Kopirati[1]Copier. Iz Encyclopedie méthodique. Architecture, sv. 2, Paris 1801-1820, 71-73. S francuskoga prevela Sanja Šoštarić.
Antoine-Chrysostome Quatremère de Quincy
KOPIRATI akt. gl. napraviti kopiju
Etimologija ove riječi, koja dolazi od talijanske riječi copia, s popriličnom točnošću upućuje na pravi smisao koji se veže uz ideju kopiranja. Riječ copia, koja znači par ili duplikat bilo koje stvari, proizvela je riječ copiare, koja znači napraviti duplikat nekog predmeta. Točna upotreba riječi kopirati i definicija pojma kojeg ona izražava sadržana je u području oponašanja. Riječ oponašati, kao što ćemo objasniti u pripadajućoj joj natuknici, istovremeno predstavlja krajnje apstraktnu i složenu ideju. Budući da njena općenita definicija sadrži ideju da se jednim predmetom ili u jednom predmetu oponaša drugi, teorija oponašanja podastire toliko podjela ili vrsta oponašanja koliko ima raznih načina da se neki predmet ponovi u nekom drugom predmetu.
Kao što postoje načini da se umjetničkim sredstvima i talentom napravi reprodukcija nekog predmeta, što je najuzvišenije područje oponašanja ili oponašanje u pravom smislu riječi u njegovom duhovnom smislu, postoje i načini reproduciranja nekog predmeta samo mehaničkim postupcima i sredstvima, a mišljenje, osjećaji i talent uopće nisu važni, što je niža vrsta oponašanja, svedena na jednostavnu ideju reprodukcije u materijalnom smislu. Između ta dva stupnja smjestilo se umijeće kopiranja.
Oponašanje zahtijeva talentiranost, reproduciranju su potrebne samo mjere i modeli; kopija može posegnuti za mehaničkim sredstvima, ali kako je prvenstveno rezultat ljudskog rada, ona podrazumijeva oštro oko, sposobnost izvedbe i osjećaj za ljepotu izvornika. Ona, dakle, zahtijeva nadarenost. Kopiranje, dakle, nije posve strano umjetnosti, već samo inventivnosti. Pojam oponašanje primjenjuje se na djela prirode, pojam kopiranje primjenjuje se na umjetnička djela.
Kako obično u umjetničkim djelima učimo raspoznavati i oponašati djela prirode, početnici uvijek započinju s kopiranjem. Umjetnička djela imaju nešto stalno, određeno i lakše pojmljivo; upravo se zbog toga mladim đacima daje da proučavaju njihove modele.
Tako oni koji namjeravaju oponašati uvijek počinju s kopiranjem.
Rekli smo da pojam kopije isključuje pojam invencije, te da je invencija najvažniji dio pravog oponašanja. Otuda proizlazi sljedeće: ako moramo početi s kopiranjem kako bismo naučili oponašati, ne treba se predugo prisiljavati na taj rad koji umrtvljuje sposobnost invencije i ponekad priječi njen razvoj.
Postoji, međutim, način da i iz samog proučavanja umjetničkih djela izvučemo korist kao oponašatelji prije nego kao kopisti. U tome leži tajna talenta. Ali tu je tajnu, koju majstori mogu putem lekcija i primjera otkriti svojim đacima, teško prenijeti pomoću teorije.
Vidjeli smo velike ljude kako oponašaju djela svojih prethodnika, prisvajaju njihovu ljepotu, a zbog toga nisu manje izvorni i ne smatramo ih manje inventivnima. Moguće je, naime, i na idejama i koncepcijama drugih vježbati moć invencije. Moguće ih je slijediti s takvom slobodom da se invencija pokazuje u izboru onog što smo od njih zadržali, kao i u izboru onog što smo dodali, onog što smo odbacili ili izmijenili u upotrebi, primjeni teme, kao i u traganju za njenim detaljima. U svim su umjetnostima na taj način veliki ljudi proučavali djela svojih prethodnika ili suvremenika, crpili su iz tih djela, a ipak nisu bili plagijatori, oponašali su ih, a nisu bili kopisti. U ovom se području oponašatelj umjetničkih djela i njihov puki kopist razlikuju po tome što oponašatelj prodire u tajnu njihova stvaranja, zna u invenciji drugih čitati načela ili nadahnuća koji su ih proizveli, zna pronaći putove kojima su išle njihove zamisli i više oponaša prirodu sustava ili načela koji upravljaju izradom djela nego sama djela; dok kopist samo ponavlja ideju drugog slijepo slijedeći njegove tragove i stoga nema nikakve stvarne vrijednosti, odnosno, ta je vrijednost jednaka njegovoj sposobnosti da stvarno nestane i dopusti da se vidi samo izvornik. Ono što je oponašateljeva vrijednost, kopistova je mana.
Đake u prvim godinama njihovog studija činimo kopistima kako bismo ih kasnije oblikovali kao oponašatelje, pa ih stoga ne trebamo previše navikavati da razlikuju oponašatelje i kopiste. Nema sumnje da je potrebno kopirati kako bi se naučilo oponašati; ali đak treba rano početi oponašati kako bi naučio da ne bude kopist. Nastojat ćemo se držati zlatne sredine između ovih površnih učenja koja tek dotiču sva znanja koja, previše slaba da bi ukrotila duh, pri izradi djela ne mogu ublažiti vrlo živu poletnost mašte i ovih bolno mehaničkih metoda, pod čijim jarmom invencija posustaje i napokon biva bespomoćno umrtvljena.
Vjerujem da je upravo arhitektura umjetnost pri čijem proučavanju treba najjasnije razlučiti uporabu ovih termina. Ne postoji, naime, umjetnost u kojoj je lakše pobrkati pojam kopirati i pojam oponašati. Ako se, kao što smo više puta rekli, pojam kopirati primjenjuje na umjetnička djela, a pojam oponašati na djela prirode, lako ćemo shvatiti da umjetnost koja nema stvarnog modela u prirodi (pa je zbog toga njeno oponašanje više intelektualno i metafizičko nego oponašanje u drugim umjetnostima) lakše pronalazi i stvara veći broj kopista nego oponašatelja, odnosno više ljudi koji reproduciraju ideje i zamisli drugih, nego stvaratelja i pravih izumitelja.
Iskustvo je to prečesto pokazivalo i još uvijek to često pokazuje.
Bilo je teško i uvijek će biti teško dobro postaviti granicu između inventivnog oponašanja i kopirajućeg oponašanja u arhitekturi. Kako majstori čulima mogu predstaviti samo one modele koji su umjetnička djela, duh i oči navikavaju se da traže pravila i načela samo u spomenicima koje je podigla ljudska ruka. Potreban je ili duboki osjećaj za lijepo i istinito ili dosta velika snaga uma kako bi se došlo do pravoga modela u arhitekturi, kako bi se on pojmio, sagledao, proučio i kako bi se iz njega izvukla korist. Puno je lakše vidjeti što je napravljeno i to reproducirati banalnim sredstvima kao što su metar i šestar i jednostavnim postupcima kojima se arhitektura može kopirati. Jer, ponovimo, ne postoji umjetnost u kojoj je oponašanje u duhovnom smislu teže, ali ne postoji ni umjetnost u kojoj je kopija u mehaničkom smislu koji toj riječi možemo dati lakša. Metar i šestar nisu dovoljni za reprodukciju statue. Građevina se, naprotiv, može mehanički kopirati.
Ali ne uzimajući ovdje riječ kopirati u previše materijalnom smislu, reći ćemo da su suvremeni arhitekti gotovo uvijek naizmjence bili ili pravi kopisti ili lažni izumitelji. Insistiranje na talentu i inventivnosti umjetnosti je nanijelo gotovo jednaku štetu kao i nedostatak inventivnosti i talenta. U svim vremenima bilo je ljudi koji su bili nesposobni pojmiti istinu i sredinu na kojoj se ona obično nalazi, pa su, kako bi izbjegli prigovor da su kopisti, invenciju smještali u neku vrstu krajnosti koja je, međutim, krajnost samo u tome što je nec plus ultra bezumlja. Držeći da je ponavljanje onog što je napravljeno prije njih ispod njihove časti, vjerovali su da su izvorni dok od svih pronađenih stvari stvaraju kombinacije čija je jedina vrijednost bila da su bile nove, ako se novim može nazvati ono što je neobično. Umišljali su da je novost znak inventivnosti i nisu shvatili da iako novo postoji u svim invencijama, obrnuto, inventivnost ne postoji u svim novostima.
Ima nekoliko godina kako je proučavanje antike raspršilo zablude o toj lažnoj inventivnosti i jalovim izumiteljima od kojih nam je bez sumnje draži mehanizam kopija i kopista, pod uvjetom da su njihovi izvornici dobri. Ipak, još uvijek gotovo da ne znamo ni kopirati ni oponašati antiku. Duh rutine obuzeo je jedne, a manija inovacije već je pokvarila druge. Vidimo kako se zbog pomodnosti žrtvuju stilska obilježja od kojih su Grci oblikovali svoj arhitektonski rukopis i uz pomoć kojih su znali izraziti tako veliki broj pojmova i raznolikih osjećaja.
Kao da ti stilski elementi nisu bili dovoljno brojni kako bi zadovoljili sve potrebe modernog duha, umjetnici se uzalud muče da izmisle nove, iako ni izbliza nismo iscrpli prirodne kombinacije tih elemenata; možemo tvrditi da nijedan grčki stil ni u jednom modernom spomeniku još uvijek nije dosegnuo svoje pravo savršenstvo. Na ovom je području još uvijek potrebno sve napraviti; ali to nije važno: iscrpljujemo se u neplodnim pokušajima i isprobavanjima novih stilova i načina.
Ne znamo koje nerazumno sjećanje na antičku arhitekturu u svim građevinama grčkom dorskom stilu dodjeljuje posebno mjesto. Reklo bi se da se to radi kako bi ga se suprotstavilo arabesknom stilu i gotičkom duhu. Veliki ljudi koji su predvodili preporod umjetnosti vjerovali su da su ugušili taj barbarski stil, ali on se već posvuda ponovo rađa. Podijeljeni između gotičkog stila i nekog hira koji je nametnuo modu da se u ovom najtežem i najnezgrapnijem stilu grčke arhitekture ukrašavaju čak i najmanje dvorane za predstave, naši bešćutni umjetnici postali su neosjetljivi na bezbrojne nijanse koje su stvorili stari narodi, na vrlo profinjene i plodne raznolikosti stila; oni osjećaju samo dvije krajnje vrste, poznaju samo dvije forme: dorsku i gotičku.
Ova nesumnjivo tužna zapažanja (ipak, istinski prijatelji umjetnosti ne mogu se suzdržati da ih ne podijele) podudaraju se s razlikom između riječi kopirati i oponašati koju smo odredili na početku ove natuknice. Podudaraju se također i sa zapažanjima koja nas, prema našem mišljenju, moraju voditi pri oponašanju antičkog stila i koja smo izložili drugdje, pa ih ovdje nećemo ponavljati. Ne radi se, dakle, o tome da treba kopirati antiku, već da je treba oponašati; odnosno, proniknuti u njen duh, usvojiti njene postupke, a ne reproducirati nasumce i bez razmišljanja njene detalje i forme. I kako se možemo pametno hvaliti da smo takvim kopijama dosegli besmrtnu slavu starih umjetnika kad se sjetimo goleme razlike koja postoji između naših običaja, navada i zakona te običaja, navada i zakona tih naroda? Da bismo bili dostojni slijediti njihove tragove, moramo osjećati kao oni; ali moramo se osjećati podjednako slobodno kao oni, jer kopist koji je ropski pokoran ne osjeća; on se samo nezgrapno vuče slijepo slijedeći cestu čiji kraj ne vidi. Tako pravi oponašatelj antičke rječitosti nije onaj koji težak i pedantan govor načičkava primjerima, navodima, neumjesnim ponavljanjima, ulomcima iz govora starih govornika, već onaj koji, pun vatre koja je pokretala Demostena, ne kopirajući ga ostavlja isti dojam kao i on; i dok, kao i on, dodiruje ljudske duše, nemamo dojam da je posudio metode iz Demostenova vrhunskog umijeća: on je poput baklje koja se pali na drugoj baklji, a potom djeluje neovisno i sama od sebe i njen plam i svjetlost, taj dar koji joj je prenijela prva baklja, nalaze novu i drugačiju primjenu.
Tolika su blaga umjetnosti i tako je neiscrpna raznolikost primjena za koje je ona sposobna da je doista nepojmljivo da su naši umjetnici i majstori koji su oponašali antički stil i prisvajali njegovu inventivnost, koja jako laska samoljublju i nužna je za stvarno ovladavanje umjetničkim sredstvima, više od te stvarne inventivnosti voljeli sužanjski talent koji je bez izmjene oblikovao tek maleni broj formi i kombinacija. Bez sumnje, antičke su proporcije napravljene kako bi zavele; bez sumnje je vrijedna i sama želja da ih se kopira; ali one su za Grke bile samo sredstvo, a pravi je cilj umjetnosti, pravi trijumf duha koji ih je izumio bio u manjoj mjeri u tome da ih stvori i izmjeri, a u većoj mjeri u tome da njihovu upotrebu tako sjedini s običajima vremena i lokalnom namjenom, da je umjetnost koja je prividno sasvim geometrijska uspjela razviti poetičnost koja je gotovo jednako bogata, gotovo jednako izražajna kao i u slikarstvu i u kiparstvu. Iz pomnog proučavanja raznolikih efekata, raznih značajki, različitih izražaja koji su nastajali kao posljedica upotrebe tih oblika i proporcija stari umjetnici crpili su tu vrhunsku umjetnost koja je od arhitekture napravila pravi jezik. U tome ih je dobro kopirati; slijedeći njihov primjer, trebamo i još uvijek možemo proučavati nove poticaje koje su napredak vremena, običaja i prosvjećenosti dali suvremenim narodima; u neposrednim i nepromjenjivim umjetničkim sredstvima koja su nam Grci prenijeli treba tražiti tajne sličnosti koje je priroda ustanovila između tih sredstava i naših običaja; jer koliko god da razlike između njih i antičkih običaja mogu biti velike, i jedni i drugi proizvod su iste prirode, te iste ljudske prirode, koja može biti više ili manje razvijena, ali je u svim vremenima podjednako sposobna za iste osjećaje, mogućnosti i napore.
Tako će oponašanje antike prestati biti ponizno i gotovo ponižavajuće kopiranje; govorit ćemo istim jezikom, ali samim tim što ćemo ga primjenjivati na nove običaje upotreba istih riječi izražavat će nove ideje i stvarati prave izume. Uostalom, koje okolnosti u bavljenju umjetnošću toliko nalikuju na neke druge da zahtijevaju točno ponavljanje istih postupaka? Točnija studija raznih stilova i njihove veze s raznim njima odgovarajućim primjenama morat će, priznajem, na jasniji i stalniji način razvrstati upotrebu raznih oblika i raznih proporcija, te tehničkije, ako tako mogu reći, definirati uporabu nekih planova, nekih kombinacija. Ali kolika će blaga mašta i osjećaji crpsti i iz same te jednolikosti? U antici možda ne postoje dva stupa iz istog stilskog reda koja imaju točno iste dimenzije ni dva bočna presjeka koja se savršeno podudaraju. Raznolikost planova, mjesta i dimenzija beskrajna je. I svaka od tih raznolikih pretpostavki može utjecati i utječe na način uporabe nekog detalja ili oblika, kao što može utjecati i na naše osjećaje. Upravo tu, u tim osjećajima počiva nezavisnost talenta koju trebamo imati da bismo se mogli baviti umjetnošću; i ako je imamo, zasigurno možemo oponašati a da nikada ne kopiramo.
Izvori ilustracija:
Pri vrhu stranice: Pierre-Jean David d’Angers, Portret Quatremere de Quincyja na medalji, 1835. https://www.wikidata.org/wiki/Q63862025#/media/File:Pierre-Jean_David_d’Angers,_Antoine_Quatrem%C3%A8re_de_Quincy,_1755-1849,_1835,_NGA_130144.jpg
Slika 1: Taddeo Zuccaro kopira antičke statue. https://wikioo.org/paintings.php?refarticle=8Y325S&titlepainting=Taddeo+Zuccaro+Copying+the+Antique+Statues+in+Rome&artistname=Federico+Zuccari
Slika 2: Maarten van Heemskerck, Autoportret s Kolosejom, 1553, pojedinost s prikazom umjetnika koji prikazuje ruševinu. Fitzwilliam Museum, Cambridge. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Maerten_van_Heemskerck_-_Self-portrait,_with_the_Colosseum_(Fitzwilliam_Museum).jpg
.jpg){kind=link}
Slika 3: Kopije antičkih statua. Suvremeni snimak. https://www.dw.com/en/copying-the-greatest-art-the-old-fashioned-way-in-berlin/g-50094820
Slika 4: Panteon, Pariz. Snimio Marko Špikić.
Tekst je objavljen u antologiji Anatomija povijesnoga spomenika, koju je objavio Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 2006. Priredio Marko Špikić.
References
| ↑1 | Copier. Iz Encyclopedie méthodique. Architecture, sv. 2, Paris 1801-1820, 71-73. S francuskoga prevela Sanja Šoštarić. |
|---|