Gurlitt, Osnivanje gradova, 1908.

by manensin Teorija - Theoryon Posted on

Osnivanje gradova[1]Na temelju predavanja održanog 29. rujna 1908. u zagrebačkoj Gradskoj vijećnici objavljeno pod istim naslovom ali s njemačkim izvornikom 1909. godine. Usp. Cornelius Gurlitt, Osnivanje gradova, … Continue reading

Cornelius Gurlitt

Dame i gospodo!

Raduje me što sam u prilici držati predavanje upravo ovdje gdje sam bio član ocjenjivačkog žirija u jednom za vaš grad vrlo važnom slučaju. U njemu ću reći ponešto o načelima kojima sam se vodio kod prosudbe raspisanog natječaja za regulaciju Kaptola.[2]O pojedinostima Gurlittova boravka u Zagrebu i natječaju usp. Zlatko Jurić, Viktor Kovačić – prolog u regulaciju Kaptola, 1908. Prostor 13/29-1, 2005, 23-40 i Zlatko Jurić, Kritička recepcija … Continue reading Prije svega bih, budući da sam Nijemac, želio ukazati na situaciju u Njemačkoj, na njemačku kulturu i njemačku arhitekturu, ali i govoriti o razvoju njemačkih gradova. Dopustite mi kratki pregled povijesti naših kulturnih prilika.

Početkom 19. stoljeća, kada je Njemačka zbog Napoleonskih ratova proživljavala tužno razdoblje svoje povijesti, prolazili smo razdoblje dubokog poniženja. No čim se njemačka nacija izborila za slobodu, opet se prihvatila posla na svim područjima, ne samo na području arhitekture. Naročito je, ulažući sve snage, prionula izgradnji gradova. Nakon tužnoga razdoblja slijedilo je doba pedantne obnove njemačke umjetnosti. Naglasak stavljam na riječ „pedantno“ jer su se naši preci držali prisiljenima podignuti na noge kulturu koja je spala vrlo nisko i to pomoću skromnih sredstava koja su im stajala na raspolaganju. Činili su to brižno, što se često doimalo bijednim, toliko precizno da su djelovali sitničavo i uz ograde s mnogo bojazni. Taj im je težak posao pošao za rukom!

Uslijedilo je doba velikih i važnih uspjeha koji su neposredno utjecali na sveopće precjenjivanje nacionalnih snaga, koje se očitovalo u svim aspektima kulturnog života. Izopačenost tog potenciranog osjećaja vlastite vrijednosti dovela je do umjetničke produkcije koja se očitovala u javnom pokazivanju velikoga bogatstva i prerasla je u oholu razmetljivost. Ljudi više nisu znali kako bi bogata sredstva primijenili u pojedinim umjetnostima i na poprištima umjetnosti. Kao protuteža usredotočenosti na izvanjsko pokazivanje raskoši pojavili su se pokušaji povratka jednostavnim formama, dakle, želja da se, u jednakoj mjeri kao u umjetnosti, u formama izrazi plemenita jednostavnost, odnosno čežnja za povratkom jednostavnoj umjetnosti.[3]einfachen Formen; Einfachheit in Formen; einfache Kunst: čežnja za post-napoleonskim vremenima trebala se uobličiti u oživljenim formama bliskim klasicizmu prve polovine 19. stoljeća ili … Continue reading Nijemci se nalaze u posve drukčijem položaju od, recimo, Francuza ili Amerikanaca. Od potonjih možemo učiti jer imaju smisla za veliko, jer svaku stvar koje se prihvate nastoje dovesti do maksimalne forme, jer mnogim umjetničkim ostvarenjima utiskuju obilježja zadivljujuće monumentalnosti. Mi to promatramo s divljenjem, ali bez poriva da kod nas oponašamo taj njihov zamah prema golemom. Ne razmišljamo o tome treba li ideji, koja ondje ima velik utjecaj, dopustiti da utječe na naše stvaralaštvo, onoj naime, zamisli da uvijek treba stvarati najveće, „the biggest“, kako bi se time izazivalo čuđenje. Mi umjetnost ne držimo sportom, ne naoružavamo se da bismo u njoj postali „champion“. Izuzetan razvoj američkih gradova s vremenom je ipak našao odjeka u procvatu našega društva. No naši gradovi nisu bili novoutemeljeni. Oni su već postojali.

Već i prije ratnih vremena u njemačkim je gradovima postojalo toliko tankoćutne umjetnosti, toliko ljepote! Mnogo toga uništeno je u godinama nemilosrdnih borbi u 17. stoljeću i u napoleonsko doba. No još je više gradova uništeno zbog opčinjenosti velegradom kojoj su podlegle mnoge gradske uprave, ne samo kod Nijemaca već i kod nekih drugih naroda, ali i zbog zapanjujućeg porasta graditeljstva koji nije proizišao iz blagostanja zemljoposjednika, već je vrlo često bio motiviran spekuliranjem.

Otišlo je u zaborav kako se bogatstvo, kako se raspoloživa umjetnička sredstva primjenjuju u istinski umjetničkom smislu. U Njemačkoj je trenutno mnogo umova zaokupljeno mišlju o suprotstavljanju tim pojavama koje su razboritijima odmah teško pale. Raspravlja se o tome kako se kod planske izgradnje gradova vratiti jednostavnosti i skromnosti. Taj pokret dovodi do živahnih rasprava u teoriji i praksi, a one se iskazuju umjetničko-znanstvenim razmatranjima dosad nedovoljno zamijećenih disciplina: njege umjetnosti, zaštite zavičaja i gradogradnje. Nema sumnje da je neobično to što su tijekom 19. stoljeća u gotovo svim njemačkim gradovima izrađeni planovi gradnje koji nisu odgovarali višim umjetničkim standardima; ti gradovi su, kao što je dobro primijetio jedan njemački humanist, ustrojeni tako da bi netko tko bi ih, raščlanjene pravokutnim elementima, promatrao s neke udaljene zvijezde, pomislio kako na tim mjestima stanuju bića s nižom razinom organiziranosti, čije su arhitektonske forme uređene prema jednoličnoj shemi, a nipošto prebivališta ljudske zajednice u kojoj su životni suodnosi prilično složeni. Ta je spoznaja dovela do promišljanja temeljnih načela pomoću kojih bismo prevladali ružnoću gradova. U tome smo tijekom mnogih godina bili učenici Francuza. U Francuskoj je umjetnost urbanizma cvjetala već u 18. stoljeću. Primjerice, Pariz se zahvaljujući marljivosti prefekta u doba Napoleona III, Haussmanna,[4]Georges-Eugène Haussmann (1809-1891), francuski javni službenik i voditelj velike pregradnje Pariza pod Napoleonom III. od 1853. do 1870. Kako bi bile podignute nove i prostrane avenije porušene … Continue reading razvio u smjeru koji se u Njemačkoj zadivljeno proučavao, koji je popraćen s najvećom pažnjom i u kojem su pronađeni uzori prve vrste za vlastite nacrte. U Parizu, osim čvrstog uvažavanja vojnih potreba i uzimanja u obzir praktične svrhovitosti pri cestogradnji, uočavamo veličinu koncepcije. Posvuda vidimo širokogrudnost napoleonske vlade. Usred Pariza položene su ulice impozantne duljine i širine, kroz stare francuske gradove povučene su nove ulice čija je svrha u prvom redu uljepšavanje, dakle, idealan koncept ulica! Kod nas u Njemačkoj okolnosti su bile potpuno drukčije, gotovo obrnute. U Francuskoj su kroz stare dijelove grada povučene ravne, moćne linije, a s tom su svrhom u unutrašnjosti srušene čitave gradske četvrti, sa svjesnom namjerom da se time iznudi nova građevinska djelatnost u okolici gradova u kojima se broj stanovnika polako povećavao. Zajedničko obilježje njemačkih gradova bio je razvoj novih ulica i predgrađa počevši od jedne jezgre, pri čemu se kod prvotne gradnje nije razmišljalo o tome da bi iste ulice i predgrađa tijekom desetljeća mogli biti uvučeni u središte grada. Još je nedostajalo vjere u nagli razvoj. Gradovima se pripojilo mnogo predgrađa koja nisu imala pravu vezu s gradskom jezgrom, ali ni međusobno. Ti su nacrti izrađeni potpuno diletantski, bez pronicljivih spoznaja, slučajno, već prema tome kako bi se pojavila želja za gradnjom. Takvo je stanje s planskom izgradnjom gradova na mnogim mjestima trajalo sve do kraja 19. stoljeća. Nije čudo što je trebalo puno vremena da se svrati pozornost na tu temu. Konačan poticaj za pokret kojem je cilj bio podići urbanizam na višu umjetničku razinu dao je jedan Bečanin. Njegovo je ime Camillo Sitte.[5]Sitte (1843-1903) arhitekt i teoretičar gradogradnje, od objave knjige Gradogradnja prema umjetničkim načelima 1889. jedan od najutjecajnijih europski pisac o odnosima starih gradova i novog … Continue reading Otada su stotine marljivih muževa posvećene gradogradnji. Za njih su utemeljene katedre na visokim školama. Trebalo je prevladati diletantizam, intenzivno se diskutiralo o tome na koji bi se način gradovima dala umjetnička nota. Svi su se složili da gradogradnju treba shvatiti kao socijalni i kulturni problem. Odjednom su se njemački arhitekti zatekli pred važnim pitanjem: koja načela treba slijediti pri planiranju gradova? Po mom su mišljenju mjerodavna tri načela. Prvo načelo glasi: „Treba graditi što je razumljivije moguće“. Drugo, „Treba nastojati očuvati ono što već postoji, dakle, stare građevine, koliko god je to moguće“. I konačno, „Ono što se radi iznova, mora biti raspoznatljivo kao novo“.[6]was man neu macht, als Neues erkennbar machen: konzervatorsko načelo, kodificirano u prvoj Talijanskoj povelji o restauriranju 1883. pod utjecajem Camilla Boita, početkom 20. stoljeća preneseno je … Continue reading Ne treba, dakle, uzrokovati miješanje starog i novog, tako da se uništi povijest nastanka jednog grada, njegov najvažniji povijesni dokument.

Kada kažem da treba graditi jednostavno i razumljivo, možda ćete mi dobaciti da su na tu zamisao u različitim razdobljima došli već mnogi. No što ozbiljnije pristupimo ovim postulatima, utoliko jasnije vidimo da se na mnogim mjestima gradi bez jednostavnosti i nerazumljivo. Što trebam očekivati, primjerice, od jedne ulice s obzirom na njen ustroj? Koje uvjete treba zadovoljiti  praktično izvedena ulica? Nadugačko i naširoko polemizirali smo o tome je li bolje graditi ravne ili zakrivljene ulice, no bez određenog rezultata. Danas više nitko ne pita jesu li ravne ili zakrivljene ulice u teoriji ispravnije. Danas ulične pravce povlačimo ravno ili zakrivljeno, a da nitko razuman tome ne prigovori. Osim što su vodilje prometa, svrha ulica je i umjetnička. Ipak treba dati priliku prolaznicima da nešto vide i da se pritom u njima pobudi radost slobode kretanja. Zakrivljene ulice oku omogućavaju bolji uvid, pojedinačne kuće u njima bolje su vidljive, postavljene su ravnije prema promatraču. U Ilici nam se pred očima prostiru tako dražesne slike! U tom se okviru nižu uvijek novi prizori, bogate promjene, višebojne formalne tvorevine. Uzmite sada, kao suprotnost, planski uređene ulice: Palmotićevu, Gundulićevu i Rainerovu.[7]Danas Žerjavićeva ulica. Dame i gospodo, pokušat ću vam pobliže objasniti. Kada hodate Ilicom gore ili dolje, jedna se strana ulice uz laganu zakrivljenost uličnih stijenki pomiče ispred druge, pojedine kuće naizgled iskoračuju iz svojih pročelja. Pojedina kuća dobiva osobnost, domaćima je poznata jer je oko već upamtilo sliku. Posjeduje i ime, ne samo broj. No hodamo li ravnim ulicama, ravnomjerna pročelja, duge usporedne linije vijenaca djeluju kao znak koji nas često vodi u daljine – da na kraju ne bi pokazao ništa. Ravnoj ulici može se zadati istaknuta umjetnička zadaća, tako da je se dovede u vezu s monumentalnom građevinom. To znači, kada treba istaknuti jednu kuću iz niza, ona mora biti izgrađena na kraju ravne ulice, tako da nam već od početka, od ulaska u liniju ulice ona gleda ususret, dakle, da stvara završetak tih dugih linija. No kad na kraju duge ulice ne stoji ništa vrijedno pozornosti, ja to doživljavam kao dug prolog kojem ne uslijedi drama. Cilj promišljanja i propitivanja umjetničkog načela gradogradnje koje se odnosi na potrebu gradnje ravnih ili zakrivljenih ulica jest da se dođe do spoznaje kako su obje vrste ispravne ako se upotrebljavaju razumno. Drugo je pitanje treba li graditi široke ili uske ulice. U starim njemačkim gradovima ulice su bile uske, ali što više idemo na istok vidimo da se davala prednost gradnji širokih ulica. Otpor prema uskim ulicama pojavio se u korist komotnog prometovanja. Sada znamo da se u tome prečesto griješilo. Glavni prometni pravac grada Kölna širok je devet metara i tamo se intenzivno razmišlja treba li se ulica proširiti. Vodeći arhitekti su protiv suvišnog proširivanja takvih ulica. Traže način da se i bez toga udovolji zahtjevima koje postavlja promet. S namjerom očuvanja starih gradskih obrisa, opiru se ljudima koji u širokim ulicama vide otmjenost grada. Ja ne promatram tu stvar sa stajališta reprezentativnosti. Pitam se čemu mi služi široka ulica. Liječnici mi govore da odveć gusta naseljenost nije dobra za zdravlje. Moramo biti zahvalni liječnicima za tu spoznaju. Ali htio bih vidjeti liječnika koji bi uličnu prašinu prozvao korisnom, ili onog koji bi tvrdio da je neškodljiva s higijenskog stajališta. Zdravo stanovanje ne jamči širina ulica, već međusobna udaljenost pojedinih kuća, dakle širina građevinskog niza. To znači da sanitarnu komponentu ne čini širina ulica, nego veličina slobodnog prostora između pojedinih kuća. Ono što od prostora ostane ispred kuća, praznina između kuća, treba ostati otvoreno za vrtove. Za promet ulicama treba birati širine koje odgovaraju potrebama; dakle, ulice treba učiniti toliko uskima koliko to dopušta promet, ali prostor koji ostaje otvoren između kuća treba iskoristiti za vrtove. U jednom sam članku upozorio grad Sofiju koliko je mogao imati površina korisnih za zdravlje, samo da nema toliko beskorisno širokih ulica.[8]Kako pokazuju arhivska vrela iz Saskog državnog arhiva, Gurlitt se u ožujku 1910. spremao putovati preko Beograda u Sofiju. Konzultirana vrela ne otkrivaju da li je ranije putovao u te krajeve. … Continue reading Nužno je jasno i jednostavno prepoznati ciljeve i u tom smjeru, tako da se izbjegnu pogreške zbog pogrešno shvaćenog estetskog i higijenskog osjećaja dužnosti.

Što mi, njemački gradograditelji, nadalje želimo, koje još namjere imamo? Kaže se da je promet presudan moment za širinu ulica. No promet nije uvijek isti, u istoj ulici on je tren gušći, tren rjeđi. Dakle, moramo istražiti razmjer prometa u odnosu prema ulicama. Ja u Dresdenu živim u jednoj maloj kući u ulici širine osamnaest metara.[9]Gurlitt je stanovao u Kaitzerstrasse 26. Ulica i danas postoji no kuća je teško stradala u bombardiranju 14. veljače 1945. i nakon rata je porušena. U ulici gotovo da nema prometa. Kupio sam kuću tamo jer nisam želio živjeti u prometnoj ulici, jer sam htio imati mira. No situacija je drugačija za trgovca koji mora otvoriti svoju radnju u ulici kojom prometuje mnogo ljudi i vozila. Postoje, dakle, različiti imperativi koji se nametnu jednoj ulici. Ona se mora graditi i planirati različito, ovisno o njima. Stoga prvo treba razlikovati prometne i stambene ulice. Što bolje shvatimo razlike obiju takvih ulica, što smo više načisto da li u neku ulicu želimo pustiti promet ili joj priuštiti idiličan mir, utoliko ćemo prije doći do pravilno izrađenog nacrta grada, u kojem će, kada bude izgrađen, svaki stanovnik pronaći parcelu koja će odgovarati njegovim specifičnim potrebama. Tu generalizacija ne pomaže. Različitost želja pojedinih žitelja jedne ulice jest ono što moramo razjasniti na prvom mjestu, ono što moramo naučiti prepoznati prije svega, da bismo izradili svrhovit i promišljen nacrt.[10]Die Verschiedenartigkeit der Wünsche der einzelnen Einwohner einer Strasse: Gurlittovo demokratično načelo osluškivanja volje javnosti u Zagrebu Kršnjavog i Bolléa moralo je za zastupnike novih … Continue reading U jednom gradu punom zelenila u blizini Dresdena pomogao sam da pojedine ulice protivno saskom zakonu o gradnji budu široke samo tri metra. Smanjivanjem širine težimo tome da se troškovi gradnje i održavanja ulica smanje i da zahvaljujući tome ljudi u njima jeftinije žive.

U radničkim četvrtima taj moment razmatra se kao presudan. Ukoliko radniku zahvaljujući tome pođe za rukom pribaviti jeftinu vlastitu kuću, učinjeno je mnogo za postizanje socijalnog mira. Taj cilj se zasigurno ne može postići u takozvanim velegradskim ulicama. One jako poskupljuju zemlju i teren. Kod gradnje ulica moramo imati u vidu i socijalne ciljeve. Svakako, ulogu igraju mnoga ozbiljna socijalna pitanja, ona su često i presudna, a svakako bi to morala biti! Široke ulice trebaju velike građevinske blokove čija gradnja uzrokuje velike troškove, koji opet sa svoje strane iziskuju odgovarajuće oporezivanje. Time gradnja postaje stvar velikog kapitala, pretvara se u spekulaciju. Cilj dobre gradske uprave mora biti to da malom čovjeku omogući posjedovanje kuće. A moment ljepote, umjetnosti? Time padaju u zaborav! Dakako, ne ukoliko smo naučili da se lijepo prepoznaje u jednostavno-svrsishodnome, dakle i u skromnome, kad se čovjek uspješno otarasi razmetljivog duha.

Jednako nam jasna treba biti i svrha trgova. Radi čega postoji trg? Da bi se podiglo još više prašine nego što već leži nakupljeno na ulicama? Trgovi nemaju zadaću funkcionirati kao prašnjava središta! Trg svakako nije samo proširenje ulice. On treba biti komad javnoga terena koji je oslobođen uličnog prometa. Rimski forum jest i ostaje ideal modernoga trga. Trgovi mogu biti predodređeni za trgovanje, tada su tržnice; ili mogu služiti djeci za utrkivanje, tada su igrališta, ili se na njih postave spomenici i biljne dekoracije, tada su ukrasni trgovi.

Svaki trg na koji majka šalje svoju djecu sa strahom i brigom, jer tamo mogu biti pogažena, optužba je gradogradnji, teška optužba protiv arhitekta koji je projektirao tako opasan trg. Igrališta za djecu moraju biti uređena tako da maleni na njima mogu boraviti neugroženi. Tržnice moraju biti ono što su bile u starorimsko doba: okupljališta građana kako bi obavljali svoje poslove, trgovali, kretali se u svečanim i ozbiljnim trenucima.[11]Već je Sitte u Gradogradnji iz 1889. počeo povezivati rimske trgove s novovjekovnima. Građani se tamo moraju moći okupljati, bez policije koja mora uvoditi reda. Promet u prolazu možda može dodirivati trg, ali ga nikada ne smije presijecati.

Razgledao sam trgove ovdje u Zagrebu i htio bih, kako bih objasnio moja stajališta, reći nekoliko riječi o njima: Sveučilišni trg[12]Od 2017. Trg Republike Hrvatske. je prevelik i za svoju je veličinu nedovoljno raščlanjen umetnutim elementima. Obelisci koji stoje ispred zgrade kazališta jasno pokazuju gdje bi trg trebalo ograditi odgovarajućim objektima, odnosno gdje bi ga trebalo podijeliti na manje sklopove, tako da bude upotrebljiv za različite svrhe, a ne da su, kao sada, zbog prometovanja vozilima svi njegovi dijelovi nezgodni. Ako tamo doista hoćete stvoriti završetak, morate postupiti odlučno, pa makar zbog toga pokoje fijakersko kljuse moralo ići zaobilaznim putem. Obzirnost prema konjima u gradovima općenito ide predaleko. Da se fijakersko kljuse ne bi prenapregnulo, žrtvuju se načela gradnje trgova. Glavna je stvar da se stvori završetak prometa, tako da se onima koji teško hodaju ili stoje, onima koji žele kupovati ili prodavati, ne remeti mir. Arhitektonski nacrti moraju se donositi tako da su smetnje unaprijed isključene, osim onih koje nastupe iz obijesti ili namjere. To treba biti glavno težište kod planiranja jednog trga.

Kako je ovih nekoliko glavnih točaka ono što nas zaokuplja pri uređivanju trgova i ulica prema umjetničkim, a to za nas znači prema svrsishodnim temeljnim načelima, želio bih naposljetku uz zadaću koja nam je bila zadana pri ocjenjivanju natječaja još kratko spomenuti stvar očuvanja arhitektonskih spomenika, jer on ima veze s gradogradnjom, a osobito s pitanjem koje se postavljalo ovdje u Zagrebu. Mi u Njemačkoj, slično kao što je to slučaj i kod vas, nastojimo očuvati povijesne spomenike. Nastojimo spriječiti da se iz lakomislenosti ili neznanja ukloni ili uništi ono što grad i građanstvo jedne zemlje drži posvećenim jer je staro.[13]Kao predsjednik povjerenstva za ocjenu prispjelih radova za regulaciju Kaptola, Gurlitt je sigurno bio upoznat s rušenjem Bakačeve kule ispred Bolléove katedrale, pa je poredba između Njemačke i … Continue reading

U tu su svrhu stvorena zasebna društva. Što dulje postoji institucija njege umjetnosti, toliko više ta društva ističu obvezu naroda i grada slijediti ta nastojanja, a utoliko je uvjerljiviji i postojaniji njihov utjecaj. Ne smijemo dopustiti nikakvim stranim uzorima da nas zavedu. Njemački arhitekti bili su prvi koji su dali poticaj za to da njemačka seoska kuća tvori osnovu arhitektonskog razvitka u Njemačkoj. Zajedno s austrijskim i švicarskim arhitektima, njemački su arhitekti pristupili studiju njemačke seoske kuće. I u Hrvatskoj je bilo poticaja za bavljenje skromnim izrazima primitivne umjetnosti. Ovdašnje inženjersko i arhitektonsko društvo izdalo je jedno lijepo djelo, posvećeno hrvatskoj seoskoj kući.[14]Gurlitt vjerojatno misli na pet svezaka Hrvatski građevni oblici koje je Družtvo inžinira i arhitekta objavljivalo od sredine 1904. do sredine 1909. Usp. Vesna Dubovečak, „Društvo inžinira i … Continue reading Već dugo ne gledamo pučku umjetnost samo kao povijesnu začudnost i borimo se protiv onog pomalo oholog veselja koje izaziva sve seosko, kojemu se priprosti seljak doima kao lik koji postoji zato da bismo ga ismijavali. Skupljamo seoske nošnje. To što su žitelji grada preuzeli kostime je, dakako, posve različita stvar nego kad se umjetnički nadahnjujemo nacionalnom seljačkom kućom. Stvar je ovakva. Na temelju proučavanja primitivne seljačke kuće prepoznali smo u čemu zapravo leži greška našeg stvaralaštva. U svakom ispipavanju pojavnih oblika tuđih naroda i vremena. Recimo, sada sam intenzivno zaokupljen turskom arhitekturom.[15]Tu je zaokupljenost okrunio ilustriranom knjigom u dva sveska Die Baukunst Konstantinopels, objavljenim 1912. Već je 22. lipnja 1907. u časopisu Deutsche Baukunst objavljen kratki osvrt o prvoj … Continue reading

Ne zato da bih svijet uputio na nju kao na predložak i uzor, nego iz čisto znanstvenog interesa. Ta dva pristupa treba uvijek razlikovati. Napredovati nam pomaže jedino ono što je proizašlo iz nacionalnog tla. U tom leži bitan pozitivan temelj našeg umjetničkog stvaralaštva, u onome što je proizišlo iz istoga tla kao i mi sami. Taj temelj naći ćete isključivo u seoskoj kući i u njenoj inačici, staroj gradskoj stambenoj zgradi, koliko god obje bile skromne. Pogledajte samo stare gradove! U njima postoji čitav niz starih kuća iz 17. i 18. stoljeća, a često i onih koje potječu iz još starijih razdoblja, o kojima svatko naizgled s pravom može reći: „ništa od toga“.

Arhitektura mora započeti svoj put odozdo prema gore, dakle, iz narodnih masa, ali ne izvana prema unutra, odnosno, ne iz nekog dalekog područja, iz tuđinske naravi. Moramo učiti od vlastitih starih građevina, one su temelj zdravoga stvaralaštva. Radi toga, da bismo očuvali stare građevine, treba ih štititi svim zakonskim sredstvima. Primjerice, ovdje u Zagrebu imate dražesnu samostansku zgradu pokraj stare crkve Sv. Marije, pa stare utvrde na Kaptolu. Koliko god se te utvrde doimale beznačajnima, arhitektu-misliocu i svakom stručnjaku za umjetnost predstavljaju veliki doprinos ljepoti i povijesnom karakteru grada.[16]Kolikogod se Gurlitta predstavljalo u tadašnjem Zagrebu kao autoritet svjetskog glasa, upravo su ambijenti Dolca i Kaptola prvi pali žrtvom osamljivanja spomenika i unošenja novih sadržaja. … Continue reading

Uvijek će biti slikara koji će sjesti ispred spomenika i ostataka starih građevina kako bi u slikama ovjekovječili svu čar te zastarjele graditeljske umjetnosti. No možete li primjerice zamisliti slikara koji bi sjeo pred modernu zgradu kako bi je upotrijebio za svoju sliku? Možete li zamisliti slikara koji bi sa svojim crtačkim blokom zastao ispred vaše nove, impozantne bankovne palače u Ilici kako bi je naslikao? Po tome se prepoznaje ono što je na starim arhitektonskim spomenicima neprocjenjivo. O tome bih želio govoriti jasno kao da govorim Nijemcima. Našom najvažnijom zadaćom držim zaštitu i očuvanje spomenika, kao i svjedoka naše propasti, da bi nam u svakom trenu bili pred očima. To bi trebalo ležati na srcu svih naroda. Treba visoko cijeniti vlastite skromne početke, svoju povijest ne treba zastirati velom zaborava, pa ni onda kad nas odvede do tužnih vremena. Ljudi i narodi trebaju se sramiti svojih otaca samo ukoliko su bili nedostojni, ne ukoliko su bili nesretni. Dobra koja proizvede međunarodna zajednica, dakako, također treba cijeniti. Nama kao Nijemcima najbliže je ono njemačko, tako svakom treba biti najbliže ono što mu je prirođeno. Kad sam obilazio vaš grad kako bih tragao za dojmovima, moram priznati da sam tek nakon nekoliko sati, nakon što sam propješačio Ilicu, stigao do vaše katedrale primijetio da postoji i Gornji grad koji se uopće ne vidi ukoliko se ne krene gore vašom uspinjačom.[17]Zagrebačka uspinjača, puštena u redoviti promet 1893. na parni pogon, uspjela je privući Gurlittovu pozornost iako je u njegovu Dresdenu od 1895. bila otvorena znatno dulja uspinjača … Continue reading S umjetničkog gledišta mnogo važnije od gradnje loših ulica i trgova jest osloboditi Gornji grad od kuća Donjega grada koje ga zaklanjaju, tako da se iz Donjeg grada može vidjeti uvis, sve do prozračnih visina građevina koje stoje na platou, kako bi se ta svjetovna akropola plastičnije istaknula, a njena stara časna gradnja jasnije raspoznavala. Toga se trebate čvrsto držati i ne posezati za novim dok staro još nije doživjelo dostatno priznanje. Kad se dođe na Gornji grad, dojam je čudesan, taj mir i tišina nikada ne smiju biti narušeni. Tu vidimo svečani Trg sv. Marka s osobito lijepim zvonikom punim ugođaja, tu je središte gradske općine i zemaljske uprave, ima li igdje skladnije gradske cjeline? Kako bi netko jednostavnije izgradio ljepši zvonik od ovog starog s formama karakterističnim za određeno povijesno razdoblje? Sve što će ovdje u budućnosti biti izgrađeno mora se prilagoditi mjerilu koje ovom dijelu grada daje tako otmjen, miran i jednostavan izgled. Kad bi se ovdje željelo ugraditi velike palače ili luksuzne, razmetljive kuće, time bi se uništio poseban dojam koji pruža upravo ovaj dio grada. Ispravno planiranje u ovom dijelu grada jedna je od najvažnijih, ali i jedna od najtežih zadaća. Tu mora prionuti poslu graditelj koji je svjestan da se svakim komadom mora podrediti osobitosti cjeline i njenom čarobnom obrisu. Tu mora nastupiti čovjek koji ima hrabrosti ne popuštati zahtjevima za raskoši i želji da se nadmaši staro koji bi ga mogli pritiskati.

Prelazim na temu restauriranja spomenika koja stoji u tijesnoj povezanosti sa zagrebačkim natječajem. Ta je tema pokrenuta početkom 19. stoljeća. Prije 19. stoljeća bi se, primjerice, ako bi trebalo proširiti gotičku crkvu ili ako bi ona postala ruševna pa bi se pokazala potreba poduzeti građevinske izmjene, preuredila tako da se sve što se dodaje izvede u stilu koji je tada prevladavao. Dakle, u 18. stoljeću u ovom bi slučaju gotička građevina bila preinačena „moderno“. Druga polovina 18. stoljeća oživjela je drugu misao, kojoj je 19. stoljeće pomoglo da prevlada, naime, pojačano zanimanje i dublje razumijevanje za vrijednost i bit starih arhitektonskih stilova. Sam bih sebe pljusnuo kada se o tome ne bih odlučno izjašnjavao i kada svoje postupke ne bih usmjeravao s obzirom na dužnost, ne samo našu već i dužnost naših baštinika, očuvanja starih građevina, već prema svrhovitosti i u suglasju s modernim životom. Ali ne samo to – nije nam dužnost samo očuvati ono što je stvorila umjetnost naših predaka, nego i marljivo proučavati ta djela kako bismo ih neoštećena predali potomstvu. Nigdje više ne bi smjelo biti sumnje da je jedna od najvažnijih zadaća dobrog upravljanja javnim posjedom zaštita starih spomenika od uništenja i od opsjednutosti preinačavanjem. Devetnaesto stoljeće stvar je postavilo tako da se zaštita uglavnom svodila na vraćanje starih građevina, koje su u ranijim stoljećima izmijenjene, u njihovo staro stanje i na odstranjivanje svega onoga što je po mišljenju 19. stoljeća bilo manje vrijedno i što nije odgovaralo izvornome stilu.

Priučiti se i raditi sa svim građevinama raznih zemalja i razdoblja za arhitekte bio je velik posao i pojavio se čitav niz umjetnika koji su, ovisno o potrebi, vrlo vješto stvarali djela vrlo slična građevinama iz prošlih vremena. No želimo li biti precizni, moramo sami sebi priznati da dotični umjetnici ipak nisu bili posve uspješni. Spomenuo bih samo jednog umjetnika, vjerojatno najvećeg a svakako najobrazovanijeg gotičara, Viollet-le-Duca. Cilj kojem je težio, naime, u potpunosti graditi u duhu starih, ni on nije uspio dostići. Danas čak i francuske narodne mase striktno razlikuju prave starine od Viollet-le-Ducovih patvorina. Mi smo se, rekao bih, tješili time da u tim građevinama ipak još do izražaja dolazi istinski duh 19. stoljeća i da se ono što je oponašanje ipak ne drži starim, već se prepoznaje kao novo. No to je stajalište zapravo priznavanje manjkavosti tog stvaranja. Manjkavo je jer umjetnik ipak nije postigao svoj cilj. On je želio graditi kao „netko od starih“, ali to nije uspio do kraja provesti. Ne umjeti je dakle stil te umjetnosti, po tome se eto razlikuje od starog stvaralaštva. Prošlo je devet godina od prvoga Dana njege spomenika, dakle, od kada su različita državna i privatna tijela koja u Njemačkoj postoje u svrhu njege starih arhitektonskih spomenika, održala svoju konstitutivnu sjednicu. Jedan istaknuti gotičar iz staroga grada Metza[18]Riječ je o arhitektu i restauratoru Paulu Tornowu, s kojim je Gurlitt polemizirao na prvom Danu njege spomenika u Dresdenu 1900. tamo je izložio načelo koje sam maločas prikazao kao mjerodavno za način na koji se u 19. stoljeću provodilo očuvanje i odgovorio sam mu: srednjovjekovnu crkvu moramo restaurirati tako da svatko može prepoznati što je na njoj dograđeno ili izmijenjeno. Pogrešno je nešto pregraditi tako da se više ne razaznaje koji dijelovi građevine potječu od nas, a koji od starih majstora. Izbila je bura negodovanja. Dogodilo se nešto što se dotada u tom društvu nikada nije dogodilo: ustanovilo se da sam ostao posve usamljen u svom uvjerenju. Pet dana kasnije, na temelju predavanja jednog bavarskog stručnjaka, sudionici Dana njege spomenika priklonili su se mom stajalištu, koje će, nadam se, u budućnosti pobjedonosno zavladati. Stvari i gledišta se mijenjaju. Moje je stajalište da različiti stilovi mogu skladno koegzistirati i da usprkos različitim stilskim formama može postojati unutarnji sklad jedne stare građevine. Danas držimo da se starim građevinama može pristupiti i na moderan umjetnički način, no ne smijemo, čak ni u najboljoj namjeri, zatući staro umjetničko djelo. Moramo imati dovoljno srca i snage za umjetničko podređivanje, kako bismo vlastito djelo učinili dijelom veće, veličanstvene, već postojeće cjeline. Ukoliko kod restauriranja budemo postavljali ispunjenje zadanog cilja kao temeljno načelo, zaštitit ćemo se od teških pogrešaka.

Pretjerana težnja za isticanjem i tapkanje prema nekim navodno idealnim ciljevima nanijela je neizmjerno mnogo štete restauriranju, kao i planskoj izgradnji gradova. Mudro prosuđivanje svrhe i sredstava, ali i jasna spoznaja o onome što je vrijedno ostvarivanja te o onome što je ostvarivo, najbolje će nas zaštititi od daljnjih pogrešaka.

Izvori ilustracija:

Slika pri vrhu stranice: Foto-portret Corneliusa Gurlitta. https://archive.org/details/corneliusgurlitt00gurl/page/n3/mode/2up

Slika 1: Potpis Corneliusa Gurlitta. https://archive.org/details/corneliusgurlitt00gurl/page/n3/mode/2up

Slika 2: Gundulićeva ulica oko 1900. godine. https://www.hkv.hr/reportae/lj-krinjar/10487-gundulieva.html

Slika 3: Fotografija Gurlittove obiteljske kuće u Kaitzerstrasse u Dresdenu, razorene 1945. https://www.fr.de/kultur/literatur/opportunist-kunstseele-11627521.html

Slika 4: Pogled iz zraka na središte Zagreba 1928. Snimio Vatroslav Repić. https://www.telegram.hr/zivot/iz-cista-mira-poceli-smo-gledati-stare-fotke-zagreba-iz-zraka-kad-nas-je-priznajemo-ponijelo-ovo-su-najcarobnije/

Slika 5: Naslovnica zagrebačkog izdanja Gurlittova teksta na njemačkome. Snimio Marko Špikić.

Slika 6: Dolac u Zagrebu oko 1910. https://www.vintagezagreb.net/photos/264fe6f0-c0bc-89fc-dcb4-66a3e58983ae

Tekst je objavljen u antologiji Njega spomenika u Njemačkom Carstvu. Spisi i rasprave o spomenicima i starim gradovima od 1900. do 1909. u izdanju UPI2M, Zagreb 2019. Sve tekstove prevela Libuše Jirsak, odabrao i za tisak priredio Marko Špikić.

References

References
↑1 Na temelju predavanja održanog 29. rujna 1908. u zagrebačkoj Gradskoj vijećnici objavljeno pod istim naslovom ali s njemačkim izvornikom 1909. godine. Usp. Cornelius Gurlitt, Osnivanje gradova, Nakladom Kluba hrv. arhitekta, Zagreb 1909. S njemačkoga prevela Libuše Jirsak.
↑2 O pojedinostima Gurlittova boravka u Zagrebu i natječaju usp. Zlatko Jurić, Viktor Kovačić – prolog u regulaciju Kaptola, 1908. Prostor 13/29-1, 2005, 23-40 i Zlatko Jurić, Kritička recepcija regulatorne osnove zagrebačkog Kaptola Viktora Kovačića od 1908. do 1945. godine. Portal Hrvatskog restauratorskog zavoda 4/2013, 49-69.
↑3 einfachen Formen; Einfachheit in Formen; einfache Kunst: čežnja za post-napoleonskim vremenima trebala se uobličiti u oživljenim formama bliskim klasicizmu prve polovine 19. stoljeća ili arhitekturi bidermajera. Gurlittova kritika historicizma prikrivena je kritikom nacionalističkog principa i njegovih manifestacija ohole raskoši. Slično je tada pisao i njegov doktorand Muthesius, kao i Paul Schultze-Naumburg u svojim tekstovima Kulturarbeiten.
↑4 Georges-Eugène Haussmann (1809-1891), francuski javni službenik i voditelj velike pregradnje Pariza pod Napoleonom III. od 1853. do 1870. Kako bi bile podignute nove i prostrane avenije porušene su stare četvrti u srcu grada.
↑5 Sitte (1843-1903) arhitekt i teoretičar gradogradnje, od objave knjige Gradogradnja prema umjetničkim načelima 1889. jedan od najutjecajnijih europski pisac o odnosima starih gradova i novog planiranja. Pored Austrije i Njemačke, bilježi se njegova recepcija i u Italiji, osobito kod Gustava Giovannonija, koji ga je evocirao i nakon Drugoga svjetskog rata. Gurlitt, čini se, Sittea počinje spominjati upravo 1908. Prije Zagreba, o njemu je govorio nekoliko dana ranije u Lübecku.
↑6 was man neu macht, als Neues erkennbar machen: konzervatorsko načelo, kodificirano u prvoj Talijanskoj povelji o restauriranju 1883. pod utjecajem Camilla Boita, početkom 20. stoljeća preneseno je na razinu percepcije i očuvanja urbanog ansambla.
↑7 Danas Žerjavićeva ulica.
↑8 Kako pokazuju arhivska vrela iz Saskog državnog arhiva, Gurlitt se u ožujku 1910. spremao putovati preko Beograda u Sofiju. Konzultirana vrela ne otkrivaju da li je ranije putovao u te krajeve. Sächsisches Staatsarchiv, Dresden – 11125 Ministerium des Kultus und öffentlichen Unterrichts, 15367 Acta den Professor Dr. Cornelius Gurlitt an der Technischen Hochschule in Dresden, 1893-1939, 206. Gurlittov dopis Ministarstvu vanjskih poslova Saske, Dresden 26. ožujka 1910. Doduše, 1905. se u putnim obračunima Visoke tehničke škole spominje „put na Orijent“, no bez preciziranih podataka.
↑9 Gurlitt je stanovao u Kaitzerstrasse 26. Ulica i danas postoji no kuća je teško stradala u bombardiranju 14. veljače 1945. i nakon rata je porušena.
↑10 Die Verschiedenartigkeit der Wünsche der einzelnen Einwohner einer Strasse: Gurlittovo demokratično načelo osluškivanja volje javnosti u Zagrebu Kršnjavog i Bolléa moralo je za zastupnike novih shvaćanja i mlađeg naraštaja zvučati oslobađajuće. Ono je spajalo konzervatorske obzire pokreta zaštite zavičaja i urbanističke vizije njemačkih gradova za udoban život stanovnika.
↑11 Već je Sitte u Gradogradnji iz 1889. počeo povezivati rimske trgove s novovjekovnima.
↑12 Od 2017. Trg Republike Hrvatske.
↑13 Kao predsjednik povjerenstva za ocjenu prispjelih radova za regulaciju Kaptola, Gurlitt je sigurno bio upoznat s rušenjem Bakačeve kule ispred Bolléove katedrale, pa je poredba između Njemačke i tadašnje Trojednice vjerojatno i prikriveno ironična.
↑14 Gurlitt vjerojatno misli na pet svezaka Hrvatski građevni oblici koje je Družtvo inžinira i arhitekta objavljivalo od sredine 1904. do sredine 1909. Usp. Vesna Dubovečak, „Društvo inžinira i arhitekata“ i izdavanje atlasa Hrvatski građevni oblici. Časopis za suvremenu povijest 49/1, 2017, 123-154.
↑15 Tu je zaokupljenost okrunio ilustriranom knjigom u dva sveska Die Baukunst Konstantinopels, objavljenim 1912. Već je 22. lipnja 1907. u časopisu Deutsche Baukunst objavljen kratki osvrt o prvoj verziji knjige objavljenoj kod Wasmutha s nekoliko fotografija islamske arhitekture.
↑16 Kolikogod se Gurlitta predstavljalo u tadašnjem Zagrebu kao autoritet svjetskog glasa, upravo su ambijenti Dolca i Kaptola prvi pali žrtvom osamljivanja spomenika i unošenja novih sadržaja. Izidor Kršnjavi je 1917. izjavio da zgradu cistercitskog samostana na Dolcu ne bi trebalo čuvati zbog „hira nekoliko fanatičnih štovatelja svake stare podrtine“. Usp. Iso Kršnjavi, Cistercitski manastir u Zagrebu. Jutarnji list VI/1857, 13. svibnja 1917, 2.
↑17 Zagrebačka uspinjača, puštena u redoviti promet 1893. na parni pogon, uspjela je privući Gurlittovu pozornost iako je u njegovu Dresdenu od 1895. bila otvorena znatno dulja uspinjača (Standseilbahn) koja je povezivala popularno izletište kraj mosta Blaues Wunder preko Labe (koji su prikazivali lokalni ekspresionisti) u četvrti Loschwitz i rezidencijalnu četvrt Wachwitz.
↑18 Riječ je o arhitektu i restauratoru Paulu Tornowu, s kojim je Gurlitt polemizirao na prvom Danu njege spomenika u Dresdenu 1900.