Dirks, Treba smoći hrabrosti, 1947.

Ne pada nam na pamet da naše gradove ponovo izgradimo onakvima kakvi su bili.^[8]Tu se vidi temeljna razlika između poražene Njemačke s bremenom krivnje (o kojoj 1945-46. predaje i piše filozof Karl Jaspers) i razorene Poljske, u kojoj su odlukom vlasti i arhitekata, u … Continue reading Ne želimo ponovo izgraditi njihova građevinska nedjela, ali ni njihova izgubljena blaga. Za to nemamo ni novaca, ni vremena, ni volje. Ne želimo izgraditi gradove naših djedova, nego gradove za našu djecu.^[9]nicht die Städte unserer Groβväter, sonder die unserer Kinder: u ovoj se rečenici anticipira kritički odnos prema precima koji su doveli do njemačke propasti. Dok 46-godišnji Dirks osuđuje … Continue reading

Mnogi u tome vide nadu da će slika naših novih gradova – kada jednom prebrodimo najteže dane^[10]To se u Zapadnoj Njemačkoj pod vodstvom Konrada Adenauera zbilo razmjerno brzo, do konca 1950-ih godina. To je razdoblje nazvano njemačkim „gospodarskim čudom“ (Wirtschaftswunder). – biti ne samo štedljivija, jednostavnija, tvarnija od stare, nego da će biti i dostojanstvenija, plemenitija, socijalnija, produhovljenija, ukratko: ljepša. (Pri čemu se dakako jedva smiju nadati da će biti dostignuta ljepota nekih povijesnih dijelova grada i rang onih plemenitijih među uništenim građevinama.) Posvuda se općenito odbacuje historicizam i kopiranje stilova – jedino se postavlja pitanje može li se takvo stajalište održati uvijek, ako se u nekom konkretnom slučaju rodi zamisao da neku određenu, dragu i voljenu zgradu od koje se nikako ne možemo rastati, vratimo u prijašnje stanje. Takva zamisao ima u sebi nešto  primamljivo. (…)

No u  svakom ćemo pojedinačnom slučaju morati birati između dvije loše mogućnosti.  Prva od njih je vraćanje u prijašnje stanje prema nacrtima i slikama onoga što je postojalo, ali u izvedbi normalnih današnjih (pretpostavljamo: vještih) obrtnika s njihovim sredstvima, metodama i alatom; rezultat su kopije koje ne mogu zavarati nikoga tko ima osjećaj za „rukopis“, kožu, miris, izvornost, duh stila. Kopije iz kojih struji hladan i otrežnjujući zrak jer je nesklapnost između onoga čemu se težilo i onoga što je postignuto previše očita. Osjećaj nam je poznat iz brojnih restauratorskih radova i stilskih kopija prošloga stoljeća. Druga je mogućnost savršena umjetnička kopija. To postoji, dakako. Ako se Vermeera može ne samo kopirati, nego se u njegovoj maniri čak mogu naslikati nove slike tako da svi stručnjaci povjeruju u njihovu autentičnost, onda se (uz manje umijeća) može oponašati prozorske okvire, ukrasno kamenje, stubišne ograde, vrata, tapete pa neka se cijeli svijet čudom čudi tako savršeno krivotvorenoj autentičnosti. Uz to ide i posebna nadarenost koju ponekad u malom formatu možemo susresti kod ljubitelja ili u majstorskom zanatstvu, no ako se provodi naveliko, ona uvijek ima nešto dvosmisleno zbog uske veze s prijevarom, krivotvorinom, laži; uz to uostalom ide i bogato opremljena krivotvoriteljska radionica, mnogo vremena, a s time i mnogo novaca. Loša kopija ili krivotvorina s gorkim okusom – od slučaja do slučaja morat će se birati između ove dvije mogućnosti; u konačnici ćemo se vjerojatno morati pomiriti s neveselom mješavinom obojega. (Ishod: nepovratan gubitak Goetheove kuće, duhovni gubitak, krivotvorina posljednjega što je od nje još ostalo: sjećanja vezanog uz to mjesto.) Mašta arhitekta takve opasnosti najbrže otkriva, ali ovdje se ne radi o stručnom pitanju, nego o tomu da graditelji ne žele graditi nešto za što svi mi ne bi trebali znati da se gradi. (…)

Bit prave relikvije nedjeljiv je od stvarnog, materijalnog identiteta predmeta. Stavimo li pred sebe vjerno izrađenu kopiju krune Karla Velikog i pored nje komadić zlatnog lima iz prave krune, osjećaj strahopoštovanja osjetit ćemo samo pri pogledu na autentični komadić zlatnog lima. Iz kopije će se uvijek moći više naučiti, ali ono nešto „božanski uzvišeno“ zračit će samo iz autentičnog ostatka. U tom smislu onda i ima smisla „radikalni“ prijedlog da se mjesto s ruševinom Goetheove kuće uz dužno poštovanje počisti i ostavi takvim kakvo jest, tj. kao upravo ono što je od Goetheove kuće još ostalo. Prizivanje u stvarnost ovoga velikoga čovjeka ni na kakvoj se – čak i uvjerljivoj – kopiji ne bi moglo ostvariti tako tjelesno i tako duhovno-stvarno kao na ovoj pravoj relikviji. Ali ako na mjestu na kojem je stajala ta kuća, bude postavljena krinka, onda će opsjena nadmašiti zbilju: taj model (koji bi mogao biti postavljen bilo gdje drugdje kada bi to vrijedilo novaca, materijala i radne snage) na mjestu stare kuće upravo zbog toga neće biti ona stara kuća, i to na jedan osobito izričit način. Kroz tu ćemo kuću kročiti obuzeti onim osjećajem (ravnodušni, ogorčeni, rezignirani, već prema tomu kako smo raspoloženi i prema onomu što osjećamo prema Goetheu): Goethe ovdje nije živio. I više neće biti ni jednoga mjesta u Frankfurtu na kojem bi se moglo reći: ovdje je živio. Upravo se radi na tomu da se to mjesto zauvijek uništi. U ovom ćemo modelu neko vrijeme možda podleći pred majstorstvom tehničkog oponašanja ili čak krivotvoriteljskog umijeća, možda čak rječitosti (oponašanoga) stila, možda ćemo se sjećati pravoga stanja stvari, razmišljati, a onda se naposljetku naći u labirintu osjećaja, i sami sebi izgledati kao nešto napola oživjelo, a napola mistificirano. A onda ćemo ovu prividnu kuću posve i konačno prepustili turističkoj industriji. (…)

Kuća na Hirschgrabenu nije razorena požarom nastalim neopreznim rukovanjem glačalom, ili udarom groma, ili možda čak namjernim podmetanjem požara; ta kuća nije uništena ‘slučajno’, točnije rečeno: slijedom događaja koji nemaju nikakve veze s bićem te kuće i koji bi bili izvan njega. Ne, ta je kuća razorena u povijesnom događaju koji je itekako povezan s bićem te kuće. Postoje veze između duha Goetheove kuće i sudbine njezina uništenja. Neke od tih veza tako su konkretne da ih možemo doslovno dohvatiti rukom: da se narod pjesnika i mislilaca (a s njim i Europa) nije odmetnuo od Goetheova duha, od duha umjerenosti i ljudskosti, onda toga rata ne bi ni bilo, a uništenje Goetheove kuće ne bi bilo ničim izazvano. Ovo veliko uništenje stoji logično na kraju onoga puta koji je vodio u pravcu suprotnom od Goethea. Druge veze, one pozitivne, mnogo je teže uočiti, ali one zato nisu manje istinite ni stvarne. Ovaj je njemački narod, narod pjesnika i mislilaca, pod utjecajem idealizma i klasike, pod Goetheovim utjecajem, ispustio iz ruku nadzor nad gospodarstvom i politikom i predao ju moćnicima, i treba priznati da je taj raskol njemačkoga bića i ta trahison des clercs,^[11]izdaja mislilaca: prema istoimenoj knjizi francuskoga filozofa Juliena Bendaa (1867-1956), objavljenoj 1927.

ta ohola i jadna izdaja „svijeta“ koju su počinili mislioci, dovela ravno u sve ovo što nas je snašlo. Da veliki realist Goethe u shvaćanju politike nije bio pravi uvjereni realist, već je usprkos dubokim uvidima idealistički i s visoka pred njom rezignirao, jedan je od brojnih preduvjeta koji su doveli do katastrofe koja je između ostaloga uništila i njegovu kuću… Da smo tu Goetheovu slabost, ali i istu tu slabost mnogih drugih dobrih Nijemaca pravovremeno nadvladali, pobijedili bismo one koji su izdali njegovu veličinu.

Drugim riječima: to što je Goetheova kuća pokopana u ruševinama, posljedica je gorke logike. Nije to pogreška koju možemo ispraviti, nije to povijesna nezgoda koja se slučajno dogodila: ovo je uništenje pravedno. I zato ga treba priznati. Uništenje Goetheove kuće u istoj je mjeri dio njemačke i europske duhovne povijesti kao i njezina ponovna izgradnja u stilu gotičke građanske kuće, kao njezino preuređenje u duhu novoga vremena, kao njezino svečano ozračje koju je kuća poprimila od svojih stanara prije dvjesto ili sto i pedeset godina, ali i kao ponešto sumnjiva apoteoza koju je kuća pretrpjela u 19. stoljeću. Mi ne možemo, ni ne smijemo izbrisati to posljednje poglavlje jedne duge povijesti, taj je slom (der Zusammenbruch) izuzetno rječit i važan, u njemu je bit: inače bismo mogli promašiti smisao svrhe njezina korištenja. Samo jedno je ovdje primjereno i važno: prihvatiti riječ povijesti jer ona je konačna. (…)