Otvaranje Kristalne palače, razmatrano u nekim od svojih odnosa prema izgledima za umjetnost[1]Izvorno objavljeno pod naslovom The Opening of the Crystal Palace, Considered in some of its relations to the prospects of Art, London: Smith, Elder and Co. 1854.
John Ruskin
U Timesu sam pročitao izvješće o otvaranju Kristalne palače u Sydenhamu[2]Crystal Palace djelo je vrtnog arhitekta Josepha Paxtona, a izgrađena je kao divovska željezno-staklena konstrukcija povodom Svjetske izložbe održane u londonskom Hyde Parku 1851. Nakon svršetka … Continue reading dok sam se penjao uz brdo između Veveya i Châtel-Saint-Denisa, a misli koje je on potaknuo proganjale su me cijeloga dana dok je moj put vijugao travnatim padinama Simmentala. Postojao je neobičan kontrast između slike te moćne palače, uzdignute toliko visoko iznad brežuljaka na kojima je izgrađena da su se oni činili tek njezinim postoljem za tu blještavu veličanstvenost, i onih niskih koliba od ariša, napola skrivenih pod šumskim zaklonima i razasutih poput sivog kamenja duž masiva udaljene gore. Ovdje, čovjek koji se bori s moći Prirode za svoj opstanak; ondje, koji njome zapovijeda radi svoje razonode: ovdje, slabašan narod ugniježđen među stijenama s divljom kozom i pećinarom, koji iz naraštaja u naraštaj zadržava iste spokojne misli; ondje, golemo mnoštvo što likuje u sjaju neizmjerne nastambe i pršti od ponosa u nadi u beskrajan napredak i neodoljivu moć.
Uistinu je nemoguće maštom ograničiti blagotvorne rezultate koji mogu proizaći iz pothvata koji je tako sretno započeo. Prvi put u povijesti svijeta stvoren je nacionalni muzej za koji je zainteresirana čitava nacija; oblikovan u razmjerima koji dopuštaju izlaganje spomenika umjetnosti u neprekinutoj simetriji i prirodnih plodova u neometanom rastu – oblikovan pod okriljem znanosti koja teško može pogriješiti i bogatstva koje se teško može iscrpiti te smješten u neposrednoj blizini metropole prepune stanovništva umornog od rada, a ipak žednog znanja, gdje razmatranje može biti spojeno s odmorom, a pouka s užitkom. Nemoguće je, ponavljam, procijeniti utjecaj takve ustanove na umove radničke klase. Koliko se sati, nekoć potrošenih uzalud, sada može korisno posvetiti interesima koji su prvi put probuđeni nekim slučajnim prizorom u palači u Norwoodu; koliko se gotovo narušenih zdravlja može obnoviti zdravim mamcem seoskog zraka – koliko se umova, nekoć usnulih, može potaknuti na aktivnost unutar kristalnih zidova, i kako se ti plemeniti rezultati mogu nastaviti umnažati, rasti i donositi plod sedamdeset puta sedmerostruko dok nacija ide svojim putem – pitanja su koliko puna nade, toliko i nemoguća za izračun. No, uz sve te razloge za nadu, postoje i drugi za očaj, koji rađaju niz sjetnih misli čiju nametljivost ne mogu potisnuti niti mogu suzdržati njihovo izražavanje.
Već tri stotine godina arhitektonsko je umijeće predmetom najneobičnijeg istraživanja; o njegovim se načelima raspravljalo sa svom ozbiljnošću i oštroumnošću; njegovi su modeli u svim zemljama i iz svih razdoblja proučavani s pomnom pažnjom i oponašani uz nesebičan trošak. I od sve te istančanosti proučavanja, te uzvišene potrage za idealom, te suptilnosti istraživanja i raskoši prakse, golemi ishod, prekrasan i dugo očekivan zaključak jest taj da u samoj sredini 19. stoljeća umišljamo da smo izumili novi arhitektonski stil, a zapravo smo samo uvećali staklenik!
U govoru gospodina Lainga[3]Samuel Laing (1812-1897), pisac, liberalni političar i upravitelj britanskih željeznica, ujedno i predsjednik The Crystal Palace Company od 1852. do 1855. godine. Laing je predvodio konzorcij … Continue reading na otvaranju Palače, on izjavljuje da je „potpuno nov arhitektonski red, koji putem nenadmašne strojne domišljatosti proizvodi najčudesnije i najljepše efekte, uskočio u postojanje kako bi pružio građevinu“.[4]Vidi Times od ponedjeljka, 12. lipnja. (Izvorna Ruskinova bilješka). Ovim riječima govornik ne daje tek oduška vlastitim osjećajima. On izražava općeprihvaćeno viđenje činjenica, i to viđenje koje nije samo rašireno u narodu, nego ono koje su poticali gotovo svi stručnjaci za umjetnost našeg doba.
U to se, dakle, naš dorski i paladijevski ponos naposljetku srozao! Hvalili smo se božanstvenošću grčkog ideala – ponosili smo se čistoćom našeg talijanskog ukusa – cijelu smo svoju dušu ulili u omjere stupova i odnose arhitektonskih redova – i gle svršetka! Naš ukus, tako uzvišen i discipliniran, zaslijepljen je sjajem nekolicine redova staklenih okana; a otkrilo se da su se prva načela arhitektonske uzvišenosti, tako dugo tražena, cijelo to vrijeme sastojala tek u svjetlucanju i u prostoru.
Neka se ne misli da bih obezvrijedio (kada bi uopće bilo moguće obezvrijediti) strojnu domišljatost koja je pokazana pri podizanju Kristalne palače, ili da podcjenjujem učinak koji njezina golemost može nastaviti proizvoditi na pučku maštu. No strojna domišljatost nije bit ni slikarstva ni arhitekture, a velika dimenzija nužno ne uključuje i plemenitost oblikovanja. Zacijelo je potrebno jednako mnogo domišljatosti da se sagradi fregata s vijčanim pogonom ili cijevni most kao i staklena dvorana; sve su to djela svojstvena ovom dobu; i sva ona, na svoje različite načine, zaslužuju naše najviše divljenje; ali ne divljenje one vrste koje se ukazuje pjesništvu ili umjetnosti. Možemo Sjeverno more prekriti fregatama, i premostiti Bristolski kanal željezom, i natkriti grofoviju Middlesex kristalom, a da pritom još uvijek ne posjedujemo nijednog Miltona ili Michelangela.
„Pa dobro”, netko može uzvratiti, „potrebni su nam naši mostovi i uživamo u našim palačama; ali ne trebaju nam ni Miltoni niti Michelangeli.”
Uistinu, čini se da je tako; jer u godini u kojoj je sagrađena prva Kristalna palača, među nama je umro čovjek čije će ime u budućim stoljećima stajati uz imena najvećih velikana svih vremena.[5]Crystal Palace je izgrađena 1851. Iste je godine, u prosincu, preminuo slikar William Turner (r. 1775.), čije je djelo promicao upravo John Ruskin. Umirući, on je naciji oporučno ostavio čitav niz svojih najdražih djela; i tijekom ove tri godine, dok smo mi gradili ovo kolosalno spremište za odljeve i kopije umjetnosti drugih naroda, ova djela našeg vlastitog najvećeg slikara ostavljena su da propadaju u mračnoj prostoriji blizu trga Cavendish, pod nadzorom ostarjele sluškinje.[6]Turnerov se dom nalazio u obližnjoj Queen Anne Street, za koji se više godina brinula Hannah Danby.
To je sasvim prirodno. Ali je ujedno i vrijedno spomena.
Postoji još jedna zanimljiva činjenica povezana s poviješću Kristalne palače u njezinu utjecaju na povijest europske umjetnosti, naime, da su godine 1851., kada je sav taj blještavi krov izgrađen kako bi se izložile sitne umjetnosti našeg pomodnog luksuza – rezbareni kreveti iz Beča, lijepljene igračke iz Švicarske i kričavi nakit iz Francuske – baš te iste godine, kažem, najveće slike mletačkih majstora trunule na kiši u Veneciji zbog nedostatka krova koji bi ih prekrio, s rupama od topovskih tanadi probijenim kroz njihova platna.[7]Mletačka su djela stradala intervencijom austrijske vojske pod zapovjedništvom maršala Radetzkog nakon proglašenja Republike Svetog Marka 1848. Austrijske su trupe tada bombardirale grad i … Continue reading
Postoji, međutim, još jedna činjenica, neobičnija od bilo koje od ovih, koja će u budućnosti biti povezana s poviješću Palače koja se upravo gradi; naime, da su u istom onom razdoblju kada se Europi čestita na izumu novog arhitektonskog stila, zato što je četrnaest rali zemlje prekriveno staklom, najveći postojeći primjeri prave i uzvišene kršćanske arhitekture bili odlučno uništavani; i to uništavani pod utjecajem samog onog interesa koji se polako počeo buditi prema njima.
Pod čvrstom i mudrom vlašću Napoleona III. Francuska je stupila u novo razdoblje prosperiteta, a jedan od znakova toga jest i zdušna skrb za očuvanje njezinih uzvišenih javnih građevina. Pod utjecajem tog zdravog poticaja, u ovom se trenutku odvijaju popravci najopsežnije vrste na katedralama u Reimsu, Amiensu, Rouenu, Chartresu i Parizu (vjerojatno i u mnogim drugim meni nepoznatim slučajevima). Ti su popravci u mnogim slučajevima bili nužni do određene mjere; a izveli su ih arhitekti onoliko vješti i učeni kakvi danas uopće postoje – izveli su ih uz plemenito zanemarivanje troškova i iskrenu želju njihovih nadstojnika da se oni dovrše na način koji služi na čast domovini.
Oni su, unatoč tome, pogubniji za spomenike koje trebaju očuvati nego što su to požar, rat ili prevrat. Jer oni se, u većini slučajeva, poduzimaju pod dojmom koji napori svih istinskih antikvara dosad nisu uspjeli ukloniti – da je moguće reproducirati osakaćenu skulpturu prošlih stoljeća u njezinoj izvornoj ljepoti.
„Reproduire avec une exactitude mathématique” riječi su koje koristi jedan od najinteligentnijih pisaca o ovoj temi[8]M. L’Abbé Bulteau, Description de la Cathedrale de Chartres, (8vo. Paris, Sagnier et Bray, 1850), 98, bilješka. govoreći o predloženom regeneriranju kipa Svete Modeste na sjevernom trijemu katedrale u Chartresu.
U ovom trenu nije pitanje je li kiparstvo 13. stoljeća vrijedno ili nije. Njezinu vrijednost pretpostavljaju vlasti koje su posvetile tako goleme iznose njezinom takozvanom restauriranju, pa se stoga ona može pretpostaviti i u mojemu argumentu. Najgore stanje skulptura čije se restauriranje zahtijeva može se pravedno dočarati stanjem slavne skupine Parki među Elginovim mramorima u Britanskom muzeju. S kakvim bi odobravanjem čuvari tih mramora, ili bilo koje druge osobe zainteresirane za grčku umjetnost, primili prijedlog nekog živućeg kipara da „s matematičkom točnošću reproducira ” skupinu Parki u savršenoj formi, i da se izvornik uništi? Jer upravo s takvim odobravanjem oni koji su zainteresirani za gotičku umjetnost trebaju primiti prijedloge za reproduciranje skulptura iz Chartresa ili Rouena.
Na isti način, stanje arhitekture koju se predlaže restaurirati može u svojem najgorem obliku britanskoj javnosti pravedno dočarati stanje najbolje očuvanih dijelova opatije Melrose.[9]Riječ je o cistercitskom samostanu iz 12. stoljeća, u Škotskoj, očuvanom u ruševinama. S kakvim bi poticajem oni među nama koji su iskreno zainteresirani za povijest ili za umjetnost primili prijedlog da se opatija Melrose sruši i „matematički reproducira”? Nema nikakve sumnje u odgovor koji bi, u pretpostavljenim slučajevima, bilo ispravno uzvratiti: „Svakako, ako možete, reproducirajte matematički, na nekom drugom mjestu, skupinu Parki i opatiju Melrose. Ali ostavite neoštećen izvorni ulomak i postojeću ruševinu.” I odgovor istoga smisla trebao bi se dati svakom prijedlogu za restauriranje gotičke skulpture ili građevine. Isklešite ili podignite njezinu maketu u nekom drugom dijelu grada: ali ne dirajte samu građevinu, osim jedino u onoj mjeri u kojoj to može biti nužno da bi se ona poduprla, da bi se zaštitila. Gore sam kazao da su popravci u mnogim slučajevima bili nužni. Ovi se nužni zahvati sastoje u zamjeni propaloga kamenja novim ondje gdje je ono apsolutno presudno za stabilnost same građevine; u podupiranju, drvom ili metalom, onih dijelova koji bi popustili; u učvršćivanju ili cementiranju na njihova mjesta onih skulptura koje su već spremne odvojiti se te u općoj skrbi oko uklanjanja bujnoga korova i prepreka u kanalima za odvod kišnice. No nikakvo se moderno kiparstvo niti ono koje ga oponaša ne bi smjelo, ni pod kojim okolnostima, miješati sa starim djelom.
Nažalost, popravci izvedeni na tako savjestan način uvijek su neprivlačni oku i nailaze na malo odobravanja šire javnosti; stoga svi nadstojnici javnih radova nužno osjećaju snažno iskušenje da zahtijevane popravke izvedu na način koji je, premda uistinu poguban za spomenik, naizgled dotjeran. No arhitektu se nudi daleko okrutnije iskušenje. Onaj tko bi općinskom tijelu predložio da u formi nove crkve, koju treba podići u nekom drugom dijelu njihova grada, izgradi makete onih dijelova njihove katedrale koji propadaju, bio bi držan nekim tko tek traži posao, a njegova bi ponuda bila odbačena s prijezirom. Ali neka arhitekt izjavi da postojeća građevina zahtijeva popravke i ponudi da joj vrati izvornu ljepotu, i njega se smjesta počinje držati domoljubom te dobiva priliku za ugovaranje posla koji će mu osigurati goleme i stalne prihode, kao i golemo pokroviteljstvo za idućih dvadeset ili trideset godina.
Imam veliko poštovanje prema ljudskoj naravi. No radije bih prepustio drugima, a ne sebi, da izreknu u kojoj se mjeri takvom iskušenju uvijek može odoljeti, i u kojoj će mjeri, jednom kada se dopusti poduzimanje popravaka, građevina vjerojatno biti pošteđena iz pukog interesa za njezinu ljepotu, kada je njezino uništavanje, pod imenom restauriranja, postalo trajno unosno za golemo mnoštvo radnika.
Pretpostavimo, međutim, da je arhitekt uvijek savjestan – uvijek spreman, onoga trenutka kada učini ono što je strogo nužno za sigurnost i doličan izgled zgrade, odreći se svojih prihoda i proglasiti svoje daljnje usluge nepotrebnima. Pretpostavimo također da je i svaki od onih dvaju ili triju stotina radnika koji pod njim moraju biti zaposleni jednako savjestan i da, tijekom višegodišnjeg rada, u svojoj nepažnji nikada neće uništiti ono što bi bilo nezgodno spašavati, niti u lukavosti ono što je teško oponašati. Hoće li sva ta čestitost namjere sačuvati ruku od pogreške, a srce od umora? Hoće li ona dati okretnost nespretnome a oštroumnost tupome i u trenu zaodjenuti dvije ili tri stotine nedostatno obrazovanih ljudi osjećajem, namjerom i znanjem slobodnih zidara iz 13. stoljeća? Pretpostavimo da ona može učiniti sve to i da je nova građevina i ljepotom jednaka staroj i pojedinostima joj točno odgovara. Je li ona, stoga, u potpunosti vrijedna onoliko koliko i stara građevina? Je li kamen isklesan danas u njihovim klesarskim radionicama u potpunosti iste vrijednosti za srca francuskoga naroda kao onaj koji su oči Svetoga Luja gledale kako se podiže na svoje mjesto? Bi li kći puna ljubavi, u pukoj želji za kričavom haljinom, tražila od draguljara sjajnu kopiju istrošenog križa koji joj je majka ostavila na samrtnoj postelji? Bi li razborita nacija, u puku zanosu za sjajem ulica, tražila od svojih arhitekata da joj priskrbe kopije hramova koji su stoljećima donosili radost njezinim svecima, utjehu njezinim tugujućima i snagu njezinu viteštvu?
No može se uzvratiti da su sve to antikvari u Francuskoj i Engleskoj već priznali te da je nemoguće da bi se tako važni radovi danas poduzimali bez dužnog razmatranja i vjernoga nadzora.
Odgovaram da su ljudi koji s pravom osjećaju ove istine rijetko oni koji imaju mnogo utjecaja na javne poslove. Vrijednost katedrale poznaje siromašni opat čiji je mali vrt moćnim potpornjacima zaštićen od sjevernog vjetra. Njezinu sudbinu određuju užurbani gradonačelnik i uspješni arhitekt.
Odgovaram nadalje iznošenjem jedne jednostavne činjenice. Mnogo sam godina, u mnogim gradovima, posvetio proučavanju gotičke arhitekture; a od svega što znam, ili što sam znao, ulaz u sjeverni transept katedrale u Rouenu bio je, sve u svemu, najljepši – lijep, ne samo kao pomno izrađeno i besprijekorno djelo najboljeg razdoblja gotičke umjetnosti, već još ljepši u tom djelomičnom, iako ne i opasnom propadanju koje je njegove tornjiće dotaklo sjetnim bojama, a njegove strože linije ublažilo neočekivanom promjenom i nježnim lomom, poput slatkih stanki u dalekoj glazbi.[10]Ruskin je katedralu u Rouenu prvi put posjetio 1835. Od 1892. do 1894. Claude Monet je naslikao preko trideset slika prikazujući promjene svjetlosti i boja na katedrali. Njegov gornji dio već je restauriran do bijele točnosti novotarije; donji tornjići, koji su mu stajali s bokova pri prilazu, u svojem djelomičnom propadanju daleko izvrsniji od najljepših ostataka naših engleskih opatija, potpuno su uništeni i ponovo izgrađeni u grubim blokovima na kojima je klesarski rad upravo u tijeku.[11]Restauriranje katedrale u Rouenu izazivalo je oprečne reakcije. Prvu fazu stilskog restauriranja vodio je arh. Jean-Antoine Alavoine (1778-1834), koji je projektirao željezni toranj povrh trasepta, … Continue reading Ovo restauriranje, u mjeri u kojoj je dosad provedeno, izveli su iznimno vješti radnici. Riječ je o neobično povoljnom primjeru restauriranja, napose u brizi koja je posvećena tome da se netaknutima očuvaju izvrsne i dosad gotovo neoštećene skulpture koje ispunjavaju četveroliste u mreži ukrasa iznad luka. No ja sam igrom slučaja prije pet godina izradio detaljne crteže ukrasa na potpornim stupovima s desne i lijeve strane ove mreže, koji su dio rada što je u potpunosti restauriran. I utvrdio sam da su ta restauriranja bila koliko netočna, toliko i nepotrebna.
Ako je tome tako u ovom najpovoljnijem slučaju, na općepoznatom spomeniku kojeg iznimno cijeni svaki antikvar u Francuskoj, što će se, tijekom napredovanja ovih danas gotovo sveprisutnih popravaka, vjerojatno dogoditi s arhitekturom koja je bez nadzora i prezrena?
Prezrena! I više nego prezrena — čak i omražena! Žalosna je istina da u svečanom izgledu drevne arhitekture postoji nešto što, prekoravajući lakoumnost i obuzdavajući veselje, u ovo vrijeme postaje doslovno odbojno golemoj većini europskog stanovništva. Ispitajte smjer u kojem se kreću svi utjecaji bogatstva i pomodnosti, gdje god se oni dotiču umjetnosti, i ustanovit će se da je stvarni, svesrdni trud viših slojeva europskog društva učiniti svako mjesto na svijetu što je više moguće nalik pariškim Elizejskim poljanama. Gdjegod se osjeća utjecaj tog obrazovanog društva stare se građevine nemilosrdno uništavaju; golemi hoteli, nalik na vojarne, i nizovi visokih stambenih zgrada s četvrtastim prozorima guraju se naprijed kako bi sakrili omražene starine velikih gradova Francuske i Italije. Vesela šetališta, s fontanama i kipovima, protežu se duž obala nekada posvećenih trgovini; plesne dvorane i kazališta niču na prahu oskvrnutih kapela, a u tamu potiskuju skromnost obiteljskog života. A kada formalna ulica, u svom svojem sjaju parfumerije i slastičarstva, uspješno proguta svoj put kroz olupine povijesnih spomenika i privede kraju svoju simetriju u ruševinama svega što je nekada poticalo na razmišljanje ili vapilo za poštovanjem, taj izbijeljeni grad biva hvaljen zbog svoje raskoši, a ushićeni stanovnici zbog svojeg domoljublja – domoljublja koje se sastoji u vrijeđanju vlastitih otaca zaboravom i okruživanju vlastite djece iskušenjem.
Daleko sam od namjere da moje riječi uključe bilo kakvu neumjesnu aluziju na vrlo plemenita poboljšanja u samome gradu Parizu, koja su nedavno provedena na poticaj cara.[12]noble improvements: Ruskin misli na divovski projekt rušenja starih pariških četvrti i izgradnju novih avenija na zahtjev Napoleona III. i pod vodstvom baruna Georges-Eugènea Haussmanna od 1853. … Continue reading Pariz, u svojem vlastitom osebujnom karakteru blistave veličanstvenosti, nije imao što izgubiti, a mogao je dobiti sve, od raskošnih produžetaka ulice Rue de Rivoli. No, ja govorim o općem utjecaju bogatih putnika i posjednika u Europi na gradove kojima se navodno dive ili koje nastoje poboljšati. Govorim o promjenama izvedenima tijekom mojega vlastitog života u gradovima Veneciji, Firenci, Ženevi, Luzernu, a ponajviše od svega u Rouenu, gradu koji je posve neprocjenjiv zbog očuvanja svojeg srednjovjekovnog značaja u beskrajno raznolikim ulicama u kojima polovica postojećih i nastanjenih kuća potječe iz 15. ili ranog 16. stoljeća i jedinom preostalom gradu u Francuskoj u kojemu se dojam stare francuske stambene arhitekture još uvijek može vidjeti u njezinim cjelovitim skupinama. No, kad sam bio ondje prošlog proljeća, čuo sam da se s ovih plemenitih starih normandijskih kuća što je brže moguće imaju skinuti tamni škriljevci koji su štitili njihove drvene grede te da se sve njihove skulpture i ukrasi imaju namjerno pobijeliti vapnom, kako bi se unutrašnjost grada dovela u kakvu-takvu sukladnost s „otmjenim pročeljima“ hotela i ureda na obali.
Hoteli i uredi, i općenito „otmjena pročelja“ – oni se mogu izgraditi u Americi ili Australiji – izgraditi u bilo kojem trenutku i u bilo kojoj mjeri sjaja. Ali tko će nam vratiti, jednom kada budu uništena, staništa francuskog viteštva i građanstva iz dana Polja zlatne tkanine?[13]Misli na ures odjeće i šatora povodom susreta francuskoga kralja Franje I. i engleskoga kralja Henrika VIII. 1520. godine nedaleko Calaisa.
Čudno je da se nitko, čini se, toga ne sjeti! Zbog čega ljudi uopće putuju u ovoj našoj Europi? Je li to samo zato da bi se kockali s francuskim kockicama – pili kavu iz francuskog porculana – plesali u ritmu njemačkih bubnjeva i spavali u blagome zraku Italije? Jesu li plesna dvorana, dvorana za bilijar i bulevar jedine privlačnosti koje nas mame na lutanje ili nas navode na počinak? A kada dođe vrijeme, a doći će, i to ubrzo, kada će škrtost – ili zamor – koji su u najvećoj mjeri jedini zaštitnici ostataka proteklih vremena, biti raspršeni napretkom civilizacije – kada svi spomenici, očuvani samo zato što ih je bilo preskupo uništiti, budu smrvljeni energijama novoga svijeta, hoće li ponosni narodi dvadesetog stoljeća, gledajući oko sebe po ravnicama Europe lišenima njezinih spomeničkih mramora – hoće li ti narodi doista ustati s ikakvim drugim osjećajem doli onim trijumfa, oslobođeni paralize presedana i zapletenosti sjećanja, kako bi zahvalili nama, očevima napretka, što nikakve sjetne sjene više ne mogu pomutiti užitke budućnosti niti ikakvi trenuci promišljanja usporiti njezine aktivnosti te da se novorođeno stanovništvo svijeta bez zapisa i bez ruševina može, u punini svoje kratkovječne sreće, prepustiti tome da jede, pije i umre?
Je li to doista cilj kojemu težimo i hoće li poslanstvo ovoga doba biti ispunjeno tek onda kada i posljednji dvorac padne s naših stijena, kada posljednji samostani izblijede iz naših dolina, kada posljednje ulice u kojima su mrtvi obitavali budu izbrisane iz naših gradova, a preporođeno društvo ostane u raskošnom posjedu gradova sastavljenih isključivo od blještavih salona s pogledom na vesele cvjetne partere? Ako je to doista naš cilj, zašto se on onda mora tako mukotrpno ostvarivati? Zar nema novih zemalja na zemlji, još uvijek neokrunjenih trnjem katedralnih tornjeva, nemučenih sviješću o prošlosti? Mora li ova mala Europa – ovaj kutak naše zemaljske kugle, pozlaćen krvlju starih bitaka i osijedio od hramova prastare pobožnosti – ovaj uski komad svjetskoga pločnika, istrošen nogama tolikih hodočasnika, biti potpuno pometen i urešen za krabuljni ples Budućnosti? Zar Amerika nije dovoljno prostrana za rastezljivost našega čovječanstva? Zar Azija nije dovoljno bogata za njegov ponos? Zar među mirnim livadama i osamljenim brežuljcima ove stare zemlje još uvijek nema dovoljno mjesta za širenje moći ili prepuštanje veličanstvenosti, a da se sva slava ne temelji na propasti i da svakom napretku ne prethodi zatiranje? Na ova pitanja moramo odgovoriti žurno, inače ćemo na njih odgovoriti uzalud. Osebujni karakter zla koje ovo doba nanosi jest njegova potpuna nepopravljivost. Njegove novonastale škole umjetnosti, njegove galerije koje se šire i dobro uređeni muzeji zasigurno će s vremenom uroditi nekim plodom i ponovo dati pučkom umu moć da razluči ono što je veliko i sklonost da zaštiti ono što je dragocjeno. Ali bit će prekasno. Lutat ćemo našim kristalnim palačama, tužno promatrajući kopije slika rastrganih topovskim hitcima i sadrene odljeve skulptura koje su davno razbijene u komadiće. Postupno ćemo naučiti razlikovati izvornost i iskrenost od oronulosti oponašanja i obamrlosti ponavljanja; ali bit će to tek u beznađu prepoznavanja istine – da se arhitektura i slikarstvo mogu „restaurirati“ onda kada mrtvi budu mogli uskrsnuti, i ne prije toga. Nešto bi se još uvijek dalo učiniti, kada bi samo bilo moguće potpuno probuditi i uzbuniti ljude čije su im arheološke studije omogućile da donesu točan sud o važnosti ove krize. No jedno je od neobičnih svojstava ljudskoga uma, prijeko potrebnih za njegov mir ali beskrajno pogubnih za njegovu snagu, to što nikada u potpunosti ne osjećamo zla koja nam nisu uistinu stavljena pred oči. Ako bi se odjednom, usred užitaka nepca i lakoumnosti srca na kakvoj londonskoj večeri, zidovi odaje razmaknuli, pa kroz taj procijep najbliža ljudska bića koja skapavaju od gladi i žive u bijedi bila unesena u samu sredinu tog društva – prepuštenog gozbi i bezbrižnosti – ako bi, bolesni i blijedi, užasni u svojoj oskudici, slomljeni očajem, tijelo uz tijelo, bili položeni na meki tepih, po jedan pored stolice svakoga gosta, bi li im se bacile samo mrvice s tih probranih jela – bi li im se udijelio tek usputan pogled, tek prolazna misao? Pa ipak, stvarne činjenice, stvarni odnosi između svakog bogataša i Lazara, nisu izmijenjeni posredovanjem kućnoga zida između stola i bolesničke postelje – onim nekolicinama stopa zemlje (kako malo njih!), koje su uistinu sve što razdvaja veselje od bijede.
Isto je i u stvarima o kojima sam dosad govorio. Kada bi svatko od nas, tko zna kakva se hrana za ljudsko srce krije u velikim djelima starijih vremena, doista mogao vlastitim očima vidjeti njihovo postupno propadanje; kada bi svaki predani antikvar, sretan u svojoj dobro uređenoj knjižnici i s osjećajem da je bio koristan očuvavši stari kamen ili dva iz svoje župne crkve i stari novčić ili dva iz brazde na susjednoj uzoranoj njivi, svakoga jutra čim se probudi doista mogao vidjeti kako se najveličanstvenija djela minulih naroda raspadaju u prah na zemlji u zanemarenim gomilama; kada bi pred njegovim očima u jasnoj utvari uvijek stajao neuki redovnik koji gazi po rukopisu, seoski klesar koji obara spomenik, dvorski slikar koji omraženo i neprocjenjivo remek-djelo mrlja u svježinu ispraznosti, ne bi se uvijek tako samozadovoljno smješkao pri pomisli na mala znanja i sitna očuvanja u svojem neposrednom krugu. I kada bi se svaki čovjek kojemu je boljitak umjetnosti i povijesti na srcu odmah svesrdno posvetio ne bogaćenju vlastite zbirke pa čak ni prosvjećivanju svojih susjeda ili istraživanju teritorija vlastite župe već dalekovidnom i anticipirajućem nastojanju na velikome polju Europe, još uvijek bi bilo vremena da se učini mnogo. Mogla bi se osnovati udruga, temeljito ustrojena tako da održava aktivne promatrače i agente u svakome važnijem gradu, koji bi, kao prvo, opskrbljivali društvo potpunim izvješćem o svakom zanimljivom spomeniku u svojem susjedstvu, a potom i godišnjim ili polugodišnjim izvještajem o stanju tih spomenika te o promjenama koje se na njima predlažu izvršiti; pri čemu bi to društvo potom osiguravalo sredstva, bilo za kupnju u trajno vlasništvo onih građevina ili drugih djela neprenosive umjetnosti koja bi se u bilo kojem trenutku mogla naći u prodaji, bilo za pomoć njihovim posjednicima, radilo se o privatnim osobama ili javnim tijelima, u održavanju onakve skrbi kakva je doista nužna za njihovu sigurnost te bi se svesrdno zalagalo, uz sav utjecaj koji bi takva udruga ubrzo stekla, kako bi spriječilo nestručnu obnovu i nepotrebno uništavanje.[14]Ruskin ovo piše u vremenu u kojem je austrijsko Središnje povjerenstvo za održavanje i proučavanje graditeljskih spomenika, osnovano na Silvestrovo 1850. na bečkom dvoru, započelo s potpunijim … Continue reading Takvo bi društvo, dakako, bilo nagrađeno isključivo sviješću o vlastitoj korisnosti.[15]U Londonu je u ožujku 1877. osnovano Društvo za zaštitu starih građevina (Society for the Protection of Ancient Buildings), na tragu Ruskinovih stajališta. Prvi je voditelj bio William Morris. Njegova bi se sredstva morala osiguravati, u čistom samoodricanju, od strane njegovih članova od kojih bi se zahtijevalo da se, u mjeri u kojoj mu pomažu, odreknu užitka kupnje grafika ili slika za vlastite zidove kako bi spasili slike koje za svoga života možda nikada neće ugledati; morali bi se odreći proširenja vlastitih imanja kako bi, kao europsko dobro, kupili zemlju na koju njihove noge možda nikada neće kročiti. No je li doista apsurdno vjerovati da su ljudi sposobni to učiniti? Je li ljubav prema umjetnosti posve sebično načelo u srcu? I jesu li njezine emocije potpuno nespojive s naporima samoodricanja ili užicima velikodušnosti?
Upućujem ovaj apel pod rizikom da navučem na sebe tek prezir zbog svojeg utopizma. No zauvijek bih predbacivao samome sebi kada bi me takav rizik spriječio da ga uputim; i molim one koji bi mogli biti skloni na bilo koji način mu pogodovati, da zapamte kako se na njega mora odgovoriti odmah ili nikada. Idućih pet godina odlučuje o tome što će se spasiti a što uništiti. Restauriranja su zapravo započela poput raka na svakom važnom djelu gotičke arhitekture u kršćanskome svijetu; pitanje je samo koliko se toga još može spasiti. Svi projekti, sve težnje koje se odnose na umjetnost, u ovome su trenutku od manje važnosti od onih koje su jednostavno zaštitne. Za sve ostalo ima sasvim dovoljno vremena. Dovoljno vremena za poučavanje – dovoljno vremena za kritiziranje – dovoljno vremena za izmišljanje. Ali vremena je itekako premalo za spašavanje. Poslije možemo stvarati, no jedino sada možemo očuvati. Uprezanjem golemih nacionalnih sila i pod vodstvom prosvijećenih vladara možemo podići veličanstvene hramove i raskošne gradove; možemo osigurati rad za dokone i pobuditi zanimanje u neukih. No moć ni careva, ni kraljica, ni kraljevstava ne može više nikada utisnuti u pijesak vremena izbrisane korake proteklih naraštaja, niti prikupiti iz praha kamenje koje je bilo opečaćeno duhom naših predaka.
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno pod naslovom The Opening of the Crystal Palace, Considered in some of its relations to the prospects of Art, London: Smith, Elder and Co. 1854. |
|---|---|
| ↑2 | Crystal Palace djelo je vrtnog arhitekta Josepha Paxtona, a izgrađena je kao divovska željezno-staklena konstrukcija povodom Svjetske izložbe održane u londonskom Hyde Parku 1851. Nakon svršetka izložbe građevina je otkupljena i od 1852. rastavljena da bi 1854. bila ponovno izgrađena, sada u uvećanim dimenzijama, na brežuljku Sydenham u južnom Londonu. Otvorenju je 10. lipnja 1854. nazočila kraljica Viktorija. Sklop je stajao ondje do požara 1936., nakon čega je porušena. U povijesti moderne arhitekture redovito se pojavljuje kao prethodnica inženjerskih pothvata 19. stoljeća i konstruktivnih rješenja modernista 20. stoljeća. |
| ↑3 | Samuel Laing (1812-1897), pisac, liberalni političar i upravitelj britanskih željeznica, ujedno i predsjednik The Crystal Palace Company od 1852. do 1855. godine. Laing je predvodio konzorcij investitora koji je otkupio Paxtonovu golemu stakleno-željeznu konstrukciju Palače. Preselili su je i proširili na brdu u Sydenhamu blizu Norwooda kao stalni javni muzej i prostor za razonodu. |
| ↑4 | Vidi Times od ponedjeljka, 12. lipnja. (Izvorna Ruskinova bilješka). |
| ↑5 | Crystal Palace je izgrađena 1851. Iste je godine, u prosincu, preminuo slikar William Turner (r. 1775.), čije je djelo promicao upravo John Ruskin. |
| ↑6 | Turnerov se dom nalazio u obližnjoj Queen Anne Street, za koji se više godina brinula Hannah Danby. |
| ↑7 | Mletačka su djela stradala intervencijom austrijske vojske pod zapovjedništvom maršala Radetzkog nakon proglašenja Republike Svetog Marka 1848. Austrijske su trupe tada bombardirale grad i oštetile brojna umjetnička djela. Tada su zabilježeni prvi zračni napadi na grad (iz balona). Republika pod vodstvom Daniele Manina kapitulirala je 22. kolovoza 1849. |
| ↑8 | M. L’Abbé Bulteau, Description de la Cathedrale de Chartres, (8vo. Paris, Sagnier et Bray, 1850), 98, bilješka. |
| ↑9 | Riječ je o cistercitskom samostanu iz 12. stoljeća, u Škotskoj, očuvanom u ruševinama. |
| ↑10 | Ruskin je katedralu u Rouenu prvi put posjetio 1835. Od 1892. do 1894. Claude Monet je naslikao preko trideset slika prikazujući promjene svjetlosti i boja na katedrali. |
| ↑11 | Restauriranje katedrale u Rouenu izazivalo je oprečne reakcije. Prvu fazu stilskog restauriranja vodio je arh. Jean-Antoine Alavoine (1778-1834), koji je projektirao željezni toranj povrh trasepta, na mjestu ranijeg, stradalog 1822. udarom groma. Flaubert je Alavoineovu zamisao prozvao „snom metalca u deliriju“. Nakon Alavoineove smrti radove je nastavio arh. Jacques-Eugène Barthélémy (1799-1882), koji je od 1848. bio dijecezanski arhitekt u Rouenu. |
| ↑12 | noble improvements: Ruskin misli na divovski projekt rušenja starih pariških četvrti i izgradnju novih avenija na zahtjev Napoleona III. i pod vodstvom baruna Georges-Eugènea Haussmanna od 1853. do 1870. Victor Hugo i Charles Baudelaire su oštro kritizirali rušenje čitavih starih četvrti Pariza. |
| ↑13 | Misli na ures odjeće i šatora povodom susreta francuskoga kralja Franje I. i engleskoga kralja Henrika VIII. 1520. godine nedaleko Calaisa. |
| ↑14 | Ruskin ovo piše u vremenu u kojem je austrijsko Središnje povjerenstvo za održavanje i proučavanje graditeljskih spomenika, osnovano na Silvestrovo 1850. na bečkom dvoru, započelo s potpunijim djelovanjem, s ciljevima koji su srodni piščevim riječima. |
| ↑15 | U Londonu je u ožujku 1877. osnovano Društvo za zaštitu starih građevina (Society for the Protection of Ancient Buildings), na tragu Ruskinovih stajališta. Prvi je voditelj bio William Morris. |