Reparatura svjetske baštine
Konzervatorski i umjetnički koncepti pri vraćanju ansambla majstorskih kuća u Dessauu u izvorno stanje[1]Neke formulacije u ovom tekstu temelje se na protokolu sročenom s Andreasom Schwartingom. (Autorova primjedba). Objavljeno pod naslovom Reparatur am Welterbe. Denkmalpflegerische und künstlerische … Continue reading
Thomas Will
Naselje Majstorskih kuća u svom današnjem stanju pokazuje povijesne zgrade čije su djelimice značajne preinake bile uklonjene u korist izgleda iz vremena gradnje, ali i novogradnje koje uz uključivanje izvornih ostataka ponovo uspostavljaju urbanistički izgled a da pritom u pojedinostima ne rekonstruiraju povijesno stanje. Proklamirani cilj posljednje etape koju ovdje promatramo bila je „urbanistička reparatura”. Što to znači može se jasno zaključiti iz mudro odabranog pojma: povrat urbanističkih aspekata nužnih za funkcioniranje ansambla u izvorno stanje, u što spada dojam gradskog prostora. Zbog toga su u pojedinostima možda vidljiva nova sredstva, za razliku od restauriranja ili rekonstruiranja, gdje su postavljeni zahtjevi za preoblikovanjem nutarnjih prostora, pojedinih komponenata zgrade i pojedinosti.
Rezultat se iz različitih perspektiva može različito vrednovati – dovršena novogradnja odražava dugogodišnju, intenzivnu raspravu. Shvatiti se može kao produktivan i važan prinos daljnjim aktualnim debatama o arhitektonskim rekonstrukcijama i njihovim alternativama. Kritičari su s pravom impresionirani – ipak, ne treba bezuvjetno zaključiti da je sve dobro ako je rezultat točan. U završnom su računu trebali biti imenovani i odvagnuti dobici i gubici.
Gubici i kritička pitanja o korištenju
Andreas Schwarting[2]Andreas Schwarting (r. 1966), njemački arhitekt i konzervator. Od 1987. do 1996. studirao arhitekturu u Karlsruheu, od 1998. do 2002. zaposlen u zakladi Bauhaus u Dessauu, od 2002. do 2011. na … Continue reading i ja, uključeni u proces rasprave kao predstavnici ICOMOS-a, morali smo priznati da naše zagovaranje očuvanja kuće Emmer[3]Kuća Emmer izgrađena je 1950-ih godina na mjestu bombama razorene profesorske kuće W. Gropiusa kao građevina s dvoslivnim krovom. Porušena je 2011. godine. (Prim. M. Špikić). nije bilo uskladivo ni sa željama grada za jednom detaljno vjernom rekonstrukcijom, niti s interesom zaklade Bauhaus Dessau za jednim budućnosti usmjerenim projektom „s onu stranu rekonstruiranja i konzerviranja”.[4]Walter Prigge, u: Matthias Hollwich-Rainer Weisbach (prir.), UmBauhaus. Aktualisierung der Moderne, Berlin 2004. Odustalo se od neugodna svjedočanstva te započelo s podizanjem novogradnji, opterećujući i oštećujući izvornu supstanciju. Uz to je bilo i problematičnih ad hoc mjera, poput rušenja iz vremena gradnje sačuvanog dijela zida pored Gropiusove garaže. Nadalje, valja navesti uklanjanje podruma Moholy-Nagyja, neophodne zahvate u prizemlju Gropiusove kuće te nekoliko kompromisa pri dodavanja novog. Bitni aspekt, koji je bio i sastavni dio pristanka službe za spomenike, sastojao se u tome da su novoizgrađeni dijelovi trebali dovesti do rasterećenja izvornih prostora.[5]Usporedi izvješće UNESCO-u iz 2009: „Stvaranjem primjerenog ulaznog područja te za priredbe fleksibilno upotrebljivih, novih prostora, čime će se prihvatiti teret posebnih izložaba i … Continue reading
Izgleda da to nije bilo ostvareno u predviđenoj mjeri. Tako neophodni nužnici nisu smješteni u novim dijelovima, nego u povijesnim podrumima Gropiusove i Feiningerove kuće. A stare su se zgrade i nadalje koristile za izložbe. Sve u svemu, nadomjestak za izgubljene Majstorske kuće iziskivao je visoku cijenu koja se samo djelimice može tumačiti kao pretpostavka kvalitete novogradnji.
Odmak i razlika: razlikovanje novoga od svjedočanstva povijesti kao znaka Moderne
Želja za nadomjestkom nije – uza svu kritiku koju smo i mi izrazili – nikakav modni trend, nego ljudska prasklonost. Svako je društvo, svaka epoha za to razvila vlastite metode i rješenja. Nastankom problematičnog odnosa Moderne prema povijesti, one su se u dvadesetom stoljeću s jedne strane koncentrirale na znanstveno-arheološko restauriranje prema nalazima, a s druge strane na različitost od izvornika i oblikovanje putem redukcije i apstrakcije, putem loma i otuđenja, putem „kontrasta punog napetosti” i naglašenih fuga, ukratko: putem formalnih i supstancijalnih sredstava odmaka i razlike. U dopunama Majstorskih kuća nalazimo sastavne dijelove toga stajališta. Ali on je još samo naznačen; pridošli su noviji načini interpretacije.
Neoštrina – od odmaka do približavanja
Kompletiranje ansambla palo je u vrijeme u kojem specifično moderna zamjenska rješenja – analitički odmak i razlika – dosežu, doduše, sve veću tehničku i umjetničku usavršenost, no čini se da dopiru i do svojih granica. Zahvaljujući svojem virtuoznom ostvarenju u berlinskom Novom muzeju (Neues Museum), u održavanju je arhitektonskih spomenika također dostignut taj odavno željeni cilj – i time ukinut kao predmet istraživanja. Čitljivost tragova oštećenja i postupaka repariranja ne predstavlja više osobit izazov mlađim naraštajima. Iz iskustava s brojnim pomno diferenciranim, didaktički korektnim dopunama, koje su pokatkad dovele do nemirnih ili neodlučnih arhitektonskih i urbanističkih konstrukata, hrani se potraga za novim formama približavanja prilikom ponovnog uspostavljanja onog izgubljenog.
U to spada koncept „neoštrine” koji su u Dessauu slijedili arhitekti Bruno Fioretti Marquez.[6]Bruno Fioretti Marquez je arhitektonski ured koji su 1995. u Berlinu osnovali arhitekti Piero Bruno, Donatella Fioretti i José Gutierrez Marquez. Projektiraju na spomenicima kulture, osobito na … Continue reading Djelo – ovdje: ansambl Majstorskih kuća – opet je cjelovito; no ono istodobno još ipak nije „cijelo”, za istraživačko je oko fragment.[7]„Njihova ‘interpretacija’ izvornika, kažu arhitekti, ‘mora imati snagu istodobnog evociranja prisutnosti i odsutnosti’.” Günter Kowa u Mitteldeutsche Zeitung, 15. lipanj … Continue reading Može ga se držati za ono doba najnaprednijim pokušajem da se tema „zamjenika” arhitektonski i konzervatorski riješi u tradiciji umjetničke avangarde: ambivalencijom. Kritika je tako „prisutnost odsutnosti” doživjela kao nadrealnu iritaciju. „Ceci n’est pas un Gropius”, stajalo je u časopisu Bauwelt.[8]Jan Friedrich u: Bauwelt, sv. 22, 2014, str. 18. (Slično ironiziranje rekonstrukcijskog postupka, pa i anticipiranje kritičkog odjeka, nalazi se na pročelju 1960. srušenog pa 2014. u cjelosti … Continue reading
Pokrajinsko kazalište Dessau na otvorenju je slavilo „kuće duhova”. Često se ukazivalo na modele Thomasa Demanda, a dalekima se nisu činile ni uznemirujuće kvazi-arhitekture Gregora Schneidera.[9]Gregor Schneider (r. 1969), njemački umjetnik. Od 1985. radi na umjetničkom projektu kuće u Unterheydener Straße u rodnom gradu Mönchengladbach-Rheydtu, pregrađujući unutrašnjost stvaranjem … Continue reading Umjetnički doživljaj s predznakom reparature.
Ali u usporedbi s jednostavnom reprodukcijom, taj oblik ambivalencije opet ima nešto neodlučno. To se može kritizirati. Ipak, na temelju modernog iskustva da neprekinuti kontinuitet stvaralačkih faza prošlosti više ne postoji te ga stoga putem realističkih kopija ne treba ni potvrđivati, iz dobrog su razloga bile potisnute nedvojbene, varljivo istinske reprodukcije. U jednom „retrosvijetu” rekonstruiranih faksimila, piše Wolfgang Pehnt,[10]Wolfgang Pehnt (1931), njemački povjesničar i kritičar arhitekture. Studirao germanistiku, povijest umjetnosti i filozofiju u Marburgu, Münchenu i Frankfurtu na Majni. Autor knjiga Die … Continue reading „sjenka sumnje pada na sve, pa i na doista baštinjene, još sačuvane svjedoke povijesti.”[11]Wolfgang Pehnt, Die Stunde der Wiedergänger, Süddeutsche Zeitung, 14. srpanj 2008. Usp. Thomas Will-Erika Schmidt (među ostalima), Rekonstruktion von Bauerken und Gartenanlagen. Risiken, … Continue reading Protiv te je sumnje ovdje kao apstrakcija odabrano sredstvo neoštrine.
Nedogled apstrakcija
Međutim, rješenje realizirano u Dessauu sa svojom jedva nadmašivom količinom apstrakcije vjerojatno označava i dovršetak koji je već pred stotinu godina naviješten u – isprva protiv historicizma usmjerenim – eksperimentima avangarde kao nedogledom. Za arhitektonsku apstrakciju, često povezanu s mislima o zaboravu i čišćenju, kao znak nevine arhitekture bez vremena i pamćenja, od vremena Adolfa Loosa stoji „bijeli zid”.[12]Usp. Thomas Will, Projekte des Vergessens, Architektur und Erinnerung unter den Bedingungn der Moderne, u: Meier-Wohlleben 2000: 113-132. Tako smo se besprijekornim novogradnjama u Dessauu oslobodili prijekora kojim smo desetljećima omalovažavali Bauhaus. Ali čini se da je, barem na polju reparaturnih radova na povijesnim ostacima, radikalnošću umjetničke redukcije domašen zenit tog poetičkog minimalizma naših dana – otprilike onako kako su i metode historicizma usmjerene na bogatstvo pojedinosti jednoga dana bile iscrpljene u svojem majstorstvu.
Kontinuitet i zatvorenost
Manje iz spomeničko-teorijskih a više iz umjetničkih i pragmatičnih razloga odavno se ponovo potiču postupci naglašenog razlikovanja pomoću starijih modela približavanja pa sve do provokativno sličnih kopija. Odluka o vjernim kopijama izgubljenih građevina ili njihovih dijelova više se ne osporava. U javnosti ionako nije nikada naišla na pravo odobravanje, a i u praktičnom je održavanju spomenika bila i jest uvelike neomiljena, jer se, rado nošena moralizirajućim tenorom, katkad prosuđuje kao najprimjereniji put. Dovoljno je slučajeva u kojima prilikom odmjeravanja svih značenjskih razina (ponovo uspostavljivih) formalnih značajki arhitekture, ima veću težinu od onih (neponovljivih) povijesnih tragova. To je bilo sporno kod kuće Emmer.
Arhitektonsko zanimanje za uže povezivanje novog s postojećim stanjem raslo je. Prezentiranje vremenskih slojeva povlačilo se pred nastojanjem da se djelu, odnosno mjestu dade cjelovitost, zgusnutost i homogenost. Više nije riječ o lomovima i fugama nego o daljnjoj izgradnji.[13]Usp. Thomas Will, Grenzübergänge. Weiterbauen am Denkmal, werk, bauen + wohnen 6, 2003, 50-57. Formalna je redukcija, doduše, ostala dominantnim načinom odnošenja prema zatečenom stanju, ali su pridošli koncepti analogije i stapanja.
Na primjeru kölnskog Dijecezanskog muzeja Petera Zumthora[14]Peter Zumthor (r. 1943), švicarski arhitekt. Studirao na Školi za umjetnost i obrt u rodnom Baselu od 1963, od 1966. studira na privatnom sveučilištu Pratt Institute u New Yorku industrijski … Continue reading taj je obrat Wolfgang Pehnt točno okarakterizirao kao „kraj saniranja rana.”[15]„Rana je napokon trebala zacijeliti. Bez prekida, bez pogrešaka. Svemu fragmentarnom koje je određivalo gradilište i okolica suprotstaviti skladnu sliku jedinstva i zajedništva, gotovo … Continue reading I nove Majstorske kuće, pored svakog diferenciranja, jasno pokazuju taj novi trud oko kontinuiteta postojećeg stanja i zatvorenosti ansambla. Očitavanje vremenskih slojeva je namjerno ograničeno, traži se čitljivost arhitekture.
Iz jednog liva
Lijevani beton koji se gotovo bez pukotina nadovezuje na zatečeno stanje, odmiče se od zahtjeva koji se u održavanju spomenika često ističe: on nije reverzibilan. To je uzrokovalo kritiku ondje gdje se išlo na opciju neke kasnije, do u pojedinosti vjerne rekonstrukcije.[16]Usporedi ugovor savjetničkog odbora od 11. studenog 2008: „Traže se sve graditeljske i tehničke mogućnosti za jednu kasniju rekonstrukciju (prozori, vrata, stubišta).” Usporedi i izvješće … Continue reading
Novogradnje su ipak, usprkos svim „neoštrinama”, definirane postavke koje ne dopuštaju ikakvu reviziju u slučaju promjene mišljenja.
Međutim, monolitna izvedba podupire druge aspekte koji mogu biti učinkoviti i u smislu održavanja spomenika. Tako novoizlivena tijela kuće upućuju na jedan klasični oblik kopiranja, naime na otiskivanje nekog izvornika putem tehnika lijevanja: mrtvačke krinke, zbirke klasičnih gipsanih odljeva, sve do ukočenih volumena prostora izgubljenih kuća Rachel Whiteread.[17]Rachel Whiteread (r. 1963), britanska kiparica, studirala na University College u Londonu od 1985. do 1987. godine. Radi odljeve predmeta, ali i čitavih prostorija i građevina. Od poznatijih djela: … Continue reading Zna se da to nisu izvornici a ipak smo dirnuti njihovom blizinom izazvanom izvravnim otiskom. I zidovi i točionik od lijevana su betona, doduše zanatski izrađenog s krajnjom perfekcijom, ali ne baš kao neki novi „izvornik” izveden činom prilagodbe, nego kao otisak. Naravno da se ovdje uopće ne radi o odljevima izvornika nego naprosto o jednom odrazu takvih odljeva pomoću novih odljeva proizvedenih u jednoj oplati koja je opet nastala na temelju starih fotografija gipsanih modela.
U preciznoj betonskoj izvedbi, bez traga individualnosti, bijelo premazani, mjerodavnih pojedinosti lišeni kubusi pobuđuju shematsku sliku neke vjerojatno tek projicirane pojave. Tako su otprilike arhitekti govorili o „kvadraturi sna”[18]Tako kaže naslov recenzije Laure Weissmüller u Süddeutsche Zeitung, 17-18. svibnja 2014. ili o „atrapama”.[19]Joachim Günther, Die Bauphilosophie der Lücke, Neue Zürcher Zeitung 24. svibnja 2014. No lijevani beton istodobno posreduje nešto drugo: tvrdorubu, monolitnu kompaktnost, čvrstoću, trajnost, neku nepotresivu, upravo uzvišenu prisutnost. Kao strategija nadomještanja izgubljenih povijesnih dijelova to nije novo. Započelo je s apstrahiranim ali na trajnost upućenim zatvaranjem manjkavih mjesta u antičkim ruševinama pomoću betonskih proteza. U arhitekturi je to potom iskušano kod ranih poratnih reparatura, tako kod Hansa Döllgasta i drugih s predznakom nužde i estetske askeze, da bi napokon završilo s tehnički i umjetnički dotjeranim rješenjima posljednjih godina. Novost u Dessauu svakako su preciznost i opseg u kojem se formalna redukcija lijevanih tijela uvježbava i kao vanjština.
U nutrini: Gropius 2.0
Gropius je u nacrtu Kuće za ravnatelja (Direktorenhaus) ostao vezan uz tradicionalnu tlocrtnu strukturu. A i zbog vanjskog se izgleda jednako tako malo brinuo oko jedinstva nutrine i vanjštine te funkcije i forme. (U istacima od čijih je potpornja današnji idealni prikaz odustao, nalazio se prostor za odlaganje). U novogradnji je to drukčije. Napuštanjem velikih područja negdašnjeg usitnjeno raščlanjenog prostora nastalo je prostorno umjetničko djelo koje slobodu armiranobetonske gradnje naznačenu izvana dosljedno širi i u nutrini. To je omogućio reducirani prostorni program. Dobitak je to za koherentnost vanjskog i unutarnjeg izgleda, ali se i protivi Gropiusovoj verziji, kao i početkom procesa reparature izraženoj bojazni da će se u jednoj rekonstruiranoj ljusci skrivati od ljuske oslobođena, zgusnuta nakupina servisnih funkcija.
S principom radikalno reducirane skulpture, obustavljenog „artefakta”, svakako se u velikoj mjeri odustalo i od čitljivih odnosa interijera koje je stvorio Gropius, za razliku od vanjštine kod koje je uputa na izvornu kompoziciju očito uspjela. Ulazi se u tajanstveno kompleksnu ali slobodnu novu interpretaciju prostora koji nastaje kao šupljina kubnog bauhausovskog tijela. Za ljubav tog doživljaja prostora izgleda da su praktični zahtjevi još potisnutiji, cilj očito više nije bio rasterećenje starih zgrada od zahtjeva iskorištavanja. Umjetnički je to krajnje dosljedno i uspjelo, kao i suptilno monokromno oblikovanje zida Olafa Nicolaia.[20]Olaf Nicolai (r. 1962), njemački konceptualni umjetnik. Od 1983. do 1988. studirao germanistiku u Leipzigu, Beču i Budimpešti. Izlaže od 1990-ih godina, od 2011. predaje na Akademiji likovnih … Continue reading Ali, je li bilo nužno da se tu stvori novo prostorno umjetničko djelo koje uvelike odstupa od veze s izvornikom i otežava ispunjavanje praktičnih funkcija? Nije li upravo to – povlasticu nesvrhovita postojanja kao povijesnog odnosno umjetničkog djela – trebalo rezervirati za tu osjetljivu baštinu?
Ambivalentnost i ravnoteža
Ambivalentnost je uvodno bila spominjana kao istaknuto svojstvo novogradnji. Sada se to može obuhvatiti skupa s daljnjim uporištima.
Neoštrina evocirana kao izblijedjela slika sjećanja ponajprije stoji nasuprot otvorenoj, precizno formuliranoj prisutnosti i nereverzibilnoj čvrstoći građevinskog tijela.[21]Usporedi Jürgen Tietz, Präzise Unschärfe, Neue Zürcher Zeitung 30. travnja 2011.
Novogradnje svojom apstrakcijom doduše prouzrokuju odmak od zatečena stanja; no izvedbom bez fuga i identičnim formama ipak se istodobno naglašava kontinuitet i zatvorenost ansambla.
Slično je i s razlikom. Ona je jasna u odustajanju od pojedinosti i boje; ali razlika ostaje diskretna, tako da je opći dojam manje određen različitim vremenskim slojevima a više arhitektonskom homogenošću.
Te višestruke ambivalentnosti mogu iritirati u pojedinosti, što je vjerojatno i namjera. Ipak, u svojem zbiru one dovode do iznenađujuće uravnotežena djelovanja koje bi se nekoć nazivalo skladom; potpuno nove, samostalne kuće – i jedan obzirno kompletiran ansambl. Nijedan od mojih upravo uporabljenih opažajno-estetskih pojmova ne pojavljuje se u rječniku održavanja spomenika. A ipak se rezultat može držati uspjelim odgovorom na one teško rješive zahtjeve koji u održavanju spomenika uživaju status kanona. Prema Mletačkoj povelji dopunjujuće dijelove nekog djela s jedne strane valja „izdvojiti i obilježiti pečatom našeg vremena” (čl. 9), s druge strane „skladno integrirati” (čl. 12).
Struktura i događaj – uspjeh reparature
Ansambl Majstorskih kuća na koncu nije bio rekonstruiran nego repariran. Reparatura danas više nije tehnički pragmatična stvar. Ekonomski uvelike nepotrebna, postala je reflektiranom, pa i postojanom formom kulture, „umjetnost nužnog”.[22]Usporedi Thomas Will, Reparieren. Die Kunst des Notwendigen, u: Hans-Rudolf Meier-Ingrid Scheurmann (prir.) Denkmalwerte. Beiträge zur Theorie und Aktualität der Denkmalpflege, Berlin i München … Continue reading
Odvijati se može i neprimjetno. Doduše, nove kuće samo jednom izazivaju pozornost. Ipak, uza sav učinak privlačenja pogleda, nije nastupilo ono što sam 2008. kao bojazan bio izrazio na kolokviju u Bauhausu: naime da će novogradnje, što spektakularnije i atraktivnije ispale, to sigurnije odvlačiti pozornost od izvornika te ih degradirati na sporednosti. Ono što je umjesto toga nastupilo i što sa stanovišta održavanja spomenika znači možda najveći uspjeh, suprotan je učinak: ponad cilja urbanističke reparature sada se one Majstorske kuće koje su nadživjele rat i pregradnje pojavljuju u iznenađujućem bogatstvu pojedinosti, boja, profilacija, tragova starosti. Pored bezvremenskih shematskih „kuća duhova” koje su, uzvišene i čiste poput antičkih skulptura u muzeju lišene svake obojenosti, sada se „bijeli sanduci” majstora Bauhausa iznenada pojavljuju kao živo obojene, obrtnički napravljene i adekvatno diferencirane kuće koje stare.
Tako uspijeva da novogradnje, uza sav opravdani zahtjev da važe kao vlastita arhitektonska djela, služe ansamblu time što ne nadilaze karakter i bogatstvo starijih kuća, nego ih iznova vrednuju. Reparatura se dakle „slučajno” posrećila u smislu u kojem Walter Benjamin „usputno zapažanje” umjesto „napete pozornosti” drži kanonom za promatranje arhitekture. To je moj prvi dojam. Ako se i dalje bude potvrđivao, tada će gubici izvorne supstancije biti više nego opravdani; naime time što je osim umjetničkog doživljaja novoga, ansamblu vraćena stabilna struktura. Povijesnoj svjetskoj baštini time je na dulje vrijeme zajamčena vrijedna uloga, postojanost i njega.
Izvori ilustracija:
Portret Thomasa Willa. Snimila Sagita Mirjam Sunara, Dresden 2010.
Slika 1: Radnici na izgradnji profesorskih kuća Bauhausa u Dessauu, listopad 1925. Snimak iz Bauhausarchiva u Berlinu. https://www.uncubemagazine.com/blog/13113621
Slika 2: Kuća Emmer u Dessauu na mjestu bombardirane Gropiusove kuće. Dopuštenjem Thomasa Willa.
Slika 3: Detalj zida u berlinskom Neuesmuseum. Snimio Till Schuster, dopuštenjem Thomasa Willa.
Slika 4, 5 i 7: Reparatura kuće u Dessauu. Snimci Christopha Rokitte. https://archaic01.wordpress.com/2014/05/20/1253/
Slika 6: Pregradnja crkve Madonna in den Trümmern u sklop Kolumbe prema projektu Petera Zumthora. https://www.arcstreet.com/2011/08/kolumba-art-museum-in-cologne-by-peter-zumthor.html
Tekst je objavljen u knjizi Thomasa Willa Određivanje granica. Održavanje spomenika između kulture građenja i politike sjećanja u izdanju Jesenski i Turk, Zagreb 2020. Prijevodi Jasenke Mirenić Bačić. Odabrao i priredio za tisak Marko Špikić.
References
| ↑1 | Neke formulacije u ovom tekstu temelje se na protokolu sročenom s Andreasom Schwartingom. (Autorova primjedba). Objavljeno pod naslovom Reparatur am Welterbe. Denkmalpflegerische und künstlerische Konzepte bei der Wiederherstellung des Dessauer Meisterhausensembles u: Stiftung Bauhaus Dessau (prir.), Neue Meisterhäuser in Dessau, 1925-2014. Debatten, Positionen, Kontexte, Edition Bauhaus 46, Leipzig 2017, 305-310. S njemačkog prevela Jasenka Mirenić Bačić. Tekst u izvorniku nema ilustracije. |
|---|---|
| ↑2 | Andreas Schwarting (r. 1966), njemački arhitekt i konzervator. Od 1987. do 1996. studirao arhitekturu u Karlsruheu, od 1998. do 2002. zaposlen u zakladi Bauhaus u Dessauu, od 2002. do 2011. na Tehničkom sveučilištu Dresden (gdje je 2008. doktorirao na temu naselja Dessau-Törten Waltera Gropiusa), od 2011. profesor povijesti gradnje i arhitektonske teorije na Visokoj školi za tehniku, gospodarstvo i dizajn u Konstanzu. Od 2010. do 2017. bio je ICOMOS-ov promatrač na Bauhausovim lokalitetima Svjetske baštine u Dessauu i Weimaru. (Prim. M. Špikić). |
| ↑3 | Kuća Emmer izgrađena je 1950-ih godina na mjestu bombama razorene profesorske kuće W. Gropiusa kao građevina s dvoslivnim krovom. Porušena je 2011. godine. (Prim. M. Špikić). |
| ↑4 | Walter Prigge, u: Matthias Hollwich-Rainer Weisbach (prir.), UmBauhaus. Aktualisierung der Moderne, Berlin 2004. |
| ↑5 | Usporedi izvješće UNESCO-u iz 2009: „Stvaranjem primjerenog ulaznog područja te za priredbe fleksibilno upotrebljivih, novih prostora, čime će se prihvatiti teret posebnih izložaba i priredaba. Izvornici će se rasteretiti prevelikog iskorištavanja.” |
| ↑6 | Bruno Fioretti Marquez je arhitektonski ured koji su 1995. u Berlinu osnovali arhitekti Piero Bruno, Donatella Fioretti i José Gutierrez Marquez. Projektiraju na spomenicima kulture, osobito na onima pod zaštitom UNESCO-a, kao i stambene i obrazovne zgrade. Bruno predaje na Sveučilištu u Stuttgartu, Fioretti na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu, a Marquez na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru. Pobijedili su na natječaju 2010. godine, a novu je kuću Gropiusa i Moholy-Nagyja otvorio tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck 16. svibnja 2014. (Prim. M. Špikić). |
| ↑7 | „Njihova ‘interpretacija’ izvornika, kažu arhitekti, ‘mora imati snagu istodobnog evociranja prisutnosti i odsutnosti’.” Günter Kowa u Mitteldeutsche Zeitung, 15. lipanj 2010. |
| ↑8 | Jan Friedrich u: Bauwelt, sv. 22, 2014, str. 18. (Slično ironiziranje rekonstrukcijskog postupka, pa i anticipiranje kritičkog odjeka, nalazi se na pročelju 1960. srušenog pa 2014. u cjelosti rekonstruiranog Gradskog dvorca u Potsdamu, gdje je zlatnim slovima napisano Ceci n’est pas une chateau, prim. M. Špikić). |
| ↑9 | Gregor Schneider (r. 1969), njemački umjetnik. Od 1985. radi na umjetničkom projektu kuće u Unterheydener Straße u rodnom gradu Mönchengladbach-Rheydtu, pregrađujući unutrašnjost stvaranjem replika pojedinih soba unutar drugih kućnih prostora. Dobitnik Zlatnog lava na Venecijanskom Bijenalu 2001. (Prim. M. Špikić). |
| ↑10 | Wolfgang Pehnt (1931), njemački povjesničar i kritičar arhitekture. Studirao germanistiku, povijest umjetnosti i filozofiju u Marburgu, Münchenu i Frankfurtu na Majni. Autor knjiga Die Architektur des Expressionismus (1973), Deutsche Architektur seit 1900 (2005.) i Die Plangestalt des Ganzen. Der Architekt und Stadtplaner Rudolf Schwarz (1897–1961) und seine Zeitgenossen (2011), kao i brojnih članaka o problematici održavanja spomenika. (Prim. M. Špikić). |
| ↑11 | Wolfgang Pehnt, Die Stunde der Wiedergänger, Süddeutsche Zeitung, 14. srpanj 2008. Usp. Thomas Will-Erika Schmidt (među ostalima), Rekonstruktion von Bauerken und Gartenanlagen. Risiken, Nebenwirkungen und andere Gründe, nein zu sagen, Kunstchronik 61/ 6, lipanj 2008, 313-315. |
| ↑12 | Usp. Thomas Will, Projekte des Vergessens, Architektur und Erinnerung unter den Bedingungn der Moderne, u: Meier-Wohlleben 2000: 113-132. |
| ↑13 | Usp. Thomas Will, Grenzübergänge. Weiterbauen am Denkmal, werk, bauen + wohnen 6, 2003, 50-57. |
| ↑14 | Peter Zumthor (r. 1943), švicarski arhitekt. Studirao na Školi za umjetnost i obrt u rodnom Baselu od 1963, od 1966. studira na privatnom sveučilištu Pratt Institute u New Yorku industrijski dizajn i arhitekturu. Od 1968. radi kao arhitekt-konzervator u kantonu Graubünden. Godine 1979. otvara vlastiti ured. Dobitnik je Pritzkerove nagrade 2009. i zlatne medalje RIBA 2013. Dijecezanski muzej Kolumba mu je jedan od glavnih projekata. Riječ je o muzeju umjetnina izgrađenom povrh ostataka u Drugom svjetskom ratu razorene crkve sv. Kolumbe, koju je do 1950. reparirao arhitekt Gottfried Böhm s jasnim modernističkim odmakom i razlikovanjem. Zumthor je projekt izveo između 2003. i 2007. godine. (Prim. M. Špikić). |
| ↑15 | „Rana je napokon trebala zacijeliti. Bez prekida, bez pogrešaka. Svemu fragmentarnom koje je određivalo gradilište i okolica suprotstaviti skladnu sliku jedinstva i zajedništva, gotovo trijumfalno. Bez zbrke, bez lomova, ništa heterogeno, nikakvi izvanjski sukobi.” Wolfgang Pehnt, Ein Ende der Wundpflege? Veränderter Umgang mit alter Bausubstanz, Die alte Stadt 1, 2009, 25-44, 41. |
| ↑16 | Usporedi ugovor savjetničkog odbora od 11. studenog 2008: „Traže se sve graditeljske i tehničke mogućnosti za jednu kasniju rekonstrukciju (prozori, vrata, stubišta).” Usporedi i izvješće grada Dessaua UNESCO-u iz 2009: „Za sve druge prozore, stubišta i zidove potrebna je arhitektonska predostrožnost da bi se omogućila kasnija promjena u izvorne tlocrte.” |
| ↑17 | Rachel Whiteread (r. 1963), britanska kiparica, studirala na University College u Londonu od 1985. do 1987. godine. Radi odljeve predmeta, ali i čitavih prostorija i građevina. Od poznatijih djela: Duh (1990), Kuća (1993), Bezimena knjižnica (Spomenik Holokaustu na Židovskom trgu u Beču, 2000). (Prim. M. Špikić). |
| ↑18 | Tako kaže naslov recenzije Laure Weissmüller u Süddeutsche Zeitung, 17-18. svibnja 2014. |
| ↑19 | Joachim Günther, Die Bauphilosophie der Lücke, Neue Zürcher Zeitung 24. svibnja 2014. |
| ↑20 | Olaf Nicolai (r. 1962), njemački konceptualni umjetnik. Od 1983. do 1988. studirao germanistiku u Leipzigu, Beču i Budimpešti. Izlaže od 1990-ih godina, od 2011. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu. (Prim. M. Špikić). |
| ↑21 | Usporedi Jürgen Tietz, Präzise Unschärfe, Neue Zürcher Zeitung 30. travnja 2011. |
| ↑22 | Usporedi Thomas Will, Reparieren. Die Kunst des Notwendigen, u: Hans-Rudolf Meier-Ingrid Scheurmann (prir.) Denkmalwerte. Beiträge zur Theorie und Aktualität der Denkmalpflege, Berlin i München 2010, 203-216. |