Rekonstrukcija kao restauracija? Uz ponovnu izgradnju uništene arhitekture, 1993.[1]Rekonstruktion als Restauration?: zum Wiederaufbau zerstörter Architektur. Kunstchronik 46, 1993, 582-589. S njemačkog prevela Libuše Jirsak. Izvorni članak nije imao ilustracije ni bilješke, … Continue reading
Hanno-Walter Kruft
Ovaj prilog donosi niz nesistematiziranih prosudbi proizišlih iz ljutnje zbog jedne diskusije koja se trenutačno vodi u Njemačkoj, i ne samo ondje. Postavljena pitanja svakako nisu ograničena na Njemačku. Izbjegavali smo navođenje imena. Ipak, aluzije su namjerne. Polemičko zaoštravanje moglo bi raščistiti situaciju.
Od njemačkog ujedinjenja na površinu javne svijesti došla je diskusija koja se prije uglavnom vodila između konzervatora i političara. „Provizoriji“ njemačke podijeljenosti, podijeljenosti Berlina, kao i provizorij zapadnonjemačkog glavnog grada Bonna, iznudili su odgodu odluka koje se sada čine zakašnjelima.
Trenutak diskusije uvjetovan je povijesno-politički, no pitanje je načelne prirode: pod kojim je okolnostima uništenu arhitekturu dopušteno nadomjestiti rekonstrukcijom? Pri postavljanju ovog pitanja treba poći od toga da li je rekonstrukcija na temelju postojeće dokumentacije uopće moguća. Javna, ali i interna stručna diskusija u posljednje vrijeme pokazuje da spektar odgovora nudi gotovo sva zamisliva rješenja. Mogli bismo zaključiti da je sve dopušteno.
Zastrašujuća razina diskusije čini uputnim ponovno promišljanje te problematike. Pritom treba prije svega razotkriti ideološke premise tobožnjih objektivnih stajališta. Kako to vrijedi i za vlastito stajalište, polemiku je nemoguće zaobići.
Naravno, trebali bismo očekivati da prije svih jasno stajalište zauzme zaštita spomenika. I uistinu, na skupštini Udruženja pokrajinskih konzervatora u Potsdamu 11. lipnja 1991. utvrđeno je stajalište koje citiramo zbog njegove suzdržanosti, općenitosti i nejasnoće:
„Diskusija oko ponovne izgradnje nekoliko važnih djela arhitekture i urbanizma uništenih u Drugom svjetskom ratu i u poratnom vremenu dotiče temeljna pitanja javnoga poimanja spomenika. Pokrajinski konzervatori Republike Njemačke okupljeni u Potsdamu zbog toga se drže pozvanima zauzeto stajalište.
Poput svih Nijemaca s tugom čuvamo uspomenu na gubitke važnih arhitektonskih spomenika, kao posljedica Drugoga svjetskog rata i političkih odluka koje su uslijedile ne samo u Njemačkoj Demokratskoj Republici, već i u Saveznoj Republici Njemačkoj. Izražavamo razumijevanje prema želji da se uništena djela arhitektonske umjetnosti pokušaju povratiti pomoću novogradnje. Ipak, moramo podsjetiti da tu želju u stvarnosti nije moguće ispuniti. Značenje arhitektonskih spomenika kao svjedočanstava velikih postignuća prošlosti ne leži samo u umjetničkim idejama koje su utjelovljivali, nego u velikoj mjeri u njihovoj materijalnoj arhitektonskoj i umjetničkoj formi sa svim tragovima sudbine. Materijalna forma koja nam je ostavljena u nasljeđe neponovljiva je kao svjedok povijesti, baš kao i povijest sama.
Gradnja imitacije izgubljenih arhitektonskih spomenika može, dakle, biti od značenja samo kao postupak sadašnjosti. Takva oponašanja ne mogu biti spomenici koji u punom smislu riječi predočavaju velika postignuća prošlosti i koji čuvaju uspomenu na povijesni proces s njegovim usponima i padovima.
Konzervatori imaju obvezu samo prema povijesnim svjedočanstvima koja nije moguće reproducirati i dužni su izdati upozorenje kad u javnom prostoru prijeti dokidanje prilike za sjećanje“.
Distanca prema arhitektonskim rekonstrukcijama posve je jasna, no istodobno se dopušta mogućnost za njih kao za „postupak sadašnjosti“. Ovaj tekst koji u svojim temeljnim mislima sigurno nije pogrešan, beskoristan je kao uputa za djelovanje, jer ne sadrži jasno obrazloženje.
Kada je zapravo neka zgrada „uništena“? Kad više nije funkcionalna? Kad je njezina fizička jezgra u potpunosti ili djelomice (koliko posto?) izgubljena? Ili tek kad u potpunosti nestane sa svog mjesta i kad ju možda zamijeni neka druga zgrada? Nas naravno zanimaju samo građevine koje su povijesni spomenici.
Važno je i pitanje stupnja uništenosti na koje ne možemo odgovoriti preciznije, već samo grubim pravilom iz prakse.
Pitanje razloga za uništenje posjeduje drugu kvalitetu. Da označimo samo dvije krajnje mogućnosti: on može nositi obilježja čiste slučajnosti, ili značenje povijesnog izvršenja kazne. Kao primjer za prvu mogućnost navodimo urušavanje zvonika sv. Marka u Veneciji 14. srpnja 1902. Gradski je savjet još istoga dana odlučio ponovno podići zvonik „dov’ era e com’ era“.[2]Tal. „kakav je bio i gdje je bio“. (Prim. M. Špikić). Vjerna kopija vanjštine dovršena je 1912. Ispravnost ove odluke nikada nije dovedena u pitanje. Zvonik je bio dijelom inače netaknute cjeline, stoga kao rješenje nije bilo prihvatljivo ostavljanje građevinskog krša, ali ni čišćenje ili nadomještanje nekom modernom građevinskom formom.
Titovo uništenje hrama u Jeruzalemu 70. godine posve je drukčiji slučaj. Prema izvještaju Josipa Flavija, vrhovni zapovjednik Tit u Židovskom ratu iz vjerskih je i estetskih razloga htio poštedjeti hram. No povijesnim automatizmom – tako piše Josip – hram je morao nestati zajedno sa židovskim narodom. Josip konstatira: „Tako se bogata utjeha pronalazi u pomisli na sudbinu kojoj ništa živo, ni jedno djelo i niti jedan kraj na zemlji ne mogu izmaći. Zadivljujuća je i preciznost kojom se odvijaju njezini ciklusi. Odredila je, kako je rečeno, uništiti ga čak istoga mjeseca i na isti dan na koji su hram već jednom u prah i pepeo pretvorili Babilonci“.
Ovdje uništenje postaje vidljivi znak okončane faze u cikličkoj povijesnoj teoriji. Uništenje jeruzalemskog hrama povijesna je trauma židovskoga naroda, a ponovna izgradnja označila bi osvit mesijanskog doba. Ideju cara Julijana Apostata (362-363.) o ponovnoj izgradnji hrama, kako bi se u okviru progona kršćana osporilo Isusovo proročanstvo o uništenju hrama, Židovi zato nisu podržali. Navodno su započeti radovi okončani u potresu. Crtežima s rekonstrukcijama hrama detaljno su se bavile i teologija i povijest arhitekture, arhitektonsko-povijesne aluzije prenijete su na druge građevine (Escorial itd.), ali pomisao na rekonstrukciju – neovisno o mogućnosti – podliježe moralnoj osudi. Mormonski hram u Salt Lake Cityju na ovoj razini argumentacije ne treba uzimati zaozbiljno.
Navođenje zvonika u Veneciji i hrama u Jeruzalemu prije svega treba pokazati da, ukoliko razmatramo ponovno podizanje u formi rekonstrukcije, moramo poznavati razlog uništenja. Rekonstrukcija nije primarno urbanistički, estetski, tehnički ili financijski problem, već povijesno-moralni.
To znači da načelni odgovor na pitanje „Rekonstrukcija: da ili ne?“, ne može postojati. Kategorije zaštite spomenika tiču se rekonstruktivnosti, no ona nije opravdanje za provedbu neke rekonstrukcije.
Sa sve većim vremenskim razmakom između uništenja i ponovne izgradnje rekonstrukcije se očito sve manje nalaze pod udarom kritike s moralnog stajališta, a sve više s obzirom na ukus i estetiku. Kralj Pergamona Atal II. atenskom je narodu sredinom 2. stoljeća pr. Kr. poklonio „Atalovu stou“ na atenskoj Agori koja je spaljena u 3. stoljeću. Nakon iskopavanja između 1949. i 1953. koja je sve do 1956. provodila American School of Classical Studies, slijedila je rekonstrukcija građevine kao muzeja za iskopine na Agori. Hodajući kroz građevinu imamo dojam da se krećemo kroz model u omjeru 1:1.
Za mnogo pažnje, a relativno malo kritike, pobrinula se herkulanejska „Villa dei papiri“ koja je 1974. rekonstruirana u kalifornijskom Malibuu kao sjedište Gettyjeva muzeja. Graditelji nisu htjeli da muzejska vila bude shvaćena kao rekonstrukcija, već prije kao „recreation of an ancient Roman country house“. Građevina je pokušaj transplantacije ex novo i već zbog toga nije usporediva s rekonstrukcijom vezanom uz određeno mjesto. U istom smislu kao i „period rooms“ američkih muzeja, ona na monumentalan način ispunjava muzejsko-pedagoške ciljeve.
Jednako malo interesa treba posvetiti i brojnim razmjerno umanjenim rekonstrukcijskim modelima antičkih građevina u engleskim parkovima. Oni su samo citati, nije riječ o ponovnoj izgradnji.
Pojam rekonstrukcije koristi se u specifično europskoj svijesti. Primjerice, u šintoizmu se arhitektonska rekonstrukcija shvaća kao vidljiv preporod. Svetište Ise, japansko nacionalno svetište, uništava se u razmacima od 20 godina da bi se ponovno izgradilo u neposrednoj blizini – ove godine po 61. put. Takav fenomen nije u vezi s europskim pojmom rekonstrukcije.
Uništenje je povijesni ekstremni slučaj vremenskoga trošenja kojem je podložan svaki spomenik. Rušenje je umorstvo u smislu prijevremene smrti koja bi uz prirodne uvjete starenja nastupila znatno kasnije. Poznato je da je mrtve, a i ubijene,
nemoguće oživjeti. Ne želim dalje zloupotrebljavati analogiju koja, kao i svaka analogija, ima svoje granice. Predodžba o mogućnosti da se spomenik otme sudbini koja ga vodi u propast pomoću konzerviranja ili rekonstruiranja u svakom je slučaju fikcija. Fiksiranost na bezvremensko stanje bez starenja jednako je nepoželjno kao i uspostavljanje početnoga izgleda pomoću rekonstrukcije u kojoj je zanijekan čimbenik vremena.
Utjecaj vremena na spomenik u svakom slučaju postaje njegovim sastavnim dijelom. Nastanak spomenika uvjetovan je vremenom. Kasnija razdoblja sa spomenikom mogu postupati tako da ga mijenjaju, konzerviraju, zanemaruju, ili uništavaju. Načelna želja za zaštitom spomenika predstavljala bi anakronistički zahtjev. Uništenje u smislu damnatio memoriae ili osvetničkog čina može biti demonstracija oslobođenja. Koliko je samo kraljevskih spomenika – visoke estetske vrijednosti – uništeno tijekom Francuske revolucije! Koliko je spomenika stare DDR – niže estetske vrijednosti – nedavno demontiranih i nestalih u spremištima, koji će se možda opet pojaviti u povijesnim muzejima![3]To se u Berlinu dogodilo sredinom srpnja 2006, otvaranjem Muzeja Njemačke Demokratske Republike (DDR Museum) nedaleko Berlinske katedrale i rekonstruiranog Gradskog dvorca, koji svake godine … Continue reading Palača Republike u Berlinu[4]Palast der Republik je građena na mjestu 1951. porušenog Gradskog dvorca (Stadtschloss), između 1973. i 1976. prema projektu arhitekta Heinza Graffundera i suradnika. Porušena je od 2006. do … Continue reading ne ruši se samo iz urbanističkih, estetskih, ili „azbestnih“ razloga, nego i zato da se ukloni vidljiv dio sjećanja na omraženu povijest. U drugačijoj optici isti se postupak deklarira kao gubitak identiteta. Razaranje tribine na Polju Zeppelin u Nürnbergu nakon 1945. – kao američki čin kažnjavanja – ciljao je u istom smjeru. Uništenje može biti eminentan povijesni čin.
Kada se donese odluka o rekonstruiranju građevine koja nije uništena slučajno, nego svjesnom odlukom, to je pokušaj uplitanja u povijest, odnosno, pokušaj revizije. Neovisno o pitanju „opravdanosti“ uništenja, takva odluka nosi obilježja manipulacije i nepoštenja. Povijesni događaji, a to znači i namjerna uništenja, ireverzibilni su. Nad mrtvima se može žalovati i može ih se pokopati. Rekonstrukcije su povijesne nostalgije ljudi koji ne izlaze na kraj sa svojom poviješću i koji žele stvoriti privid drugačijeg tijeka povijesti. Rekonstrukcije su simptom fenomena koji su Alexander i Margarete Mitscherlich već 1967. opisali kao „nesposobnost žalovanja“.[5]Kruft se referira na knjigu bračnoga para psihoanalitičara Mitscherlich pod naslovom Die Unfähigkeit zu trauern. Grundlagen kollektiven Verhaltens iz 1967. godine.
Rekonstrukcije su u svakom slučaju falsifikati. Prethodna diskusija mogla bi dovesti do zaključka da ih načelno, kao krivotvorine povijesti, treba odbaciti. Na jednoj povijesno i moralno apstraktnoj razini ovaj je zaključak teško izbjeći, no u stvarnosti će biti slučajeva u kojima je rekonstrukcija iz više aspekata najmanje zlo.
Kada se rušenjem izbriše spomenik kao jedinka zajedno s njegovom povijesnom okolinom, iako je tehnički moguća rekonstrukcija postaje povijesnom zamkom. Kao takva, zbog pritiska kolektiva može biti potrebna, da se poslužimo stajalištem konzervatora, kao „postupak sadašnjosti“, ako postoji većinska volja za potiskivanjem povijesti. Zatim se takve rekonstrukcije interpretiraju pozitivno, kao simboli osiguranja identiteta. Ocjenjivanje ovoga postupka pitanje je morala i ophođenja s poviješću. Najpoznatiji primjer je odluka o ponovnoj izgradnji Frauenkirche u Dresdenu.[6]Frauenkirche je luteranska crkva, izgrađena prema projektu Georga Bähra od 1723. do 1746. Dominirala je slikom grada Dresdena do „vatrene oluje“, odnosno savezničkog bombardiranja 14. veljače … Continue reading
Sa stajališta povijesti i zaštite spomenika ta se ponovna izgradnja ne može opravdati, no razumljiva je kao politička odluka. Ipak, oni koji su za tu odluku odgovorni – a to se odnosi i na kolektivnu većinu – moraju dopustiti da im se priopći kako je njihovo ophođenje s poviješću nečasno. Takve su odluke izraz restauriranja[7]U smislu ponovne uspostave nekog političkog poretka. Primjedba prevoditeljice L. Jirsak. i zrcale dezorijentirano, povijesno retrospektivno stanje društva. Takve težnje ne možemo spriječiti, no možemo ih osvijestiti.
Pritom nas najviše začuđuje i ljuti to što ima povjesničara, konzervatora i povjesničara umjetnosti koji takve odluke podupiru navodno znanstvenim argumentima, tako da u javnosti nastaje dojam da rekonstrukcije imaju legitimitet. Možemo žaliti zbog kolektivnih mehanizama potiskivanja, no svjesno ih podržavati instrumentalizacijom znanstvene argumentacije leži izvan svake granice pristojnosti i označava isključivo stajalište onih koji se u to upuštaju. Izuzetno je loše ukoliko oni sami vjeruju vlastitim argumentima.
Svaka rekonstrukcija je, konačno, zasebna odluka, no mora se sagledati s obzirom na povijesno-moralnu pozadinu koju sam pokušao skicirati.
Münchenska rezidencija primjerno pokazuje kako se postupno gubi svijest o uništavanju i kako se briše granica između izvornih i rekonstruiranih dijelova građevine.[8]Sklop dvorske rezidencije u središtu Münchena stradao je u bombardiranjima u Drugom svjetskom ratu. Rekonstruiran je nakon rata nastojanjem konzervatora Rudolfa Esterera (1879-1965). Naravno, zagovornici potpunih rekonstrukcija iz tog procesa koji je nemoguće zanijekati izvode argument za svoje stajalište. Zahvaljujući čimbeniku vremena, rekonstrukcija se u svijesti sve više približava izvorniku. Uništenje, ukoliko uopće znamo da se dogodilo, postaje povijesnom nezgodom. Nekolicinu znanstvenika i znalaca koji se uzrujavaju oko grešaka i nedostatnosti rekonstrukcije lako je ignorirati…
Puno problematičnija od ponovne izgradnje münchenske rezidencije bila je ona zamka u Bruchsalu. Riječ je u postotku o znatno većem uništenju pa je i rekonstrukcija izvedena temeljitije. Problem je ovdje prije svega ležao u rekonstrukciji unutarnjih prostora i zidnih slika na stropu.[9]Dvorac Bruchsal u pokrajini Baden-Württemberg bombardiran je u ožujku 1945. Prvi popravci započeti su 1946. a opsežniji radovi nastavljeni su 1950-ih godina. Detaljno i opsežno rekonstruiranje … Continue reading
Poseban je slučaj pitanje obnavljanja unutarnjih prostora u građevinama čija je vanjska opna preživjela uništenje. On samo djelomice dotiče problem arhitektonske rekonstrukcije.
Poznat je slučaj rekonstrukcija Zlatne dvorane vijećnice u Augsburgu.[10]Goldener Saal u Gradskoj vijećnici grada Augsburga stradala je, kao i središte grada, u bombardiranjima u veljači 1944. godine. Izgrađena je prema projektu arh. Eliasa Holla od 1615. do 1620. … Continue reading Međunarodni kolokvij održan 1978. označio je vraćanje dvorane u njenu povijesnu formu kao „kulturnopolitički problem“, nakon što natječaj za „unutarnje uređenje koje bi odgovaralo značenju nekadašnjih svečanih prostorija carsko-gradske vijećnice“ raspisan još 1956, nije donio uvjerljive rezultate. Zapravo, u Augsburgu je postupno izvedena potpuna rekonstrukcija koja je dovršena 1985. uz dvijetisućitu obljetnicu grada, kao simbol građanskog identiteta. Protivnicima rekonstrukcije nije preostalo ništa drugo nego pomiriti se s njom. Pitanje je koliko će potrajati povijesna i estetska nelagoda koja neke od nas spopadne pri ulasku u Zlatnu dvoranu.
Znanstvenik staje iza rekonstrukcije zbog osobne identifikacije s kolektivnom potrebom za poistovjećivanjem, čiju objektivnu upitnost uočava, no za koju traži optimalnu provedbu. U slučaju Semperove opere, kod koje se moglo poći od prilično očuvane jezgre, takav je kompromis razumljiv.[11]Dresdenska Opera djelo je arhitekta Gottfrieda Sempera. Prva građevina, dovršena 1841, izgorjela je u požaru 1869, pa je isti arhitekt izgradio novu od 1871. do 1878. Ona je, poput Frauenkirche i … Continue reading
No granica je prijeđena tamo gdje isti konzervator postaje glasnogovornikom za izgradnju Frauenkirche u Dresdenu.[12]Kruft vjerojatno misli na konzervatora Heinricha Magiriusa, koji je podržao projekt rekonstruiranja crkve. Isto tako, Kruft jasno prepoznaje značenje ovog rekonstrukcijskog čina za val … Continue reading
Uistinu kritičan slučaj nastupa kada je spomenik uništen u velikoj mjeri ili čak u potpunosti. Naravno, nemoguće je u svim slučajevima konzervirati ruševine kao takve i tretirati ih kao povijesne opomene. To je moguće samo kod spomenika s visokim identifikacijskim potencijalom kao, primjerice, kod Frauenkirche u Dresdenu, čije je svojstvo opomene stanovnicima Dresdena postalo nesnosno i koja se radi toga zamjenjuje rekonstrukcijom.
Jedan grad na duži rok neće moći svladati mnogo više od jedne “ugledne“ ruševine kao povijesne opomene. Kod ostalih spomenika morat ćemo se prije ili kasnije odlučiti ili za uklanjanje, ili za ponovnu izgradnju – u formi rekonstrukcije, ili u formi rješenja koje se distancira od povijesti. Veza s izvornom funkcijom ne postoji. Kada se ruševina s estetski i urbanistički dvojbenom vrijednošću, kao što je münchenski Vojni muzej, poput trofeja integrira u novogradnju ureda bavarskog ministarstva, političko restaurativna uvjerenja postaju više no očita.[13]Armeemuseum je izgrađen 1879. prema projektu arhitekta Ludwiga von Mellingera. Dijelom je razoren u Drugom svjetskom ratu.
Mnogo delikatniji su poznati primjeri oštećenih ili znatno uništenih građevina koje su u drugom koraku, u povijesnom činu osvete, u potpunosti uklonjene.
Najpoznatiji primjer je Gradski dvorac u Berlinu čije su arhitektonske cjeline velikim dijelom preživjele Drugi svjetski rat, a razorene su tek 1950. godine.[14]Berliner Stadtschloss je dvorski sklop koji je građen od sredine 15. stoljeća i doživio je znatne pregradnje. Forme koje su dočekale kraj Drugoga svjetskog rata su barokne i djelo su arhitekta … Continue reading Miniranje je trebalo biti prepoznatljiv čin koji označava kraj pruskoga militarizma. Na mjestu dvorca nastao je, u funkciji foruma za postrojavanje, predimenzionirani Trg Marxa i Engelsa koji je kasnije nešto umanjen izgradnjom Palače Republike. Ponovno podizanje portala dvorca na drugom mjestu, umjesto na ulazu u zgradu Državnog savjeta, ima obilježja spolija i nije bila čin konzervatorskog pijeteta. Riječ je o balkonu s kojega je Scheidemann nakon propasti Carstva proglasio Republiku.[15]Riječ je, dakle, o korištenju spolije u izgradnji novog, obližnjeg sklopa Državnog savjeta, koji su projektirali arhitekti Roland Korn i Hans Erich Bogatzky 1962-1964.
Iz sličnih razloga uklonjen je i Gradski dvorac u Potsdamu.[16]Schloss u Potsdamu teško je oštećen u ratu i ostavljen je kao ruševina usred grada do 1960. godine. Nakon odluke Politbiroa SED u svibnju 1959. da se ruševine uklone radi planiranja novoga … Continue reading Schinkelova Arhitektonska akademija, koja je svakako mogla biti spašena, morala je ustupiti mjesto Ministarstvu vanjskih poslova DDR.[17]Sklop Arhitektonske akademije Karla Friedricha Schinkela izgrađen je od 1832. do 1836. godine. Stradala je u ratnim zbivanjima u veljači 1945. Nakon odluke o donošenju Socijalističkog … Continue reading
Ta su uništenja zamišljena kao namjerne povijesne cezure, kao razračunavanja s poviješću koju simboliziraju njezini spomenici. Ako su ratna razaranja još i bila popravljiva, drugi namjerni korak potpunoga uklanjanja ireverzibilan je. Ovi su postupci povijesni osvetnički činovi kao i rušenje Bastille i uništenje kraljevskih spomenika u Francuskoj revoluciji. Te postupke možemo držati pogrešnima i barbarskima, možemo žaliti za izgubljenim, ali ne smijemo imati želju vratiti ih iako bismo tehnički to mogli.
Ako to ipak želimo ili ako to učinimo, dokumentiramo našu odlučnost u manipulaciji povijesti i spuštamo se na razinu barbara čija sramotna djela želimo kompenzirati.
Želja za sjećanjem na povijest ipak je razumljiva. No postavlja se pitanje kako se to sjećanje može održati – ne samo pomoću ruševine kao opomene – bez posizanja za sredstvima rekonstrukcije. Rekonstrukcije zrcale novohistorističko stajalište koje odgovara mentalitetu „postmoderne“. Berlinski Gradski dvorac nalazio se u urbanističkom kontekstu na jednom od gradskih čvorišta. Razaranjem dvorca ne samo da je prekinut povijesni slijed, nego je uništen i urbanistički kontinuum. Načelno će okoliš dvorca zadržati svoju urbanističku, ako ne i važnu ulogu kao čvorište između ulice Unter den Linden i Alexanderplatza. Rekonstrukcija Dvorca u svakom bi slučaju bila odveć površno rješenje. Smjer planiranja mogao bi ići prema tome da se na mjestu dvorca podigne moderna građevina koja bi preuzela proporcije svoga prethodnika, a možda i u formalnom smislu aludirala na njega, a da ga ne kopira. Građevina bi postala nositeljem povijesnoga sjećanja, mogao bi nastati vjerodostojan slijed. Povijest bi postala „transparentnom“ a da ne bude revizionistička. Funkcija nove građevine uzela bi u obzir izmijenjeno poimanje države.
Činjenica što je javna diskusija o rekonstrukciji arhitektonskih spomenika u Njemačkoj dobila odlučujući poticaj s ujedinjenjem, naglašava da je riječ o primarno političkim odlukama. Bilo bi više no fatalno kad bi ujedinjenoj Njemačkoj takve rekonstrukcije bile nužne kao simboli identiteta, jer one ne bi bile ništa drugo do pokušaja pogleda unatrag.
Povjesničar, konzervator i arhitekt takvom čemu ne bi trebao izaći u susret. No budući da su i oni ljudi, a to znači, podložni korupciji, narudžbu će, ili u dobroj vjeri, obrazložiti i isporučiti svaku željenu rekonstrukciju. Budućnost će s njima živjeti. Hrabrost i karakternost za uništavanje rekonstrukcija zbog njihove nepoštenosti, nikada neće postojati. Osim toga, ponovno bi se našao netko tko bi rekonstruirao uništene rekonstrukcije.
Hanno-Walter Kruft († 10. rujna 1993.)
Izvori fotografija:
U vrhu: Središte Dresdena s pogledom na Frauenkirche. Snimio Marko Špikić 2017.
Slike 1 i 2: Atena, Atalova stoa, stanja 1952. i 1956. Nepoznati snimatelj: http://www.agathe.gr/overview/the_stoa_of_attalos.html
Slika 3: Obredna zamjena dijelova (Shikinen Sengu) šintoističkoga hrama u Japanu: https://japan-forward.com/soul-of-japan-shikinen-sengu-the-ritual-of-rebuilding-and-renewal/
Slika 4: Pogled na rekonstruiranu Frauenkirche u Dresdenu. Snimio Jörg Schöner. https://www.frauenkirche-dresden.de/bildmaterial/
Slika 5: Interijer rekonstruirane Frauenkirche u Dresdenu. Snimila Susanne Hehnen. https://www.frauenkirche-dresden.de/bildmaterial/
Slika 6: Razoreni dvorac u Bruchsalu. Nepoznati snimatelj. https://www.schloss-bruchsal.de/wissenswert-amuesant/dossiers/zerstoerung-und-wiederaufbau
Slika 7: Augsburg, Zlatna dvorana (Goldener Saal), svibanj 1944. Snimio: J. Eschenlohr, © Bayer. Landesamt für Denkmalpflege Bildarchiv. https://www.bavariathek.bayern/wiederaufbau/gebaeude/detail/rathaus/231
Slika 8: Augsburg, Zlatna dvorana nakon rekonstruiranja. Nepoznati snimatelj: https://www.neue-szene.de/locations/goldener-saal-rathaus
Slika 9: Ostaci Dvorca u Berlinu oko 1950. Nepoznati snimatelj: https://www.tagesspiegel.de/berlin/heute-vor-70-jahren-so-wurde-das-berliner-stadtschloss-gesprengt/26756428.html
Slika 10: Berlin, Humboldtforum u toku rekonstrukcijskih i inovacijskih radova. https://www.ribaj.com/culture/berlin-urban-realm-ribaj-125-germany-hugh-pearman
Slika 11: Potsdam, Gradski dvorac u vremenu rušenja. https://www.maz-online.de/Nachrichten/Kultur/Dirigent-Christian-Thielemann-wuenscht-sich-die-alte-Potsdamer-Stadtmitte-zurueck
Slika 12: Berlin, Schinkelova Arhitektonska akademija (Bauakademie) pred rušenje 1962. godine. https://www.lukasverlag.com/in-vorbereitung/titel/592-die-bauakademie-zu-berlin-1959-1962.html
Slika 13: Fragment rekonstruirane Schinkelove Arhitektonske akademije i Dvorca. Snimio Marko Špikić 2020.
References
| ↑1 | Rekonstruktion als Restauration?: zum Wiederaufbau zerstörter Architektur. Kunstchronik 46, 1993, 582-589. S njemačkog prevela Libuše Jirsak. Izvorni članak nije imao ilustracije ni bilješke, koje su ovdje prirodane. |
|---|---|
| ↑2 | Tal. „kakav je bio i gdje je bio“. (Prim. M. Špikić). |
| ↑3 | To se u Berlinu dogodilo sredinom srpnja 2006, otvaranjem Muzeja Njemačke Demokratske Republike (DDR Museum) nedaleko Berlinske katedrale i rekonstruiranog Gradskog dvorca, koji svake godine privlači tisuće posjetitelja. (Prim. M. Špikić). |
| ↑4 | Palast der Republik je građena na mjestu 1951. porušenog Gradskog dvorca (Stadtschloss), između 1973. i 1976. prema projektu arhitekta Heinza Graffundera i suradnika. Porušena je od 2006. do 2008. godine, između ostalog uz izliku da se tako uklanja opasni azbestni materijal, ugrađen u sklopu. |
| ↑5 | Kruft se referira na knjigu bračnoga para psihoanalitičara Mitscherlich pod naslovom Die Unfähigkeit zu trauern. Grundlagen kollektiven Verhaltens iz 1967. godine. |
| ↑6 | Frauenkirche je luteranska crkva, izgrađena prema projektu Georga Bähra od 1723. do 1746. Dominirala je slikom grada Dresdena do „vatrene oluje“, odnosno savezničkog bombardiranja 14. veljače 1945. Otada je, do početka 1990-ih stajala u ruševinama (bez uklanjanja izvornih, urušenih elemenata) i postala je mjesto sjećanja i opomene (Mahnmal) odnosno upozorenja na ratna razaranja i odgovornost političkih struktura koje su do toga dovele. Padom Berlinskoga zida i rastom javne nostalgije pojavila se građanska inicijativa za potpunim rekonstrukcijskim integriranjem ruševne crkve, koja je ubrzo dobila potporu visoke politike. Rekonstruiranje crkve obavljeno je od 1993. do 2005. godine. (Prim. M. Špikić). |
| ↑7 | U smislu ponovne uspostave nekog političkog poretka. Primjedba prevoditeljice L. Jirsak. |
| ↑8 | Sklop dvorske rezidencije u središtu Münchena stradao je u bombardiranjima u Drugom svjetskom ratu. Rekonstruiran je nakon rata nastojanjem konzervatora Rudolfa Esterera (1879-1965). |
| ↑9 | Dvorac Bruchsal u pokrajini Baden-Württemberg bombardiran je u ožujku 1945. Prvi popravci započeti su 1946. a opsežniji radovi nastavljeni su 1950-ih godina. Detaljno i opsežno rekonstruiranje uresa (štuko-dekoracija, profilacija, zidnih slika) dovršeno je 1975. godine. |
| ↑10 | Goldener Saal u Gradskoj vijećnici grada Augsburga stradala je, kao i središte grada, u bombardiranjima u veljači 1944. godine. Izgrađena je prema projektu arh. Eliasa Holla od 1615. do 1620. Gradska je uprava 1956. raspisala natječaj za uvođenje novih, modernih formi u prostoru izgorjele Zlatne dvorane, no usprkos većem broju prijedloga, nijedan nije proveden. Tek se 1964. gradonačelnik Klaus Müller osmjelio za rekonstruiranje izgubljenog stanja. (Prim. M. Špikić). |
| ↑11 | Dresdenska Opera djelo je arhitekta Gottfrieda Sempera. Prva građevina, dovršena 1841, izgorjela je u požaru 1869, pa je isti arhitekt izgradio novu od 1871. do 1878. Ona je, poput Frauenkirche i širega središta Dresdena, stradala u bombardiranju u veljači 1945. Pošto je desetljećima stajala kao ruševina, zalaganjem dresdenskog konzervatora i profesora na gradskom Tehničkom sveučilištu Hansa Nadlera, od 1977. do 1985. u potpunosti je rekonstruirana, uključujući urese u interijeru. Otvorena je 14. veljače 1985, na 40. godišnjicu razaranja, uz nazočnost građana i vrhuške vladajuće partije SED. |
| ↑12 | Kruft vjerojatno misli na konzervatora Heinricha Magiriusa, koji je podržao projekt rekonstruiranja crkve. Isto tako, Kruft jasno prepoznaje značenje ovog rekonstrukcijskog čina za val rekonstrukcija koji je nastupio 1990-ih godina širom post-komunističkih zemalja. |
| ↑13 | Armeemuseum je izgrađen 1879. prema projektu arhitekta Ludwiga von Mellingera. Dijelom je razoren u Drugom svjetskom ratu. |
| ↑14 | Berliner Stadtschloss je dvorski sklop koji je građen od sredine 15. stoljeća i doživio je znatne pregradnje. Forme koje su dočekale kraj Drugoga svjetskog rata su barokne i djelo su arhitekta Andreasa Schlütera. Nakon rušenja Palače Republike 2005, od 2013. do studenog 2020. sklop je rekonstruiran s dodatkom nove arhitekture na istočnoj strani, prema projektu arh. Franca Stelle. Uloženo je oko 677 milijuna eura. |
| ↑15 | Riječ je, dakle, o korištenju spolije u izgradnji novog, obližnjeg sklopa Državnog savjeta, koji su projektirali arhitekti Roland Korn i Hans Erich Bogatzky 1962-1964. |
| ↑16 | Schloss u Potsdamu teško je oštećen u ratu i ostavljen je kao ruševina usred grada do 1960. godine. Nakon odluke Politbiroa SED u svibnju 1959. da se ruševine uklone radi planiranja novoga trga (Karl-Liebknecht-Forum), od siječnja do travnja 1960. sklop je miniran i uklonjen, ne bez prosvjeda građana i stručnjaka. Građevina iz sredine 18. stoljeća, izgrađena prema projektima Georga Wenzeslausa von Knobelsdorffa, rekonstruirana je u cijelosti od 2010. do 2013. prema projektima arh. Petera Kulke. |
| ↑17 | Sklop Arhitektonske akademije Karla Friedricha Schinkela izgrađen je od 1832. do 1836. godine. Stradala je u ratnim zbivanjima u veljači 1945. Nakon odluke o donošenju Socijalističkog preoblikovanja gradskog središta 1958. godine, sklop je u potpunosti porušen 1962. a na njegovu je mjestu od 1964. do 1967. podignut modernistički sklop Ministarstva vanjskih poslova DDR-a prema projektu arhitekata Josefa Kaisera, Heinza Austa, Waltera Herzoga i Lothara Kwasnitze. Ta je građevina porušena početkom 1990-ih. Danas na mjestu Schinkelove građevine stoji rekonstruirani segment koji najavljuje povrat čitavog sklopa. |