Restauratorska pitanja – Split[1]Restaurierungsfragen: III. Spalato, KunstgeschitlichesJahrbuch der k. k. Zentralkommission 3, 1909, stupci 117-142. Preveo Franko Ćorić. Usp. F. Ćorić, Max Dvořák: Restauratorska pitanja … Continue reading
Max Dvořák
Tisuće su ovdje sanjale o tassovskoj temi Cadono le città, o pradobu, povijesnim zakonitostima, krajobraznom slikarstvu, a bez ljudi. Mravlja revnost najnovije znanosti je u međuvremenu ogolila kosti ili ulomke kostiju ovoga trupla i dala mu krsni list.
Justi, Velazquez, I, 300
Godinama se Središnje povjerenstvo bori za Split.
Borba se koncentrira na jednu jedinu kuću: staru biskupiju, skromnu građevinu od kamenih kvadara iz 17. stoljeća na kojoj samo grbom urešeni portal obogaćuje dojam neukrašene monumentalnosti. Ukazala se prilika za rušenje ove kuće koju su s radošću pozdravili različiti stručnjaci i stanovništvo koje im se priključilo te su energično zatražili da ju se iskoristi za interese grada i njegovih spomenika. Središnje je povjerenstvo prosvjedovalo, a postupno su mu se priključili svi ostali strani stručnjaci i prijatelji umjetnosti.[2]Među njima i Cornelius Gurlitt, koji je 19. lipnja 1909. u novinama Frankfurter Zeitung objavio Carska palača u Splitu. Upozorenje. Hrvatski prijevod teksta nalazi se u knjizi Njega spomenika u … Continue reading U samom se Splitu i dalje traži rušenje građevine silovitošću i strašću kakve se nisu mogle promatrati ni u jednom drugom slučaju austrijske njege spomenika, a očitovale su se u bezbrojnim novinskim člancima, letcima, javnim okupljanjima, rezolucijama i prosvjedima. Čak ju se pokušalo zapaliti.[3]Stara je biskupska palača stradala u požaru 1924. godine.
Ništa manje jaka nije bila nepopustljivost boraca za očuvanje građevine. Još me je na samrtnoj postelji moj učitelj i prethodnik u službi dvorski savjetnik Riegl molio da ne popuštam po pitanju Biskupije. Bila je to uputa koju sam vjerno slijedio ne samo iz poštovanja prema tom nezaboravnom čovjeku, već i iz vlastitoga dubokog uvjerenja.
Ovaj dugotrajan i oštar sukob bio bi neshvatljiv da se radi samo o zgradi Biskupije. Njega spomenika u Austriji nažalost je prisiljena na kompromise zbog kojih su, radi mira i ostalih važnih interesa, morali biti žrtvovani i značajniji spomenici od Biskupske palače u Splitu, a zagovornici rušenja građevine vjerojatno ne bi bili stvorili tako jak i dugotrajan otpor da se radi samo o različitim procjenama značaja pojedine građevine. No ne radi se samo o Biskupiji, već o čitavom splitskom starom gradu.
Dva potpuno oprečna stajališta o obvezama prema čudnovatoj gradskoj strukturi koju okružuju zidine stare carske palače nepomirljivo su suprotstavljena, a ispod ove različitosti uvjerenja krije se najvažnija bitka koju naše vrijeme mora izboriti za staru i novu umjetnost.
I u Splitu se, kao i svugdje kod takvih pitanja, govorilo o prometnim problemima, o potrebi saniranja grada stvaranjem novih trgova i ulica. Zasigurno je jasno da bi se na rušenje jedne zgrade, u takvom shvaćanju obveza, trebalo gledati kao na početak nakon kojega bi trebalo slijediti potpuno preoblikovanje Dioklecijanove palače unutar zidina. Predočimo si što bi to značilo.
Postoji zasigurno mnogo gradova koji su ljepše smješteni, bogatiji umjetninama te po pojedinačnim građevinama zanimljiviji od Splita. Postoje i mnogi spomenici klasične umjetnosti koji, umjetnički sadržajniji, promatraču nude veći estetski užitak od ruševina monumentalne carske palače čiji jednostavni smještaj i provincijalne forme imaju manji značaj kao jedinstveni umjetnički doživljaj negoli kao poduka o procesu raspadanja i rustificiranja klasične umjetnosti. No ipak postoji malo gradova koji bi ostavljali tako duboki dojam u svakom posjetitelju koji razumije umjetnost od ove grandiozne pozornice svjetskopovijesne peripetije. Gorostasna građevina koju je monumentalnijom od svega što je prije ili kasnije nastalo u pokrajini na zabitoj morskoj obali stvorila svijest jednog rimskog cara koji je htio ovladati svijetom, pretvorila se u ruševine, no u tim je ruševinama procvjetao novi život – u punom smislu te riječi – te se povezao sa starim napuštenim zidinama u novi jedinstveni povijesni organizam koji se do današnjega dana razvijao u sliku koja, čini se, svoj postanak prije može zahvaliti velikom pjesniku negoli povijesti. Drugdje su se rimske ruševine očuvale samo ispod ili pored novih kulturnih slojeva, no u Splitu su s njima srasle, prožimaju ih ili obrubljuju
kao da je povijest nakanila na jednom mjestu stvoritimonumentalni simbol staroga i novoga svijeta u njihovoj uzastopnosti i genetskom povezivanju, ali ne u neplodnom obrascu, već kao tvorevinu s naizgled neiscrpnim pojedinostima koje povijesno i slikarski potiču maštu.
A ovaj ep od kamenih kvadara nastao spojem klasičnih ruševina sa srednjovjekovnim gradom sada bi trebalo regulirati, to jest širokim ulicama i trgovima preobraziti u moderni grad. Nije li to isto kao kad bi se Pasquina ili Marka Aurelija iskoristilo za kandelabre električnih svjetiljki? Upravo je smiješno u ovome kontekstu govoriti o prometnim potrebama. Njih nema ili su minimalne a čak i kad bi ih bilo morale bi ustuknuti pred višim obzirima, obzirima prema onome što je očuvano u starom Splitu i na što čitavo civilizirano čovječanstvo posjeduje pravo. U Splitu u tom pogledu nisu potrebne mnoge žrtve, budući da se grad može neometano širiti na sve strane, pa se eventualne prometne poteškoće u samom malenom starom dijelu grada može lagano ukloniti pomicanjem prometnih žarišta u ostale dijelove grada. A pitanje higijene! Zasigurno se treba reći: dificile satiram non scribere! Koliko toga postoji u Dalmaciji i u samom Splitu što bi se bez mnogo razmišljanja iz sanitarnih razloga trebalo poboljšati. Uskih ulica ima i drugdje u Dalmaciji, u Zadru, u Dubrovniku, u Šibeniku, u Kotoru i svugdje, jednako kao i u većini gradova južne Italije, one su bile zaštita Juga od sunčeve vrućine a ono što se drugdje treba podnositi, u Splitu se, gdje se na to vežu dragocjene vrijednosti, ne treba podnositi?
Razgovjetnije nego drugdje, u Splitu se vidi da su tehnički i humanitarni argumenti izgovor ili nesvjesno samozavaravanje, gesla na koja se možda ne bi spalo da ne postoji dublji uzrok borbe protiv sadašnje gradske slike. A taj uzrok treba, što oni koji imaju uvid u stanje priznaju, tražiti u umjetničkom uvjerenju i stajalištu. Postoji uvjerenje da se čini umjetnički dobro djelo ukoliko se ruševine palače oslobodi od ljuske srednjovjekovnih i kasnijih građevina, izolira ih se i oslobodi od svih kasnijih nedostojnih dodataka te ih se pusti da djeluju na promatrača u goloj veličini. Biskupiju se drži umjetnički bezvrijednom građevinom i ne razumije zašto bi ona trebala ostati u blizini divnog mauzoleja na koji bi se nakon uklanjanja građevine otvorio pogled, a slične se intervencije u različitim stupnjevima, od izoliranja pojedinih građevina do potpunog evakuiranja ruševina, želi provesti u ostalim dijelovima grada.
Radi se, dakle, o razlici umjetničkih stajališta koja čini osnovu sukoba oko Biskupije. U čemu se ona sastoji? Odgovoriti na ovo pitanje je tim važnije, što odgovor ne vrijedi samo za Split, već je od općega značaja.
Sve više prevladava uvjerenje da je 19. stoljeće bilo vrijeme najveće propasti umjetnosti. Nije da nisu postojali pojedinačni značajni umjetnici, oni nastaju u svim razdobljima, no opće razumijevanje umjetničkih vrijednosti je usprkos općem govoru o umjetnosti i ekstenzivnoj umjetničkoj djelatnosti potonulo možda dublje nego ikada ranije.
Veseleći se tome da su nadiđena, u pravilu smo zasigurno nepravedni prema neposredno prethodnim umjetničkim razdobljima, no danas smo dovoljno udaljeni od onih događaja za koje bismo objektivno mogli reći da se nikada nije tako jadno gradilo, da nikada nije bilo tako umjetnički potpuno bezvrijednih proizvoda umjetničkoga obrta, da se ukus društva nikada nije zadovoljavao tako sramotnim slikarskim i kiparskim proizvodima, kao u drugoj polovini 19. stoljeća. To se ne tiče samo određenih društvenih slojeva koji još nisu pridobiveni za umjetnost, poznajem ministarske urede i plemićke palače, bankarske kuće i umjetničke stanove u kojima nedostatak smisla za umjetnost i neukus slave razvratne orgije. Pri tom se ne radi ni o određenom narodu – Grci novoga vijeka: Talijani su najdublje potonuli – niti o određenom umjetničkom stajalištu među mnogima koji su prije bili stilski pravci nego li umjetničke struje. Ovdje nije mjesto tražiti razlog ovoj propasti umjetnosti, samo ga treba pokušati okarakterizirati u mjeri u kojoj je on važan za naše pitanje.
Zasigurno nije ispravno ako se o prošlim umjetničkim razdobljima govori kao o zlatnom dobu u kojem je svako umjetničko djelo stvoreno za sve, koje su svi razumijevali te u njima postoji samo jedna umjetnost koja je sve ljude povezivala u jedinstvenom duhovnom uzdizanju. Takva jedinstvenost umjetničke produkcije i razumijevanja umjetnosti moguće je samo u primitivnim stadijima umjetnosti; što su duhovno i moralno kompliciranija umjetnička djela, što više počivaju na individualnoj ideji i individualnom umijeću, to i uživanje u njoj zahtijeva određenu umjetničku kulturu i individualnu darovitost. Vjerovanje da su Michelangelove skulpture ili Tizianove slike bile umjetnost za sve, koje su svima govorile isto i koje su svi mogli razumijeti bilo bi sanjarija bez rudimentarnog poznavanja psiholoških preduvjeta uživanja u umjetnosti. Razumijevanje i recepcija umjetnosti i u ranijim su razdobljima bili diferencirani, iako ne tako bezgranično kao danas. No na svim stupnjevima
diferencijacije – a to je fundametalna razlika prema umjetnosti 19. stoljeća – počivao je i kod umjetnika i kod publike odnos prema umjetnosti određene sfere razumijevanja na stvarnom umjetničkom senzibilitetu. Okruživalo se samo umjetnošću koju se moglo razumijeti i koja je bila primjerena socijalnoj i individualnoj umjetničkoj potrebi, bez drskosti želje nadilaženja pa je stoga čitav život bio umjetnički usavršen, postojala je stvarna umjetnička kultura; ne zbog toga što je postojala opće razumljiva umjetnost, nego zato što je svugdje, od ponosne medičejske kapele do jednostavnih seljačkih soba, umjetnost u tisućostrukom stupnjevanju uvijek bila prava umjetnost, izraz umjetničkog htijenja, umijeća i uživanja u umjetnosti, ne samo besmisleni ukras, laž ili konvencija. Stoga je svugdje postojalo i pravo duboko strahopoštovanje prema umjetničkim djelima i prema onima čiji je umjetnički značaj nadilazio svakodnevni obzor, jer se znalo da su u njima utjelovljena viša umjetnička
volja, veća umjetnička snaga, pred kojima se valjalo klanjati bez drskosti identificiranja s njima. Time su velika umjetnička djela postala žarištem umjetnosti i jedinstvene umjetničke kulture te su oplođivala čitav umjetnički život.
No sve se to u 19. stoljeću pretvorilo u svoju suprotnost. U hotelskoj sobi (u malom provincijskom gradu) gdje pišem ove retke visi kolorirani otisak s prikazom Madonne della Seggiola a iznad portala zgrade Štedionice nasuprot hotela kopije Zore i Sumraka u štuku. Kakvo značenje ima Rafaelovo remekdjelo za regrute koji u pravilu posjećuju ovaj hotel, što govore Michelangelove figure malograđanima koji svoje ušteđevine nose u štedionicu? Nije li reproduciranje najjasniji dokaz da je nestao i posljednji pojam o umjetničkim kakvoćama izvornika a da je reprodukcija postala stupidni besmisao? Slične pojave susrećemo na svakom koraku u drugoj polovini 19. stoljeća. Nikada prije nije bilo tako velikog utroška (kvantitativnog) za nabavu umjetničkih predmeta i dekoracija gradova i zgrada, no radilo se o monumentalnim građevinama koje su izvedene u stilu talijanskoga Cinquecenta, Alhambre ili gotičkih katedrala, sve do namještaja kafića na uglu u stilu Luja XVI. i opreme spavaće sobe u stilu njemačke renesanse, gotovo posvuda o nepravoj umjetnosti koju je stvaratelj primijenjivao kao formulu a koju je naručitelj (najčešće zbog troškova) doživljavao kao nužni dodatak koji odgovara općim navadama, a koji mu nije govorio ništa više od onoga što je (ukoliko je bio povijesnoumjetnički školovan) pročitao u pregledu stilskih formi, čuo u preporukama umjetničkog poduzetnika ili pročitao u skladišnom katalogu. Izgubio se svaki stvarni umjetnički odnos prema umjetničkim vrijednostima prošlosti i sadašnjosti a zamijenili su ga s jedne strane knjiške predodžbe o stilovima, a s druge strane inferiornost umjetničkih potreba kao izraz neobrazovanosti i nekulture koja se očitovala u premazivanju, glatkom blanjanju, poravnavanju i uspostavi simetrije.
Ovo su dovoljno poznate okolnosti, no nepoznata je ili neizrečena činjenica da su one uzrok bijede takozvane njege spomenika: čistunsko ludilo, pošast restauriranja, sramotna borba protiv starih slika gradova i naselja. Nedostatak povijesnih interesa u posljednja tri naraštaja nije bio kriv za sustavno uništavanje starih umjetničkih djela i umjetničkih vrijednosti, koje je u posljednje vrijeme, ne uvijek na farizejski način, stalno imalo glavnu riječ u pitanjima ove vrste; jednako tako ni nedostatak pijeteta nije bio stvarni uzrok brojnih vandalizama koji su počinjeni: neka su stoljeća imala mnogo manje pijeteta a da nisu počinila takva pustošenja. Pijetet 19. stoljeća bio je, što se jednom treba otvoreno reći, nekultiviran, šeprtljav, šarlatanski pijetet, koji je i tamo gdje je htio biti koristan samo štetio, jer nije znao što je kod umjetničkih djela bitno, ovaj pijetet umjetnički (ne u socijalnom značenju riječi) slijepog plebejstva, koji si je davao za pravo svojim, umjetnosti stranim, predodžbama o umjetnosti i stilu umjetnička djela prošlosti zaštitom uništiti. Jer kako bi ljudi kojima su najjednostavnija umjetnička rješenja u njihovu okruženju bila knjiga sa sedam pečata, kojima je umjetnost bila samo socijalna obveza (ili socijalno zlo) a stil idejni pojam, kako bi trebali prodavači koloriranih grafika i gipsanih odljeva, prijatelji krilatice Uredi svoj dom, proizvođači kuća i ulica, umjetnički špekulanti i učenjački filistri u sprezi, kojima je umjetnost bila tržišno dobro ili mudrost pri ispijanju piva i čitanju novina, snobovi koji su umjetnička djela mjerili prema cijenama i autoritetima, proroci arheologije, poklonici nauka o stilovima, umjetnici koji su svoju umjetnost naučili iz knjiga, kako bi trebala jedna sveopćost u kojoj su svi ovi elementi bili vodeći i presudni, razumijeti što je važno pri zaštiti starih spomenika. Kako su mogli očuvati i od oštećenja sačuvati ono o postojanju čega nisu imali pojma, ono što je najvažnije kod umjetničkih djela prošlosti i sadašnjosti! Ono što ne počiva na pravilima stila i apstraktnim umjetničkim pojmovima: beskrajno diferencirani, konkretni, vremenskim i prostornim preduvjetima, umjetničkim individuama i sudbinama spomenika određeni umjetnički sadržaj!
Tako je pijetet nužno svugdje gdje je nadilazio defenzivne prosvjede protiv uništavanja (a najčešće se o tome radilo) morao načiniti samo zlo. Nije štitio ono što je na spomenicima bilo vrijedno nego se trudio stara umjetnička djela urediti prema onome što mu se činilo vrijednim a to nisu bile individualne umjetničke vrijednosti nego antikvarni recepti, teoretske stilske dogme i ogavne banalnosti. Kada se do temelja istraži historijska rekonstruiranja i restauriranja lako se otkrije, da se historijsko u najboljem slučaju prema izvornom umjetničkom djelu slično ponašalo kao spomenuta oleografija izvorne Rafaelove slike, a najčešće nije bilo ništa drugo doli historizirajuće utjelovljenje osupnjujućeg nedostatka stila i ukusa koje se može promatrati kod većine umjetničkih proizvoda druge polovine 19. stoljeća. Ranija umjetnička razdoblja su često provodila radikalne zahvate na starim umjetničkim djelima. Dodavali su umjetnost, a ono što su pošteđivali ostajala je umjetnost pa se stoga u konačnici moguće pomiriti s preinakama. Zaštita spomenika 19. stoljeća sastojala se od toga da se zanimljiva, najljepša, nezaboravna
umjetnička djela pod izlikom tehničkog saniranja ili čistoće stila (često i bez takve izlike) i u starim dijelovima i u dodacima snizilo na razinu uobičajenih umjetničkih i stilskih predodžbi te ih se tako preoblikovalo u sramotnu parafrazu tadašnje umjetničke nemoći, drugim riječima ih se uništilo kao umjetnička djela. Između takozvanih stilu primjerenih obnova i pregradnji srednjovjekovnih plemićkih gradova i katedrala i nepodnošljivih općih mjesta gotike na vilama, gradskim vijećnicama i u skladištima namještaja, između raskošno popravljenih crkvenih interijera i prazne razmetljivosti bulevarskog restorana, između regulacijskih atentata na stare gradove i ulica s najamnim kućama koje nalikuju pustinji, trgova koji nalikuju mučilištima, reprezentativnih javnih građevina koje nalikuju odbojnim nakazama ili smiješnim maskeradama, između ideala oslobađanja spomenika i modernih kipova, postavljenima na tobožnji ures trgova, koji odgovaraju estetici uresnih društava, samo izvanjski postoji razlika a nikada u ovome: povezuje ih ista najniža točka umjetničkog senzibiliteta, susreće nas i ovdje i ondje ista umjetnost sa ili bez historijske prerušenosti, prividna umjetnost koja se prema pravoj, i novoj i staroj ponaša kao panoptikum prema životu.
U tome leži najvažniji i najteži problem njege spomenika. Jer iako su naglašavanje izvornosti i nužnosti očuvanja spomenika u njegovoj izvornoj ili povijesnoj posebnosti (glavni argumenti kojima se borimo) shvatljivi mnogim literarno i znanstveno obrazovanim ljudima te poneki stara umjetnička djela čuvaju od uništenja i lišavanja, ipak će se raditi o sporadičnim najčešće silom iznuđenim uspjesima sve dok kvalitete stare umjetnosti za očuvanje kojih se borimo u širem društvu ne počnu nalaziti razumijevanje i odjek, što nije moguće bez dalekosežne promjene općeg odnosa prema umjetnosti.
A odakle bi ona međutim trebala doći?
Nadamo se novoj umjetnosti kao da se u posljednje vrijeme prečesto nije doživjelo da se dobra strana novih umjetničkih djela brzo u općoj umjetničkoj produkciji pretvorila u novi neukus. Drakonske mjere opće prirode ne koriste ništa više od slatkorječivih poduka; samo pobuđuju nepovjerenje. Tom cilju teško može pridonijeti apeliranje na ljubav prema zavičaju koja počiva na pojmovima, a ne na umjetničkom doživljaju. Ona u
najboljem slučaju stare recepte nadomješta novima koje se može lokalizirati. Kao i u svim pitanjima u kulturi, odlučujući su primjeri i uvjerenje pojedinih osoba, njihova neustrašivost u borbi koja potakne i druge. Važna pitanja se moraju neumoljivo izboriti usque ad finem, do kraja, jer se jedino tako može probuditi srodne duhove te stvoriti kristalizacijske točke nove umjetničke kulture.
Nečuvena ilustracija ovakvoga činjeničnog stanja je borba za Split gdje valja spasiti jedan od najneobičnijih gradova svijeta, jedinstvenoga svoje vrste, od pogrešnih savjeta i njima pogrešno usmjerenoj volji vlasnika i najbližih imenovanih zaštitnika od opasnosti pretvaranja u pravilni dikasterijski grad s pojedinačnim ruševinama koje vrijedi vidjeti, opasnosti kojoj su i ove ruševine umalo postale žrtvom, jer ih se, proistječe iz službenoga izvješća, u žaru rušilačkih promjena zaboravilo sanirati.
Izvješće Ravnateljstva Austrijskog arheološkog instituta Ministarstvu bogoštovlja i nastave o Dioklecijanovoj palači u Splitu
Beč, 7. prosinca 1907.
Potpisani, imajući čast proslijediti njemu nedavno poslani protokol o sjednici Povjerenstva za Dioklecijanovu palaču u Splitu 25. rujna o. g. uz molbu za blagonaklonim zaključkom, vjeruje kako kao obrazloženje svoga stajališta zauzetoga na savjetovanju mora navesti sljedeće.
Bilo je to u srpnju 1873. kada su Alexander Conze (od 1877. u Berlinu), Alois Hauser (†) i George Niemann na povratku s iskapanja na Samotraki u svojstvu visokog izaslanstva boravili u Splitu, kako bi na osnovu autopsije izvijestili o restauriranju katedrale (Dioklecijanovog mauzoleja). U svojem su elaboratu između ostaloga predložili otkupom i rušenjem kuća i brvnara od kojih su neke bile ugrađene u peripter,[4]U izvorniku doslovno „kolonada peristila uz katedralu“. a ostale sužavale prostor oko katedrale, osloboditi građevinu. Izoliranje katedrale bilo je geslo koje je potaknuto u ono doba vrijedilo tri desetljeća te se kao njegovu posljedicu s trga uklonilo kavanu Caffé del Tempio, hospicij poljudskih franjevaca i ostale brvnare. Izuzevši nekoliko manjih uklanjanja koja bi se u budućnosti mogla pokazati poželjnima, može se prema uvjerenju potpisanoga ovu zadaću u bitnom držati ispunjenom. Ukoliko bi se po njemu nastavilo djelovati značilo bi to dosada ispravno primijenjeno načelo dovesti ad absurdum. Potpisani stoga nije mogao odobriti s tom namjerom češće raspravljano rušenje stare Biskupije na sjeveroistočnoj strani katedralnoga trga. Oktogonalna građevina katedrale je i unutar sklopa Palače, dakle od samoga početka, bila smještena u ne preširoko dvorište. Iako se Katedrali okrenuti zidovi Biskupije ne poklapaju potpuno s potezom dioklecijanskih kolonada, oni ipak ugrubo odgovaraju izvornome konceptu. Ovo razmatranje, a manje umjetnička i historijska vrijednost same građevine, koju se možda ne bi trebalo previsoko ocijeniti, odredilo je da se potpisani zajedno s predstavnikom Središnjeg povjerenstva založi za očuvanje Biskupije. Budući su se splitski gradonačelnik[5]Načelnik splitske općine tada je Vicko Mihaljević (1861-1911). i predstavnik Dalmatinske vlade tome suprotstavili, nije se ni ovoga puta moglo postići željeni sporazum te je odluka povjerenstva o ovom važnom pitanju morala biti odgođena za iduće zasjedanje. Potpisani je međutim doživio zadovoljštinu jer su se dva člana Povjerenstva za Dioklecijanovu palaču koji su već napola bili pridobiveni za rušenje, profesor Niemann i vladin savjetnik Bulić složili s njegovim argumentima, a i predsjedavajući se, namjesnički vijećnik Madirazza,[6]Frane Madirazza (1885-1929), od 1907. do 1910. djelovao kao poglavar Splitskog kotara. priključio ovom mišljenju. Čak mi je iskazao počast uobličivši jednu zamisao izrečenu u svrhu reambuliranja palače (da se, po uzoru na Firencu, Sienu i Orvieto, Biskupsku palaču preuredi u Operu del duomo) u konačni prijedlog.
Posljedice rušenja mogle bi biti fatalne. Trg bi izgubio umjetničku zatvorenost te bi relativno mirnu pozadinu zamijenila vrlo nemirna i mnogostruko rastrgana s crkvama sv. Filipa i Dušica te uglavnom siromaških privatnih kuća. Gotovo bi se sigurno provedeno činjenično stanje držalo napodnošljivim a saniranje počinjenih grešaka bilo bi mnogo skuplje od doduše hitno potrebnog renoviranja jako zapuštene Biskupije. Daljna posljedica bilo bi rušenje kapele sv. Roka koje je gradonačelnik već predvidio. Kapela sv. Barbare, s kojom ova graniči, već se odavno drži predanom istoj sudbini. Potpisani posjeduje premalo tehničkih uvida a da bi smio tvrditi da je građevni blok kojega tvore dvije kapele potreban potporanj statici arkada Peristila koje se na njih naslanjaju, no vjeruje da bi ispitivanje u tom pogledu također bilo preporučljivo. U svakom slučaju bi tako dalekosežni zahvati povijesnu sliku splitskoga glavnoga trga ne samo narušili, nego potpuno uništili. Zadržavanje povijesnoga sklopa potpisanome se čini samo po sebi razumljivom obvezom čak i kada je ponešto od onoga što valja čuvati umjetnički sporno – što je u Splitu nedvojbeno slučaj – te čak kada bi to značilo novo izopačenje onoga što je nekoć postojalo.
Rekonstrukcija u izvorno stanje se svugdje gdje je primijenjena pokazala kao sumnjiv eksperiment, u najboljem slučaju kao teško raspoznatljiva krivotvorina izvornoga, da bi nakon stečenih iskustava bilo neodgovorno na jednom tako jedinstvenom spomeniku kakav je Palača Dioklecijana pokušavati to isto.
Oduševljava oslobađanje stražnjega zida Krstionice. Samo je još jedan ugao hrama ostao u susjednoj kući, no u skoroj bi budućnosti i ovaj ostatak trebao biti oslobodođen od modernoga obzida. U velikoj je mjeri poželjno skorašnje oslobađanje glavnoga trga od skela koje su ondje već desetljećima. U međuvremenu je stasao čitav naraštaj koji nije doživio raskošan pogled na Peristil bez ove smetnje. Tehnički komplicirano i zbog toga skupo će biti konzerviranje Rotonde,[7]Misli se na Vestibul. čije gornje opeke toliko prijete urušavanjem da je Povjerenstvo za Dioklecijanovu palaču držalo nužnim Općini preporučiti zatvaranje javnoga prolaza.
S jedne strane ove zadaće iziskuju veća novčana sredstva od dosad utrošenih na očuvanje Palače, s druge pak strane ružna nagrda Porte auree balustradom ženskoga samostana koji se nalazi iznad ili, još gore, novogradnja dotičnog gospodina Sava na južnom pročelju na Rivi kojom se upravo ruga djelatnosti Povjerenstva za Dioklecijanovu palaču ukazuju na nedostatak zakonske osnove za uspješno djelovanje ovoga povjerenstva. I u jednom je i u drugom smislu povjerenstvo na svome posljednjem zasjedanju postavilo određene zahtjeve koje potpisani ne smije oklijevati preporučiti podrobnijem ispitivanju i blagonaklonom podupiranju.
Iz Izvješća Središnjega povjerenstva Ministarstvu bogoštovlja i nastave o Dioklecijanovoj palači u Splitu
Beč, 26. lipnja 1908.
Ponovo je, na najsvečaniji način, časna dužnost Države briga za očuvanje Dioklecijanove Palače u Splitu, u posljednje vrijeme prije svega odobrenjem znatnih novčanih sredstava za kupnju i uklanjanje pojedinih nagrđujućih građevina kao i za arhitektonsko snimanje. Radi se o spomeniku iznimnoga značenja kojega se ne samo zbog osobnosti graditelja nego i zbog svoje važnosti za povijest antičke arhitekture treba ubrojiti među najvažnije povijesne dokumente ne samo u Austriji, već i u čitavome svijetu. Ovom značenju odgovara činjenica da je c. kr. Ministarstvo postavilo posebno Povjerenstvo koje bi se trebalo savjetovati o mjerama za očuvanje Palače. Ovo povjerenstvo postoji već jedan lustar,[8]Pet godina. održalo je niz sjednica te se velikom požrtvovnošću i energijom trudilo riješiti pitanja koja se tiču sudbine Palače. Ipak se dosadašnje mjere ne mogu držati zadovoljavajućima. Uzroci za to su različiti. U njih pripada nedostatak pravnih mjera koje bi u svim razmatranim slučajevima zajamčile uspjeh državne intervencije. Veliki i važni dijelovi Palače su u privatnom vlasništvu pa uvijek prijeti opasnost da će se na ovim dijelovima dogoditi namjerna oštećivanja zatečenoga stanja, kako se to prošle godine na posebno žaloban način zbilo na jednom od najvažnijih dijelova
Palače. Na zapadnoj strani Palače, na impozantnom morskom pročelju, vlasnik kuće je usprkos energičnim prosvjedima Povjerenstva za Dioklecijanovu palaču dao rekonstruirati dio pročelja koji se nalazi u njegovu posjedu, pri čemu su očuvani dijelovi arhitektonske raščlambe zidina Palače povezani s modernim dopunama i uklopljeni u nametljivo moderno pročelje, što je možda gore nego da se odmah potpuno uništilo stare fragmente. Kakav bijes bi obuzeo zainteresirane krugove da se nešto slično dogodilo u Rimu! U Splitu se takve nekulturne devastacije mora mirno podnositi jer ne postoji pravno sredstvo koje bi vlasnike starih dijelova Palače moglo spriječiti da svojim posjedom gospodare i upravljaju prema vlastitom nahođenju. Tako sve državne mjere za zaštitu Palače ostaju iluzorne dok se ne stvori zakon koji bi na ovaj ili onaj način spomenik udaljio od samovolje vlasnika.
Nedostatak pravnih mjera nije jedini razlog zašto državna briga za dijelove Palače u privatnom vlasništvu dosad nije postigla rezultate kakvi bi bili dostojni države s kulturnim identitetom.[9]U izvorniku: Kulturstaat. Stanje onih dijelova Palače na kojima bi bila moguća neposredna državna intervencija je daleko od onoga kakvo bi zahtijevali značenje spomenika i najprimitivnija javna briga o građevinskom stanju starih spomenika. Pred dvije godine je kamen koji je pao sa svoda Rotonde usmrtio jednoga splitskoga liječnika, a valja se pribojavati trenutnog urušavanja čitave Rotonde. Ista bojazan vrijedi i za zidine uz Portu argenteu. Pojedini dijelovi Peristila se nalaze u žalosnom stanju, a prema konstataciji profesora Niemanna ugroženo je i krunište Porte auree, tako da se s čuđenjem valja priupitati kako je moglo doći do toga da su usprkos tako izvanrednim mjerama za zaštitu Palače najvažniji dijelovi spomenika pred raspadanjem.
Glavnu krivnju za ovu žalosnu činjenicu snosi neispravan cilj koji je postavljen u brizi za Palaču. U središtu rasprava o sudbini Palače godinama je u Povjerenstvu za palaču i izvan njega bilo pitanje Biskupije. Stara biskupska rezidencija koja s ostalim zgradama okružuje katedralu s istočne strane jednostavna je no dojmljiva građevina 17. stoljeća. Predstavnici grada su se nakon što je izvan Palače izgrađena nova biskupska rezidencija odlučili za projekt kupnje i rušenja stare biskupije, o svrsishodnosti kojega su mišljenja dugo bila podijeljena.
Predstavnici grada su namjeru rušenja obrazlagali prometnim i sanitarnim razlozima te estetskim prednostima koje bi sa sobom donijelo uklanjanje građevine i s time povezano oslobađanje dijela katedrale pri čemu je ozbiljno u razmatranje uzet samo posljednji razlog. Za promet, koji unutar Palače može igrati samo minornu ulogu, rušenje Biskupije značilo bi proširenje ulice, a to bi za ukupni promet bilo nevažno. Na njega se trebalo ograničiti radi sprečavanja žrtvovanja ostalih dijelova Dioklecijanove palače, a što se već otpočetka moralo označiti neprijepornim. Sanitarne prednosti na koje se pozivalo a koje bi
nastale stvaranjem širega trga isto se tako nije moglo ozbiljno razmatrati jer bi se taj trg nalazio na periferiji četvrti unutar zidina Palače, a želja za više zraka i svjetla bila bi opravdana samo u uskom spletu uličica središnjega dijela Palače. Doista su ovi praktični razlozi postajali sve manje bitni; na pretposljednoj sjednici Povjerenstva za Palaču splitski je gradonačelnik konačno izjavio da je glavni motiv uklanjanja Biskupije želja za oslobađanjem Katedrale, želja čiji krajnji cilj znači ideju isolamenta.
Ova je zamisao neposredno ili posredno bila pozadina ili glavni sadržaj svih rasprava o Palači te je do sada paralizirala sve pothvate očuvanja i saniranja. Pritom se radi o sljedećem: u ruševine Palače je, poznato je, ugrađen srednjovjekovni grad. Dioklecijanov mauzolej je posvećen Mariji i preuređen u crkvu splitskih biskupa. Među ruševinama Palače nastale su, okruženi visokim zidinama Palače, nove zgrade, ulice i trgovi a postupno se na polju ruševina razvio grad jedinstven u svojoj vrsti, grad u kojemu su se moćni ostaci rimskoga spomenika zajedno sa srednjovjekovnim gradskim sklopom i s onim što je iznjedrilo umjetničko stvaralaštvo mnogih stoljeća spojilo u arhitektonske vedute koje nadmašuju najsmjelije Piranesijeve fantazije i kojima se mnogo toga u Austriji po slikovitosti dojma ne može staviti uz bok.
Ideja isolamenta, oslobađanja Dioklecijanove palače, nastala je u nesretnom razdoblju povijesti starih spomenika u kojem je antikvarni interes zamijenio umjetnički odnos prema starim spomenicima, vremenu diletantskog dogmatizma koji je jedinom vrijednom umjetnošću držao uvijek stil u žarištu vlastitoga studija a sve dodatke koje je spomenik dobio u drugim vremenima i stilskim formama držao neprimjerenima dostojanstvu građevine. Odstranjivanje svih kasnijih dogradnji u Palači držalo se idealom kojemu valja težiti. Čitavi grad, srednjovjekovni i novovjekovni Split, valjalo je uništiti kako bi se antičke građevine pojavile bez svih kasnijih dodataka. Budući da ovaj divovski projekt – trebalo je srušiti mnogo stotina zgrada – nije bilo moguće provesti odjednom, valjalo ga je provoditi u etapama. Prema potrebi je valjalo kupiti i srušiti pojedine kuće (kako se to dogodilo s kućama Jožević i Romagnolo) a prije svega ukloniti sve građevine uokolo Katedrale. Htjelo se ukloniti i kor Katedrale, a Katedralu izmjestiti kako bi od Dioklecijanovog mauzoleja, kojemu bi se otuđilo dragocjenu mletačku opremu, stajalo samo ogoljeni zidovi. Uklanjanje Biskupije značilo bi zauzimanje za ovu ideju u okružju Katedrale.
Kada su u našem odnosu prema spomenicima prevladali novi pogledi u kojima nijedan stil nema kanonsku vrijednost, a uklanjanje kasnijih dodataka ne znači izraz pijeteta prema spomeniku, ideja isolamenta je naišla na krajnje nepovjerenje. S arheološkoga bi se stajališta rušenje jednog osebujnoga i dojmljivoga grada moglo dovesti u pitanje samo ukoliko bi eventualna iskapanja značila iznimnu korist za znanost kao na Forumu Romanumu. No o tome se u Splitu ne može govoriti jer se osim temelja ne može očekivati važne nalaze. Inače prema modernim stajalištima nema razloga za oslobađanje, a šteta koju bi prouzročilo bila bi neizmjerna. Za ostatke Dioklecijanove palače isolamento ne bi imao koristi. Ono što je u okviru živog organizma, okviru koji su stvorila stoljeća prvorazredna dragocjenost, kao što je to antička kameja u baroknom prstenu, moralo bi nakon rušenja srednjovjekovnoga Splita postati žalosnom ruševinom kakvih je iz antike sačuvano mnogo a čiji se dojam ne da usporediti s onim čemu se u Splitu možemo diviti, gdje upravo u spoju sa srednjovjekovnim i novovjekovnim umjetničkim stvaralaštvom ruševine klasičnoga spomenika djeluju kao divovska ostavština prošlosti. Samo oni koji nikada
nisu polagali računa na preduvjete umjetničkoga djelovanja staroga spomenika mogu vjerovati da bi za Dioklecijanov mauzolej bilo dobro ukloniti kasniju dragocjenu opremu a prostor ostaviti praznim ili srušiti sve zgrade uokolo i osloboditi središnju građevinu kako bi se pojavila u izdvojenosti karakterističnoj za udžbeničke klišeje koja se mašti građevnih poslovođa pričinja estetskim postulatom, ali koja proturječi svim tradicijama umjetničke kulture a uništila bi dokumentarno značenje sklopa skupine zgrada i njihovo slikovito ugođajno djelovanje.
Isolamento ne bi bio koban samo za antičke dijelove grada. Daleko smo od onog vremena u kojemu je prije svega antičkoj umjetnosti davana prednost kao jedinoj vrijednoj apsolutnoj umjetničkoj normi. Iz kasnijih vremena Split nudi mnoštvo važnih i zanimljivih umjetničkih proizvoda i bez sumnje bi bio vandalizam kada bi ih se iz doktrinarnih razloga žrtvovalo na oltaru oduševljenja klasičnim ruševinama.
Pri tom bi se uništilo ne samo pojedine važne spomenike srednjovjekovne i novovjekovne umjetnosti nego i, što bi bilo još žalosnije, čitavi stari dio Splita, grad koji je sam po sebi čudnovati spomenik a čije ulice i trgovi svojom zatvorenošću i slikarskim dojmom ostavljaju neodoljivi čar na svakoga tko je otvoren dojmovima takve vrste. Isolamentom bi se odustalo od grada koji spada u najzanimljivije i najdojmljivije uopće, a zamijenilo bi ga se poljem ruševina bez važne znanstvene koristi koje bi, da je nastalo barbarskim bijesom, možda pobuđivalo historijske kontemplacije, no koje bi kao tvorevina moderne brige o spomenicima kod svih ljubitelja umjetnosti izazvalo krajnje negodovanje.
Srećom je pobjednički pohod novih poimanja zadaća prema starom spomeniku bio brži od napredovanja projekta. Nova stajališta prema kojima svaki spomenik u svojoj zatečenoj povijesnoj formi, a napose povijesne gradske slike moraju sačinjavati predmet najvećega pijeteta, nadvladali su u Povjerenstvu za Dioklecijanovu palaču tako da je pri posljednjem zasjedanju većina bila ne samo protiv isolamenta već i u konkretnom slučaju i protiv rušenja Biskupije, manje iz obzira prema ovoj građevini nego li iz procjene da bi rušenje građevine i oslobađanje ovog dijela Katedrale krivotvorili historijsku formu okruženja Katedrale te umjesto sadašnjeg povijesno nastalog i krajnje dojmljivog sklopa ovoga dijela grada brutalnim probijanjem ambijentalnog okruženja Mauzoleja uspostavilo jednu banalnu, povijesno i umjetnički potpuno neosnovanu panoramu. Nakon što se ovo pitanje iako ne i formalno, ali stručno prema uvjerenju većine Povjerenstva moglo držati riješenim, prirodno neizbježni zahtjevi za očuvanjem Palače došli su u prvi plan. Za dugogodišnjih savjetovanja oko Biskupije antički su se dijelovi Splita sve više bližili potpunom uništenju. I o tome se savjetovalo, no bez sporazuma o mjerama koje valja poduzeti ili bez energičnog zauzimanja za ostvarivanje onih mjera čiju svrsishodnost se priznavalo. Prema stajalištu Središnjega povjerenstva sljedeći bi prijedlog trebao voditi preko mrtve točke akademskih rasprava i dati mogućnost sprovesti u djelo ono što zahtijeva pijetet prema spomeniku. Izradu projekta tehničkoga saniranja Palače trebalo bi povjeriti potpuno kompetentnom stručnjaku.
Budući da se ništa ne smije dopunjavati ili rekonstruirati, za taj pothvat nije potreban renomirani arhitekt nego čovjek koji razumije nova načela zaštite spomenika a svoju zadaću ponajviše vidi u iznalaženju sredstava i načina kako ono što se očuvalo do našega vremena očuvati i za budućnost a da se pri tom ne naruši izvornost i sadašnji dojam ruševine. Požrtvovna je to zadaća ispunjenje koje će biti to bolje što će provedeni radovi biti manje vidljivi, a istodobno i krajnje komplicirana osobita po tome što isključuje provedbu uobičajenih shematskih sanacijskih mjera te ju valja samostalno riješiti, kamen po kamen. Najbližu analogiju nude i sanacijski radovi provedeni na Palatinu, Forumu Romanumu i rimskim termama koje projektant neophodno treba poznavati ili upoznati, bilo kao uzor bilo radi izbjegavanja tamo počinjenih grešaka.
Ukoliko bi se u potpunosti prihvatilo sve učinjeno u sličnim sanacijskim radovima u Rimu, što zasigurno neće biti slučaj, projekt sanacije Dioklecijanove palače bi se zbog jedinstvenosti spomenika trebalo razmatrati kao problem kojega tek valja riješiti, problem koji zahtjeva projektanta kod kojega se može pretpostaviti da će se ljubavlju i razumom potruditi oko rješenja.
M. Dvořák
Izvori ilustracija:
Portret Maxa Dvořáka Antona Kolma. https://hr.wikipedia.org/wiki/Max_Dvo%C5%99%C3%A1k#/media/Datoteka:Max_Dvorak.jpg
Slika 1-6, 8-9, 11-14: Izvorne ilustracije iz Dvořákova članka o Splitu iz 1909. https://digi.ub.uni-heidelberg.de/diglit/kjbzk1909_beibl/0075
Slika 7: George Niemann, Prikaz istočne strane Dioklecijanove palače u Splitu 1907. https://commons.wikimedia.org/wiki/Diocletian%27s_Palace_(Split)#/media/File:Der_Palast_Diokletians_in_Spalato_-_Niemann_-_Tafel_02_-_Ostmauer_um_1907.jpg
#/media/File:Der_Palast_Diokletians_in_Spalato_-_Niemann_-_Tafel_02_-_Ostmauer_um_1907.jpg){kind=link}
Slika 10: Tlocrt Dioklecijanove palače iz knjige Kowalczyk-Gurlitt, Denkmäler der Kunst in Dalmatien, Wien 1910. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Tafel_001b_Spalato_-_Grundriss_vom_Kaiserpalast_-_Prof._Bulic_um_1900.jpg
References
| ↑1 | Restaurierungsfragen: III. Spalato, Kunstgeschitliches Jahrbuch der k. k. Zentralkommission 3, 1909, stupci 117-142. Preveo Franko Ćorić. Usp. F. Ćorić, Max Dvořák: Restauratorska pitanja – Split, Kulturna baština 38, 2012, 141-162. |
|---|---|
| ↑2 | Među njima i Cornelius Gurlitt, koji je 19. lipnja 1909. u novinama Frankfurter Zeitung objavio Carska palača u Splitu. Upozorenje. Hrvatski prijevod teksta nalazi se u knjizi Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, Zagreb 2019. |
| ↑3 | Stara je biskupska palača stradala u požaru 1924. godine. |
| ↑4 | U izvorniku doslovno „kolonada peristila uz katedralu“. |
| ↑5 | Načelnik splitske općine tada je Vicko Mihaljević (1861-1911). |
| ↑6 | Frane Madirazza (1885-1929), od 1907. do 1910. djelovao kao poglavar Splitskog kotara. |
| ↑7 | Misli se na Vestibul. |
| ↑8 | Pet godina. |
| ↑9 | U izvorniku: Kulturstaat. |