Giovannoni, Urbanističko prorjeđivanje starih središta, 1913.

by manensin Teorija - Theoryon Posted on

Urbanističko „prorjeđivanje” starih središta. Renesansna četvrt u Rimu[1]Gustavo Giovannoni, Il „diradamento“ edilizio dei vecchi centri. Il quartiere della rinascenza a Roma. Nuova antologia di lettere, scienze ed arti 5. ser., CLXVI, srpanj-kolovoz 1913, 53-76. S … Continue reading

Gustavo Giovannoni

Stambeni dio starih gradskih četvrti donekle je nalik stablima u šumi. Ponekad su ona proklijala u slobodnom, prirodnom rasporedu, a katkad su zasađena u drvorede; raspoređena su rijetko na širokim prostorima ili su pak tako tanka i gusta da zatvaraju zelenu sjenu, a umiru zbog oronulosti ili  posječena sjekirom, no nove se mladice rađaju iz istih panjeva i ponovo grupiraju poput svojih predaka. Takve su i kuće: obnavljaju se, preoblikuju i rekonstruiraju, no njihov razvoj rijetko odstupa od prvotnog graditeljskog obrasca, koji preživljava kao potka kasnijeg razvitka. U četvrtima koje su nastale u nama bliskim stoljećima taj obrazac počinje poprimati geometrijsku pravilnost; to je, dakle, „sadnja“ u često pravocrtnim pravcima gdje ulice imaju određenu prostranost i često u njima prevladava estetski kriterij scenskih dojmova i stjecanje pogledā prema spomeničkim čvorištima. Katkada pak, a to je vrlo čest slučaj, četvrt još uvijek pripada srednjovjekovnom tipu potpuno i namjerno nepravilnih cesta i kuća, čije su značajke uske i krivudave ulice, trgovi zatvoreni poput velikih dvorana i okupljeni oko glavnih spomenika te veliki blokovi u kojima su se grupirale brojne malene nastambe.

Obrana, a katkada i prilagodba prijašnjim međama te potreba za pučkim i tržnim okupljalištima bijahu konkretni uzroci ovakvog rasporeda. On je ipak odgovarao i određenim kriterijima higijene i estetike[2]Camillo Sitte je svojim djelom Der Städtebau nach seinen kunstlerischen Grundsätzen, Beč 1889, odredio sklop sustavnih koncepata formiranja srednjovjekovnih gradova koji nisu nastali slučajno … Continue reading koji su dugo prevladavali: htjelo se zapriječiti put glavnim vjetrovima „da se razbiju, umire, stišaju i oslabe, doprinoseći većem zdravlju stanovništva“,[3]Andrea Palladio, Četiri knjige o arhitekturi, III.2. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). kao i da ceste ne budu odveć hladne zimi ni prevruće ljeti i da svaka kuća ima pokoju prostoriju s dobrim uvjetima što se tiče orijentacije; nadalje, htjelo se da raznolikost, nepredviđene opreke i izmjene svjetlosti i sjene daju gradu raznoliki, slikoviti karakter, a svakoj ulici osebujan izgled, kao što je svaka građevina, bila spomenička ili skromna, imala osebujan izraz što se tiče oblikovanja i raznolikih perspektivnih uvjeta.[4]O tome piše Leon Battista Alberti u De re aedificatoria IV. 5: Neka ulica ne bude ravna nego se poput rijeke izvija više puta prema jednoj i drugoj strani; tako se na tom mjestu neće samo … Continue reading Kuće su zrak i svjetlost manje dobivale iz tijesnih ulica, a više iz prostora unutar blokova, prostranih i zelenih vrtova i povrtnjaka.[5]Prostranost tih unutarnjih vrtova može se vidjeti na starim očuvanim kartama grada, primjerice na karti Rima od Bufalinija. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). Leonardo Bufalini (krajem 15. … Continue reading

Srednjovjekovni je grad, dakle, pored ljepote i poetičnosti imao i logiku, sklad i higijenu. Ova posljednja sastojala se posebice u maloj gustoći stanovništva ovih niskih kućica, od kojih je u svakoj prebivala samo jedna obitelj.

Tip najamne kuće pojavio se mnogo kasnije, oko 17. i 18. stoljeća, a i tada je bio ograničen samo na pojedine pokrajine.[6]Tip najamne kuće na nekim je mjestima određen relativno brzo – primjerice, u Rimu i Parizu već krajem 16. stoljeća; u Berlinu su bili potrebni ukazi Fridrika II. kako bi uvjeravanjem bili … Continue reading Istina je, doduše, da je vremenom i obiteljska kućica postala najamnom kućom i da je posebice u novijim razdobljima, kako je spomenuto, težnja za iskorištavanjem konstrukcije i površine dovela do dodataka i nadogradnja koji su joj gotovo uvijek izmijenili tip.[7]Gnoli kaže u jednom nedavnom izlaganju (Roma al tempo di Dante) da su veliki spomenici, koji su se nekoć uzdizali kao divovi povrh mora kućica, postupno zatvoreni u ovom općem povišenju razine … Continue reading Pa ipak, unatoč svemu, ove četvrti zatvorenih ulica nisu zbog toga oskudijevale u higijeni, osim uslijed nečistoće i nebrige siromašnog sloja koji je onamo doselio. Nisu te stare kućice veliki neprijatelj javnog zdravlja, već goleme kućerine u kojima se gužvaju stotine stanovnika, tako da bi moderni – no ne i najmoderniji – graditeljski sustav možda predstavljao pogoršanje higijenskih uvjeta da u međuvremenu nije došlo do produktivne organizacije svih gradskih infrastruktura i preventivnih mjera zaštite od zaraza.

Evo tome i preciznog dokaza. Gdjegod statistika, pod jednakim društvenim uvjetima, može uspoređivati prilike u starim četvrtima spomenutog tipa i novo-nagomilanim četvrtima, prve se neočekivano pokazuju boljima od drugih. Tako u Beču u starijim kotarima (7, 4 i 9) smrtnost oscilira oko 17 posto, a raste od 32 do 35 promila u novim kotarima Simmering, Neu Ottakring, Meidling i u 10. kotaru.[8]Iz jednog izlaganja Camilla Sittea objavljenog u Zeitschrift des österreichischen Ingenieur- und Architekten-Vereins, 1903. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). Tako u Rimu usporedba četvrti Ponte i Parione s četvrti San Lorenzo pokazuje da je u ovoj posljednjoj stanje smrtnosti i morbiditeta mnogo gore nego u prve dvije.[9]O podatku me je izvijestio prof. Angelo Celli: nije, međutim, moguće doći do izravne i precizne potvrde u statistikama Rimske općine, u kojima podjela po regijama (rioni) spaja četvrt San … Continue reading

Nemojte pomisliti da iz ovoga želim zaključiti kako je u starim središtima sve izvrsno i ništa se ne mora mijenjati. Uistinu ne! Naprotiv, baš kao što se već posvuda vodi borba protiv kućerina i teži saniranju uvjeta u onima koje već postoje, pa makar bile izgrađene prije dvadeset godina, tako treba težiti dovođenju zraka i svjetla u zatvorene četvrti i poboljšanju elemenata ulice i kuće. Postoji vrsta nečisti koja se rješava metlom i službom gradske čistoće, a posredno školom i radom: no postoji još jedna, odviše ukorijenjena u stare zidove da bi za nju dostajala ova sredstva; katkada postoji „lokalni kolorit“ za čije očuvanje nema razloga i čije bi održavanje predstavljalo nerazumni fetišizam. Tek ostanemo li unutar kanona mješovite i raznolike graditeljske estetike, koliko se puta kroz neki otvor ili rastvoreni prozor mogu doseći elementi nove ljepote – vječni i viši od svih estetika, jer je riječ o prirodnoj ljepoti! Ne nedostaje gradova i sela (primjerice, kod mnogih sela lacijskih brežuljaka) čiji su trgovi i unutarnje ulice zbijeni, nalik starim utvrdama, dok je s druge strane svjetlo i neomeđeni obzor polja i mora, pa je dovoljno djelomično prorezati otvor i postaviti istaknutu terasu da se nova, čudesna slika otvori među tamnim zidovima.

Stoga valja preoblikovati i obnavljati, no cum judicio, ne zanemarujući, već slijedeći trenutni tip. Ništa, naprotiv, nije nelogičnije i neučinkovitije od takozvanih raščišćavanja[10]Giovannoni spominje već tada korišten pojam sventramenti koji se doslovno može prevesti kao „pražnjenje utrobe“. Takva brutalna prispodoba zaživjela je u Mussolinijevo doba naročito u Rimu, … Continue reading koja nisu u modu ušla radi higijenskih razloga, već zbog građevinske retorike i privatne spekulacije koja se lakomo želi dočepati središnjih terena. Tipični primjeri u nas su središte Firence s vulgarnim pravokutnim trgom i saniranje  Napulja, opsežno djelo koje je oko pojedinih velikih pravocrtnih arterija dovelo do razaranja i rekonstruiranja čitavih stambenih zona.[11]U središtu Firence se od 1864. prema projektima arhitekta Giuseppea Poggia (1811.–1901.) događaju opsežna rušenja, izdvajanja istaknutijih spomenika i izgradnja neostilske arhitekture. Na Trgu … Continue reading

Ne samo da su takve mjere gotovo uvijek završavale katastrofalno po historijski i umjetnički karakter grada, već su propale i u svom izravnom cilju. Taj je posao često financijski manjkav zbog velikih troškova eksproprijacije i sistematizacije te zbog gubitka korisnog područja koje zahtijevaju nove, prostrane ulice – tako je sada, čini se, i u Bologni sa zlosretnim oblikovanjem „središta“ između Neptunova trga i tornjeva.[12]Alfonso Rubbiani i Gualtiero Pontoni usprotivili su se 1909. planovima za rušenja u središtu Bologne, odnosno probijanju ravnih prometnica od Neptunova trga do dvaju srednjovjekovnih tornjeva i … Continue reading S društvenog gledišta još se više zaoštrilo teško pitanje radničkih kuća. Najzad, kao ishod „moderne“ sistematizacije vezane uz higijenu, izgled i udobnost, postignuto je da su se uvjeti, donekle poboljšani na novim pravcima, osjetno pogoršali u znatno prostranijim stražnjim zonama, gdje su skupine starih kućeraka ostale beznadno i definitivno zarobljene i zagušene novim, prednjim oholim kućerinama.[13]Znatno mudrija u tom smislu bila je uredba usvojena za prirječje Tibera (Lungotevere) u Rimu, nakon prvog pokušaja izgradnje velikih stambenih blokova s trijemovima. Sada se pak žele građevine … Continue reading Gotovo bih rekao da se takve sistematizacije manje čine za građane, a više za strance (pod pretpostavkom da ne žale za slikovitim izgledom staroga grada).  U prolazu novim Korzom koji, dakako, u svakom gradu dobiva isto ime, oni prema prostodušnoj Palladijevoj izreci  „mogu biti uvjereni da su i ostale gradske ulice široke i lijepe“.[14]Palladio, nav. djelo. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). Radikalna sistematizacija Neronova tipa – rekonstrukcija nakon potpunog sravnjivanja sa zemljom – bila bi barbarsko, ali barem čestito i logično rješenje. To se pak ne može reći za one sistematizacije koje, daleko od toga da ujednačeno poboljšavaju stanovanje, unište veći dio u (pokatkad dvojbenu) korist manjega dijela.

I tako započinjemo raspravu o spomenicima i umjetničkim djelima iz prošlosti. Gotovo zbog polemičkog umijeća želio sam izlaganje o njima ostaviti u pozadini i započeti, naprotiv, s izlaganjima praktične i konkretne naravi; jer, ako se ne varam, stvarno je uvjerljivo vidjeti kako se ona otvoreno suprotstavljaju najgorim neprijateljima, predrasudama, interesima i nedostatku smisla za umjetnost u životu, brišući ih s bojnog polja.

Čini mi se da valja manje govoriti o spomenicima kojima prijeti rušenje, a više o onima koji preostaju,  jer nije rijedak slučaj da upravo oni predstavljaju polove za privlačenje građevinske retorike, čija je formula „dati im vrijednost“ tako što će ih okružiti novim ulicama i alejama. Takve primjene vidjeli smo posvuda: u ponekom rijetkom slučaju prilično sretne, kao primjerice na Korzu Viktora Emanuela u Rimu (premda veća prostranost narušava vanjske uvjete pojedinih spomenika, poput palače Massimi),[15]Palazzo Massimo alle Colonne, renesansna palača arhitekta Baldassarrea Peruzzija (1481–1535), građena 1532. na mjestu starijih antičkih (Domicijanov Odeon) i obiteljskih srednjovjekovnih … Continue reading no mnogo češće katastrofalne po karakter i cjelovitost umjetničkih djela, bilo da nepopravljivo izobličuju perspektivne i ambijentalne uvjete, kao kod katedrale u Milanu izdvojene na golemom trgu,[16]Camillo Boito već je 1867. pisao o novom trgu ispred milanske katedrale: nakon rušenja starih kuća (demolizioni delle vecchie case) javnosti je postalo jasno da katedrala gubi na monumentalnosti. … Continue reading ili pak dovode do nelogičnog rasporeda prostora i prohodnih putova, koji izaziva probleme umjesto da ih rješava, kao kada se velika aleja dovede do ušća u os kakvih starih gradskih vrata širokih svega tri ili četiri metra; a to je slučaj (srećom još uvijek na papiru) u novoj regulatornoj osnovi za Rim kod starih gradskih vrata Latina i Metronia, u kojima bi se ugušile ceste široke 40 metara.

Razlučimo: postoji čitav razred spomenika koji nisu stvoreni za široke prostore i nedefinirane vidike, već kako bi stajali unutar jedne ograničene slike. Posebno mjesto među njima zauzimaju gotičke katedrale, kod kojih je osobito prevladavalo naglašavanje učinka okomitih linija postavljanjem bliskih očištā.[17]Usp. C. Sitte, nav. djelo; Choisy, Histoire de l’Architecture, sv. II. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). Pored njih tu je i čitav niz sporednih spomenika, skupine kućica, zidina, tornjeva i zdenaca, kojima samo ambijentalni uvjeti daju povijesnu, arhitektonsku ili slikarsku vrijednost i značenje. Pokatkad se može reći da je čitava cjelina spomenik, kao Piazza delle Erbe u Veroni, Altstadtsmarkt u Braunschweigu, Rue des Pierres u Brugesu ili Grande Place u Bruxellesu čija je cjelovitost savjesno očuvana, što je najveća zasluga čestite uprave Charlesa Bulsa.[18]Stalno očuvanje trga u Bruxellesu postignuto je usklađivanjem različitih nekretnina u korist zgrade Hôtel de Ville koji utvrđuje nepromjenjivost pročelja. Općina je zadužena za popravke i … Continue reading To su, dakle, slučajevi u kojima bi bilo pogrešno samovoljno mijenjati ambijentalne uvjete koji predstavljaju vanjski element od najveće važnosti za umjetničko djelo.

U slučaju nekih spomenika 16. stoljeća i gotovo kod svih spomenika 17. stoljeća stvar je drugačija. Oni obiluju smislom za velike volumene, tako da nema bojazni za njihov dojam u širokom prostoru; isto se može reći i za spomenike rimskoga doba, čak i ako su izvorno bili smješteni u uskom i zatvorenom ambijentu. No tu se pojavljuje još jedna opasnost: neskladno sučeljavanje s volumenima i linijama velikih kuća, koje uokolo novih, izdvojenih spomenika redovito podiže moderna gradnja.

Dokle god se Panteon ili zdenac Trevi nalaze među manjim, nepretencioznim i nenametljivim građevinama, bile one lijepe ili ružne, dojam nije narušen; no do narušavanja dolazi kada se oko novog trga poredaju nove, goleme građevine vrlo visokih pročelja i svijetlih boja, koje zahvaljujući širokim arhitektonskim linijama poprimaju tobožnju monumentalnost „u čast“ starome spomeniku. Kako bi se izbjegle te mogućnosti, mogu se unaprijed nametnuti pravila,[19]Temeljni kanoni vezani uz ta pravila mogu biti: ne odveć visoka „statura“ novih građevina, boje koje nisu sjajne i žive, jednostavno suoblikovanje, prema mogućnosti u strukturi od opeke ili … Continue reading a u nekim slučajevima može se tražiti i mišljenje savjetodavnih tijela za konzerviranje spomenika. To bi, štoviše, moralo biti taksativno uređeno jer vanjski uvjeti spomenika mogu za njegovo održavanje i restauriranje biti podjednako važni kao i unutarnji. Samo na taj način izvedba uličnog uređenja velikog mjerila oko spomenika neće biti pogrda, već pokatkad plemenito i veličajno djelo.

S ovih razmatranja prelazimo na pojedine konkretne zamisli najprije novih posrednih ulica, potom  i sistematizacije stambenih područja.

Čak i ako isključimo lažne motive retoričke i financijske naravi, uklanjanje unutarnjih ulica u starim središtima pokatkad je tužna nužnost. Načelo „bez presijecanja“ može se ostvariti samo ako se o razumnoj decentralizaciji mislilo na vrijeme, no ta formula nije praktična ondje gdje je rast grada zapriječen niti ondje gdje sam tlocrtni tip nije centralan, kao u Napulju, već raspršen i neprikladan za izdvajanje skupine starih četvrti. No takve nove ulice po brojnosti i prostranosti ne trebaju biti veće od onoga što je potrebno da se raskrči promet i valja ih trasirati tako da se zahtjevi za prohodnošću i spajanjem glavnih čvorova usklade sa zahtjevima za poštovanjem spomenika i ambijenta, uz prilagodbu postupaka i slikarskih i arhitektonskih elemenata već postojećem graditeljskom sustavu, koji predstavlja prirodni i susljedni izraz gradskoga života.

I. Ne budimo pristrani prema pravocrtnim putovima i stalnom presijecanju. Doduše, ulica na najužim točkama treba imati minimum širine koji zahtijevaju uvjeti za prohodnost, predviđeni na temelju točnih statističkih proračuna; zavoji joj ne smiju biti tako uski da produljuju vožnju i otežavaju skretanje kola i tramvaja; no ako je trasa krivudava, svako malo zavija i ponešto se udaljava  od svoje osi kako bi ostavila mjesta kakvom spomeniku, utoliko bolje. Nema, primjerice, u novim ulicama Rima sretnijeg rasporeda od onoga kod kraja Garibaldijeva mosta prema Trastevereu, s tornjem obitelji Anguillara koji se približava osi ulice Viale del Re i prisiljava ju na lagano skretanje; a po raznolikosti učinaka nema tako genijalne trase kao što je više puta navedeni Korzo Viktora Emanuela. Ulica Maquet i druge okolne ulice u starom Bruxellesu  predstavljaju možda najtipičnije primjere zavojitog pravca, a da i ne govorimo o najrazličitijim primjerima koje pružaju talijanski i njemački gradovi, posebice oni manji u kojima su poprečne ceste u proširenju postojećih ulica slijedile njihovu nepravilnu liniju; u nürnberškoj Luitpoldstrasse učinku slobodnog grupiranja doprinosi sustav uvučenih i izbočenih pročelja, koji se održao i kod novih kuća analogno s karakterističnim tipom staroga stambenog dijela.

II. Takve trase trebaju slijediti tkivo stare četvrti, umjesto da nova linija umjetno presijeca već trasirane uzdužne i poprečne linije; bez obzira na to je li prihvaćeno rješenje da se proširi već postojeća ulica ili se umjesto toga slijedi nova linija koja prolazi posred blokova kuća. Oba sustava imaju prednosti i nedostatke, no drugi je redovito prihvatljiviji u gradovima u kojima su obilježja ambijenta vrlo važna. Njime se smanjuje mogućnost razaranja dragocjenih građevina, izmjene ambijentalnih uvjeta ostalih građevina načinjenih za uske prostore i prodora velikih otvora na skučene trgove koji nisu prikladni da postanu prometni trgovi; čitava se unutarnja zona blokova može iskoristiti; izbjegava se opasnost često nedopustivog suprotstavljanja starog načina izgradnje koji preostaje na jednoj strani i modernog koji se razvija na drugoj.

Dakako, ako je moguće usred blokova pronaći potpuno slobodnu trasu koju je moguće slijediti, a da se pritom ništa ili gotovo ništa ne siječe, tada je to idealno rješenje. Tako su u Bruxellesu bulevari koji vode na trg Brouckère mogli slijediti kanalizirani i nadsvođeni tijek Sene; no svatko vidi da su takvi slučajevi iznimni.

Isti način razmišljanja vrijedi za pomoćne ulice građene usporedo s postojećima, kao i za posebne ulice kojima prolaze samo nadzemne i podzemne tramvajske linije kako bi ih se skrenulo od ostalog uličnog prometa. To su možda najučinkovitija rješenja, koja bi se u obnovi gradova morala najviše razvijati, jer racionalno udvostručuju promet i stare ulice oslobađaju gužve, a pritom ih ne mijenjaju. U Genovi su tuneli između Kovnice (Zecca) i trga Corvetto dostajali da se središte spasi od prodora tramvaja. Kao jednu od prvih mjera ostvarenja Regulatorne osnove, Rim bi trebao razmotriti usporednicu s Korzom između trga Svetih Apostola i trga Svetog Silvestra.[20]Pišući o Korzu, Giovannoni misli na Via del Corso, dugačku prometnicu u smjeru sjever-jug od Trga Popolo do Kapitola, ne na Korzo Viktora Emanuela koji se kreće u smjeru sjeverozapad-jugoistok, … Continue reading

III. Gdje se nova izgradnja ucjepljuje u prethodnu, valja poštovati sustav izgradnje starog stambenog dijela: divovske kućerine, tako drage modernoj spekulaciji u velikim gradovima, „goleme građevine“, pisao je Rubbiani,[21]Usp. A. Rubbiani i G. Pontoni, Progetto di una via tra la piazza centrale e le due Torri, Bologna 1910. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). „podjednako mrske estetici i etici najnovijeg življenja, čiji je nastanak potaknut očajničkom otpornošću spekulacije izjednačene s novčanim interesima“, stvaraju neizlječivi nesklad gdjegod tip malih kuća postoji kao tradicionalni obrazac; tada taj tip valja zahtijevati i za nove građevine, uz podjelu parcela i podčinjavanje kupaca na isti način kao što se u rubnim četvrtima nameću ograničenja za visinu i opseg zdanja na pojedinim zemljištima.

I kao smisao za stil trebao bi ostati sklad između staroga i novoga; no u tom pozivanju na arhitektonsku tradiciju ne bih htio biti krivo shvaćen. To ne znači da nova pročelja moraju biti hladne kopije prethodnih djela, lišena novih umjetničkih istraživanja i logičke prilagodbe novim potrebama: ništa nije, primjerice, dalje od pravilnog shvaćanja arhitekture od onih albuma projekata zamišljenih „im sinne der Alten“ (u duhu starih), koji su predstavljeni na izložbi njemačkih gradova u Dresdenu 1903. godine kako bi se primijenili kao predlošci za građevine u gradovima sa historijskim značajkama.[22]Giovannoni se referira na Izložbu gradova održanu u Dresdenu 1903. Iduće godine, pod uredničkim vodstvom Roberta Wuttkea, profesora na drezdenskoj Visokoj tehničkoj školi, objavljen je zbornik … Continue reading

No svaki grad posjeduje svoju umjetničku „atmosferu“, odnosno smisao za razmjere, boju i forme koji je ostao trajnim elementom tijekom razvitka različitih stilova i mora ga se uzeti u obzir; on je taj koji mora davati ton novim djelima, čak i u novijim i smionijim nadahnućima.

Navodim jedan negativni primjer: nedavno izgrađenu palaču Odescalchi na početku Korza u Rimu.[23]Palaču Odescalchi gradio je 1886. Raffaele Ojetti po uzoru na firentinske palače 15. stoljeća. Riječ je o brižnom oponašanju firentinske palače Riccardi u rimskoj ulici, između palača Doria, Salviati i Marescotti te crkava S. Marcello i Santa Maria in Via Lata, na kojemu su promašene i boja kamena (pietra serena) i stroge linije; najbolje bi bilo uopće ne primjećivati da postoji, kao da je to neki sivi, neutralni element između značajnih i međusobno srodnih umjetničkih djela. Barem je tu riječ o oponašanju Italije; što reći o čestim kopijama Olbrichovih i Wagnerovih djela ili, još gore, vulgarnog kozmopolitskog tipa kućerina zaobljenih uglova, s mansardama i bow-windows ili monegaškim kupolama?

U poštovanju urođenog umjetničkog tipa istinski nam uzori mogu biti švicarski gradovi i sela.  Nürnberg, kako je navedeno, nudi primjer koji je utoliko više pohvalan jer je posrijedi grad koji se napredno razvija. Bruges i Mleci zaslužili su pljesak na Petom međunarodnom kongresu javne umjetnosti koji je nedavno održan u Bruxellesu.

Ne želim se ostaviti rasprave o novim ulicama koje prolaze kroz stare gradove, a da ne spomenem dva nedavna projekta u kojima su navedene zamisli genijalno izražene u praksi. Prvi, firentinski projekt za sistematizaciju zone u blizini Ponte Vecchia i ujedno otvaranje arterije u četvrti Oltrarno između Lungarna Torrigiani i Vrata San Frediano, predstavili su Carocci i Castellucci[24]Usp. Bullettino dell’Associazione per la difesa di Firenze antica. Edilizia Fiorentina, Firenze 1903. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). Guido Carocci (1851-1916) bio je firentinski … Continue reading suprotstavljajući se katastrofalnim rezovima koje traži Regulatorna osnova; na piazzetti Santa Felicita, iza kora crkve Santo Spirito prema trgu del Carmine razvila bi se nova ulica, koja bi diskretno prodrla među prostrane blokove bez ikakvih promjena na starim građevinama i riješila promet koji utječe na Ponte Vecchio. Drugi, recentniji projekt je onaj Rubbianija i Pontonija za jednu bolonjsku ulicu između Neptunova trga i Dva tornja:[25]Usp. Rubbiani i Pontoni, nav. djelo. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). njime bi se, spajanjem različitih postojećih unutarnjih ulica poput Via degli Orefici i Via Caprarie, kao i mjestimičnim rušenjima, dobila nova, nepravilna i slikovita ulica koja prolazi između starih spomenika, a prostrana je i korisna; ulica koja bi u funkciji pomoćne linije ulice Rizzoli započinjala iza Palače Podestata i završavala u nekoj vrsti delte na trgu Porta Ravegnana. Bilo je to plemenito umjetničko djelo puno znalačke ljubavi prema lijepom i slavnom gradu, ali nije prevagnulo; ništa nije uspjelo otkloniti vulgarnu geometriju novog pravokutnog trga čija je gradnja već započela, novog središta koji je dostojan takmac trgu u posestrimi Firenci.

Nakon glavnih unutarnjih ulica, prijeđimo na posredne zone. Kada se iz njih udalji vanjski promet, kao čimbenici sistematizacije preostaju lokalni promet i umjetnički izgled te higijenske potrebe. Njih može pomiriti samo rješenje u formi „prorjeđivanja“. 

Ne treba nam jedinstvena pravilnost novih ulica, već nepravilno proširenje; rušenje tu i tamo kakve kuće ili skupine kuća na čijem će se mjestu stvoriti mali trg i na njemu park, malena pluća u staroj četvrti; neka se potom ulica suzi da bi se uskoro opet proširila, pridodajući tako kretanju raznolikost i spajajući učinak kontrasta s izvornim graditeljskim tipom, koji će po svim svojim umjetničkim i ambijentalnim značajkama ostati kakav jest. Samo će se probiti koja zraka sunca i otvoriti novi pogled pa će međusobno odveć zbijene stare kuće ponovo disati.

Ove zamisli ne mogu bolje komentirati nego riječima koje je Rubbiani zapisao o svom prijedlogu o kojemu sam maloprije govorio;[26]Nav. djelo, str. 11. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). one se više tiču oblikovanja ulica kao linija prohodnosti, no  mogu se podjednako izravno primijeniti i u sistematizaciji unutrašnjih jezgri: „Prilagođavanje starih gradova razvoju modernog života bez promjene naravi njihove povijesne fizionomije… može se ostvariti proučavanjem promjena prohodnih putova, ali ne na tlocrtima i kartama gradova, nego na samim ulicama, ugao po ugao, kuću po kuću, raskrižje po raskrižje. Poboljšanje prohodnosti uz što manje rušenja i što raznovrsnijim sredstvima, osvjedočenje da su gradski predjeli tim bolji što se više razlikuju po visinama zgrada, naizgled spontanim kretanjima, malenim nizovima i perspektivama koje vabe i zabavljaju oko; uvjerenje da je izmjena slikovitoga s monumentalnim, starog tornja i skromne kućice s modernom zgradom, jedan od glavnih uzroka ljepote talijanskih i najčuvenijih starih gradova: sve su to primjedbe i misli koje valja preoblikovati u profinjeno umijeće kako bi se reformirale stare ulice ili stvorile nove. Stvarajmo udobne ulice, no takve da imamo dojam da su oduvijek postojale, kako bi se tijekom proučavanja njihova razvitka pokazalo sve ono što podsjeća na život predaka; stvarajmo ulice u kojima se zrcali društveni život onakav kakav jest, kao raznolikost sudbina; ljudsko mnoštvo onakvo kakvo jest, a to nije regimenta grenadira koja stoji na pozdrav, neka barem malo podsjeća na hvalevrijedni način raspoređivanja unutar prirodnoga krajolika, u kojem je sve simfonija bez jednolikosti, sve je sklad u pobjedi asimetričnoga i sve je ljepota u neprestanoj prevlasti krivulje, pregibā i kutova nad monotonijom usporednosti.“ 

Toliko bi opširno, dakle, trebalo biti cjelokupno proučavanje grada prilikom mjera proširenja četvrti i dovođenja cirkulacije u arterije, a toliko podrobno, ograničeno i točku po točku pomno izvedeno ovo proučavanje sistematizacije unutarnjih zona. Na temelju preciznog poznavanja raznovrsnih elemenata koji se odnose na ulicu i kuće, kao i na umjetnost i povijesna zbivanja, ponajprije je potrebno utvrditi nepromjenjive glavne točke, odnosno građevine historijskog i umjetničkog karaktera koje se moraju sačuvati, te djela i skupine djela kojima je potrebno poštivati ambijent; mogućnost prorjeđivanja mora se također razmatrati s gledišta najvećeg mogućeg osvjetljenja i prozračivanja koje djelomično rušenje može donijeti susjednim kućama, s gledišta perspektivnog dojma koji će dovesti do stvaranja novih slika te s gledišta prometnih razloga; jer ponekad mali rezovi, koji na spoju dviju ulica stvaraju manje trgove, uklanjaju istaknuta tijela koja čine tjesnace ili pak jednostavno otupljuju neki ugao, mogu dostajati da se obnovi ravnoteža u kretanju prometa koji je na nekoj točci preopterećen. Tako bi u Rimu dostajale privremene ili definitivne mjere te vrste da se uvelike poboljša stanje zapriječenih i opasnih punktova na unutarnjim ulicama, kao što su bočni prolazi kod Trajanova foruma, ulica degli Orfani između trga Capranica i Panteona, ulice San Silvestro, izlaz ulice Campo Marzio i tako dalje.

Djelo bi bilo potpuno kada bi se istodobno (a u tome je poteškoća) odvijala i razborita i znalačka restauriranja postojećih kuća; restauriranja umjerene prilagodbe modernim potrebama, uz prorjeđivanje i otvaranje s istim osjećajem mjere koji je usvojen za ulicu, te umjetnička restauriranja koja bi im vratila prvotni izgled; često bi ta dva restauriranja mogla pratiti jedno drugo, jer građevini se može nanovo podići status vraćanjem starog dostojanstva.

U tom plemenitom polju djelovanja uistinu se može reći: „Bononia docet“ (Bologna poučava). Zbog savjesti privatnih osoba koje su uvidjele važnost elemenata ljepote kojima su bile okružene njihove kuće, zbog plodonosne inicijative skupine umjetnika i učenjaka udruženih u zaslužni Odbor za povijesnu i umjetničku Bolognu, kao i zbog domišljatosti s kojom se stara tradicija poljepšavanja povodom svečanosti gradskih četvrti znalački okrenula umjetničkim kriterijima, čitav niz čudesnih djela, koja su vremenom postala bezlična masa, nanovo je ugledao svjetlost dana; kuće obitelji Ghislieri, Muzza, Felicini, Fantuzzi, Azzoguidi i mnogih drugih obitelji 14. i 15. stoljeća procvjetale su kraj velikih spomenika i vratile čar svoje otmjene umjetnosti na ulice grada ispunjenog tornjevima.

No vratimo se graditeljskom sustavu prorjeđivanja. Kako je on složeni izraz različitih potreba i živa, plastična umjetnička forma, uzaludno bi tu bilo tražiti čvrste formule i ilustrirati ga drugačije no konkretnim primjerima. Evo jednoga, koji će nažalost vjerojatno ostati samo na papiru.

Predjeli Ponte i Parione renesansna su četvrt Rima. Ondje se u ulicama koje su prema Vatikanu zacrtali pape Siksto IV. i Julije II.[27]Pontifikat Siksta IV. (Francesco della Rovere, 1414–1484.) traje od 1471. godine, a Julija II. (Giuliano della Rovere, 1443–1513.) od 1503. godine. (Primjedba M. Špikić). posebno gusto naselilo stanovništvo koje je pripadalo papinskome dvoru, Curiales odvojeni od rimskog puka koji je preostao u središnjim gradskim predjelima; oni su se stali natjecati u podizanju stambenih građevina uokolo novih javnih zgrada. Mnoge od tih stambenih građevina još uvijek su gotovo cjelovite, a na još većem broju njih su više ili manje brojni i vidljivi ostaci prvobitnog oblika. Gotovo podjednako kao i za glavne građevine onoga doba, koje su još uvijek sačuvane u čitavoj toj zoni, poput Cancellerije i palače Massimi, Kovnice (Zecca), palače kardinala Nardinija i Fieschija, palača obitelji Alberini, Baldassini, Niccolini i tako dalje, povijest umjetnosti zanima se i za čitav niz manjih kuća, postavljenih uzduž glavnih prometnica ili izgubljenih u labirintu uličica, u kojima se može čitati čitav arhitektonski razvitak tipa stanovanja u Rimu od srednjega vijeka do modernog doba.[28]Usp. Domenico Gnoli, Have Roma, Roma 1909. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).

Taj niz započinje pojedinim rasutim srednjovjekovnim ostacima poput uličnih trijemova, zazidanih u 15. stoljeću, koji su predstavljali stalni element kuće 13. stoljeća (pojavljuju se na kući u ulici Banchi Nuovi, nasuprot mosta Svetog Anđela i na kući u ulici Coronari, na uglu ulice Arco della Pace); nastavlja se građevinama koje pripadaju kraju 14. i početku 15. stoljeća, poput Albergo dell’Orso i karakteristične kućice (koja je možda pripadala čuvenoj Fiammetti) u ulici Coronari 157,[29]Usp. Pasquale Adinolfi, La Torre dei Sanguigni, Roma 1863., str. 18. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). s gornjim katom istaknutim nizom konzolica. Kraj 15. stoljeća, doba Siksta IV., javlja se pak na kućama okupljenima oko crkve San Giovanni dei Fiorentini, kućama obitelji Orsini koje se oslanjaju na utvrdu Monte Giordano, karakterističnoj kući iz istog razdoblja koja je smještena nasuprot mosta Svetog Anđela, počiva na trijemu sačinjenom od antičkih ostataka i okrunjena je lođom sa stupićima i lukovima, ili maloj palači sa superponiranim redovima pilastara u ulici Coronari 28. Tu su i bezbrojne kuće s početka 16. stoljeća s modelima koji još uvijek slijede obrazac kvatročenta, kao ona koju je Pietro Rosselli[30]Usp. Gnoli, Pietro Rosselli architetto, u: Annuario dell’Associazione fra i Cultori d’Architettura 1910.–11., str. 70. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). izgradio za Prospera de’Mochisa u ulici Coronari nasuprot Sangallove „Slike kod Mosta“ i analogna kućica u ulici dell’Avila, potom kuća obitelji Castagna alle Coppelle, pa sve do primjera u kojima je obrazac uglađen urezanim uresom pročelja, kao u uličici Cellini, uličici Governo Vecchio i ulici Maschera d’Oro

te naglašenijih arhitektonskih kompozicija koje se služe klasičnim redovima, kao na kući u ulici Governo Vecchio koja slijedi uzor Cancellerije, na ugaonoj kući između ulice Cinque Lune i ulice Apollinare u rafaelovskim formama, na iznimno važnim kućama na trgu i ulici Montevecchio; tako dolazimo i do primjerā iz sredine i s kraja 16. stoljeća, pročelja odjenutih glatkim rustičnim štukaturama kao na kućama Del Drago u ulici Coronari ili uglova i vrata uobličenih robusnom rustikom, dvorišta sa stupovima raspoređenima na Serlijev način kao na palači Vecchiarelli,  šablonskog vijenca 16. stoljeća kao kod kuće Boccapaduli u ulici Coppelle i kuće Vecchiarelli (možda Altemps) u istoimenoj uličici i u ulici Coronari; te konačno do uresa koji su, nalik tkaninama, prekrivali pročelja obojenim ili crno-bijelim kompozicijama, kao na čudesnom primjeru kuće Maschera d’Oro, čije je sada napola izbrisane freske naslikao Polidoro da Caravaggio, s koncepcijom dekoracije koja se ne razlikuje mnogo od glavnog izričaja na palači Ricci u ulici Monserrato.[31]Beskraj drugih vrlo važnih primjera ovakvih kućica uništen je rušenjima, posebno kod onih na tiberskom prirječju (Lugnotevere), a samo o nekima od njih postoje zapisi. Među njima su, po zidnim … Continue reading

Snimke i restitucije pouzdanih ili pretpostavljenih elemenata ilustriraju najkarakterističnije među spomenutim primjerima, preuzete su iz studija Umjetničke udruge štovatelja arhitekture, čije je stalno djelovanje usmjereno grafičkoj dokumentaciji umjetničkih elemenata rimskih ulica, posebice u zonama kojima prijete razaranja ili bitne preinake.[32]Zbirka takvih pregleda koji su, što se tiče ulice Coronari i njezina susjedstva, izvršeni nedavno pod vodstvom potpisanoga, sabrana je za Izložbu 1911. u Anđeoskoj tvrđavi. U pravilnom slijedu … Continue reading

Sada je gotovo čitava ova lijepa i bogata zona postala jedna od najgorih gradskih četvrti i u mnogočemu prihvatilište moralnog i materijalnog jada: no ona ga prihvaća, a ne proizvodi, kako mnogi, čini se, vjeruju, jer taj bi jad poput zloćudne rane stao nicati negdje drugdje čim bi pijuk porušio kuće prelata i zaposlenika Kurije koje su sada postale siromašni stanovi i ogavna bludilišta.

Onome koga sveprisutni umjetnički tragovi ne vraćaju u mislima do stare forme sada se jamačno neobičnima čine pohvalne himne koje su pjesnici i kroničari uputili Sikstu IV. kada se pod ravnanjem magistri viarum[33]Magistri viarum gradska su služba koja je od srednjovjekovlja brinula o čistoći i prohodnosti ulica, a zbog čestih je nelegalnih iskapanja skrbila i o sudbini nalaza starina za papinsku Kuriju. … Continue reading energično prihvatio izgradnje nove četvrti uz nove ulice, lepezasto trasiranima prema mostu:

Quae modo vix stabulum fuerat: te principe formam / Urbis habet, duce te reddita Roma sibi est.[34]De Urbe a Sixto Viis ornata. Epigram XVIII: A. Brandolini, Cod. Vat. Est. n. 5008. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). U prijevodu Irene Bratičević: On koji gotovo da je izgledao kao staja, pod … Continue reading

I drugdje: „Ovo Marsovo polje (Martia terra), već prekriveno nečistima, sada poprima novi izgled: ljepota i čistoća vladaju posvuda. Častimo dostojno spasitelja Siksta!“[35]Usp. E. Müntz, Les arts à la cour des papes, sv. II. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).

Te pompozne hvale posebno su se odnosile na Via Recta, koja je most povezivala s Marsovim poljem, odnosno na današnju ulicu Coronari i njezin produžetak prema crkvi sv. Augustina, koja se istodobno gradila darežljivošću kardinala d’Estoutevillea.[36]Guillaume d’Estouteville (1403./12.–1483.), francuski benediktinac, od 1439. pod Eugenom IV. postao kardinal, od 1477. do smrti služio kao papinski komornik (kamerlengo). (Primjedba M. … Continue reading

Upravo je ulica Coronari prije četiri godine, kada je priređena nova Regulatorna osnova, predstavljala simbol nesmiljene bitke između različitih graditeljskih težnji. Regulatorna osnova ju je otpisala, uključivši je u novu trasu ulice između trga Colonna i mosta Svetog Anđela, čime bi se počinilo nesmiljeno razaranje dugoga niza palača i kuća katkad spomeničke, a katkad dokumentarne vrijednosti za Umjetnost i Historiju.[37]O neobičnim uvjetima plana i o njegovim prijetećim štetama pisao sam u Novoj antologiji 1908. u nekoliko primjedbi o Razaranju središta Rima. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). Usp. Gustavo … Continue reading

Učenjaci i umjetnici ustali su na oružje. Kao prometni pravac, rez nije služio ničemu jer se prohodnost u velikoj mjeri mogla postići usporednom i susjednom arterijom prirječja Tibera; dovodio je do teških razaranja spomenika i ambijenta, a odgovarao tek ispraznom prividu da bi se asanacija neke zone mogla ograničiti na jednu liniju.

Zamisao nije napuštena, već se tada potražilo srednje rješenje pa se improviziralo krivudavom ulicom koja se siječe s ulicom Coronari, ne zahtijeva rušenje najvažnijih građevina i vijuga desno i lijevo usiljenom nepravilnošću u kojoj nema ničeg organičkog ili lažno organičkog. To je rješenje ostalo u konačnom planu pod neprikladnim nazivom „Umjetnička sistematizacija ulice Coronari“.

Dopustite mi dvije primjedbe u kojima se konkretiziraju neki već izloženi općeniti pojmovi.

Ukupna površina čitavog poluotoka okruženog Tiberom između modernog Umbertovog mosta i mosta Siksta IV, ako ga u unutrašnjosti ograničimo palačom Cancelleria i trgom Navona, iznosi 440000 četvornih metara, od kojih je tri četvrtine izgrađeno, a oko dvije petine u uvjetima bijede i prljavštine koje se ne razlikuje mnogo od onih u ulici Coronari i njezinoj okolici: predložena sistematizacija preoblikovala bi zonu od oko 30000 četvornih metara, a ostatak ostavila neizmijenjenim. Gdje je tu logika?

Potom, što se tiče umjetnosti: zar se uistinu misli da se ona može poštovati tako što će se spasiti pojedine kućice, ali će se na njih navaliti prostrana ulica koja će onamo kanalizirati gradski promet? Ove zgrade, čija je vrijednost gotovo samo komemorativna i ambijentalna, izgubit će pokraj velikih modernih građevina svaki razmjer, karakter i značenje; uostalom, kada se promijeni i ekonomski ambijent lokaliteta, vlasnici će zbog vlastitog interesa biti ponukani na restauriranja, a to neće biti manje prilagodbe, nego potpuna izmjena, pa uskoro neće gotovo ništa ostati od elemenata umjetnosti 15. i 16. stoljeća.

Ovi razlozi, dakle, dokazuju da se isplati usvojiti program poboljšanja koji se može proširiti na veliku zonu, a da pritom radikalno ne poremeti nijedan dio, ne promijeni raspored u četvrtima niti u njih dovede gust promet, a rješenje je u prorjeđivanju.

Tloris na slici 1 grafički je prikaz konkretnog prijedloga, koji je zasad ograničen na zonu oko ulice Coronari. Zatamnjeni dijelovi označuju umjetnički značajne građevine, a podaci o njima sažeti su u pripadajućim bilješkama: riječ je o glavnim točkama, koje bi po mogućnosti trebalo ostaviti netaknutima.

Ulica Coronari započinjala bi kao i sada, od tornja Sanguigna izdvojenog usred parka i okolnoga prostora koji je proširen da omogući nesmetanu komunikaciju s ulicom Zanardelli; potom bi na suženju odmah iza uličice della Volpe valjalo „turpijati“ kuću nalijevo, po mogućnosti uz oslobođenje i ojačavanje donje strane susjednog srednjovjekovnog trijema, a nešto kasnije, nadesno, otvoriti prvi mali trg; drugi bi oblikovao malenu čistinu pred palačom Lancellotti, a potom bi se između te palače i kuća obitelji Drago ulica opet stisnula; nakon toga proširila bi se na mjestu susreta s drugom poprečnom ulicom, koju Regulatorna osnova želi trasirati prema ulici della Vetrina do Nove crkve (Chiesa Nuova) i koja se – kao jedina komunikacija čitavog tog prostranog područja s Umbertovim mostom – možda ne može izbjeći. Ona bi stoga na suprotnoj strani oslobodila veličanstvenu bočnu fasadu crkve San Salvatore in Lauro, čudesnog baroknog djela koje je sada zatvoreno beznačajnim kućercima, te prispjela na trg San Salvatore in Lauro, definitivno napuštajući ulicu Coronari. Ta bi ulica u posljednjem, najviše karakterističnom dijelu ostala nepromijenjena, a razvila bi se usporedna ulica na trasi uličice Vecchiarelli; modernoj bi se rekonstrukciji mogla podvrgnuti čitava već polu-razrušena zona između tog posljednjeg ogranka i prirječja Tibera, s kojim bi morala biti povezana i visinom; ovo je zona najveće prljavštine i najmanje umjetničke vrijednosti; no niti nova izgradnja ne bi trebala zanemariti neka prikladna pravila, od kojih su bitna ona o ograničenju visine i diobi blokova u kuće koje nisu prevelike.

Ima zaista i u ovoj zoni ponešto ostataka prošlih izgradnja i prošloga bogatstva; postoji lokalni kolorit i  nešto slikovito u zagasitim zidovima bez žbuke, zadimljenoj unutrašnjosti i razdrtim tkaninama  prostrtima preko uličica pa će ponetko možda i žaliti za njihovim nestankom; no ja držim da se poštovanje prošlosti ne može protegnuti onamo gdje ne postoji ništa bitno vrijedno poštovanja, a da se pritom ne oduzme ozbiljnost onome što se traži u ime razloga koji su znatno viši od umjetnosti i historije.

Polazište za linije i način ove raznolike sistematizacije, čije su glavne značajke ukratko izložene, nije samo poštovanje postojećih djela i ujedno praktično istraživanje kako najučinkovitije poboljšati prozračnost i osunčanost, već su oni zajedno vođeni zamišljanjem perspektive različitih učinaka volumena, skraćenja i boja koji će se tako sastaviti. U tome i jest najveća poteškoća s tim prijedlozima, jer mi – zbog naviknutosti na projekcijsku geometriju – više nismo kadri tako jednostavno i izravno zamisliti djela u prostoru kao što je to bilo u srednjem vijeku i ranoj renesansi, kada je umjetnik više radio na licu mjesta nego na papiru, trasirajući linije i određujući razmjere  genijalnom i pouzdanom perspektivnom intuicijom.

Na skicama (slike 2-5), koje je načinio Arturo Viligiardi,[38]Arturo Viligiardi (1869–1936), slikar, kipar i arhitekt rodom iz Siene, učenik kipara Giovannija Duprèa, djelatan u Rimu, gdje je radio kao arhitekt i dekorater. (Primjedba M. Špikić). utvrđeno je nekoliko slika koje bi se zahvaljujući sistematizaciji malo-pomalo oblikovale prilikom prolaska ulicom, pridodajući starim prostorima nove vidike i spajajući ih s raslinjem malenih vrtova i ostalim elementima koje bi otvaranje izložilo pogledu, poput palače Altemps, visokog vidikovca u ulici della Vetrina i nešto dalje u palači Vecchiarelli, bočne strane crkve San Salvatore iz 17. stoljeća, trijema pridružene građevine, volumena Anđeoske tvrđave koji bi se vidio u pozadini osi dijagonalne ulice od trga San Salvatore in Lauro… Točke motrišta prikazane su brojčano na tlorisu.

Na perspektivnom pogledu A osobito se dobro vidi proširenje i spoj trga dell’Apollinare s ulicom Zanardelli i novom arterijom s vanjske strane trga Navona, kao i izdvojeni toranj Sanguigna; u pogledu B, s ugla ulice Coronari i sadašnje ulice della Vetrina, koji odgovara budućoj poprečnoj ulici, pojavljuju se bočna strana, kupola i zvonik crkve San Salvatore te građevine iz 16. stoljeća prigrađene palači Lancellotti; u pogledu C, koji odmah slijedi, s jedne je strane donji dio ulice Coronari, a s druge maleni trg San Salvatore, koji bi s njome bio povezan; perspektivni pogled D prikazuje novu ulicu koja bi nadomjestila uličicu Vecchiarelli i na čijem bi kraju bio veličajni volumen palače Vecchiarelli: u pozadini je pročelje crkve San Salvatore in Lauro.

Prorjeđivanjem ne bi trebala biti dirnuta nijedna od utvrđenih glavnih točaka. Štete ne bi trebala izazvati ni spomenuta poprečna ulica koja bi spojila trg Nove crkve s prirječjem Tibera Tor di nona i čija je ponešto krivudava trasa pažljivo proučena u tlorisu slike 1;[39]U prvom proučavanju regulatorne osnove iz 1908. ta poprečna ulica bila je zacrtana kao pravocrtna, pa bi plan doveo do rušenja kućice urešene grafitom na Vicolo del Governo Vecchio, kao i kuće … Continue reading ona bi u susretu s ulicom Coronari pregazila tek jednu lijepu kućicu iz 16. stoljeća, koja je dio skupine prigrađene palači Lancellotti; a to razaranje ne može se izbjeći premještanjem ulice, koja bi drugdje naišla na još teže prepreke; kako sam spomenuo, od te ulice nije sada moguće ni odustati, budući da je jedina komunikacija između četvrti okupljene uokolo Nove crkve i Pratija i središta trga Colonne te je stoga sada (ili, bolje rečeno, bit će u budućnosti, kada potreba za njom bude eksperimentalno dokazana) poveznica koja upotpunjuje plan sporednih ulica; možda su zbog nje izbjegnute puno teže nevolje do kojih bi dovele druge trase, poput onih uzduž ulice dell’Anima ili preko trga Navona. Neka se, dakle, kućica ipak žrtvuje, no ništa nas ne priječi da njezino pročelje, čiji su svi glavni elementi od kamena i čije se linije dobro prilagođuju potrebama moderne kuće, strpljivo rekonstruiramo odmah iza ugla na prvoj od novih građevina nove ulice. 

To je u glavnim crtama prijedlog sistematizacije. Kada bi ujedno uz nju, s istim uzvišenim osjećajem za umjetnost za koji nam je Bologna dala primjer, bilo moguće restituirati neke od starih građevina uklanjanjem suvišnih dodataka, primjerice, vratiti visinu od svega tri kata i stari uglađeni izgled kućicama u donjem dijelu ulice: kada bi se, što nije samo moguće nego i dolično, čistoća i red vratili u četvrt koju sada sve javne službe Općine neoprostivo zapuštaju, tada bi se uistinu ostvarila „umjetnička sistematizacija“. Nije riječ o trijumfalnom, nego skromnom djelu, o poštovanju prošlosti uz moderne kriterije, ucjepljivanjem nove ljepote u staru.

Bilo bi to – poput ostalih srodnih djela koja bismo mogli zamisliti – djelo proučavanja, umjetnosti i ljubavi. No upravo je u sjedinjavanju tih čimbenika istinska ozbiljna poteškoća. Kako ih sjediniti u tehničkim uredima koji su zaduženi za ove radove – u kojima, kada i postoji teorijska sprema (a to je rijetko, uzimajući u obzir nedostatnost naših arhitektonskih studija i malu važnost koja se još uvijek pridaje graditeljstvu kao znanosti po sebi), kao u gotovo svim uredima vrijedi isključivo pravilo najmanjeg napora i odgovornosti? Kako doći do složenih rješenja, koja na svakom koraku dovode do nekog historijskog pitanja, praktične poteškoće i istraživanja umjetnosti, kada je geometrijom kutomjera, a još više šestara, tako lako doći do jednostavnih rješenja, koje potom može oplemeniti jedna lijepa rečenica?

Na dva bi se načina, vjerojatno, moglo „poći drugim stazama“[40]Poći drugim stazama; parafraza stiha iz 1. pjevanja Danteova Pakla, kada Dante susretne Vergilija koji mu kaže: „Stazama drugim poći ti je sada“ (A te occorre tenere altro viaggio). (Primjedba … Continue reading

i dva su tradicionalno talijanska načina u kojima se, poput svega ljudskog, združuju prednosti i neprilike: sustav povjerenstava i sustav natječaja. Prvi pomiruje suradnju više stručnih osoba, a drugi odvažne doprinose (u okvirima dobro promišljenog i konkretnog programa) svih mladih energija smjelim i genijalnim zadacima. No u međuvremenu bi valjalo zahtijevati da se za sve graditeljske prijedloge u gradovima s historijskim i umjetničkim karakterom, u kojima se spomenikom drži čitav stambeni sklop, uvijek mora pribaviti mišljenje – ne prigodno, već izravno i s punim pravom ulaganja veta – Pokrajinskih povjerenstava i Višeg vijeća za starine i lijepe umjetnosti, koje također treba biti spremno za tu novu funkciju.

Hoće li sve to ikada biti moguće?

Zaželimo to zbog ljepote naših slavnih gradova, raznolikih po izgledu i povijesnim spomenima, kojima valja sačuvati karakter i poetičnost kako ih više ne bi gazilo prostaštvo koje sve izjednačuje. Mnogo se u njima još može spasiti. Dok se najnovije graditeljske aglomeracije pružaju ljupkim poljima u daljinu u lijepim četvrtima, koje razveseljavaju zelenilo i sunce, umu još uvijek može goditi pomisao da se u unutrašnjosti gradova, koji su puno toga proživjeli, upravo znanost i moderna umjetnost sjedinjuju kako bi nanovo probudile, a ne obeščastile „duh stoljeća“.

Izvori ilustracija:

Pri vrhu stranice: Portret Gustava Giovannonija. https://mg.wikipedia.org/wiki/Gustavo_Giovannoni

Slike 1 i 4-8: Reprodukcije iz izvornoga članka G. Giovannonija iz 1913.

Slika 2: Rušenja u središtu Bologne na početku 20. stoljeća. https://bologna.repubblica.it/cronaca/2012/10/02/foto/bologna_900-43631281/1/

Slika 3: Bruges, Rue de Pierre u 19. stoljeću. https://in.pinterest.com/pin/463167142920605693/?amp_client_id=CLIENT_ID(_)&mweb_unauth_id=&simplified=true

Tekst je objavljen u antologiji Gustava Giovannonija Spomenici i ambijenti, Matica hrvatska, Zagreb 2018. Priredio i preveo Marko Špikić.

References

References
↑1 Gustavo Giovannoni, Il „diradamento“ edilizio dei vecchi centri. Il quartiere della rinascenza a Roma. Nuova antologia di lettere, scienze ed arti 5. ser., CLXVI, srpanj-kolovoz 1913, 53-76. S talijanskoga preveo Marko Špikić.
↑2 Camillo Sitte je svojim djelom Der Städtebau nach seinen kunstlerischen Grundsätzen, Beč 1889, odredio sklop sustavnih koncepata formiranja srednjovjekovnih gradova koji nisu nastali slučajno nego gotovo uvijek s potpunom sviješću o ciljevima i posljedicama. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑3 Andrea Palladio, Četiri knjige o arhitekturi, III.2. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑4 O tome piše Leon Battista Alberti u De re aedificatoria IV. 5: Neka ulica ne bude ravna nego se poput rijeke izvija više puta prema jednoj i drugoj strani; tako se na tom mjestu neće samo povećati mišljenje o njezinoj veličini, već će ta stvar jamačno pomoći njezinoj ljepoti, udobnosti uporabe, ugodnosti i potrebama vremena. Prolaznici će na svakom koraku otkriti nove graditeljske pojave… i neće biti nijedne kuće u koju u nekom satu tokom dana neće ući sunca… i nikada se neće osjetiti neugodni vjetrovi, koji će se odmah razbiti na pročeljima zidova. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). Giovannoni donosi navod iz nekog od talijanskih prijevoda latinskog izvornika. (Primjedba M. Špikić).
↑5 Prostranost tih unutarnjih vrtova može se vidjeti na starim očuvanim kartama grada, primjerice na karti Rima od Bufalinija. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). Leonardo Bufalini (krajem 15. st.–1552.) kao mladić iz Udina dolazi u Rim gdje je dvadeset godina uložio u izradu preciznog tlocrta grada. Pianta di Roma objavljena je kod tiskara Antonija Blada 26. svibnja 1551. s prikazom gradskih ulica i Bufalinijevim autoportretom. Riječ je o drvorezu podijeljenom u dvanaest listova posvećen papi Juliju III. (Primjedba M. Špikić).
↑6 Tip najamne kuće na nekim je mjestima određen relativno brzo – primjerice, u Rimu i Parizu već krajem 16. stoljeća; u Berlinu su bili potrebni ukazi Fridrika II. kako bi uvjeravanjem bili uvedeni kao normalni tip; u Engleskoj, Nizozemskoj i Švedskoj itd. nije nikada prevladao. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑7 Gnoli kaže u jednom nedavnom izlaganju (Roma al tempo di Dante) da su veliki spomenici, koji su se nekoć uzdizali kao divovi povrh mora kućica, postupno zatvoreni u ovom općem povišenju razine koji se u njima stvorio. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑8 Iz jednog izlaganja Camilla Sittea objavljenog u Zeitschrift des österreichischen Ingenieur- und Architekten-Vereins, 1903. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑9 O podatku me je izvijestio prof. Angelo Celli: nije, međutim, moguće doći do izravne i precizne potvrde u statistikama Rimske općine, u kojima podjela po regijama (rioni) spaja četvrt San Lorenzo s čitavom četvrti Eskvilin. U posljednje tri godine srednji koeficijent smrtnosti za posljednju četvrt iznosio je 14.5 % dok je za regiju Parione iznosio 15.5 % a za regiju Ponte 19 %. No uzme li se u obzir da su u Eskvilin uključene zdrave zone bogatih stanova četvrti Macao i one iz blizine željezničke postaje, postat će jasno da će se lagana razlika u slučaju četvrti San Lorenzo znatno povećati. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑10 Giovannoni spominje već tada korišten pojam sventramenti koji se doslovno može prevesti kao „pražnjenje utrobe“. Takva brutalna prispodoba zaživjela je u Mussolinijevo doba naročito u Rimu, kada se novi poredak poistovjetio s antičkom kulturnom baštinom, sačuvanom ispod gusto naseljenih četvrti, koje su zbog toga bile žrtvovane u velikim arheološko-restauratorsko-urbanističkim kampanjama dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. (Primjedba M. Špikić).
↑11 U središtu Firence se od 1864. prema projektima arhitekta Giuseppea Poggia (1811.–1901.) događaju opsežna rušenja, izdvajanja istaknutijih spomenika i izgradnja neostilske arhitekture. Na Trgu Republike je 1885. arhitekt Vincenzo Micheli (1833.–1905.) izgradio veliki slavoluk s natpisom o starom središtu Firence koje je stoljećima bilo zapušteno (squallore) pa je novom arhitekturom središte privremene prijestolnice bilo vraćena u novi život (a vita nuova restituito). Nakon poziva Predsjednika Vlade Agostina de Pretisa 1884. da se Napulj raščisti (sventrare), uskoro je započeo niz projekata obnove (risanamento). Zbog izbijanja epidemije kolere te godine odlučeno je porušiti čitave stare četvrti, probiti nove velike prometnice (Korzo Umberta I) i podići nove strukture (Galerija Umberta I). Po uzoru na Pariz Napoleona III i barona Haussmanna, nakon ujedinjenja Italije i proglašenja Rima novom prijestolnicom, 1883. donesena je regulatorna osnova s planom probijanja velike prometnice Via Nazionale i Korza Viktora Emanuela kroz središte grada. (Primjedba M. Špikić).
↑12 Alfonso Rubbiani i Gualtiero Pontoni usprotivili su se 1909. planovima za rušenja u središtu Bologne, odnosno probijanju ravnih prometnica od Neptunova trga do dvaju srednjovjekovnih tornjeva i odatle do željezničke postaje. Predlažući očuvanje dinamike doživljaja povijesnih ambijenata umjesto ujednačavanja uz pomoć prodorne moderne komunikacije, bolonjski je dvojac nekoliko godina prije Giovannonija otpočeo raspravu o urbanističkom prorjeđivanju. (Primjedba M. Špikić).
↑13 Znatno mudrija u tom smislu bila je uredba usvojena za prirječje Tibera (Lungotevere) u Rimu, nakon prvog pokušaja izgradnje velikih stambenih blokova s trijemovima. Sada se pak žele građevine koje nemaju velike dimenzije, kako ne bi zatvorile poglede i oduzele zrak četvrtima u njihovoj pozadini. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑14 Palladio, nav. djelo. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑15 Palazzo Massimo alle Colonne, renesansna palača arhitekta Baldassarrea Peruzzija (1481–1535), građena 1532. na mjestu starijih antičkih (Domicijanov Odeon) i obiteljskih srednjovjekovnih struktura. Zaobljenim pročeljem okrenuta prema Korzu. (Primjedba M. Špikić).
↑16 Camillo Boito već je 1867. pisao o novom trgu ispred milanske katedrale: nakon rušenja starih kuća (demolizioni delle vecchie case) javnosti je postalo jasno da katedrala gubi na monumentalnosti. Sada se osjećala snaga sunca i vjetra, koji je gospođama podizao haljine a gospodi odnosio šešire. Usp. Camillo Boito, Vizii e virtu’ dei concorsi architettonici. Al proposito di un concorso fortunato. Il Politecnico, Parte tecnica 4. serija, sv. 3, svešćić 4: 324-343, Milano, travanj 1867, 325. (Primjedba M. Špikić).
↑17 Usp. C. Sitte, nav. djelo; Choisy, Histoire de l’Architecture, sv. II. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑18 Stalno očuvanje trga u Bruxellesu postignuto je usklađivanjem različitih nekretnina u korist zgrade Hôtel de Ville koji utvrđuje nepromjenjivost pročelja. Općina je zadužena za popravke i nužna održavanja uz pomoć malog doprinosa, a intervenira u ugovor o osiguranju građevina protiv požara. Usp. Comptes rendus du Ier Congrès de l’Art public, str. 38. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). Charles Buls (1837.–1914.), belgijski liberalni političar, od 1881. do 1899. gradonačelnik Bruxellesa, pisac o estetici gradova, zaštitnik povijesnih spomenika starog Bruxellesa. (Primjedba M. Špikić).
↑19 Temeljni kanoni vezani uz ta pravila mogu biti: ne odveć visoka „statura“ novih građevina, boje koje nisu sjajne i žive, jednostavno suoblikovanje, prema mogućnosti u strukturi od opeke ili slično. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑20 Pišući o Korzu, Giovannoni misli na Via del Corso, dugačku prometnicu u smjeru sjever-jug od Trga Popolo do Kapitola, ne na Korzo Viktora Emanuela koji se kreće u smjeru sjeverozapad-jugoistok, od mosta Viktora Emanuela II do Ulice Plebiscita. (Primjedba M. Špikić).
↑21 Usp. A. Rubbiani i G. Pontoni, Progetto di una via tra la piazza centrale e le due Torri, Bologna 1910. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑22 Giovannoni se referira na Izložbu gradova održanu u Dresdenu 1903. Iduće godine, pod uredničkim vodstvom Roberta Wuttkea, profesora na drezdenskoj Visokoj tehničkoj školi, objavljen je zbornik s 28 tekstova njemačkih autora o problematici gradova, pod naslovom Die deutschen Städte. (Primjedba M. Špikić).
↑23 Palaču Odescalchi gradio je 1886. Raffaele Ojetti po uzoru na firentinske palače 15. stoljeća.
↑24 Usp. Bullettino dell’Associazione per la difesa di Firenze antica. Edilizia Fiorentina, Firenze 1903. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). Guido Carocci (1851-1916) bio je firentinski povjesničar i Nadzornik za starine i lijepe umjetnosti Toskane. Razočaran restauriranjima, rušenjima i novom izgradnjom, 1898. objavio je studiju Nestala Firenca. Usp. Serenita Papaldo, Carocci, Guido. Dizionario biografico degli Italiani 20, 1977. Giuseppe Castellucci (1863.–1939.) bio je arhitekt rodom iz Arezza, od 1892. arhitekt Pokrajinskog ureda za konzerviranje spomenika Toskane. U Firenci radi na restauriranju crkve Santa Trinita i Biblioteca Laurenziana. Restaurirao je povijesne građevine u Cortoni, Pesci, Pisi, Grossetu, Fiesole. U intervencijama u središtu Firence kao članovi povjerenstva u radu su sudjelovali i Luca Beltrami i Camillo Boito. Projekt Caroccija i Castelluccija pobijedio je na javnom natječaju 1902. Iako se zalagao za očuvanje starine, projekt je to činio samo u odnosu na istaknutije spomenike, dok je manje mario za malu arhitekturu. Usp. Giuseppe Miano, Castellucci, Giuseppe. Dizionario biografico degli Italiani 21, 1978. (Primjedba M. Špikić).
↑25 Usp. Rubbiani i Pontoni, nav. djelo. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑26 Nav. djelo, str. 11. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑27 Pontifikat Siksta IV. (Francesco della Rovere, 1414–1484.) traje od 1471. godine, a Julija II. (Giuliano della Rovere, 1443–1513.) od 1503. godine. (Primjedba M. Špikić).
↑28 Usp. Domenico Gnoli, Have Roma, Roma 1909. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑29 Usp. Pasquale Adinolfi, La Torre dei Sanguigni, Roma 1863., str. 18. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑30 Usp. Gnoli, Pietro Rosselli architetto, u: Annuario dell’Associazione fra i Cultori d’Architettura 1910.–11., str. 70. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑31 Beskraj drugih vrlo važnih primjera ovakvih kućica uništen je rušenjima, posebno kod onih na tiberskom prirječju (Lugnotevere), a samo o nekima od njih postoje zapisi. Među njima su, po zidnim uresima u grafitu i slikama, vrijedne spomena one koje u svom djelu donosi Maccari, Graffiti e chiaroscuri, itd. Rim 1873. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑32 Zbirka takvih pregleda koji su, što se tiče ulice Coronari i njezina susjedstva, izvršeni nedavno pod vodstvom potpisanoga, sabrana je za Izložbu 1911. u Anđeoskoj tvrđavi. U pravilnom slijedu jednog susljednog niza, ona je prikazivala važnost cjelovitosti ovih malih djela nalik kamenčićima velikog mozaika koji prikazuje život toga doba materijaliziranoga u umjetnosti. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑33 Magistri viarum gradska su služba koja je od srednjovjekovlja brinula o čistoći i prohodnosti ulica, a zbog čestih je nelegalnih iskapanja skrbila i o sudbini nalaza starina za papinsku Kuriju. Službu je reformirao papa Martin V. 1425. o kojemu su već suvremenici (Leonardo Bruni u govoru papi) i historičari (Bartolomeo Platina desetljećima kasnije, u doba Siksta IV.) pisali kao urbanom reformatoru, koji je Rim našao u ruševinama a ostavio u sjaju. (Primjedba M. Špikić).
↑34 De Urbe a Sixto Viis ornata. Epigram XVIII: A. Brandolini, Cod. Vat. Est. n. 5008. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). U prijevodu Irene Bratičević: On koji gotovo da je izgledao kao staja, pod tvojom vladavinom zadobiva formu grada; pod tvojim vodstvom Rim je došao k sebi. Usp. Emilio Re, Maestri di strada. Archivio della R. Società Romana di Storia Patria 43, 1920, 5-102. (Primjedba M. Špikić).
↑35 Usp. E. Müntz, Les arts à la cour des papes, sv. II. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑36 Guillaume d’Estouteville (1403./12.–1483.), francuski benediktinac, od 1439. pod Eugenom IV. postao kardinal, od 1477. do smrti služio kao papinski komornik (kamerlengo). (Primjedba M. Špikić).
↑37 O neobičnim uvjetima plana i o njegovim prijetećim štetama pisao sam u Novoj antologiji 1908. u nekoliko primjedbi o Razaranju središta Rima. (Izvorna Giovannonijeva bilješka). Usp. Gustavo Giovannoni, Per le minacciate demolizioni nel centro di Roma. Nuova antologia di lettere, scienze ed arti 138, studeni-prosinac 1908, fasc. 886, 317-319. (Primjedba M. Špikić).
↑38 Arturo Viligiardi (1869–1936), slikar, kipar i arhitekt rodom iz Siene, učenik kipara Giovannija Duprèa, djelatan u Rimu, gdje je radio kao arhitekt i dekorater. (Primjedba M. Špikić).
↑39 U prvom proučavanju regulatorne osnove iz 1908. ta poprečna ulica bila je zacrtana kao pravocrtna, pa bi plan doveo do rušenja kućice urešene grafitom na Vicolo del Governo Vecchio, kao i kuće tipa Rossellija s natpisom Unde eo omnia u Vicolo dell’Avila, pa i, nešto dalje, unutarnjeg trijema iz sredine 16. stoljeća u San Salvatore in Lauro. No u konačnom izdanju plana, možda zbog tiskarske greške, probijanje ulice je odloženo: ona započinje kod Coronari ali se zaustavlja na nezgodnijem mjestu. (Izvorna Giovannonijeva bilješka).
↑40 Poći drugim stazama; parafraza stiha iz 1. pjevanja Danteova Pakla, kada Dante susretne Vergilija koji mu kaže: „Stazama drugim poći ti je sada“ (A te occorre tenere altro viaggio). (Primjedba M. Špikić).