Phylloxera renovatrix[1]Objavljeno u Neue Freie Presse 6344, 26. travnja 1882., 1-3.
Moritz Thausing
Već neko vrijeme naš se stari toranj sv. Stjepana nalazi u neobičnom uzbuđenju. Danju se, doduše, ništa ne primjećuje. Čvrst i ravan stoji on ondje poput uspravljenog divovskog leša prošlih stoljeća i ne miče se; ali nije mrtav, on samo spava, on više ne želi gledati to malo moderno komešanje oko sebe; radije sanja o junačkim djelima koja je vidio u svojoj mladosti i o vremenima u kojima ga još nisu držali toliko krutim, suvišnim i bespomoćnim da je morao dopustiti da mu se bilo što radi; o vremenima kada je kao izvidnica još stajao nadaleko i naširoko strašan, dapače, kada su mu čak pripisivali blagotvornu poduzetnost, primjerice kada su ga bečki studenti slavili u pivskim pjesmama (G’stanzeln), poput:
Der Rheinstrom ist in’s Wasser g’falln,
Die Donau ist verbrennt,
Da ist der lange Stephansthurm
Mit Stroh zum Löschen g’rennt.
Schenkt mir mal was Bayrisch ein,
Bayrisch woll’n wir lustig sein!
Trara! Trara! itd.[2]Thausing donosi inačicu njemačke pučke pjesme iz žanra G’stanzeln u kojoj se spominje zvonik bečke katedrale sv. Stjepana.
Znao je on vrlo dobro, taj vragolan, da priče koje mu je drska mladost pripisivala uopće nisu istinite. Ali čuvao se toga da proturječi – stara gospoda u pravilu nemaju baš ništa protiv toga kada im pretjerana fama pripisuje svakojaka velika djela. Danas, doduše, nitko više ništa ne vjeruje. Svako je poštovanje nestalo. Kada ljudi projure pored tornja sv. Stjepana, svi gledaju u pločnik ili u satove, ali nitko nema vremena pogledati gore prema njemu. Nitko se više ne brine o njemu, osim njegovih omraženih liječnika. Više se ne razumije ni njegov časni starinski jezik – s kime da razgovara? Osjeća se posve suvišnim, pa zato radije prespava dane.
Noću pak, kada dolje utihne i kada mjesec i zvijezde, s kojima već toliko dugo održava dobro drugarstvo, stoje povrh njegova tjemena, a srebrni oblaci prolijeću pored njega, tada se on budi, protresa svoju novu noćnu kapicu i vodi razgovor sa svojim zlatnim prijateljima ondje gore. Tko poznaje taj jezik – a on je dobri gotički s ponešto bečkog naglaska – i tko u tihim ponoćima pažljivo osluškuje prema gore, taj može štošta načuti kada stari gospodin, po običaju staraca, govori o starim dobrim vremenima i o ovim sadašnjim, lošima. Već nekoliko dana govori on samo o ovim potonjima, o malim patnjama i slabostima svojega tijela, a ponajviše pak o odvratnim, nasilnim kurama kojima ga muče liječnici što nadriliječniče na njemu. Mora da se stari gospodin u posljednje vrijeme osjeća doista loše; često ga se čuje kako kašljuca, a onda opet u tužnom tonu mrmlja kratke, isprekidane rečenice u svoju šiljastu bradu.
„Tu prestaje svaka pamet,“ uzdahne on povremeno. „Sada sigurno neću još dugo ovdje stajati. Kad bih barem mogao pobjeći glavom bez obzira, kao onomad kada je Dunav izgorio – ja se te priče, doduše, više uopće ne sjećam – ali jamačno je bilo tako. Moj liječnik pak veli da je upravo ono čega se čovjek više ne može sjetiti i od čega nije preostalo gotovo ništa – upravo to što je istinito i ispravno. Ipak je već pretjerano kako se sa mnom postupa. Najprije su mi napravili novu frizuru, a pritom su mi stavili toliko lažnih kovrča da mi nova noćna kapica, koju su mi nakalemili, više uopće ne želi pristajati. Dolje u mom podnožju, u kapeli svete Katarine, već se najduže vrijeme patim od akutne višebojnosti. To boli, ali se još može izdržati; ipak ne ide tako „u meso“ kao rane, flasteri, miksture i mjehurice koje mi prokleti doktori stavljaju posvuda po tijelu. Na koncu vjerujem da bih bio sasvim zdrav, samo da nisam dopustio da dođe ijedan doktor. Istina je, medicina, a osobito kirurgija, daleko je dogurala u Beču – što je istina, istina je – strašno je što liječnici danas sve mogu! Da, da, to je u današnje vrijeme umjetnost.
Znam ja štošta ispričati o toj umjetnosti. Najprije su mi to malo tjelesne punoće što sam je tijekom stoljeća nakupio – bila je to, doduše, samo šeprtljava renesansa, ali ipak je to bilo moje meso i krv – najprije su mi to sastrugali i počistili. Vjerujem da su mi resecirali i ispumpali želudac – to je ono najnovije i uistinu vrlo neobično – ali pritom mi ipak nisu trebali oguliti cijelu sluznicu, htjedoh reći patinu.
A sada su čak počeli zanovijetati i po mojem starom pročelju. Još nisam prebolio one lijepe satove koje su ondje postavili. Sada postaje još šarenije. U šiljasti lučni prozor lijevog zabata umeću okrugli romanički trolist sa središnjim oblim stupom. Zar to nije za poludjeti? Što li će tek staviti u onaj odgovarajući, mnogo uži prozor desnog zabata? Jao meni! Napokon su počeli lupati čak i po mojim Divovskim vratima (Riesenthor) – valjda tim modernim patuljcima ne odgovara to ime! Najprije su mi odnijeli onu lijepu renesansnu rešetku i postavili takozvanu gotičku, od puke „gotike od ravnala“, a sada čak žele čitav portal preurediti u romanički. Pa jesam li ja, i moja crkva, kunić ili žaba, na kojih jadnim stvorenjima ovi moderni kulturni ljudi inače vrše svoje dragocjene studije? A uz sve to se još i takozvana društva za zaštitu životinja zauzimaju za tu jadnu marvu, ali se nad mnom nitko ne sažalijeva, ja sam posve obespravljen.“
Nisam više mogao slušati starčeve tužaljke i optužbe. Uputio sam mu naklon pun štovanja, pribrao se i rekao otprilike sljedeće: „Ali dragi stari tornju svetog Stjepana, ne budi tako mrzovoljan i ljutit. Pa mi ti želimo samo najbolje. Mi te samo želimo restaurirati tako da izgledaš onako kako si izgledao u svojoj mladosti. Vidiš, već si tako star i oronuo, a kao i svi najstariji ljudi, više se ne možeš sjećati. Mi pak točno znamo kako si izgledao u trinaestom stoljeću. Uostalom, nisi ni izbliza toliko gotički koliko si utvaraš.“ I ovdje sam se dobro čuvao toga da iznesem vlastitu ograničenu mudrost. Štoviše, posegnuo sam u prsni džep, gdje mi je uz toplo srce ležao najnoviji (deseti) broj lista bečkog Društva za izgradnju katedrale od 13. travnja; oprezno sam ga izvukao, a da visoki gospodin to nije primijetio, te sam mu s nepokolebljivom sigurnošću pročitao sljedeće iz izvrsnog uvodnika gospodina Katedralnog graditelja:
Napretkom restauratorskih radova zahvaćeni su i oni dijelovi koji stoje u izravnoj vezi s Divovskim vratima te je tvoj liječnik stoga bio prisiljen posvetiti im pozornost koja im pripada. Njemu je već odavno bilo jasno da šiljasti završetak portala prema van tvori strani element u cjelini, a istraživanja provedena protekle godine bjelodano su utvrdila da na mjestu sadašnjeg šiljastog luka okrugli luk nije bio samo planiran, nego je doista i postojao. Događaji nisu prošli bez traga na portalu. Požar koji je bjesnio 1258. godine uništio je njegove donje dijelove. Majstor pozvan da obavi povrat u izvorno stanje – očito barbarin – nije se nimalo obazirao na postojeće stanje, nego je kratkim postupkom primijenio oblike koji su mu bili bliski te je, umjesto vjerojatno teško oštećenog vanjskog okruglog luka, napravio šiljasti luk koji je bio u skladu s arhitekturom koju je planirao za proširenje crkve. Umetanjem tog šiljastog luka prirodno je nastalo ono istureno predvorje koje sužava današnji portal i lišava ga njegove veličanstvenosti. Još kasnijem vremenu pripada preoblikovanje kapitela tog predvorja, podnožja na dovratnicima portala, kao i vanjskog podnožja. Izuzev ovog predvorja završenog šiljastim lukom, za čije naknadno dodavanje sa sigurnošću govore različita tehnička i umjetnička uporišta (čije bi nas detaljno nabrajanje ovdje predaleko odvelo), restauriranje ostalih dijelova portala – kako bogato ukrašenih dovratnika, tako i vanjskog kruništa – temelji se na posve nepobitnim nalazima. Za daljnju potvrdu idealne rekonstrukcije ovog portala, izvedene na temelju tih nalaza, služe srodna rješenja portala na obloj kapeli u Tullnu i južnog portala župne crkve u Wiener-Neustadtu. Dotad je tvoj liječnik idealnu rekonstrukciju Divovskih vrata više-manje držao akademskom studijom, i tek kada je iz njegova dovršenog crteža zasjala uistinu veličanstvena, u svojoj vrsti neusporediva forma prvobitnog zdanja, sasvim se nehotice nametnula misao da se općenito neizbježna restauracija Divovskih vrata može shvatiti samo u smislu potpune uspostave izvornog stanja.
Dotle sam stigao, kad me odjednom prekinula duboka tutnjava, kao da dolazi iz velikog gradonačelnikova zvona gore u tornju, tako da sam se silno preplašio. Toranj je pak gnjevno zagrmio: „Ne govori dalje, ti malo umjetničko piskaralo, ti to ne razumiješ, to čak i ja jedva razumijem! Kako se usuđuješ mene tako poučavati o meni samome i o mojoj povijesti – ti jednodnevna mušico! Tu bih te doista trebao odmah…“ i od bijesa je cijelim tijelom tako zaklepetao svojim fijalama i trokutnim zabatima da me obuzeo velik strah te sam preklinjući molio za milost i, kako bih njegov gnjev barem skrenuo sa sebe, priznao da to uopće nisu moje riječi, nego riječi gospodina Katedralnog graditelja, i da su one k tome dobile suglasnost odbora Društva za izgradnju katedrale s trinaest glasova za naspram samo četiri protiv, pa sam stoga držao da imam pravo pokušati ga tim riječima umiriti. Time sam stvar učinio samo još gorom; postajao je sve bjesniji, a njegov glas poput zvona odjeknuo je kao grmljavina:
„Ne govori mi o mom liječniku i o konziliju koji je sazvao zbog mene – za mene je to pravi consilium abeundi! Daj Bože da me radije dobri Gospodin smrska svojim gromom, bila bi to časna propast, umjesto što sada moram gledati kako me malo-pomalo uništavaju i odnose, bušeći mi u tijelo tuđi kamen u proizvoljno izmišljenim formama, sve dok od mene ne ostane ništa istinsko i dok naposljetku u starim danima ne budem stajao kao karikatura na ruglo budućnosti. Ništa, naime, ne vrijeđa starost više nego postati smiješnim. Što će meni Katedralni graditelj, što će meni Društvo za izgradnju katedrale? Moja je katedrala odavno izgrađena i dovršena. Ono što bih trebao i što bih želio, bili bi konzervator katedrale i Društvo za zaštitu katedrale – da me štite, da me čuvaju, da liječe moje slabosti. Ali pregrađivan više ne želim biti, toga sam već dovoljno doživio. Ako želite graditi, pa imate još uvijek dovoljno mjesta u gradu Beču; a kada vidim što ste sve od gotičkih građevina postavili oko mene, tada tek nipošto ne osjećam želju da me vi gradite.“
Nisam znao što bih savjetovao, niti kako da umirim svojeglavog starca koji mi je u svojem očaju ipak bio i pomalo žao. Stoga sam mu počeo govoriti svakojake ljubazne i nježne riječi kako bih zadobio njegovo povjerenje, a zatim sam mu stao objašnjavati da se i nema na umu ništa drugo nego da ga se održi pri snazi, da ga se konzervira, ukrasi i uredi. Ali stilsku nedosljednost (Stilwidrigkeit), dakako, naše stilski osviješteno doba više jednostavno ne podnosi; ona ni njemu samome ne služi na čast, već na nagrđivanje, te bi se stoga ono uznemirujuće, što su mu nanijela tek neuka vremena i majstori, moralo ukloniti, i tome slično. Ovim srdačnim nagovaranjem vidno sam zadobio njegovo povjerenje, činio se pomalo polaskanim – ali od svojeg mišljenja nije se dao odvratiti, što je, kao što je poznato, kod starih ljudi gotovo uvijek nemoguće. Nakon što se naposljetku prilično smirio, progovorio je staloženo: „Tek te sada prepoznajem, već sam te često viđao kako se s punim suosjećanjem i pobožnim izrazom lica šuljaš oko mene; i budući da vjerujem da me voliš, reći ću ti u povjerenju cijelo svoje mišljenje. Stoga priđi bliže mojem podnožju, ti patuljku, i načuli uši što više možeš.“ Nato je šaptom – a zvučalo je to poput olujnog vjetra – nastavio: „Vaši preci nisu bili tako blesavi kao što vi mislite, a nadasve su imali pijeteta i poštovanja prema meni. Marljivo su me gradili dok nisam bio gotov, ali ne i duže, a restaurirali su me uvijek samo tamo i tada gdje bih postao trošan ili oštećen. Istina, pretrpio sam otad mnogo nesreće, naročito zbog požara u kojima me nezahvalni Dunav sa svojom glupom, prljavom vodom redovito ostavljao na cjedilu – eto, takve su žene! Zbog takvih su požara i moje pročelje i moja Divovska vrata – jer želim da ih se uvijek tako zove – u više navrata bivala teško oštećena. Vaši se preci pak nisu umarali čuvati ga najbolje što su znali i koliko god je to bilo moguće. Oni su njegove ostatke brižno sastavljali, ljestvice su popunjavali drugim ulomcima stare bazilike kako god je najbolje pasalo; prikupili bi svakojake romaničke urese i likove koji su preostali te bi ih umetali u prostore i niše ostavljene oko vrata. Kako bi poštedjeli istrošeni i trošni portal, podignuli su moćno predvorje kojemu, s istančanim osjećajem za opći dojam moga zdanja, nisu dali polukružni otvor, već uži, gotički profiliran i zašiljen. Pritom su postigli i tu prednost da su istureni zidovi pružali zaštitu onemoćalom, okrunjenom uresu portala od našeg grubog vremena i od daljnjeg širenja propadanja. Uklonite li sada to zaštitno predvorje, nanovo će se otvoriti sva oštećenja i rane staroga zdanja, a cilj restauriranja – ili zapravo uništenja – postat će nesaglediv.
Vi, doduše, nikada ne dvojite oko onoga što želite postaviti na mjesto onoga što ste srušili. Kakva drskost – željeti odgonetnuti što su davno prohujala vremena i njihovi majstori radili i htjeli, pogotovo kod tako slobodnog, raznolikog stila kakav je romanički! Ako se već pod svaku cijenu želite igrati pogađanja i restauriranja, činite to na strpljivom papiru ili na maketi, ali ne na mojem tijelu; ja nisam corpus vile za vaše drske eksperimente!
A budući da me tako strpljivo slušaš, priđi još bliže; reći ću ti i što mi zapravo nedostaje ili, bolje rečeno, čega imam previše. Sasvim sam siguran u svoju stvar, imao sam vremena o tome razmisliti. I ja sam proveo svoje studije i stekao iskustva. Kao stari Bečanin, ne volim vodu – a dunavsku vodu već eo ipso nikako. Također ne želim ništa znati ni o vašem češkom petljanju s pivom. Ja držim do našega vina, do čestitog, oporog Austrijanca. Njega su moji stari klesari lijevali u svoj mort; on je tako stegao klesance da se ne bi ni pomaknuli, da nije bilo vatre i još mnogo gorih restauratora. Sada mi je još jedini cijelonoćni užitak slušati što one vinske ispičuture govore dolje u podrumu sv. Stjepana (St. Stephanskeller) kada se pripiti vraćaju kući. Ondje sam, eto, čuo i za jedno od vaših najnovijih postignuća iz Amerike, o filokseri (Phylloxera vastatrix), koja već niz godina pustoši naše lijepe vinograde. Tako nečega, dakako, u stoljećima moje mladosti nije bilo. Sad pazi! I ja sam plemenita loza, čvrsto ukorijenjena i uzgojena u ovom starom vinskom tlu, te na svojem tijelu ponosno nosim tragove svojeg povijesnog rasta, zajedno sa svim mijenama i nesrećama. Bez želje za samohvalom, ja sam najčasnija od svih isprava koje imate; i baš kao što ne biste smjeli bez svetogrđa s pergamenta neke stare isprave izbrisati dio – pa bio to i tipfeler ili samo pogrešno slovo – i obnavljati ga prema svojem mišljenju, isto tako ne smijete bez krajnje nužde na mojem ruhu, koje nosi rukopis vaših predaka, išta mijenjati, oduzimati ili zamjenjivati, ako ste doista domoljubi kakvima se hvalite.
Pa ipak, usudili su se. Ali sada znam odakle potječe moja nesreća. Budući da sam izniknuo iz vašeg vinskog tla, budući da su me stvorili moji stari graditelji i klesarski kalfe veseli od vina, i budući da su vino lijevali među moje klesance – još katkad vjerujem da ga osjećam u svojim starim udovima – upravo zato se Phylloxera vastatrix mogla učvrstiti i na mojim korijenima, mojim deblima, mojim kamenim mjerilima i lisnatim ukrasima, te me upropastiti. Mogu ti dati i jasan dokaz za ovu moju samopostavljenu dijagnozu. Samo uđi u moju kuću ili lađu, kako je oni zovu; tamo su mi onu veličanstvenu propovjedaonicu sasvim izgulili i „izrestaurirali“. Što je to? Filoksera ju je izgrizla i izjela, a ispod autoportreta mojega dragog majstora Pilgrama, koji je bio toliko skroman da se nije htio ni imenovati ni hvaliti, to sićušno čudovište ostavilo je svoju posjetnicu. Ondje je u stup umetnut novi kamen, na kojemu slovima i brojkama koji bi trebali biti „gotički“, a zapravo su grozni, piše: ren. a. d. 1880. Ta vrsta parazitske gamadi koja me želi ubiti zove se, naime, Phylloxera renovatrix.“
Bilo mi je dosta. Duže više nisam mogao slušati očajnog starca, a bilo me stid bilo što mu uzvratiti. Uputio sam mu, dakle, nespretan, ali dubok naklon i otišao odande tjeskobna srca. No nisam se mogao suzdržati da se još jednom ne osvrnem, i tada mi se učinilo da sam jasno vidio kako se u svanuće stari toranj pomaknuo. Ispružio je duga tijela fijala, koja se pri prijelazu u oktogon odvajaju od njegove jezgre, poput ruku preklinjući od sebe, a zatim ih je ponovno spojio kao da krši ruke u molitvi; a jutarnji vjetar donio mi je još i završne riječi njegove molitve: „Gospodine, izbavi me od svakog zla…“
„Nehotice sam morao reći amen. Moja se duša time osjetila olakšanom, pa se sjetih Macbetha koji nakon svojega čina nije bio u stanju reći amen na uslišanu noćnu molitvu.“