Pitanja prezentacije – pogled na problematiku na području pokretne kulturne baštine
Martina Ožanić
Tema prezentacije jedna je od bitnih s kojim se susreće konzervatorska struka. Naime, gotovo svaki je spomenik rezultat preinaka, dogradnji i pregradnji, oslikavanja i preslikavanja koji su ga obilježili kroz povijest, stoga je ključni zadatak konzervatora prije početka radova utvrditi završnu prezentaciju, neovisno radi li se o umjetničkom djelu pokretne baštine ili objektu graditeljskoga nasljeđa. Čuvena dvojba “Konzervirati ili restaurirati?” koju Camillo Boito razrađuje 1886. godine aktualna je sve do današnjih dana, no bez konačnog je odgovora jer je svakom spomeniku potrebno pristupiti pojedinačno i bez unaprijed gotovih rješenja.
O opsegu i smjeru konzervatorsko-restauratorskih zahvata odlučuje cijeli niz čimbenika koje se mora cjelovito sagledati, poput zatečenoga stanja, očuvanosti, valorizacije slojeva i cjeline, pa sve do promatranja predmeta u cjelini i prostoru u kojem se nalazi. Zatečeno stanje je, razumljivo, temeljni čimbenik koji potiče na radove, zajedno s analizom ugroženosti samoga djela, pa tako loše stanje i sprečavanje daljnjeg propadanja predstavlja prvi impuls koji pokreće proces konzervatorsko-restauratorskih radova. Ocjena očuvanosti povijesnih slikanih slojeva pak uvelike određuje smjer i jedan je od važnijih argumenata pri određivanju prezentacije. Naime, slabo zastupljen i oskudno sačuvan slikani sloj podrazumijeva i vrlo veliku rekonstrukciju i likovnu reintegraciju, čime se umanjuju izvornost i autentičnost autorskog stvaralaštva. Nadalje, uvažavajući slojevitost predmeta, potrebno je valorizirati svaku od povijesnih faza, od kojih ne mora svaka pojedinačna nositi i značajne estetske vrijednosti. Nerijetko se u praksi pojavljuju slučajevi predmeta koji mogu biti i zadovoljavajućega zatečenoga stanja, međutim, recentne nestručne intervencije koje su mu narušile povijesno-umjetničke i estetske kvalitete postaju relevantan okidač za cjeloviti restauratorski postupak (Slika 1, 2).
Nabrojani čimbenici su, dakle, ravnopravni i svaki zasebno utječe na pronalaženje kvalitetnoga rješenja konačne prezentacije do koje se može doći jedino njihovim sveukupnim zbrojem. Tu svakako treba pridodati i važnost promatranja pokretne baštine u cjelini i u sklopu prostora u kojem se nalazi. Posebice se to odnosi na drvorezbarenu polikromiranu građu, koja često sadrži i po nekoliko slikanih povijesnih slojeva. Njih je potrebno valorizirati putem povijesno-umjetničkih i arhivskih istraživanja i upotpuniti s onim restauratorskim.
Svjedoci smo, međutim, da se sagledavanje cjeline u nekadašnjoj praksi nerijetko zanemarivalo te se znalo događati da se umjetnine promatraju izolirano od cjeline čiji su sastavni dio, pa se, primjerice, za potrebe izložbe uzmu samo pojedinačne skulpture s propovjedaonice ili oltara (Slika 3). Problem nastaje kada su one restaurirane i vraćene na ne-restaurirani inventar koji, između ostalog, nije saniran od crvotočine, zbog čega im prijeti ponovna ugroza. Nadalje, različito prezentirani slikani slojevi narušavaju integritet i istinitost umjetničke zamisli, jer tvore novo nastalu cjelinu kakva nikada nije postojala te prezentiraju iskrivljen, da ne kažemo krivotvoreni, izgled kojim se obmanjuje promatrača. Zato je iznimno bitno prije početka konzervatorsko-restauratorskih radova prvo provesti istraživanja s ciljem utvrđivanja različitih povijesnih faza i procjene očuvanosti svakoga sloja, njihove valorizacije te potom odlučiti o konačnoj prezentaciji.
Ukoliko postoji više povijesnih slojeva, odluku o prezentaciji pojedinoga sloja nužno je dobro promisliti i obrazložiti materijalnim podatcima, a po potrebi, pogotovo kod radikalnijih zahvata i osjetljivijih situacija, poželjno je osnovati i multidisciplinarno povjerenstvo kako odluku ne bi donosili pojedinci poput vlasnika, restauratora ili konzervatora, već objedinjavanjem svih sastavnica i uključenih strana. Osim toga, postoji i cijeli niz čimbenika “iz stvarnog života” koji mogu utjecati na smjer prezentacije. Jedan od njih može biti i funkcija umjetnine, odnosno, je li u aktivnoj upotrebi ili u depou, muzeju ili slično, kao i upotreba samoga prostora u kojem se nalazi. Primjerice, na odluku o prezentaciji zatečenoga umjesto izvornoga sloja na oltaru može utjecati i to koliko je često crkva u kojoj se nalazi u upotrebi. Ukoliko je to jednom godišnje na blagdan zaštitnika, zaista treba razmisliti koliko je takav dugotrajni i skupocjeni restauratorski postupak opravdan u našim uvjetima financiranja koji gotovo isključivo pada na državni budžet? Takve okolnosti ne trebaju biti presudne, naravno, pogotovo ako se radi umjetnini od iznimnoga povijesno-umjetničkoga značenja, ali svejedno nisu posve zanemarive.
Ovdje treba posvetiti pažnju i temi uklanjanja preslika, koja se ponekad možda i olako donosi kao da se sama po sebi podrazumijeva. Naime, drvorezbarena polikromirana baština ranijih razdoblja redovito je kroz stoljeća repolikromirana pod utjecajem promjene estetskoga viđenja prethodnih stilskih izričaja. Međutim, premda naknadni slojevi skrivaju izvorne, odluka o njihovom uklanjanju i prezentiranju izvornoga sloja mora biti detaljno argumentirana i donesena s nužnim oprezom. Zato je ključan korak valorizirati sve slojeve, jer svako uklanjanje znači nepovratni gubitak jednoga ili više povijesnih slojeva koji ipak nerijetko nose i stanovitu vrijednost, čime se umjetnina ogoljuje od svih naknadnih intervencija i negira njezina povijesna slojevitost kao jednog od temeljenih obilježja. U slučajevima kad povijesni sloj odražava skromnu kvalitetu koja osim spomeničke ne posjeduje likovne vrijednosti, opravdano je razmišljati o njegovom uklanjaju te prezentiranju ranijih kvalitetnijih slojeva, uz poštivanje cjelovitoga integriteta kulturnoga dobra. Osnovna zamisao koja uvijek treba biti u žarištu zaštite spomenika jest njegova dobrobit i očuvanje prema čemu je sve ostalo usmjereno.
LEGENDE SLIKA
- Lekenik, kapela Presvetog Trojstva, glavni oltar – kip Sv. Stjepana prije radova
- Lekenik, kapela Presvetog Trojstva, glavni oltar – kip Sv. Stjepana nakon radova
- Kutjevo, župna crkva Rođenja Marijina – bočni oltar sv. Ignacija Loyola