Europska povelja o arhitektonskoj baštini, 1975.

Odbor ministara,

uzimajući u obzir da je cilj Vijeća Europe postići veće jedinstvo između svojih članica u svrhu čuvanja i ostvarivanja ideala i načela koji čine njihovu zajedničku baštinu;

uzimajući u obzir da države-članice Vijeća Europe, koje su potpisale Europsku konvenciju o kulturi 19. prosinca 1954. i obvezale se 1. člankom te povelje poduzeti prikladne mjere oko čuvanja i poticanja razvitka njihovih nacionalnih doprinosa zajedničkoj kulturnoj baštini Europe;

prepoznajući da arhitektonska baština, kao nenadomjestivi izraz bogatstva i raznolikosti europske kulture, dijele svi ljudi i da sve europske zemlje moraju iskazati zbiljsku solidarnost u očuvanju te baštine;

uzimajući u obzir da budućnost arhitektonske baštine uvelike ovisi o njegovu uklapanju u kontekst ljudskih života i o važnosti koje mu se pridaje u regionalnom i gradskom planiranju te u razvojnim planovima;

poštujući Preporuku Konferencije ministara Europe zaduženih za očuvanje i rehabilitaciju kulturne baštine spomenika i mjesta, donesenu u Bruxellesu 1969. godine, kao i Preporuku 589 iz 1970. godine Savjetodavne skupštine Vijeća Europe, koja je pozvala na donošenje povelje vezane za arhitektonsku baštinu;

pokazuje svoju odlučnost u promicanju zajedničke europske politike i usklađenog djelovanja u zaštiti arhitektonske baštine na temelju načela integriranoga konzerviranja;^[3]integrated conservation.

preporučuje da vlade zemalja članica poduzmu nužne zakonodavne, administrativne, financijske i obrazovne korake kako bi provodili politiku integriranoga konzerviranja arhitektonske baštine i kako bi podigli javno zanimanje za takvu politiku, uzimajući u obzir ishode kampanje vezane za Godinu europske arhitektonske baštine, organizirane 1975. godine pod pokroviteljstvom Vijeća Europe;

prihvaća i proglašava načela sljedeće povelje, koju je sastavio Odbor Vijeća Europe za spomenike i cjeline:

1. Europska arhitektonska baština ne sastoji se samo od naših najvažnijih spomenika: ona također uključuje skupine manjih građevina^[4]lesser buildings. u našim starim gradovima i karakteristična sela u njihovim prirodnim i ručno izrađenim ambijentima.

Godinama su samo veliki spomenici bili zaštićivani i restaurirani, bez referiranja na njihov okoliš. Tek je nedavno ustanovljeno da, ukoliko je okoliš oštećen, i ti spomenici mogu izgubiti mnogo od svojega značaja.

Danas se priznaje da čitave skupine građevina, kada i ne uključuju neki primjer izvanrednih odlika, mogu posjedovati ugođaj^[5]an atmosphere. koji im pruža kakvoću umjetničkih djela, spajajući različita razdoblja i stilove u skladnu cjelinu. Takve skupine također valja očuvati.

Arhitektonska baština izraz je povijesti i pomaže nam razumjeti značajnost prošlosti za suvremeni život.

2. Prošlost utjelovljena u arhitektonskoj baštini osigurava vrstu okoline nužne za uravnotežen i cjelovit život.

Nasuprot civilizacije u brzoj mijeni, u kojoj se sjajnim uspjesima pridružuju ozbiljne opasnosti, ljudi danas imaju nagonski osjećaj za vrijednost ove baštine.

Ova se baština treba predati budućim naraštajima u svom autentičnom stanju i u čitavoj raznolikosti kao bitan dio pamćenja ljudske rase. Inače će dio ljudske svijesti o vlastitom kontinuitetu biti uništen.

3. Arhitektonska baština je kapital nenadomjestive duhovne, kulturne, društvene i ekonomske vrijednosti.

Svaki naraštaj ima različito tumačenje prošlosti i iz njega izvodi svoje nadahnuće. Taj je kapital izgrađen tijekom stoljeća; razaranje bilo kojeg njegovog dijela osiromašuje nas jer ništa novo što stvorimo, koliko god dobro bilo, neće nadomjestiti gubitak.

Naše društvo sada mora štedljivo gospodariti^[6]to husband. tim vrelima. Daleko od toga da je riječ o luksuzu, ova baština je ekonomski posjed^[7]economic asset. koji se može koristiti kako bi očuvao sredstva zajednice.

4. Struktura historijskih središta i mjesta pridonosi usklađivanju društvene ravnoteže.

Nudeći ispravne uvjete razvitka širokog opsega djelovanja, naši stari gradovi i sela pomogli su društvenom integriranju. Oni ponovo mogu postati prikladni za niz korisnih djelatnosti i za prihvatljivije društvene razmjene.

5. Arhitektonska baština ima važnu ulogu u obrazovanju.

Arhitektonska baština pruža bogatstvo građe za objašnjenje i usporedbu formi i stilova te njihovu primjenu. Danas, kada vidna procjena i iskustvo iz prve ruke igraju odlučujuću ulogu u obrazovanju, važno je održavati dokaze^[8]the evidence. Riječ se pojavljuje u engleskoj verziji 1. članka Mletačke povelje. različitih razdoblja i njihove dosege na životu.

Preživljavanje tih dokaza bit će zajamčeno samo ako je potrebu da ih se zaštiti uvidio najveći broj ljudi, naročito mlađi naraštaj, koji će biti njihovi budući čuvari.^[9]future guardians. Važnost angažmana mladih pojavljuje se već u Atenskoj povelji.

6. Baština je u opasnosti.

Prijeti joj neznanje,^[10]ignorance. Neznanje i neobavještenost su pojmovi na koji je upozorio već Max Dvořák 1916. u Katekizmu zaštite spomenika. starenje,^[11]obsolence. Također, zastarijevanje, jer je proces starenja od Ruskina do Riegla zadobio pozitivan predznak, ne predstavljajući prijetnju očuvanju baštine. propadanje svake vrste i zapuštanje. Urbanističko planiranje može biti razorno kada vlasti odveć spremno popuštaju ekonomskim pritiscima i zahtjevima motornog prometa. Krivo primijenjena suvremena tehnologija i loše pripremljeno restauriranje mogu biti kobni za stare strukture. Prije svega, spekulacija zemljom i posjedima izaziva sve pogreške i propuste, razarajući i najpomnije pripremljene planove.

7. Integrirano konzerviranje otklanja te opasnosti.

Integrirano konzerviranje postiže se primjenom osjetljivih restauratorskih tehnika i ispravnim odabirom prikladnih namjena. Srca gradova, ponekad i sela, tijekom povijesti su prepuštena propadanju, pretvarajući se u područja substandardnog stanovanja. Njihovim propadanjem valja se baviti u duhu socijalne pravde, što ne bi trebalo dovesti do iseljavanja siromašnijih stanovnika. Konzerviranje iz tog razloga mora biti jedan od prvih obzira u svim urbanim i regionalnim planiranjima.

Valja primijetiti da integrirano konzerviranje ne isključuje uvođenje moderne arhitekture unutar područja koja sadrže stare građevine, pod uvjetom da se poštuje postojeći kontekst, razmjeri, forme, veličine i mjerilo te da se koristi tradicionalna građa.

8. Integrirano konzerviranje ovisi o zakonskoj, administrativnoj, financijskoj i tehničkoj potpori.

Zakonska potpora

Integrirano konzerviranje trebalo bi se u potpunosti služiti svim postojećim zakonima i propisima koji mogu pridonijeti zaštiti i očuvanju arhitektonske baštine. Gdje takvi zakoni i propisi nisu dostatni, za navedene bi ih svrhe valjalo dopuniti prikladnim zakonskim instrumentima na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini.

Administrativna potpora

Kako bi se provela politika integriranoga konzerviranja, valja osnovati primjerno ekipirane administrativne službe.

Financijska potpora

Gdje je nužno, održavanje^[12]maintenance. Riječ se pojavljuje u 1. članku Atenske povelje. i restauriranje arhitektonske baštine i pojedinih njenih dijelova valja potaknuti odgovarajućim oblicima financijske pomoći i poticaja, uključujući i porezne mjere.

Važno je da financijska sredstva koja su omogućile javne vlasti za restauriranje historijskih središta budu barem jednaka onima namijenjenima novoj izgradnji.

Tehnička potpora

Danas je premalo arhitekata, tehničara svih vrsta, specijaliziranih poduzeća i vještih obrtnika koji bi mogli odgovoriti svim potrebama restauriranja.

Nužno je razviti mogućnosti za naobrazbu i povećati izglede za primjenu relevantnih upravljačkih, tehničkih i ručno obavljanih sposobnosti. Građevinsku industriju treba nagnati da se prilagodi tim potrebama. Umjesto da se dopusti da odumru, tradicionalne obrte valjalo bi podupirati.

9. Integrirano konzerviranje ne može uspjeti bez međusobne suradnje.

Premda arhitektonska baština pripada svakome, svaki od njenih dijelova je ipak ostavljen na milost i nemilost svakog pojedinca.

Javnost valja točno izvještavati jer građani imaju pravo sudjelovati u odlučivanju koje se tiče njihova okoliša.

Svaki naraštaj posjeduje pravo na doživotno uživanje u ovoj baštini i odgovoran je za njezino prenošenje budućim naraštajima.

10. Europska arhitektonska baština zajedničko je dobro^[13]common property. našega kontinenta.

Konzervatorski problemi nisu svojstveni samo jednoj zemlji. Zajednički su cijeloj Europi i valja ih rješavati međusobnom suradnjom. Na Vijeću Europe je da zajamči da zemlje-članice provode dosljednu politiku u duhu solidarnosti.