Restauriranje spomenika[1]Izvorno objavljeno pod naslovom Il restauro dei monumenti u napuljskom časopisu Aretusa, I/1, 1944, str. 68–79. Neznatno izmijenjen, članak je ponovo objavljen 1948. u knjizi Architettura e arti … Continue reading
Roberto Pane
Pitanja vezana uz restauriranje spomenika u Italiji nisu nova; štoviše, može se reći da nijedna druga zemlja u ovome polju nije sabrala tako obimnu cjelinu iskustava. Ipak, ono što je učinjeno malo je prema onome što tek treba učiniti, jer se stručnjaci danas susreću s najrazličitijim, nažalost i beznadnim slučajevima. S druge strane, budući da se ne može osigurati restauriranje svih građevina od umjetničkog interesa, ono će se morati ostvarivati prema izboru, a njegovi će kriteriji biti podložni prosijavanju, što neće biti lišeno razmirica i rasprava. U svakom se slučaju čini da će se povlastice rimskih ruševina, uslišavane dvadeset godina, morati jako smanjiti u korist obnovljene demokracije, jer je sada toj vrsti srodnosti, koja je vezivala nove i stare careve, prošlo vrijeme![2]Iako je u kasnijim tekstovima vrlo neizravno dodirivao pitanje krivnje, Pane je godinu dana nakon pada fašističke Italije i nekoliko mjeseci prije svršetka rata u Europi vidio restauriranje … Continue reading
Uostalom, razmirice i rasprave pomoći će ovoj i ostalim stvarima u buđenju zanimanja za zajedničku povijesnu i umjetničku baštinu, što je među prvim preduvjetima za oporavak kulturnog života. Na taj ćemo se način osjećati ponukanima opet promisliti stare i nove teorije restauriranja uz življe i dosljednije sudjelovanje, što je šira i neposrednija zadaća koju valja ispuniti.
Shvaćeno kao očuvanje i zaštita spomenika, a ne samo kao njihova praktična prilagodba novim namjenama, restauriranje je potpuno moderna stvar, čija povijest započinje prije nešto više od stoljeća. Stari vijek odbacivao je problem statičkog restauriranja;[3]restauro statico: premda Pane vjerojatno misli na konsolidacijske postupke održavanja stanja koje je Vitruvije nazvao firmitas, već na ovom mjestu navješćuje da će teoriji restauriranja ponuditi … Continue reading renesansno doba s ljubavlju je isticalo antiku, no umjesto da ju je čuvalo, iskorištavalo ju je prema prigodi kao nalazište mramora i kamenolom;[4]Pane vjerojatno misli na paradoks inauguriran pod papom Leonom X. na početku 16. stoljeća. Nakon što je Rafael 1515. imenovan Prefektom za rimske starine, čuvanje je značilo i privatiziranje … Continue reading barokno doba gajilo je prema prošlim formama vedru ravnodušnost, a u svojoj neograničenoj tvorbi nije oklijevalo ni pred najtežim opasnostima oskvrnuća.[5]contaminazione: također „onečišćenje“ ili „zagađivanje“. Pisac se drži predrasuda Camilla Boita s kraja 19. stoljeća i dalje držeći da je barokna umjetnost „prikrivala istinsku … Continue reading Valja se približiti prvim desetljećima 19. stoljeća kako bismo naišli na nepatvorene teorije restauriranja, poput onih Quatremère-de-Quincyja[6]Antoine-Chrysôstome Quatremère-de-Quincy (1755–1849), francuski arhitekt, teoretičar umjetnosti, autor brojnih studija o teoriji likovnih umjetnosti, kritičar i predavač. U Metodičkoj … Continue reading i Viollet-le-Duca,[7]Eugène-Emanuel Viollet-le-Duc (1814–1879), francuski arhitekt i restaurator, pisac studija o povijesnim spomenicima, zapamćen kao jedan od glavnih promicatelja tzv. stilskog restauriranja u … Continue reading od kojih je ovaj posljednji čuven po štetnosti djela i utjecaja. Kako dovršavanjem tako i ponovnom uspostavom, Viollet-le-Duc proglasio je nužnost da arhitekt-restaurator prisvoji jezik starih umjetnika, služeći se pritom ne samo uzorom otkrivenim u pojedinom djelu koje je trebalo restaurirati već i tipičnim, stoga i generičkim, formama takozvanog arhitektonskog stila, koji nije umjetnički stil zbog jednostavne činjenice da on nikada nije generički, nego osobit. U svojem Dictionnaire raisonné francuski teoretičar piše: le mieux est de se mettre à la place de l’architecte primitif et de supposer ce qu’il ferait si, revenant au monde, on lui posait les programmes qui sont posés à nous-même.[8]„U takvim okolnostima najbolje je staviti se na mjesto izvornog arhitekta i pretpostaviti što bi on učinio da, vrativši se na ovaj svijet, mora izvršiti program koji je pred nas postavljen.“ … Continue reading Ta protupovijesna pretpostavka činila se tako legitimna da je postala temelj mnogim restauriranjima koja su u drugoj polovici 19. stoljeća i kasnije izvedena u Francuskoj i drugim europskim zemljama. Ovdje nećemo dokazivati kako se još i danas srodan racionalistički, a ne estetički, mentalitet može naći u različitoj formi unutar povijesti arhitekture koja slijedi put shema i tipova evolucije. No kako bismo ostali unutar teme, neću navoditi djela u Francuskoj i Njemačkoj, gdje je lažni dokument nerazdvojno sjedinjen s autentičnim; dovoljno je prisjetiti se nekih od najslavnijih restauriranja koja su poradi istog cilja bila izvedena u nas. To su pročelja firentinske katedrale i crkve Svetog Križa (Santa Croce),[9]Obje su firentinske crkve dočekale treću četvrtinu 19. stoljeća bez dovršenih pročelja. Prvo je prema projektu Niccolòa Matasa (1798–1872) iz 1837. trebalo biti izgrađeno klasicističko … Continue reading milanski Castello Sforzesco,[10]Castello Sforzesco je golemi kaštel zapadno od povijesnog središta Milana (kojim dominira dugo građena katedrala Porođenja Blažene Djevice Marije). Dobio je naziv po milanskom knezu Francescu … Continue reading te još teže, zbog štete nanesene cjelini obimnog ambijenta, pregradnje koje je Rubbiani[11]Alfonso Rubbiani (1848–1913), publicist i restaurator, 1890-ih radio u jezgri stare Bologne. Unutar udruge Aemilia Ars spojio je arheološko oslobađanje i stilsko restauriranje. Od 1886. do 1913. … Continue reading izveo na mnogim, velikim i malim građevinama Bologne, počevši od crkve sv. Stjepana (S. Stefano) do srednjovjekovnih kućica, trijemova i svih onih spontanih i čudesno usklađenih tvorbi koje nisu imale potrebu ni za čim ili tek, tu i tamo, za nekim čednim ojačanjem; umjesto toga, s namjerom da se uljepšaju, obnovljene su i svedene na sentimentalnost i konvencionalnost. Pred crkvom sv. Stjepana svaki će osjetljivi promatrač osjetiti žal ustvrdivši da je šarolikosti opeke i kamena oduzeta izvorna živost površine i tona te da je ono što je bilo izravno i izvorno postalo oponašanjem.
Otprilike pedeset godina prije Rubbianija i Napulj je imao svojega restauratora, Travaglinija,[12]Federico Travaglini (1814–1893), napuljski arhitekt i restaurator. Isprva se bavi antičkim spomenicima Rima i okolice Napulja, potom srednjovjekovnima, razvijajući restauratorsku praksu prema … Continue reading osobito poznatoga učenjacima po razaranjima koje je počinio na brojnim grobnim pločama što su pokrivale pod crkve sv. Dominika Velikog (S. Domenico Maggiore)[13]Dominikanska crkva u Napulju, građena kao trobrodna bazilika između 1283. i 1324. te na onim nejasnim pozlaćenim križištima koja su manje pokušaji ponovne uspostave, a više nategnuti izrazi novogotičke mode koja je s kašnjenjem stigla iz Engleske u prijestolnicu Kraljevstva Dviju Sicilija. Uz Travaglinija treba pamtiti još jednu crkvu koju je teško nagrdio: sv. Eligija (S. Eligio),[14]Crkva sv. Eligija gotička je građevina iz oko 1270. godine. prvu crkvu izgrađenu u čisto gotičkim formama nakon anžuvinskog osvajanja. U njoj su bombe razorile banalnu krinku bijele žbuke, ogolivši nekoliko sjajnih križnih svodova stare crkve.[15]Crkva je bombardirana 4. ožujka 1943. Nakon ratnih razaranja ostala je bez brojnih fresaka. Tek ćemo vidjeti da će se i ovdje pojaviti restauratorski problem koji, premda u skromnijem planu, jako nalikuje onom navedenom kod Sv. Klare (S. Chiara). Najrecentnija su izobličenja, ostvarena prema kanonima Viollet-le-Duca odnosno još uvijek prema kanonu takozvanog stila, pročelje katedrala u Napulju i Amalfiju.[16]Pročelje napuljske katedrale djelo je Enrica Alvina (1809–1876), arhitekta i urbanista, izvedeno nakon njegove smrti, odnosno od 1877. do 1905. Alvino se natjecao i za izvedbu pročelja … Continue reading No mogli bismo, kao primjere nedostojne oponašanja, navesti još brojna restauriranja u drugim talijanskim gradovima. S druge strane, pored maštovitih pregradnji ne nedostaje ponovnih uspostava; iako su izvedene s dokumentom u ruci, nisu postale manje nezahvalne. Takvo je u Mlecima sivo i neutralno pročelje Fondaco dei Turchi, koje nije sačuvalo ni spomena na ono obojeno čudo prvotnoga pročelja.[17]Fondaco dei Turchi je palača na mletačkom Velikom kanalu. Građena je izvorno oko 1225, od 1381. u vlasništvu je obitelji Este iz Ferrare. Od 1509. do 1527. u rukama je papinske Kurije, a potom … Continue reading
Nasreću, pogreške iz prošlosti pomogle su obrazovanju modernih restauratora, a kritička i estetička kultura u Italiji je, više no drugdje, snažno doprinijela stvaranju zrele osviještenosti o ovim problemima. Dokaz toga napredovanja je, među ostalim, skup pravila vezanih uz kriterije koje valja slijediti u zaštiti spomenika, a koji je prije više godina formuliran u odnosu na sudjelovanje tijela odgovornih za zaštitu, odnosno o nadleštvima za spomenike i arheološka iskapanja. Taj skup predstavlja dokument od živog interesa. Pa iako nosi nesretni naslov Povelje o restauriranju, jamačno će biti bolje sreće od brojnih sličnih povelja jer u cjelini je, čini se, usmjeren zdravim i prosvijećenim smislom za umjetnost i povijest.[18]Riječ je o Općim pravilima za restauriranje spomenika koja su, u formi proglasa Višeg vijeća za starine i lijepe umjetnosti, donesena u Rimu koncem 1931, po povratku talijanskih stručnjaka sa … Continue reading U svom temeljnom obilježju on pokazuje nadahnutost shvaćanjem koje je odlučno suprotno onome što ga je propovijedao Viollet-le-Duc. Naime restauriranje ponovnom uspostavom, zasnovano na stilskim analogijama,[19]il restauro di ripristino fondato su analogie stilistiche: Paneova definicija stilskog restauriranja. tu je definitivno isključeno i dopušteno je samo u onim slučajevima u kojima se zasniva na potpuno pouzdanim osnovama. U odnosu na djela drevnih vremena, te norme utvrđuju da je isključeno dovršavanje nedostajućih dijelova, pa i kod mogućnosti pouzdanog deduciranja iz pojedinih njihovih elemenata, i to zato što formalni smisao moderne izvedbe ne bi ni u kojem slučaju mogao uspostaviti stilsko jedinstvo starog i novog. Dopuštena je samo anastiloza, odnosno mehaničko ponovno sastavljanje rastavljenih dijelova[20]Paneovi navodi potječu iz prva tri članka talijanske povelje. kao što su, primjerice, razbacani kameni trupci dorskoga stupa ili blokovi izodomskog zida.[21]Misli se na izgradnju zida od blokova ujednačenih dimenzija, kod Rimljana opus quadratum. Pojam anastiloze pojavljuje se u Atenskoj povelji pod utjecajem grčkih stručnjaka koji su od početka 20. … Continue reading U slučaju izvedbe novih dijelova, koja se čini nužnom u nekom od načina restauriranja, sugerira se da se oni ograniče na neophodno i da u svakom slučaju budu izvedeni materijalom različitim od izvornoga ili uvođenjem okvirnih površina u kojima se susret sa starom formom prikazuje shematski.[22]Riječ je o 8. članku Povelje koji glasi: „takvi dodaci u svakom slučaju moraju biti brižljivo i jasno označeni primjenom građe koja je različita od izvorne ili uvođenjem okvira, … Continue reading Sve to radi ispravne nakane da se stari dio razlikuje od novoga i to, kako je navedeno, u smislu koji je upravo suprotan onom koji je prakticirao Viollet-le-Duc.
Još jedno pravilo dostojno zanimanja jest ono koje utvrđuje nužnost konzerviranja svih elemenata spomenika koji posjeduju umjetnički značaj ili predstavljaju povijesni spomen „bez obzira na to kojem vremenu pripadali, pri čemu želja za stilskim jedinstvom i povratom u prvotnu formu ne smije posredovati kako bi isključila jedne na štetu drugih te se ukloniti mogu tek elementi poput zazidanih prozora ili interkolumnija trijemova, koji, budući da su bez važnosti i značenja, predstavljaju beskorisno nagrđivanje“.[23]Pane navodi dio 5. točke Talijanske povelje o restauriranju, sastavljene 1931, pri čemu je vodeću ulogu imao arhitekt i teoretičar restauriranja Gustavo Giovannoni (1873–1947). U načelu se i to može držati legitimnim. Ipak, čini mi se da se ne može u potpunosti isključiti kriterij izbora,[24]criterio di scelta: Pane ovdje počinje rehabilitirati kriterij kojim su se vodili stilski restauratori 19. stoljeća, a što je izazvalo reakciju oko 1880. godine i dovelo do međuratnih povelja u … Continue reading iz istog onog razloga zbog kojeg ne možemo povijesno oćutjeti našu prošlost davanjem jednake važnosti čitavu njezinu sazrijevanju. Tu se pojavljuje sumnja da krajnja nepristranost[25]l’estrema imparzialità: ovdje se nepristranosti pokušava pridati osobina krajnosti, odnosno zagriženosti. koja se sugerira u spomenutoj normi zasjenjuje stanovitu zabrinutost oko budućeg suda koji se s promjenom ukusa i težnji može izreći o našem djelovanju. Samo ako se ograniči na poticanje ozbiljne i mudre svijesti o zadaći koju valja ostvariti, riječ je o opravdanoj zabrinutosti, inače riskira da nas svede na neplodnu neutralnost koja nije manje za osudu od aktivnog umjetničkog neznanja Viollet-le-Duca.
Drugim riječima, iako se poštuje dotična norma, riječ je o tome imaju li određeni elementi umjetnički značaj ili ne; ako ga nemaju, ono što prikriva ili čak vrijeđa slike istinske ljepote[26]ciò che maschera o addirittura offende immagini di vera bellezza: pisac ovdje uvodi apodiktički ton, oživljavajući normativnu estetiku koju su teoretičari konzerviranja od 1900. godine do kraja … Continue reading bit će u potpunosti legitimno dokinuti i, posljedično, povezati s naklonošću potaknutom istinskom i pravom kritičkom prosudbom. Dakako, i ružno pripada povijesti, no zbog toga mu se ne treba posvetiti jednaka briga kao ona koja lijepom daje izniman status.[27]il brutto: ova rečenica pokazuje bitnu razliku između njemačkih i talijanskih stručnjaka tih godina. Dok su se Talijani nakon ratnih razaranja bez ikakve smetnje nastavili koristiti normativnim … Continue reading
Ne čini mi se da tu primjedbu treba braniti primjerima: svaki je čitatelj vidio spomenike na kojima ga je oskvrnuće, izazvano neprikladnom pregradnjom, navelo da se prisjeti jasne analogije s preslikavanjem koje je izveo neki najamnik na platnu velikog majstora, iako, strogo gledano, i to preslikavanje, koje prema potrebi ne oklijevamo ukloniti, posjeduje povijesni interes. Konačno, slični obziri trebaju nas ponukati da priznamo kako se u ovom polju ne može postaviti neko čvrsto pravilo, jer bi ga jednako tako vrijedilo utvrditi u djelovanju kritičkog duha; konačno, ta je stvar očita, a sami su je tvorci normi jamačno podrazumijevali u svom spisu.
Svaki se spomenik, dakle, mora vidjeti kao jedinstveni slučaj jer je takav kao umjetničko djelo pa takvo mora biti i njegovo restauriranje.[28]Ogni monumento […] come un caso unico: podsjeća na tada aktualnu teoriju restauriranja „od slučaja do slučaja“ (caso per caso) milanskoga profesora Ambrogia Annonija (1882–1954). Već su … Continue reading
No, je li moguće da su restauratoru dostatni tankoćutnost i kultura kritičara? Pomislimo li na to da sama površina neke žbuke i vidna neutralnost tona na spoju mogu zaposliti kreativni ukus i da, usprkos svemu, najsavjesnije štovanje najboljih iskustava može dovesti do negativna ishoda, moramo zaključiti da oni nisu dovoljni. Iako se može nastaviti putem utabanim samo najbolje nadziranim i pouzdanim elementima, doći će trenutak u kojem će biti nužno izgraditi most, stvoriti spoj, a to će se moći napraviti samo zahvaljujući stvaralačkom činu[29]un atto creativo: Pane uvođenjem kreativnosti u konzervatorski postupak donosi novost u talijansku teoriju i praksu restauriranja koja je uskoro pretvorena u novu paradigmu tzv. kritičkog … Continue reading u kojem onaj koji djeluje neće naći potporu izvan sebe samoga te se neće kao nekoć moći zavaravati da će ga voditi duh prvotnoga stvaratelja.
No različito stajalište prema zadaćama koje će budući restaurator trebati rješavati neće mu toliko ukazivati na složenost novih problema koliko na značaj njihove nužnosti. Drugim riječima, pojavit će se jedan potpuno nov uvjet, određen činjenicom da će se, dok je ranije ponovna uspostava ili preinaka izgleda nekog spomenika gotovo uvijek otpočinjala manje ili više opravdanom željom za vraćanjem prvotnog obilježja autentičnosti i ljepote djelima koja nisu bila ni osakaćena ni oronula, sutra raditi o spašavanju ostataka dragocjenih formi, čije bi zapuštanje bilo nespojivo sa životom učenog i građanskog društva. Istina, bilo je i onih kojima se takvo zapuštanje ili čak potpuno razaranje građevina koje je teško očuvati činilo jedinim dostojnim rješenjem. Govorilo se, a i dalje se govori: zamijenimo stare, oštećene spomenike novima, bez pretjerane nostalgije za prošlošću; to bi značilo: izbrišimo slavu negdašnjeg vremena i stvorimo novu. Kada bi bila samo nadahnuta nevinim i naivnim zanosom, ta bi stvar bila dostojna simpatičnog osmijeha; no ona izaziva živi osjećaj uzbune ako se pomisli da je, vrlo vjerojatno, vođena odveć aktivističkim i praktičnim častohlepljem. Naposljetku, i takvo stanovište posjeduje, recimo to tako, teorijsku pretpostavku koju valja preispitati. Ona se sastoji u vjerovanju da sadašnje prošireno poštovanje prema djelima prošlosti te briga o njima i njihovo proučavanje dokazuju nedostatak umjetničkih sposobnosti našega doba i da to poštovanje ne bismo osjećali da smo pokrenuti življim i plodnijim stvaralačkim zamahom.[30]Pane ponavlja argumente s početka 20. stoljeća: dok su tradicionalisti držali da to doba ne posjeduje vlastiti umjetnički izraz ili stil (pa su se i dalje zalagali za historijske forme u … Continue reading Slično gledište može biti opravdano kada ga izriču umjetnici, no nije opravdano kada ga, kao što je to ponekad slučaj, izriču pisci o umjetnosti i umjetnički kritičari. Drugim riječima, ono znači da se, u nemogućnosti stvaranja umjetnosti, zadovoljavamo pisanjem njezine povijesti i kritike, kao da nije riječ o različitim stvarima, nego o dva stupnja iste duhovne djelatnosti, od kojih je jedan istinski bitan i suveren, a drugi podčinjen i nepotreban. Svima je uistinu znano da je slična pretpostavka učestala među umjetnicima; no isto je tako jasno da su kritika i povijest podčinjene umjetnosti samo u smislu vremena, iz istog razloga zbog kojeg se ni iz jedne stvari ne bi mogla napisati povijest ako se više ništa ne bi zbilo na ovome svijetu. Zapravo, ako si želimo najbolje, ono će se sastojati od našeg obogaćivanja novim formama ljepote, s tim da one pritom ne razore ono što smo već imali razloga zavoljeti, stoga i štititi protiv napada vremena i ostalih tragičnih zbivanja.
Prošle godine velike su dnevne novine objavile referendum talijanskih arhitekata vezan uz problem restauriranja spomenika i među mnogim ponuđenim prijedlozima bio je onaj već spomenut.[31]Riječ je o anketi o načelima poratnog rekonstruiranja, koju je potaknuo arhitekt i dizajner Giò Ponti (1891–1979) u milanskim novinama Corriere della Sera. Pane je o tome izvijestio u napuljskim … Continue reading
Velika nejednakost prosudbi izraženih tom prigodom dokazala je da je svatko izrazio svoj sud ili svoj osobit ukus bez promišljanja o tome da je, prije ulaska u tako prostranu materiju, potrebno osloniti se na opće zamisli, propitujući povijesne i estetske temelje posla koji valja obaviti.
Uzimajući u obzir nepredvidivu raznolikost pojedinih slučajeva, čini se jasnim da će se iznaći način izvršenja najrazličitijih pokušaja: od čisto statičkog konsolidiranja i ponovnog sastavljanja rasutih ulomaka do potpuno novog djela koje će zamijeniti razoreni dio građevine, stvarajući sretni kontrast umjesto lažnog oponašanja. A ovdje valja napomenuti da, dok se neki interijer ili neko pročelje izražavaju posredstvom bitnog stilskog jedinstva, ono što nazivamo ambijentom, odnosno sve ono što je sabrano u perspektivi jednoga trga ili ulice, naprotiv zahtijeva raznolikost formi, jer se u tom slučaju ne radi o usamljenom djelu, čak i kada, kod najsretnijih primjera, usklađeni ritam različitih formalnih dispozicija pruža dojam savršenog i idealnog sjedinjenja; u sličnim se slučajevima nikakva smetnja ne smije suprotstavljati očitovanju nove arhitekture.
Da me sada čitatelj, osjetivši kako se navješćuje tako neravnomjeran program, upita tko će ga ikada propisati, odgovorio bih podsjećanjem da je jedan od začetnika spomenutog referenduma predložio preventivno dokidanje svake rasprave dok se ne bude moglo nastaviti s praktičnim poslom, na što sam uzvratio hvaleći raspravu. Vjerujem da je dosad, ne zbog učinka mojeg odgovora, onaj začetnik imao puno vremena za promjenu mišljenja; jer mora postojati upravo živa uključenost posvećenih i učene javnosti da se, pomoću slobodnih rasprava, utvrdi povoljno ozračje za suočavanje s različitim zadaćama, kako bi se omogućila ona rješenja koja se zbog međusobne različitosti neće moći homogenizirati unutar jednog unaprijed zasnovanog programa.
Nekoliko primjera za ono što sam rekao može dati skup radova koji se imaju izvesti u Napulju na crkvi sv. Klare i crkvi sv. Eligija i drugdje.
Nemogućnost ponovnog sastavljanja barokne unutrašnjosti Sv. Klare[32]Sv. Klara (Santa Chiara), glavna gotička crkva Napulja, građena između 1310. i 1330, posvećena 1340. godine. Naručitelj izgradnje je Robert Anžuvinski. U drugoj polovini 18. stoljeća … Continue reading čini se očitom na prvi pogled. U trenutnom stanju, zbog nestanka svoda i gotovo svih uresa 18. stoljeća, restauriranje s gledišta formalnog govora nudi samo jednu mogućnost: onu koja će povratiti crte 14. stoljeća, nastavljajući razotkrivati ono što je oganj već dijelom razotkrio.[33]continuando a scoprire ciò che il fuoco ha già parzialmente scoperto: princip razotkrivanja Pane prenosi iz arheologije i ovdje ga primjenjuje na tretman nasilno razorena spomenika. Ratno razaranje … Continue reading Značajni ostaci osamnaestostoljetne pregradnje mogu se očuvati kao grobne skulpture u pojedinim kapelama i na podu koji, premda je jako oštećen, neće biti teško ponovo sastaviti, uzimajući u obzir njegovu prevladavajuću geometričnost. Naprotiv, neće se moći sačuvati konstrukcija od štuka i okviri prozora jer tim dijelovima, kao posljedica nestanka svoda i pilastara između kapela, nedostaje organička spona.
K tomu, očuvanje ove oplate, koja je predstavljala bitan motiv i arhitektonsku izliku preobrazbe gotičke u baroknu formu, ne bi bilo moguće i stoga što su sami dijelovi presječeni ponovnom uspostavom starih prozora, a to može ići na ruku unutarnjoj perspektivi jer će više nego ijedan drugi element doprinijeti povratu punog okomitog rasta lađe.
U čast istinitosti, a ne radi želje da se ponovo, po svaku cijenu i usred velikih ruševina nađe pobuda za utjehu, mora se priznati da usprkos veličini i smjelosti dekorativnog programa, napuljsko 18. stoljeće u Sv. Klari nije doseglo jedan od najsretnijih izraza. Freske, pozlata, svod koji svojim sretnim uleknućem nije uspio prikriti strukturnu prijetvornost, a osobito gromki kontrast svega toga prema formalnom ukusu anžuvinskih spomenika koji dominiraju pozadinom, u posjetitelja su izazivali osjećaj zbunjenosti i nezadovoljstva koji bi bio nadjačan tek kada bi oko, odričući se viđenja cjeline, prelazilo na doživljaj umjetničkih djela i povijesnih dokumenata koje je pet stoljeća nakupilo u ovom veličanstvenom prostoru. To u svakom slučaju ne znači da za baroknom Sv. Klarom ne treba žalovati i da sjećanje na nju ne izaziva osjećaj nostalgije, ne toliko zbog izgubljene slike koliko zato što je u dušama mnogih od nas sjećanje na nju povezano sa sjećanjem na mlade dane nejasnog i slatkog maštanja. U tom će smislu opreka između tako bogate i svjetovne crkve 18. stoljeća te one stroge i nage koja će uskrsnuti restauriranjem označavati simboličnu opreku prošloga vremena i onoga koje nas očekuje.
Vezano uz sudbinu nekih ostalih osobitih djela u crkvi valja istaknuti da je i glavni oltar, sa svojim gizdavim mramornim intarzijama i volutama, može se reći, u potpunosti izgubljen.[34]Razaranje Dresdena, nasuprot Paneovim stajalištima, nije spriječilo istočnonjemačke konzervatore da prezentiraju ulomke baroknih oltara, primjerice u crkvama Svetog Križa (Kreuzkirche) i triju … Continue reading
U napuljskim crkvama 17. i 18. stoljeća oltar se obično doima kao komadić virtuoznosti, pa ni onaj u Sv. Klari nije bio iznimka. Meni se čini da zbog tog gubitka treba manje jadikovati no u ostalim slučajevima, kako zbog njegove neznatne umjetničke važnosti tako zbog toga što je, inkorporiran u zid baroknog djela i tako pošteđen od ognja, preživio prvotni gotički oltar istančana, dragocjena uresa i veličine koja, kada je stavljena u razmjer s likom služećega svećenika i savršeno usklađena s gotičkim ambijentom, dopušta potpunu dominaciju spomenika kralja Roberta[35]Riječ je o monumentalnoj grobnici Roberta Anžuvinskog (1277–1343), koju su iza glavnog oltara do 1345. izveli kipari Giovanni i Paccio Bertini. i ostalih koji ga okružuju. No ovdje se može pojaviti sumnja: uzimajući u obzir njihovo ruševno stanje, možda bi bilo bolje da ovi spomenici više ne dominiraju vidokrugom lađe dok, da bol bude još ljuća, pristiže spomen na izvrsno stanje očuvanosti u kojem su skulpture Bertinija, Tina di Camaino[36]Tino di Camaino (oko 1280–1337), kipar i arhitekt rodom iz Siene, učenik Giovannija Pisana, autor monumentalnih grobnica u Pisi (Henrika VII. iz 1315. u katedrali) i Firenci (biskupa Antonija … Continue reading i Basoccija dospjele do nas te, kao da to nije dovoljno, fotografije načinjene nakon požara koje pokazuju još očuvane dijelove koji su se potom, zbog nemogućnosti neposredne zaštite i pristiglih padalina, urušili. U svakom slučaju, čini se jasnim da se dio ulomaka može ponovo sastaviti na mjestu, a ostatak treba sabrati i očuvati, zajedno s preživjelim dijelovima ostalih djelā, u onim dvoranama samostana koje se, prikladno restaurirane, mogu namijeniti muzeju crkve.[37]Museo dell’Opera di Santa Chiara otvoren je tek 1995. i prikazuje povijest izgradnje, preobrazbi i restauratorskih radova na sklopu. Zamišljeno kao čista statička namjena, restauriranje se, ondje gdje je to potrebno, mora ograničiti na povrat nekog nosećeg elementa u sažetoj i shematskoj formi, tako da bude razlučivo od ostatka po svom različitom obilježju, ali i da ipak sudjeluje u ponovnoj uspostavi viđenja cjelovitosti štiteći ono što preostaje od naknadnog rušenja. Sada se čini vrlo vjerojatnim da bi se ovo viđenje cjelovitosti moglo ispuniti, no bit će zajamčeno tek kada se ponovna uspostava, nakon sabiranja, ispitivanja i pregleda rasutih dijelova, grafički skicira, prethodeći praktičnom djelovanju.
Anžuvinskom dobu pripadaju gotovo sve najveće crkve u Napulju, među kojima i Donnaregina,[38]Crkva Santa Maria Donnaregina Vecchia napuljska je crkva klarisa iz 14. stoljeća. Gradi se uz potporu Marije Ugarske do 1316. Kraljici je, kako je navedeno, Tino di Camaino u crkvi podigao grobnicu … Continue reading koja je doživjela ponajbolje restauriranje ostvareno u Italiji u posljednjim desetljećima.[39]Arhitekt-konzervator Gino Chierici (1877–1961) radio je od 1928. do 1934. na restauriranju sklopa, odnosno na prezentiranju srednjovjekovnog sloja. O radovima je objavio knjigu Il restauro della … Continue reading Uz isti ukus i poštovanje, iako je zadaća bila još mukotrpnija, bilo bi poželjno vidjeti rekonstruiranu Sv. Klaru i crkvu sv. Eligija. Ova posljednja sada pokazuje pojedine nove elemente od velikog interesa, među kojima lijepa križišta od kamena (pietra viva) koja su obrubljivala apsidu, a koje je neutralna i ravnodušna prerada Travaglinija, onoga istoga koji je drugdje izmišljao gotičku pozlatu, prikrila jeftinim ožbukanim zidovima. I više no kod Sv. Klare, ovdje je zadaća restauratora u unutrašnjosti i na vanjštini jasno naznačena organičkim, vrijednim ostacima gotičke građe. Zazidani prozori tako će biti ponovo otvoreni kako bi se jedinstvenoj lađi dalo svjetla i ritma.[40]Teško oštećenu crkvu trebalo je dakle tretirati onako kako je Chierici između ratova učinio oslobađanjem crkve Donnaregina.
No najveća se poteškoća neće kriti u uređenju preostalih dijelova spomenika kojima će pomoći brojna sredstva koja nam moderna tehnika stavlja na raspolaganje, već u pripisivanju estetičke forme čitavoj golemoj cjelini; nastavljajući se uz veću trezvenost i oprez, i ta stvar mora biti ispunjena. Upravo se u tom smislu, pa i slijedeći koncept „jednostavne ogoljelosti i podudarnosti s konstrukcijskom shemom“, prikladno preporučen u spomenutim restauratorskim normama,[41]Citat iz članka 7 talijanske Povelje o restauriranju iz 1931. mora doći do proizvoda koji će davanjem novoga života crkvi postati istodobno star i moderan. Obveze restauriranja nametnut će svoje pravične i stroge granice ukusu i mašti, no uvijek i samo one dovest će do zadovoljavajućeg rješavanja problema. Ako je tomu tako, koji je zaključak legitimno izvesti? Da je i samo restauriranje umjetničko djelo. Taj se zaključak već podrazumijeva s obzirom na ranije izrečeno, no uopće nije tako u spomenutim normama, štoviše, moglo bi se reći da se u umu onih koji su ih sastavili nalazila isključivo nakana da se porekne bilokakva stvaralačka namjena u postupku restauratora, i to zbog vjerojatnog straha od praktičnih posljedica do kojih bi različito uvjerenje moglo dovesti. Dokaz tomu je, među ostalima, odlomak u kojem se govori da se „nastavljanje postojećih linija u sličnom stilu može dopustiti samo kada su posrijedi geometrijski izričaji lišeni uresne osobitosti“.[42]Ponovo citat iz 7. članka Povelje iz 1931.
No u arhitekturi ne postoje geometrijske linije lišene uresne osobitosti jer ako je osobitost prisutna u djelu, ona je takva zahvaljujući i onim dijelovima koji se, razmotreni izdvojeno, mogu činiti neizražajnima. S druge strane, već spomenut propis da se različitim materijalima i linijom obrisa označi novi dio stvoren restauriranjem, nesvjesno predstavlja implicitno priznavanje umjetničke naravi restauriranja, dok je stara težnja za oponašanjem, koja je vodila stvaranju lažnog dokumenta, nijekala umjetnost jer ju je zamjenjivala virtuoznošću oponašanja.
Ovim sam razmatranjem nakanio pojasniti i na određeni način pomaknuti do krajnjih estetičkih konzekvenci odredbe proizašle iz najmodernijih restauratorskih koncepcija.
Spomenutim uputama koje valja slijediti u ponovnoj uspostavi unutrašnjosti Sv. Klare valja pridodati razmatranje mogućnosti uređenja okoliša.[43]sistemazione ambientale: iako revidira međuratnu teoriju restauriranja, Pane se ovdje vraća na jedno od važnih pitanja te teorije, nastavljajući se na interes prema starim gradovima i četvrtima … Continue reading Kako je poznato, nije samo crkva doživjela teška oštećenja nego i gotovo čitavo naselje koje okružuje „svetu citadelu“, a osobito kuće zbijene uz samostan fratara i one između zvonika i ulaza u crkveno groblje. Ovdje razaranje od bombi nudi mogućnost koja je poželjna i koju ne treba zanemariti, a to je oslobađanje spomenika od grozota koje su ga ugnjetavale stoljećima.[44]la liberazione del monumento dalle brutture che lo hanno oppresso per secoli: ovdje Pane prenosi estetiku oslobađanja s pojedinosti na širu sliku. Poimanje ružnoće ili „grozota“ prošlo je … Continue reading Još i danas jedna četverokatna građevina prikriva pročelje crkve koje gleda na trg Oberdan pa susjedni fratarski klaustar svodi na jadan izgled dvorišta. Kada bi ona bila porušena, povisujući na njezinu mjestu trijem, postigao bi se ne samo sjajan perspektivni ishod, kako u širini crkve tako i susjednog trga i fratarskog klaustra, već i znatna praktična dobit smanjivanjem prometa na jednom od najužih i najfrekventnijih punktova u gradu, jer se pomoću trijema može stvoriti pješački prolaz dok bi ulicom Trinità Maggiore bio nastavljen promet vozilima.[45]Ulica Trinità Maggiore nalazi se u blizini crkve sv. Klare, jugozapadno od trga Gesù Nuovo koji spaja s ulicom Monteoliveto. Slično tomu, trebat će osloboditi i dvije strane zvonika uz koje se naslanjaju napola razrušene kuće, oduzimajući okolišu zrak i svjetlost. One će se zamijeniti niskim pregradnim zidom ili ogradom, pri čemu će se poštovati granica prvotnog omeđenog prostora, kao i jedinstvena vodoriga na dverima. Na drugoj bi strani zvonika neugledne kućice mogle biti zamijenjene malom otvorenom tržnicom na prikladnoj udaljenosti od baze samoga zvonika. U tom bi smislu oslobađanje bilo pogodno povezano s drugom praktičnom koristi.
Prorjeđivanje[46]Il diradamento: Pane preuzima ovaj pojam od Giovannonija, koji se njime počeo koristiti tridesetak godina ranije u kategoriji urbanističkog prorjeđivanja rimskih ulica (diradamento edilizio). učinjeno u neposrednoj blizini crkve moglo bi se nastaviti kroz Pallonetto S. Chiara kako bi doprlo do ulice Mezzocannone[47]Ove se ulice nalaze istočno od sklopa crkve sv. Klare. pa bi i na toj idućoj površini, dovršavajući posao, trebalo provesti djelomična rušenja. Ipak je jasno da će, uzimajući u obzir poteškoće koje će biti potrebno nadići u ostvarenju ovog najobimnijeg plana, možda biti ispravno zasad ograničiti istraživanje uređenja na zonu od najizravnijeg interesa. S druge se strane valja prisjetiti da su za Sv. Klaru i okolicu u prošlosti već bili izrađeni razni projekti; ako su se nekoć činili ostvarivima, to se još više čine sada, u trenutku u kojem je rat stvorio povoljne prilike za njihovu provedbu. Vezano uz to, u najširem smislu valja istaknuti: budu li potrebne mnoge godine da se tako obimni restauratorski programi provedu u djelo, nužno je da se sada i odmah pripremi precizan plan urbanog uređenja, osobito u starome gradu, gdje će ratna razaranja moći potaknuti odgovarajuća prorjeđivanja.[48]Načelima prorjeđivanja i uređivanja (diradamento, sistemazione) nakon restauriranja crkve arhitekti su se uistinu bavili godinama. Arhitekt Camillo Guerra (1889–1960) pripremio je projekt … Continue reading
Uzimajući u obzir novu situaciju, bit će potrebno osvježiti regulatornu osnovu grada: poželjno je da se brojne razorene građevine ne izgrađuju nanovo kako bi njihova potpuna razorenost išla u korist javne higijene, prometovanja i bolje prilagodbe spomeničkih djela.[49]Ovo načelo izbjegavanja rekonstrukcijskih postupaka – preneseno iz interijera oštećenih povijesnih građevina na ulice gradova – Pane je mogao preuzeti od Carla Ceschija, koji je 1943. u … Continue reading
Dugo očekivano prorjeđivanje staroga Napulja moći će se ostvariti barem djelomično budu li se aktualne prilike ispravno iskoristile uz pažljiva i iscrpna istraživanja. Dekumani i uličice staroga grčko-rimskog središta bili su obrubljeni kućama ne višim od deset ili dvanaest metara, dok je moderni Napulj uzastopnim uslojavanjem doživio uzdizanje kuća koje ponekad nadmašuju dvadeset i četiri metra u uličnoj četvrti koja postoji otprije Kristova rođenja. No ponavljam još jednom, budući da je to prorjeđivanje moguće, potrebno je hitno spriječiti nepotrebne ponovne izgradnje, a to se neće moći učiniti provodeći nejasne kriterije izbora već isključivo slijedeći program koji predviđa organičko rješenje za pojedine slučajeve i dosljednu ponovnu izgradnju novih zgrada u onim rubnim zonama u kojima već postoje prostrane, nove ceste.
Raznovrsna uređenja spomenika jako će koristiti i prometovanju i higijeni, a njihovo predstavljanje ih u vidu ovog dvostrukog interesa učinilo bi njihovu izvedbu znatno praktičnijom. Pored već spomenutog uređenja Sv. Klare bit će potrebno proučavati druga, poput onog na crkvi sv. Lovre,[50]S. Lorenzo Maggiore: crkva u središtu Napulja iz prve polovine 13. stoljeća, jednobrodna s bočnim kapelama, transeptom i deambulatorijem (kružnim ophodom u svetištu). U samostanu je 1343. … Continue reading na čiju se apsidu naprtilo nekoliko prljavih kuća, te promicati otvaranje pojedinih trgova ili širina na primjereno odabranim mjestima: primjerice, ispred lijepe zgrade Monte di Pietà.[51]Palača na ulici San Biagio dei Librai.
Razaranje tolikih umjetničkih djela danas nas podsjeća na to koliko je iznimna Leonardova maksima da lijepe stvari pripadaju onima koji ih vole. Ova se uzrečica može učiniti ponešto blagoglagoljivom, sve dok na našu štetu ne uvidimo da je zapravo riječ o potvrdi očigledne i konkretne istine.
Restauriranje i zaštita naših spomenika morat će postati jedna od zasebnih zadaća u našoj budućnosti, iako takozvani praktični ljudi sude i vjeruju da je svrha ljudskog društva već zadovoljena postignućem neke praktične koristi. No našoj teškoj zadaći uvjeravanja takva logička rasuđivanja neće biti od koristi kao što će biti ona potaknuta ljubavlju prema najdragocjenijim plodovima naše civilizacije; na isti način na koji osjećaji, a ne logika, daju zamah našem moralnom životu.
Izvor ilustracija:
U vrhu: portret Roberta Panea (dio obiteljskog portreta sa suprugom). Iz obiteljskog arhiva obitelji Pane.
Slika 1 i 2: Unutrašnjost bombardirane i izgorjele crkve sv. Klare u Napulju, oko 1943. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Santa_Chiara_(Naples),_1.jpg
Tekst je objavljen u antologiji Roberto Pane Stari gradovi i nova izgradnja u Italiji od 1944. do 1966. u izdanju Matice hrvatske, Zagreb 2020. Odabrao, preveo i priredio Marko Špikić.
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno pod naslovom Il restauro dei monumenti u napuljskom časopisu Aretusa, I/1, 1944, str. 68–79. Neznatno izmijenjen, članak je ponovo objavljen 1948. u knjizi Architettura e arti figurative u Veneciji, na str. 7–20, pod proširenim naslovom Restauriranje spomenika i crkva sv. Klare u Napulju. Preveo Marko Špikić. Tekst je objavljen u antologiji Stari gradovi i nova izgradnja u Italiji od 1944. do 1966., Matica hrvatska, Zagreb 2020, 5-27. |
|---|---|
| ↑2 | Iako je u kasnijim tekstovima vrlo neizravno dodirivao pitanje krivnje, Pane je godinu dana nakon pada fašističke Italije i nekoliko mjeseci prije svršetka rata u Europi vidio restauriranje spomenika kao alat demokratske preobrazbe talijanskog društva. |
| ↑3 | restauro statico: premda Pane vjerojatno misli na konsolidacijske postupke održavanja stanja koje je Vitruvije nazvao firmitas, već na ovom mjestu navješćuje da će teoriji restauriranja ponuditi neku dinamiku. |
| ↑4 | Pane vjerojatno misli na paradoks inauguriran pod papom Leonom X. na početku 16. stoljeća. Nakon što je Rafael 1515. imenovan Prefektom za rimske starine, čuvanje je značilo i privatiziranje ruševina koje su nastavile služiti za recikliranje grada, odnosno pretvorbu ulomaka u građevinski materijal u brojnim vapnarskim radionicama na rubu Marsova polja. |
| ↑5 | contaminazione: također „onečišćenje“ ili „zagađivanje“. Pisac se drži predrasuda Camilla Boita s kraja 19. stoljeća i dalje držeći da je barokna umjetnost „prikrivala istinsku vrijednost“ starije umjetnosti. |
| ↑6 | Antoine-Chrysôstome Quatremère-de-Quincy (1755–1849), francuski arhitekt, teoretičar umjetnosti, autor brojnih studija o teoriji likovnih umjetnosti, kritičar i predavač. U Metodičkoj enciklopediji arhitekture iz 1825. raspravlja o problemima restauriranja. Hrvatski prijevod pojedinih natuknica nalazi se u antologiji Anatomija povijesnoga spomenika, Zagreb 2006. |
| ↑7 | Eugène-Emanuel Viollet-le-Duc (1814–1879), francuski arhitekt i restaurator, pisac studija o povijesnim spomenicima, zapamćen kao jedan od glavnih promicatelja tzv. stilskog restauriranja u Europi 19. stoljeća. |
| ↑8 | „U takvim okolnostima najbolje je staviti se na mjesto izvornog arhitekta i pretpostaviti što bi on učinio da, vrativši se na ovaj svijet, mora izvršiti program koji je pred nas postavljen.“ (prijevod Sanje Šoštarić). Usp. Viollet-le-Duc, Restauriranje, u: Anatomija povijesnoga spomenika, Zagreb 2006, str. 268. |
| ↑9 | Obje su firentinske crkve dočekale treću četvrtinu 19. stoljeća bez dovršenih pročelja. Prvo je prema projektu Niccolòa Matasa (1798–1872) iz 1837. trebalo biti izgrađeno klasicističko pročelje da bi isti arhitekt 1854. pripremio inačicu u toskanskoj gotici prema kojoj su od 1857. do 1862. izvedeni radovi. Usred ujedinjenja Italije i pretvaranja Firence u prijestolnicu Kraljevine Italije organizirana su tri natječaja (1861, 1862. i 1865) za dovršetak pročelja katedrale Santa Maria del Fiore. Nakon brojnih polemika 1867. odabran je rad arhitekta Emilija De Fabrisa (1808–1883), ne zaustavljajući rasprave. Jedan od njihovih sudionika bio je arhitekt i teoretičar restauriranja Camillo Boito (1836–1914), koji je 1871. objavio članak Tri šiljasta zabata na pročelju crkve Santa Maria del Fiore. Za hrvatski prijevod teksta usp. Camillo Boito, Spomenik kao knjiga. Spisi o kulturi, arhitekturi i restauriranju, 1861–1886, Zagreb 2013, str. 59–84. |
| ↑10 | Castello Sforzesco je golemi kaštel zapadno od povijesnog središta Milana (kojim dominira dugo građena katedrala Porođenja Blažene Djevice Marije). Dobio je naziv po milanskom knezu Francescu Sforzi (1401–1466), vojskovođi, državniku i umjetničkom naručitelju. U doba Napoleonove uprave Milanom zahtijeva se potpuno rušenje sklopa kao spomenika tiraniji. Dijelovi su i porušeni, a sklop je opljačkan. Od 1890. do 1905. arhitekt Luca Beltrami (1854–1933) prema načelima vlastite teorije „povijesnog restauriranja“ (restauro storico), koja se zasnivala na proučavanju pisanih i likovnih arhivskih vrela, restaurira i rekonstruira dijelove sklopa u koji se potom smještaju muzejske ustanove. |
| ↑11 | Alfonso Rubbiani (1848–1913), publicist i restaurator, 1890-ih radio u jezgri stare Bologne. Unutar udruge Aemilia Ars spojio je arheološko oslobađanje i stilsko restauriranje. Od 1886. do 1913. radio je na sklopu crkve sv. Franje, o čemu je 1900. izvijestio u knjizi Crkva sv. Franje i grobnice glosatora u Bologni: restauriranje od 1886. do 1899. Radovi su uključivali rušenje manjih i većih prigradnji, na čijem su mjestu rekonstruirane grobnice srednjovjekovnih bolonjskih pravnika. Od 1889. do 1899. osmislio je stilsko restauriranje Trgovačke lože (Loggia della Mercanzia), koja je od 14. stoljeća služila kao sjedište Universitas mercatorum i korporacija. Uspio je uvjeriti građane i upravitelje Bologne u opravdanost svojeg postupanja i program ponovnog urešavanja grada (koristeći se krilaticom Bologna riabbellita). Poput Viollet-le-Duca objavljivao je ilustrirane knjige u kojima je tekstom i slikom tumačio povijest, preobrazbe i način povrata povijesnih građevina Bologne u zamišljeno izvorno stanje. |
| ↑12 | Federico Travaglini (1814–1893), napuljski arhitekt i restaurator. Isprva se bavi antičkim spomenicima Rima i okolice Napulja, potom srednjovjekovnima, razvijajući restauratorsku praksu prema načelima Viollet-le-Duca. Radio je na napuljskoj crkvi sv. Dominika (1850–1853), katedralama u gradovima Capui (1854–1858), Altamuri (1854–1864) i Troiji (1858–1864), te na slavoluku Alfonsa Aragonskog na napuljskom Castelnuovu (od 1852). Usp. Renata Picone, Restauro o „abbellimento“? L’attività di Federico Travaglini, u: La cultura del restauro. Teorie e fondatori, Venezia 2014, str. 108–116. |
| ↑13 | Dominikanska crkva u Napulju, građena kao trobrodna bazilika između 1283. i 1324. |
| ↑14 | Crkva sv. Eligija gotička je građevina iz oko 1270. godine. |
| ↑15 | Crkva je bombardirana 4. ožujka 1943. Nakon ratnih razaranja ostala je bez brojnih fresaka. |
| ↑16 | Pročelje napuljske katedrale djelo je Enrica Alvina (1809–1876), arhitekta i urbanista, izvedeno nakon njegove smrti, odnosno od 1877. do 1905. Alvino se natjecao i za izvedbu pročelja firentinske katedrale: 1864. objavio je svoj neprihvaćeni projekt. S arhitektima L. Dalla Corte i G. Raimondijem radio je na stilskom restauriranju katedrale u Amalfiju, na kojoj se 1861. urušilo pročelje iz 18. stoljeća. |
| ↑17 | Fondaco dei Turchi je palača na mletačkom Velikom kanalu. Građena je izvorno oko 1225, od 1381. u vlasništvu je obitelji Este iz Ferrare. Od 1509. do 1527. u rukama je papinske Kurije, a potom ponovo u vlasništvu obitelji Este. Kratko je, od 1602. do 1618. posjeduje obitelj Aldobrandini. Od 1621. Republika predaje zgradu na korištenje osmanlijskim trgovcima, po čemu otada nosi ime. Zapuštena je do sredine 19. stoljeća. Mletačka općina 1860. otkupljuje zgradu koju je desetljeće ranije John Ruskin nazvao „sablasnom ruševinom“. Otada pa do 1869. stilski se restaurira prema projektu Federica Bercheta (1831–1909), te je praktički potpuno izmijenjena, u skladu s tadašnjim programom restauriranja pod krilaticom „Mleci kakvi su nekoć bili“. U njoj se desetljećima nalazio Muzej Correr, a od 1923. je u nju smješten Mletački prirodoslovni muzej. |
| ↑18 | Riječ je o Općim pravilima za restauriranje spomenika koja su, u formi proglasa Višeg vijeća za starine i lijepe umjetnosti, donesena u Rimu koncem 1931, po povratku talijanskih stručnjaka sa skupa arhitekata i tehničara zaduženih za povijesne spomenike u Ateni u rujnu 1931, na kojem je donesena čuvena Atenska povelja. Talijanski dokument, kako se vidi, po nastanku je dobio ime Talijanska povelja o restauriranju, referirajući se na prvi takav dokument, donesen na kongresu arhitekata u Rimu 1883. pod utjecajem Camilla Boita. |
| ↑19 | il restauro di ripristino fondato su analogie stilistiche: Paneova definicija stilskog restauriranja. |
| ↑20 | Paneovi navodi potječu iz prva tri članka talijanske povelje. |
| ↑21 | Misli se na izgradnju zida od blokova ujednačenih dimenzija, kod Rimljana opus quadratum. Pojam anastiloze pojavljuje se u Atenskoj povelji pod utjecajem grčkih stručnjaka koji su od početka 20. stoljeća radili na konzerviranju i restauriranju atenske akropole, nadovezujući se na velike radove od 1830-ih godina. Talijanski su se stručnjaci za rad na arheološki očuvanim arhitektonskim spomenicima koristili pojmom ponovnog sastavljanja (ricomposizione). |
| ↑22 | Riječ je o 8. članku Povelje koji glasi: „takvi dodaci u svakom slučaju moraju biti brižljivo i jasno označeni primjenom građe koja je različita od izvorne ili uvođenjem okvira, jednostavnih i lišenih rezbarija, odnosno primjenom znakova ili natpisa, kako izvedeno restauriranje ne bi dovelo u zabludu učenjake i predstavljalo krivotvorinu historijskog dokumenta.“ |
| ↑23 | Pane navodi dio 5. točke Talijanske povelje o restauriranju, sastavljene 1931, pri čemu je vodeću ulogu imao arhitekt i teoretičar restauriranja Gustavo Giovannoni (1873–1947). |
| ↑24 | criterio di scelta: Pane ovdje počinje rehabilitirati kriterij kojim su se vodili stilski restauratori 19. stoljeća, a što je izazvalo reakciju oko 1880. godine i dovelo do međuratnih povelja u obranu jednakovrijednosti umjetničkih formi na spomenicima. |
| ↑25 | l’estrema imparzialità: ovdje se nepristranosti pokušava pridati osobina krajnosti, odnosno zagriženosti. |
| ↑26 | ciò che maschera o addirittura offende immagini di vera bellezza: pisac ovdje uvodi apodiktički ton, oživljavajući normativnu estetiku koju su teoretičari konzerviranja od 1900. godine do kraja Drugoga svjetskog rata pokušali ublažiti promicanjem jednakovrijednosti stilskih doprinosa i razlikovanja starog i novog. |
| ↑27 | il brutto: ova rečenica pokazuje bitnu razliku između njemačkih i talijanskih stručnjaka tih godina. Dok su se Talijani nakon ratnih razaranja bez ikakve smetnje nastavili koristiti normativnim estetskim argumentima u konzerviranju, percepcija razorenih spomenika i ambijenata okupirane i podijeljene Njemačke ovisila je o odlukama političkih vrhuški, ali i o kolektivnom osjećaju krivnje, pa je fragmentarno i ružno u slikama gradova nerijetko čuvano kao poticaj društvenoj katarzi i reformi. |
| ↑28 | Ogni monumento […] come un caso unico: podsjeća na tada aktualnu teoriju restauriranja „od slučaja do slučaja“ (caso per caso) milanskoga profesora Ambrogia Annonija (1882–1954). Već su se oko 1900. njemački teoretičari konzerviranja na Danima njege spomenika i u teorijskim spisima vrlo često koristili tom sintagmom. Vidi antologiju Njega spomenika u Njemačkom Carstvu, prevela Libuše Jirsak, priredio Marko Špikić, Zagreb 2019. |
| ↑29 | un atto creativo: Pane uvođenjem kreativnosti u konzervatorski postupak donosi novost u talijansku teoriju i praksu restauriranja koja je uskoro pretvorena u novu paradigmu tzv. kritičkog restauriranja. Ipak, u već spomenutom srednjoeuropskom prostoru su prije Prvoga svjetskog rata već započeli rasprava o napuštanju stilskog restauriranja i uvođenje novog stvaralaštva u prostor loma ili nedovršenosti, pojmom Neuschöpfung. |
| ↑30 | Pane ponavlja argumente s početka 20. stoljeća: dok su tradicionalisti držali da to doba ne posjeduje vlastiti umjetnički izraz ili stil (pa su se i dalje zalagali za historijske forme u dovršavanju spomenika), modernisti su tvrdili da posjeduju samostalnost izraza. Teško je reći da li je Pane 1944. tako pisao zbog kritičkog odnosa prema fašističkom razdoblju, no usprkos monumentalnosti, primjerice Piacentinijeve arhitekture, u 21 godini diktature poredak je naručivao i modernistička djela, poput Terragnijeve Casa del fascio u Comu. |
| ↑31 | Riječ je o anketi o načelima poratnog rekonstruiranja, koju je potaknuo arhitekt i dizajner Giò Ponti (1891–1979) u milanskim novinama Corriere della Sera. Pane je o tome izvijestio u napuljskim novinama Il Mattino 3. srpnja 1943. |
| ↑32 | Sv. Klara (Santa Chiara), glavna gotička crkva Napulja, građena između 1310. i 1330, posvećena 1340. godine. Naručitelj izgradnje je Robert Anžuvinski. U drugoj polovini 18. stoljeća unutrašnjost crkve je barokizirana. Teško je razorena savezničkim bombardiranjem grada 4. kolovoza 1943. Stradali su barokni svodovi i dio srednjovjekovnih zidnih slika. Odlučeno je da se prezentira srednjovjekovni sloj crkve. Radovi su dovršeni 1953. |
| ↑33 | continuando a scoprire ciò che il fuoco ha già parzialmente scoperto: princip razotkrivanja Pane prenosi iz arheologije i ovdje ga primjenjuje na tretman nasilno razorena spomenika. Ratno razaranje tako je shvaćeno kao svojevrsna izlika za „kritičku“ primjenu „kriterija izbora“. |
| ↑34 | Razaranje Dresdena, nasuprot Paneovim stajalištima, nije spriječilo istočnonjemačke konzervatore da prezentiraju ulomke baroknih oltara, primjerice u crkvama Svetog Križa (Kreuzkirche) i triju kraljeva (Dreigkönigskirche). |
| ↑35 | Riječ je o monumentalnoj grobnici Roberta Anžuvinskog (1277–1343), koju su iza glavnog oltara do 1345. izveli kipari Giovanni i Paccio Bertini. |
| ↑36 | Tino di Camaino (oko 1280–1337), kipar i arhitekt rodom iz Siene, učenik Giovannija Pisana, autor monumentalnih grobnica u Pisi (Henrika VII. iz 1315. u katedrali) i Firenci (biskupa Antonija d’Orsa nakon 1321), od 1323. u službi Roberta Anžuvinskog u Napulju. Ovdje je izveo grobnice Katarine Austrijske (nakon 1323) u crkvi San Lorenzo Maggiore, Marije Ugarske (1325–1326) u crkvi S. Maria Donnaregina te Karla od Kalabrije (nakon 1328) i Marije od Valoisa (nakon 1331) u crkvi Santa Chiara. |
| ↑37 | Museo dell’Opera di Santa Chiara otvoren je tek 1995. i prikazuje povijest izgradnje, preobrazbi i restauratorskih radova na sklopu. |
| ↑38 | Crkva Santa Maria Donnaregina Vecchia napuljska je crkva klarisa iz 14. stoljeća. Gradi se uz potporu Marije Ugarske do 1316. Kraljici je, kako je navedeno, Tino di Camaino u crkvi podigao grobnicu koja je u 18. stoljeću prenesena u istoimenu novu crkvu da bi u 20. stoljeću bila vraćena. Početkom 1861. samostan je ukinut, a crkva je potom dobila niz javnih namjena (škola, sud, lokalni konzervatorski ured). |
| ↑39 | Arhitekt-konzervator Gino Chierici (1877–1961) radio je od 1928. do 1934. na restauriranju sklopa, odnosno na prezentiranju srednjovjekovnog sloja. O radovima je objavio knjigu Il restauro della chiesa di S. Maria Donnaregina. |
| ↑40 | Teško oštećenu crkvu trebalo je dakle tretirati onako kako je Chierici između ratova učinio oslobađanjem crkve Donnaregina. |
| ↑41 | Citat iz članka 7 talijanske Povelje o restauriranju iz 1931. |
| ↑42 | Ponovo citat iz 7. članka Povelje iz 1931. |
| ↑43 | sistemazione ambientale: iako revidira međuratnu teoriju restauriranja, Pane se ovdje vraća na jedno od važnih pitanja te teorije, nastavljajući se na interes prema starim gradovima i četvrtima koje okružuju spomenik, a koji je inaugurirao Giovannoni. |
| ↑44 | la liberazione del monumento dalle brutture che lo hanno oppresso per secoli: ovdje Pane prenosi estetiku oslobađanja s pojedinosti na širu sliku. Poimanje ružnoće ili „grozota“ prošlo je zanimljiv put od historicističkog spekulacijskog purizma preko fašističke diskriminacije do poratnog kritičkog restauriranja. |
| ↑45 | Ulica Trinità Maggiore nalazi se u blizini crkve sv. Klare, jugozapadno od trga Gesù Nuovo koji spaja s ulicom Monteoliveto. |
| ↑46 | Il diradamento: Pane preuzima ovaj pojam od Giovannonija, koji se njime počeo koristiti tridesetak godina ranije u kategoriji urbanističkog prorjeđivanja rimskih ulica (diradamento edilizio). |
| ↑47 | Ove se ulice nalaze istočno od sklopa crkve sv. Klare. |
| ↑48 | Načelima prorjeđivanja i uređivanja (diradamento, sistemazione) nakon restauriranja crkve arhitekti su se uistinu bavili godinama. Arhitekt Camillo Guerra (1889–1960) pripremio je projekt urbanističkog uređenja okolice crkve 1954. koji može podsjetiti na radikalne prijedloge međuratnih arhitekata u starim gradovima. A. Siani je svojim skicama 1963. nastavio tu raspravu, na koju se iste godine nadovezao Roberto Pane, baveći se njome skicama do sredine 1970-ih, kada mu se pridružio arhitekt-konzervator Roberto di Stefano (1926–2005). Na fotografijama iz 1960-ih vidi se da se pred Sv. Klarom odvijao gust pješački i automobilski promet kao i da su ondje bili ostaci ruševina. |
| ↑49 | Ovo načelo izbjegavanja rekonstrukcijskih postupaka – preneseno iz interijera oštećenih povijesnih građevina na ulice gradova – Pane je mogao preuzeti od Carla Ceschija, koji je 1943. u Genovi pozvao na žrtvovanje pojedinih ruševnih građevina u srcu grada kako bi se usred uskih ulica dobilo svjetlosti i zraka. |
| ↑50 | S. Lorenzo Maggiore: crkva u središtu Napulja iz prve polovine 13. stoljeća, jednobrodna s bočnim kapelama, transeptom i deambulatorijem (kružnim ophodom u svetištu). U samostanu je 1343. boravio Petrarca. Crkva je pregrađena prema volji Karla I. Anžuvinskog koncem 13. stoljeća u gotičkim formama. |
| ↑51 | Palača na ulici San Biagio dei Librai. |