz 13. stoljeća, prislonjenim na pilone iz iste građevine; u nedostatku statua Luja IX. i Margarete Provansalske, statue Karla V. i Ivane Burbonske, koje su nekoć ukrašavale portal celestinske crkve u Parizu proglašene su statuama svetog kralja i njegove žene.[40]Zbog navedene zamjene gotovo svi slikari i kipari zaduženi za prikazivanje ovih osoba od tog su vremena Luja Svetog prikazivali s licem Karla V. (Izvorna bilješka autora). Taj je muzej uništen 1816. i zbrka među brojnim spomenicima, od kojih je većina premještena u Saint-Denis, samo se povećala.
Prema želji cara Napoleona I, koji je u svemu bio ispred svoga vremena i koji je shvaćao važnost restauriranja, crkva Saint-Denis ne samo da je postala mjesto na kojem su pokapani članovi nove dinastije već je trebala postati ogledni primjer napretka francuske umjetnosti od 13. do 16. stoljeća. Car je dodijelio sredstva za to restauriranje, ali prvi rezultati uopće nisu zadovoljili njegova očekivanja, pa je arhitekt zadužen za vođenje radova bio izložen žestokim suverenovim prigovorima koji su ga tako pogodili da je, kažu, umro od tuge.
Ta nesretna crkva Saint-Denis bila je poput leša[41]comme le cadavre. na kojem su vježbali prvi umjetnici koji su se upustili u restauriranje. Tijekom trideset godina doživjela je sva moguća nagrđivanja, do te mjere da joj je i statika bila ugrožena. Nakon pozamašnih troškova i nakon što je njezin stari unutrašnji raspored bio izmijenjen, a svi lijepi spomenici koji su se u njoj nalazili ispremiješani, trebalo je okončati taj skupi eksperiment i vratiti se na program restauriranja koji je predložilo Povjerenstvo za povijesne spomenike.
Došlo je vrijeme da objasnimo taj program koji danas slijede i Engleska i Njemačka, program koji nas je učinio pretečama[42]devancés. na polju teorijskog proučavanja starih umjetnosti i koji je prihvaćen u Italiji i Španjolskoj, zemljama koje i same nastoje uvesti kritički pristup u konzerviranju svojih starih spomenika.
Taj program prije svega uvodi opće načelo da svaka građevina ili svaki njezin dio mora biti restauriran u svom vlastitom stilu, a to vrijedi kako za izgled, tako i za strukturu.[43]chaque édifice ou chaque partie d’un édifice doivent être restaurés dans le style qui leur appartient, non-seulement comme apparence, mais comme structure. Malo je građevina, naročito u srednjem vijeku, koje su izrađene »u jednom dahu«, a ako i jesu, malo je onih koje nisu pretrpjele značajne izmjene bilo dodavanjima, preinakama ili djelomičnim promjenama.[44]des adjonctions, des transformations ou des changements partiels. Bitno je dakle prije svakog popravljanja točno utvrditi starost i svojstva svakog dijela, sastaviti o njemu neku vrstu zapisnika utemeljenog na pouzdanim dokumentima: bilo na pisanim bilješkama, bilo na crtanim prikazima. Osim toga, u Francuskoj svaka pokrajina ima svoj stil, čija načela i načine rada treba upoznati. Podaci koje smo skupili o spomeniku iz Ile-de-Francea ne mogu nam poslužiti u restauriranju građevine u pokrajini Champagne ili u Burgundiji. Te su se razlike među školama dugo zadržale, obilježene zakonitostima kojih se nisu vjerno držale. Premda je, na primjer, umjetnost 14. stoljeća u sekvanskoj Normandiji vrlo bliska umjetnosti Ile-de-Francea u istom razdoblju, ipak se normandijska renesansa bitno razlikuje od pariške. U nekim pokrajinama na jugu Francuske gotička arhitektura uvijek je bila tek uvezena umjetnost, pa je primjerice moguće da je gotička građevina iz Clermonta proizišla iz jedne škole, a ona iz Carcassonnea iz druge, a obje su izgrađene u istom razdoblju. Zbog toga arhitekt zadužen za restauriranje mora točno poznavati ne samo stilove svakog razdoblja umjetnosti već i stilove svake škole.[45]connaître exactement, non-seulement les styles afférents à chaque période de l’art, mais aussi les styles appartenant à chaque école. Te razlike ne uočavamo samo u srednjem vijeku, istu pojavu primjećujemo i kod grčkih i rimskih antičkih spomenika. Rimski spomenici iz antoninskog razdoblja koje nalazimo u južnoj Francuskoj razlikuju se u velikom broju točaka od spomenika podignutih u istom razdoblju u Rimu. Rimski stil s istočnih obala Jadrana ne možemo pobrkati sa stilom iz središnje Italije, Provanse ili Sirije.
Ali, zadržimo se na srednjem vijeku. Pred restauratorima se gomilaju problemi. Spomenici ili dijelovi spomenika koji pripadaju određenom razdoblju i školi često su u više navrata bili popravljani,[46]réparés. a radove su izvodili umjetnici koji nisu bili iz pokrajine u kojoj se spomenik nalazi. Iz toga proizlaze znatne poteškoće. Ako pristupimo restauriranju i izvornih i promijenjenih dijelova,[47]les parties modifiées. trebamo li zanemariti promjene i ponovo uspostaviti narušeno stilsko jedinstvo ili pak točno reproducirati cjelinu sa svim njezinim kasnijim izmjenama? Apsolutno usvajanje jednog od ta dva rješenja može nas izložiti brojnim opasnostima, pa je stoga neophodno djelovati u skladu s posebnim pojedinačnim okolnostima ne prihvaćajući nijedno od ta dva načela kao apsolutno.
Koje su to okolnosti? Ne možemo ih navesti sve; možemo upozoriti samo na neke od najvažnijih, kako bismo istaknuli kritičku stranu posla. Arhitekt zadužen za restauriranje mora biti i arheolog, ali prvenstveno mora biti vješt i iskusan graditelj[48]constructeur habile et expérimenté. (ne samo u općem, već i u posebnom smislu); odnosno, mora poznavati graditeljske postupke koji su prihvaćeni i dopušteni u različitim razdobljima umjetnosti i u raznim školama. Vrijednost je tih graditeljskih postupaka relativna i svi oni nisu jednako dobri. Neki od njih napušteni su jer su se pokazali manjkavima. Tako je primjerice građevina iz 12. stoljeća koja nije imala krovne oluke s odvodom morala u 13. stoljeću biti restaurirana i opremljena olucima s odvodom. Kako je cijeli krovni vijenac u lošem stanju, trebalo ga je u cijelosti ponovo napraviti.[49]le refaire en entier. Da li maknuti oluke iz 13. stoljeća kako bismo se vratili na krovni vijenac iz 12. stoljeća čije smo dijelove pronašli? Naravno da ne. Treba popraviti krovni vijenac s olucima iz 13. stoljeća koji će formom odgovarati tom razdoblju jer krovova s olucima u 12. stoljeću nije bilo. Ako bismo slijedeći maštu napravili novi krovni vijenac koji bi imao osobine arhitekture iz 12. stoljeća, napravili bismo anakronizam od kamena.[50]un anachronisme en pierre. Drugi primjer: svodovi lađe iz 12. stoljeća zbog raznih su nezgoda dijelom uništeni i kasnije ponovo napravljeni, ali ne onakvi kakvi su prvotno bili, već u skladu s novim načelima. Međutim, i njima sada prijeti propadanje i treba ih rekonstruirati. Da li ćemo ih vratiti u formu nakon prve ponovne izgradnje ili u njihovu izvornu formu? Ispravno je drugo rješenje, jer prvim ne dobivamo ništa, a drugim dobivamo puno: građevini vraćamo njezino jedinstvo.[51]à rendre à l’édifice son unité. Naša zadaća nije sačuvati poboljšanja manjkavog sustava[52]de conserver une amélioration apportée à un système défectueux. (kao u prethodnom slučaju). Ovdje možemo ustvrditi da je kasnije restauriranje napravljeno u skladu sa starim načinom rada koji je pri svakoj preradi ili restauriranju građevine[53]dans toute réfection ou restauration d’un édifice. usvajao forme koje su bile prihvaćene u vrijeme izvođenja restauratorskih radova, dok mi postupamo prema suprotnom načelu da svaku građevinu treba restaurirati u njezinu vlastitom stilu. Ali svodovi koje moramo rekonstruirati,[54]Pod rekonstruirati ponovo misli pregraditi. koji su toliko različiti od prvih, izvornih, izuzetno su lijepi. Zahvaljujući njima načinjeni su veliki ostakljeni prozori (verrières) ukrašeni lijepim vitrajima, osmišljeni tako da se slažu s vrlo vrijednom vanjskom konstrukcijom. Da li ćemo uništiti sve to kako bismo si priuštili zadovoljstvo da lađu vratimo u njezino izvorno stanje netaknute čistoće?[55]rétablir la nef primitive dans sa pureté. Da li ćemo vitraje odložiti u spremište? Da li ćemo bez ikakva razloga ostaviti vanjske kontrafore i lukove koji više ništa ne moraju podupirati? Ne, naravno! Vidimo dakle da apsolutna načela na ovom polju mogu dovesti do apsurda.
Pretpostavimo da treba zamijeniti[56]reprendre. odvojene stupove neke dvorane koji pucaju pod njezinim teretom jer su napravljeni od krhkog materijala, a baza im je niska. U raznim razdobljima neki od stupova bili su zamjenjivani, a novi stupovi drugačijeg su presjeka od izvornih. Da li pri ponovnoj izradi tih stupova moramo zadržati raznolikost presjeka i staru visinu baze koja je vrlo slaba? Ne, svim stupovima treba vratiti izvornu formu i podići ih dodajući kamene blokove kako bi se spriječilo ponavljanje nezgoda[57]nous reproduirons pour tous les piliers la section primitive, et nous les élèverons en gros blocs pour prévenir le retour des accidents. koje su nas prisilile na ovaj zahvat. Ali izmijenjene dimenzije nekih stupova bile su rezultat plana o izmjeni[58]un projet de changement. cijelog spomenika, što može biti vrlo važno sa stajališta razvoja umjetnosti,[59]point de vue des progrès de l’art. kao što vidimo na primjeru pariške crkve Notre-Dame u 14. stoljeću. Da li ćemo obnavljanjem dijelova konstrukcije uništiti zanimljive tragove tlocrta koji nam, premda nije do kraja proveden, otkriva stremljenja jedne škole? Ne, stupove ćemo ponovo napraviti u njihovoj izmijenjenoj formi,[60]nous les reproduirons dans leur forme modifiée. jer te izmjene[61]ces modifications. bacaju svjetlo na određeni trenutak u povijesti umjetnosti. U građevini iz 13. stoljeća, kod koje su za odvođenje vode korišteni uski odvodi iz kojih je voda otjecala kap po kap (larmiers), kao što je slučaj s katedralom u Chartresu, u 15. su stoljeću na oluke dodali vodorige (gargouilles) kako bi se otjecanje bolje reguliralo. Te su vodorige loše, treba ih zamijeniti. Da li ćemo pod izgovorom očuvanja cjeline na njihovo mjesto staviti odvode iz 13. stoljeća? Ne, jer tako bismo uništili zanimljivu izvornu konstrukciju. Baš suprotno, držat ćemo se kasnijeg restauriranja, nastojeći zadržati njegov stil.
Između kontrafora lađe naknadno su dodavane kapele. Zidovi pod prozorima kapela i uspravni stupići na prozorskim otvorima ni na koji način nisu povezani sa starijim kontraforima i sasvim se jasno vidi da su ove konstrukcije naknadno dodane. Nužna je rekonstrukcija i vanjske strane kontrafora nagriženih vremenom i zidova na kapelama. Trebamo li povezati te dvije konstrukcije iz različitih razdoblja koje istovremeno restauriramo? Ne; pažljivo ćemo sačuvati jasnu odvojenost dvaju dijelova, njihovu nepovezanost,[62]nous conserverons soigneusement l’appareil distinct des deux parties, les déliaisons. kako bi uvijek bilo vidljivo da su kapele naknadno dodane između kontrafora.
I u skrivenim dijelovima građevina moramo brižno poštivati sve tragove[63]respecter scrupuleusement toutes les traces. koji nam omogućuju da uočimo razna spajanja i izmjene na izvornoj konstrukciji.[64]des adjonctions, des modifications aux dispositions primitives.
Neke francuske katedrale koje su ponovo sagrađene krajem 12. stoljeća nemaju transept. Takve su primjerice katedrale u Sensu, Meauxu, Senlisu. U 14. i 15. stoljeću transepti su dodavani lađama u prostoru između dvaju stupova. Te izmjene bile su manje-više spretno izvedene, ali za iskusno oko ostali su vidljivi tragovi prvotne prostorne organizacije. Upravo u slučajevima sličnim ovom restaurator mora biti savjestan i točan do krajnjih granica i mora nastojati pokazati tragove izmjena,[65]les traces de ces modifications. a ne prikrivati ih.
Ali ako treba iznova napraviti dijelove spomenika od kojih nam nije ostao baš nikakav trag, bilo zato što je to nužno za konstrukciju, bilo zato da upotpunimo okrnjeno djelo, arhitekt zadužen za restauriranje mora prodrijeti u stil svojstven spomeniku čije mu je restauriranje povjereno. Neki šiljasti tornjić s građevine iz 13. stoljeća ružno će odskakati ako ga smjestimo na drugu građevinu iz istoga vremena. Bočni presjek male građevine djelovat će neskladno ako ga se primijeni na veliku građevinu. Uostalom, činimo veliku pogrešku ako mislimo da neki dio srednjovjekovne arhitekture može biti uvećan ili umanjen bez štetnih posljedica. U toj je arhitekturi svaki dio veličinom prilagođen spomeniku za koji je sačinjen. Ako promijenimo mjere, učinit ćemo taj dio nakaznim. Dodajmo, kad smo već na ovoj temi, da većina gotičkih spomenika koji se danas ponovo podižu često vjerno oponašaju poznate građevine, ali u drugačijem mjerilu. Tako postoje crkve koje su umanjeni modeli katedrale iz Chartresa, odnosno crkve Saint-Ouen iz Rouena. U tim slučajevima pošlo se od načela suprotnog onome kojeg su se, iz vrlo opravdanih razloga, držali srednjovjekovni majstori. Dok nas ti nedostaci šokiraju na novim građevinama kojima oduzimaju svaku vrijednost, njihov učinak stravičan je kad se radi o restauriranju. Svaki srednjovjekovni spomenik ima svoja mjerila i omjere u odnosu na cjelinu, premda su oni uvijek podređeni dimenzijama čovjeka. Stoga treba biti iznimno oprezan pri dodavanju dijelova koji nedostaju na srednjovjekovnoj građevini i dobro poznavati mjerilo koje je prihvatio prvi graditelj.
Pri restauriranju postoji jedan osnovni uvjet koji stalno moramo imati na umu: pri zamjeni bilo kojeg uklonjenog dijela moramo koristiti isključivo bolje materijale i energičnija i savršenija sredstva. Zahvaljujući nizu zahvata budući životni vijek restaurirane građevine treba biti dulji od prošlog. Ne možemo nijekati da svako restauriranje za konstrukciju građevine predstavlja prilično težak ispit. Skele, podupirači, nužno skidanje nekih njenih dijelova i djelomično uklanjanje zidanih dijelova dovode do potresa koji ponekad znaju izazvati prilično ozbiljne nezgode. Stoga je mudro pretpostaviti da je zbog tih potresa svaka konstrukcija koja nam je povjerena izgubila određeni dio svoje snage koju moramo nadoknaditi snagom novih dijelova, to jest poboljšanjima njene strukture, dobrim sustavom učvršćivanja, rješenjima koja će omogućiti da ta građevina bolje odolijeva vremenu. Nepotrebno je reći da izbor materijala igra važnu ulogu u restauratorskim radovima. Mnogim građevinama prijeti propadanje samo zbog slabe ili osrednje kvalitete korištenih materijala. Stoga svaki kamen koji uklanjamo mora biti zamijenjen nekim kvalitetnijim. Svaki sustav za učvršćivanje mora biti zamijenjen neprekinutim nizom spona smještenih na potpuno istim mjestima. Jer ne možemo mijenjati elemente ravnoteže neke građevine koja postoji šest ili sedam stoljeća, a da se ne izložimo riziku. Konstrukcije, kao i osobe, imaju određene navike s kojima moramo računati. One imaju, ako možemo tako reći, svoju narav koju treba proučavati i dobro upoznati prije nego što izaberemo pravilan tretman. Priroda materijala, kvaliteta žbuke, tlo, struktura s vertikalnim potpornim točkama ili horizontalnim sponama, težina i veća ili manja krutost svodova, elastičnost zidanih dijelova – to su elementi po kojima se razlikuju temperamenti građevina. Tamo gdje su vertikalne potporne točke snažno učvršćene stupovima koji ne počivaju u ležištu, kao što je na primjer slučaj u Burgundiji, konstrukcija će se ponašati sasvim drugačije nego u Normandiji ili Pikardiji, gdje je cijela struktura sastavljena od malih niskih kamenih dijelova. Načini podzidavanja i podupiranja koji su uspješni na jednom mjestu na drugom će izazvati nezgode. Ako bez posljedica možemo zamijeniti dio po dio potpornog kamenog stupa koji je sastavljen od niskih kamenih blokova, ne možemo to isto napraviti sa stupovima koji počivaju izvan ležišta, jer će doći do njihovog pucanja. U tom slučaju spojeve treba povezati žbukom, željeznim letvicama i udarcima čekićem. Tako ćemo izbjeći spuštanja i uleknuća. U nekim slučajevima tijekom zamjenjivanja kamenih blokova od kojih je sastavljen trup stupa treba ukloniti monolitne stupove i vratiti ih kad cijeli posao bude okončan i kad prođe vrijeme slijeganja.
Arhitekt kojem je povjereno restauriranje neke građevine mora poznavati njene forme i stilove kao i forme i stilove škole kojoj ona duguje svoj nastanak, ali ako je moguće, mora još bolje poznavati njezinu strukturu, anatomiju i temperament, jer je prije svega mora oživiti. On mora prodrijeti u sve dijelove te strukture, kao da ju je on sam sagradio i kada stekne to znanje mora na raspolaganju imati više načina na koje može izvesti restauriranje. Ako jedan od njih ne uspije, drugi ili treći moraju biti u pripravi.
Ne zaboravimo da srednjovjekovni spomenici nisu sagrađeni na isti način kao spomenici iz rimske antike, kod kojih se pasivni otpor suprotstavlja aktivnim silama. U srednjovjekovnim konstrukcijama svaki je dio aktivan. Ako svod pritišće, potporni lukovi i kontrafori podupiru. Ako slomljenu gredu podupremo samo okomito, to nije dovoljno. Potrebno je predvidjeti razne mehanizme pritiska koji na nju djeluju u suprotnom smjeru. Ako se neki luk izobliči, nije ga dovoljno nadsvoditi drugim lukom, jer on podupire druge lukove koji na njega djeluju ukoso. Uklonite li bilo kakvu težinu na podupiraču, ne zaboravite da ta težina ima svoju silu djelovanja koju treba nadomjestiti. Jednom riječju, morate održavati i sile inercije koje djeluju u vertikalnom smjeru i sile koje djeluju u suprotnom smjeru kako biste održali ravnotežu koju uklanjanje bilo kojeg dijela može narušiti. Ti problemi koji se javljaju tijekom restauriranja zbunit će i smesti graditelja koji nije točno procijenio sve elemente ravnoteže, a bit će poticajni za onog graditelja koji dobro poznaje građevinu koju treba popraviti. To je pravi rat: svaki dan treba neprestance razmatrati posljedice koje radovi mogu izazvati i u skladu s tim mijenjati načine rada. Vidjeli smo primjerice kule i tornjeve koji počivaju na četiri uporišne točke kako zbog restauratorskih radova nose svoj teret čas na jednoj, čas na drugoj točki, a njihova os mijenja svoju točku horizontalne projekcije za nekoliko centimetara tijekom dvadeset i četiri sata.
Ovim se efektima iskusan arhitekt može igrati, ali pod uvjetom da uvijek ima barem deset rješenja pomoću kojih može spriječiti svaku nezgodu; pod uvjetom da radnicima ulijeva povjerenje, kako ga panika ne bi spriječila da bez odgađanja i oklijevanja i bez ikakvog straha ukloni svaki pojedini nedostatak. Arhitekt u tim teškim slučajevima, koji se često pojavljuju tijekom restauriranja, mora sve predvidjeti, sve do najneočekivanijih posljedica i mora u pričuvi imati načine na koje bez žurbe i pomutnje može izbjeći kobne posljedice. Napomenimo da pri ovakvim radovima radnici (koji u našoj zemlji jako dobro razumiju poslove koji su im povjereni) pokazuju povjerenje i požrtvovnost kada osjećaju da je njihov voditelj dalekovidan i pribran, a nepovjerenje kada primijete dvoumljenje u nalozima koje dobivaju.
Ozbiljni i praktični restauratorski radovi koji se danas izvode služit će našem vremenu na čast. Oni su prisilili arhitekte da prošire svoja znanja, da istraže brze i sigurne načine rada; da uspostave neposrednije veze s građevinarima, kao i da ih pouče, te da u Parizu i u provinciji stvore središta koja će velika gradilišta opskrbljivati najboljim radnicima.
Zahvaljujući restauratorskim radovima oživljeni su važni obrti,[66]Na gradilištima na kojima su se izvodili restauratorski radovi razni su se obrti poput fine kovane bravarije, limarije, stolarije, umjetničkog staklarstva, zidnog slikarstva podigli iz … Continue reading zidarski radovi bolje se i pomnije izvode, proširena je uporaba raznih materijala. Kako su se arhitekti zaduženi za restauriranje često zaticali u udaljenim gradovima i selima u kojima nema ničega, morali su pronaći kamenolome ili po potrebi ponovo otvoriti stare, te stvoriti radionice. Kako nisu imali sva sredstva koja stoje na raspolaganju arhitektima u velikim središtima, morali su ih stvoriti, poučiti radnike, uvesti pravilne i provjerene metode u računovodstvu i upravljanju gradilištem. Na taj je način počelo korištenje materijala koji se do tada nisu koristili; pravila rada uvedena su u segmente u kojima nisu postojala; radnički centri opskrbljivali su svoju širu okolicu sposobnom radnom snagom; puk koji jedva da je znao podići najjednostavnije kuće stekao je običaj rješavanja građevinskih problema. Centralizirana francuska uprava ima zasluge i prednosti koje joj ne možemo osporiti – učvrstila je političko jedinstvo – ali ne smijemo prikrivati njene nedostatke. Zadržat ćemo se ovdje samo na arhitekturi: centralizacija ne samo da je lišila provincije njihovih škola, a s njima i njihovih specifičnih načina rada, lokalnih obrta, već i sposobnih radnika koji su redom odlazili u Pariz i dva-tri velika središta, tako da u glavnim gradovima departmana prije trideset godina nije bilo ni arhitekata ni građevinskih poduzetnika, ni obrtnika ni radnika sposobnih da upravljaju bilo kakvim radovima ili da ih izvode. Kako bismo dokazali upravo izrečene tvrdnje, dovoljno je baciti pogled na crkve, vijećnice, tržnice, bolnice itd. sagrađene između 1815. i 1835. godine, na one koje još postoje u provincijskim gradovima (jer mnoge od njih bile su vrlo kratkog vijeka). Devet desetina tih građevina (ne govorimo sada o njihovom stilu) svjedoče o bolnom nepoznavanju najosnovnijih načela konstruiranja. Kad je riječ o arhitekturi, centralizacija je vodila u barbarstvo. Znanje, tradicija, metode, izvedba radova – sve se malo-pomalo povlačilo iz rubnih dijelova zemlje. Čak i da je neka škola u Parizu, vođena korisnim i praktičnim ciljevima, mogla udaljenim krajevima ponuditi umjetnike sposobne da upravljaju gradnjom, provincijske škole svejedno bi nestale, ali na taj bi se način barem na teren poslali ljudi koji, kao što se vidi u Službi za mostove i ceste, sve građevinske radove u departmanima održavaju na jednakoj razini. Arhitektonska škola (L’école d’architecture)[67]Na poticaj Viollet-le-Duca je 1865., dakle godinu prije objave ove natuknice, u Parizu utemeljena L’École spéciale d’architecture s ciljem reformiranja arhitektonskog obrazovanja unutar … Continue reading koja je osnovana u Parizu, i samo u Parizu, bavila se sasvim drugim stvarima: obrazovala je laureate za Francusku akademiju u Rimu; to su bili dobri crtači koji su se hranili himerama i bili nesposobni za upravljanje gradilištima u Francuskoj u 19. stoljeću. Ti izabranici koji su se na rodno tlo vraćali nakon pet godina izbivanja (za vrijeme kojeg su tek nacrtali nekoliko planova starih spomenika), nikada se nisu uhvatili u koštac s praktičnim problemima obrta i radije su ostajali u Parizu čekajući da im bude povjeren neki posao dostojan njihovog talenta nego odlazili na svakodnevni nadničarski rad u provinciju. Ako su se neki od njih i vratili u svoje departmane, to su učinili samo zato da bi zauzeli visoke položaje u našim najvećim gradovima. Umjetnički napredak i znanja zaobišli su mjesta i krajeve drugog reda, te su oni bili prisiljeni upravljanje općinskim radovima povjeriti nadzornicima mostova i cesta, geometrima, štoviše i školskim učiteljima s nevelikim znanjem iz zemljomjerstva. Ljudi koji su prvi razmišljali o spašavanju od propadanja najljepših građevina koje nam je prošlost ostavila u nasljeđe i koji su organizirali službu za povijesne spomenike bili su vođeni isključivo umjetničkim pobudama. Bili su užasnuti uništavanjem koje je prijetilo tako važnim ostacima, kao i svakodnevnim vandalskim djelima počinjenim sa slijepom ravnodušnošću. Ali u početku nisu mogli predvidjeti značajne rezultate svoga rada s gledišta njegove korisnosti. Ipak, uskoro su shvatili da se blagotvorni utjecaj tih radova jače osjeća (jače zrači, mogli bismo reći) što je veća udaljenost i osamljenost mjesta u kojima su izvođeni. Krajevi u kojima se nekoć više nisu koristili lijepi kamenolomi, u kojima se nije moglo naći ni klesara ni drvodjelju, niti kovača koji je znao raditi nešto drugo osim konjskih potkova, nakon nekoliko godina mogli su svim susjednim okruzima ponuditi odlične radnike, ekonomične i sigurne načine rada; u njima su se oblikovali dobri graditelji i vješti zidarski majstori, uvedeni su red i pravila u administrativnom dijelu posla. S nekih su gradilišta gotovo svi klesari postali nadzornici u brojnim radionicama. Ako u našoj zemlji rutina ponekad caruje na visokim instancama, sretna je okolnost da je upornošću i brigom lako možemo pobijediti na nižim. Zato što su inteligentni, naši radnici priznaju samo snagu inteligencije. Koliko su nemarni i ravnodušni na gradilištu gdje je plaća jedina nagrada, a disciplina jedina pokretačka sila, toliko su marljivi i brižni tamo gdje osjećaju da postoji metodičan voditelj, siguran u svoj način rada, gdje su se potrudili objasniti im prednosti ili nedostatke nekog načina rada. Samoljublje je najsnažniji poticaj za ljude koji rade fizičke poslove i ako se obratimo njihovoj pameti i razumu moguće je od njih dobiti potpunu suradnju.
A s kakvim su samo zanimanjem arhitekti koji su se vezali uz posao restauriranja naših starih spomenika iz tjedna u tjedan slijedili napredovanje tih radnika koji su se malo-pomalo zaljubljivali u djelo na kojem su zajedno radili? Bilo bi s naše strane nezahvalno da na ovim stranicama ne spomenemo nesebičnost i požrtvovnost koju su radnici s naših gradilišta često pokazivali; revnost s kojom su nam pomagali da pobijedimo poteškoće koje su se činile nepremostivima, čak i opasnosti s kojima su se suočavali s veseljem nakon što su shvatili koji cilj treba doseći. Te kvalitete uočavamo kod naših vojnika, pa zar je čudno da ih posjeduju i radnici?
Restauratorski radovi poduzeti u Francuskoj najprije pod upravom Povjerenstva za spomenike, a potom Službe za dijecezanske građevine ne samo da su djela nedvojbene vrijednosti spasili od propadanja već su omogućili i izravan rad službe na terenu. Rad povjerenstva u određenoj je mjeri pobijedio opasnosti upravne centralizacije kad su u pitanju javni radovi; provinciji je dano ono što im Umjetnička akademija (École des beaux-arts) nije znala dati.[68]École des beaux-arts osnovana je u Parizu na poticaj kardinala Mazarina 1648. pod nazivom Académie des Beaux-Arts. Naziv je 1863. promijenio car Napoleon III. Premda suočeni s ovim rezultatima, čiju važnost ne uveličavamo, neki od učenjaka koji polažu pravo na arhitekturu, a da nikad nisu položili niti jednu ciglu, u svojim kabinetima donose zaključak da ti umjetnici koji su dobar dio života proveli radeći opasan i težak posao restauriranja, koji im uglavnom ne donosi ni veliku čast ni dobit, nisu arhitekti; nastoje ih osuditi na neku vrstu progonstva i udaljiti ih od poslova koji su časniji i unosniji, a nadasve manje teški; njihovi proglasi i njihov prezir bit će brzo zaboravljeni, dok će građevine spašene od uništenja, koje su pridonijele slavi naše zemlje, stoljećima postojano svjedočiti o požrtvovnosti nekolicine ljudi kojima su vlastiti interesi bili manje važni od želje da tu slavu učine vječnom.
Pružili smo tek općenit uvid u teškoće s kojima se suočava arhitekt zadužen za restauriranje; tek smo naznačili, kao što smo to prije rekli, opći program koji su izložili kritički umovi. Te poteškoće ipak nisu ograničene samo na sasvim materijalni aspekt. Kako sve građevine koje se restauriraju imaju neku namjenu, vezane su uz neku službu, ne možemo zanemariti njihovu utilitarnu stranu i u potpunosti se zatvoriti u ulogu restauratora starih konstrukcija koje više nisu u upotrebi. Građevina po završetku radova ne smije biti manje funkcionalna nego što je bila prije restauriranja. Arhitekti-teoretičari često ne vode računa o tim potrebama i oštro prigovaraju drugim arhitektima da su popustljivi prema sadašnjim potrebama, kao da je spomenik koji im je povjeren njihova svojina i kao da se zadaće koje su im dane ne moraju izvršiti.
Ali upravo se u takvim okolnostima, koje su česte, razvija arhitektova mudrost. On uvijek nalazi načina da pomiri svoju ulogu restauratora s ulogom umjetnika zaduženog da spremno odgovori na nepredviđene zahtjeve. Uostalom, najbolji je način konzerviranja građevine taj da joj se pronađe neka namjena i da se u potpunosti udovolji svim zahtjevima koje ta namjena postavlja; tada nema potrebe da se nešto mijenja. Primjerice, jasno je da je arhitekt zadužen da od lijepog refektorija samostana Saint-Martin des Champs napravi knjižnicu Škole za umjetnost i obrt (École des arts et métiers),[69]Ova je škola utemeljena 1780. godine na poticaj Françoisa Alexandrea Frédérica de La Rochefoucaulda. uza svo poštovanje prema građevini koju restaurira, morao nastojati tako rasporediti ormare za knjige da se nikada više ne javi potreba da se taj posao ponovo obavlja i da se mijenja prostorni raspored te dvorane.
U takvim okolnostima najbolje je staviti se na mjesto izvornog arhitekta i pretpostaviti što bi on učinio da, vrativši se na ovaj svijet, mora izvršiti program koji je pred nas postavljen.[70]le mieux est de se mettre à la place de l’architecte primitif et de supposer ce qu’il ferait, si, revenant au monde, on lui posait les programmes qui nous sont posés à nous-mêmes. Naravno, treba posjedovati sva sredstva koja su posjedovali stari majstori i treba postupati kako su oni postupali. Za one koji je ne poznaju, srednjovjekovna je umjetnost ograničena na nekoliko uskih obrazaca. Kada se u nju dublje uđe, uočavamo da je, baš naprotiv, tako podatna, istančana, velika i slobodoumna u svojim načinima izvedbe da nema programa koji ne može ostvariti. Oslanja se na načela, a ne na obrasce, te može vrijediti za sva vremena i udovoljavati svim potrebama, poput dobro uređenog jezika koji može izraziti sve ideje a da ne iznevjeri gramatiku. Treba, dakle, ovladati tom gramatikom i to dobro njome ovladati.[71]C’est donc cette grammaire qu’il faut posséder et bien posséder.
Priznajemo da smo na skliskom terenu od onog trenutka kada se moramo odvojiti od doslovne reprodukcije, a to se događa samo u slučaju krajnje nužde; ali moramo također priznati da je to odvajanje ponekad rezultat neminovnih potreba koje ne možemo izbjeći uz izliku non possumus. Ako neki arhitekt odbija instalirati plinske cijevi u crkvu kako bi izbjegao nagrđivanje i oštećenja, to razumijemo, jer građevinu možemo osvijetliti i na druge načine. Ali ako, primjerice, ne pristaje postaviti peć za centralno grijanje pod izgovorom da u srednjem vijeku nije postojao takav sustav grijanja u sakralnim građevinama, te tako prisiljava vjernike da se zbog arheologije smrzavaju i prehlade, to je već smiješno. Kako su za taj način grijanja potrebni dimnjaci, arhitekt mora postupati onako kako bi postupio srednjovjekovni majstor da je morao uvesti takvo grijanje i ne smije prikrivati nove elemente, jer srednjovjekovni majstori nisu prikrivali nužnost, već su joj, naprotiv, nastojali dati formu koja joj odgovara, stvarajući čak od te materijalne potrebe dekorativni motiv. Ako arhitekt koji mora iznova napraviti krov neke građevine odbija koristiti željeznu konstrukciju zato što srednjovjekovni majstori nisu radili željezna krovišta, to je, prema našem mišljenju, pogrešno, jer se tako mogu izbjeći strašne posljedice požara koji su toliko puta bili kobni za naše stare spomenike. Ali ne mora li arhitekt voditi računa o rasporedu uporišnih točaka? Treba li mijenjati elemente ravnoteže? Ako drveno krovište koje treba zamijeniti svugdje podjednako opterećuje zidove, ne mora li potražiti željeznu strukturu koja ima iste prednosti? Naravno da mora i naročito mora paziti da željezno krovište ne bude teže od drvenoga. To je ključna točka. Često smo požalili što smo preopteretili stare konstrukcije; što smo pri restauriranju gornjih dijelova građevina koristili materijale koji su bili teži od izvorno korištenih. Takvi previdi i nemar prouzročili su mnoge strašne štete. Nije na odmet još jednom ponoviti: konstrukcija srednjovjekovnih spomenika pomno je proračunata, njihova je struktura tankoćutna. Kod njih nema ničeg suvišnog, ničeg nekorisnog; ako promijenite samo jedan element te strukture, promijenit ćete sve ostale. Mnogi to shvaćaju kao manu. Prema našem mišljenju to je kvaliteta koju prečesto zanemarujemo u modernim konstrukcijama, kod kojih je moguće ukloniti i više od jednog elementa, a da pritom njihovo postojanje ne bude ugroženo. Doista, čemu služe znanost i izračuni ako ne, barem kad je gradnja u pitanju, da se koristimo samo onim što nam je nužno potrebno. Čemu služe stupovi koje možemo maknuti a da pritom ne ugrozimo čvrstoću djela? Čemu skupi zidovi debeli dva metra, ako zidovi od pedeset centimetara ojačani tu i tamo kontraforima od metra kvadratnog u presjeku pružaju dovoljnu stabilnost? U srednjovjekovnoj strukturi svaki dio ima svoju funkciju i djelovanje. Arhitekt mora točno znati koja je važnost jednog i drugog prije nego što bilo što poduzme. Mora djelovati poput vještog i iskusnog liječnika koji neće ni taknuti neki organ prije nego što stekne potpuno znanje o njegovoj funkciji i prije nego što predvidi posljedice koje njegov zahvat može izazvati bilo odmah, bilo u budućnosti. Ako radi na sreću, bolje je da se suzdrži od operacije. Neka radije pusti da bolesnik umre nego da ga on ubije.
Čini se da je fotografija, koja svakim danom dobiva sve važniju ulogu u znanstvenim istraživanjima, u svom razvitku došla do trenutka kada može pomoći u velikom poslu restauriranja starih građevina kojim se danas bavi cijela Europa.
Naime, dok su arhitektima na raspolaganju bila samo uobičajena sredstva – odnosno crtanje – čak je i uz pomoć najpreciznijih među njima (kao što je na primjer camera lucida) bilo teško izbjeći neke previde i ne zanemariti izvjesne jedva vidljive tragove. Štoviše, kada je restauriranje dovršeno, uvijek mu se mogla osporiti točnost grafičkih prikaza onog što nazivamo aktualnim stanjem. Ali grafička točnost fotografije ne može se osporiti – to je njena prednost; ona je dokument koji stalno možemo koristiti, čak i kad restauriranja prekriju tragove koje su ruševine ostavile. Fotografija je naravno navela arhitekte da još savjesnije poštuju i najmanje ostatke starih konstrukcija, da vode više računa o strukturi i pružila im trajno sredstvo kojim mogu opravdati svoje zahvate. Kad je restauriranje u pitanju, nemoguće je pretjerano koristiti fotografiju, jer na njoj vrlo često otkrivamo ono što nismo primijetili na samom spomeniku.
U restauriranju postoji temeljno načelo od kojeg se ne treba nikad i ni pod kojim izgovorom udaljiti: treba voditi računa o svakom tragu koji ukazuje na neki prostorni raspored. Arhitekt ne smije biti sasvim zadovoljan i ne smije početi s radovima sve dok ne pronađe kombinaciju koja se na najbolji i najjednostavniji način slaže s tragom koji je ostao vidljiv; ako a priori odlučujemo o nekom prostornom rasporedu, a da prije toga nismo skupili sve podatke koji ga određuju, tada zalazimo u područje pretpostavki, a u restauriranju ništa nije tako opasno kao pretpostavka. Ako ste na nesreću u nekom trenutku usvojili nacrt koji se razlikuje od pravog, izvornog, niz logičnih zaključaka odvest će vas na krivi put s kojeg nema povratka i što bolje rasuđujete, to ćete se u ovom slučaju više udaljavati od istine. Kada se, primjerice, radi o tome da treba dopuniti dijelom uništenu građevinu trebali biste prije nego što započnete s radovima potražiti, proučiti i skupiti i najsitnije djeliće i brižno zabilježiti gdje su pronađeni. S poslom treba započeti tek kada otkrijemo namjenu svakog od tih ostataka, te mjesto na kojem on mora stajati. Kao da slažemo dijelove slagalice. Ako se to ne napravi, moramo biti spremni na najteža razočaranja i neki nam dio kojeg smo otkrili tek po završetku restauriranja može jasno pokazati da smo pogriješili. Potrebno je proučiti ležišta, spojeve i veličinu fragmenata koje smo našli pri iskapanju, jer neki rezbareni ukras može biti napravljen baš tako da proizvodi određeni učinak samo na određenoj visini. Važno je čak i kako su se ti komadići ponašali pri padu jer to često ukazuje na mjesto na kojem su se nalazili. Arhitekt u ovim opasnim slučajevima rekonstruiranja uništenih dijelova građevina mora biti prisutan tijekom radova na iskapanju koje mora povjeriti inteligentnim radnicima. Pri podizanju novih konstrukcija on mora, kad god je moguće, te stare komadiće vratiti na njihovo mjesto, čak i ako su oštećeni: time jamči za vjerodostojnost i točnost svojih istraživanja.
Rekli smo dovoljno da bi se shvatile poteškoće s kojima se susreće svaki arhitekt zadužen za restauriranje ukoliko svoju zadaću shvaća ozbiljno i ne želi samo naizgled biti vjerodostojan, već završiti posao sa sviješću da ništa nije prepustio slučaju i da nikada nije obmanjivao samoga sebe.
Izvori ilustracija:
Pri vrhu stranice: Portret Viollet-le-Duca nepoznatog umjetnika. Sredinom 19. stoljeća. Iz Dictionnaire raisonné, sv. 1.
Slika 1: Naslovnica osmog sveska Dictionnaire raisonné, u kojem se nalazi natuknica Restauriranje. Izdanje iz 1875.
Slika 2: Početak natuknice Restauriranje unutar Dictionnaire raisonné, 1866.
Slika 3: Pietro Dovizielli, Konstantinov slavoluk u Rimu, između 1850. i 1869. National Gallery of Canada. https://www.gallery.ca/collection/artwork/the-arch-of-constantine-rome
Slika 4: François-André Vincent, Portret Georgesa Cuviera, oko 1800. https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/78/Georges_Cuvier_3.jpg
Slika 5: Ilustracija iz Les Voyages pittoresques et romantiques dans l’ancienne France Taylora i Nodiera. https://www.taylor.fr/en/les-voyages-pittoresques-campagne-contre-le-vandalisme
Slika 6: André Jolivard, Pogled na Coucy s utvrdom, kolorirani crtež, 1839. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b7741172t.r=Coucy%20chateau?rk=107296;4
Slika 7: Nepoznati snimatelj, Ruševine dvorca Pierrefonds oko sredine 19. stoljeća. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b53024519j?rk=278971;2
Slika 8: Portret Prospera Mériméea, nepoznati autor, litografija. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b84225622/f1.item.r=Prosper%20Merimee.zoom
Slika 9: Charles Percier, Musée des Petits-Augustins, 1809. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b10303352m.r=Mus%C3%A9e%20des%20monuments%20fran%C3%A7ais?rk=128756;0
Slika 10: Christophe Civeton?, Opatijska crkva Saint-Denis, kolorirani crtež. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b77403882/f1.item.zoom
Slika 11: Prikaz arhitekta s naslovnice Dictionnaire raisonné.
Slika 12: Tavernier de Jonquières, Katedrala u Senlisu, 1780-ih godina. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b7741057s?rk=21459;2
Slika 13: Philibert-Joseph Girault de Prangey, Pročelje katedrale Notre-Dame u Parizu 1841. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b69034465?rk=21459;2
Slika 14: Nepoznati snimatelj, Skela podignuta uz katedralu u Amiensu povodom stilskog restauriranja pod vodstvom Viollet-le-Duca, sredinom 19. stoljeća. https://www.amiens.fr/Vivre-a-Amiens/Culture-Patrimoine/Les-Archives-municipales-et-communautaires/Les-800-ans-vus-par-Les-Archives/re-decouvrir-Notre-Dame-d-Amiens-13
Slika 15: Radnici pri odmoru prilikom stilskog restauriranja teutonskog dvorca Marienburg (Malbork), 1898. Iz: Ryszard Rząd, Zamek w Malborku. Die Marienburg, 1882-1945, Malbork 2002, 121.
Slika 16: Nepoznati crtač, Refektorij crkve Saint-Martin-des-Champs, pretvoren u knjižnicu. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b103026727/f1.item.zoom
Slika 17: Philibert-Joseph Girault de Prangey, Notre-Dame u Parizu, Portal klaustra, 1841. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b6903452w/f1.item.r=daguerreotype.zoom
Tekst je u prijevodu Sanje Šoštarić prvotno objavljen u antologiji Anatomija povijesnoga spomenika koju je 2006. objavio Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu. Antologiju je uredio Marko Špikić. Za ovo izdanje teksta urednik je dodao ilustracije i redigirao tekst.
References
| ↑1 | E.-E. Viollet-le-Duc, Dictionnaire raisonné de l’architecture française du XIe au XVIe siècle, sv. 8, A. Morel, Paris 1866, 14-34. S francuskoga prevela Sanja Šoštarić. |
|---|---|
| ↑2 | l’entretenir, le réparer ou le refaire. |
| ↑3 | le rétablir dans un état complet qui peut n’avoir jamais existé à un moment donné. |
| ↑4 | cette opération. |
| ↑5 | on en élevait. |
| ↑6 | rétablir, refaire à neuf. |
| ↑7 | le rétablissement du temple du Soleil, à Baalbek: pojam rétablissement može se prevesti i kao „oporavak“, „ponovna uspostava“, iako ovdje to nije slučaj. |
| ↑8 | une reconstruction. Viollet-le-Duc ne koristi ovaj pojam kao dio stilsko-restauratorskog, već inovacijskog prosedea. Tako rekonstruiranje nije povrat izgubljenih formi, već stvaranje novih na mjestu starih. |
| ↑9 | Riječ je o hramu Portuna na rimskom Velabru, nekadašnjem Forumu Boariumu. |
| ↑10 | c’est une mutilation. |
| ↑11 | on incrustait. |
| ↑12 | des interpolations dans un texte. |
| ↑13 | en fac-simile. |
| ↑14 | substituer. |
| ↑15 | disparaître les traces d’une réparation. |
| ↑16 | Georges Cuvier (1769-1832), francuski prirodnjak i političar. Od 1795. radi u pariškom Muséum d’Histoire Naturelle. Od 1799. predaje na Collège de France. Autor knjige Le Règne animal distribué selon son organisation iz 1817. |
| ↑17 | le besoin de recueillir tout son passé. |
| ↑18 | ce travail rétrospectif. |
| ↑19 | une véritable renaissance. |
| ↑20 | de pénétrer. |
| ↑21 | un art malade. |
| ↑22 | Vidjeti u djelu Souvenirs de Paris en 1804 Augusta Kotzebuea (prijevod s njemačkog, 1805.) poglavlje o njegovoj posjeti opatiji Saint-Denis. Vidimo kako se tu pomalja romantično i romaneskno divljenje starim građevinama. Napuštajući to podzemno mjesto, kaže autor uspinjem se prema usamljenim bedemima po kojima hoda neumoljivo vrijeme. Starac (jer u ruševinama uvijek postoji neki starac) se nada da će doživjeti restauriranje te opatije; tu nadu temelji na nekoliko riječi koje su izletjele Bonaparteu. No, budući da bi ti popravci bili iznimno skupi, o njima zasad ne treba razmišljati… (Izvorna bilješka autora). Mjesto koje navodi Viollet-le-Duc nalazi se u prvom svesku Kotzebueove knjige, koja je njemačko izdanje (Erinnerungen aus Paris) doživjela 1804. u Karlsruheu. (Napomena M. Špikić). |
| ↑23 | le caprice régnait en maître. |
| ↑24 | Alexandre Du Sommerard (1779-1842), sakupljač srednjovjekovnih umjetnina, koje su 1832. izložene u pariškom Hôtel des Abbés de Cluny, koji je nakon njegove smrti postao Musée National du Moyen-Age. |
| ↑25 | Ludovic Vitet (1802-1873), književnik, arheolog i političar. Položaj Glavnoga nadzornika ponudio mu je ministar unutarnjih poslova François Guizot. |
| ↑26 | Viollet-le-Duc navodi iz Vitetova djela naslovljena Rapport à M. le ministre de l’intétieur sur les monumens: les bibliothèques, les archives et les musées des départemens de l’Oise, de l’Aisne, de la Marne, du Nord et du Pas-de-Calais, Paris 1831. |
| ↑27 | tenter la restauration. |
| ↑28 | Istraživanje Ludovica Viteta potaknulo je Viollet-le-Duca na sastavljanje posebne studije o dvorcu: Description du château de Coucy, Bance, Paris 1861. Kako je četiri godine ranije bio slučaj s tumačenjem ruševine plemićkoga grada Pierrefondsa, i ovdje je studiji priložio rekonstruiranje izvorne cjelovitosti sklopa. |
| ↑29 | Jacques Androuet du Cerceau (1515/20-1585/86), francuski arhitekt. Radio na pariškom Pont Neufu, dijelu Louvrea, te na nizu »hôtels«: Carnavalet, Fermes, Bretonvilliers, Souillent. Autor djela Livre d’architecture iz 1559. Oko iste godine je za Henrika II. obišao Francusku i objavio djelo Les Plus excellents bâtiments de France, u kojem je prikazao i Coucy. |
| ↑30 | conjectures. |
| ↑31 | Po ovome se vidi da je Viollet-le-Duc tekst sastavljao oko 1865, a objavio ga je godinu dana poslije. Dotad je već bio čuven diljem Europe, jer je svoje stilsko restauratorsko djelovanje započeo kao 26-godišnjak 1840. u Vézelayu. |
| ↑32 | Pierrefonds, plemićki grad na sjeveroistoku Francuske. Izgrađen na starijim strukturama koncem 14. i početkom 15. stoljeća. Razoren je nakon 1617. u unutarnjim previranjima oko krune. Napoleon I. ga je otkupio kao ruševinu 1810. godine. Grad je upisan kao spomenik 1848. Napoleon III. je 1857. zamolio Viollet-le-Duca da restaurira ruševinu. Za razliku od Coucyja, koji je očuvan kao ruševina, Pierrefonds je do 1885. prešao granice restauriranja i dobio nove sadržaje unutar zamišljenih izvornih formi. Viollet-le-Duc je 1857. kod pariškog izdavača Bancea objavio studiju Description du chateau de Pierrefonds, u kojoj je donio tlocrt sklopa te, u pojedinačnim prikazima i totalu, idealnu rekonstrukciju izgubljene cjelovitosti. |
| ↑33 | Vidjeti u djelu Monographie de l’église Notre-Dame de Noyon, koje su napisali L. Vitet i Daniel Ramée, 1845. (Izvorna bilješka autora). |
| ↑34 | Stranica 38. (Izvorna bilješka autora). |
| ↑35 | Stranica 45. (Izvorna bilješka autora). |
| ↑36 | Prosper Mérimée (1803-1870.) djelovao je kao drugi Glavni nadzornik povijesnih spomenika od 1834. godine. |
| ↑37 | Commission des monuments historiques: tijelo osnovano koncem rujna 1837. na inicijativu ministra unutarnjih poslova Montaliveta. |
| ↑38 | Alexandre Lenoir (1761-1839), medijevist i muzealac, nakon Francuske revolucije protivio se vandalizmu u crkvi Saint-Denis 1793. a 1795. otvorio je Muzej francuskih spomenika u pariškom samostanu Petits-Augustins. Luj XVIII. mu je 1816. naložio vraćanje umjetnina iz Muzeja na izvorna mjesta. |
| ↑39 | Danas groblje Père-Lachaise u Parizu. |
| ↑40 | Zbog navedene zamjene gotovo svi slikari i kipari zaduženi za prikazivanje ovih osoba od tog su vremena Luja Svetog prikazivali s licem Karla V. (Izvorna bilješka autora). |
| ↑41 | comme le cadavre. |
| ↑42 | devancés. |
| ↑43 | chaque édifice ou chaque partie d’un édifice doivent être restaurés dans le style qui leur appartient, non-seulement comme apparence, mais comme structure. |
| ↑44 | des adjonctions, des transformations ou des changements partiels. |
| ↑45 | connaître exactement, non-seulement les styles afférents à chaque période de l’art, mais aussi les styles appartenant à chaque école. |
| ↑46 | réparés. |
| ↑47 | les parties modifiées. |
| ↑48 | constructeur habile et expérimenté. |
| ↑49 | le refaire en entier. |
| ↑50 | un anachronisme en pierre. |
| ↑51 | à rendre à l’édifice son unité. |
| ↑52 | de conserver une amélioration apportée à un système défectueux. |
| ↑53 | dans toute réfection ou restauration d’un édifice. |
| ↑54 | Pod rekonstruirati ponovo misli pregraditi. |
| ↑55 | rétablir la nef primitive dans sa pureté. |
| ↑56 | reprendre. |
| ↑57 | nous reproduirons pour tous les piliers la section primitive, et nous les élèverons en gros blocs pour prévenir le retour des accidents. |
| ↑58 | un projet de changement. |
| ↑59 | point de vue des progrès de l’art. |
| ↑60 | nous les reproduirons dans leur forme modifiée. |
| ↑61 | ces modifications. |
| ↑62 | nous conserverons soigneusement l’appareil distinct des deux parties, les déliaisons. |
| ↑63 | respecter scrupuleusement toutes les traces. |
| ↑64 | des adjonctions, des modifications aux dispositions primitives. |
| ↑65 | les traces de ces modifications. |
| ↑66 | Na gradilištima na kojima su se izvodili restauratorski radovi razni su se obrti poput fine kovane bravarije, limarije, stolarije, umjetničkog staklarstva, zidnog slikarstva podigli iz ponižavajućeg stanja u kojem su se našli početkom stoljeća. Bilo bi zanimljivo dati popis svih radionica koje su nastale zahvaljujući restauratorskim radovima i u koje su oni koji su najžešće napadali takvu vrstu posla dolazili u potrazi za radnicima i novim načinima rada. Razumjet ćete razloge koji nas priječe da napišemo takav popis. (Izvorna bilješka autora). |
| ↑67 | Na poticaj Viollet-le-Duca je 1865., dakle godinu prije objave ove natuknice, u Parizu utemeljena L’École spéciale d’architecture s ciljem reformiranja arhitektonskog obrazovanja unutar Akademije lijepih umjetnosti. |
| ↑68 | École des beaux-arts osnovana je u Parizu na poticaj kardinala Mazarina 1648. pod nazivom Académie des Beaux-Arts. Naziv je 1863. promijenio car Napoleon III. |
| ↑69 | Ova je škola utemeljena 1780. godine na poticaj Françoisa Alexandrea Frédérica de La Rochefoucaulda. |
| ↑70 | le mieux est de se mettre à la place de l’architecte primitif et de supposer ce qu’il ferait, si, revenant au monde, on lui posait les programmes qui nous sont posés à nous-mêmes. |
| ↑71 | C’est donc cette grammaire qu’il faut posséder et bien posséder. |