Quatremère de Quincy, Restituiranje, 1825.

Kako postoji niz sličnih djela koja su posebno važna za arhitekturu, vjerujemo da ovdje moramo ukratko ponoviti neka razmatranja koja nam mogu otkriti vrijednost te vrste pothvata i uputiti čitatelja na neka od djela u kojima smo skupili poveći broj tih restituiranja.

Kada se prepuštamo ovoj vrsti istraživanja koje njegova priroda pomiješana s malo predviđanja čini istovremeno privlačnim i opasnim, ne treba prikrivati sve zadrške i sve mjere opreza koje unosimo u taj posao kako bismo izbjegli opasnosti kojima je okružen. Prije svega, opća teorija oponašanja uvijek nas mora naučiti da među opisima umjetničkih djela koje su pisci sastavili razlikujemo one koji prenose jasno zamjetljivu sliku i sigurnu formu od onih koji nikada ne daju naslutiti ni cjelinu ni pojedinosti.
Onoliko koliko je čak i najpodrobniji opis neke slike nedovoljan da nam ponovo otkrije njenu pravu kompoziciju toliko je lako riječima, naročito ako je formama koje opisuju pisac dodao i mjere, da nas upoznaju s kompozicijom neke građevine i da nam ponovo otkriju njen plan i način podizanja.

U arhitekturi je cjelina sastavljena od identičnih dijelova. Često i u građevini s mnoštvom stupova postoji samo jedna vrsta stupa. U jednoj kolonadi postoji samo jedan oblik kapitela, i tako dalje; isto vrijedi za sve ukrasne pojedinosti. Opis nekog djela grčke arhitekture, kada naznačuje vrstu, raspored i mjere, slika to djelo s puno točnosti, naročito u mašti onoga koji poznaje slična djela. Priznajemo da postoje ljepote koje nijedan opis, nijedna kopija ne može prenijeti. Bilo bi nepravedno zahtijevati da restituiranje napravi ono što ne bismo tražili ni od crteža napravljenog prema izvorniku.
Osim toga, kada takva restituiranja i ne bi povećavala broj izvornih modela arhitekture koje umjetnici i studenti mogu proučavati, ona bi uvijek imala prednost da proširuju naša znanja o toj umjetnosti, da pomoću većeg broja usporedbi razvijaju umjetnički ukus, da olakšavaju razumijevanje tekstova te da povijest umjetnosti opskrbljuju važnim datumima i vjerodostojnim podacima koji bi bez te vrste rada bili takoreći izgubljeni ili nepoznati.

Restituiranje spomenika prema opisima starih pisaca ne bi dakle bio uzaludan boj niti tekovina obične radoznalosti, pa čak ni kad ti opisi ne bi omogućavali da se potpuno vjerno obuhvati cjelovitost objekata ili dijelova koji su ta izvorna djela nekoć činili nedvojbeno vrijednima.

U svim je vremenima bilo ljudi koji su gorjeli od želje da nadoknade gubitak djela koja nam je vrijeme oduzelo. I sam je Rafael iz dvaju Lukijanovih opisa crpio teme za dva vrlo maštovita crteža koja prikazuju vjenčanje Aleksandra i Roksane i lijepu alegoriju klevete koju je zamislio Apel.

Sredinom prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme kada su grčke ruine još bile slabo poznate, markiz Poleni^[2]Markiz Giovanni Poleni (1683-1761), fizičar i antikvar, predavač astronomije, fizike i matematike u Padovi, inženjer hidraulike. Godine 1748. za Benedikta XIV. istražuje stanje kupole Sv. Petra u … Continue reading pokušao je prilično vješto restituirati hram u Efezu prema nepotpunim dokumentima koje o njemu daje Plinije i prema podacima iz raznih ulomaka rasutih u djelima pisaca.
Opis Mauzolova spomenika izazvao je kritiku većeg broja arhitekata i ta vrsta kritike dobiva na sigurnosti kako se povećavaju znanja o brojnim ostacima iz antičkih vremena koja skupljaju putnici.