Restauriranje, Restaurirati[1]Restauration, Restaurer, u: Encyclopedie methodique. Architecture. Tome troisieme, Agasse, Paris 1825, 286-287. S francuskoga prevela Sanja Šoštarić.
Antoine-Chrysostome Quatremère de Quincy
RESTAURIRANJE im. sr. r.
To je, u doslovnom smislu riječi, oporavljanje (rétablissement) svih dijelova neke uništene građevine s ciljem da je se ponovo dovede u dobro stanje.
Restauriranjem se u arhitekturi u učenijem smislu zove posao koji umjetnik obavlja na ostacima neke antičke građevine kako bi ponovo pronašao njenu cjelovitost, njeno uređenje, plan i način gradnje. Često je dovoljno, kao što znamo, da postoji nekoliko dijelova temelja kako bismo otkrili sve elemente tlocrta. Dovoljno je nekoliko fragmenata stupova, kapitela, glavnih vijenaca kako bi se pomoću njih reproducirao cjelovit raspored – njegove forme, odnosi i omjeri.
RESTAURIRATI akt. gl.
Ovu riječ češće koristimo u kiparstvu nego u arhitekturi. Postala je vrlo korištena otkad su tijekom ponovnog procvata umjetnosti u 15. i 16. stoljeću u Italiji među ruševinama antičkog Rima i nekih drugih gradova kojima je Rim vladao ljudi počeli tražiti ostatke oštećenih statua koje su uzastopni i stalni neredi zatrpali pod razvalinama građevina koje su te statue nekoć ukrašavale. Kako su gotovo sva ta djela bila od mramora, počeli su im vraćati izgubljenu cjelovitost tako što su od istog materijala izrađivali uništene dijelove i ekstremitete koji su im
nedostajali. To nazivamo restauriranjem. Među bezbrojnim antičkim statuama spašenim od barbarstva i uništenja mali je broj onih kojima nije trebalo restaurirati neki dio. Za umijeće restauriranja potrebno je puno dara, pa je mali broj statua restauriran tako da je u potpunosti nadoknađen gubitak koji je pretrpio izvorni rad. Ne govorimo ovdje o pogreškama na koje su restauriranja često navodila starinare i erudite: oslanjajući se na nove restaurirane dijelove čija je nova namjena često bila u potpunoj suprotnosti s prvotnom, na dodatke i znakove koje je pridodala invencija restauratora, oni su sugerirali najkrivlja moguća tumačenja tih djela. Umijeće restauriranja često se zloupotrebljava. Kada je najveći dio antičke statue sačuvan i kada, da bismo je dopunili, moramo samo dovršiti neke ekstremitete prema opisanom načinu rada, restauriranje nam mora omogućiti uživanje u cjelini koju je oštećivanje narušilo; ali viđali smo da manija restauriranja ide tako daleko da se ne samo ponovo izrađuje jedan ekstremitet koji nedostaje na sačuvanoj statui već se na osnovi jednog sačuvanog ekstremiteta ili dijela torza izrađuje ostatak statue. Koliko se puta dogodilo i da se tijekom pokušaja da se novo uskladi sa starim ošteti i uništi izvorni rad?
Postupak restauriranja primjenjivan je i na popriličnom broju antičkih građevina. U tom pogledu moramo reći da su nedostaci koje smo uočili kad je u pitanju skulptura imali puno manje posljedice kad je u pitanju arhitektura. Možda je potrebno reći da je pretjerano poštovanje prema nekim ostacima spomenika ubrzalo njihovo propadanje. Nema sumnje da postoje spomenici koji su osuđeni da ostanu u stanju uništenosti u kojem se nalaze; više ništa ne bi moglo ponovno uspostaviti njihovu cjelovitost i njihovo bi vraćanje u prvotno stanje iziskivalo velika sredstva. Ipak, ovdje se treba pobuniti protiv pogrešnih elemenata koji su dodavani građevinama, protiv opasnosti restauriranja po kiparska djela.
Budući da se arhitektura obično sastoji od sličnih dijelova koji zahvaljujući mjerama mogu biti istovjetno reproducirani ili kopirani, a talent u tom zahvatu ničemu ne služi, ne vidimo kojoj opasnosti oštećena građevina može biti izložena ako popunjavamo, primjerice, njen peristil jednim ili nekolicinom stupova napravljenih od istog materijala i istih dimenzija: i priroda graditeljskog umijeća takva je da je moguće dodavanje dijelova i dopunjavanje građevine koja je dijelom uništena, a da sačuvani dio ne pretrpi ni najmanje oštećenje. Peristil rimskog Panteona restauriran je tako da je zamijenjen kutni granitni stup i na tom je mjestu rezan glavni vijenac, a ostatak konstrukcije zbog te ponovne izrade nije pretrpio ni najmanje oštećenje. Tko bi radije gledao peristil nagrđen tim oštećenjem? Tko ne voli više uživati u njegovoj punoći i cjelovitosti, naročito kada pomislimo da takvo restauriranje ne može nikoga zavesti u bludnju? Koliko se antičkih spomenika moglo sačuvati da smo se samo pobrinuli da pale dijelove vratimo na njihovo mjesto ili da samo jedan kameni blok zamijenimo drugim!
Na ovom području vladaju pretjerane predrasude, a dugujemo ih onom što ćemo radije nazvati manijom nego ljubavlju prema ruinama i o kojima ćemo još govoriti pod natuknicom RUINE; zadovoljimo se ovdje time da kažemo da postoji određena sredina koje se treba držati pri restauriranju antičkih građevina. Prvo, moramo njihove ostatke restaurirati samo s ciljem da sačuvamo njihovu tradiciju i modele, a stupanj restauriranja mora ovisiti o većoj ili manjoj važnosti spomenika ili o stupnju oronulosti do kojeg je spomenik došao. Često se radi samo o pomoći koja mu mora osigurati još nekoliko stoljeća postojanja.
Drugo, ako je riječ o građevini sastavljenoj od stupova, s glavnim vijencima ukrašenim frizovima s isklesanim plodovima i grančicama ili drugim predmetima čiji su obrisi klesani i rezani dlijetom, dovoljno je vratiti dijelove koji nedostaju, ostavljajući njihove detalje u bloku kako bi gledatelj mogao razaznati staro od novog. Koliko znamo, to se dogodilo u Rimu s Titovim slavolukom s kojeg je vrlo uspješno uklonjeno sve što je zakrčivalo cjelinu a oštećeni dijelovi su vrlo znalački restaurirani na način koji smo upravo opisali.
Izvori ilustracija:
Pri vrhu stranice: François-Joseph Heim, Portret Quatremere de Quincyja, 1825. https://collections.louvre.fr/en/ark:/53355/cl020212877
Slika 1 i 2: Isječci iz Quatremereove Enciklopedije: naslovnica i početak natuknice o restauriranju. https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/bpt6k3078885v/f300.item
Slika 3: Pozadina Laokontove skupine iz Vatikanskih muzeja. http://ancientrome.ru/art/artworken/img.htm?id=7417
Slika 4: Trijem Panteona u Rimu. https://anamericaninrome.com/2020/05/pantheon-inscription-meaning/
Slika 5: G. Massiot, Titov slavoluk u Rimu, detalj. https://marble.nd.edu/item/3j333200f17
Tekstovi su objavljeni u antologiji Anatomija povijesnoga spomenika, u izdanju Instituta za povijest umjetnosti, Zagreb 2006. Priredio Marko Špikić.
References
| ↑1 | Restauration, Restaurer, u: Encyclopedie methodique. Architecture. Tome troisieme, Agasse, Paris 1825, 286-287. S francuskoga prevela Sanja Šoštarić. |
|---|