Hugo, Rat rušiteljima!

by manensin Teorija - Theoryon Posted on

Rat rušiteljima![1]Guerre aux démolisseurs, iz Victor Hugo, Oeuvres complètes. Philosophie I, 1819-1834, Littérature et philosophie mêlées, Paris 1882, 315-342. S francuskoga prevela Sanja Šoštarić.

Victor Hugo

1825.
Ako stvari još neko vrijeme budu išle ovim tokom, uskoro će jedini preostali nacionalni spomenik u Francuskoj biti Slikovita i romantična putovanja (Voyages pittoresques et romantiques), u kojima se ljupkošću, maštom i poetičnošću natječu Taylorova olovka i pero Charlesa Nodiera,[2]Charles Nodier (1780-1844), književnik i bibliofil. Od 1814. urednik Journal des Débats. Justin Taylor (1789-1879), ilustrator izdanja Voyages pittoresques. čije ime izgovaramo s divljenjem iako je on u više navrata o nama govorio kao o prijatelju.
Došao je trenutak kada nikome nije dopušteno šutjeti. Sveopći poziv napokon mora zazvati novu Francusku u pomoć staroj. Sve vrste oskvrnjivanja, uništavanja i rušenja istodobno prijete onim skromnim preostalim ostacima zadivljujućih srednjovjekovnih spomenika u koje je utisnuta stara nacionalna slava i uz koje se veže i spomen na kraljeve i narodna predaja. Dok u Francuskoj uz velike troškove gradimo nekakve hibridne građevine koje su tobože grčke ili rimske (što je smiješno jer one nisu ni grčke ni rimske), druge zadivljujuće građevine nestaju a da se nismo udostojali ni prikupiti podatke o njima, a njihova se jedina krivnja sastoji u tome da su francuske po svom podrijetlu, svojoj povijesti i namjeni. 

U Bloisu dvorac u kojem se nalazila skupština triju staleža služi kao vojarna, a lijepa osmerostrana kula Katarine Medici urušava se i nestaje pod konstrukcijom konjičke vojarne. U Orléansu su upravo nestali posljednji ostaci zidina koje je branila Ivana Orleanska. Znamo što su u Parizu napravili sa starim kulama Vincennesa koje su činile tako krasnu cjelinu s donjonom. Sorbonska opatija, tako skladna i urešena, u ovom trenutku nestaje pod udarcima čekića. Lijepa romanička crkva Saint-Germain-des-Prés iz koje je Henrik IV. promatrao Pariz imala je tri krovna šiljasta tornja, jedina takve vrste koji su uljepšavali obrise glavnoga grada. Dvama od njih prijetilo je urušavanje. Trebalo ih je učvrstiti ili srušiti; zaključeno je da ih je lakše srušiti. Potom, kako bi što više uskladili ovaj stari spomenik s ružnim trijemom u stilu Luja XIII. koji zaklanja njegov portal, restauratori su zamijenili neke stare kapele malim dražesnim kućicama s korintskim kapitelima u stilu Saint-Sulpicea, a ostatak obojili lijepom blijedožutom bojom.

Gotička katedrala iz Autuna pretrpjela je isto nasilje. Kada smo prije dva mjeseca bili u Lyonu, u kolovozu 1825., vidjeli smo kako pod ružičastim premazom nestaje lijepa boja koju su stoljeća podarila katedrali galijskog primasa. Vidio sam i kako u blizini Lyona ruše slavni dvorac Arbresle. Pardon, vlasnik je ipak sačuvao jednu od kula, iznajmljuje je općini i ona služi kao zatvor. Mali povijesni gradić Crozet u pokrajini Forez propada zajedno s dvorcem obitelji d’Aillecourt, plemićkom kućom u kojoj se rodio Tourville i spomenicima koji bi uljepšali i Nürnberg. U Neversu dvije crkve iz 11. stoljeća služe kao konjušnice. Postojala je još jedna iz istog razdoblja, nismo je vidjeli kad smo prolazili: izbrisana je s lica zemlje. Na vratima jedne kolibe s čuđenjem smo gledali dva njena odbačena romanička kapitela koji svojom ljepotom svjedoče o ljepoti građevine čiji su jedini ostaci. Uništena je i stara crkva u Mauriacu. U Soissonsu su dopustili da se uruši raskošni samostan Saint-Jean i njegova dva tanka i smiona tornjića. U tim veličanstvenim ruinama klesar se opskrbljuje materijalom. Podjednaka ravnodušnost zamjećuje se u odnosu prema crkvi iz Braisnea, kroz čiji uništeni krov kiša pada na deset kraljevskih grobnica koje se u njoj nalaze.

U mjestu Charité-sur-Loire, pokraj Bourgesa, postoji romanička crkva koja bi se svojom veličinom i bogatstvom arhitekture mogla nadmetati s najslavnijim katedralama Europe; ali sada je napola srušena. Ruši se kamen po kamen, nepoznata poput istočnjačkih pagoda u pješčanim pustinjama. A tuda prolazi šest diližansi dnevno. Posjetili smo Chambord, tu francusku Alhambru. Taj se dvorac već klima izjedan vodom koja pada s neba i probija se kroz meki kamen njegovih krovova s kojih je skinuto olovo. S tugom moramo izjaviti da će, ne budemo li brzo razmišljali, za svega nekoliko godina sredstva koja su bez sumnje morala biti izdvojena na nacionalnoj razini i kojima je remek-djelo Francesca Primaticcia vraćeno zemlji, biti nekorisna; i malo će toga ostati od ove građevine lijepe poput vilinske palače i velike poput kraljevske palače.[3]Godine 1820. prikupljeno je 1 542.008 franaka za otkup dvorca Chambord od njegove vlasnice, udovice de Berther koja ga više nije mogla održavati. Dvorac je poklonjen sinu vojvode od Berrija koji se … Continue reading Ovo pišemo u žurbi, bez pripreme i nasumce birajući neke od uspomena koje su nam ostale nakon brzog izleta u jedan mali djelić Francuske. Razmislite o tome! Razotkrili smo tek rub rane. Navodili smo samo činjenice i to činjenice koje smo provjerili. Što se događa drugdje?

Rečeno nam je da su Englezi za tri stotine franaka kupili pravo da iz ruševina divne opatije Jumièges odnesu sve što žele. Tako se oskvrnuća lorda Elgina[4]Lord Elgin, Thomas Bruce (1766-1841), britanski plemić i diplomat. Engleski veleposlanik pri Otomanskom Carstvu od 1799. do 1803, poznat po odnošenju skulptura s atenskog Partenona u Englesku. ponavljaju kod nas, a mi iz toga izvlačimo dobit. Turci su prodavali samo grčke spomenike; mi smo bolji od njih — prodajemo svoje. Kažu i da je lijepi samostan Saint-Wandrille neki gramzivi vlasnik neznalica koji u tom spomeniku vidi tek kamenolom rasprodao dio po dio. Proh pudor![5]Lat. O, sramote! U trenutku dok pišemo ove retke u Parizu, na mjestu koje se zove Umjetnička akademija (École des beaux arts), drvene stube koje su izradili najbolji umjetnici 14. stoljeća zidarima služe kao ljestve; prekrasna renesansna stolarija (a neki su njeni dijelovi čak obojani, pozlaćeni i ukrašeni grbovima), drvenarija i vrata koja je obrađivalo tako nježno i fino dlijeto koje je ukrasilo dvorac Anet – sve je tu: slomljeno, rastavljeno, u hrpama na podu, na tavanima, u potkrovljima, pa čak i u predvorju radnog kabineta nekog tipa koji se tu smjestio i koji sebe naziva arhitektom Umjetničke akademije. I taj tupoglavac svaki dan po tome hoda. A kako samo daleko odlazimo tragajući za ukrasima za naše muzeje i kako ih skupo plaćamo!

Bilo bi napokon vrijeme da okončamo taj nered na koji skrećemo pozornost naše zemlje. Iako su je prevratnički devastatori, trgovački spekulanti, te naročito klasični restauratori osiromašili, Francuska je još uvijek bogata francuskim spomenicima. Treba zaustaviti malj koji unakažava lice ove zemlje. Za to bi bio dovoljan jedan zakon; neka ga se napiše. Ma kakva bila vlasnička prava, ne smije se dopustiti da ti sramotni spekulanti kojima je osjećaj časti zamagljen vlastitim interesima uništavaju povijesne i spomeničke građevine; ti slaboumni bijednici čak ni ne shvaćaju da su barbari! U svakoj građevini postoje dva elementa: njena upotreba i njena ljepota. Njena upotreba pripada vlasniku, njena ljepota svima; ako je ruši, vlasnik prekoračuje svoja prava.

Naši se spomenici moraju aktivno nadzirati. Uz male žrtve spasili bismo konstrukcije koje, pored ostalog, predstavljaju golemi kapital. Samo crkva iz Broua, sagrađena krajem 15. stoljeća, stajala je dvadeset i četiri milijuna u vrijeme kada je radnik za dan rada dobivao dvije sentime. Danas bi to iznosilo više od sto pedeset milijuna. A da bismo je srušili, treba nam tek tri dana i tri stotine franaka.

A zatim bi nas obuzelo hvalevrijedno žaljenje jer bismo željeli rekonstruirati ove čudesne građevine, a to ne bismo mogli učiniti. Nemamo više duh prošlih stoljeća. Industrija je zamijenila umjetnost.
Završimo ovdje našu bilješku; ovo je, dakako, tema koja bi zahtijevala cijelu knjigu. Pisac ovih redaka vraćat će se često na tu temu, s povodom ili bez povoda; i poput onog starog Rimljanina koji je uvijek govorio: Hoc censeo, et delendam esse Carthaginem,[6]Hugo navodi riječi Katona Cenzora (234-149. pr. Kr.) izgovorene u Rimskom senatu ususret Trećem punskom ratu. autor ove bilješke neprestano će ponavljati: To mislim, i ne treba razoriti Francusku.

1832.
Potrebno je reći, i to glasno reći, da se razaranje stare Francuske, na koje smo ukazivali više puta tijekom Restauracije, nastavlja s više žestine i barbarstva nego ikad dosad. Od Srpanjskog prevrata, s demokracijom, ponegdje su neznanje i okrutnost prešli dopuštene granice. Na mnogim mjestima lokalna i gradska vlast, općinska uprava prešli su s plemića koji nisu znali pisati na seljake koji ne znaju čitati. Pali smo na niske grane. Dok čekamo da ovi vrli ljudi nauče slovkati, oni vladaju. Velika administrativna pogreška, koja je prirodni i normalni proizvod mašinerije iz Marlyja koju zovemo centralizacijom, administrativna pogreška koju kao da povijest uvijek ponovo stvara, ponavlja se od gradonačelnika do potprefekta, od potprefekta do prefekta, od prefekta do ministra. Samo je svaki put sve veća.

Imamo namjeru pažljivo promotriti samo jedan od bezbroj oblika u kojima se ona pojavljuje pred očima naše začuđene zemlje. Želimo se baviti samo administrativnim pogreškama vezanim uz spomenike i tek ćemo dotaknuti ovu neizmjerno veliku temu koju ne bi iscrplo ni dvadeset pet svezaka knjiga velikog formata.
Polazimo od činjenice da u Francuskoj u ovom trenutku možda ne postoji ni jedan jedini grad, ni središte arondismana ili kantona u kojem se ne razmišlja o rušenju nekog nacionalnog povijesnog spomenika ili u kojem se upravo ne započinje ili ne završava s rušenjem, bilo da to radi središnja vlast ili lokalna vlast uz pristanak središnje vlasti ili pojedinci pred očima i uz dopuštenje lokalne vlasti.

Nastavljamo, duboko uvjereni da smo u pravu, i pozivamo se na svijest svih onih koji su kao umjetnici ili ljubitelji starina otišli u bilo koje mjesto u Francuskoj na bilo kakav izlet. Svakoga dana neko staro sjećanje na Francusku odlazi s kamenom na kojem je bilo zapisano. Svaki dan razbijamo po neko slovo u časnoj knjizi naše predaje. I kada uništavanje svih ovih ruina uskoro bude završeno, moći ćemo samo povikati zajedno s onim Trojancem koji se barem rugao svojim bogovima: … Fuit Ilium et ingens Gloria![7]Dio stihova iz Vergilijeve Eneide 2.325-326. U hrvatskom prepjevu Bratoljuba Klaića riječi Panteja Eneji zvuče: a ovo je bivša nam Troja, / propade silna joj slava.

I dopustite da onaj koji piše ove retke kao dokaz upravo izrečenom između mnoštva dokumenata koje bi mogao predočiti navede ulomak iz pisma koje mu je poslano. Osobno ne poznajemo potpisnika koji je, kako njegovo pismo kaže, tankoćutan čovjek od ukusa; ali mu zahvaljujemo što nam se obratio. Nitko tko nam ukaže na nepravdu ili štetnu besmislicu koju treba obznaniti neće pogriješiti. Žalimo samo što naš glas nema više utjecaja i odjeka. Pročitajte stoga ovo pismo i čitajući ga razmišljajte kako događaj o kojem svjedoči nije usamljen, već je samo jedna od tisuću epizoda u sveopćem procesu stalnog i neprekidnog razaranja svih spomenika stare Francuske.

Charleville, 14. veljače 1832.
Poštovani gospodine,
…Prošlog sam rujna putovao u Laon (Aisne), svoj rodni kraj iz kojeg sam otišao prije više godina. Tek što sam stigao, krenuo sam u šetnju gradom… Koliko je bilo moje iznenađenje kada sam, stigavši na trg Bourg i podigavši pogled na staru kulu Luja IV. Prekomorskog, vidio da je ona sa svih strana okružena ljestvama, polugama i svim mogućim alatima za rušenje. Priznajem da me pogled na to rastužio. Pokušavao sam odgonetnuti čemu te ljestve i pijuci kad je naišao g. Th…, jednostavan i učen čovjek, koji je obožavatelj književnosti i svega što je povezano sa znanošću i umjetnošću. Odmah sam mu priopćio kakav je bolni osjećaj kod mene izazvalo rušenje ovog starog spomenika. G. Th…, koji je dijelio iste osjećaje, obavijestio me da je on jedini stari vijećnik koji je ostao i u novom gradskom vijeću i jedini koji se borio protiv onog čemu smo upravo bili svjedoci; njegov trud nije dao nikakve rezultate. Riječi, argumenti, sve je bilo uzalud. Novi vijećnici, ujedinjeni protiv njega, odnijeli su pobjedu. Zato što se pomalo vatreno zauzeo za tu kulu g. Th… čak je bio optužen za karlizam.[8]Karlizam: konzervativni politički pokret (carlismo), razvijen dvadesetih godina 19. stoljeća, a u idućem desetljeću dobio je potporu španjolskoga kralja Ferdinanda VII. Karlosa Marije. Ta gospoda su rekla da kula budi samo sjećanje na feudalno vrijeme i rušenje je izglasano aklamacijom. K tome, grad je ponuđaču izabranom za provedbu rušenja dao svotu od nekoliko tisuća franaka, a povrh toga i materijal. To je cijena ubojstva, jer radi se o pravom ubojstvu! G. Th… pokazao mi je na zidu objavu o nadmetanju na komadu žutog papira. U zaglavlju je ogromnim slovima pisalo: RUŠENJE KULE ZVANE KULA LUJA PREKOMORSKOG. Obavještava se građanstvo, itd.
Ova kula zauzimala je prostor od nekoliko hvati. Kako bi se proširila tržnica u njenom susjedstvu, ako je to bio cilj, mogla se žrtvovati osobna kuća čija cijena vjerojatno ne bi premašivala svotu dodijeljenu ponuđaču. Radije su srušili kulu. Na sramotu stanovnika Laona, s tugom i bolom moram reći da je njihov grad posjedovao rijedak spomenik, spomenik kraljeva druge loze. Danas više ne postoji nijedan takav spomenik — kula Luja IV. bila je posljednji. Nakon takvog vandalskog čina nećemo se začuditi ako jednog dana čujemo da ruše svoju lijepu katedralu iz 11. stoljeća kako bi sagradili spremište za žito.[9]Nećemo navesti ime autora pisma budući da za to nismo dobili njegovo formalno odobrenje, ali zadržat ćemo ga u pričuvi, kao jamstvo. Držali smo da treba izostaviti i dijelove pisma u kojima je … Continue reading

Mnoštvo misli navire i juri našom glavom dok čitamo o tom događaju.
Nije li ovo u prvom redu izvrsna komedija? Možete li zamisliti tih deset ili dvanaest gradskih vijećnika koji vijećaju o velikom rušenju kule Luja Prekomorskog? Svi su tu, poredani u krug, zasigurno sjede na stolovima, noge u istočnjačkim papučama prekrižili su u turskom sijedu. Poslušajte ih! Potrebno je povećati prostor za kupus i srušiti feudalni spomenik. Evo ih kako udružuju sve velike riječi koje znaju, petnaest godina otkako im je njihov seoski učitelj utuvio u glavu Constitutionnel.[10]Riječ je o političkim dnevnim novinama bonapartista i protuklerikalaca, osnovan 1815. godine. Udružuju znanja. Pljušte valjani razlozi. Jedan od njih prosvjeduje protiv feudalizma i toga se drži, drugi spominje crkvenu desetinu, treći tlaku, četvrti kmetove koji su mlatili po vodi u jarcima kako bi utišali žabe, peti pravo prve bračne noći, šesti vječne svećenike i vječne plemiće, sedmi strahote noći svetog Bartolomeja, osmi, koji je vjerojatno advokat, jezuite; te ovo, te ono, pa opet te ovo, te ono i sve je rečeno: kula Luja Prekomorskog je osuđena.
Možete li usred te sinedrijske groteske zamisliti položaj u kojem se našao onaj jadni čovjek, jedini zastupnik znanosti, umjetnosti, ukusa, povijesti? Vidite li ponizno i potišteno držanje tog parije? Čujete li nekoliko plahih riječi koje se odvažio izgovoriti u obranu tog zadivljujućeg spomenika? I vidite li oluju koja se na njega obrušava? Svija se pod žestokim riječima. Sa svih strana dobacuju mu da je karlist. Što odgovoriti na to? Gotovo je. Stvar je svršena. Rušenje »spomenika iz barbarskih vremena« konačno je sa zanosom izglasano i čujemo kako vrli gradski vijećnici Laona kliču hura nakon što su u jurišu zauzeli kulu Luja Prekomorskog.

Vjerujete li da su ikada i igdje Rabelais i Hogarth mogli pronaći smješnija lica, šaljivije profile, zabavnije siluete koje treba nacrtati na zidovima nekog kabareta ili opisati na stranicama neke Batrahomiomahije?[11]Boj žaba i miševa, grčki parodijski ep u tristotinjak heksametara nepoznatoga pisca.

Da, smijte se. – Ali, dok je vijeće dobrih ljudi gakalo, graktalo i vijećalo, stara je kula, tako dugo postojana i neslomljiva, osjetila kako joj se tresu temelji. Odjednom kroz prozore, vrata, puškarnice, otvore, oluke, posvuda izlaze rušitelji kao crvi iz lešine. Njeni se zidovi znoje. Te uši je grizu. Ta je gamad proždire. Sirota kula počinje nestajati kamen po kamen; njene skulpture razbijaju se na pločniku; krhotine prekrivaju okolne kuće; bok joj je rasporen; obrisi okrnjeni; besposleni građanin koji prolazi pokraj nje ne znajući što joj rade čudi se što na njoj vidi više konopa, kolotura i ljestava nego u vrijeme napada Engleza i Burgunđana.

Dakle, da bi se srušila kula Luja Prekomorskog, koja je stara gotovo koliko i rimske kule starog Bibraxa, kako bi se učinilo ono što nije uspjelo ni ovnovima, ni balistama, ni teškim bacačima kamena, ni katapultima, ni sjekirama, ni helebardama, ni merzerima, ni mužarima, ni maškulama, ni falkonetima, ni ručnim topovima, ni željeznim topovskim kuglama iz željezara u Creilu, ni kamenu iz kamenoloma u Peronneu, ni topovima, ni gromovima, ni olujama, ni bitkama, ni ljudskoj ni nebeskoj vatri, u 19. je stoljeću bilo dovoljno, zadivljujućeg li napretka!, guščje pero kojim je bez razmišljanja po papiru pisala neka šačica ljudi! Zlo pero dvadesetorazrednog gradskog vijeća, pero koje šepavo oblikuje umobolne fetve sa sijela seljaka! Bezosjećajno pero liliputskog senata! Pero koje griješi u francuskom! Pero koje ne zna pravopis! Pero kojim je zasigurno napisano više križeva nego potpisa na dnu glupe odluke!
I kula je srušena! I to je učinjeno! I grad je sve to platio! Ukrali su mu krunu, a on je lopovu platio!

Kako nazvati sve ovo?

I ponavljamo, kako biste o tome dobro razmislili: ono što se dogodilo u Laonu nije usamljen slučaj. U trenutku dok pišemo ne postoji nijedno mjesto u Francuskoj u kojem se ne događa
nešto slično. Negdje više, negdje manje, negdje malo, negdje puno, ali uvijek i posvuda riječ je o vandalizmu. Popis srušenih građevina neiscrpan je. Počeli smo ga sastavljati mi i drugi pisci, važniji od nas. Lako bi ga bilo proširiti, a nemoguće zaključiti.
Upravo smo govorili o junačkom podvigu gradskog vijeća. Negdje drugdje gradonačelnik premješta menhir kako bi označio granicu gradskog zemljišta; biskup struže i liči svoju katedralu; prefekt ruši opatiju iz 14. stoljeća kako ne bi zaklanjala prozore njegovog salona; topnik sravnjuje sa zemljom samostan iz 1460. kako bi produljio poligon; ađutant od Teodebertova sarkofaga radi korito za svinje.
Mogli bismo navesti imena. Ali imat ćemo milosti. Prešutjet ćemo ih.

Ipak, župnik iz Fécampa nije zaslužio da bude pošteđen jer je srušio emporu u svojoj crkvi navodeći kao razlog to da taj glomazni dio građevine koji su pomno izradile i cizelirale čudesne ruke iz 15. stoljeća, lišava njegove župljane sreće da promatraju župnika, njega, dok u svom sjaju i veličini stoji za oltarom. Zidar koji je izvršio nalog ovog blaženog čovjeka od ostataka empore sagradio je prekrasnu kućicu koju možemo vidjeti u Fécampu. Koja sramota! Što se dogodilo s vremenima kada je svećenik bio vrhunski arhitekt? Sada zidar podučava svećenika!

Zar ne postoji i neki dragun ili husar koji od crkve u Brouu, od te krasote, želi napraviti svoj sjenik, te za to prostodušno traži ministrovo dopuštenje. Zar nisu upravo strugali lijepu katedralu u Angersu od vrha do dna kad je grom udario u krovni šiljasti tornjić, još crn i nedirnut. Kao da je grom razuman, te je radije srušio stari zvonik nego dopustio da ga stružu gradski vijećnici. Nije li jedan ministar za restauriranje odstranio divne kule u Vincennesu i lijepe bedeme u Toulouseu? Nije li u Saint-Omeru postojao prefekt koji je srušio tri četvrtine veličanstvenih ruina Saint-Bertina pod izgovorom da radnicima daje posao? To je vrijedno poruge! Ako ste doista tako osrednji činovnici jalova uma da pored cesta koje treba nasuti šljunkom, kanala koje treba iskopati, ulica na koje treba staviti makadam, luka koje treba očistiti, šikara koje treba iskrčiti, škola koje treba izgraditi

ne znate što napraviti sa svojim radnicima, barem im nemojte poput plijena izručivati naše nacionalne građevine da ih ruše, ne nagovarajte ih da zarađuju kruh na njihovim kamenim blokovima. Radije ih podijelite u dvije grupe; neka svaka od njih kopa veliku rupu i potom je puni zemljom koju je iskopala druga grupa. A zatim im platite taj posao. Evo ideje. Više volim nekoristan nego štetan posao.

U Parizu vandalizam cvjeta i napreduje pred našim očima. Vandalizam je arhitekt. Vandalizam se kočoperi i pravi važnim. Vandalizam slave, plješću mu, ohrabruju ga, dive mu se, maze ga, štite, pitaju za savjet, potpomažu ga, uzdržavaju. Udomaćio se. Vandalizam je građevinski poduzetnik kojeg plaća vlada. Podmuklo se smjestio u budžetu i nečujno ga gricka, kao štakor svoj sir. I, naravno, zaista zarađuje plaću. Svakog dana uništi nešto od ono malo ostataka divnog starog Pariza. Koliko je meni poznato, vandalizam je oličio Notre-Dame, vandalizam je dotjerao kule Palače pravde, vandalizam je zbrisao sa zemlje Saint-Magloire, vandalizam je uništio jakobinski samostan, vandalizam je odsjekao dva od tri krovna šiljasta tornjića Saint Germain-des-Présa. Možda ćemo za nekoliko trenutaka govoriti o građevinama koje je sagradio. Vandalizam ima svoje novine, svoje klike, svoje škole, svoje katedre, svoju publiku, svoje pobude. Ima na svojoj strani buržoaziju. Dobro ga hrane, ima dobru rentu, nadima se od ponosa, gotovo da je učen, vrlo je klasičan, dobar je logičar, izvrstan teoretičar, veseo je, snažan, po potrebi umiljat, dobar je govornik i zadovoljan je samim sobom. Izigrava mecenu. Štiti mlade talente. On je profesor. Dodjeljuje velike nagrade za arhitekturu. Šalje učenike u Rim. Nosi vezeno ruho, mač na boku i hlače culotte. Dolazi iz Akademije. Ide na dvor. Pruža ruku kralju i s njim tumara ulicama šapućući mu svoje planove u uho. Morali ste ga susresti.

Ponekad postaje vlasnik i prekrasnu kulu Saint-Jacques de la Boucherie nemilosrdno zatvara za radoznalog ljubitelja starina i pretvara je u tvornicu lovačke sačme; od lađe Saint-Pierreaux-Boeufa radi skladište za bačve; od palače u Sensu konjušnicu za prijevoznike; od kuće Reda zlatne krune tvornicu sukna; od kapelice u Clunyju tiskaru. Ponekad postaje soboslikar i ruši Saint-Landry kako bi umjesto te jednostavne i lijepe crkve sagradio veliku ružnu kuću koja ne zaslužuje nikakvu pohvalu. Ponekad postaje pisar i spisima puni Sainte-Chapelle, crkvu koja će biti najljepši ures Pariza nakon što sruši Notre-Dame. Ponekad postaje spekulant i u obeščašćenu lađu Saint-Benoîta nasilno ugurava kazalište, i to koje kazalište! Sramota! Sveti, učeni i dostojanstveni samostan benediktinaca preobražen u nekakvo loše književno središte.

Tijekom restauracije vandalizam se nametljivo širio i poigravao na, priznajemo, vrlo dražestan način. Svi se sjećamo što je vandalizam, koji je i tada bio kraljev arhitekt, učinio s katedralom u Reimsu. Častan, učen i nadaren čovjek g. Vitet[12]Ludovic Vitet (1802-1873), francuski književnik i političar, Hugoov vršnjak, od 1830. prvi Glavni nadzornik spomenika (Inspector général des monuments) unutar Ministarstva unutarnjih poslova pod … Continue reading već je upozorio na ovaj događaj. 

Ta je katedrala, kao što znamo, od vrha do dna prekrivena izvanrednim skulpturama koje posvuda prelaze preko rubova njenih obrisa. U vrijeme krunjenja Karla X.[13]Karlo X. (Karl Filip, 1757-1836), francuski kralj od 1824. do 1830. godine. vandalizam, koji je dobar dvorjanin, pobojao se da bi se neki kamen slučajno mogao odvojiti od tih nagnutih skulptura i neprilično pasti na kralja u trenutku dok njegovo veličanstvo bude prolazilo i bez milosti je snažnim udarcima malja za tri mjeseca poravnao staru crkvu! Pisac ovih redaka ima kod kuće lijepu Kristovu glavu, neobičan ostatak tog smaknuća.

Od srpnja imamo još jedan primjer koji može biti par gore navedenom – to je uništenje parka Tuileries.[14]Park je stradao u opsadi prevratničkog mnoštva koncem srpnja 1830. godine. Jednom ćemo ponovo opširno govoriti o ovoj barbarskoj promjeni. Ovdje je samo spominjemo. Ali tko nije slegnuo ramenima prolazeći ispred onih dvaju otetih i ograđenih komadića parka na javnom šetalištu? Pustili su da kralj zagrize u park Tuileries i evo dvaju zalogaja koje je za sebe rezervirao. Cijeli je sklad kraljevskog i mirnog mjesta pomućen, simetrija parka okljaštrena, bazeni se usijecaju u terasu; ali nije važno, imamo ova dva mala parkića. Što biste rekli o piscu vodvilja koji bi ubacio jednu ili dvije kitice u kor Atalije! Tuileries su bile Le Nôtreova[15]André Le Nôtre (1613-1700), vrtni arhitekt Luja XIV, planirao vrtove Versaillesa, dvoraca Vaux-le-Vicomte, Chantilly i Fontainebleau te vrt Tuileries. Atalija.

Kažu da je vandalizam već osudio našu staru crkvu u Saint Germain-l’Auxerroisu koja se ne može popraviti. Vandalizam ima i svoje zamisli. Želi kroz cijeli Pariz napraviti jednu veliku, veliku, veliku ulicu. Ulicu od jedne milje! Koliko je prekrasnih pustošenja putem potrebno napraviti! Saint-Germain l’Auxerrois će nestati, divna kula Saint-Jacques de la Boucherie možda će također nestati. Ali, to uopće nije važno! Ulica od jedne milje! Shvaćate li kako će to biti lijepo? Ravna crta povučena od Louvrea do mitnice na trgu Trône (Barrière du Trône);[16]U razdoblju između 1784. i 1787. godine arhitekt Claude-Nicolas Ledoux izgradio je vi{e od 50 pari{kih mitnica (barrières de Paris). Riječ je o bedemu visokom 4 metra i dugačkom 24 kilometara s … Continue reading s jednog kraja ulice, s mitnice, promatrat ćemo pročelje Louvrea. Istina je da je sva vrijednost Perraultove[17]Claude Perrault (1613-1688), franc. arhitekt. Graditelj istočnoga pročelja Louvrea (Colonnade), skupa s Le Vauom i Le Brunom. Preveo Vitruvija (1673.) i sastavio raspravu o pet arhitektonskih … Continue reading kolonade, ako ona ima vrijednost, u njenim dimenzijama i da će ta vrijednost nestati u daljini, ali ništa zato — imat ćemo ulicu od jedne milje! S njenog drugog kraja, iz Louvrea, vidjet ćemo mitnicu na Trôneu, dva svima poznata stupa tanka, slabašna i smiješna poput Potierovih nogu. Prekrasne li perspektive!

Nadajmo se da ovaj lakrdijaški plan nikad neće biti proveden. Ako ga pokušaju ostvariti, nadajmo se da će se umjetnici pobuniti. Mi ćemo dati sve od sebe da ih na to potaknemo.
Rušiteljima nikad ne manjka izgovora. Tijekom Restauracije srednjovjekovne katoličke građevine oštećivane su, razbijane, nagrđivane, oskvrnjivane s najvećom mogućom pobožnošću.

Kongregacija je na crkvama oblikovala iste izrasline kao i na vjeri. Srce Isusovo – od mramora, bronce i pozlaćenog drva — u crkvama se najčešće pojavljivalo u obliku male kapele – obojane, pozlaćene, tajanstvene, sjetne, pune bucmastih anđela, ljepušne, otmjene, okrugle i bez neposrednog osvjetljenja, poput kapele u Saint-Sulpiceu. U Francuskoj ne postoji katedrala ni župna crkva uz koju bilo sprijeda bilo sa strane nije nikla kapela takve vrste. Ta je kapela za crkve bila poput bolesti. Ona je poput bradavice na zidu crkve Saint-Acheul.

Nakon Srpanjskog prevrata oskvrnuća se nastavljaju, još zlokobnija i smrtonosnija i s drugim izlikama. Nakon pobožnog izgovora slijedio je nacionalni, liberalni, domoljubni, filozofski, volterovski. Spomenik se više ne restaurira, ne oštećuje, ne nagrđuje — sada ga se ruši. I za to postoje valjani razlozi. Crkva jednako fanatizam; donjon jednako feudalizam. Neki se spomenik prokaže, iznakazi se hrpa kamenih blokova, napravi se pokolj ruina. Naše jadne crkve jedva se uspijevaju spasiti stavljajući trobojnu kokardu. U Francuskoj ne postoji nijedna crkva Notre-Dame, ma kako golema, cijenjena, krasna, neutralna, povijesna, tiha i veličanstvena bila, koja za uhom nema zataknutu malu trobojnu zastavu. Katkad se neka divna crkva spasi kad se na nju stavi natpis: Gradska vijećnica. Ništa kod nas nije manje popularno od ovih građevina koje je sagradio narod i koje su za narod sagrađene. Ljuti smo na njih zbog svih onih zločina iz prošlih vremena kojima su bile svjedoci. Željeli bismo izbrisati sve iz naše povijesti. Pustošimo, pretvaramo u prah, uništavamo, rušimo vođeni nacionalnim idejama. U želji da budemo dobri Francuzi postajemo izvrsni tuđinci.

Postoji određeni broj ljudi koji se gnušaju svega što je pomalo banalno u krasnom srpanjskom patosu i koji rušiteljima plješću zbog drugih razloga, učenih i važnih, ekonomskih i bankarskih.

– Čemu služe ovi spomenici? – kažu oni. Njihovo održavanje stoji – i to je sve. Srušite ih i prodajte materijal. Tako ste uvijek na dobitku. – Gledano sa sasvim ekonomskog stajališta to je razmišljanje loše. Već smo prije rekli da su ovi spomenici kapital. Mnogi među njima, čija slava privlači bogate strance u Francusku, donose zemlji puno više nego što su stajali. Rušenjem bismo zemlju lišili prihoda.

Ali ostavimo se ovog suhoparnog gledišta i razmišljajmo na višoj razini. Od kada se u srcu civilizacije usuđujemo propitivati umjetnost o njenoj korisnosti? Prokleti bili ako ne znate čemu umjetnost služi! Ništa vam više nemamo za reći. Hajde! Uništavajte! Koristite! Radite lomljeni kamen od pariške Notre-Dame. Radite velike kovanice od stupa Vendôme.[18]Kolumnu na trgu Vendôme dao je podići Napoleon u spomen na Bitku kod Austerlitza 1805. godine. Spomenik je građen od 1806. do 1810. Spiralni reljefni prikazi podsjećaju na Trajanovu kolumnu u … Continue reading

Neki drugi ljudi prihvaćaju umjetnost i drže do nje; ali, prema njihovim riječima, srednjovjekovni spomenici su konstrukcije lošeg ukusa, barbarska djela, građevinske nakaze koje treba što brže i što pomnije srušiti. Ni njima nemamo odgovora. S njima smo završili. Zemlja se okreće, svijet nastavlja svoj hod i nakon njih; njihove predrasude pripadaju nekom drugom stoljeću; oni više nisu naraštaj kojeg sunce grije. Jer, nužno je, ponovimo, da se sve uši naviknu na ono što ćemo reći i neprestano ponavljati: u isto vrijeme kada je izvršen slavni politički prevrat u društvu, izvršen je i sjajni intelektualni prevrat u umjetnosti. Ima već dvadeset i pet godina kako su to Charles Nodier i Mme de Staël[19]Madame de Staël (Anne-Louise Germaine Necker, de Staël-Holstein, 1766-1817), švicarska književnica, autorica utjecajnog djela De l’Allemagne iz 1810. godine. navijestili Francuskoj; i ako je dopušteno da nakon tih slavnih imena navedemo i jedno nepoznato, dodat ćemo da se već četrnaest godina i mi borimo za taj prevrat. Sada je on okončan. Smiješni dvoboj klasičara i romantičara riješio se sam od sebe, na kraju su svi bili istog mišljenja. Nema više pitanja. Sve što ima budućnost ostaje za budućnost. Još uvijek se u dnu nekih kolegijskih soba za posjete, u polutami akademija poneki dobri stari đaci u svom kutu igraju s poetikama i metodama nekih drugih vremena; jedni su pjesnici, drugi arhitekti; pjesnici se zabavljaju s tri jedinstva, arhitekti s pet redova; jedni traljavo oblikuju gips slijedeći Vignolu,[20]Jacopo Barozzi da Vignola (1507-1573), talijanski renesansni arhitekt i teoretičar arhitekture, autor traktata Regola delli cinque ordini d’architettura iz 1563. Svrgavanje klasicizma 1830-ih … Continue reading drugi klepaju stihove slijedeći Boileaua.[21]Nicolas Boileau-Despréaux (1636-1711), franc. pisac i kritičar, autor Satira, Réflexions critiques sur Longin i utjecajne rasprave L’Art poétique iz 1674.

To je vrijedno poštovanja. Ne govorimo više o tome.
Međutim, u ovom potpunom preporodu umjetnosti i kritike predmet srednjovjekovne arhitekture po prvi je put u tri stoljeća ozbiljno zastupan i odnio je pobjedu istovremeno kad i opći interesi; pobijedio je zahvaljujući svim znanstvenim razlozima, svim povijesnim razlozima, svim umjetničkim razlozima, zahvaljujući umu, mašti i srcu. Ne vraćajmo se stoga na spor koji je riješen i to dobro riješen; i recimo glasno vladi, općinama, pojedincima da su odgovorni za sve nacionalne spomenike koje slučaj stavi u njihove ruke. Budućnosti smo dužni položiti račune o prošlosti. Posteri, posteri, vestra res agitur.[22]Hugo ovdje navodi prva dva retka komemorativnog natpisa iz Porticija kraj Napulja (Potomci, vaša je sudbina ispunjena) koji je u sjećanje na veliku erupciju Vezuva 1631. podigao markiz Antonio … Continue reading

Kad je riječ o građevinama koja nam grade za one koje su nam srušili, ne pristajemo na zamjenu, ne želimo ih. One su loše. Autor ovih redaka stoji iza svega što je na drugom mjestu rekao o suvremenim spomenicima današnjeg Pariza. Ne nalazi blažih riječi ni za spomenike koji se upravo grade. Što nam vrijede tri-četiri male četvrtaste crkvice koje kukavno gradite tu i tamo! Pustite da se stropošta vaša ruina s Quai d’Orsaya s teškim lukovima i ružnim, tankim stupovima! Pustite da se stropošta vaša palača Zastupničkog doma koja nije bolje ni zaslužila! Nije li uvreda da se na mjestu zvanom Umjetnička akademija nalazi ta hibridna i odvratna konstrukcija čiji je nacrt tako dugo nagrđivao zabat susjedne kuće, rasprostirući drsko svoju nagost i ružnoću pokraj divnog pročelja dvorca Gaillon? Zar smo pali na tako niske grane da se bezrezervno moramo diviti pariškim mitnicama? Postoji li na svijetu išta grbavije i rahitičnije od vašeg pokajničkog spomenika (a da, što on doista okajava?) iz Ulice Richelieu? Nije li krasna stvar, doista, da vaša Madeleine,[23]Klasicistička crkva La Madeleine, izgrađena prema projektu arhitekta Pierre-Alexandre Vignona od 1806. do 1828. godine u središtu Pariza. taj drugi svezak Burze, svojim teškim timpanom satire tanku kolonadu? Oh, tko će me osloboditi kolonada?
Molim vas, bolje koristite naše milijune!

Ne koristite ih da biste dovršili Louvre. Željeli biste završiti zatvaranjem onog što zovete paralelogram Louvrea. Ali obavješćujemo vas da je taj paralelogram u stvari trapez, a za jedan trapez to je ipak previše novca. Osim toga, vidite, Louvre, osim dijelova iz renesanse, nije lijep. Premda spomenici iz 17. stoljeća vrijede više od onih iz 18., a naročito od onih iz 19. stoljeća, ne treba im se svima diviti niti nastaviti na njima raditi kao da na to imamo božansko pravo. Ma kako uglađeno izgledali, ma kako otmjena bila njihova vanjština, spomenici iz vremena Luja XIV. su poput njegove djece. Ima puno kopiladi.
Louvre, čiji se prozori usijecaju u arhitrav, jedno je od njih.

Ako je istina, a mi u to vjerujemo, da je arhitektura jedina umjetnost koja više nema budućnosti,[24]Rano očitovanje sumnje u kreativne potencijale arhitektonske invencije 19. stoljeća, koje je među pobornicima konzerviranja zadržano više od stoljeća. iskoristite vaše milijune za konzerviranje, održavanje i produljenje vijeka nacionalnih i povijesnih spomenika koji pripadaju državi i za otkup onih koji su vlasništvo pojedinaca. Otkupnina će biti skromna. Dobit ćete ih jeftino. Neki bi vlasnik neznalica prodao Partenon po cijeni kamena.
Popravite te lijepe i dostojanstvene građevine! Popravite ih brižno, pametno, s mjerom. Okruženi ste učenim ljudima i ljudima od ukusa koji će vas voditi u tom poslu. Prije svega, arhitekt restaurator mora biti umjeren u svojim zamislima, mora podrobno proučiti prirodu svake građevine imajući u vidu stoljeća i podneblja.[25]Hugo anticipira restauratorsku teoriju, razvijenu od 1840-ih godina u krugu Eugene-Emanuela Viollet-le-Duca, Jean-Baptistea Lassusa i Prospera Mériméea, koji su se zalagali za istraživanje … Continue reading Neka pronikne u opću i posebnu crtu spomenika koji mu je povjeren i neka vješto spoji svoj talent s talentom starog arhitekta.[26]Viollet-le-Duc je u svojoj natuknici o restauriranju, objavljenoj 1866, pisao o „pronicanju“ i „spajanju“: arhitekt zadužen za restauriranje mora prodrijeti u stil svojstven spomeniku čije … Continue reading

Općinstvo je pod vašim skrbništvom, zabranite im da ruše!
Kad su u pitanju pojedinci, vlasnici koji su ustrajni u nakani da ruše, neka im to zakon zabrani; neka njihovo vlasništvo bude procijenjeno, plaćeno i dodijeljeno državi. Dopustite nam da ponovimo ono što smo o ovoj temi rekli 1825.: »Treba zaustaviti malj koji unakažava lice ove zemlje. Za to bi bio dovoljan jedan zakon; neka se napiše. Ma kakva bila vlasnička prava, ne smije se dopustiti da ti sramotni spekulanti kojima je osjećaj časti zamagljen vlastitim interesima uništavaju povijesne i spomeničke građevine; ti slaboumni bijednici čak i ne shvaćaju da su barbari! U svakoj građevini postoje dva elementa: njena upotreba i njena ljepota. Njena upotreba pripada vlasniku, njena ljepota svima; ako je ruši, vlasnik prekoračuje svoja prava«.
Ovo je pitanje od općeg interesa, od nacionalnog interesa. Svaki put kada opći interes podigne glas, zakon će utišati štektanje privatnog interesa. Privatno vlasništvo često je postajalo i danas često postaje vlasništvo društvene zajednice. Silom od vas kupuju zemlju kako bi na njoj napravili trg, kuću kako bi od nje napravili konačište.

Ako je potreban zakon, ponovimo, neka se donese. Čujemo prigovore koji se podižu sa svih strana: Da li zastupnički domovi imaju vremena? – Zakon radi takve sitnice!
Takve sitnice!

Kako molim! Imamo četrdeset i četiri tisuće zakona s kojima ne znamo što bismo, četrdeset i četiri tisuće zakona od kojih jedva da je deset dobrih. Svake godine kada domovi uđu u sezonu parenja legu na stotine zakona, a u leglu budu najviše dva ili tri sposobna za život. Zakoni se donose o svemu, za sve, protiv svega, povodom svega. Zakon se donosi i za prijenos kutija nekog ministarstva s jedne strane ulice Grenelle na drugu. A za zakon za spomenike, zakon za umjetnost, zakon za francuski narod, zakon za sjećanja, zakon za katedrale, zakon za najveće plodove ljudskog uma, zakon za kolektivno djelo naših očeva, zakon za povijest, zakon za ono što smo nepovratno uništili, zakon za ono što je jednom narodu nakon budućnosti najsvetije, zakon za prošlost, upravo za taj zakon, dobar, odličan, svet, koristan, neophodan, nužan, hitan, nemamo vremena, njega nećemo napisati!
Smiješno! Smiješno! Smiješno!

Izvori ilustracija:

Pri vrhu stranice: Achille Devéria, Portret Victora Hugoa, 1829. https://en.wikipedia.org/wiki/File:Achille_Dev%C3%A9ria,_Victor_Hugo,_1829,_NGA_208390.jpg

Slika 1: Pierre Joseph Lafontaine, Alexandre Lenoir protivi se razaranju groba Luja XII u crkvi Saint-Denis, 1793. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Alexandre_Lenoir.jpg

Slika 2: Dvorac Blois, fotografija iz 19. stoljeća. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b6903287d.r=blois%20chateau?rk=257512;0

Slika 3: Jean-Baptiste Lallemand, Katedrala u Autunu, kolorirani crtež s kraja 18. stoljeća. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b7742570p.r=autun%20cathedrale?rk=21459;2

Slika 4: Dvorac Chambord, fotografija iz 1856. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b69026632?rk=193134;0

Slika 5: Opatijska crkva u Jumiègesu, kolorirani crtež nepoznatog autora, 1849. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b7740684f/f1.item.r=Jumi%C3%A8ges

Slika 6: Grafički prikaz kule Luja IV. Prekomorskog iz 19. stoljeća. https://picclick.fr/Tour-de-Louis-IV-dOutremer-%C3%A0-Laon-reine-324416894639.html#&gid=1&pid=1

Slika 7: Ruševine opatijske crkve Saint-Bertin u Saint-Omeru. Razglednica iz prve polovine 20. stoljeća. https://bibliotheque-numerique.bibliotheque-agglo-stomer.fr/viewer/19420/?offset=#page=1&viewer=picture&o=&n=0&q=

Slika 8: Toranj Saint-Jacques de la Boucherie u Parizu, fotografija Gustavea Le Graya iz 1859. https://www.wikiwand.com/en/Tour_Saint-Jacques

Slika 9: Baza Napoleonove kolumne na pariškom trgu Vendome. Snimio Peter Rivera. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Base_of_the_Vendome_column_showing_Napoleon%27s_victories,_Paris.jpg

Hugoov tekst objavljen je u antologiji Anatomija povijesnoga spomenika u izdanju Instituta za povijest umjetnosti, Zagreb 2006. Priredio Marko Špikić.

References

References
↑1 Guerre aux démolisseurs, iz Victor Hugo, Oeuvres complètes. Philosophie I, 1819-1834, Littérature et philosophie mêlées, Paris 1882, 315-342. S francuskoga prevela Sanja Šoštarić.
↑2 Charles Nodier (1780-1844), književnik i bibliofil. Od 1814. urednik Journal des Débats. Justin Taylor (1789-1879), ilustrator izdanja Voyages pittoresques.
↑3 Godine 1820. prikupljeno je 1 542.008 franaka za otkup dvorca Chambord od njegove vlasnice, udovice de Berther koja ga više nije mogla održavati. Dvorac je poklonjen sinu vojvode od Berrija koji se nije pokazao nimalo boljim gospodarom. Taj je dar izazvao brojne polemike u Francuskoj (prim. Sanje Šoštarić).
↑4 Lord Elgin, Thomas Bruce (1766-1841), britanski plemić i diplomat. Engleski veleposlanik pri Otomanskom Carstvu od 1799. do 1803, poznat po odnošenju skulptura s atenskog Partenona u Englesku.
↑5 Lat. O, sramote!
↑6 Hugo navodi riječi Katona Cenzora (234-149. pr. Kr.) izgovorene u Rimskom senatu ususret Trećem punskom ratu.
↑7 Dio stihova iz Vergilijeve Eneide 2.325-326. U hrvatskom prepjevu Bratoljuba Klaića riječi Panteja Eneji zvuče: a ovo je bivša nam Troja, / propade silna joj slava.
↑8 Karlizam: konzervativni politički pokret (carlismo), razvijen dvadesetih godina 19. stoljeća, a u idućem desetljeću dobio je potporu španjolskoga kralja Ferdinanda VII. Karlosa Marije.
↑9 Nećemo navesti ime autora pisma budući da za to nismo dobili njegovo formalno odobrenje, ali zadržat ćemo ga u pričuvi, kao jamstvo. Držali smo da treba izostaviti i dijelove pisma u kojima je njegov potpisnik pretjerano blagonaklono izrazio svoju simpatiju prema nama osobno. (Hugoova izvorna bilješka).
↑10 Riječ je o političkim dnevnim novinama bonapartista i protuklerikalaca, osnovan 1815. godine.
↑11 Boj žaba i miševa, grčki parodijski ep u tristotinjak heksametara nepoznatoga pisca.
↑12 Ludovic Vitet (1802-1873), francuski književnik i političar, Hugoov vršnjak, od 1830. prvi Glavni nadzornik spomenika (Inspector général des monuments) unutar Ministarstva unutarnjih poslova pod upravom Françoisa Guizota. Njegovo izvješće o stanju spomenika iz 1831. često je navođeno djelo, a Hugo ga koristi u svojoj filipici.
↑13 Karlo X. (Karl Filip, 1757-1836), francuski kralj od 1824. do 1830. godine.
↑14 Park je stradao u opsadi prevratničkog mnoštva koncem srpnja 1830. godine.
↑15 André Le Nôtre (1613-1700), vrtni arhitekt Luja XIV, planirao vrtove Versaillesa, dvoraca Vaux-le-Vicomte, Chantilly i Fontainebleau te vrt Tuileries.
↑16 U razdoblju između 1784. i 1787. godine arhitekt Claude-Nicolas Ledoux izgradio je vi{e od 50 pari{kih mitnica (barrières de Paris). Riječ je o bedemu visokom 4 metra i dugačkom 24 kilometara s paviljonima u kojima su se naplaćivale pristojbe na robu unesenu u grad. Taj je zid izazvao negodovanje stanovnika Pariza. Nakon Revolucije preostale su samo četiri mitnice, a jedna od njih je Barrière du Trône.
↑17 Claude Perrault (1613-1688), franc. arhitekt. Graditelj istočnoga pročelja Louvrea (Colonnade), skupa s Le Vauom i Le Brunom. Preveo Vitruvija (1673.) i sastavio raspravu o pet arhitektonskih redova 1683. godine.
↑18 Kolumnu na trgu Vendôme dao je podići Napoleon u spomen na Bitku kod Austerlitza 1805. godine. Spomenik je građen od 1806. do 1810. Spiralni reljefni prikazi podsjećaju na Trajanovu kolumnu u Rimu, a djelo su tridesetorice kipara, a izrađen je pretapanjem neprijateljskih topova zarobljenih u spomenutoj bitci. Na vrhu je smještena statuta Napoleona, djelo kipara Antoinea-Denisa Chaudeta. Statuu su 1816. neuspješno pokušali porušiti. U doba burbonske restauracije statua je skinuta i pretopljena, da bi je nakon 1830. kralj Luj Filip vratio na izvorno mjesto. Sredinom svibnja 1871. kolumnu su porušili pristaše Pariške komune, a nakon gušenja komune kolumna je do 1874. godine restaurirana.
↑19 Madame de Staël (Anne-Louise Germaine Necker, de Staël-Holstein, 1766-1817), švicarska književnica, autorica utjecajnog djela De l’Allemagne iz 1810. godine.
↑20 Jacopo Barozzi da Vignola (1507-1573), talijanski renesansni arhitekt i teoretičar arhitekture, autor traktata Regola delli cinque ordini d’architettura iz 1563. Svrgavanje klasicizma 1830-ih godina ticalo se i odricanja od renesansne predaje kulta antike, što se osjetilo i u Austrijskom Carstvu, gdje je na svojim bečkim predavanjima arhitekt i restaurator Pietro Nobile imao sve manje poklonika.
↑21 Nicolas Boileau-Despréaux (1636-1711), franc. pisac i kritičar, autor Satira, Réflexions critiques sur Longin i utjecajne rasprave L’Art poétique iz 1674.
↑22 Hugo ovdje navodi prva dva retka komemorativnog natpisa iz Porticija kraj Napulja (Potomci, vaša je sudbina ispunjena) koji je u sjećanje na veliku erupciju Vezuva 1631. podigao markiz Antonio Suarez.
↑23 Klasicistička crkva La Madeleine, izgrađena prema projektu arhitekta Pierre-Alexandre Vignona od 1806. do 1828. godine u središtu Pariza.
↑24 Rano očitovanje sumnje u kreativne potencijale arhitektonske invencije 19. stoljeća, koje je među pobornicima konzerviranja zadržano više od stoljeća.
↑25 Hugo anticipira restauratorsku teoriju, razvijenu od 1840-ih godina u krugu Eugene-Emanuela Viollet-le-Duca, Jean-Baptistea Lassusa i Prospera Mériméea, koji su se zalagali za istraživanje povijesti nacionalnih spomenika, osobito crkvenih i feudalnih, uvodeći i načela hipoteze i analogije u njihovu stilskom restauriranju.
↑26 Viollet-le-Duc je u svojoj natuknici o restauriranju, objavljenoj 1866, pisao o „pronicanju“ i „spajanju“: arhitekt zadužen za restauriranje mora prodrijeti u stil svojstven spomeniku čije mu je restauriranje povjereno.