Restauratorska pitanja II. Kraljevski dvorac na Wawelu[1]Izvorno objavljeno pod naslovom Restaurierungsfragen II. Das Königsschloß am Wawel u Kunstgeschichtliches Jahrbuch der K.-K. Zentral-Kommission für Erforschung und Erhaltung der Kunst- und … Continue reading
Max Dvořák
Koliko sam često, gledajući u ruševine starog dvorca,
sanjao da ću taj vijenac okrnjenih zidina jednom
ispuniti sablastima, duhovima i vitezovima;
da ću ponovno podići urušene dvorane.
Julius Słowacki
Dvorac Wawel pripada onim građevinama čije značenje ne leži toliko u određenom, vremenski definiranom umjetničkom postignuću, već prije svega u višestoljetnoj povezanosti s važnim povijesnim zbivanjima i sudbinom naroda, kojima on služi kao svojevrsni kameni komentar. Glavni dio sklopa potječe vjerojatno iz prve polovine 16. stoljeća i djelo je talijanskih arhitekata, no taj zahvat nije ni u potpunosti uklonio zgrade starog kraljevskog dvorca nastale u različitim razdobljima, niti predstavlja završetak građevinskih aktivnosti na staroj kraljevskoj rezidenciji, koje gotovo nikada nisu sasvim prekidane sve do 19. stoljeća. Na današnjoj se građevini može utvrditi više od dvadeset razdoblja gradnje, pa dvorac tako tvori kamenu epopeju čiji sadržaj poljskom narodu znači mnogo više od samih povijesno-umjetničkih podataka ili nepovezanih povijesnih reminiscencija. U tome leži osebujna složenost ovog restauratorskog pitanja.
Nakon podjele Poljske, dvorac – koji je dotad stoljećima bio središte kraljevske skrbi – predan je austrijskom vojnom eraru i pretvoren u vojarnu. Tada, a i kasnije u više navrata, poduzeti su različiti radovi adaptacije pri kojima se vodilo računa isključivo o uporabnoj svrsi; a budući da je dvorac bio u trošnom stanju, morale su se poduzeti i mjere osiguranja te sanacije kojima su putokaz također bila jedino utilitarna razmatranja. Tako su oštećeni krovovi obnovljeni u jednostavnoj formi, dvorišne arkade kojima je prijetilo urušavanje poduprte su ugrađenim zidovima, a prozori na pročeljima lišeni su bogatih okvira – bilo zato što su također bili oštećeni ili možda zato što se prozorske otvore željelo smanjiti. Bio je to nesumnjivo tužan svršetak slavne prošlosti, koji je tim više morao postati nepresušnim izvorom sjetnih razmišljanja, jer je novi život što je ispunio stari dvorac svojom banalnom svakodnevicom pojačao kontrast između prošlosti i sadašnjosti do dojma neizdržive degradacije. Stoga je razumljivo zašto je posvuda u Galiciji zavladala tolika radost kada je, velikodušnom odlukom monarha, dvorac izuzet iz vojne uporabe i darovan zemlji kao nacionalni spomenik.[2]Ovo se zbilo 1905. odlukom Franje Josipa I. kao kralja Galicije i Lodomerije. Uskoro su započeli restauratorski radovi pod vodstvom Zygmunta Hendela i Adolfa Szyszko-Bohusza. No čini se da put patnje ovog starog spomenika time nije završio. Naime, ne želi se zadovoljiti samo time da se spasi i za budućnost sačuva ono što je preživjelo nenaklonost vremena, već se vjeruje da je sada došao trenutak u kojem se stari san može ostvariti, a kraljevski dvorac proslaviti uskrsnuće u svojoj negdašnjoj slavi. U tu svrhu dvorac bi se, prema za to izrađenom projektu, trebao vratiti u onu formu koju je imao krajem 17. stoljeća. Dvorišne arkade trebale bi se ponovno otvoriti, krovovi obnoviti u staroj formi, pročelja bi trebala dobiti staru ukrasnu dekoraciju, a tornjevi svoje negdašnje krune. Marljivoj revnosti arheologa i restauratora pošlo je za rukom pronaći dokaze i analogije za sve to, pa se čini da dugo očekivanom ponovnom rođenju više ništa ne stoji na putu.
U tome, međutim, leži najveća opasnost koja je ikada prijetila dvorcu.
Jer vjerovanje romantičara da se sredstvima umjetnosti i znanosti prošlost može probuditi iz groba u novi život – vjerovanje koje je u poljskom duhovnom životu moralo naići na tako snažan odjek i tako konkretan povijesni sadržaj – odavno pripada prošlosti, a planirana bi rekonstrukcija, prema našim današnjim shvaćanjima, značila uništenje građevine, a ne njezino uskrsnuće. U Krakovu postoji žalostan primjer potpunog obezvrjeđivanja jedne stare građevine sličnim pokušajima rekonstrukcije. Riječ je o staroj Jagelonskoj knjižnici, koja je u prošlom stoljeću restaurirana „u skladu sa stilom“. Tko želi naslutiti koliko je zgrada ranije bila lijepa, neka pogleda sliku s prikazom knjižnice prije restauriranja, koja visi u sobi knjižničara. Poezija stare građevine daje toj skromnoj slici neopisivu čar. No, restauriranjem „u skladu sa stilom“ ta je zgrada pretvorena u smiješnu parodiju prošlosti, pored koje se prolazi ravnodušnije nego pored kakve stambene najamnice u predgrađu. Historizirajuće obnove na Wawelu vjerojatno bi bile izvedene neusporedivo vjernije prema starom stanju i starim analogijama, no rezultat bi bio isti, jer krivotvorina ne postaje vrjednija zato što je smišljena s vještinom i stručnim znanjem. I danas na sve historicističke dopune i obnove gledamo kao na krivotvorine koje ne mogu nadomjestiti izgubljeno, a ono sačuvano obezvrjeđuju – poput lažnih portreta predaka u obiteljskoj galeriji ili modernih interpolacija u starom dokumentu. Samo je ono vrijeme u kojem je razumijevanje umjetničkih kvaliteta arhitektonskog stvaralaštva palo tako nisko da se graditeljstvo poistovjećivalo s tehničkim i antikvarnim znanjem, moglo biti mišljenja da iz „alkemičarske radionice“ istraživača starina i restauratora stara zdanja mogu ponovno proizaći u onoj formi u kojoj su izvorno stvorena. Teško da postoji sramotnije priznanje niske umjetničke kulture od nerazumijevanja nepremostive razlike između starog izvornog umjetničkog djela i njegove moderne imitacije. I ako se već kod predmeta primijenjene umjetnosti ili skulptura — gdje se konkretni uzori mogu ropski oponašati — izvornici u svojim imitacijama pretvaraju u bezvremene neukuse lišene stila, koliko to više mora vrijediti za složeni organizam jedne stare građevine, koja u stostrukim varijacijama prenosi neponovljive tragove doba, individualnog umjetničkog djelovanja i sudbine samoga zdanja? I tako nam se i danas moderne rekonstrukcije starih građevina — ma koliko se one oslanjale na stare dokaze i uzore, dapače, što su im vjernije, to više — čine kao isprazna opća mjesta, kao kosturi kojima nedostaje život, kako onaj prošlosti tako i onaj sadašnjosti; i koje se, ma koliko povijesno točno bile osmišljene, prema prošlosti odnose onako kako se voštane figure u panoptikumu odnose prema umjetnosti i prirodi. Povezane sa starim građevinama, takve su rekonstrukcije vjerne stilu – koje žele odglumiti stari umjetnički značaj zdanja, a da ga zapravo ne mogu ni približno dosegnuti – laž nedostojna starog spomenika, laž koja je time žalosnija što se povezuje uz vrijednosti čije se idejno i sentimentalno značenje sastoji prvenstveno u tome što se na njih gleda kao na autentičnu ostavštinu prošlosti; laž koje će se općenito osvješćivati i koju će se biti bolnije osjećati što se više opći povijesni i umjetnički osjećaj jednog naroda produbljuje i uglađuje.
Moguće je da bi planirane rekonstrukcije u poljskoj javnosti ne samo naišle na veliko odobravanje, već bi bile i najradosnije pozdravljene kao ostvarenje žuđenog novog uskrsnuća starog dvorca u zemlji. No ne može biti nikakve sumnje u to da bi – prema shvaćanjima koja se danas moraju držati vodećima, nakon što su si s gotovo elementarnom snagom prokrčila put u zemljama koje su trenutno na najvišem stupnju povijesne i umjetničke kulture – ove rekonstrukcije značile teško, nenadoknadivo obezvrjeđivanje starog spomenika, a jednako je nedvojbeno da nismo daleko od vremena kada će i u Galiciji, kao i svugdje u Europi ta shvaćanja općenito prevladati onom nužnošću koja naposljetku posvuda donosi pobjedu umjetnički i intelektualno naprednim duhovnim strujanjima sličnog značenja kao što je ovo o kojem je ovdje riječ. Tada se ta lažna novo-stara pročelja više ne bi držala nanovo nastalim starim ukrasom zdanja, već bi ih se držalo jednako bljutavima i neizdrživima kao i svaku drugu tvorevinu moderne pseudorenesanse. Nitko ne bi povjerovao da ti neobični lažni tornjevi – koji bi se trebali ponovo izgraditi „točno onakvima kakvi su bili“, bilo sasvim proizvoljno ili na temelju stostrukog fotografskog povećanja kakvog starog sitnog crteža (što je isto kao da se golemim povećanjem skice od nekoliko centimetara želi iznova izraditi izgubljena umjetnička slika) – ili pak neogotički krovovi u svom svojem šarenom papagajskom sjaju, mogu nadomjestiti izgubljene dijelove dvorca. Naprotiv, prevladalo bi opće uvjerenje da te rekonstrukcije nisu bile samo besposlene igrarije, već istodobno i čin nedostatka pijeteta, jednako lišen poštovanja kao kada bi se starcu pomoću perika, šminke i šarene odjeće želio vratiti mladenački izgled.
Čim bi se to općenito osvijestilo, bilo bi svršeno i sa starim nacionalnim značajem spomenika. I to ne samo zato što bi te rekonstrukcije svim umjetnički senzibilnim ljudima ogadile promatranje dvorca. Obnovljena relikvija više nije relikvija, a kako bi se itko više mogao oduševljavati uskrslim dvorcem nakon što je mukom došao do spoznaje da je usnulo uskrsnuće našlo svoje tragično ostvarenje u nedostojnoj maskeradi? Dvorac bi se u općem mišljenju pretvorio u podsjetnik da se u trenutku kada su njegove sudbine povjerene naciji nije našao nitko tko bi znao naslijeđeno zaštititi od krivotvorenja i nagrđivanja. A to bi bilo neusporedivo tužnije od svih udaraca sudbine iz prošlosti. Ako je spomenik nacionalne prošlosti uništen ratovima i političkim katastrofama, preostaje barem utjeha da je riječ o silama pred kojima smo bili nemoćni. No daleko je veća nacionalna nesreća ako je jedan povijesni paladij morao propasti zato što njegovi upravitelji nisu znali uvažiti ono što je od njih zahtijevao duhovni razvoj njihova vremena.
Ali barem se dvorišne arkade valjda mogu otvoriti, kako bi ponovno djelovale u starom sjaju?
Protiv toga se ne bi imalo što prigovoriti kada bi se radilo samo o uklanjanju ugrađenih pregrada. Međutim, arkadni hodnici se nalaze u tako lošem građevinskom stanju da bi se, kako bi mogli biti otvoreni, tri četvrtine njih moralo izraditi iznova. Građevinska oštećenja vjerojatno su i bila glavni razlog zašto su svojevremeno bili zatvoreni. Stupovi, arhivolti, vijenci i balustrade morali bi se većim dijelom obnoviti, tako da bi se gotovo u potpunosti radilo o ponovnoj izgradnji arkada. To bi pak za dvorišnu stranu dvorca bilo jednako pogubno kao i nova pročelja, krovovi i tornjevi za vanjski izgled. Izgled i djelovanje neke građevine ne počivaju samo na njezinoj materijalnoj ukupnoj formi, nego su u jednakoj mjeri, dapače ponajviše, uvjetovani onime što gledatelju izranja iz svih dijelova zdanja, pa sve do najjednostavnije klesarske obrade – kao rukopis određenih ljudi, određenih naraštaja, kao neponovljiv i nezamjenjiv potpis individualnosti koje su tom ukupnom formom (Gesamtform) progovorile. Uništite li taj potpis, ukupnu formu – premda se u svim dijelovima može matematički vjerno podudarati s izvornikom — ostaje tužan, prazan kostur, koji može zanimati antikvare kojima stara zdanja ne znače više od odraza njihovih stilskih predodžbi, ali je povijesno i umjetnički potpuno šupalj i prema izvornom starom zdanju odnosi se kao tiskana reprodukcija uljanim bojama prema izvornoj slici. Danas je, poduprto ugrađenim zidovima, ostalo još mnogo od starih galerija, od čega bi se većina morala žrtvovati prilikom otvaranja arkada – samo da bi se zauzvrat dobilo mumificirano uskrsnuće cjeline, beživotno carstvo sjena za sve one koji su naučili shvaćati koliku tisućostruko veću moć nad maštom i osjećajima ima spomenik netaknut restauratorskim vještinama, pa makar se sastojao od ulomaka i bio poduprt štakama negoli nova izrada u starim formama kojom se ponovo dobila shema zdanja, ali je uništen životni tijek starog spomenika i zatrta njegova duša.
Dakle, što učiniti s dvorcem?
Treba li ostati onako zapušten kakav je preuzet od vojne uprave? Svakako ne. Ali ni slika se ne oslikava iznova čim je oštećena i zaprljana; nije točno da ne postoji druga alternativa osim one da se građevina rekonstruira ili pusti da propadne. Neka se ukloni ono što je učinjeno iz utilitarnih razloga tijekom razdoblja vojarne, a na štetu spomenika, tamo gdje je to moguće bez ugrožavanja starih dijelova i bez opsežnih rekonstrukcija koje bi narušile spomeničku vrijednost zdanja. Tamo gdje su pritom nove izrade neizbježne, kao kod pojedinih prozorskih okvira, neka se one izvedu u jednostavnoj, nehistoriziranoj formi, kako ne bi konkurirale starome, već da na prvi pogled djeluju kao skromna nadopuna praznina, podređena starim dijelovima dvorca. Isto vrijedi i za tehničke mjere osiguranja građevine, pri kojima se ne smije zaboraviti – kao što se to često zbiva – da se one ne smiju držati same sebi svrhom, što bi se najbolje postiglo ponovnom izgradnjom cijelog zdanja, već prije svega trebaju omogućiti da se neposredna povijesna i umjetnička baština prošlosti, koja nam se u toj građevini sačuvala, spasi za daljnji životni vijek kao sveto, nepovredivo dobro. Ukloni li se sve ono što smeta, a nadasve tragovi deprimirajuće zapuštenosti zdanja u posljednjim desetljećima, ta će baština na naciju ostaviti neusporedivo snažniji dojam od svih restauratorskih vještina. To znači – kojoj god namjeni zdanje bilo predano – najviše oplemenjivanje, najveći ukras i naslov slave dvorca te će za nacionalni život i u budućnosti biti, kao što Krasiński kaže za najvećeg poljskog pjesnika, stup koji će, ma bio i sam napuknut, moći podupirati svodove od srdaca.
Uništite li je obnovama i rekonstrukcijama, tada će uskrsli dvorac postati ruševina – ne u materijalnom smislu riječi, nego, što je tisućostruko gore, ruševina duhovnih i umjetničkih sila koje je dotad utjelovljivao.
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno pod naslovom Restaurierungsfragen II. Das Königsschloß am Wawel u Kunstgeschichtliches Jahrbuch der K.-K. Zentral-Kommission für Erforschung und Erhaltung der Kunst- und Historischen Denkmale – Beiblatt für Denkmalpflege 1908, stupci 105-112. |
|---|---|
| ↑2 | Ovo se zbilo 1905. odlukom Franje Josipa I. kao kralja Galicije i Lodomerije. Uskoro su započeli restauratorski radovi pod vodstvom Zygmunta Hendela i Adolfa Szyszko-Bohusza. |