Preporuka za međunarodna načela primjenjiva u arheološkom iskapanju 1956.
UNESCO[1]Recommendation on International Principles Applicable to Archaeological Excavation. S engleskoga preveo Marko Špikić. U doba donošenja ove Preporuke na čelu UNESCO-a je bio Amerikanac Luther … Continue reading
Opća konferencija Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu, okupljena u New Delhiju od 5. studenog do 5. prosinca 1956, na svojoj devetoj sjednici,
Držeći da se najpouzdanije jamstvo očuvanja spomenika i djela iz prošlosti nalazi u njihovu poštivanju i naklonosti koju prema njima osjećaju sami narodi te uvjereni da se takvi osjećaji mogu znatno ojačati odgovarajućim mjerama, nadahnutim željama zemalja-članica da razviju znanost i međunarodne odnose,
Uvjereni da osjećaji izazvani promišljanjem i proučavanjem djela iz prošlosti u znatnoj mjeri podupiru međusobno razumijevanje naroda te da je stoga vrlo poželjno zajamčiti međunarodnu suradnju s njima u vezi i na svaki mogući način pospješiti ispunjenje njihova društvenog poslanstva,
Uzimajući u obzir da, dok se pojedine države izravnije bave arheološkim otkrićima na njihovu teritoriju, međunarodna zajednica u cjelini je ipak bogatija zbog takvih otkrića,
Uzimajući u obzir da čovjekova povijest podrazumijeva poznavanje svih različitih civilizacija[2]all different civilaztions.
i da je stoga nužno da se, zbog općeg interesa, svi arheološki ostaci proučavaju i, gdje je to moguće, očuvaju i prenesu na sigurno mjesto,
Uvjereni da je vrlo poželjno da se nacionalne vlasti, koje su odgovorne za zaštitu arheološke baštine, vode određenim zajedničkim načelima, koje su iskustvom ispitale i u praktičnu uporabu stavile nacionalne arheološke službe,
Držeći da, iako je uređivanje iskapanja prije svega stvar unutarnjeg zakonodavstva svake države, ovo načelo treba uskladiti s načelom slobodoumno shvaćene i slobodno prihvaćene međunarodne suradnje,
Imajući pred sobom prijedloge koji se odnose na međunarodna načela primjenjiva na arheološka iskapanja, što se nalazi unutar točke 9.4.3. dnevnoga reda sjednice,
Odlučujući na svojoj osmoj sjednici da se ti prijedlozi trebaju urediti na međunarodnoj razini u obliku preporuke zemljama-članicama,
Prihvaća, ovoga petoga dana prosinca 1956, sljedeću Preporuku:
Opća konferencija preporučuje da zemlje-članice prihvate sljedeće propise, poduzimajući svaki zakonodavni ili drugi korak potreban kako bi se unutar pojedinih zemalja ostvarila načela i pravila formulirana u ovoj Preporuci.
Opća konferencija preporučuje da zemlje-članice o ovoj Preporuci upoznaju vlasti i organizacije koje su zadužene za arheološka iskapanja i muzeje.
Opća konferencija preporučuje da zemlje-članice izvijeste o djelovanju koje su poduzele kako bi se ostvarila ova Preporuka.
I. Definicije
Arheološka iskapanja
1. Arheološka iskapanja za potrebe ove Preporuke označavaju istraživanje s ciljem otkrivanja predmeta arheološkog značaja, bez obzira na to da li takvo istraživanje podrazumijeva kopanje zemlje ili sustavno istraživanje njene površine ili je izvedeno na podlozi ili na zdravici u unutrašnjosti ili u teritorijalnim vodama zemlje-članice.
Zaštićeno dobro
2. Propisi ove Preporuke odnose se na sve ostatke, čije je očuvanje u javnom interesu iz gledišta povijesti umjetnosti i arhitekture. Svaka zemlja-članica je slobodna prihvatiti najprikladniji kriterij pri određivanju javnog interesa predmeta koji se otkriju na njenom teritoriju. Propisi ove Preporuke se moraju posebno odnositi na svaki spomenik te na pokretne i nepokretne predmete od arheološkog zanimanja razmotrene u najširem smislu.
3. Kriteriji za određivanje javnog interesa arheoloških ostataka mogu se razlikovati u odnosu na to je li riječ o očuvanju takvog dobra ili o kopačevoj ili nalaznikovoj obvezi da prijavi svoja otkrića.
a. u prvom slučaju kriterij temeljen na očuvanju svih predmeta koji potječu prije nekog određenog datuma treba biti napušten i zamijenjen novim, prema kojem se zaštita proširuje na sve predmete koji pripadaju određenom razdoblju ili imaju minimalnu dob određenu zakonom.
b. u drugom slučaju bi svaka zemlja-članica trebala usvojiti puno šire kriterije, sileći kopača ili nalaznika da prijave svaki predmet arheološkog značaja, pokretni ili nepokretni, koji pronađe.
II. Opća načela
Zaštita arheološke baštine
4. Svaka zemlja-članica trebala bi zajamčiti zaštitu vlastite arheološke baštine, u potpunosti uzimajući u obzir probleme koji se pojavljuju prilikom iskapanja, radeći to u skladu s propisima ove Preporuke.
5. Svaka zemlja-članica bi napose trebala:
a. izvoditi arheološka istraživanja i iskapanja u skladu s prethodnim odobrenjem kompetentnih vlasti;
b. obvezati svaku osobu koja pronađe arheološke ostatke da ih prijavi što je prije moguće kompetentnim vlastima;
c. kažnjavati zbog povrede ovih pravila;
d. plijeniti neprijavljene predmete.
e. definirati zakonski status arheološke zdravice a ondje gdje je priznato državno vlasništvo nad spomenutom zdravicom posebno naglasiti tu činjenicu u svom zakonodavstvu;
f. razmotriti mogućnost uvođenja bitnih sastavnica vlastite arheološke baštine u red povijesnih spomenika.
Zaštitno tijelo: arheološka iskapanja
6. Iako razlike među tradicijama i nejednaka financijska sredstva onemogućuju svim zemljama-članicama da uvedu jedinstven sustav organizacije administrativnih služba odgovornih za iskapanja, određena zajednička načela bi se ipak trebala primijeniti u svim nacionalnim arheološkim službama:
a. arheološka bi služba po mogućnosti trebala biti središnja državna administracija ili barem organizacija koja je zakonom osigurala potrebna sredstva za izvođenje potrebnih hitnih mjera. Pored općeg administriranja arheološkog posla, ova bi služba trebala surađivati s istraživačkim ustanovama i sveučilištima u tehničkoj naobrazbi kopača. To bi tijelo trebalo uspostaviti središnju dokumentaciju, uključujući karte svojih pokretnih i nepokretnih spomenika te dodatnu dokumentaciju za svaki važni muzej, keramičku ili ikonografsku zbirku, i tako dalje.
b. valja poduzeti korake kako bi se posebice zajamčila stalna opskrba sredstvima:
i. za upravljanje službama na zadovoljavajući način;
ii. za izvođenje radnog programa razmjernog arheološkom fondu zemlje, uključujući znanstvene publikacije;
iii. za nadzor slučajnih nalaza;
iv. za osiguranje održavanja mjesta iskapanja i spomenika.
7. Svaka bi zemlja-članica trebala voditi pomni nadzor nad restauriranjem arheoloških ostataka i otkrivenih predmeta.
8. Od kompetentnih vlasti treba dobiti prethodni pristanak za premještaj bilo kojeg spomenika koji bi se trebao očuvati in situ.
9. Svaka zemlja-članica trebala bi razmotriti održavanje određenoga broja arheoloških lokaliteta iz različitih razdoblja djelomično ili u potpunosti netaknutim kako bi njihovo iskapanje moglo profitirati zbog poboljšane tehnike i uznapredovala arheološkog znanja. Na svakom se od većih mjesta koja se trenutno iskapaju, ukoliko to dopušta narav tla, mogu na nekoliko mjesta ostaviti neiskopanima precizno definirana „dokazna“ područja[3]witness areas. koja bi dopustila eventualnu ovjeru stratigrafije i arheološkog sastava na lokalitetu.
Stvaranje središnjih i pokrajinskih zbirki
10. Koliko god je arheologija poredbena znanost, pri uspostavljanju i organiziranju muzeja i pričuvnih zbirki valja uzeti u obzir potrebu olakšavanja poredbenog posla koliko je to god moguće. U tu bi se svrhu mogle stvoriti središnje i pokrajinske zbirke ili pak, u izuzetnim slučajevima, lokalne zbirke na posebno važnim arheološkim mjestima, radije nego male, razbacane zbirke, dostupne razmjerno malom broju ljudi. Te bi ustanove trebale trajno upravljati administrativnim sredstvima i znanstvenim osobljem potrebnim u osiguranju očuvanja izložaka.
11. Na važnim bi se arheološkim lokalitetima trebao postaviti mali izložak obrazovne naravi – po mogućnosti muzej – kako bi u posjetiteljima pobudio zanimanje za arheološke ostatke.
Obrazovanje javnosti
12. Kompetentna vlast bi trebala inicirati obrazovne mjere kako bi pobudila i razvila poštovanje i naklonost prema ostacima prošlosti predavanjima iz povijesti, sudjelovanjem studenata na nekim iskapanjima, publiciranjem arheoloških obavijesti u tisku koje donose poznati stručnjaci, organiziranjem obilazaka uz vodstvo, izložbama i predavanjima o metodama iskapanja i postignutim rezultatima, jasnim prikazom istraženih arheoloških mjesta i otkrivenih spomenika te publiciranjem jeftinih i jednostavno napisanih monografija i vodiča. Kako bi potaknuli javnost da posjeti ta mjesta, zemlje-članice bi trebale poduzeti svaki napor da im se olakša pristup.
III. Pravila za upravljanje iskapanjima i međunarodna suradnja
Dopuštenje strancima za iskapanje
13. Svaka zemlja-članica, na čijem bi se teritoriju trebala izvoditi iskapanja, trebala bi donijeti opća pravila za dobivanje dopuštenja za iskapanja, za uvjete kojih se kopač mora pridržavati, posebice s obzirom na nadzor nacionalnih vlasti, za trajanje dopuštenja, razloge zbog kojih bi se moglo opravdati njegovo povlačenje, za prekid radova ili za njihov prijenos s ovlaštenog kopača na nacionalnu arheološku službu.
14. Uvjeti nametnuti stranom kopaču moraju biti primjenjivi na nacionalne. U skladu s time čin dopuštenja trebao bi izostaviti posebne uvjete koji nisu nužni.
Međunarodna suradnja
15. Zemlje-članice bi u višem interesu arheologije i međunarodne suradnje darežljivom politikom trebale potaknuti iskapanja. One bi osposobljenim pojedincima ili učenim ustanovama, bez obzira na nacionalnost, mogle pod jednakim uvjetima dopustiti da se prijavljuju za dobivanje dopuštenja za iskapanje. Zemlje-članice trebale bi potaknuti iskapanja pod vodstvom združenih poslanstava znanstvenika iz njihove zemlje i arheologa koji predstavljaju strane ustanove, ili pod vodstvom međunarodnih poslanstava.
16. Kada se dopuštenje udijeli stranom poslanstvu, predstavnik države koja daje dopuštenje – ukoliko je imenovan – trebao bi, ako je moguće, biti arheolog sposoban pomoći poslanstvu i surađivati s njime.
17. Zemljama-članicama kojima nedostaju potrebna sredstva za organizaciju arheoloških iskapanja u stranim zemljama trebalo bi odobriti sredstva za slanje arheologa na mjesta na kojima su radile druge zemlje-članice s dopuštenjem ravnatelja iskapanja.
18. Zemlja-članica čija su tehnička ili druga sredstva nedovoljna za znanstveno izvođenje iskapanja trebala bi biti sposobna pozvati na suradnju strane stručnjake ili strano poslanstvo kako bi ga poduzelo.
Uzajamna jamstva
19. Dopuštenje za izvođenje iskapanja trebalo bi se dati samo ustanovama koje predstavljaju osposobljeni arheolozi ili osobama koje nude tako besprijekorna znanstvena, moralna i financijska jamstva da će zajamčiti dovršetak iskapanja u skladu s uvjetima dopuštenja i unutar dogovorena roka.
20. S druge strane, kada je dopuštenje za izvođenje iskapanja izdano stranim arheolozima, ono bi im trebalo zajamčiti dovoljno dugo razdoblje za rad, kao i sigurnosne uvjete koji će im olakšati posao i zaštititi ih od neopravdana otkazivanja dopuštenja u slučaju da su, primjerice, zbog razloga koji su prepoznati kao valjani, obavezni prekinuti posao na određeni vremenski rok.
Očuvanje arheoloških ostataka
21. Čin dopuštenja trebao bi definirati obveze kopača tijekom i nakon dovršetka posla. Čin bi, napose, trebao jamčiti čuvanje, održavanje i restauriranje mjesta, skupa s konzerviranjem otkrivenih predmeta i spomenika, tijekom i nakon dovršetka posla. Čin bi, k tome, trebao pokazati kakvu bi kopač – ako ikakvu – pomoć trebao očekivati od države koja izdaje dopuštenje kod olakšavanja njegovih obveza ukoliko bi se one pokazale odveć tegobne.
Pristup mjestima iskapanja
22. Osposobljenim stručnjacima svake nacionalnosti trebalo bi dopustiti posjet mjestu (lokalitetu) prije publiciranja radnog izvješća i uz pristanak voditelja iskapanja, čak i tijekom rada. Ta povlastica ne smije ni u kojem slučaju ugroziti kopačeva znanstvena prava u njegovim pronalascima.
Ustupanje nalaza
23. a. Svaka zemlja-članica trebala bi jasno definirati načela koja važe na njenom teritoriju u vezi s raspolaganjem iskopanim nalazima.
b. Nalazi bi se na prvom mjestu trebali iskoristiti u izgradnji potpunih zbirki koje, u muzejima države u kojoj se izvode iskapanja, u potpunosti predstavljaju civilizaciju, historiju, umjetnost i arhitekturu te zemlje.
c. S promicanjem arheoloških studija kao glavnim ciljem u distribuciji izvorne građe, vlada koja je izdala dopuštenje mogla bi, nakon znanstvenog publiciranja, razmotriti dodjeljivanje određenog broja iskopanih nalaza odobrenom kopaču, što bi se sastojalo od duplikata ili, u širem smislu, predmeta ili skupina predmeta koji se mogu ustupiti zbog njihove sličnosti drugim predmetima porijeklom iz istog iskapanja. Povrat iskapanjem otkrivenih predmeta kopaču uvijek bi trebao biti uvjetovan traženjem da se oni u specificiranu vremenu dodijele znanstvenim središtima otvorenim javnosti pod uvjetom da, ukoliko ta traženja ne budu poštovana ili ih se prekine provoditi, ustupljeni predmeti budu vraćeni vlastima koje su izdale dopuštenje.
d. Privremeno izvoženje nalaza, isključujući predmete koji su iznimno lomljivi ili su od nacionalne važnosti, trebalo bi se dopuštati na temelju zamolba koje dolaze iz znanstvene ustanove javnog ili privatnog značaja ukoliko proučavanje ovih nalaza u državi koja izdaje dopuštenje nije moguće zbog nedostatka bibliografskih ili znanstvenih sredstava, ili je onemogućeno zbog poteškoća u pristupu.
e. Svaka zemlja-članica trebala bi razmotriti ustupanje, razmjenu ili pohranu predmeta koji nisu potrebni u nacionalnim zbirkama u strane muzeje.
Znanstvena prava; prava i obveze kopača
24. a. Država koja izdaje dopuštenje trebala bi jamčiti kopaču znanstvena prava na njegove pronalaske za razborito razdoblje.
b. Država koja izdaje dopuštenje trebala bi zahtijevati od kopača da objavi rezultate svoga rada unutar razdoblja dogovorenog u činu dopuštenja ili, ukoliko nema takvog dogovora, unutar razboritog razdoblja. To razdoblje ne bi smjelo premašivati dvije godine za preliminarno izvješće. Kompetentne arheološke vlasti u razdoblju od pet godina nakon otkrića ne bi trebali objavljivati dovršenu zbirku nalaza niti uz to povezanu znanstvenu dokumentaciju za detaljno proučavanje bez pisanog dopuštenja kopača. Ove bi vlasti pod istim uvjetima također trebale spriječiti fotografsko ili neko drugo reproduciranje još neobjavljenog arheološkog materijala. Kada bi se za to iskazala želja i kako bi dopustio istodobnu objavu preliminarnog izvješća u objema zemljama, kopač bi, na zahtjev, trebao predati kopiju svoga teksta spomenutim vlastima.
c. Znanstvene publikacije o arheološkom istraživanju koje izlaze na jeziku koji nije u širokoj uporabi trebale bi sadržavati sažetak i, ako je moguće, popis sadržaja i opis ilustracija prevedene na neki šire poznati jezik.
Dokumentacija o iskapanjima
25. Podvrgnute propisima iz članka 24, nacionalne arheološke službe trebale bi, koliko je moguće, vlastitu dokumentaciju i pričuvne zbirke arheološke građe spremno staviti na raspolaganje nadzoru i proučavanju kopačima i osposobljenim stručnjacima, posebno onima kojima je dano dopuštenje za određeni lokalitet ili onima koji ga žele dobiti.
Mjesni sastanci i znanstvene rasprave
26. Kako bi olakšale proučavanje problema od zajedničkog interesa, zemlje-članice bi, s vremena na vrijeme, mogle sazvati mjesne sastanke kojima bi prisustvovali predstavnici arheoloških služba zainteresiranih država. Isto tako, svaka bi zemlja-članica mogla potaknuti kopače koji rade na njenom tlu da se susretnu na znanstvenim raspravama.
IV. Trgovanje starinama
27. Zbog viših bi interesa vezanih za zajedničku arheološku baštinu svaka zemlja-članica trebala razmotriti prihvaćanje pravila o upravljanju trgovinom starina kako bi zajamčile da to trgovanje ne potakne krijumčarenje arheološke građe ili nepovoljno utječe na zaštitu mjesta i prikupljanje građe namijenjene javnom izlaganju.
28. Kako bi ispunili svoju znanstvenu i obrazovnu svrhu, strani bi muzeji trebali biti sposobni pribaviti predmete koji su oslobođeni svih ograničenja zbog važećih zakona u zemlji podrijetla.
V. Suzbijanje tajnih iskapanja i nezakonitog izvoženja arheoloških nalaza
Zaštita arheoloških mjesta od tajnih iskapanja i šteta
29. Svaka zemlja-članica trebala bi poduzeti potrebne mjere kako bi spriječila tajna iskapanja i štete na spomenicima definirane u člancima 2 i 3 i kako bi spriječila izvoženje tako stečenih predmeta.
Međunarodna suradnja u represivnim mjerama
30. Valja poduzeti sve potrebne mjere kako bi muzeji, kojima su ponuđeni arheološki predmeti, utvrdili da nema razloga vjerovati da su ti predmeti pribavljeni tajnim iskapanjem, krađom ili nekom drugom metodom koju kompetentne vlasti zemlje podrijetla drže nezakonitom. Svaka sumnjiva ponuda i sve pojedinosti koje se na nju odnose trebaju se dojaviti zainteresiranim službama. Kada muzeji pribave arheološke predmete tada valja što je prije moguće objaviti odgovarajuće pojedinosti koje će omogućiti njihovo prepoznavanje i ukazati na način njihova pribavljanja.
Povrat predmeta u zemlju njihova podrijetla
31. Službe za iskapanje i muzeji trebali bi si pružati međusobnu pomoć kako bi zajamčili ili olakšali vraćanje predmeta dobivenih tajnim iskapanjima ili krađom, kao i svih predmeta koji su izvezeni kršenjem zakona zemlje podrijetla.
Poželjno je da svaka zemlja-članica poduzme potrebne mjere kako bi zajamčila ovaj povrat. Ova bi se načela trebala primjenjivati u slučaju privremenih izvoženja, spomenutih u članku 23. c, d i e, ako predmeti nisu vraćeni u dogovorenom roku.
VI. Iskapanja na okupiranom teritoriju
32. U slučaju oružanog sukoba svaka bi se zemlja-članica koja zauzima teritorij druge države trebala uzdržavati od izvođenja arheoloških iskapanja na okupiranom teritoriju. U slučaju da, posebno tijekom vojnih djelovanja, dođe do slučajnih nalaza, okupacijska bi sila trebala poduzeti sve moguće mjere da zaštiti te nalaze, koji bi se nakon prestanka neprijateljstava trebali predati kompetentnim vlastima prethodno zauzetog teritorija, skupa sa svom dokumentacijom.
VII. Bilateralni sporazumi
33. Zemlje-članice bi, kad god bi to bilo potrebno ili poželjno, trebale zaključiti bilateralne sporazume kojima bi rješavali stvari od zajedničkog interesa a koje se pojavljuju u primjeni ove Preporuke.
Ovo je autentični tekst Preporuke, koji je valjano prihvatila Opća konferencija Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu tijekom svoje devete sjednice, koja je održana u New Delhiju i zaključena 5. prosinca 1956.
S povjerenjem smo pridodali naše potpise ovoga 5. prosinca
Predsjednik Opće konferencije
Glavni ravnatelj