Dvořák, Katekizam zaštite spomenika

by manensin Teorija - Theoryon Posted on

Katekizam zaštite spomenika[1]Katechismus der Denkmalpflege, Verlag von Julius Bard, Wien 1918. S njemačkoga prevela Jasenka Mirenić Bačić.

Max Dvořák

UVOD

Što je zaštita spomenika?

Neka to objasni jedan primjer.

Tko je gradić N. posjetio prije tridesetak godina mogao je nemalo uživati u dražesnoj slici lijepoga starog mjesta. Središte je tvorila od starosti posivjela gotička župna crkva s baroknim tornjem i lijepom baroknom unutrašnjošću, svečana i privlačna, tisućstruko povezana s  uspomenama.

A tko je imao vremena i volje, mogao je u crkvi pobliže razgledati mnoge lijepe stvari: stare slike, umjetnički izdjelane oltare, raskošne paramente, ukrašene zlatne i srebrne predmete pohranjene u sakristiji.

Od crkve se, kroz metež starih malih kućica zbog kojih se visoka crkva činila još impozantnijom, prilazilo ugodnom gradskom trgu na kojem se čovjek mogao diviti dostojanstvenoj vijećnici iz 17. stoljeća s prijaznim lukovičastim tornjem. Na nju su se nadovezivale prostrane građanske kuće, bez lažnih i suvišnih ukrasa, a ipak pristale, sve s trijemovima i ograničene visine, smjerno se podređujući općoj slici trga koja je svojim zatvorenim jedinstvom, unatoč različitu vremenu nastanka kuća, u svakom za umjetnost osjetljivu promatraču morala izazvati osjećaj umjetničke harmonije, a u svakom osjetljivu čovjeku uopće, osjećaje slične onima što ih pobuđuju prijazni prostori neke stare obiteljske kuće. Gradić je bio opasan polurazrušenim penjačicama obraslim zidinama uz koje je vodilo prostrano i raznoliko šetalište i koje, prekinute četirima dojmljivim gradskim vratima, nuđahu krajnje slikovit izgled.

Gradić koji je vidio prije trideset godina posjetilac bi danas jedva mogao prepoznati.

Stara je župna crkva „restaurirana“. Barokni je toranj odstranjen i zamijenjen novim lažnogotičkim koji u sliku grada pristaje kao strašilo u ružičnjak. Krasni su oltari izbačeni pod izlikom da nisu u skladu sa stilom crkve te nadomješteni nezgrapnom, neukusnom, navodno gotičkom, no uistinu neskladnom tvorničkom robom. Nekoć jednostavno obijeljeni zidovi pokriveni su sada kričavim bojama i besmislenim ornamentima, te je tako unutrašnjosti crkve oduzet posljednji trag oblikovanja dostojnog uzvišene svrhe; a kad sam crkvenjaka upitao za staro misno ruho i zlatarske radove, smeten mu je izraz odao da su odavno unovčeni kod nekog trgovca antikvitetima.

No pustošenje je bilo još mnogo gore u susjedstvu crkve. Stare su kućice sravnjene sa zemljom i nadomještene takozvanim parkom u kojem je venulo nekoliko zakržljalih grmova. Čak je i nekoć tako impozantna crkva u toj okolici izgledala jadno i čemerno.

Tako je to išlo i dalje.

Demolirana je dragocjena stara vijećnica, oslobodivši mjesto novogradnji – nečemu između vojarne i sajamskog šatora. Dobre građanske kuće morale su ustuknuti pred odurnim najamnim i robnim kućama, navrat-nanos sagrađenim od jeftina materijala i prema knjigama predložaka bez truna umjetničkog osjećaja. Gradska su vrata, pod izlikom da ometaju – nepostojeći – promet uklonjena, gradske zidine porušene kako bi se grad jednom – možda za stotinu godina – mogao širiti. I tako je bez primjerena umjetničkog nadomjestka, od negdašnje ljepote gradića ostalo vrlo malo.

Zadaća zaštite spomenika jest spriječiti takve gubitke i pustošenja.

TEMELJNA NAČELA, DUŽNOSTI I SAVJETI

I. OPASNOSTI KOJE PRIJETE STARIM SPOMENICIMA

Najvažnija zadaća zaštite spomenika jest očuvanje starih spomenika.

Premda zlonamjernog, besmislenog općeg mahnitanja protiv svjedočanstava prošlosti, nekoć uobičajenog u ratovima i revolucijama, a protiv kojega je u prošlom stoljeću osnovana javna zaštita spomenika, više nema, ipak su opasnosti koje prijete starom umjetničkom blagu još  uvijek veoma velike.

One počivaju:

1. na neznanju i indolenciji,

2. na pohlepi i prijevari,

3. na pogrešno shvaćenim idejama napretka i zahtjevima sadašnjice,

4. na neumjesnoj težnji za uljepšavanjem i obnovom, na umjetničkoj neobrazovanosti ili izopačenoj obrazovanosti.

Ti najvažniji uzroci iz kojih proizlazi neprekidan gubitak starih umjetničkih djela nisu samo zablude pojedinaca, nego su opća pojava koju valja pobliže osvijetliti.

  1. Uništavanje ili unakazivanje starih umjetničkih djela zbog neznanja i indolencije

Posvuda se, nažalost, možemo osvjedočiti koliko su velike štete koje strašno neznanje iz godine u godinu nanosi stanju spomenika. Prošla su, hvala Bogu, vremena kad su se stari arhivi prodavali trgovcu kao papir za zamatanje, jer je smisao za vrijednost starih isprava prodro u najšire slojeve. No kako smo još uvijek daleko od toga na području stare umjetnosti! Nijedan muzej svijeta nije tako velik da bi mogao primiti sav onaj stari crkveni namještaj, oltare, kućišta orgulja, propovjedaonice, korske klupe i slike koji su u Austriji u posljednjim desetljećima zbog ignorancije spaljeni ili prodani staretinaru. Stare se statue još uvijek razbijaju ili izbacuju iz crkava, zidne se slike otucavaju sa zidova ili se nakon nalaženja ponovno prebjeljuju, stare se gradske zidine koriste kao kamenolom, a lijepe, dobro očuvane zgrade, bunari, pilovi bezrazložno se razaraju. Beskrajan bi bio popis svih starih umjetničkih djela koja su posljednjih godina u Austriji uništena zbog nerazumijevanja.

To može biti čudno, pomisli li se na sve ono što je u posljednjih gotovo stotinu godina učinjeno za širenje znanja o povijesti umjetnosti. Povijesnoumjetničko znanje nedvojbeno znatno pridonosi upravljanju pozornosti na stara umjetnička djela, no ono samo ipak nije dovoljno. U svakoga ga čovjeka ne možemo pretpostaviti, ono, razumljivo, mora biti više-manje općenite prirode i ne može se protegnuti na sve tvorevine lokalne umjetnosti čija se povijest često još ni ne poznaje.

Ipak, ono što se posvuda može probuditi, što svatko, ako samo ima dobru volju, može usvojiti bez posebnih studija ili specijalističkih znanja, jest poštivanje svega povijesnog. Nije to samo pitanje znanja, zapravo to i nije pitanje stručnoga znanja nego opće naobrazbe duha i karaktera. Ljudi koji nogama gaze i u smeće bacaju uspomene na roditelje ili praroditelje, bile one dragocjene ili skromne, grubi su i bezosjećajni, a ujedno i neprijatelji svoje obitelji, jer uništavaju jasna svjedočanstva čuvstava na kojima počiva sve ono što čovjekovu postojanju unutar obiteljskog života daruje viši duševni sadržaj.

A drukčije nije ni sa svim onim što je u velikim religioznim, državnim ili nacionalnim zajednicama, u crkvi i gradu, u zemlji i carstvu sposobno da održi ili probudi uspomenu na historijsku prošlost i zajedništvo. To su u prvom redu umjetnička djela, vidljiv izraz onoga što u osjećajnu životu i mašti povezuje sadašnjost s prošlošću, te baština, poštivanje koje je moralna dužnost što treba svakom prijeći u tijelo i krv poput poštivanja tuđeg vlasništva. Svećenik koji bezrazložno uništava djela stare crkvene umjetnosti ne ogrešuje se samo o umjetnost i znanost, nego ujedno potkopava ćudoredne snage koje pripadaju najvažnijim potpornjima religioznog života. S jednim se starim oltarom, s jednom starom kapelom gube i tisućstruke uspomene koje su stanovnicima sela i grada bile svete pružajući im nutarnje uporište u životnim olujama. A slično tome, sa starim vijećnicama, gradskim vratima, trgovima također propadaju bogati izvori zajedništva i ljubavi prema domovini te je onaj koji  takve spomenike uništava neprijatelj svojega rodnog grada i svoje domovine. On šteti zajednici, jer javna umjetnička djela nisu stvorena samo za ovog ili onog čovjeka, a umjetnička vrijednost, slikovitost, uspomene ili drugi osjećajni sadržaji koje ona utjelovljuju, zajedničko su dobro ne manje od djela velikih pjesnika ili znanstvenih dostignuća.

Od  svakog obrazovanog čovjeka valja zahtijevati da to zna.

Osim nerazumna ili zlonamjerna uništavanja, najveću štetu starim spomenicima još uvijek nanosi i indolentno zapuštanje. Kako se često lijepe stare slike ili statue doduše ne uništavaju, ali se iz crkve izbacuju na tavan, u ropotarnicu, u vlažan podrum, gdje ih čađa i prašina ili vlaga brzo uništavaju! Stare su građevine, kipovi, oltari u kojima bi mogli uživati još mnogi naraštaji, nažalost prerano uništeni samo zato što su iz tupe ravnodušnosti propušteni najjednostavniji postupci zaštite od razornih utjecaja ili pak popravci početnih šteta.  Kako je mnogo crkava gdje odozdol prodire podzemna voda a odozgor kroz oštećen krov kiša, gdje trunu krovne grede, gdje se nikada ne prozračuje tako da posvuda buja plijesan, gdje se oltari raspadaju a da nitko ne pomišlja učvrstiti olabavljene dijelove, gdje oltarne slike poput zastava lepršaju u okvirima nagorijevajući od oltarskih svijeća! Ono što se već iz gospodarskih razloga ne bi trpjelo u nekom donekle sređenom kućanstvu, često se nalazi u kućama Božjim, a ako je riječ o građevinama i djelima likovne umjetnosti koja više nisu u uporabi, za njihov se spas od propasti i razaranja često ne čini ništa.

I to je neoprostiva povreda dužnosti.

  1. Oštećivanje starih spomenika zbog pohlepe i prijevare

Ne manja opasnost za stare spomenike jest lakomost i gramzivost – danas kudikamo više nego u prošlosti. U prijašnjim su se stoljećima stari spomenici uništavali uglavnom zbog materijala, pa su se, na primjer, građevine iskorištavale kao kamenolomi, statue razbijale da bi se palilo vapno, zlatarski radovi topili. No danas se to zbiva tek iznimno, manje stoga što se stara umjetnička djela više cijene, a više zbog iskustva da se iz njih može izvući mnogo veća materijalna dobit ako se prodaju trgovcu ili sakupljaču.

Lako je objašnjiva pojava da s uvjerenjem u umjetničku ili historijsku vrijednost starih umjetničkih djela raste i težnja za njihovim posjedovanjem, s razloga uživanja ili, češće, tašta i častohlepna hvalisanja. To nije ništa novo, budući da su sakupljači već u 17. i 18. stoljeću za stara umjetnička djela plaćali veoma visoke cijene, no pritom se radilo tek o nekolicini sakupljača i o relativno malom broju umjetničkih djela, i to poglavito o izoliranim predmetima koji su već dugo kolali tržištem. Ali od prošlog je stoljeća trgovina antikvitetima dosegla takav opseg i oblik da je postala jedna od najvećih opasnosti za staro umjetničko dobro. Predmeti koji normalnim putem dospijevaju na tržište više nisu dovoljni, pa trgovci sustavno pljačkaju staru zavičajnu umjetnost. Na djelu su poglavito dva uzroka. Jedan leži u tome što zemlje i predjeli koji su, poput Amerike ali i pojedinih dijelova Europe, imali slab ili nikakav udio u umjetničkom razvitku, žele stjecanjem stranog, negdje drugdje nastalog umjetničkog blaga, sebi priskrbiti veće kulturno značenje. Drugi valja tražiti u tome što se društvene klase i pojedinci, posvuda se nenadano obogativši industrijom i trgovinom, po svaku cijenu žele domoći starih umjetničkih dobara koja dotad nisu posjedovali, kako bi uz danas toliko cijenjena remek-djela stare umjetnosti svojem imetku pribavili odgovarajući izvanjski sjaj.

No to je dovelo do toga da su stara umjetnička djela postala predmetima spekulacije, s komercijalnom vrijednošću koja se ravna prema trenutačnoj potražnji. S umjetničkim predmetima koji su upravo u modi ne tjera se samo besprimjerna prljava trgovina od koje profit imaju samo trgovci, nego se, jer zaliha nije dovoljna, primjenjuju sva sredstva: nagovaranje, lukavstvo, prijevare i nasilje, kako bi se vlasnicima ili čuvarima starih umjetničkih djela najrazličitijim obmanama izmamila ta skupocjena dobra. Mnoštvo agenata iz godine u godinu pročešljava zemlju, primjenjujući najrazličitije trikove za postignuće svoje svrhe. Oni znaju kada će se obavljati vizitacije crkava, pa neiskusnog dušobrižnika uvjeravaju da mora, kako bi dostojno primio crkvenog dostojanstvenika, očistiti kuću Božju od sve stareži koju bi oni iz osobite usluge bili skloni otkupiti. Ili navode rodoljubne razloge tvrdeći da po nalogu muzeja i uglednih sakupljača dobavljaju umjetnička djela.

A kad im uspije da iskorijene i odvuku ovo ili ono umjetničko djelo, tek tada odista započinje lihva. Primjenjuje se čitav registar reklame, a i cijene se umjetno povisuju kao kod burzovne spekulacije; jednako se varaju izvorni vlasnik umjetničkog djela, posljednji vlasnik i javnost. Prodavanje starih umjetničkih djela nije dostojno Crkve, ona time potkopava svoj autoritet i idealno poslanje ništa manje nego kad bi trgovala religioznom tradicijom. Taj nedostatak pijeteta ujedno je i simonija, tj. nedopuštena prodaja sakralnih dobara radi osobnih koristi, a gotovo je uvijek i neodgovorna povreda crkvenog imetka. Poput prodavača, većinom je oštećen i kupac, ne samo zato što se na njemu posrednici obogaćuju i vuku ga za nos, nego i zato što on u brojnim slučajevima, protivno svom uvjerenju, ne postupa kao prijatelj nego kao neprijatelj umjetnosti, budući da umjetničkim djelima otima znatan dio njihove vrijednosti vezane uz nastajalište ili odredište. A podupirući suludo i demoralizirajuće podizanje cijena kriv je što umjetnošću bogata mjesta i čitave zemlje danas pljačkaju trgovci više nego nekoć ratničke bande, u umjetničkom ih pogledu postupno pretvarajući u tužne pustinje.

Sprečavati to prema mogućnostima dužnost je svakog čovjeka kojemu domoljublje i kultura nisu prazne riječi.

  1. Razaranje starih umjetničkih djela zbog pogrešno shvaćenih ideja napretka i zahtjeva sadašnjice

Ne manju nevolju stvara navodna suprotnost između napretka i starih spomenika.

Stara se umjetnička djela još uvijek često uništavaju samo zato što su stara i što se drže nedostojnima „novog vremena“. U prošlom je stoljeću bilo često, a ni danas još nije iščezlo mišljenje da je nepoštivanje starih spomenika pitanje napretka i dokaz slobodoumna i pukoljubiva stava. U nekim se krugovima držalo i drži upravo građanskom dužnošću i vrlinom da se po mogućnosti okonča s tom „starudijom“ i odstrani sve što podsjeća na prošlost, na prijašnje političke, društvene ili crkvene prilike ili čak samo na umjetnošću prožet način života kojeg se tragovi doživljavaju kao neugodan prijekor. Često su se iz političkih ili drugih stranačkih razloga razbijali ili uklanjali stari grbovi, statue svetaca, kamena znamenja, a stare se gradske zidine, tornjevi, vrtovi razarali samo stoga što se vjerovalo da se time dokazuje „korak s vremenom“. No uistinu se takvim vandalizmima dokazuju samo neobrazovanost i kulturna zaostalost.

Još su se češće pojedini spomenici, pa čak i cijeli gradovi žrtvovali i žrtvuju navodnim zahtjevima vremena. Preobrazba života na jednoj novoj tehničkoj osnovi, koja traje otprilike sto godina, dovela je do idolopoklonstva tehničkim novotarijama uslijed kojeg ne samo da iščezavaju svi drugi obziri, nego koje često premašuje i ono što je u posve tehničkom smislu korisno i oportuno.

Sigurno je točno da stare kuće možda nisu samo neudobne nego i nehigijenske. Pa ipak, redom ih rušiti nije ni potrebno ni razborito, jer se uz razmjerno male žrtve mogu preurediti po svim pravilima udobnosti i zdravlja, i jer možda posjeduju prednosti koje se kod novogradnji ili uopće ne postižu ili postižu samo uz veliki trošak. Lijepi, prostrani, solidno građeni stari stambeni prostori u novogradnjama su veoma često nadomješteni tijesnim i skučenim, ne stanovima, nego zatvorima tankih zidova koji ne pružaju zaštitu od hladnoće i vrućine, a stara velika prijazna dvorišta s drvećem i travnjacima nadomještena su uskim tamnim svjetlarnicima koji su legla bolesti. Ne može se osporiti da se i novogradnje mogu opskrbiti sličnim prednostima kakve imaju mnoge stare kuće. O tome nema sumnje, ali onda te stare kuće nije potrebno pregrađivati nego samo održavati odgovarajućim adaptacijama. A što vrijedi za pojedinačne kuće, vrijedi i za cijele gradove.

Goleme promjene u svim životnim uvjetima kao i njihove tehničke pretpostavke dovele su do toga da su se veliki gradovi proširili kao nikada prije te poprimili posve novo značenje. Stari glavni gradovi i prijestolnice, dakle kulturna i administrativna središta zemlje, u svojoj su izvanjskoj formi bili određeni postupnim historijskim nastajanjem i svrhovitom umjetničkom izgradnjom. No divovski se gradovi sadašnjice sve više oblikuju kao privredna središta u kojima se većina onoga što se sačuvalo iz prošlosti više ili manje bezobzirno žrtvuje današnjim uvjetima privređivanja, prometalima i prometnicama, trgovačkim i robnim kućama, jeftinim masovnim obitavalištima. Do promjene je došlo tako brzo da se često nije našlo ni vremena ni truda za provjeravanje onog odista prijeko potrebnog; stari su se gradovi slijepo i besmisleno razarali kako bi se nadomjestili novima koji su većinom, poput naselja na Divljem zapadu, ne samo po svom umjetničkom nego i po svom praktičnom značenju, jedva nešto više od rješenja za nuždu. Sigurno bi bilo nedopustivo i kratkovidno ne voditi računa o novim potrebama velegrada, ali najčešće uopće nije riječ o tome, nego o posve šablonskom preoblikovanju, pri kojemu nove, ravnalom zacrtane ulice razaraju stare gradske četvrti gdje to uopće nije bilo nužno ili gdje se dobrom voljom moglo spasiti mnogo toga što je obiješću zauvijek uništeno. Isto se tako postupno ispostavilo da između oblikovanja velikih gradova, primjerenog današnjim zahtjevima i nazorima i očuvanja njihovih starih dijelova ne postoji ranije pretpostavljena suprotnost, nego da se oboje može objediniti. Na pitanja koja se nameću ne može se odgovarati frazama o napretku i novome vremenu, kako se to do sada tako često činilo, nego stručnjaci i ljudi sa smislom za umjetnost moraju, na temelju svih iskustava današnje, prema starim spomenicima obzirne gradogradnje, rješavati slučaj po slučaj. Dužnost je gradskih zastupstava da se za to brinu i da se, kada je riječ o sudbini starih zgrada i gradskih dijelova, ne klone nikakve žrtve ni truda, jer su odgovorni i za njih a ne samo za tehničke novotarije, a svaki spomenik žrtvovan bez apsolutne nužde znak je njihove nesposobnosti ili lakoumnosti u upravljanju gradom.  

U malim se gradovima i u pokrajini još jasnije vidi kako se iza tobožnjih zahtjeva vremena kriju samo – ukoliko nije riječ o drugim, ne baš časnim razlozima – pogrešno shvaćena i bezglavo primijenjena gesla. U gradovima s nekoliko tisuća stanovnika, kojima uz malobrojne pješake dnevno prođe jedva dvadesetak kola, iz obzira prema prometu ruše se stara gradska vrata, kuće, crkve, a grade široke ulice zbog kojih nekoć prijazan i dražestan gradić izgleda kao zastrašujuća i negostoljubiva parodija nekog velegrada. U malim se trgovištima grade kuće-kopije velegradskih najamnih kasarni koje mjestu oduzimaju negdašnje karakteristično obilježje, te ne samo da ne pristaju u okolicu, nego u pravilu i znatno pogoršavaju životne okolnosti. Kao što su pokretna umjetnička djela pala žrtvom trgovine antikvitetima, tako su nebrojeni stari gradovi žrtve pogrešnog moderniziranja pri kojem se zaboravlja da tehničke novine nisu same sebi svrhom, nego su tek sredstvo olakšanja životne borbe i ugodnijeg opstanka, pa ondje gdje gube svoje opravdanje ili ne služe svrsi ili uništavaju druge važne životne interese i dobra. Žalosna je zabluda bilo uvjerenje kako su nova tehnička postrojenja toliko važna da se s brutalnom bezobzirnošću mogu staviti u prvi plan, te se primjerice nekoj  tvornici, nekoj željeznici mora podrediti sve ostalo, ili da regulacija rijeke mora uništiti svu staru ljepotu obalnih mjesta. Isti se praktični ciljevi gotovo uvijek mogu domašiti i bez takvih pustošenja, a privatne ili javne poduzetnike, uprave ili poglavarstva koja se o tome ne brinu valja držati nemarnima i društveno štetnima.

  1. Razaranje starih spomenika zbog pogrešne želje za uljepšavanjem

Kao što su žrtve pogrešno shvaćena napretka, mnogi stari spomenici žrtve su i pogrešne želje za uljepšavanjem, i u crkvenoj i u profanoj umjetnosti.

U prijašnjim je vremenima ono umjetnički najvrjednije i najviše upravo dostajalo za ures kuća Božjih. Izgleda da se to danas izokrenulo u suprotnost, budući da se u crkvama vrlo često uništava ono dobro za volju loših tvorničkih nadomjestaka. Obično se proces odvija ovako: počinje se prikupljati novac za „uljepšavanje“ crkve. Prikupi li se nekoliko stotina kruna, naručuju se cjenici pa se prema njima, a bez stručna savjeta, odabiru i dopremaju novi oltari, slike, ispovjedaonice, orgulje. Stari se namještaj uništava ili prodaje, pa lijepa stara umjetnička djela tada često krase salon nekog milijunaša, dok kuća Božja umjesto željena uljepšanja i nadomjeska za stare umjetničke predmete dobiva šund koji svatko s iole smisla za pravu umjetnost sa zgražanjem mora držati nedostojnim unakazivanjem i svjedočanstvom niske razine crkvene umjetnosti. Osim toga, zidovi se pokrivaju slikama koje bi bile preslabe i za varijete, prozori ostakljuju kričavim, ružnim vitroima, pod popločuje šamotnim pločicama kao u kupalištima. Taj se trijumf neukusa, zbog kojeg je uništeno sve što su prethodni naraštaji u plemenitu nadmetanju stvorili, slavi kao radostan događaj i pobožno djelo. Takva su uljepšavanja zapravo žalostan gubitak i, ma kako namjere bile dobre, velika pogreška koja se osvećuje već za kratko vrijeme. Jer lažni sjaj tvorničke robe brzo blijedi, bezvrijedni su komadi namještaja napravljeni tako nesolidno da se raspadaju za nekoliko godina, a umjetnički bezvrijedno ukrašavanje, nakon što je izgubilo vrijednost novotarije, nepodnošljivo je i onima koji su ga skrivili. Takva se pogrešna uljepšavanja obično brane željom pučanstva kojemu se to sviđa ili tvrdnjom da je staro uređenje bilo odviše jednostavno i neugledno. Pučanstvo najčešće nema samostalan sud o umjetnosti, njemu se novo sviđa jer je novo, pa ako nov, bezvrijedan i slab rad u neobrazovanih ljudi doista i nailazi na stanovit odjek, obazirati se samo na njih i uništavati ono što je bilo dragocjeno obrazovanim ljudima sa smislom za umjetnost – očito je pogrešno. Crkva je u svim vremenima tijekom svog devetnaeststoljetnog postojanja uzdizala ljude do onog najvišeg što je umjetnost pružala, a nije umjetnost žrtvovala neobrazovanosti. Stara djela crkvene umjetnosti, bila skupocjena ili skromna, bogata ili jednostavna, uvijek imaju stil i karakter, osjeća se da ih je s ljubavlju, brižnošću i promišljenošću stvorio umjetnički smisao, iz njih govore genius loci, ukorijenjena predaja i opće stečevine umjetnosti, dok naprotiv, većina predmeta pred kojima su ona morala uzmaknuti nisu neka djela nove crkvene umjetnosti, nego pusti surogati bez zavičaja, bez osobnosti i umjetničkog sadržaja, čiji začetnici i prodavači prema crkvi i umjetnosti nemaju uopće nikakav odnos, nego, kao i trgovci antikvitetima, žele samo sklopiti posao.

I općinske vlasti i privatni posjednici zbog nerazumne želje za uljepšavanjem čine veoma mnogo zla. Kolike su lijepe stare vijećnice i druge javne zgrade u posljednjim desetljećima srušene i nadomještene novogradnjama „primjerenijima ugledu grada“, čiji dostojniji izgled ne oblikuju umjetnici nego građevinski poduzetnici besmislenim povezivanjem najamnih kasarni s formama i ornamentima iz knjiga predložaka koje su upravo u modi. Dok je stara građanska umjetnost bila skromna i svrhovita, dobra lokalna obrtnička umjetnost, danas se posvuda žele velegradske palače kojima se žrtvuju stare lijepe građanske kuće i koje se,  budući da za prave palače nema ni novčanih sredstava ni raspoloživih umjetnika, većinom izokrenu u odbojne izrode graditeljstva. Na mjesto stare ukorijenjene umjetnosti dolazi, uništavajući njezina djela, i izazvana pogrešnom željom za raskoši, očajna uniformnost koja starim mjestima otima njihovu ljepotu i pretvara ih u umjetnički isprazne, dosadne prosječne gradove.

Treba još upozoriti da je „moderniziranje i uljepšavanje“ grada veoma često samo izlika, dok je pravi razlog korist koju građevinski spekulanti iz takva preoblikovanja izvlače na opću štetu, te se tome moraju oduprijeti svi kojima je doista na srcu umjetnički lik domovine.

II. VRIJEDNOST STAROG UMJETNIČKOG BLAGA

Nakon što smo čuli što sve ugrožava staro umjetničko blago, moramo ukazati i na to koliko je nužno, iz idealnih i gospodarskih razloga, svugdje i svim sredstvima suzbijati te opasnosti.

Pri tome nije riječ, kako se ponekad pretpostavlja, samo o interesu učenjaka i ljubitelja umjetnosti. Za povijest umjetnosti zacijelo jest osobito važno da se njezini izvori, spomenici stare umjetnosti, zaštite od razaranja, a uništavanje starih važnih umjetničkih djela bez sumnje je neizmjeran gubitak za sve koji umjetnosti posvetiše svoj život. No uz to je riječ i o nečem neusporedivo važnijem, nečem značajnom za sve ljude, bili oni obrazovani i osjetljivi za umjetnost ili ne.

Cijeli je naš život, kao nikada prije, prožet materijalnim težnjama i ustrojstvima: njime mnogo više vladaju industrija, svjetska trgovina, tehnička dostignuća nego duhovne snage, pa se zaostajanja u tom pravcu zasigurno ne treba pribojavati. Ipak, čudno je ovo: što više napreduje industrijalizacija života, to više raste i uvjerenje da se samim time ne ispunjavaju životne potrebe, pa čežnja za radostima i osjećajima koje čovjeka izdižu ponad materijalne borbe za opstanak – postaje sve jača. Nitko ne poriče da su električni tramvaji, široke ceste za automobile, dizalo i telefon, banke i tvornička postrojenja, veoma korisne stvari koje zaslužuju da se posvuda uvedu, no budući da čovjek nije stroj, danas nam je sve jasnije da u tome nije sve njegovo dobro. Tko umije pozorno motriti, neće previdjeti da uz materijalna dostignuća iz dana u dan sve veće značenje dobiva i ono što se ne da mjeriti mjerilom tehničkih dometa i materijalnog probitka: od općenito razumljivih ljepota prirode do dubina jednog novog ozbiljnog i idealnog poimanja života. Među tim novim idealnim dobrima staro je umjetničko blago jedno od najvažnijih. Ono je izvor dojmova koji poput prirodnih ljepota, ponad svakodnevice i njezinih materijalnih briga i težnji, izazivaju u promatrača uzvišeno raspoloženje.

Ti dojmovi mogu biti najrazličitije vrste. Mogu počivati na općoj umjetničkoj vrijednosti spomenika, njegovu djelovanju u krajoliku, na povezanosti sa slikom nekog mjesta, na uspomenama što se vežu uza nj ili na tragovima starosti koji oplemenjuju budeći ujedno u promatraču i predodžbe o nastajanju i nestajanju. Najveća vrijednost današnje radosti pred starim umjetničkim djelima jest u tome što ona nije ograničena na pojedine skupine spomenika ili klase ljudi. Jednostavna seoska kapela, bršljanom obrasla ruševina, stari gradić ne moraju nam pružati manji užitak od neke ponosne katedrale, kneževske palače ili bogata muzeja. A taj je užitak dostupan svima koji su za duhovne užitke uopće sposobni. Na vrijednosti nisu dobila samo pojedina djela stare umjetnosti, nego nam je dragocjenim postalo sve što je ona stvorila i to ne kao zbir historijskih činjenica ili umjetničkih uzora, nego kao živ sadržaj cijeloga našeg duhovnog života.

To se možda najjasnije odražava u sve bržem porastu broja posjeta starim gradovima ili gradovima koji imaju stare spomenike. Ljepota nekog mjesta koja počiva na njegovim spomenicima javnosti nije manje privlačna od ljepote krajolika, pa je već stoga iz posve gospodarskih razloga po zajednicu štetno razarati stare spomenike, budući da nitko neće posjećivati modernizirana, šablonski pregrađena, svojih spomenika lišena mjesta i zemlje.

Umjetničko i duhovno osiromašenje povezano s takvim pustošenjima još je, dakako, mnogo veći gubitak od gospodarskog. Ne može svatko daleko putovati kako bi u tuđini potražio stara umjetnička djela, te su mnogi ljudi, kada se uništavaju umjetnički spomenici njihove domovine, lišeni baš svega što im stara umjetnost može pružiti. S umjetničkim osiromašenjem njihove okolice, osiromašuje im se i život i odrješuju najuže veze s domovinom.

III. OPSEG ZAŠTITE SPOMENIKA

Nova vrijednost koju su stara umjetnička djela stekla za čitav naš život podaje zaštiti spomenika sveopće značenje. Ona ne počiva samo na nastojanju da se štite umjetnost i znanost, nego je s gledišta općih narodnih potreba jednako nužna kao i, primjerice, briga za školstvo. No iz rečenog proizlazi i da se zaštita spomenika ne može ograničiti na pojedinačna istaknuta umjetnička djela nego mora obuhvatiti sve što se u gore izloženu smislu može držati umjetničkim općim dobrom. A ono neznatno često treba više zaštite od onog znatnog. Jedva da je itko tako lud da želi uništiti Dürerove ili Tizianove slike ili porušiti crkvu sv. Stjepana. Ali svugdje je ugroženo ono što u priručnicima povijesti umjetnosti nije sto puta reproducirano i u vodičima označeno zvjezdicom, a što ipak treba zaštitu, budući da u svojim granicama isto tako oplemenjuje i jednako je nenadomjestivo kao i svjetski znamenita umjetnička djela.

Kao što zaštita spomenika ne smije biti ograničena samo na znamenita umjetnička djela, ne smije se ograničiti ni na ovaj ili onaj stil. Kad je u prošlom stoljeću započelo revnije bavljenje starom umjetnošću, ono se obično rukovodilo jednostranom naklonošću prema ovom ili onom stilu koji se pod utjecajem određena umjetničkog pravca tumačio kao jedini opravdan. Bilo je tako klasicista, gotičara, poklonika renesanse koji su jedinim istinskim i lijepim držali grčki, gotički, renesansni stil. No ta jednostranost umjetnika i pisaca o umjetnosti za zaštitu je spomenika bila veoma zlosretna u dvostrukom smislu. Prvo, nije se ostalo pri naklonosti prema jednom određenom stilu, nego se istodobno svaki drugi stil osuđivao kao zabluda i neukus. Osobito je barokni stil, kao historijski najmlađi i kao onaj koji je otklonjen za volju povratka na forme prijašnjih perioda umjetnosti, bio gotovo općenito osuđen, a posljedica je bila, da barokni umjetnički spomenici nisu samo, kao navodno manje vrijedni, bili isključeni iz zaštite spomenika, nego je i njihovo uklanjanje bilo postavljeno kao umjetnički zahtjev. Mnoge su barokne zgrade, statue, slike pale žrtvom toga zahtjeva.

Još je kobnija bila druga posljedica proizišla iz dogmatskog poimanja stila. Budući da se opravdanim držao samo jedan stil, tumačilo se, da se pri postupno, u različitim vremenima nastajalim, dograđivanim i pregrađivanim građevinama, u čijem ukrašavanju i opremanju sudjelovahu razna razdoblja, moraju odstraniti sve kasnije primjese ili promjene koje protuslove izvornu stilu. Posljedica tog stajališta bila je najveća pohara osobito u crkvenoj umjetnosti. Jer stare crkve gotovo nikada nisu bile stilski jedinstvene, iz praktičnih su razloga ili iz težnje za doličnijim izgledom, uz očuvanje stare jezgre, većinom dobile novu formu ili nove ukrase, bivajući često zrcalima umjetničkog stvaranja mnogih naraštaja i stoljeća. To se žigosalo kao unakazivanje, pa je u nebrojenim crkvama sve što nije odgovaralo izvornom stilu gradnje razoreno ili odstranjeno i nadomješteno kopijama u tom stilu. Tom su pogrešnom pravilu žrtvovani najsjajniji i najljepši oltari, najbogatije štukature, najznačajnije skulpture i slike, što je osobito vrijedno žaljenja u nas, u Austriji, jer naše su crkve svoj bogati ures zadobile najvećim dijelom u 17. i 18. stoljeću. I građevinske promjene koje su crkve doživjele tijekom vremena u nebrojenim su primjerima uništene pod geslom težnje za jedinstvom i čistoćom stila, pa su prigradnje iz kasnijih vremena srušene, a pregrađeni dijelovi iznova izvedeni u „izvornom stilu“. Danas se posvuda uviđa kako je time starim građevinama nanesena nenadoknadiva šteta, a budući da takva nastojanja, poglavito kod svećenstva, još nisu posve nestala, nužno je upozoriti na pogrešnost pretpostavki na koje se oslanjaju.

Prije svega, pogrešno je držati ovaj ili onaj stil jedinim opravdanim, jer se umjetnost u svom tisućljetnom razvoju ne može prosuđivati na temelju jedne opće formule, nego po svojim umjetničkim nakanama i ostvarenjima koja su, naravno, u različitim vremenima i u različitim zemljama bila različita. Umjetnost ne bi bila umjetnost da je, kako su to zahtijevali proroci jednog određenog stila u prošlom stoljeću, svoja djela stvarala po jednom receptu. S novim se potrebama i nazorima razvijala poput jezika i književnosti, te je proizvoljna teorija ili neutemeljena predrasuda ako se čuvanja vrijednim drži samo ono što je nastalo u jednom određenom razdoblju, a sve ostalo – utjelovljenje umjetničkih težnji i umjetničkih ideala mnogih stoljeća – tumači kao nešto manje vrijedno, što zaslužuje da bude uništeno. Smiješna je preuzetnost držati nedostojnom rabotom umjetnost koja je stvorila djela poput crkve sv. Karla u Beču ili zavjetne crkve u Melku; pa čak ako su simpatije i opće zanimanje i priklonjeniji ovom ili onom stilu, to još ni izdaleka ne opravdava uklanjanje svega ostalog, jer ono što navodno ne zaslužuje pozornost može nekom drugom vremenu postati veoma vrijedno, kako smo to s djelima barokne umjetnosti doista i doživjeli.

Preferiranje se pojedinih stilova često zasnivalo i na gledištima koja imaju manje veze s umjetničkom formom nego s drugim gledištima, pa se primjerice gotički stil proglašavao religioznijim od baroknog, što dakako nema nikakvog opravdanja, jer je barokni stil bio povezan s najvećim cvatom religioznog života, te je osobito u Austriji mnogo uže povezan s današnjom crkvenom predajom nego srednjovjekovna gotika nastala u Francuskoj.

Većina onih kojima su stari spomenici na radost i užitak o njima malo znaju, pa dok duboko potreseni promatraju neku čudesnu staru crkvu ili divnu sliku stara grada, ne mare mnogo za pripadnost pojedinih formi ovom ili onom stilu. Djelovanje starih spomenika na maštu i na srce ne počiva na zakonitostima nekog stila, ono je izazvano konkretnom pojavom koju tvori spoj općih umjetničkih formi s lokalnim i osobnim svojstvima, sa cijelom okolicom i sa svim onim s čime je povijesni razvitak izdigao taj spomenik do znamena te okolice. Crkve ili druge građevine, ulice i trgovi koji su zadržali i sačuvali iz različitih stilskih čimbenika tijekom vremena postupno sazdan umjetnički karakter, nalik su oduhovljenim bićima. Ako se nasilno stilski ujednačuju, gube životnost i privlačnost pretvarajući se u dosadne slikovničke primjere.

Zaštita se spomenika dakle mora protegnuti ne samo na sve stilove prošlosti, nego posvuda mora održati i lokalnu i historijsku osobitost spomenika, koju ni po kakvim pravilima ne smijemo korigirati, jer takvim korekturama razaramo baš ono što i skromnim spomenicima podaje nenadomjestivu vrijednost.

IV. POGREŠNA RESTAURIRANJA

Zabluda je i uvjerenje da se građevinama njihova izvorna forma može dati takozvanim stilski vjernim pregradnjama i rekonstrukcijama. To nije moguće već stoga što se izvorno ustrojstvo u pravilu ne poznaje, pa se valja zadovoljiti samo približnom izvedbom. No približnost nikada ne može nadomjestiti ono što je nekoć zaista postojalo, jer stare građevine, za razliku od većine modernih, nisu nikada bile građene na jedan kalup, svaka je bila višestruko uvjetovano umjetničko rješenje, nanovo isto tako neuspostavljivo, kao što je iz groba neuskrisiv srednjovjekovni čovjek.

Čak i ondje gdje smo uz pomoć ovog ili onog uporišta upućeni u izvornu formu građevine, rekonstrukcija neće nadomjestiti ono što se od prvog nacrta tijekom vremena izgubilo, zbog toga što kopija baš nikada ne može nadomjestiti izvornik. Umjetničko djelo ne ovisi samo o općoj dispoziciji, nego i o izvedbi. Ma kako bili sigurni u izvorno postojanje i položaj stupa, stuba, mrežišta, novi će stup, novi stub, novo mrežište u staroj građevini uvijek biti strani element, nedostajat će mu izvornost koja se, kao u rukopisu, razabire u svakoj crti i koju ne može podariti ni najučenija rekonstrukcija. Ono odista izvorno što su stvorila kasnija vremena žrtvuje se za više-manje nezgrapnu patvorinu čiju bezvrijednost poznaje svaki trgovac antikvitetima i koja u usporedbi sa starim umjetničkim djelima u svakog za umjetnost osjetljiva čovjeka izaziva osjećaj nedopustive obmane i nepodnošljive i odbojne profanacije.

Dalekosežne pregradnje i rekonstrukcije starih spomenika ne valja dakle izbjegavati samo stoga što uništavaju vrijedne spomenike kasnijih razdoblja, nego i zato što samovoljno mijenjaju formu i izgled spomenika, umjetnički ga i historijski obezvređujući u njegovu djelovanju.

Isto vrijedi i za sva restauriranja koja premašuju mjeru nužnog.

Većina se starih umjetničkih djela nije, naravno, sačuvala neoštećena. Stare građevine pokazuju različite nedostatke, zidovi su napukli ili nagrizeni vremenom, dekorativni su dijelovi oštećeni, oltari istrunuli, oltarne slike potamnjele a fragmentarno sačuvane zidne slike mrve se u prah ili ljušte sa zida. Samo je po sebi razumljivo da se zbog održavanja spomenika takve štete po mogućnosti moraju ukloniti.

Ipak, u posljednjim su desetljećima u devedeset posto slučajeva prekoračena pravila održavanja. Kod takozvanog restauriranja nije se samo osiguravalo postojeće, nego se i sve nedostatno nadomještalo i oštećeno obnavljalo. Ruševine dvoraca ponovno su se izgrađivale i pretvarale u lažne zamkove. Nepotpuni ili oštećeni dijelovi arhitekture dopunjavali su se ili obnavljali, statue prerađivale, nadomještale kopijama ili iznova premazivale, a slike se od daljnjeg propadanja nisu brižno čuvale nego jednostavno preslikavale. Takvim se restauriranjem stari spomenici nisu štitili od propadanja, nego naprotiv, uništavali u svakom pogledu. Kad se proizvoljno mijenjaju, oni gube svoje historijsko značenje i pretvaraju se u veoma nepouzdane svjedoke umjetničkog htijenja i umijeća prošlosti kojima je više ili manje oduzeta vrijednost izvornosti. Preslikana stara zidna slika kao historijski spomenik gotovo je bezvrijedna, prispodobiva je s krivotvorenom ispravom. Svaki obrazovani čovjek zna da se historijski dokumenti ne smiju krivotvoriti, no u staroj je umjetnosti to još uvijek ne samo dopušteno, nego čak i veoma omiljeno. Ne treba, valjda, dokazivati da se svojevoljnim i odveć dalekosežnim restauriranjem uništava i umjetnička vrijednost. Iz djela stare umjetnosti nastaju djela umjetnosti restauratora koja nije uvijek najbolja, te čak ni u najboljem slučaju ne može nadomjestiti stari neoskrvnuti spomenik, budući da se kod starih umjetničkih djela želimo diviti staroj, a ne novoj umjetnosti. Neki stari gotički oltar gubi dvije trećine svoje umjetničke vrijednosti ako se statue što ga ukrašavaju prerade i iznova oboje šarenim bojama, jer takvo radikalno popravljanje ne ostavlja gotovo ništa od individualna karaktera svojstvenog svakom pravom starom umjetničkom djelu po kojem se ono i razlikuje od imitacija. No, uništi li se taj izvorni karakter, u većini se slučajeva uništava i svako drugo djelovanje što ga neoskrvnuti spomenik vrši na gledatelja. Od starosti posivjela crkva, restaurirana tako da se čini novom-novcatom zato što joj je unutrašnjost blistavo uređena, pozlaćena i iskićena, zidovi sjajno ožbukani ili obojeni, krov pokriven eternitom, gubi gotovo sve što ju je prije činilo lijepom i vrijednom. Nakon restauriranja nalik je dosadnoj novogradnji, izgubljeni su poezija, ugođaj, slikovita draž što su je okruživali, a rezultat restauriranja, često povezanog s velikim troškovima, nije održavanje, nego uništavanje i unakazivanje. Protiv takvih restauriranja, koja su često neshvatljivo nesmotreno bila povjeravana nepozvanim rukama i kojima su pala žrtvom nebrojena stara umjetnička djela,  posvuda se treba najodlučnije boriti.

To dakako ne znači, kako se katkad prigovara, da se crkve žele pretvoriti u muzeje. Stara su nam umjetnička djela neusporedivo više nego samo muzejski predmeti. Posvuda moraju uljepšavati naš život i već je zbog toga nužno da ostanu u trajnoj vezi sa životom, da se ne gledaju i tretiraju kao nešto odbačeno, sadašnjici strano. Ako dakle umjetničkim djelima ne želimo uskratiti njihovo staro određenje, potrebno je i mora se odmah započeti sa svim nužnim popravcima. A kako se daleko pritom smije ići, to valja prepustiti odluci za to pozvanih ustanova. Općim se pravilom međutim može držati, da restauriranje nikada ne smije biti samo sebi svrhom, nego tek sredstvom koje spomenicima osigurava opstanak i djelovanje, s poštovanjem ih čuvajući za buduće naraštaje.

V. OPĆE DUŽNOSTI

Opasnosti što prijete starom umjetničkom dobru postavljaju pred javnost zahtjeve koje želimo još jednom sažeti, jer tim pitanjima valja dati najjači naglasak:

Sve što je umjetnost stvorila skupocjen je produkt i dobro povijesnog razvitka, njegovo je održavanje u interesu javnosti, te svakom pojedincu, zajednici i narodu, crkvi i državi nalaže određene dužnosti. Ono spada u dužnosti svakoga obrazovanog čovjeka. Tko u spomenicima vidi samo staru „ropotariju“, koju, već prema okolnostima treba što prije odstraniti ili „korisno“ unovčiti u vapnenoj jami, kod novogradnje, u peći ili kod staretinara, jest, ma kakvom društvenom sloju pripadao, sirov čovjek bez naobrazbe i odgoja, kojeg ne treba drukčije suditi i tretirati, nego kao da je bilo gdje drugdje povrijedio elementarne obzire što ih svaki civilizirani čovjek mora imati prema idealnim zajedničkim dobrima.

Zaštita spomenika spada u dužnosti zajednica i nacija. Jedva da postoji zajednica koja ne bi bila ponosna na djela zavičajne umjetnosti skupljena u muzejima. S dičnom se samosviješću pokazuju gostima i s pravom bismo se žestoko uzbudili kad bi netko to umjetničko blago htio otuđiti ili uništiti. Ali muzeji su, ma kakve dragocjenosti sadržavali, tek utočišta rasutih umjetničkih djela; velika umjetnička baština regionalne ili nacionalne prošlosti počiva u spomenicima koji su sačuvani na licu mjesta, ukorijenjeni u zavičajno tlo. Mnogi to već odavna uviđaju kad je riječ o stranoj  umjetnosti, te da bi stara umjetnička djela upoznali u mjestima njihova nastanka, poduzimaju daleka putovanja. No isti ti ljudi dokono motre ili čak pomažu uništavanje starih spomenika u svojoj domovini, kao da su ondje manje vrijedni nego u Italiji ili Nizozemskoj. Time se ne ogrešuju samo o opća kulturna dobra, nego i, sasvim osobito, o svoj rodni grad i o svoj narod, koji pljačkaju još mnogo više nego da su rasprodali ili porazbijali ono što je prikupljeno u muzejima. To osobito vrijedi za općinsku upravu i sve organe nacionalne skrbi. Farizejski je govoriti o ljubavi prema domovini, a razarati ili rasipati ono što uz prirodu podaje domovini njezin izrazit značaj: djela predaka koji su je nastanjivali, tragove umjetničkog duha koji ju je oplođivao i koji nastavlja živjeti u njezinoj slici, u njezinim spomenicima. S izuzetkom nasilne promjene jezika, jednom narodu u njegovim duhovnim dobrima ništa ne bi moglo naštetiti više od nasilnog uništavanja njegova umjetničkog blaga. Zaštita je spomenika, dakle, ujedno i zaštita domovine – u djelo prevedena ljubav prema domovini – te se posvuda s najvećom upornošću mora zahtijevati, provoditi u strukovnim društvima i službama i odgajati u svakom pojedincu kojemu zajedništvo, domovina i nacionalna čast nisu isprazne riječi.

Zaštita spomenika ulazi u dužnosti svećenstva kako iz općih tako i iz crkvenih razloga. Svećenici koji bez nužnog povoda uništavaju i prodaju stara umjetnička djela, slijedeći time primjere pustošitelja crkava koji su pod utjecajem Francuske revolucije bjesnjeli protiv svjedočanstava prošlosti, izlažu se opasnosti da im se jednako i sudi. Djeluju štetno po zajednicu i protivno kulturi na onom polju duhovnog obrazovanja na kojem je Crkva u svim prijašnjim vremenima vodila i oplemenjivala, a ponad toga, potkopavajući svijest o historijskom kontinuitetu i vrijeđajući osjećaje koje su, kao izvorišta dubljeg poimanja i poštovanja života morali podupirati, izravno štete religioznom životu.

Već iz rečenog proizlazi da se održavanje starih spomenika mora ubrojiti i u dužnosti  državnih poglavarstava; ne samo zato što je riječ o općim kulturnim vrijednostima, kojih je zaštita državna obveza po svaku cijenu, nego i zato što se staro spomeničko dobro u materijalnom i idealnom smislu mora ubrojiti u najdragocjenija dobra života svake države, budući da s gubitkom monumentalnih svjedočanstava njezine prošlosti nestaju najvažniji duhovni potpornji državnog autoriteta i odgoja, po kojima se ona i razlikuje od novonastalih političkih tvorbi. Stoga državna poglavarstva, koja bez prinudna razloga uništavaju ili propadanju prepuštaju stare zgrade ili druge spomenike, nisu manje zanemarila svoju dužnost nego kad bi rasprodavala druga javna i državna dobra. No prinudom se ne mogu držati fiskalni razlozi jer je riječ o višim državnim interesima, koji se ne mogu mjeriti samo mjerom proizvodnih ušteda, da, oni su toliko važni da državne organe koji im se protive ili ih samo zanemaruju valja držati nelojalnim i opasnim po zajednicu.

U skladu s velikim značenjem zaštite spomenika za opće, a osobito za državne interese, posvuda su formirani državni zavodi i namješteni državni službenici čijem je okrilju povjereno staro umjetničko dobro.

Umjesto da im se pomaže, zadaća im se još uvijek često otežava; tretiraju se kao smetala koja se miješaju u nešto što ih se ne tiče i koja žele ograničiti posjednikova prava slobodnog raspolaganja posjedom. Nažalost, još uvijek ima mnogo osoba na visokom društvenom položaju koje običavaju reći: ta neće mi valjda konzervator X ili Y propisivati što mi je činiti ili ne. Pritom zaboravljaju da u brojnim drugim prilikama, koje u interesu javnosti zahtijevaju državnu ingerenciju, npr. u pitanju općih građevinskih propisa, zakona o vodi, šumama, gospodarstvu, higijeni, tu ingerenciju drže samu po sebi razumljivom i posve opravdanom ne dovodeći je u pitanje; ovdje nije riječ o konzervatoru X ili Y, nego o zahtjevima i dužnostima na koje dobro odgojena i obrazovana čovjeka jednako tako ne bi trebalo podsjećati kao ni, primjerice, na to da u društvu ne smije povrijediti uljudnost i pristojno ponašanje.

Katkada se prigovara da mišljenja o tome što s gledišta zaštite spomenika u ovom ili onom slučaju valja učiniti nisu jasna, te da je odluka napokon pitanje ukusa za koji nema propisa.

To je potpuno netočno.

Ono što se zahtijeva i posvuda se mora zahtijevati jest poštivanje naslijeđenih spomenika i njihovo, po mogućnosti, nepromijenjeno očuvanje u staroj okolici i formi. To je jasan jednoznačan zahtjev koji ne ovisi o onom tko ga zastupa i na koji nije baš časno tek sada upozoravati. Mnoge su mu države odavna dale zakonski oblik, a ondje gdje to, kao u Austriji, još nije učinjeno, treba uporno zahtijevati da silu zakona nadomjesti dobra volja i dobar primjer.

Posebno to valja reći sakupljačima čije strastvene i s gledišta zaštite spomenika posve neopravdane žudnje za posjedovanjem starih umjetničkih djela po svaku cijenu većinom pridonose sustavnom iskorjenjivanju i rasipanju pokretnog spomeničkog dobra.

No apel valja uputiti i umjetnicima. Na žalost, još je veoma mnogo umjetnika, osobito arhitekata, koji na staru umjetnost gledaju kao na neprijatelja, bilo zato što se od nje žele emancipirati – kao da ne bi bilo najbolje posve je usvojiti i time umjetnički prevladati, bilo zbog bojazni od suparništva svojim vlastitim djelima. Ima ih koji hine poštovanje za stara umjetnička djela, no uistinu im lošim imitacijama nanose štetu ili neobazrivim restauriranjem iz njih izvlače korist. Sve je to nedostojno pravog umjetnika te novoj umjetnosti ne zadaje manje duboke rane nego staroj. Tko nema strahopoštovanja pred svime što je umjetnost ikada stvorila, mora dopustiti da se i njegova umjetnost shvaća olako, poput sajamske robe koja se vrednuje prema cijeni i potražnji; kome umjetnička osobitost umjetničkih djela prošlosti nije sakrosanktna, ne smije ni za svoja djela zahtijevati drugo mjerilo.

Drugim riječima, a to se opet ne tiče samo umjetnika, djela stare umjetnosti moraju nam biti više od onoga što su samo po svojem materijalnom određenju, ali i više, mnogo više od antikviteta, stilističkog uzora ili povijesna izvora. Valja ih osjećati kao živ, sastavni dio našeg bića, našeg razvitka, našeg zavičaja, naše nacionalne i opće europske kulture, naših duhovnih i etičkih tekovina i prerogativa, i cijeniti jednako visoko kao i blago jezičnog i književnog razvitka, čiji su komplement.

VI. NEKOLIKO SAVJETA

  1. Opće naznake

Opća načela zaštite spomenika krajnje su jasna i jednostavna. Mogu se, kao što je već naznačeno, obuhvatiti dvama postulatima:

  1. maksimalno održavanje spomenika u njihovoj staroj namjeni i okolini
  2. u njihovoj nekrivotvorenoj formi i izgledu.

U praktičnoj provedbi iz tih načela proizlaze dakako brojne različite zadaće i dužnosti, koje se ne mogu iscrpsti pravilima, ali pri čijem svladavanju svakako može koristiti nekoliko određenih savjeta.

  1. Ruševine

Kod ruševina treba osobito paziti da se ne razara ruševinama svojstven čar. Značaj je to graditeljskog djela koje je palo žrtvom zuba vremena a koje stvara slikovitost u krajoliku. Izgrađena ruševina više nije ruševina, nego nova, uglavnom osrednja građevina.

Neke mjere kojima se može izbjeći odviše brzo propadanje:

Treba ispuniti pukotine u zidovima, poduprijeti nagnute zidove i stropove što prijete urušavanjem, učvrstiti odlomljene dijelove.

No potpornje treba pridodati tako da ne smetaju cjelokupnoj slici ruševine, pri ispunjavanju pukotina i fuga ne treba zidove premazivati vapnom, nazubljene gornje dijelove zidova ne treba, recimo, poravnavati, nego ih ostaviti u njihovu nepravilnoj formi.

Vegetacija se mora odstraniti ondje gdje raste iz zida, inače je treba čuvati.

Nužne ugradnje ili prigradnje valja izvesti kao jednostavne, sveukupnoj slici podređene praktične objekte bez historizirajućih formi.

U blizini ruševina ne smiju se zasnivati tehnički pogoni koji bi izazivali podrhtavanje tla ili potkopavali teren.

  1. Održavanje starih građevina koje su još u uporabi

One iziskuju neprestanu brigu kojom se u mnogim slučajevima može izbjeći dalekosežno restauriranje.

      a) zaštita od vlage

Među velikim je neprijateljima starih zgrada vlaga protiv koje se stoga neprestano valja boriti. Uzrokom joj je veoma često, osobito u crkvama, nedovoljna ventilacija, tako da se posvuda valja brinuti za neprekidno, obilno zračenje. Osim toga, krovove treba održavati u dobru stanju. Kišnica mora imati dobar odvod, a oštećeni krov valja odmah popraviti ili obnoviti.

Ondje gdje je uzrok vlažnosti vlaga u tlu, potrebno je provesti odgovarajuća odvodnjavanja.

      b) popravci

Vrijeme i trošenje doprinose potrebi da se kod starih zgrada uvijek nešto popravlja. Podovi se izgazuju, okvire prozora i vrata nagriza vrijeme, žbuka otpada. Ne smije se čekati da šteta postane velika, brzim se uklanjanjem malih šteta mogu spriječiti velike, uštedjeti troškovi, a spomenici održavati u dobru stanju.

Popravke valja uvijek izvesti tako da ne smetaju, nego da se materijalom i formom s poštovanjem prilagođuju starom karakteru građevine.

  1. Opsežne obnove

Osobit je oprez potreban ondje gdje valja poduzeti veće obnove, koje doduše ne zadiru u jezgru zgrade, ali za izgled spomenika mogu biti kobne. To su u prvom redu obnova pokrova, bijeljenje i podovi.

      a) krovopokrivanje

U vanjskom djelovanju spomenika veliku ulogu igra ne samo forma krova, nego i materijal i boja pokrova, zbog čega obnove valja izvoditi u istom materijalu i, gdje god je moguće, s djelomičnom uporabom dobrih dijelova starog pokrova, te izbjegavati neprikladni pokrovni materijal kao što je eternit.

      b) bijeljenje

Pri obnavljanju žbuke ili vapnena premaza izvana ili iznutra također treba izbjegavati jarke, neharmonične efekte. Kričavi crveni ili žuti premaz, kakav se još uvijek često na najneukusniji način primjenjuje kod starih kuća ili crkava, za mnoge godine nagrđuje zgradu.

Kod jednostavnih građevina u pravilu najprikladnije djeluje jednostavna siva žbuka izvana, te bijeli ili sivi vapneni premaz iznutra. Zgrade ili dijelove zgrada izvedene od klesanaca valja ostaviti neožbukane.

      c) podovi

I kod podova, kao i kod pokrova, obnavljanje je najbolje izvesti od istog materijala od kojega je bio prijašnji pod. Jeftine surogate, poput šarenih cementnih pločica, treba odbaciti u građevinama i prostorima koji pretendiraju na dostojanstvenost i monumentalnost.

  1. Dalekosežne pregradnje i restauriranja starih građevina

Ondje gdje bi se zbog lošeg stanja neke stare građevine ili iz praktičnih razloga morali poduzeti radovi koji se tiču biti i forme spomenika, bezuvjetno valja zatražiti stručan savjet.

No zabluda je vjerovati da taj savjet može dati bilo koji građevinar ili arhitekt, ili da je puka primjena starih graditeljskih formi dovoljna potvrda arhitektove primjerene stručnosti. Restauriranje i pregrađivanje starih građevina iziskuje posebno iskustvo i poznavanje temeljnih načela i zahtjeva zaštite spomenika. Stoga je prijeko potrebno zahtijevati da se posjednik ili upravitelj stare građevine, kada je riječ o restauriranjima, pregradnjama ili adaptacijama što premašuju jednostavne popravke, obrate za to pozvanim organima državne zaštite spomenika, koji su obvezni besplatno dati savjet o potrebi i načinu izvedbe planiranih radova i predložiti kome bi se oni mogli povjeriti.

To vrijedi i za proširenje crkava i za prigradnje starim dvorcima ili kućama, koje ne smije projektirati bilo koji građevinski poduzetnik, nego za njih valja tražiti nacrte rađene s razumijevanjem i poznavanjem zadaća te vrate, koji će, respektirajući praktične potrebe, starom zdanju nanijeti najmanju štetu i imati obzira prema cjelokupnom efektu stare građevine u njezinoj okolici.

  1. Uređenje crkava

Poput crkvene zgrade, neprestanu njegu iziskuje i crkveni namještaj. U pravilu se, dakako, valja ograničiti na pomno čišćenje i učvršćivanje olabavljenih dijelova ili otklanjanje malih nedostataka. Nažalost, pravi je vandalizam još uvijek omiljelo bronciranje ili premazivanje starih statua ili drvorezbarija.

Isto tako prošireno obnavljanje oltara, propovjedaonica ili drugog namještaja novim bojenjem i pozlaćivanjem treba osuditi kao obezvređivanje predmeta i unakazivanje crkve. Kod oštećenja stare obojenosti i pozlate obično je dovoljan brižan popravak. Pa čak i kad je očuvanost crkvenog namještaja tako loša da se on čini nedostojnim crkve ili mu je ugrožen opstanak, ne smije ga se prebrzo odbaciti kao nešto neuporabivo ili izručiti bilo kojem ličiocu radi „obnavljanja“, nego ga se može restaurirati tako da bez gubitka svoje stare umjetničke vrijednosti opet ispunjava svoju svrhu, služeći uz to i crkvi na čast.

Obraćanje organima zaštite spomenika i ovdje je najbolji put za izbjegavanje promašaja i pogrešaka.

Upozorimo još i na to da se radi novih orgulja ne mora uvijek uništiti staro kućište, koje se veoma često može upotrijebiti za novi mehanizam. Jednako je nepotrebno napraviti posve nov oltar ako se stari pokretni ciborij želi nadomjestiti nepokretnim.

  1. Skulpture

Djela se plastičke umjetnosti prerađivanjem, premazivanjem ili novim polikromiranjem obezvređuju ili poružnjuju. Stoga se kamene skulpture ne smiju otucavati, nego ondje gdje je to nužno, samo očistiti mekim četkama.

Nedopustivo je premazivanje statua ili plastičnih dijelova građevine i ukrasa od kamena ili štuka uljenom bojom ili vapnom, jer se pritom gubi dojam materijala, kao i pregnantnost i željeno djelovanje formi.

Kod metalne plastike valja paziti na očuvanje patine.

Za drvene figure vrijedi ono isto što je rečeno o crkvenom namještaju: napola su uništene otme li im se stara polikromija i pozlata.

Ako se skulpture kojima su razoreni bitni dijelovi ili im je ugrožen materijal – npr. kamen pod utjecajem vremena, drvo zbog crva ili truljenja – žele spasiti od daljnjeg propadanja i ponovno osposobiti, bezuvjetno valja zatražiti stručan savjet.

  1. Zidne slikarije

Većina srednjovjekovnih crkava i raskošnijih profanih građevina bila je iznutra, a često i izvana, urešena zidnim slikarijama, kojih se dobar dio pod žbukom i sačuvao. Budući da takve zidne slikarije nemaju samo veliko historijsko značenje nego su i skupocjen ukras starih zdanja, pri obnavljanju žbuke i drugim radovima na zidovima valja paziti da se ne oštete još eventualno sačuvane zidne slike. Pojave li im se tragovi, otkrivanje se ne smije prepustiti običnim zidarima ili ih se, kao što se često događa, ne smije latiti sam oduševljeni nalaznik, nego je nužno obavijestiti službu zaštite, koja se mora pobrinuti da otkrivanje i osiguranje slikarija obavlja školovani restaurator; njemu se valja obratiti i kada zidne slike, koje nikada nisu bile pod žbukom ili su već dulje vrijeme otkrivene, treba očistiti ili nanovo učvrstiti na zid i zaštititi od uništavanja. Dopusti li se preslikavanje starih zidnih slikarija, bit će to uništavanje njihove historijske i umjetničke vrijednosti.

  1. Slike na drvu i platnu

koje po mogućnosti treba štititi od čađi svijeća i velikih promjena temperature, kao i od vlage, mogu se s vremena na vrijeme pažljivo obrisati mekom krpom. Drugih se manipulacija valja okaniti.

No pokazuju li slike oštećenja, drvo pukotine, platno nabore, boja mjehuriće ili ljuštenje, isto ih se tako ne smije povjeriti bilo kojem slikaru ili ljubitelju koji često nude svoje usluge osobito duhovnicima a koji povjerene im slike neće spasiti nego ih potpuno uništiti. Ni među takozvanim restauratorima nisu svi dorasli teškoj i odgovornoj zadaći restauriranja starih slika, zbog čega je i tu potreban najveći oprez, te se ništa ne smije zbivati bez savjeta službe za zaštitu spomenika.

  1. Razni predmeti umjetničkog obrta u crkvenom inventaru

U većini su crkava sačuvani brojni predmeti staroga umjetničkog obrta, radovi od zlata i srebra, misno ruho, čipke, sagovi, svjetiljke, svijećnjaci itd. U pravilu su mnogo bolji od novih te ih, sve dok su u dobrom stanju, valja ostaviti u uporabi. No ako su tako oštećeni da se više ne mogu upotrebljavati, ili ako su iz nekog drugog razloga izvan upotrebe, ne treba ih prognati na tavan ili ropotarnicu gdje će ubrzo potpuno propasti ili nestati.

Naprotiv, treba ih brižno, pod ključem, čuvati u prikladnim prostorijama. Tako će uz crkve s vremenom nastati mali crkveni muzeji, na čast crkvi i dobrobit cjelokupnom starom umjetničkom dobru koje tako neće izgubiti mnoge ugrožene predmete.

  1. Trgovina umjetninama

Uz privatni posjed, staro je crkveno dobro glavni izvor trgovine umjetninama. Ali svaki svećenik treba i mora znati kako umjetnička djela priznate vrijednosti nije ovlašten prodavati bez dopuštenja viših crkvenih vlasti i bez dužne najave državnoj upravi, te da krši dužnost ako radi protivno.

Svećenici veoma često prodaju stara umjetnička djela bona fide, misleći da ona nemaju nikakvo osobito značenje, varajući se na štetu crkve i zaštite spomenika. Stoga bi načelo svakog svećenika moralo biti da stare umjetničke predmete iz svoje crkve uopće nikada ne prodaje niti zamjenjuje za nove.

Ne valja vjerovati kupcu kada tvrdi da je ovo ili ono posve bezvrijedno, pa on to preuzima samo iz usluge ili zato što je osobito zainteresiran za predmete te vrste.

Ne smije se dati zavesti velikim svotama ponuđenim za prividno beznačajne predmete.

Ne smije se poklanjati pozornost tvrdnjama agenata da je ovaj ili onaj predmet nedostojan crkve, te da bi pri vizitaciji mogao izazvati negodovanje; za takvu prosudbu trgovac umjetninama sigurno nije kompetentan.

Ono što trgovac umjetninama i sakupljač žele posjedovati uvijek ima vrijednost koju crkva prodajom trajno gubi.

Od odluke da se iz crkve ništa ne prodaje ne smije se odstupiti čak ni na nagovor utjecajnih sakupljača ili crkvenih zaštitnika.

Ti savjeti mutatis mutandis velikim dijelom vrijede i za sve one koji su odgovorni za necrkveno javno umjetničko dobro, kao i za privatne posjednike koje vanjske okolnosti dakako mogu katkad prisiliti na prodaju njihovih umjetničkih dobara, ali koji, ni u općem ni u osobnom interesu, da bi se zaštitili od gruba zakidanja, nikako ne smiju propustiti da umjetnička djela koja moraju prodati najprije ponude javnim austrijskim muzejima.

  1. Novo ukrašavanje starih građevina

Najveći ukras starih građevina izvana i iznutra njihova je povijesna forma i biljeg starosti. To treba imati na umu pri svakom novom ukrašavanju.

U tome se često uvelike griješi, poglavito pri novom ukrašavanju starih crkava.

       a) novo oslikavanje crkava i novi vitroi

Najvažnijim ciljem novog ukrašavanja crkava drži se nova, što bogatija oslikanost i novi, što šareniji prozori. No oboje može staroj građevini, umjesto da je ukrasi, nanijeti najveću štetu. Nov slikarski ukras i novi vitroi u pravilu su sami po sebi posve bezvrijedne, nesamostalne, prema knjigama predložaka sastavljene mazarije, koje crkvu ne ukrašuju nego unakazuju. Uz to se potpuno izgubilo razumijevanje i smisao za uzajamnost monumentalnog prostornog dojma i monumentalnog slikarstva, pa bogata ornamentalna ili figurativna oslikanost i novi vitroi jarkih boja u pravilu više ne pojačavaju nego razdiru i uništavaju djelovanje unutrašnjosti starih građevina. Stoga u svim crkvama gotovo uvijek primjerenije i dostojanstvenije djeluje jednostavan vapneni premaz u jednom ili više diskretnih tonova te bijelo katedralno staklo na prozorima, nego bogata figurativna ili ornamentalna oslikanost ili šareni novi vitroi.

Ondje gdje se, međutim, drži kako se ne može odustati od bogatog novog slikarskog ukrasa na zidovima ili prozorima, treba se pobrinuti barem za to da se nacrti naruče od umjetnika koji ne radi po šablonama, nego ima toliko razumijevanja i nadarenosti da stvori djelo samostalne umjetničke vrijednosti, a koje je uz to i u skladu sa sveukupnim monumentalnim dojmom građevine i njezinim biljegom starosti.

       b) novo uređenje crkve

Osim obzirnosti prema održavanju postojećeg, prvo pravilo za nove nabavke mora biti kupovanje samo dobrih i solidnih predmeta. Bezvrijednim tricama i tvorničkoj robi nije mjesto u kući Božjoj. Time nije rečeno da sve što se nabavlja i u skromnim okolnostima mora biti skupo. Posvuda će se još naći obrtnika koji za priproste seoske crkve i uz raspoloživa sredstva mogu isporučiti primjeren namještaj, te čiji radovi, bili oni naivni ili grubi, nikada ne djeluju uvredljivo poput masovnih proizvoda bez značaja i zavičaja, što ih umjetničke firme razašilju na sve strane.

Ali kada u bogatijim crkvama treba stvoriti nešto umjetnički vrjednije, nešto što bi odgovaralo negdašnjem značenju velike crkvene umjetnosti, ne smije se vjerovati da se to može postići s nekoliko stotina kruna. Umjesto da se kupi manje vrijedno, bolje je pričekati dok se ne prikupe dostatna sredstva, te se kod istaknutih majstora uzmognu naručiti djela trajne umjetničke vrijednosti.

  1. Slika mjesta i grada

        a) na selu

Ma kako se teškim i višestruko zapletenim mogu činiti pitanja povezana s održavanjem stare, brojnim novim zahtjevima ugrožene slike mjesta, jednostavna su načela po kojima se posvuda valja ravnati.

Ne uništavati staro samo zato da se na njegovo mjesto postavi novo.

Bez prinudna razloga ne mijenjati historijski zasnovana naselja i gradove, forma trgova, širinu i smjer ulica.

Ne uništavati stara gradska vrata, tornjeve, zidine, pilove, čak ni onda kad su uzrokom stanovitih neugodnosti.

Stare zgrade ne žrtvovati „prometu“ koji se na selu može svladati i bez takvih žrtava.

Ne majmunski oponašati velegradove.

Kuće i javne zgrade ne smiju s lažnim pretenzijama imitirati različite stilove, moraju biti jednostavne i praktične prema negdašnjem, dugom tradicijom oprobanom i ustaljenom običaju mjesta.

Paziti da se svaka novogradnja podredi svojoj okolici i cjelokupnoj slici mjesta.

Štititi vegetaciju koja tu sliku oživljuje i čini slikovitom.

        b) u velegradu

U velikim gradovima koji se kane preoblikovati te je u pitanju čitav njihov budući izgled, sama bi po sebi morala biti razumljiva obveza da se to preoblikovanje ne prepusti slučaju, pukim materijalnim interesima ili nahođenju običnih građevinskih poduzetnika ili upravnih organa, nego da se povjeri ljudima upućenim ne samo u praktične, nego i estetske zahtjeve gradogradnje, kao i u prava i zahtjeve zaštite spomenika.

  1. Gdje se dobivaju savjet i pomoć?

Za zaštitu starog kulturnog dobra u Austriji je organizirana državna ustanova. To je Središnje povjerenstvo za zaštitu spomenika koje se sastoji od državne službe za spomenike i pokrajinskih službi za spomenike, a podupire ju stožer počasnih konzervatora i dopisnika.

Te su službe obvezne besplatno intervenirati u svim pitanjima zaštite spomenika. Stoga se uvijek i posvuda može zatražiti njihov savjet i, gdje je to nužno, njihova pomoć, izravno ili posredovanjem konzervatora koji u određenim okruzima zastupaju Središnje povjerenstvo. Njihova se imena i adrese mogu doznati kod okružnih poglavarstava.

Izvori ilustracija:

Pri vrhu stranice: Grete Kolliner, Foto-portret Maxa Dvořáka, s. d. https://onb.digital/result/BAG_13853150

Ostale ilustracije su iz drugog izdanja knjige Katekizam zaštite spomenika, objavljenog u Beču 1918.

Tekst Katekizma zaštite spomenika objavljen je prvi put na hrvatskom u splitskom časopisu Pogledi 1988. godine. Povodom stogodišnjice objave izvornika objavljen je u prijevodu Jasenke Mirenić Bačić u izdavačkoj kući Jesenski i Turk u Zagrebu 2016. godine. Uvodna studija, komentari i bibliografija Marko Špikić.

References

References
↑1 Katechismus der Denkmalpflege, Verlag von Julius Bard, Wien 1918. S njemačkoga prevela Jasenka Mirenić Bačić.