Program i načela konzerviranja spomenika[1]Objavljeno pod naslovom Program i zasady konserwacji zabyików u časopisu Biuletyn Historii Sztuki i Kultury 8/1-2, 1946, 48-52.
Jan Zachwatowicz
1. Zakon o zaštiti spomenika gotovo iscrpno definira opseg konzervatorske djelatnosti. Od najšireg pojma krajolika, preko velikih i malih naselja, četvrti, trgova i građevina, pa sve do pojedinačnih umjetničkih i upotrebnih predmeta, sve može postati spomenik koji podliježe zaštiti i konzerviranju. Raznolikost pitanja i pojava dodatno usložnjava višestranost aspekata unutar kojih treba rješavati konzervatorske zadaće. Nalazimo se, naime, pred golemom baštinom ljudskoga djelovanja u najrazličitijim područjima i formama, koja nam je prenošena stoljećima te pred najdragocjenijim elementima sadržanim u njoj — izričajima kulture. Za oblikovanje novih kulturnih vrijednosti neophodan je kontinuitet, utemeljen na svjesnom odnosu prema prošlosti, na evoluciji oblika života, mišljenja i osjećaja svojstvenih naraštajima koji su stvorili narod i njegovu povijest. Stoga treba usvojiti takva načela kojima će se ta prošlost, očitovana u spomenicima, uključiti u život i u izgradnju nacionalne kulture.
Značenje spomenika prošlosti za narod drastičnom su jasnoćom istaknula iskustva posljednjih godina, kada su Nijemci, želeći nas uništiti kao narod, rušili spomenike naše prošlosti. Jer narod i spomenici njegove kulture su jedno. Iz te političke teze proizlaze temeljni zaključci koji nisu uvijek u skladu sa znanstvenim stajalištem.
Ne mogavši pristati na to da nam se otmu spomenici kulture, rekonstruirat ćemo ih, ponovo ćemo ih izgraditi iz samih temelja kako bismo naraštajima prenijeli, ako ne autentičnu, a ono barem točnu formu tih spomenika, živu u našem sjećanju i dostupnu u materijalima. Spomenici, naime, nisu isključivo dokumenti. Ništa manje važna od njihovog statičnog, spomeničkog karaktera nije njihova sugestivna snaga, koja se očituje u nekoliko oblika. Najvažniji će biti: izravno djelovanje – emotivno, umjetničko ili antikvarno[2]emocjonalne, artystyczne, lub starożytnicze – koje proizlazi iz specifične čovjekove sposobnosti da, često nesvjesno, doživi ganuće pri susretu s djelima prošlosti. Naposljetku, tu je i vrlo široko i važno djelovanje – didaktičko, kada nam spomenik pruža mogućnost upoznavanja prošlih vremena, kada na spomeniku učimo o povijesti naroda.
Za ove oblike djelovanja i za njegovo spomeničko značenje neophodno je da spomenik posjeduje najpotpuniju, uistinu sugestivnu formu. Trenutno stanje naše kulturne baštine uglavnom ne odgovara tom zahtjevu. Golema većina spomenika tek je daleki odjek onoga što su oni bili u svojoj punoj arhitektonskoj formi. Ne samo ruševine, nego i stotine dvoraca, vijećnica, samostana i još uvijek aktivnih stambenih zgrada u kojima teče život, ali čija forma često izaziva odbojnost. Oni mogu djelovati samo na slikara svojom slikovitošću mrlja, ili na romantika – na ljude koji ne prodiru u društvenu funkciju zgrade u kojoj treba živjeti i raditi.
Nama nije dovoljno znati da je ta golema ruševina iza rešetkastih prozora, koja kapa od prljavštine, deformirana i obzidana – upravo onaj dvorac ili palača povezana s poviješću zemlje ili grada; niti da su tamo, u nedostupnoj nutrini, velike, prekrasno nadsvođene dvorane i odaje podijeljene na sitne ćelije te da u zahode, kao u dvorcu u Sandomierzu,[3]zamek w Sandomierzu: dvorac Kazimira III. Velikoga (1310-1370.) u Sandomierškom vojvodstvu, izgrađen na mjestu ranije utvrde Henrika iz Sandomierza iz 13. stoljeća. Građen u opeci, pregrađen … Continue reading zatvorenici ulaze kroz prekrasan renesansni portal, naravno prebojan uljenom bojom. Moramo osloboditi naše spomenike od sramotne pošasti tamnica i vratiti ih aktivnom životu u pažljivo razrađenoj, prikladnoj arhitektonskoj formi. Bilo da se radi o užurbanim uredima ili mirnim muzejima u kojima će vrijeme teći polako, poput starog gdanjskog sata koji kuca u kutu odaje – spomenik kojemu je vraćeno dostojanstvo mora postati aktivan i ispunjavati društvenu ulogu kao nužan element života naselja sa svom puninom svoga djelovanja.
Nije dovoljno znati da je ta bijedna kućica na trgu s ružnim limenim krovom i žbukom koja otpada, s ustajalim dvorištem obzidanim spremištima, nekoć bila patricijska gradska kuća, ponos grada u 16. ili 17. stoljeću. Znamo da su te bijedne sobice na katovima negdašnje dvorane podijeljene pregradama na prostorije u kojima često uopće nema svjetla; znamo da pod žbukom stropova od trstike drijemaju prekrasni, šareni kasetirani stropovi te da ostaci štukatura na svodu u predvorju ukazuju na njihovo negdašnje arhitektonsko bogatstvo. Sve to mora se vratiti u moguću puninu forme i sjaja, kao dokument prošlosti i kao uporabni objekt koji odgovara potrebama današnjice. Ako spomenik ne može izravno ispunjavati tu funkciju te njegovo očuvanje zahtijeva posebno izdvojen prostor – muzej – i tamo će ispunjavati svoju zadaću: umjetničko, didaktičko ili znanstveno djelovanje. Bez uporabne namjene, odnosno u ruševnom stanju, mogu ostati samo oni spomenici koji uistinu jesu ruševina, koji su dio prirode — znak pobjede prirode nad ljudskim djelom. Sve ostalo moramo vratiti narodu kao dragocjen alat za oblikovanje života i psihe budućih naraštaja.[4]kszałtowania życia i psychiki pokoleń
2. Počevši od najširih pitanja, suočit ćemo se sa složenim problemom krajolika. U krajoliku, kao prirodnoj pojavi i rezultatu ljudskog djelovanja koji organizira elemente prirode prema vlastitim potrebama, potrebno je pronaći najbitnije vrijednosti, izvući ih i očuvati.
To zahtijeva osvješćivanje velikog broja ljudi koji sudjeluju u oblikovanju krajolika. Koliko je, naime, šteta i pogrešaka proizašlo ne iz zle namjere, već jednostavno iz nerazumijevanja pri rješavanju različitih poljoprivrednih, šumarskih, inženjerskih i arhitektonskih zadaća. Tim razumijevanjem treba prožeti sve ustanove. I one koje u širokom opsegu, poput ureda za prostorno uređenje, oblikuju krajolik, i one koje u užem opsegu pojedinačnih zadaća, kao što su npr. ceste, mostovi ili zgrade, unose u krajolik promjene, nerijetko vrlo značajne.
Bitan element krajolika, njegov sugestivan naglasak, jest naselje. Tu, u zgusnutoj točki života, gdje stoljetna slojevitost ljudskog djelovanja ispunjavaju plastični sadržaj naselja i ne usklađuju se uvijek s potrebama današnjice, pitanja zaštite spomenika javljaju se s posebnom oštrinom. Njihovom razboritom i potpunom rješenju često na putu stoji nedostatak jasne urbanističke koncepcije u odnosu na samo naselje, nedostatak definirane funkcije naselja u okolnom području, kao i njegove gospodarske i kulturne uloge. To se posebno odnosi na one gradiće koji vode tihi život, bez jasno definiranog cilja vlastite egzistencije. Kroz njih često prolazi važna prometnica – cesta, koja se u naselju fatalno lomi na pravokutnim zavojima ulica čiji raspored pamti još srednjovjekovno doba. Tada se javlja težnja da se prometni uvjeti poprave izobličenjem naselja i daljnjim uništavanjem ono malo preostalih spomeničkih vrijednosti u njemu.
Stvaranje jasne urbanističke koncepcije naselja olakšava preciziranje programa i za pitanja zaštite spomenika. Tada je, naime, moguće izdvojiti i istaknuti urbanističko-spomeničke vrijednosti odgovarajućom podjelom funkcija naselja i prometnog sustava koji iz toga proizlazi. Spomenička vrijednost plana naselja ne bi smjela biti prepreka, već vrijednost koja se otkriva i naglašava isticanjem jasnih formi razvoja grada – razlikovanjem starijih i novijih četvrti, odvojenih bilo ostacima negdašnjih obrambenih sustava u zelenilu, bilo povremenim zelenim slobodnim prostorima te isticanjem svih karakterističnih obilježja drevnoga grada.
Spomeničke cjeline u naselju trebale bi biti temelj općih prostorno-formalnih koncepcija, a u tu svrhu svi sastavni dijelovi tih cjelina moraju dobiti svoj najpotpuniji oblik, osobito u pogledu karakterističnih naglasaka poput tornjeva, krovova tornjeva i slično, koji određuju lice stare četvrti. Pojedinačni spomenici tada dobivaju novi sadržaj, često znatno prikladniji od prethodnoga. Pronicljiv arhitekt-urbanist, u suradnji sa stručnjakom konzervatorom, pronaći će način da izvuče puninu spomeničkih vrijednosti uz njihovo pravilno uključivanje u novi život naselja.
Potrebno je osvijestiti da provedbu velikog programa zaštite spomenika nećemo moći ostvariti samo na temelju prava, odnosno zakona o zaštiti spomenika, čak i ako on bude temeljito noveliran. Pravna zaštita su prije svega zabrane koje ne stvaraju, već reguliraju. Pitanje spomenika u Poljskoj uspjet ćemo postaviti na razinu koja mu pripada, ali ne zabranama, već pozitivnim, živim programom. Jedino će rad na osvješćivanju i njime postignuta suradnja društva omogućiti ostvarenje glavnog cilja: vraćanje spomenicima njihove odgovarajuće forme i uloge. Svaki spomenik mora za sebe pronaći životni sadržaj koji mu najviše odgovara, a koji mu osigurava daljnju egzistenciju i skrb. Programi adaptacije danas postaju jedno od temeljnih konzervatorskih pitanja. Za njihovu izradu i provedbu nužna je suradnja ne samo institucija i čimbenika planiranja, već i samoupravnih, kulturnih, strukovnih i drugih organizacija.
Ove su zadaće posebno hitne i goruće upravo sada, kada nastaju novi oblici društvenog života. Duboke promjene koje su se dogodile u životu naroda mogu postati prekretnica za pitanja zaštite spomenika. Postoje nove mogućnosti za provedbu velikih programa, dok se istodobno ocrtavaju ozbiljne prijetnje našoj kulturnoj baštini. Tisuće dvoraca, a među njima i mnoga dragocjena djela arhitekture, u iščekivanju nove namjene podlegla su i podliježu nerazumnoj devastaciji. Spas za njih je prvenstveno plansko uključivanje u potrebe života okolice. Slične opasnosti ocrtavaju se i pri spontanoj obnovi sela i gradića. Gubitak ili isticanje mnogih vrijednih spomeničkih i krajobraznih elemenata ovisi o brzoj i planskoj intervenciji, dakle ponovo o vještini suradnje s čimbenicima koji oblikuju novi život. Konzervatorska služba mora poduzeti zadaću uključivanja spomeničkih vrijednosti u život – ne svečanim uredovanjem i dopisima sa zabranama, već pronicljivim, usmjeravajućim i organizacijskim odnosom prema društvenom životu.
Raznolikost konzervatorskih zadataka zahtijeva svestrano znanje za čije je stjecanje potrebno mnogo godina studija. U sadašnjem sustavu, konzervator vojvodstva mora imati pomoć suradnika ili zamjenika, tako da konzervatorski tim u potpunosti predstavlja kako arhitektonsko-građevinsko tako i povijesnoumjetničko znanje o pokretnim umjetninama. Možda ćemo s vremenom uspjeti obrazovati konzervatore sa svestranom pripremom koji će biti potpuno kompetentni u svim pitanjima.
Budući da je jedna od glavnih zadaća konzervatora organizacijski i savjetodavni rad, izravna provedba velikog konzervatorskog programa zahtijeva zaseban tim stručnjaka. S obzirom na opći, katastrofalan nedostatak odgovarajuće pripremljenih ljudi (kojih je, uostalom, i prije rata bilo premalo) te nužnost izvođenja radova koje spomenici ne mogu čekati, bilo je potrebno osnovati radionicu u kojoj se sjedinjuju zajednički napori malobrojnih stručnjaka. Državne radionice za konzerviranje spomenika trebaju osigurati izvođenje radova na najvišoj mogućoj razini. Radionice obuhvaćaju sva pitanja konzerviranja: arhitekture, slikarstva, kiparstva, primijenjenih umjetnosti i grafike. Tim radionica svoje radove obavlja kako u središnjici, što omogućuje izravne konzultacije sa stručnim vodstvom, tako i na terenu. Kako bi se spriječilo nestručno izvođenje radova slučajnih pseudo-konzervatora, predviđa se pravna zaštita prema kojoj radove na konzerviranju mogu izvoditi samo osobe koje su za to posebno ovlaštene.
Trenutno zbog nedostatka stručnih snaga na terenu konzervatorske radionice pomažu uredima u vojvodstvima, dostavljajući im stručne tehničke elaborate. U nekoliko slučajeva radionice su izradu projekata povjerile osobama poznatima po svojim stručnim kvalifikacijama. Predviđena je mogućnost pridruživanja Državnih radionica u cijelosti ili u pojedinim odjelima onim centrima u kojima već postoje timovi provjerenih stručnih snaga. Državne radionice su praktična radionica za obuku novih konzervatorskih snaga te u budućnosti, nakon što se teren opskrbi dovoljnim brojem kvalificiranih stručnjaka, mogu postati istraživački zavod, neophodan za rad na zaštiti spomenika u Poljskoj.
3. Stajališta o konzerviranju spomenika podložna su promjenama, čak i unutar jednog naraštaja. To, uostalom, često vidimo na spomenicima koji postaju žrtve te promjenjivosti. Razdoblje stilskih rekonstrukcija i dopuna koje je započeo Viollet-le-Duc dalo je mnogim spomenicima Europe potpuno novo lice, što je uostalom sankcionirala čak i povijest umjetnosti, služeći se nerijetko lijepim fotografijama djela čije postojanje datira tek od kraja 19. stoljeća. Ti su postupci izazvali reakciju nazvanu ne-intervencionizam, koja je zastupala načelo čistog konzerviranja, poštujući spomenik u njegovu zatečenom stanju. To se načelo slomilo u kataklizmi svjetskog rata, koji je prisilio na rekonstruiranje uništenih spomenika. Tadašnji pokušaji takozvane iskrenosti rekonstrukcije, koja je uvodila promjene u odnosu na stanje prije uništenja (npr. u Reimsu, a kod nas u Brochówu)[5]Vjerojatno misli na crkvu sv. Roka i sv. Ivana Krstitelja u Brochówu, gotičko-renesansnoj bazilici s oblim zvonicima, narteksom, emporom i apsidom. Građena je od opeke. Sredinom 16. stoljeća … Continue reading – doveli su do negativnog rezultata.
Međuratno razdoblje bilo je nastavak donekle modificiranog ne-intervencionizma te su se tek nedugo prije 1939. godine u Poljskoj ocrtali pokušaji novog odnosa prema pitanjima spomenika – vraćanja spomenicima one forme koju su posjedovali, a koja im je bila oduzeta radi zatiranja nacionalnih obilježja (npr. Zamość).
Količina i kvaliteta spomenika u Poljskoj ne dopuštaju primjenu načela koja proklamiraju konzervatorski kongresi. Stoljeća svjesnog uništavanja i stoljeća vlastitog nemara toliko su smanjila spomeničke vrijednosti u Poljskoj da su za njihovo isticanje bile potrebne posebne metode i drugačija načela. Po svaku je cijenu trebalo spašavati ostatke kulturne baštine od konačne propasti, a kako bi ti ostaci imali ikakav smisao i kako bi barem u određenoj mjeri mogli ispuniti ulogu koju spomenicima namjenjujemo u životu naroda i u oblikovanju njegove kulture, trebalo im je dati formu što sličniju njihovoj izvornoj formi. Naravno, u okvirima uzvišene konzervatorske znanosti to je povratak unatrag za više desetljeća, ali je na našem tlu to jedini mogući način postupanja.
Kataklizma posljednjeg rata postavila je čitavo pitanje još oštrije. S predumišljajem su istrgnute čitave stranice naše povijesti, pisane kamenim slovima arhitekture. Na to ne možemo pristati. Osjećaj odgovornosti prema budućim naraštajima zahtijeva ponovnu izgradnju onoga što nam je uništeno, potpunu ponovnu izgradnju, svjesnu tragičnosti počinjene konzervatorske krivotvorine. Spomenici, naime, nisu potrebni isključivo estetima, već su oni sugestivni dokumenti povijesti u službi masa. Lišeni starinarskih vrijednosti, oni će i dalje obavljati didaktičku i emocionalno-arhitektonsku službu. Govor arhitektonske forme ne ovisi o tome kada je izveden. Naša briga mora biti najbolja provedba tih postulata, najveći pijetet prema spomenicima, najvjerniji prikaz formi. Tečevine konzervatorske misli neće nestati u tim radovima. I jednom ćemo, možda nakon dovršenja nužnih zadaća, ponovno stati na čelo konzervatorskog djelovanja par excellence.
Pri ostvarenju teze o uključivanju spomenika u život važno će biti pitanje unapređenja,[6]melioracja koje zahtijeva veliku pozornost i veliku suptilnost u rješavanju. Spomenik uključen u život mora odgovoriti suvremenim životnim potrebama, ne gubeći ništa od svojih vrijednosti. Na to treba obratiti posebnu pozornost — jer o ispravnom rješenju može ovisiti sama sudbina spomenika. Adaptacija je ipak odlučujuća nužnost. Nemojmo umnožavati ruševine koje se raspadaju. Na ruševine primjenjujemo određenu konzervatorsku metodu u kojoj je osnovni čimbenik prirodno-krajobrazni element. U pitanjima ruševina dosad smo premalo surađivali s prirodoslovcima.
Tehnika konzervatorskih radova mora biti posve znanstvena. Moramo iskoristiti sva tehnička i konstruktivna postignuća kako bismo spomenicima osigurali trajnost. To je povezano s posebnim pijetetom prema opipljivoj epidermi spomenika, prema njegovoj teksturi s kojom se često postupalo vrlo bezobzirno (npr. katedrala u Włocławeku).[7]katedra we Włocławku: gotička katedrala Uznesenja Marijina iz 14-15. stoljeća, s dodacima iz 16. stoljeća u renesansnim i manirističkim formama. Stilsko restauriranje od 1891. do 1902. pod … Continue reading
Tako se u općim crtama predstavlja put kojim, prema mojem mišljenju, mora koračati konzerviranje spomenika u Poljskoj. Pitanje spomenika temeljno je društveno pitanje – pitanje kulture naroda. Prema njima ne smijemo primjenjivati jednostrano apstraktnu teoriju, već moramo uvažiti potrebe današnjice. Samo ćemo tada naići na društveni odjek i dobiti veliku bitku za kulturu.
References
| ↑1 | Objavljeno pod naslovom Program i zasady konserwacji zabyików u časopisu Biuletyn Historii Sztuki i Kultury 8/1-2, 1946, 48-52. |
|---|---|
| ↑2 | emocjonalne, artystyczne, lub starożytnicze |
| ↑3 | zamek w Sandomierzu: dvorac Kazimira III. Velikoga (1310-1370.) u Sandomierškom vojvodstvu, izgrađen na mjestu ranije utvrde Henrika iz Sandomierza iz 13. stoljeća. Građen u opeci, pregrađen početkom 16. stoljeća prema nalogu Žigmunda Staroga u renesansnim formama i projektu Benedikta iz Sandomierza, koji je radio na krakovskom Wawelu. Sklop je oštećen 1656. u ratu protiv Šveđana, pa ga je u baroknim formama od 1680. do 1688. pregradio Jan III. Sobieski. Sklop su 1768. opljačkale ruske trupe. Nakon podjele Poljske i dolaska habsburške uprave dvorac je izgrađen u klasicističkim formama, a u 19. stoljeću služio je kao zatvor, sve do 1959. U sklopu se od 1986. nalazi muzej. |
| ↑4 | kszałtowania życia i psychiki pokoleń |
| ↑5 | Vjerojatno misli na crkvu sv. Roka i sv. Ivana Krstitelja u Brochówu, gotičko-renesansnoj bazilici s oblim zvonicima, narteksom, emporom i apsidom. Građena je od opeke. Sredinom 16. stoljeća pregradio ju je graditelj Giovanni Battista iz Mletaka. U crkvi je kršten Frederic Chopin. Crkva je stradala u Prvom svjetskom ratu, pa je rekonstruirana nakon rata prema projektu arhitekta-konzervatora Jarosława Wojciechowskoga s modernističkim elementima. Crkva je ponovo stradala 1939. na početku Drugoga svjetskog rata, pa je ponovo restaurirana 1947-1948. |
| ↑6 | melioracja |
| ↑7 | katedra we Włocławku: gotička katedrala Uznesenja Marijina iz 14-15. stoljeća, s dodacima iz 16. stoljeća u renesansnim i manirističkim formama. Stilsko restauriranje od 1891. do 1902. pod vodstvom historicističkog arhitekta Konstantyja Wojciechowskoga pretvara višeslojnu građevinu u neogotički sklop. |