Proglas Hedvige Eleonore, 1666.

da ih često drugi premještanjem prisvajaju i razgrađuju, što bi posebno trebalo osuditi i zabraniti, jer bi se takvi spomenici trebali cijeniti kao stvari koje su same po sebi kao zadužbine zaštićene od svake zloupotrebe i oskvrnuća, jednako kao što našim precima i čitavom našem kraljevstvu donose besmrtnu slavu. Zato trebamo s velikim marom slijediti naše pretke, švedske kraljeve, u svemu tome, i posebno javno potvrditi da smo nezadovoljni ovakvim neredom kako je gore opisan, kao i da ćemo odsada štititi i voditi brigu o svim takvim stvarima a u vezi daljeg nezakonitog postupanja s njima, pa smatramo dobrim i nužnim narediti i zapovjediti svim našim podanicima, kojih se to u bilo kojem smislu tiče, da snagom ovog svog općeg proglasa od njih tražimo i naređujemo im prvo, da se odsada nitko, tkogod on bio, ne smije usuditi na bilo koji način oštećivati ili uništavati gradske kuće, utvrde, bedeme ili kamene mogile koje se još mogu naći na ovom ili onom mjestu, kolikogod da je od njih ostalo; ne smiju im se ni na  koji način uništiti postolja ili kamenje na kojem možda ima zapisa u runama, nego ih treba neoštećene ostaviti na njihovim pravim prijašnjim mjestima; isto tako treba postupiti sa svim velikim zemljanim mogilama i humkama u koje su mnogi kraljevi i drugi plemenitaši postavili svoje grobove i počivališta, budući da mi sve takve stare spomenike koji se nalaze na nekom od naših ili krunskih posjeda, bilo da su u našem vlasništvu ili za nju ubiremo porez, bilo da pripadaju nama ili su ranije pripadali a sada se na neki način otuđili, moraju se od svakog samovoljnog oštećivanja zaštititi, baš kao da su isključivo naše vlasništvo, i potpunoma osloboditi obveza te dopustiti da ih uzmemo u našu kraljevsku brigu i zaštitu. Za ostalo ćemo zahtijevati od naših vjernih podanika među vitezovima i plemstvom, da ništa manje ne brinu o očuvanju nekih takvih starina, koje se nalaze na nekom od njihovih imanja, koje je od starine oslobođeno poreza,  i da im pruže onakvu brigu kao što zahtijeva naš milostivi cilj, vrijednost samog predmeta i njihova vlastita čast, što sve treba biti jednako važno. Zatim nalažemo i da se nikome, bio on velik ili malen, duhovnik ili svjetovnjak bilo kojeg staleža ili položaja, ne može dozvoliti ili dopustiti da krade ili pljačka kraljevsku, kneževsku ili drugih plemenitih osoba grobnice, kojih još uvijek ima u uništenima ili još postojećim crkvama i samostanima, i još manje da ih za vlastite grobove zamijeni ili na neki način neovlašteno prisvoji njihovo staro i zakonito vlasništvo. Isto tako da želimo da sve crkve i samostani zajedno s njihovim tkaninama, priborom, ukrasima na zidovima i prozorima, slikama ili svakovrsnim inventarom koji  bi netko mogao smatrati vrijednim spomena, isto kao i grobovi i pokapališta svih mrtvih i pokojnih što se nalaze u crkvama ili na grobljima, dobiju onu brigu, mir i sigurnost koje svojim kršćanskim utemeljenjem, uporabom i korištenjem kroz mnoge godine zaslužuju; tako da se na kraju sve stvari, ma kako bile malene u očima nekih, koje su jednako tako podignute za obilježavanje ili u spomen nekog povijesnog događaja, osobe, mjesta ili porodice, moraju brižljivo uzeti u obzir i treba se starati o njima, a ne dozvoliti da itko i najmanju od njih ošteti  ili uništi. A ako se netko usudi činiti suprotno ovomu i na neki način prekrši našu naredbu, past će u našu  nemilost, i  ne samo zato nego i jer je prezreo našu zapovijed i nezakonito zanemario dužnost; ako bi neki bliski susjed zlorabio, pravio nered ili oštetio neku od stvari koje su u ovom našem proglasu spomenute, onda naređujemo najozbiljnije da sve to poslušno i bez neke prisile popravi i dovede u prijašnje stanje. Zbog čega mi i najozbiljnije naređujemo ne samo našem državnom namjesniku u Stockholmu, glavnim namjesnicima, namjesnicima, kotarskim poglavarima, gradonačelnicima i vijećnicima u gradovima, zapovjednicima, i majordomima, da se pobrinu o ovom našem proglasu temeljito i ozbiljno; također i nadbiskup, biskupi, nadglednici, crkvenjaci i pastori u čitavom našem kraljevstvu, neka ga svatko u svom mjestu objavi općinstvu i isto tako pazi na one stvari koje se nalaze u njihovim biskupijama, župama i pojedinim crkvama, a sastoje se od gore spomenutih umjetnina; u tom duhu mi naređujemo svima zajedno koji znaju za njih ili slučajno imaju neke takve stvari ili stare rukopise, knjige, pisma, kovanice ili pečate, da o njima obavijeste svoje svećenike ili naše časnike što smo putem njih objavili ovaj proglas, da se može dalje u vezi te prijave narediti da se poduzme što je potrebno. Prema tome moraju svi zajedno i svatko za sebe posebno postupiti poslušno i kako je red. Kao daljnju potvrdu dali smo proglas našim kraljevskim tajnim pečatom i potpisom naše visokocijenjene i ljubljene drage gospođe majke,  te drugih naših i našeg kraljevstva skrbnika i vlade potpisima ovjeriti. U Stockholmu, 28. studenog godine 1666.

HEDVIGA ELEONORA

pečat

Sewedh Bååt, u.z. Vrhovni sudac

Gustaff Bauer, u.z. Vrhovni zapovjednik vojske

Gustaf Otto Steenbock, Vrhovni zapovjednik mornarice

Magnus Gabriel de la Gardie, Kancelar

Gustavus Soop, u.z. Kraljevski rizničar