Restauriranje starih spomenika[1]Izvorno objavljeno pod naslovom La restauration des monuments anciens, Revue de l’Art chrétien XLIV, 5. ser., 12, Novembre 1901, 498-503 i XLV, 5. ser., 13, Janvier 1902, 41-45.
Louis Cloquet
Restauriranje starih spomenika aktualnije je no ikad prije. Nakon mnogih drugih,[2]Abbé Duclos, Quels sont les principes généraux qui doivent prévaloir dans la restauration des monuments reliqieux du moyen-age, Bulletin des séances de la Gilde de St-Thomas et St-Luc. Anvers, … Continue reading ispitat ćemo načela koja njome moraju upravljati. O ovom su se pitanju podigle žustre polemike; morali smo odbijati osobne napade, pobijati strastvene optužbe i suočavati se s procesima zbog zastupanja određenih stajališta. Nastavit ćemo s polemikom kada to bude potrebno. U međuvremenu, bit će korisnije pristupiti staloženom proučavanju ovog pitanja.
Za postavljanje pravila u restauratorskim pitanjima potrebno je razlikovati i razvrstati spomenike u dvije kategorije, kao što sam to jednom učinio: na mrtve i živuće. Postoje spomenici koji su mrtvi, u smislu da na neki način pripadaju prošlosti te da više ne mogu težiti opstanku osim kao uspomene na iščezla razdoblja, kao čisti dokumenti umjetnosti. Takvi su, primjerice, hramovi starog Egipta i Grčke, ruševine Pompeja i rimski amfiteatri, koji pripadaju nestalim civilizacijama i nikada više neće biti vraćeni svojoj izvornoj namjeni; takve su i zidine srednjovjekovnih gradova, poput onih u Carcassonneu, feudalni dvorci smješteni poput orlovskih gnijezda na stjenovitim vrhovima koji su ostali bez svojih stanovnika, opatije uništene u revoluciji, poput Jumiègesa, Villersa i Melrosea te donjoni poput onih u Coucyju i Gentu. Ti su objekti nepovratno iščezli, a njihovi ostaci, koji su zbog toga još dragocjeniji, opstaju tek kao uspomene i relikvije. Ne može biti govora o tome da se u potpunosti iznova uspostavi hram u Karnaku, atenski Partenon ili Porta Nigre u Trieru, kao ni bedemi Avignona, dvorska kapela u Nijmegenu ili opatija Villers.
Ali postoje i drugi koje su ostali živi u svojoj časnoj starosti, poput rimskog Panteona, srednjovjekovnih katedrala i renesansnih dvoraca. Sa zadovoljstvom vidim da su ovu podjelu, koju sam predložio prije osam godina,[3]Bulletin du Cercle historique et archéologique de Gand I, 1893, 31. prihvatili i na neki način posvetili jedan od istaknutih arheologa i jedan od istančanih estetičara ovog vremena.
„Svim tim tako različitim blagom“, rekao je sasvim nedavno g. Augé de Lassus,[4]Journal de l’Art, 17. kolovoza 1901. „jednako dugujemo svoju sinovsku pobožnost; no ona se ne smije očitovati na isti način. Ovdje se najprije pojavljuje i nameće jedna bitna razlika. Je li spomenik tek stvar prošlosti…, je li samo dekor ostao na zauvijek napuštenoj sceni, je li nam prenesena samo ruševina? – Naprotiv, nije li spomenik još uvijek ispunio svoju zadaću, ostaje li povezan s našim svakodnevnim životom, je li još uvijek živ životom koji nije samo sjećanje? – Naše dužnosti u jednom i drugom slučaju potpuno se razlikuju.“
Istražimo koje su to dužnosti.
Mrtvi spomenici
Prvi nisu nužno ruševine, ali su izloženi sporom i neumoljivom ugrizu vremena, neprestanom jurišu razornih elemenata, a da pritom ne uživaju u obrani od tog propadanja koju pružaju stanari, kao što je to slučaj s onima druge vrste.
Bilo da su ostali uspravni u svojoj cjelini, ako ne i u potpunosti, poput faraonskih piramida i Kule vjetrova u Ateni, ili da nude tek ostatke, poput Erehtejona, Koloseja ili crkve u Jumiègesu, oni u svakom slučaju čine dragocjene relikvije prošlosti koje po svaku cijenu treba učiniti da traju što je dulje moguće. Zar se ne slažemo svi oko toga?
Nažalost, ne! Postoje pjesnici zaljubljeni u slikovitost koji vide draž nad svim ostalim u zidovima koji su rasklimani, urušeni i na samrti te ljepotu ruševina vide upravo u njihovom koračanju prema ništavilu. Oni nadasve obožavaju bršljan koji se penje uz stare zidove, grmlje koje raste kroz kamene krhotine, stabalca ukorijenjena u svodove i na vrhove bedema, mahovinu koja oblaže i patinu koja pozlaćuje stijenke, pa sve do neravnih brežuljaka koje tvore hrpe srušene konstrukcije zida, pokopane pod prašinom. Odstupi, znatiželjniče koji želiš istražiti ove ruševine; estetu koji tražiš umjetničke ulomke u njima; odstupi, arhitekte koji želiš vratiti kamen na kamen, uspostaviti lijepi poredak narušen urušavanjem, vratiti na mjesto slastan komad skulpture bačen na zemlju; odstupi, arheolože koji se usuđuješ oskvrnuti slikoviti nered iskapanjima poduzetim u ime znanosti! „Ruševine se ne restauriraju.“ Prepustite stare spomenike njihovoj lijepoj smrti, neka ih priroda ukrasi za vječni grob. – Tako razmišljaju iskreni, ali isključivi ljubitelji čisto slikovite ljepote, opčinjeni određenim posebnim aspektima stvari, zatvoreni za viša razmatranja i šire ideje. Oni zaboravljaju da pored te tužne ljepote ruševina na samrti postoji i ljepota djela ljudske umjetnosti koja su na putu propasti.
Neka tu ljepotu na samrti koja ih jedina dotiče traže u čistoj prirodi gdje je ima u izobilju, u okrhnutim planinama, u izrovanim liticama, u urušavajućim stijenama koje isprepliće zelenilo. S kojim se pravom oni vežu uz povijesna ostvarenja najplemenitijih ljudskih djelatnosti, oni koji uopće nikako ne drže do estetske draži arhitektonskog djela? Nije odveć inteligentno izjednačavati skladne zidove grčkog hrama, veličanstveni poredak romaničkog samostana ili izražajne linije povijesnog stila s običnim stjenovitim stijenkama prekrivenim poetskim raslinjem. Ovdje umjetnička ljepota i interes stoljetnih sjećanja svladavaju čisto slikovitu privlačnost koja, naposljetku, nije toliko rijetka u prirodi da bi joj trebalo žrtvovati povijesne pouke, ljepote i dokumente spomeničke umjetnosti u njezinim sve rjeđim ostacima.
Ne smije se dopustiti da povijesne ruševine propadnu; njihov gubitak bio bi nenadoknadiv; moramo ih očuvati. Da prošlim naraštajima nije bilo stalo do toga da nam ih sačuvaju, da su primjenjivale sustav koji zagovaraju naši umjetnici i pjesnici, odavno se o njima više ne bi imalo što raspravljati.
Ruševine imaju dva neprijatelja: čovjeka i prirodu
Čovjek je često brutalan; on iskorištava ruševine kao kamenolome. Skida mramornu oblogu s Keopsove piramide kako bi gradio kuće u Kairu; otima pročelje Koloseja za izgradnju rimskih palača; ruši ostatke opatije Aulne kako bi izgradio ulaze u tunele željezničke pruge Sambre; od tambura crkvenih stupova pravi stupiće za vezivanje brodova, a kulu dvorca grofova od Ganda pretvara u tvornicu.
Čovjek je nespretan i opasan, čak i kada poštuje prošlost. Dogodi mu se da pregrađuje gotičke zidove suvremenim načinom zidanja, da u kamenu iz Avesnesa zamjenjuje prozorske okvire na tržnici u Ypresu koji su bili isklesani u pješčenjaku iz Artoisa. Prečesto je trapavo kopirao neshvaćene profile i kvario spomenike želeći ih popraviti.
Znači li to da je on apsolutno nesposoban i da je ispravno restauriranje spomenika za nas nemoguća stvar? Zar bismo do toga došli nakon pola stoljeća romantizma praćenog polustoljećem arheologije? Temeljito posjedujemo znanost o stilovima; znali smo izgraditi crkvu Madeleine rimskiju od Augustovih hramova, kao i crkve najčišće gotike, a stil Luja XV. rekreiramo s besprijekornom virtuoznošću! Ponovno smo svladali umijeće restauriranja katedralnih vitraja i popravljanja starih tapiserija. Zar bi bilo nemoguće da savjesni stručnjaci, pod nadzorom kompetentnih ljudi, uspiju prikladno popraviti naše trošne spomenike te moramo li dopustiti da nam se oni uruše pred očima iz straha da ih ne izmijenimo? – Ni u jednom se području ne bi usudilo nanijeti sličnu uvredu sposobnostima naših suvremenika te je potreban višak strastvenih predrasuda da bi se podržala takva besmislica. Recimo odvažno da znamo i da moramo očuvati, popraviti i učvrstiti naše ruševine, te održavati naše mrtve spomenike.
Ali treba li ih prerađivati, restaurirati i u kojoj mjeri?
Radikalna rješenja i apsolutne formule lako zavode umove. Jedna od tih formula dobila je u posljednje vrijeme osobitu naklonost, a to je ona engleskih arheologa: „konzervirati, ne restaurirati“. Ona nije apsurdno negativna poput sustava naših pjesnika, ali je po našem mišljenju još uvijek preuska. Neće biti teško to pokazati na upečatljivim primjerima.
Njezini pristaše mire se s učinjenim pustošenjem; ostavljaju na tlu spomenike koje je vrijeme ondje srušilo; katastrofu proglašavaju nepopravljivom. Oni ne bi ponovo uspravili čak ni, kao što je učinjeno prošle zime, čuvene srušene stupove hipostilne dvorane u Karnaku. Ali kada razaranje započne, oni ga barem žele prekinuti kako bi spriječili konačno uništenje. Zabranjeno je dirati u djelo iz prošlosti, osim kako bi se spriječio njegov pad na glave prolaznika!
Doslovno gledano, ta je formula utopijska.
Jer kako učvrstiti ruševinu ostavljajući je netaknutom? Prisiljeni smo na njoj raditi zahvate kako bismo je konsolidirali: sidrenja, podupirače, ispune, što sve ne? Ali zar se ne vidi da je bolje vratiti bitne dijelove izvorne strukture nego uvoditi pomoćne zahvate koji su najčešće ružni? Umjesto sidrenja svoda, zašto mu ne vratiti njegov potporni stup? Umjesto sidrenja konstrukcije zida, zašto ne vratiti njegov prirodni oslonac? Umjesto brutalnog zatvaranja pukotine, zašto ponovo ne uspostaviti prvobitni slog?
Evo dijela zida koji se izbočio: kako spriječiti njegovo urušavanje a da ga se dijelom ne sruši kako bi ga se ponovno sagradilo? Evo napuknutog potpornog stupa: kako ga popraviti bez uklanjanja i ponovnog postavljanja kamenja? Evo okrnjenog bedema koji se osipa kamen po kamen: kako zaustaviti njegovu eroziju bez ispunjavanja praznina, poravnavanja, prekrivanja zaštitnim krovom i (zašto ne?), po mogućnosti, njegovim vijencem? Evo lica zida čije su isprane i neravne spojnice izgubile oslonac: kako vratiti stabilnost njegovu slogu bez izvođenja kvalitetnog fugiranja? Primijetimo, uostalom, da su pojedini spomenici, osobito oni iz srednjeg vijeka, konstruirani tako da u njima nijedan arhitektonski element nije suvišan; ako jedan od tih elemenata nestane, nužno ga je zamijeniti; okapnice i vodorige koje odvode vodu treba zamijeniti novima, ponovno uspostaviti potporne stupove koji podnose pritiske, itd.
Ali javljaju se i drugi slučajevi. To je, primjerice, lijepi gotički prozor lišen svojih okomitih stupaca, čija se raskošna kamena rešetka zadržala u timpanu (to se zbiva), kao čudom ovješena na svoje metalne šipke; to je prozor čiji je nadvratnik, izrađen od dva dijela sa spojem u sredini, izgubio oslonac stupca jer je križni element iščupan te ostaje visjeti kao po navici nad prazninom; to je leteći potporanj (arc-boutant) spreman popustiti pod pritiskom svodova koje uskoro više neće moći nositi, jer mu je šiljak nestao kamen po kamen; to je razvaljen svod čija ispuna počinje padati i malo-pomalo će nestati. Koji će se ozbiljan čovjek usprotiviti ideji ponovne uspostave okomitih stupaca i prečke, ponovne izrade šiljka i zatvaranja svoda? No ti nužni popravci, što su oni drugo nego početak restauriranja te toliko omražene stvari? I uistinu, kakvo je zlo u tome da popravak, čuvajući zgradu, ujedno vrati poneku autentičnu crtu njezine prošle ljepote? – Ne samo da se sredstva popravka, učvršćivanja i očuvanja nameću našoj brizi, već ih je nemoguće radikalno odvojiti od stvarnog restauriranja; i složit ćemo se da je sretna okolnost moći izvesti učvršćivanje upravo uz pomoć onih elemenata strukture koji se vraćaju zgradi. Bolje je, još jednom, vratiti kameni stupac nego postaviti podupirač, podići šiljak nego zazidati leteći potporanj. Tko će se usuditi osporiti ono što prethodi? Ali onda, gdje je granica i što postaje s onom čuvenom formulom: konzervirati, ne restaurirati? Recimo radije: konzervirati nadasve, restaurirati s diskrecijom.
Engleska formula je u najmanju ruku odveć apsolutna; dodajmo i to da je loše utemeljena
Ako toliko cijenimo staru građevinu, to je zato što ona sama po sebi posjeduje estetsku, arheološku i povijesnu vrijednost. To što je djelomično uništena, žalosna je stvar; moramo žaliti što je više ne posjedujemo netaknutu. Koji se razuman čovjek ne bi radovao kada bi nam ona, nekim čudom, mogla biti vraćena u svojoj cjelovitosti?
G. Augé de Lassus pretpostavlja ruševni spomenik čiji su elementi ostali na licu mjesta. On iznimno dopušta da ih pobožna ruka sastavi, približi i ponovno uspravi. „Takva je“, kaže on, „vrhunska logika grčkog spomenika, da je takav trud lak. Tako je atenska Akropola mogla ponovo zadobiti hram Nike Apteros, dugo razbijen i raspršen.“ „Ali“, dodaje istaknuti estetičar, „ova ponovna pojavljivanja pretpostavljaju gradnju od dragocjeno obrađenih i isklesanih blokova, bez ikakve pomoći grube konstrukcije zida. Ovo vrlo ispravno razmišljanje pruža nam, na neki način, ključ pravog sustava za restauriranje mrtvih zdanja.“
Restauriranje se smije izvoditi samo ako je to moguće bez neizvjesnosti i bez straha od pogreške u pogledu izvorne forme i izvornog postupka. Da bi se restauriralo, mora se savršeno vladati i jednim i drugim. Restauriranje je nužno ako raspolažemo drevnim materijalima prikladnima za ponovnu ugradnju.
Ovi su uvjeti ispunjeni, kako smo vidjeli, u onoj tako pravilnoj arhitekturi Grka; bila je to plemenita ideja, a ne utopija, barem s gledišta same izvedbe, koju je osmislio gospodin Fréd. Harrison kada je predložio ponovnu uspostavu Partenona, uz otkup mramora koje je Engleskoj oduzeo lord Elgin. To ne bi vrijedilo za rimske spomenike.
Grčki spomenici predstavljaju ono što nazivam sastavljenom konstrukcijom zida, neku vrstu drvodjelstva u kamenu; oni rimski najčešće tvore betonsku, aglomeriranu zidnu konstrukciju. Potonji su se mogli samo srušiti i smrviti; njihova je prašina raspršena, oni se ne bi mogli sami od sebe ponovno uspraviti. Mogao bi se tek ponovno uspostaviti njihov lik pomoću novih materijala i tehnikom koja je često upitna.
Srednjovjekovne građevine su posredna vrsta. Njihova nepravilna konstrukcija zida može se samo iznova izraditi, kao patvorina; ali njihovi vitalni dijelovi (nosiva struktura) obično se mogu točno restituirati, kao što smo ranije vidjeli na brojnim primjerima.
No ova ispravna restitucija više uopće nema vrijednost autentičnosti svojstvenu izvorniku; vrijedi li je poduzimati?
Da, ponekad, i to iz dva razloga.
U mnogim su slučajevima djelomične prerade nužne kako bi se upotpunila struktura, povećala čvrstoća i osiguralo očuvanje: kao što su stupci vraćeni na prozore, šiljci dodani letećim potpornjima, a ispune ponovno izrađene na svodovima. Također, ponekad i iznimno, restitucije – pretpostavljajući da se mogu ispravno izvesti – pridonose skladnoj ljepoti i razumijevanju očuvanih ostataka.
Treba priznati da drevni spomenici pripadaju estetici, umjetnosti i arhitekturi, čak i više nego prirodi koja ih je možda zaposjela. Naime, narušeni, osakaćeni i izobličeni poredci možda izvrsno služe raspirivanju neodređenih snova pjesnika, no oni ostaju neizražajni oku koje nastoji nanovo pronaći lijepu liniju izvornoga djela.
Evo spomenika koji su ljudsko barbarstvo i uvrede vremena izobličili u pojedinostima, premda su poštedjeli njegove velike mase; rane, pukotine i praznine prekidaju slijed profila; otvori su zazidani, a pročelja oslijepljena; zagonetne završne linije teže nestalom kruništu; isprekidani arhitektonski elementi tvore bizaran sklop: nalik na unakažen natpis, u kojem se nekoć mogao čitati kakav dirljiv tekst, a u kojem prolaznik danas pronalazi tek skup slova lišenih smisla. Zar nije inteligentno, umjetničko djelo, djelo puno poštovanja prema spomeniku i djelo hvalevrijedne popularizacije — ponovno uspostaviti kontinuitet linija popunjavanjem praznina, učiniti poredak spomenika čitljivim, a njegovu pritajenu ljepotu izražajnom?
Naposljetku, iznimno se može ići i korak dalje. Često su ulomci koji su izmakli propasti razumljivi učenjacima i otkrivaju im čitavu nestalu cjelinu, dok javnosti predstavljaju tek hrpu kamenja vrijednu divljenja, ali malo zanimljivu. Dio srednjovjekovnog obrambenog zida je zanimljiv, ali koliko bi se tek naš interes pobudio kada bismo mogli ponovno pronaći cjeloviti tlocrt bedema? — Uz goleme žrtve i stručne studije, uspjelo se otkopati ostatke dvorca grofova od Flandrije u Gentu. Njegova neobična kruništa i jedinstvene polukule ponovno su se pojavile, okrhnute, ali gotovo čitave. Savjesno, pomno, bez žurbe, oni su popravljeni i upotpunjeni, bez prepuštanja ičega (vjerojatno je tako i pretpostavljam) slučaju ili neizvjesnosti; i evo jedne neusporedive i stoljetne, spašene relikvije. Nakon svega toga, kakva mu se šteta nanosi ako se za javnost ovom restauriranju doda komentar; ako se, kako bi se objasnilo ono što je ostalo, pored toga pridoda ponovna uspostava onoga što je nestalo; ako se upotpuni obrambeni zid; ako se iza starih i autentičnih mali tornjeva ponovno uspostavi ophod bez kojeg se ne može razumjeti njihova taktička uporaba; ako se prvobitnim i netaknutim kruništima, na kojima još stoje željezni okovi davno istrunulih obrambenih kapaka, izvede povrat tih neobičnih kapaka? Tko će se moći razumno žaliti na ovo poučno uskrsnuće prošlosti, pod uvjetom da se u potpunosti poštuju izvorni i autentični dijelovi?
Živući spomenici
„No kako primjećuje gospodin H. Chabeuf u jednom izvrsnom članku,[5]Journal des Arts 62, 1901. „stara zdanja ne služe samo tome da umjetnicima i pjesnicima nude dekorativne prizore; ona su također djela namjene, a ta je namjena neraskidiva od njihove moralne ljepote.’“ Odatle za spomenike proizlazi ta nužnost restauriranja, od kojih se mudro odustalo kod kiparskih i slikarskih djela.
Kako bismo trebali postupati sa starim spomenicima koji su još uvijek nastanjeni, zaposjednuti ili barem korišteni, kao što su romaničke i gotičke crkve, renesansni dvorci, naše stare vijećnice, drevne kuće itd.?
Ova zdanja nisu, poput onih prethodnih, ušla u povijesnu domenu u kojoj se arheolozi, umjetnici i turisti spore oko mrtvih spomenika, ne nailazeći na druge prepreke osim poteškoća da se međusobno dogovore. Unatoč strastvenom interesu koji prema njima gaje, ta zdanja njima ne pripadaju; oni interveniraju pomalo kao uljezi, pod izlikom da ih zanima sve što se dotiče umjetnosti. Ovdje jedna činjenica nadilazi prava arheologije i estetike, a to je namjena i korisnost zdanja, njegova svrha. Ono ima svoj trenutni život i mora se prilagoditi svojoj uporabi, uz dužno poštovanje prema njegovoj ljepoti; ono mora trajati, ali mora i služiti. Može se pojaviti potreba za njegovim razvijanjem i proširenjem poradi moderne namjene. Ona ne uključuje samo prikladnost i uporabnu korist, već ponekad i način suvremenog i živog postojanja u skladu s današnjim običajima, novim potrebama i okruženjem koje ga okružuje. Arheološko i slikovito gledište ovdje prelazi u drugi plan, unatoč svoj svojoj vrijednosti. Više nismo pred običnim dokumentom u kamenu, usporedivim s ruševinom ili muzejskim predmetom, tom mrtvom stvari koja se odlaže i stavlja pod staklo s etiketom. Ako je riječ o gradskoj vijećnici, ona ostaje kuća svih građana, središnji organ aktivnog gradskog života, koji danas uključuje opsežne moderne službe, poput matičnog ureda i ostalih. Ako je riječ o crkvi, ona kao i u prošlosti ostaje svakodnevno podređena višestrukim potrebama liturgije.
Na takvim zdanjima ne treba izvesti samo radove kojima će im se prema potrebi vratiti prvobitni izgled, a ujedno osigurati i njihovo očuvanje, već i zahvate nužne za njihovu prilagodbu suvremenoj uporabi, uz sve njezine uobičajene razvojne potrebe. Ovdje se, dakle, mora u potpunosti odbaciti ona čuvena formula: „konzervirati, ne restaurirati“. Potrebno je konzervirati, restaurirati, pa čak i ponekad proširiti.
Tako je, nema sumnje, s pravom onaj čuveni Domverein (Udruga za izgradnju katedrale), kako bi u katedrali u Kölnu ponovo uspostavio puni sjaj biskupskog bogoslužja, izgradio brodove tog kolosalnog spomenika koje su prošla stoljeća ostavila nedovršenima; s pravom je, a to nitko neće poreći, francuska vlada spriječila sporo propadanje velikih srednjovjekovnih crkava i osposobila ih da još stoljećima, pod svojim već prastarim svodovima, udomljuju vjerske obrede. Dobro je učinjeno što se crkvi Santa Maria del Fiore u Firenci dalo pročelje koje joj je nedostajalo, a katedrali Saint-Bénigne u Dijonu, kao i pariškoj kapeli Sainte-Chapelle, elegantni zvonici koji su im manjkali. Nije dolikovalo našem prosvijećenom dobu da budućim vremenima u unakaženom stanju preda one spomenike koje nam je pogubna prošlost ostavila nedovršene, ali još uvijek žive.
Dovršetak, a ponekad i proširenje ovih zdanja, nameće se kao nužnost. Zašto bi nama bilo zabranjeno činiti ono što se činilo u svim epohama, to jest prilagođavati naše stare zgrade modernim potrebama: dodati sudnice staroj Palači pravde u Parizu, pripojiti nužno krilo vijećnici koja je postala pretijesna, pridodati sakristiju crkvi koja je u drugim vremenima mogla bez nje, ili je čak u određenim slučajevima povećati uslijed porasta broja župljana?
Ipak, to treba činiti samo u onolikoj mjeri koliko je nužno. Umjesto proširenja gradske vijećnice u Arrasu, koja je tvorila potpunu cjelinu, vrlo mudro su suvišne službe premještene u susjednu zgradu; isto će se, s pravom, učiniti i u Gentu, koristeći u tu svrhu novu restauriranu dvoranu sukna. Umjesto narušavanja proporcija stare crkve koja je postala premala, katkad će biti moguće podijeliti župu.
U svakom slučaju, iz vida se ne smije izgubiti poštovanje koje se duguje stoljetnom spomeniku niti veliki interes koji se pridaje očuvanju ostataka drevne umjetnosti i lokalne povijesti koji su u njemu ostali utisnuti. Svi zahvati kojima se spomenik podvrgava moraju biti nadahnuti pobožnom brigom i duhom sustavnog očuvanja. Ne smije se bez nužde „unositi novo među te boje i forme koje su zajedno ostarjele“.[6]H. Chabeuf, nav. djelo. Mora se poštovati ono što ćemo nazvati dušom spomenika, njegov vlastiti karakter i stil, a onaj tko na njega položi ruku mora se držati nastavljačem umjetnika koji ga je osmislio. Spomenik treba popravljati, održavati i prema potrebi razvijati u duhu izvornoga djela, uz brigu da se u njega dira samo u onoj mjeri koja je nužna za očuvanje krhkog sklada koje mu je vrijeme podarilo. Ovdje ćemo samo morati prihvatiti, kao što smo to učinili 1894. godine, Didronovu lijepu formulu, ali uz uvođenje jedne podjele: Kada se radi o mrtvim spomenicima, rekli bismo, treba radije učvrstiti nego popraviti, radije popraviti nego restaurirati; a kada se radi o živućim spomenicima, radije restaurirati nego ponovno izgraditi, radije ponovno izgraditi nego uljepšati.
Ovdje se javlja pitanje jedinstva stila, druga tema razdora među prijateljima spomenika. Mnogi zahtijevaju pomno očuvanje svega što je staro, bez obzira na stilska odstupanja. „Svako stoljeće“, kažu oni, „donijelo je svoj udio u djelu i u njega urezalo svoja sjećanja; ti raznoliki otisci uzastopnih vremena su neobični dokumenti; ondje su ispisane stranice povijesti – povijesti umjetnosti, povijesti ljudi i događaja.“ Zdanje vraćeno u prvobitno stanje, u jedinstvu svog izvornog stila, izgleda kao da je stvoreno jučer; izgubilo je svoj poseban ugođaj, svoj poučan i dirljiv karakter, kao i autentičnost svojih linija.
Još jednom, to je gledište vrijedno poštovanja, ali nije jedino koje treba razmotriti. Ta tvrdnja, istina je, ima presudnu važnost. Ako je jedinstvo stila ključno pravilo kod novog spomenika, očuvanje doprinosa uzastopnih stilova može kod starog spomenika biti zanimljivije od jedinstva izgleda. Ipak, estetika spomenika također ima svoja legitimna prava i može imati prvorazrednu važnost za zdanja izgrađena u jednom dahu, u vrlo čistom stilu. Nikome nikada nije palo na pamet da bi se mogli tolerirati i zadržati kasniji dodaci koji narušavaju skladnu čistoću grčkog hrama iz Periklova zlatnog doba; isto tako, renesansni oltar, pa bio on i star, bio bi nepodnošljiv u pariškoj kapeli Sainte-Chapelle.
To je zato što u arhitekturi ljepota počiva u linijama i apstraktnim kakvoćama djela, više nego u njegovu materijalnom izričaju; drevne spomenike cijenimo ne samo kao neobična sjećanja i poučne dokumente, već katkad i kao uzore ljepote, često kao remek-djela ponuđena divljenju stoljeća u njihovoj cjelovitosti i čistoći. Estet i umjetnik će u njima iz stoljeća u stoljeće crpiti pouke o uglađenosti, a građani će ostati ponosni što ih posjeduju u njihovu sjaju.
Potpuno je nemoguće o ovoj osjetljivoj dvojbi donijeti čvrsta pravila; to je pitanje takta, zdravog razuma i umjetničkog osjećaja.
No mnogi drevni spomenici lišeni su jedinstva. Poznato je da je u prošlim stoljećima svako razdoblje posjedovalo vlastiti stil i gotovo isključivo primjenjivalo taj stil; gradilo se na način onog vremena; tada se nikada nije izrađivala patvorina. Postoje primjeri gradnje nastavljene u izvornom stilu koji je već bio relativno star, ali to su iznimke, arheološke zanimljivosti. Takvo je bilo jedinstvo stila u svakodnevnoj praksi i vjernost radioničkim formulama, koje su se postupno mijenjane, da se u nazadnom ili inovativnom izgledu suvremenih dijelova nekog zdanja može prepoznati ruka starog ili mladog majstora graditelja.
Zato su rijetka zdanja, osobito ona srednjovjekovna, koja posjeduju jedinstvo stila; to je povlastica onih koja su podignuta u jednom dahu, u jednom zamahu i s izvanrednim sredstvima. Bila su potrebna stoljeća da se podignu pojedine srednjovjekovne katedrale, poput onih u Rodezu, Grenobleu, Évreuxu, Vannesu, itd., a na njihovim se zidovima može iščitati povijest arhitekture tijekom nekoliko razdoblja.
Svetišta su rijetko istodobna s crkvenim brodovima; katkad su starija, jer se željelo udomiti dragoga Boga prije nego što se pruži zaklon vjernicima; katkad su novija, jer se ponovo gradio stari kor koji je postao premalen u odnosu na ostatak goleme lađe podignute u stoljeću napretka. Izgradnja tornjeva često je bila još kasnija te se na njima osjećaju tragovi opadanja stila. Brodovi podignuti u 13. stoljeću prošireni su u 14. stoljeću dodavanjem kapela uz bočne lađe; oko važnih crkava grupirali su se uzastopni dograđeni dijelovi. Isto vrijedi i za svjetovne spomenike. Gradska vijećnica u Gentu podignuta je u prijelaznom razdoblju: započeta u stilu cvjetne gotike, nastavila se graditi u stilu klasične renesanse.
Bilo bi suludo srušiti polovicu drevnog spomenika i ponovno je izgraditi u stilu druge polovice, samo s ciljem ponovne uspostave jedinstva stila. Jedno od najljepših svetišta na svijetu je ono u katedrali u Le Mansu; da je crkveni brod u skladu s njim, katedrala Notre-Dame u Amiensu imala bi suparnicu. Unatoč tome, nastranim bi držali onoga tko bi htio srušiti taj prelijepi romanički brod kako bi ga ponovno izgradio u stilu svetišta; ne bi se ni na trenutak poslušalo onoga tko bi predložio da se svetište žrtvuje brodu.
Kao opće pravilo, moraju se poštovati dijelovi spomenika koji pripadaju uzastopnim razdobljima. No, ovo pravilo dopušta iznimke.
Među preinakama i dodacima koje su si nekadašnji arhitekti dopustili na starim spomenicima, ima onih koji su bili hvalevrijedne inovacije, dok se drugi moraju drže zastranjenjima ili besmislicama. Neka crkva iz 13. stoljeća okrutno je izobličena; šiljasti prozori zamijenjeni su golemim pravokutnim otvorima; podignuta razina poda progutala je baze stupova; drveni stropovi s oplatama ustupili su mjesto romaničkim svodovima, zaslijepivši nekadašnje izvore svjetlosti; gotički lukovi nestali su pod klasičnim arhivoltima. Tako su zanosnu crkvu Notre-Dame de Pamele zaodjenuli u potpuni neoromanički kostim, u razdoblju koje se može nazvati povijesnim; bila je to sramota za tu časnu crkvu. Dakako, te grube preinake pripovijedaju povijest umjetničkog razdoblja koje mnogi naši suvremenici visoko cijene; no ta je stranica grubo ispisana preko umjetničke skladbe vrhunske vrijednosti; u takvom slučaju dopušteno je izbrisati taj naneseni sloj kako bi na vidjelo ponovno izbila ona čudesna osnova. Prikladno je vratiti pod i strop na njihove prvobitne razine, ponovo izraditi šiljaste prozore te spomeniku vratiti sklad proporcija ili izvornu uglađenost njegovih linija.
Prethodna primjedba dovoljno pokazuje da se razumno mogu žrtvovati određeni stari dijelovi kako bi se uspostavilo jedinstvo zdanja, ako ne i da bi ga se strogo vratilo u prvobitno stanje; time se jasno može uvidjeti pretjerivanje onih koji tvrde da se mora apsolutno poštovati sve što su u njega ugradila protekla stoljeća. Ali na kojem pravilu temeljiti odluku o njihovoj sudbini? — Treba zadržati samo one dodatke ili preinake čija se umjetnička ili arheološka vrijednost nameće, unatoč šteti koju nanose jedinstvu i ljepoti cjeline. Ovdje se javlja osjetljivo pitanje procjene o kojemu se moraju izjasniti mjerodavne osobe kojima je povjerena ta zadaća. I ovdje je riječ o zdravom razumu i estetskom osjećaju. Pojavit će se slučajevi oko kojih će i sami stručnjaci biti podijeljeni. U dvojbi će ponekad biti mudro suzdržati se.
Navedimo nekoliko primjera. Jedinstvu romaničkih brodova katedrale u Tournaiju nedostaje samo ravni strop, uništen 1760. godine kako bi se postavili neoromanički svodovi koji je sada prekrivaju. Želimo što skorije vidjeti ostvarenje ovog lijepog restauratorskog zahvata. S druge strane, crkva Svetog Jakova u Gentu ima dva romanička pročelna tornja, od kojih je jedan prekriven drvenim krovištem prema izvornom stilu; drugi je u 15. stoljeću nadograđen kamenim šiljastim tornjem s cvjetnim ukrasima na rubovima. Neskladna kruništa dvaju tornjeva blizanaca vrijeđaju jedinstvo: treba li ukloniti šiljasti toranj pokriven škriljevcem, koji je u skladu sa spomenikom, ili uništiti kameni šiljak, taj autentični i uglađeni primjer nadogradnje koja je vrlo rijetka u ovome kraju? U tom pogledu ne dijelimo radikalno mišljenje jednog istaknutog čovjeka koji je svojedobno predložio da se potonji zamijeni piramidom od škriljevca. Takvo je naše viđenje načela restauriranja. Nećemo ulaziti u pojedinosti. Trebalo bi ustrajati na često zanemarenoj nužnosti koju je istaknuo gospodin J. de Waele na Arhitektonskom kongresu u Bruxellesu 1897. godine da se ne reproduciraju samo izvorne forme (čak i nespretnosti naivnih graditelja),[7]U crkvi Saint-Front u Périgueuxu, restaurator Paul Abadie je uklonio vrlo zanimljive pogreške u slaganju kamena koje je počinio graditelj njezinih slavnih pandantiva. već i sam tehnički postupak; kao i na prikladnosti korištenja izvornih materijala za popravke i restauriranja. U Belgiji se često, i to posve pogrešno, francuski bijeli kamen koristio kao zamjena za brabantski pješčanik, zvani ledenijski kamen, ili pak petit granit umjesto kompaktnog vapnenca iz Tournaija, kao što se, vjerujem, počelo činiti u trenutnom restauriranju zvonika katedrale toga grada.
Struganje unutrašnjosti crkava često je nužno kako bi se uklonila naknadno nanesena žbuka i, povrh toga, kako bi se „na živo“ ispitali zidovi, prepoznale njihove rane, proučila njihova struktura i istražili utopljeni arhitektonski elementi. Ova se operacija mora izvoditi s oprezom zbog opasnosti od oštećivanja starih dijelova ili žrtvovanja zidnih oslika. Ali velika je pogreška provoditi struganje kao krajnje rješenje i ostaviti unutarnje lice zida kao izranjeno, kao što je to učinjeno u katedrali u Gentu; to je pogreška protiv koje prosvjeduju kameni istaci, nekoć ostavljeni na gruboj površini zida kako bi bili u ravnini sa žbukom predviđenom od samog početka.
Sve što smo rekli odnosi se samo na arhitekturu. Unatoč ozbiljnom nepovjerenju koje izražavaju zagovornici sustavnog statusa quo, vjerujemo da smo općenito sposobni ispravno restaurirati arhitektonsko djelo. Povjerenstvo za povijesne spomenike u Francuskoj i Kraljevsko povjerenstvo za spomenike u Belgiji organizirale su prije pola stoljeća službe koje su isprva bile manjkave, ali su nakon vrlo nesretnih, a katkad i pogubnih lutanja, u naše dane dosegnule relativno savršenstvo, kako s gledišta arheološke znanosti, tako i s gledišta izobrazbe umjetnika. Nakon temeljitog proučavanja povijesnih stilova provedenog u naše dane, naši vrsni arhitekti mogu poduzeti točne restitucije i skladne nadogradnje. Kada se nametne potreba za dodacima kako bi se upotpunilo staro zdanje, dovršilo djelo prošlosti, učinilo ga cjelinom koja se drži zajedno ili pak kako bi ga se proširilo i razvilo s obzirom na njegovu modernu namjenu, stručan arhitekt pod nadzorom nadležnih vlasti i budnim okom sumnjičave javnosti sposoban je to poduzeti, pod uvjetom da se zna odreći vlastita ukusa i izbjegne u djelo utisnuti pečat svog osobnog osjećaja.
Ovdje nailazimo na prigovor koji se često iznosi – nedavno opet u časopisu Durendal od gospodina F.-G., a nekoć, biranijim riječima, u Biltenu belgijske arheološke akademije (Bulletin de l’Académie d’Archéologie de Belgique) od generala Wauwermansa,[8]Gén. Henri-Emmanuel Wauwermans, De la conservation des monuments historiques. a to je da moderni graditelj, koliko god vješt bio, nije u stanju vjerno reproducirati način rada starih majstora.
„Graditelj spomenika“, primjećuje potonji, „uvijek odgovara na strast trenutka, koja mu utiskuje svoj poseban pečat. Pokušati nastaviti djelo ili ga podgraditi kada su se te strasti smirile, kada su ideje krenule drugim smjerom, znači uvijek se izložiti opasnosti od uništenja samog karaktera djela.“ — Što se tiče dopisnika časopisa Durendal, on zahtijeva da se, ako se već mora napraviti dodatak nekom drevnom spomeniku, to ne čini u njegovu stilu, već u stilu današnjice, ili barem u stilu koji je još uvijek živ i blizak našim majstorima. Umjesto da se bez uvjerenja izrađuje gotička patvorina pri ponovnoj gradnji sakristije crkve Notre-Dame du Sablon u Bruxellesu, ovaj estetičar hrabro predlaže da se ona izradi u stilu Luja XV.! Iako je ta ideja pomalo nastrana, pesimizam g. Wauwermansa jedva da je uvjerljiv. Danas ne predstavlja utopiju poduzeti gradnju u čistom stilu 15. ili 13. stoljeća.
No vratimo se na slučaj restauriranja u užem smislu. Mi zapravo tvrdimo da je, ako posjedujemo izričite podatke o dijelu koji treba vratiti, pothvat ostvariv. Arhitektonske forme, koje su čisto geometrijske, podložne su tome da budu reproducirane uz savršenu točnost. Neka se ne govori da čistoća profila ostaje sumnjiva, da će izričaj nužno biti banalan; to bi se moglo dogoditi kod loše pripremljenog zanatlije, ali toga se ne treba bojati kod naših stručnjaka – onih koje neprijateljski nastrojen kritičar tako podrugljivo tretira – a koji su se, oblikovani razumnim proučavanjem razdoblja suvremenih našim starim spomenicima, dugim vježbanjem u neku ruku uskladili s tonom njihova stila. Stoga treba poticati, a ne ocrnjivati školu posvećenu isključivom proučavanju srednjeg vijeka, koja nam je već dala i još uvijek priprema restauratore potpuno bliske njegovu duhu. Iako se Viollet-le-Ducu mogu prigovoriti mnoge zloporabe u njegovu restauriranju spomenika – jer si je, primjerice, dopustio nepotrebno iznova izraditi Galeriju kraljeva na katedrali u Amiensu i prema vlastitu ukusu rekonstruirati most koji spaja dva zvonika, kao i pretjerano pomladiti Pierrefonds – mora se priznati da su njegovi učenici bili savjesniji od njega. Golema je razlika između gospodina Goddea,[9]Étienne-Hippolyte Godde (1781-1869), francuski klasicistički arhitekt, od 1813. do 1830. djelovao u Parizu, gdje je projektirao i gradio brojne crkvene građevine. Restaurirao je i povijesne … Continue reading koji je pod Prvim Carstvom u grčkom stilu preinačavao balustrade katedrale u Amiensu i fugirao njezine zidove rimskim cementom, i pokojnog Boeswillwalda,[10]Émile Boeswillwald (1815-1896), francuski arhitekt i restaurator, 1860. naslijedio P. Mériméea na mjestu Nadzornika povijesnih spomenika Francuske, surađivao s Viollet-le-Ducom. Restaurirao je … Continue reading
koji je tako vješto oponašao izvorne postupke pri oblaganju svodova u Laonu kamenom i izveo umjetnička restauriranja koja se jedva mogu razlikovati od izvornih djela. To ide do te mjere da se danas često teško razaznaju zahvati od prvobitnih radova, da se restauratori poigravaju s poznavateljima te da s pravom zahtijevamo primjenu sustava svjedočanstava. Zahtijevamo da se u restaurirano pročelje umetne što je više moguće ulomaka prvobitne gradnje, koji omogućuju nadzor zahvata s obzirom na narav materijala, slog, klesanje kamena, profil letvica itd.
Tvrdimo, dakle, da su naši najbolji stručnjaci sposobni bez pogrešaka i bez hladnoće reproducirati stare arhitektonske forme. Potrebno je još i da vladaju starim tehničkim postupcima te da raspolažu identičnim materijalima. Unatoč svim onim rečenicama koje se mogu izreći o izgubljenim tajnama starih majstora i o neponovljivoj naivnosti nestale civilizacije, stručnjaci će potvrditi da možemo ponovno izraditi stare slogove, reproducirati istu obradu lica zida i isklesati iste profile letvica. Jedino će nedostajati patina; no vrijeme će je ubrzo dodati. Sve to zahtijeva znanje, iskustvo, savjesnost i nadarenost: svaki od naših protivnika među umjetnicima spreman je, u svom vlastitom području, priznati te kvalitete – ako ne sebi, a ono barem svojim kolegama.
Uvjeren umjetnik, koji je ujedno i vrhunski praktičar, moći će biti pozvan da unakaženom spomeniku vrati njegov poseban ugođaj i sklad cjeline, pod pozornim nadzorom povjerenstva stručnih specijalista. Tako belgijska vlada u ovom trenutku, prema našem mišljenju s pravom, povjerava djelomične restitucije ruševina u Villersu – nužne za osiguranje njihova očuvanja – gospodinu Licotu,[11]Charles Licot (1843-1903), belgijski arhitekt i restaurator, poznat po višegodišnjem radu na opatiji Villiers-la-Ville. koji je, moglo bi se reći, najljepši dio svoje već duge umjetničke karijere posvetio proučavanju starih spomenika.
Podrazumijeva se da djelomična restitucija, iako pruža sklad cjelini, nema pretenziju pobuditi emocije niti podučiti poput autentičnog spomenika. Ta je povlastica pridržana starim dijelovima restauriranim s diskrecijom.
Cjelovito se restauriranje stapa s restituiranjem. Spomenik restauriran na odveć radikalan način izgubljen je kao častan svjedok stoljeća i autentičan primjerak drevne umjetnosti. Do tog bi se pogubnog rezultata došlo kada bismo, umjesto previjanja rana, vraćanja uklonjenog kamenja i popravljanja amputiranih dijelova, bili navedeni da u potpunosti obnovimo površine nagrižene trošenjem vremena i atmosfere te da pročeljima „navučemo novu kožu“. To bi bilo strašno, kao što smo već drugdje rekli za Kuću brodara (maison des Bateliers) u Gentu.
Dosad smo, ponovimo to, raspravljali samo o arhitektonskom djelu u užem smislu. Po strani ostavljamo kiparstvo, čije forme nipošto ne podliježu egzaktnim pravilima i ne mogu se kopirati prema ikakvom predlošku, kao što je to slučaj s profilima letvica. Te forme izviru žive iz umjetnikove misli i izražavaju se rukom koju pokreće osobna nadarenost razvijena u određenom okruženju. Ne mislimo da moderni umjetnik nije sposoban stupiti u prisnu zajednicu vjere, osjećaja i misli s dalekim razdobljem; u tom bismo pogledu za vjerske spomenike mogli povući bitnu razliku, primjerice, između kršćanskih umjetnika čije dlijeto vodi iskrena i aktivna vjera te svjetovnih umjetnika koji svoju vještinu stavljaju iznad svega i pretendiraju usvojiti sve emocije isključivo umjetnim naporom svoje mašte. Nećemo, dakle, reći da su kiparska restauriranja nemoguća, već da su ona drugog reda; držimo se nekompetentnima o njima raspravljati. Zadržimo samo ovu crtu, koju je spomenuo gospodin Wauvermans kojega smo ranije citirali: Michelangelo, zadužen za restauriranje kipa Umirućeg gladijatora, isklesao je ruku koja mu je nedostajala, uz duboko poznavanje anatomije i svoj neusporediv talent; kada je djelo bilo dovršeno, odustao je od postavljanja ruke na kip iz straha da ne naruši izvorno djelo nepoznatog majstora koji je stvorio to remek-djelo. Pouka je to o oprezu dana našim umjetnicima!
Ovdje se postavlja ozbiljno pitanje: treba li nanovo izraditi uništenu ili nedovršenu skulpturu; ponovo napučiti niše koje su ostale prazne od samog početka ili od vremena ikonoklasta; zamijeniti stare unakažene „slike“, kao što je to Caudron[12]Théophile Caudron (1805-1848), francuski kipar, od 1840. do 1842. sudjelovao u restauratorskim radovima na katedrali u Bourgesu (glavni portal i bočni portali). učinio na glavnom portalu u Bourgesu na tako nesretan način, a Duthoit[13]Aimé (1803-1869) i Louis Duthoit (1807-1874) bili su kipari, dizajneri i dekorateri iz Amiensa. Preko pedeset godina sudjelovali su u restauriranju katedrale u Amiensu. u Amiensu s više dara, ili kao što se to pokušava učiniti na gradskoj vijećnici u Gentu, uz oklijevanja i lutanja koja traju već dugi niz godina i svjedoče o tome koliko je taj pothvat težak?
Prema gospodinu Augéu de Lassusu, kojega smo ranije citirali, to ne treba činiti ni po koju cijenu. Slažemo se s njegovim mišljenjem kada je riječ o „mrtvim“ spomenicima; za one „živuće“, pak, ne bismo željeli proglasiti nemoć moderne umjetnosti da učini ono što se moglo činiti u svim prethodnim epohama: ponovno uspostaviti ili dovršiti djelo koje su započeli preci, kada je zdanje i dalje korisno i mora trajati. Dakako, pogriješili bismo kada bismo preuranjeno iznova izrađivali, primjerice na portalima katedrala, „raj svetaca u koje više jedva da vjerujemo ili pakao koji više nasmijava nego što plaši“. Ali dođu li, u boljim danima koji bi uskoro mogli zasjati – u što ne sumnjajmo – umjetnici žive vjere i jednakog dara koji, poput onih nekadašnjih, vjeruju u raj i pakao, zašto njihovom dlijetu ne bi bilo dopušteno da s istim zanosom ponovno izrazi drevni credo onih koji su klesali likove?
Također bi trebalo obraditi i znatno složenije pitanje starog namještaja u restauriranim zdanjima, a osobito u crkvama, koje su jedine gotovo u potpunosti uspjele očuvati svoju unutrašnjost; zatim pitanje ujednačavanja stila te pitanje očuvanja umjetnina koje više nisu u uporabi, bilo u njihovu izvornom okruženju, bilo u muzejima. To bi trebalo biti predmetom zasebne studije. Još jedan rad mogao bi se posvetiti restauriranju i restituiranju polikromnog slikarstva.
Pričekat ćemo povoljne prilike da razradimo ove različite točke, poput one koju nam je pružio nadareni likovni kritičar iznoseći suprotna mišljenja, kako bismo razvili prethodna načela.
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno pod naslovom La restauration des monuments anciens, Revue de l’Art chrétien XLIV, 5. ser., 12, Novembre 1901, 498-503 i XLV, 5. ser., 13, Janvier 1902, 41-45. |
|---|---|
| ↑2 | Abbé Duclos, Quels sont les principes généraux qui doivent prévaloir dans la restauration des monuments reliqieux du moyen-age, Bulletin des séances de la Gilde de St-Thomas et St-Luc. Anvers, 1874, 32-48. J. Nève, L. Saintenoy, La conservation des monuments en Belgique, 1890. Victor Ruprich-Robert, De l’influence de l’opinion publique sur la conservation des monuments, 1882. |
| ↑3 | Bulletin du Cercle historique et archéologique de Gand I, 1893, 31. |
| ↑4 | Journal de l’Art, 17. kolovoza 1901. |
| ↑5 | Journal des Arts 62, 1901. |
| ↑6 | H. Chabeuf, nav. djelo. |
| ↑7 | U crkvi Saint-Front u Périgueuxu, restaurator Paul Abadie je uklonio vrlo zanimljive pogreške u slaganju kamena koje je počinio graditelj njezinih slavnih pandantiva. |
| ↑8 | Gén. Henri-Emmanuel Wauwermans, De la conservation des monuments historiques. |
| ↑9 | Étienne-Hippolyte Godde (1781-1869), francuski klasicistički arhitekt, od 1813. do 1830. djelovao u Parizu, gdje je projektirao i gradio brojne crkvene građevine. Restaurirao je i povijesne građevine, primjerice nekoliko važnih pariških crkava, uključujući i Notre-Dame i Saint-Germain-des-Pres. |
| ↑10 | Émile Boeswillwald (1815-1896), francuski arhitekt i restaurator, 1860. naslijedio P. Mériméea na mjestu Nadzornika povijesnih spomenika Francuske, surađivao s Viollet-le-Ducom. Restaurirao je katedrale u Laonu, Bayonne i brojne druge srednjovjekovne građevine. |
| ↑11 | Charles Licot (1843-1903), belgijski arhitekt i restaurator, poznat po višegodišnjem radu na opatiji Villiers-la-Ville. |
| ↑12 | Théophile Caudron (1805-1848), francuski kipar, od 1840. do 1842. sudjelovao u restauratorskim radovima na katedrali u Bourgesu (glavni portal i bočni portali). |
| ↑13 | Aimé (1803-1869) i Louis Duthoit (1807-1874) bili su kipari, dizajneri i dekorateri iz Amiensa. Preko pedeset godina sudjelovali su u restauriranju katedrale u Amiensu. |