Manifest SPAB, 1877.

Društvo koje izlazi pred javnost s imenom kakvo je gore navedeno mora objasniti kako i zašto predlaže da se zaštite one stare građevine koje, za većinu ljudi nesumnjivo, izgleda da imaju tako mnogo izvrsnih zaštitnika. Ovo je, stoga, objašnjenje koje nudimo.

Nesumnjivo se u posljednjih pedeset godina pojavio novi interes, gotovo jedan novi smisao, za stare umjetničke spomenike; a oni su postali predmetom jednog od najzanimljivijih proučavanja i zanosa – religijskog, historijskog, umjetničkog – što je jedan od nesumnjivih dobitaka za naše doba; pa ipak, mi držimo da ukoliko se nastavi njihovo sadašnje tretiranje, naši će ih potomci držati nekorisnima za proučavanje i ohladiti im zanos. Mi mislimo da je posljednjih pedeset godina spoznavanja i pozornosti učinilo više za njihovo razaranje od svih prethodnih stoljeća prevrata, nasilja i prezira.

Jer dugo propadajuća arhitektura je odumrla, barem kao u narodu omiljena umjetnost, upravo kada se rodilo poznavanje srednjovjekovne umjetnosti. Stoga civilizirani svijet 19. stoljeća ne posjeduje vlastiti stil usred širokog poznavanja stilova drugih stoljeća. Iz tog nedostatka i toga dobitka proizašla je iz umova ljudi neobična zamisao o restauriranju starih građevina; neobična i najfatalnija zamisao, koja već po svojem imenu podrazumijeva da je moguće s građevine skinuti ovaj, onaj i ostali dio njezine povijesti – odnosno njezina života – a onda zadržati ruku na nekoj proizvoljnoj točki i ostaviti je i dalje povijesnom i živom, čak kao što je nekada bila.

U ranija je vremena ova vrsta krivotvorine bila nemoguća jer je graditeljima nedostajalo znanje ili zato što ih je predosjećaj u tome sputavao. Ukoliko su bili potrebni popravci, ako su ambicija i pijetet nagonili na mijenu, ta je promjena nužno provedena prema nepogrešivu načinu toga vremena; crkva 11. stoljeća mogla je dobiti dodatak ili je bila izmijenjena u 12., 13., 14., 15., 16., pa i u 17. i 18. stoljeću; no svaka mijena – koju god ona povijest razorila – ostavila je povijest u raskoraku, i bila je živa zahvaljujući duhu djelā koja su stvorena tijekom njihova oblikovanja. Ishod svega često je bila građevina na kojoj su brojne promjene, premda dovoljno oštre i vidljive, svojim kontrastom bile zanimljive i poučne i nikako nisu mogle dovesti u zabludu. No dok oni koji u naše doba unose promjene pod imenom Restauriranja tvrde da vraćaju građevine u najbolje doba njihove povijesti, nemaju drugog putokaza do vlastita hira koji im pokazuje što je vrijedno divljenja, a što prezira, a sama ih narav njihove zadaće prisiljava da nešto razore i da prazninu popune zamišljanjem što bi raniji graditelji trebali ili mogli napraviti. Štoviše, tijekom ovog dvostrukog postupka razaranja i dodavanja, čitava je površina građevine nužno iskvarena; stoga je starosna pojavnost oduzeta s tih starih i preživjelih dijelova građe i kod promatrača se sumnja o onome što je izgubljeno ne smiruje, pa je, ukratko, slabašna i beživotna krivotvorina krajnji ishod čitava protraćenog truda. Žalosno je reći da su tako glavninu većih crkvenih građevina, kao i veliki broj skromnijih građevina, kako u Engleskoj tako i na kontinentu, često tretirali nadareni ljudi dostojni boljeg posla no gluhi na zahtjeve pjesništva i povijesti, u najvišem smislu tih riječi.

U ime onoga što je preostalo obraćamo se samim našim arhitektima, službenim čuvarima građevina i općoj javnosti, moleći ih da upamte koliko je toga nestalo od religije, misli i običaja prošlih vremena, nikada uz gotovo opći pristanak, kako bi bilo restaurirano; i da razmotre je li moguće restaurirati one građevine, čiji je živi duh, što se ne može dovoljno često ponoviti, bio nerazdvojni dio te religije i misli kao i onih izgubljenih običaja. Mi ih s naše strane neustrašivo uvjeravamo da su od svih poduzetih restauriranja ona najgora značila skidanje nekih od najzanimljivijih materijalnih značajki građevina, dok se najbolja mogu precizno usporediti s restauriranjem stare slike, gdje je dijelom izgubljeno djelo staroga majstora izvedeno čisto i nesmetano varljivom rukom nekog neizvornog i nepromišljenog plaćenika današnjice. Ukoliko se, uostalom, od nas zatraži da pojasnimo koju količinu umjetnosti, stila ili drugog interesa u građevini je vrijedno zaštititi, mi odgovaramo: sve ono na što se može gledati kao na umjetničko, slikovito, povijesno, staro ili bitno; ukratko, bilo koje djelo koje bi obrazovani i ljudi od umjetnosti držali vrijednim uopće raspravljati.

Zato se zalažemo za sve ove građevine, iz svih vremena i stilova i pozivamo one koji djeluju na njima, da Zaštitu stave na mjesto Restauriranja, svakodnevnom njegom sprječavajući propadanje, podupirući opasan zid ili popravljajući krov koji curi onim sredstvima koja su očito namijenjena podupiranju ili pokrivanju, a ne da se pretvaraju pomoću druge umjetnosti; uostalom, da se odupru bilo kakvom kvarenju građe ili uresa stojeće građevine; ukoliko je postala neprikladna za današnju uporabu, treba radije podići drugu građevinu nego izmijeniti ili povećati staru; konačno, tretirajući naše stare građevine kao spomenike prošle umjetnosti koje su stvorili prošli običaji, s kojima se moderna umjetnost ne može miješati a da ih ne razori.

Tako, i samo tako, izbjeći ćemo prijekor našeg nauka pretvorena u zamku za nas same; tako i samo tako moći ćemo zaštititi naše stare građevine i predati ih, poučne i prečasne, onima koji dolaze nakon nas.