Dehio o heidelberškom dvorcu

Što će biti s heidelberškim dvorcem?[1]Objavljeno pod naslovom Was wird aus dem Heidelberger Schloß werden? u: Kunsthistorische Aufsätze. Oldenbourg, München-Berlin 1914, 247-259. Tekst je izvorno objavljen 1901. Prevela Libuše Jirsak.

Georg Dehio

U planu su opsežne građevinske preinake heidelberškog dvorca. Tko bi primio tu vijest bez uzbuđenja? U toj čudesnoj cjelini, satkanoj od prošlosti i vječnosti, od umjetnosti, prirode i povijesti u dojam koji ljudski um sam nikada ne bi mogao proizvesti, čak ni onaj najvećeg umjetnika, netko želi nasilno intervenirati – želi ga poboljšati! Dakle, vandalisme restaurateur, kako ga Francuzi ispravno nazivaju, ponovo je na bojnom pohodu i odabrao je najplemenitiji plijen.

Primirimo ipak našu uzavrelu krv i pokušajmo u miru razjasniti o čemu je riječ.

Najprije, podrazumijeva se da heidelberška dvorska ruševina, ako bude prepuštena sama sebi, u sadašnjem stanju ne može opstati za sva vremena: nezaustavljivo, mada polako, na njeno će propadanje djelovati razni čimbenici; to je sudbina kojoj ususret ide svaka građevina, zapravo već od trenutka njenog dovršenja. Najviše nadzorno tijelo, Ministarstvo financija Velikog vojvodstva Baden u potpunosti je ispunilo svoju dužnost obrativši se upućenima s pitanjem: „Što treba poduzeti da bi se heidelberški dvorac zaštitio od daljnjega propadanja i da bi se prvenstveno što je moguće duže sačuvali njegovi dijelovi od umjetničke vrijednosti?“

Prvo je 1883. godine osnovan arhitektonski ured kako bi se tehnički ispitalo stvarno stanje. Na temelju dobivenog uvida dva su velika povjerenstva, jedno 1891., a drugo 1901. dala odgovor na navedeno pitanje. U prvom su osim stručnjaka iz pokrajine Baden kao što su Durm,[2]Josef Durm je 1884. u Berlinu objavio studiju Das Heidelberger Schloss, eine Studie über die Meister, die ursprüngliche Gestalt des Otto-Heinrichsbaues und die Frage der Wiederherstellung. Lübke[3]Wilhelm Lübke (1826-1893), povjesničar umjetnosti, studirao u Bonnu i Berlinu. Dvije godine nakon objave Povijesti arhitekture od najstarijih vremena do današnjice 1855. angažiran je na … Continue reading itd. bili zastupljeni najkompetentniji ljudi za prosudbu iz cijele Njemačke: Essenwein iz Nürnberga,[4]August Essenwein (1831-1892), arhitekt i povjesničar umjetnosti, od 1866. ravnatelj Germanskog nacionalnog muzeja u Nürnbergu. Nakon studija u Karlsruheu, 1850ih odlazi u Austriju i djeluje u Beču … Continue reading Egle iz Stuttgarta,[5]Joseph von Egle (1818-1899), arhitekt, studirao u Stuttgartu, Beču i Berlinu. Predavač na Politehnici u Stuttgartu, projektant tamošnjih sveučilišnih zgrada. Thiersch iz Münchena,[6]Nije jasno misli li Dehio na Augusta Thierscha (1843-1917.) ili njegova brata Friedricha von Thierscha (1852-1921). August je bio arhitekt, koji je od 1875. do 1908. bio redovni profesor povijesti … Continue reading Wagner iz Darmstadta,[7]Heinrich Wagner (1834-1897), arhitekt rodom iz Stuttgarta, gdje je i studirao (jedan od profesora bio mu je spomenuti Joseph von Egle). Od 1855. studira kod francuskog arhitekta Charlesa-Augusta … Continue reading Raschdorff iz Berlina,[8]Julius Carl Raschdorff (1823-1914), arhitekt, od 1845. do 1853. studirao na berlinskoj Bauakademie. Od 1854. do 1878. djeluje u Kölnu, gdje je imao utjecaja na urbanističko planiranje i … Continue reading a složili su se jednoglasno sa zaključkom podijeljenim u sedam točaka, čija je bit bila odbacivanje svake pomisli na nadomještanje dijelova koji danas više ne postoje, osim održavanja postojećeg. Takva odluka općenito je prihvaćena s pohvalama, u širokom  krugu obrazovanih, jednako kao i u užem krugu stručnjaka. Tako je primjerice 1896, na Skupštini njemačkih arhitekata i inženjerskih udruga Steinbrecht, cijenjeni restaurator Marienburga,[9]Conrad Steinbrecht (1849-1923), arhitekt i konzervator. Sudionik Prusko-francuskog rata, potom od 1871. do 1874. studij na berlinskoj Bauakademie. Godine 1877. sudjeluje na iskapanjima Olimpije, od … Continue reading skrenuo pažnju na heidelberški dvorac kao na tipičan primjer slučaja u kojem restauriranje koje bi išlo dalje od radova održavanja nije prikladno.[10]Steinbrecht je držao da Marienburg ima znatno veću simboličku vrijednost za ideju njemstva na istoku od Heidelberga, s time da je u prvom slučaju tehničko stanje ostataka bilo prikladnije za … Continue reading Zašto je onda ove jeseni sazvano novo povjerenstvo? Da li se došlo do novih činjenica koje bi učinile nužnom reviziju odluke iz 1891? Ni u kom slučaju – novost nije s područja stvari, već dolazi iz određenog kruga osoba. Pokretačka sila novih projekata bio je novi učitelj, arhitekt i viši graditeljski savjetnik Schäfer,[11]Karl Schäfer (1844-1908), arhitekt i sveučilišni profesor. Godine 1860. dovršio je studij inženjerije, a 1862. Višu obrtnu školu u rodnom Kasselu. Od 1864. do 1866. sudjeluje u radu Službe za … Continue reading koji je sredinom devedesetih godina pozvan na Visoku tehničku školu u Karlsruheu. On je preuzeo popravak građevine iz doba kneza Friedricha IV,[12]Friedrichsbau je dio sklopa izgrađen početkom 17. stoljeća. Pročelja prema dvorištu i gradu (odnosno rijeci Neckar) bogato su uređena skulpturama, natpisima, zabatima i podsjećaju na palatina … Continue reading jedine zgrade u heidelberškom dvorskom sklopu koji do nas nije došao u formi ruševine.[13]Prema Schäferovom se projektu iz ruševina integrira čitavo tijelo Friedrichsbaua između 1897. i 1902. godine.

Povjerenstvo kojem je i sam pripadao zadalo mu je da mora u potpunosti sačuvati starinski karakter građevine. Poznato je u kolikoj je mjeri prekoračio taj nalog. Ne moramo se baviti internim problemom kako se uopće moglo dogoditi da dosad odgovorna instanca, a to je Više građevinsko nadleštvo (Oberbaubehörde) pokrajine Baden, bude isključena iz bilo kakvog sudjelovanja i kritike. U međuvremenu, gospodinu Schäferu, koji je općenito poznat po umjetničkoj nadarenosti jednako kao i po svojoj radnoj energiji, narastao je apetit. Želi rekonstruirati i građevinu nastalu u doba Otta-Heinricha[14]Izvorno: Otto-Heinrichsbau, prema Ottu Heinrichu Falačkom (Ottheinrich, 1502-1559), palatinu od 1556. do smrti. (koja je, kako je poznato, ruševina u posve drukčijem smislu i drukčijoj mjeri nego Friedrichsbau), na način kako on, Schäfer, drži da je nekada izgledala. Povod za sazivanje drugog velikog povjerenstva bila je prosudba njegova projekta.

U njemu je sudjelovala samo nekolicina članova prvog povjerenstva iz 1891., a rezultat je bio raskol. Arhitekti G. v. Seidl (München)[15]Gabriel von Seidl (1848-1913.) studirao je od 1871. do 1874. arhitekturu na münchenskoj Politehnici nakon završenog studija strojarstva i sudjelovanja u Prusko-francuskom ratu. Djelatan kao … Continue reading i Viši građevinski savjetnik Kircher (Karlsruhe)[16]Philipp Kircher (1846-1921), studirao na Politehnici u Karlsruheu, od 1872. u državnoj službi Badena, a 1878. postaje predavač na Školi za arhitekturu i obrt u Karlsruheu, na kojoj je od 1883. do … Continue reading kao i povjesničari umjetnosti Thode (Heidelberg)[17]Henry Thode (1857-1920.) prvo je (od 1876.) studirao pravo u Leipzigu, potom povijest umjetnosti u Beču, Berlinu i Münchenu, a doktorirao je 1880. u Beču kod Moritza von Thausinga. Od 1889. do … Continue reading i v. Oechelhäuser (Karlsruhe) potvrdili su odluku iz 1891.; druga je strana, koja se sastojala samo od arhitekata, stala na Schäferovu stranu, a on je, tvrde, uvjeren da će sa svojim planom doprijeti do najviše instance.

Možemo konstatirati da je imaginarni suvlasnik spomenika vrste i značenja heidelberškoga dvorca čitav njemački narod. Ne treba pretpostaviti da bi konačna odluka mogla uslijediti u suprotnosti s javnim mnijenjem. Utoliko je veća obveza javnoga mnijenja da donese svoju ocjenu planiranih postupaka. Ono to može. Jer u svim važnim točkama nije riječ o tajnovitoj znanosti – razumljive su svima.[18]Dehio ističe važnu značajku novog konzervatorskog pokreta kao društveno relevantne pojave koja računa na „javno mnijenje“ (öffentliche Meinung) jer se njegova temeljna stajališta zasnivaju … Continue reading

Kako je i bilo za očekivati, isključivo pravo na izražavanje mišljenja polaže jedan vrlo uski krug. To su arhitekti okupljeni oko Schäfera koji žele da ih se drži jedinim pravim stručnjacima.

Nažalost, kod sličnih prigoda uvijek iskrsnu opreke između arhitekata i učenjaka koji proučavaju umjetnost. Zato propitivanje opravdanosti toga sukoba nije uzaludna digresija.

Jer, što je arhitekt? I u kojem odnosu se kao arhitekt nalazi prema spomenicima prošlosti? Arhitekt je dijelom tehničar, čovjek primijenjene matematike i fizike, dijelom umjetnik, instrument stvaralačke mašte. No, prema umjetničkim djelima iz prošlosti može se odnositi samo kao netko tko istražuje, tko suosjeća, a ne kao stvaralac. Od trenutka u kojem stupa u taj odnos – želio on to priznati ili ne – zadaća mu je da bude učenjak (Kunstgelehrter) – a ono što na tom području misli, govori ili čini može se mjeriti samo prema općenitim mjerilima znanosti o umjetnosti. Toliko često isticana opreka, dakle, teoretski uopće ne postoji. U praksi se ipak pojavljuje, ali u drugom trenutku, kad je arhitekt pozvan položiti ruku na povijesni umjetnički spomenik kako bi ga očuvao, dopunio ili vratio u izvorno stanje. Prema iskustvu, u toj situaciji mnogim arhitektima postaje nemoguće u svojoj svijesti razlučiti znanstvenu od umjetničke dužnosti. Ono što kao umjetnici vide u svom duhu, za njih postaje povijesna stvarnost; psihološki je riječ o posve shvatljivoj zabuni, ali za spomenik ona je akutna opasnost.

Kad se u „povijesno“ nastrojenom 19. stoljeću[19]im „historisch“ gesinnten 19. Jahrhundert: austrijski povjesničar umjetnosti i konzervator Alois Riegl (1858.-1905.) dvije godine nakon objave ovoga teksta u svojoj je raspravi Moderni kult … Continue reading probudio pijetet prema ostacima prošlosti, vjerovalo se da im se čini dobro ukoliko ih se vrati u onaj oblik za koji se držalo da je izvorni. Ali, suptilniji smisao za povijesno time nije bio zadovoljen: to je značilo korigirati povijesni tijek i to skoro uvijek na nesigurnim osnovama. Nakon dugog iskustva i teških promašaja, zaštita spomenika sada je dospjela do osnovnog načela, koje više ne može odbaciti: očuvati i samo očuvati! Nadopuniti[20]ergänzen: o problemu restauratorskih nadopuna (die Ergänzungen) na antičkim djelima pisao je već Johann Joachim Winckelmann u predgovoru svoje Povijesti umjetnosti staroga vijeka 1764. tek onda kad je održavanje postalo materijalno nemoguće; uništeno vratiti u izvorno stanje samo pod sasvim određenim, ograničenim okolnostima. Arhitekt koji preuzima restauriranje pod jedinim dopuštenim pretpostavkama mora znati da je riječ o nesebičnom, vrlo neslobodnom poslu. Kod njega dolaze do izražaja arheološko i tehničko znanje, ne i umjetnička sposobnost. Hvala Bogu, bilo je i uvijek će biti arhitekata koji su već izvježbali ovo samoograničenje,[21]Selbstbeschränkung: može se usporediti s pojmom samoporicanja (Selbstverleugnung) iz Gurlittove rasprave s Tornowom u Dresdenu 1900. čime su zaslužili veliku zahvalnost. Ali, ima i drugih.

Da, nažalost vrlo mnogo drugih! Čak nam se može učiniti da je trenutno na površini struja koja je zaslužna za žaljenja vrijednu zaostalost načela. Dopunjavanje kipova, preslikavanje slika u ranijim je stoljećima bilo raširen običaj. Danas ga osuđujemo. Vratiti ruke Miloskoj Veneri ili prekriti Leonardovu Posljednju večeru svježim slojem boja, danas se drži nemogućim barbarstvom. Samo određeni arhitekti vjeruju da svakodnevno smiju prakticirati isto. Što nas ovlašćuje uskraćivati toliko vremena, toliko rada i novca stvaralaštvu sadašnjice i posvetiti ih djelima prošlosti? Nadajmo se da nije riječ o želji da ih se prilagodi nečijem ukusu i olakša uživanje u njima. Ne, pravo na to daje nam samo strahopoštovanje prema prošlosti. Takvom strahopoštovanju pripada i to da se upuštamo u gubitke. Pokušaj nadomještanja plijena koji je odnijelo vrijeme lažnim slikama suprotno je povijesnom pijetetu. Trebala bi nam biti čast prenositi blaga iz prošlosti u budućnost s najmanjim mogućim izmjenama, a ne to da im utiskujemo pečat neke današnje interpretacije podložne zabludama. Kad arhitekti arheološkoga usmjerenja svoje razmišljanje prenesu u restauratorske crteže, za to smo im zahvalni. Kad su takvi crteži izvedeni, oni znače silovanje, barbarizam najsumornije vrste: učeni barbarizam.

Pogledajmo sada što Schäfer planira s heidelberškim dvorcem. On ne želi ostvariti njegu spomenika u gore navedenom smislu, već obnovu spomenika.[22]Denkmalspflege nasuprot Denkmalserneuerung. Objekt kojem teži je Otto-Heinrichsbau; ali možda će mu se iz taktičkih razloga učiniti svrhovitim prije toga započeti još i sa zahvatom na takozvanoj staklenoj dvoranskoj građevini, ranorenesansnoj građevini koja se nalazi u kutu između građevine Friedricha IV. (Friedrichsbau) i one Otta Heinricha  (Otto-Heinrichsbau).[23]Gläserne Saalbau, palača prozirne dvorane, izgrađena u doba kneza Fridrika II. Mudrog (1544-56), ime dobiva od dvorane s mletačkim zrcalima na prvom katu. Time bi bilo izgovoreno A, nakon kojeg nužno slijedi B. Nacrt za Otto-Heinrichsbau još nije objavljen. Ali o njegovim glavnim značajkama može se dobiti potpuno jasna predodžba na temelju restauratorskog crteža Kocha i Seitza,[24]Julius Koch i Fritz Seitz su, kao članovi Ureda za izgradnju Dvorca (Schlossbaubureau) 1891. u Darmstadtu objavili ilustriranu studiju Das Heidelberger Schloss, prikazujući na šezdeset tabli … Continue reading kojemu se Schäfer prema izjavi njegovog prijatelja Seitza u biti priklanja. Izgradnja unutrašnjosti, za koju se podrazumijeva da bi skoro u potpunosti trebala biti Schäferovo samostalno djelo, ne treba nas brinuti; bila bi to, doduše uzaludna i skupa, ali inače neškodljiva stilska vježba. Nas, s obzirom na posljedice, zanima preinaka vanjskog izgleda. Schäfer projektira kolosalni dvostruki zabat koji zauzima cijelo pročelje, a iza njega odgovarajući kolosalan krov. Ova nadogradnja skoro bi udvostručila visinu zgrade od podnožja. Dakle, potpunu izmjenu proporcija, potpunu izmjenu značenja i dojma čitavog pročelja.

Poklonici Schäferova projekta preporučuju ga iz dva razloga: 1. navodno je tehnički najbolje sredstvo za očuvanje postojećeg; 2. navodno je samo po sebi od silne „originalnosti i ljepote“. Ostavimo privremeno po strani naše čuđenje nad drugim argumentom i okrenimo se prvome, kojeg svakako treba najozbiljnije preispitati.

Ako trezveno razmisli, već se i laiku uz nepovjerenje nameću neka pitanja. Ako je postojeće ziđe pročelja previše trošno da bi samo sebe nosilo, kako bi veliki teški zabati koje Schäfer želi podići iznad pročelja trebali povećati njegovu stabilnost? Kako bi krov bez istaka zaštitio od propadanja isturenu plastičnu raščlambu zida? Nadalje: ne bi li novosagrađeni zabati dospjeli u estetski nepodnošljiv raskorak s podgradnjom  koja nosi vidljive tragove starosti? Nužna posljedica bila bi da Schäfer, koji je na relativno dobro očuvanom Friedrichsbau već izmijenio trećinu kamenja, ovdje na Otto-Heinrichsbau u još većem opsegu morao obnoviti vidljivu epidermu građevine. To znači da bi Otto-Heinrichsbau, ovakav kakav jest, nestao, a na njegovo bi mjesto došla djelomice kopija, djelomice novogradnja. To su promišljanja koja se, kako smo rekli, nameću već i razumu laika, a nisu ih opovrgnuli oni koji brane Schäferov projekt. Čujmo sada tehničare. Fritz Seitz, koji je vodio ispitivanje 1883, sažeo je 1891. u svom čak i tiskanom vještačenju: “Temelj izvrstan; zidovi kata istočnog, južnog i zapadnog pročelja, osim najviših dijelova, dobri; debljina zidova velika; dvorišno pročelje u cjelini trpi neznatno; nigdje se ne primjećuju uleknuća“. Veliko povjerenstvo iz iste godine potvrdilo je njegov sud. Ponovio ga je arhitekt koji tada nije sudjelovao u istraživanju, a uključen je u ovogodišnje povjerenstvo, Gabriel Seidl (arhitekt novog münchenskog Nacionalnog muzeja).[25]Seidl je Bavarski Nacionalni muzej gradio na münchenskoj Prinzregentenstraße od 1894. do 1900. godine. U dobrovoljnim su ga očitovanjima također ponovili viši graditeljski ravnatelj (Oberbaudirektor) Dr. Durm i viši građevinski savjetnik Dr. Warth.[26]Otto Warth (1845-1918), arhitekt i sveučilišni profesor, studirao od 1863. do 1867. na Politehnici u Karlsruheu, gdje je od 1869. radio kao predavač do 1911. godine. Potonji u poduljoj raspravi najodlučnije negira pretpostavku da bi izvedba krova donijela prednosti za očuvanje, koje se ne bi mogle postići drugim tehničkim sredstvima. „Pri planiranoj izgradnji odnosi neće postati povoljniji, jer pročelje Otto-Heinrichsbaua tim krovom ne dobiva nikakvu zaštitu protiv utjecaja vremenskih prilika, samo se povećava golemim dvostrukim zabatima koji strše izvan površine krova, koje su onda u pojačanoj mjeri izložene trošenju i propadanju. Jedini uspjeh sastojat će se od toga da će troškovi održavanja novoga pročelja biti dvostruko veći.“ Dovoljno da velika većina tehničara bude uvjerena da je očuvanje ruševine zajamčeno za nekoliko stoljeća i bez izmjena vanjskog izgleda. A ako u daljoj budućnosti dođe trenutak kada to više neće biti moguće, već su se unaprijed najpreciznijim crtežima i izmjerama pobrinuli da se, ukoliko tada bude postojala želja, može podići nadomjesna građevina. Opasnost za opstanak heidelberškog dvorca, osim one koja mu prijeti od Karla Schäfera, danas ne postoji.

Preostaje nam ispitati arheološku vrijednost Schäferova projekta. Kako sama zgrada ne daje uporišta za restauriranje, za podatak je potrebno priupitati stare prikaze kojih je očuvan priličan broj (usp. Zangemeisterovu objavu u Mitteilungen des Schloßvereins, sv. I).[27]Usp. Karl Zangemeister, Ansichten des Heidelberger Schlosses bis 1764. Mittheilungen zur Geschichte des Heidelberger Schlosses I, 1886, 35-160 i table III-XXI, 35-160. Oni se dijele u dvije skupine: snimke koje su napravljene prije, i one koje su napravljene nakon požara u Tridesetogodišnjem ratu. Iz njih proizlazi da su restauratorski zahvati provedeni nakon te katastrofe znatno izmijenili formu krova; iz tog restauriranja potječu zameci zabata iznad glavnoga vijenca koji još i danas postoje. Osnovu za Schäferov projekt tvore stariji crteži. Nažalost, oni su izvedeni u vrlo malom mjerilu i sadržavaju uglavnom sumarne naznake; ne otkrivaju više od najopćenitijega, naime, da se na zapadnoj strani nalazio dvostruki zabat, na istočnoj strani bila su dva odvojena zabata, a između njih krovovi koji su prema pročelju bili postavljeni pod pravim kutom; tko želi graditi prema tome, mnogo prostora mora dati svojoj mašti, što je u najvećoj mjeri učinio i Schäfer. No, to još nije najteža dvojba. Naime, najstarija dvojbena svjedočanstva nisu starija od 16. stoljeća. Ničime nije zajamčeno da prenose neizmijenjenu prvu arhitektonsku zamisao. Gradnja je započeta 1556., a dovršena je 1563. Grof je preminuo već prije. Čini se da se promijenio i voditelj gradnje. Za razdoblje od 1563. do kraja stoljeća za izmjene su potpuno otvorene sve mogućnosti. U skladu s ugovorom koji je 1558. zaključen s Alexanderom Colinsom,[28]Alexander Colin (Colyn, Colins, Colyns, Collin; 1527. ili 1529-1612), flamanski kipar rodom iz Mechelena, djelatan u Italiji, Francuskoj, Austriji i njemačkim zemljama. U Heidelbergu je boravio … Continue reading neki kritičari vjeruju da treba sa sigurnošću zanijekati namjeru podizanja zabata na pročelju. Njihova argumentacija nije obvezujuća jer u njoj preveliku ulogu igra argumentum ex silentio. Određeni argumenti koji se mogu izvesti iz same građevine vode najvjerojatnije do istog ishoda. Kao što je davno dokazao viši građevinski ravnatelj Durm (u Zentralblatt der Bauverwaltung 1884.),[29]Joseph Durm, Das Heidelberger Schloss. Centralblatt der Bauverwaltung IV/1, 5. Januar 1884, 1-3; IV/2, 12. Januar 1884, 9-11; IV/3, 19. Januar 1884, 17-18 i IV/4, 26. Januar 1884, 32-36. prikazi koje je prenio Merian[30]Matthäus Merian Stariji (1593-1650), grafičar rodom iz Basela, djelovao u Frankfurtu. Objavio je vedutu Heidelberga 1620. godine na kojoj se vidi cjeloviti Dvorac povrh grada. itd., čim se konstruiraju nad postojećim tlocrtom, rezultiraju vrlo neobičnim i nepraktičnim konstrukcijama krovova; teško je povjerovati da bi arhitekt koji je imao odriješene ruke, pogotovo arhitekt koji je očito potekao iz talijanske tradicije, došao do nečeg takvog; situacija je drukčija ako su zabati bili kasnija arhitektonska zamisao i ako se moralo računati s ograničenjima zadanoga stanja. Zatim odnos zabata i pročelja? Nitko u njemu ne može prepoznati ništa drugo nego potpuno cjelovitu, zatvorenu kompoziciju talijanskog nadahnuća; u njenim obrisima nema ni najmanje naznake nečega što bi zahtijevalo daljnji razvoj i razrješavanje; ni najmanja naznaka da bi iznad glavnog vijenca (osim kruništa koje se naravno podrazumijeva, u obliku balustrade ili sl.) morao, ili mogao slijediti još neki važan građevni element. Nije moguće da su visoki zabati, kad god su nadodani, zamišljeni istodobno s ovim pročeljem. I uz pretpostavku da su zamišljeni već u doba Otta Heinricha, još uvijek bi to bio naknadni ustupak nordijskim navikama, koji odstupa od osnovne zamisli. 

Arheološki je riječ o sljedećem slučaju: obećanje da se Otto-Heinrichsbau iznova podigne onakav kakav je bio ne može se ispuniti jer nitko, pa ni Karl Schäfer, ne može sa sigurnošću utvrditi kako je izgledao. Vjerojatnije je da je izgledao drukčije nego u Schäferovu projektu.

Za ostatak kritike učinkovito se pobrinulo priznanje istomišljenika. Arhitekt Fritz Seitz hvali „originalnost“ nacrta. Arhitekt Ludwig Dihm[31]Ludwig Dihm (1849-1928), njemački arhitekt, sudjelovao na natječaju za izgradnju berlinske protestantske katedrale, koja je izgrađena prema projektu Juliusa Raschdorffa. prosvjeduje protiv toga što se on drži tek običnom kopijom; ne, „riječ je o posve iznimnom samostalnom umjetničkom djelu u duhu starih. Schäferova obnova bit će podvig prvoga reda“. To je izrečeno toliko jasno kako mi, protivnici restauriranja, samo možemo poželjeti. Schäfera se poziva na posao u ime očuvanja spomenika,  a u konačnici spomenik treba nestati, kako bi ustupio mjesto Schäferovu „samostalnom djelu“. Uostalom, ne zaboravimo da njemu, u najboljem slučaju, može pripasti tek uvjetna vrijednost. To je isto kao kada spretan filolog komad koji nedostaje fragmentiranoj staroj pjesmi spjeva prema otprilike prenesenom sadržaju.[32]ein geschickter Philolog: Dehio pravi analogiju koja nije bila nova. Dok je u Kuriji pape Pija VII. postojala usuglašenost filologa (kardinala Angela Maija u objavi Ciceronove Države s lakunama) i … Continue reading

Iz toga može nastati zabavan virtuozni  komad, ali baš nikada prava umjetnost. No filologovo pjesništvo ne mora čitati nitko, on ne preinačuje dojam izvornih dijelova; Schäferova rekonstrukcija – moram to ponoviti – potpuno bi preobrazila umjetnički karakter građevine Otta-Heinricha.

Do sada smo promatrali građevinu samu za sebe. No zamislimo sada koji bi dojam izazivao potpuno nov-novcat Schäferov nadomjestak Otto-Heinrichsbaua unutar sklopa ruševine heidelberškoga dvorca! Stajat će tamo kao vrišteća disonanca.[33]eine schreiende Dissonanz: za razliku od Tornowa, koji je u Dresdenu 1900. nesuglasje vidio u neusklađenosti stilova (odnosno u dodavanju tada stilski nedefiniranih formi klasificiranim baštinjenim … Continue reading On i ruševine koje ga okružuju uzajamno će se poništavati. Jednako kao kada bi se na atenskoj Akropoli obnovio jedan jedini hram, a sve ostalo ostavilo onako kako jest.[34]To se početkom 1950ih zbilo u podnožju Akropole. Arhitekti Američke škole za klasične studije od 1953. do 1956. su na izvornome mjestu u potpunosti rekonstruirali Atalovu stou, razorenu još … Continue reading Tko u ovom slučaju prezirno govori o „sentimentalnosti“ i „romantici“, samo dokazuje svoj potpuni nedostatak estetičkoga takta. Da staro treba i izgledati kao staro, sa svim tragovima proživljenoga, pa bile to bore, pukotine ili ozljede, psihološki je duboko opravdan zahtjev.[35]Spuren des Erlebten; Runzeln, Risse und Wunden: Dehio na eksplicitniji način od Ruskina uvodi percepciju spomenika u područje društvenog morala. Pored Ruskinove vrijednosti nedodirljive Dobi (Age) … Continue reading Estetska vrijednost heidelberškoga dvorca u prvoj liniji ne leži u ovoj ili onoj pojedinosti, ona leži u jedinstvenom skladu ugođaja te cjeline, koji je iznad svega što bi se moglo dostići isključivo arhitektonskim sredstvima.

Lako je sagledati i gubitak i dobitak u slučaju nastavka Schäferizacije (Verschäferung) dvorca. Izgubili bismo istinitost,[36]das Echte: pravo, stvarno, istinito. Dehiova se rasprava o tom pojmu vratila u opticaj u Njemačkoj nakon 1989. i ponovne prevlasti rekonstrukcijskog principa. O pojmu usp. Hans-Rudolf Meier – … Continue reading

a dobili oponašanje; izgubili ono što je postalo povijesno, a dobili bezvremenski proizvoljno; izgubili ruševinu, starački sijedu ali ipak tako živo rječitu, a dobili stvar koja nije ni stara ni nova, mrtvu akademsku apstrakciju.

Morat ćemo se odlučiti između njih dvije.

Imamo razloga nadati se da će „dvorac poznavatelj sudbine“ prebroditi i najnoviju, najneobičniju prijetnju. Tko dobije u ruke ovaj list, treba mu biti jasno da ta opasnost nije iznimka. Neka publika s povjerenjem konačno primijeti da se vrlo slične stvari, pa ako i u manjem opsegu, kod nas događaju neprestano. Ugroženi Heidelberg leži posvuda.

Pogovor iz 1914.

 

Gornji letak[37]Flugschrift: Dehio 1901. piše o „listu“ (Blatt), a u pogovoru iz 1914. o „letku“. Odabirom žanra teksta čini se kao da se želi pratiti duh manifestā kojima su pripadnici „modernoga … Continue reading iz 1901. godine bio je jedan od prvih glasova u doskora silno proširenom zboru jedne rasprave, koju je javno mnijenje u Njemačkoj godinama pratilo sa strastvenim sudjelovanjem koje nikada nije jenjalo. Mnoge riječi koje su tada razmijenjene urodile su plodom. Pitanje sada ima praktičan odgovor, a Njemačka zna zašto odgovor nije smio biti drukčiji. Iz toga sukoba[38]der Streit: Dehio se u pogovoru napisanom na početku ratne katastrofe prisjeća Zweigova „jučerašnjeg svijeta“ sigurnosti, solidarnosti i razmjene, u kojem su se, kako se vidi kod Langeova … Continue reading preostalo je dobro to što su i širi krugovi naučili razmišljati o temeljnim pitanjima zaštite spomenika.

Izvori ilustracija:

Portret Georga Dehia. Nepoznati snimatelj, bez vremena nastanka. http://www.deutschefotothek.de/documents/obj/70251736/df_hauptkatalog_0137338

Slika 1: Dvorac u Heidelbergu. Ottheinrichsbau. Nepoznati snimatelj i vrijeme nastanka. http://www.artandarchitecture.org.uk/images/conway/9e8f89b6.html

Slika 2: Dvorac u Heidelbergu. Friedrichsbau, oko 1900. http://www.artandarchitecture.org.uk/images/conway/861451ce.html

Slika 3: Dvorac u Heidelbergu, Ottheinrichsbau, segment pročelja. Razglednica iz 1898. Sepia Times/Universal Images Group via Getty Images. https://www.gettyimages.at/detail/nachrichtenfoto/ottheinrichsbau-courtyard-facade-baden-wurttemberg-nachrichtenfoto/1191492812

Slika 4: Karl Schäfer, Projekt restauriranja Ottheinrichsbau u sklopu heidelberškog dvorca. Oko 1900. TU Berlin Architekturmuseum, Inv. Nr. 15347. www.architecturmuseum.ub.tu-berlin.de

Dehiov je tekst objavljen u antologiji Njega spomenika u Njemačkom Carstvu. Spisi i rasprave o spomenicima i starim gradovima od 1900. do 1909. Knjigu je objavila izdavačka kuća UPI2M u Zagrebu 2019.

Svi prijevodi s njemačkoga djelo su Libuše Jirsak. Knjigu je priredio Marko Špikić.

References

References
1 Objavljeno pod naslovom Was wird aus dem Heidelberger Schloß werden? u: Kunsthistorische Aufsätze. Oldenbourg, München-Berlin 1914, 247-259. Tekst je izvorno objavljen 1901. Prevela Libuše Jirsak.
2 Josef Durm je 1884. u Berlinu objavio studiju Das Heidelberger Schloss, eine Studie über die Meister, die ursprüngliche Gestalt des Otto-Heinrichsbaues und die Frage der Wiederherstellung.
3 Wilhelm Lübke (1826-1893), povjesničar umjetnosti, studirao u Bonnu i Berlinu. Dvije godine nakon objave Povijesti arhitekture od najstarijih vremena do današnjice 1855. angažiran je na berlinskoj Bauakademie kao predavač povijesti umjetnosti. Godine 1861. naslijedio je Burckhardta na Politehnici u Zürichu, od 1866. do 1885. predaje na Politehnici u Stuttgartu, potom u Karlsruheu, gdje je i preminuo. Autor je brojnih pregleda povijesti arhitekture i stilova.
4 August Essenwein (1831-1892), arhitekt i povjesničar umjetnosti, od 1866. ravnatelj Germanskog nacionalnog muzeja u Nürnbergu. Nakon studija u Karlsruheu, 1850ih odlazi u Austriju i djeluje u Beču i Grazu, objavljuje u publikacijama Središnjeg povjerenstva za spomenike. Sudjeluje u stilskom restauriranju spomenika u Nürnbergu.
5 Joseph von Egle (1818-1899), arhitekt, studirao u Stuttgartu, Beču i Berlinu. Predavač na Politehnici u Stuttgartu, projektant tamošnjih sveučilišnih zgrada.
6 Nije jasno misli li Dehio na Augusta Thierscha (1843-1917.) ili njegova brata Friedricha von Thierscha (1852-1921). August je bio arhitekt, koji je od 1875. do 1908. bio redovni profesor povijesti arhitekture i nauka o graditeljskim formama na Visokoj tehničkoj školi u Münchenu. Friedrich je bio arhitekt i slikar kasnog historicizma, koji je od 1868. do 1873. studirao na Visokoj tehničkoj školi u Stuttgartu a 1882, poput brata, postao profesor na Visokoj tehničkoj školi u Münchenu. Tih je godina sudjelovao na nacionalnim natječajima za izgradnju Reichstaga u Berlinu (koji je izgrađen prema projektu Paula Wallota) i Carskog sudišta u Leipzigu (izgrađenog prema projektu Ludwiga Hoffmanna), a 1890ih je u Münchenu prema njegovom projektu izgrađena Palača pravde.
7 Heinrich Wagner (1834-1897), arhitekt rodom iz Stuttgarta, gdje je i studirao (jedan od profesora bio mu je spomenuti Joseph von Egle). Od 1855. studira kod francuskog arhitekta Charlesa-Augusta Questela (1807-1888.) u Parizu, potom u Engleskoj. Od 1869. do smrti predavao je na Politehnici u Darmstadtu, gdje je 1890ih projektirao zgrade Sveučilišta. S Josefom Durmom, Hermannom Endeom i Eduardom Schmittom je od 1880. radio na publikaciji četverodijelnih priručnika arhitekture (Handbuch der Architektur), koji su objavljivani godinama u brojnim svescima.
8 Julius Carl Raschdorff (1823-1914), arhitekt, od 1845. do 1853. studirao na berlinskoj Bauakademie. Od 1854. do 1878. djeluje u Kölnu, gdje je imao utjecaja na urbanističko planiranje i restauriranje palače Gürzenich (1854-1859.) i Gradske vijećnice, da bi od 1864. bio prvi gradski planer (Stadtbaumeister). Od 1878. profesor na Visokoj tehničkoj školi Berlin-Charlottenburg. Od 1894. do 1905. u Berlinu se kraj gradskog dvorca prema njegovu projektu gradi protestantska katedrala.
9 Conrad Steinbrecht (1849-1923), arhitekt i konzervator. Sudionik Prusko-francuskog rata, potom od 1871. do 1874. studij na berlinskoj Bauakademie. Godine 1877. sudjeluje na iskapanjima Olimpije, od 1880. zaposlenik pruskog Ministarstva bogoštovlja. Tada odlazi na studijska putovanja u istočnu i zapadnu Prusku, gdje riše ostatke građevina Teutonskog reda. Tako se od 1882. posvećuje ranije započetom rekonstruiranju sklopa Teutonskog sklopa Marienburg (danas Malbork u Poljskoj), o čemu je 1896. objavio studiju Die Wiederherstellung des Marienburger Schlosses.
10 Steinbrecht je držao da Marienburg ima znatno veću simboličku vrijednost za ideju njemstva na istoku od Heidelberga, s time da je u prvom slučaju tehničko stanje ostataka bilo prikladnije za „arheološki točnu obnovu“ (archäologisch getreue Erneuerung). Usp. Elisabeth Crettaz-Stürzel, Eine feste Burg – ein festes Reich. Die Rekonstruktion der Marienburg und der Hohkönigsburg als symbolische Grenzfesten des Deutschen Kaiserreichs und die politische Burgenrenaissance in Europa. u: Geschichte bauen. Architektonische Rekonstruktion und Nationenbildung vom 19. Jahrhundert bis heute. Ur. Arnold Bartetzky i Madlen Benthin. Böhlau Verlag, Köln – Wiemar – Wien 2017, 83.
11 Karl Schäfer (1844-1908), arhitekt i sveučilišni profesor. Godine 1860. dovršio je studij inženjerije, a 1862. Višu obrtnu školu u rodnom Kasselu. Od 1864. do 1866. sudjeluje u radu Službe za izgradnju katedrale u Paderbornu, gdje postaje voditelj restauratorskih radova. Od 1871. do 1878. bio je arhitekt Sveučilišta u Marburgu. Habilitirao 1879. na berlinskoj Bauakademie, a do sredine 1880ih predaje arhitekturu srednjovjekovlja na Tehničkom sveučilištu Charlottenburg. Od 1894. do 1907. predavao je na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu. Jedan od najvažnijih promicatelja neogotike u Njemačkoj.
12 Friedrichsbau je dio sklopa izgrađen početkom 17. stoljeća. Pročelja prema dvorištu i gradu (odnosno rijeci Neckar) bogato su uređena skulpturama, natpisima, zabatima i podsjećaju na palatina Fridrika IV. (1583-1610).
13 Prema Schäferovom se projektu iz ruševina integrira čitavo tijelo Friedrichsbaua između 1897. i 1902. godine.
14 Izvorno: Otto-Heinrichsbau, prema Ottu Heinrichu Falačkom (Ottheinrich, 1502-1559), palatinu od 1556. do smrti.
15 Gabriel von Seidl (1848-1913.) studirao je od 1871. do 1874. arhitekturu na münchenskoj Politehnici nakon završenog studija strojarstva i sudjelovanja u Prusko-francuskom ratu. Djelatan kao projektant od 1879. Od poznatijih djela u Münchenu: Lenbachvilla (1887-1891), Bavarski nacionalni muzej (1894-1899).
16 Philipp Kircher (1846-1921), studirao na Politehnici u Karlsruheu, od 1872. u državnoj službi Badena, a 1878. postaje predavač na Školi za arhitekturu i obrt u Karlsruheu, na kojoj je od 1883. do 1919. bio ravnatelj. Pritom je bio konzervator na službi u Spomeničkom povjerenstvu Badena. Godine 1892. izgradio je novu Školu za arhitekturu i obrt u Karlsruheu.
17 Henry Thode (1857-1920.) prvo je (od 1876.) studirao pravo u Leipzigu, potom povijest umjetnosti u Beču, Berlinu i Münchenu, a doktorirao je 1880. u Beču kod Moritza von Thausinga. Od 1889. do 1891. bio je ravnatelj frankfurtskog Städelsches Kunstinstituta, a od 1893. do 1911. predaje u Heidelbergu.
18 Dehio ističe važnu značajku novog konzervatorskog pokreta kao društveno relevantne pojave koja računa na „javno mnijenje“ (öffentliche Meinung) jer se njegova temeljna stajališta zasnivaju na svima razumljivim stvarima, a ne na specijalističkim znanjima. Zato se o novoj percepciji spomenika nerijetko pisalo kao o pokretu (die Bewegung).
19 im „historisch“ gesinnten 19. Jahrhundert: austrijski povjesničar umjetnosti i konzervator Alois Riegl (1858.-1905.) dvije godine nakon objave ovoga teksta u svojoj je raspravi Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak 19. stoljeće nazvao „stoljećem povijesti“. Usp. Alois Riegl, Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak. u: Anatomija povijesnoga spomenika. Prevela Libuše Jirsak. Priredio Marko Špikić, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 2006, 366.
20 ergänzen: o problemu restauratorskih nadopuna (die Ergänzungen) na antičkim djelima pisao je već Johann Joachim Winckelmann u predgovoru svoje Povijesti umjetnosti staroga vijeka 1764.
21 Selbstbeschränkung: može se usporediti s pojmom samoporicanja (Selbstverleugnung) iz Gurlittove rasprave s Tornowom u Dresdenu 1900.
22 Denkmalspflege nasuprot Denkmalserneuerung.
23 Gläserne Saalbau, palača prozirne dvorane, izgrađena u doba kneza Fridrika II. Mudrog (1544-56), ime dobiva od dvorane s mletačkim zrcalima na prvom katu.
24 Julius Koch i Fritz Seitz su, kao članovi Ureda za izgradnju Dvorca (Schlossbaubureau) 1891. u Darmstadtu objavili ilustriranu studiju Das Heidelberger Schloss, prikazujući na šezdeset tabli tlocrte, presjeke i elevacije postojećeg ruševnog stanja i planiranih ponovnih integriranja sklopa. Usp. Julius Koch – Fritz Seitz, Das Heidelberger Schloss. Verlagsbuchhandlung von Arnold Bergsträsser, Darmstadt 1891.
25 Seidl je Bavarski Nacionalni muzej gradio na münchenskoj Prinzregentenstraße od 1894. do 1900. godine.
26 Otto Warth (1845-1918), arhitekt i sveučilišni profesor, studirao od 1863. do 1867. na Politehnici u Karlsruheu, gdje je od 1869. radio kao predavač do 1911. godine.
27 Usp. Karl Zangemeister, Ansichten des Heidelberger Schlosses bis 1764. Mittheilungen zur Geschichte des Heidelberger Schlosses I, 1886, 35-160 i table III-XXI, 35-160.
28 Alexander Colin (Colyn, Colins, Colyns, Collin; 1527. ili 1529-1612), flamanski kipar rodom iz Mechelena, djelatan u Italiji, Francuskoj, Austriji i njemačkim zemljama. U Heidelbergu je boravio 1558-1559. godine i radio kiparski ures Ottheinrichsbau.
29 Joseph Durm, Das Heidelberger Schloss. Centralblatt der Bauverwaltung IV/1, 5. Januar 1884, 1-3; IV/2, 12. Januar 1884, 9-11; IV/3, 19. Januar 1884, 17-18 i IV/4, 26. Januar 1884, 32-36.
30 Matthäus Merian Stariji (1593-1650), grafičar rodom iz Basela, djelovao u Frankfurtu. Objavio je vedutu Heidelberga 1620. godine na kojoj se vidi cjeloviti Dvorac povrh grada.
31 Ludwig Dihm (1849-1928), njemački arhitekt, sudjelovao na natječaju za izgradnju berlinske protestantske katedrale, koja je izgrađena prema projektu Juliusa Raschdorffa.
32 ein geschickter Philolog: Dehio pravi analogiju koja nije bila nova. Dok je u Kuriji pape Pija VII. postojala usuglašenost filologa (kardinala Angela Maija u objavi Ciceronove Države s lakunama) i arhitekata (G. Camporesea, R. Sterna, G. Valadiera na konzerviranju fragmenata antičkih spomenika Rima), od 1840ih nastupa doba novih nadopuna, od Mažuranićeva dovršavanja Gundulićeva Osmana do stilsko-restauratorskog dovršavanja sakralnih i profanih građevina.
33 eine schreiende Dissonanz: za razliku od Tornowa, koji je u Dresdenu 1900. nesuglasje vidio u neusklađenosti stilova (odnosno u dodavanju tada stilski nedefiniranih formi klasificiranim baštinjenim vrijednostima), Dehio se plašio nesuglasja između slikovite ruševine i utjelovljene, tehnički dotjerane historicističke tlapnje. Nakon 1945. pojavila se treća vrsta disonance, ona didaktička, koja je kontrastnim novogradnjama trebala imati traumatološku namjenu.
34 To se početkom 1950ih zbilo u podnožju Akropole. Arhitekti Američke škole za klasične studije od 1953. do 1956. su na izvornome mjestu u potpunosti rekonstruirali Atalovu stou, razorenu još sredinom 3. stoljeća, što je podijelilo stručnjake.
35 Spuren des Erlebten; Runzeln, Risse und Wunden: Dehio na eksplicitniji način od Ruskina uvodi percepciju spomenika u područje društvenog morala. Pored Ruskinove vrijednosti nedodirljive Dobi (Age) u kojoj se vidljiva najava smrti prepoznaje kao novootkrivena ljepota, Dehio afirmira novu estetiku starenja, loma i traume. Tornow je 1900. progovorio o tragovima nasilja (Gewalt) iako ih nije uveo u svoje shvaćanje normativne estetike cjelovite, stilsko restaurirane povijesne građevine. Dehio ih vidi kao estetske vrijednosti koje se izjednačavaju s vrijednošću izvorno stvorenog umjetničkog djela, što je predstavljalo prevrat u poimanju umjetničkog stvaralaštva.
36 das Echte: pravo, stvarno, istinito. Dehiova se rasprava o tom pojmu vratila u opticaj u Njemačkoj nakon 1989. i ponovne prevlasti rekonstrukcijskog principa. O pojmu usp. Hans-Rudolf Meier – Ingrid Scheurmann (prir.) Echt – alt – schön – wahr. Zeitschichten der Denkmalpflege. Deutscher Kunstverlag, Berlin – München 2006.
37 Flugschrift: Dehio 1901. piše o „listu“ (Blatt), a u pogovoru iz 1914. o „letku“. Odabirom žanra teksta čini se kao da se želi pratiti duh manifestā kojima su pripadnici „modernoga kulta spomenika“ oko 1900. željeli utjecati na „javno mnijenje“ zamislima koje više nisu pripadale „tajnovitim znanostima“.
38 der Streit: Dehio se u pogovoru napisanom na početku ratne katastrofe prisjeća Zweigova „jučerašnjeg svijeta“ sigurnosti, solidarnosti i razmjene, u kojem su se, kako se vidi kod Langeova teksta (desetog u ovoj antologiji), sukobili samo ukusi Starih i Mladih. Godine sporenja oko istinite slike prošlosti u kojoj je trebala sudjelovati i opća javnost čak je i rezervirani bečki povjesničar umjetnosti Riegl 1903. nazvao „razdobljem borbe“ (Stadium des Kampfes). Ona se osjećala diljem srednje Europe, pa tako i u habsburškom Splitu i Zagrebu, u raspravama oko Dioklecijanove palače i Kaptola. Usp. Alois Riegl, Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak. Anatomija povijesnoga spomenika. Institut za povijest umjetnosti, Zagreb 2006, 366 i Marko Špikić, Razdoblje borbe i izgradnja dogme: Szabo i konzervatorski principi srednje Europe do 1918. Hrvatski povjesničari umjetnosti: Gjuro Szabo 1875.-1943. Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb 2018, 53-75.