Dvorci kontinentalne Hrvatske – revalorizacija i preporuke mjera zaštite

Dvorci predstavljaju značajan i vrlo vrijedan korpus kulturne baštine kontinentalne Hrvatske, čije očuvanje i prezentiranje podrazumijeva dugotrajan i financijski zahtjevan proces. Uzimajući u obzir vrijednosti i potencijale ovih povijesnih građevina, kao i porast interesa različitih investitora za njihovu obnovu i prenamjenu, a s ciljem definiranja i ujednačavanja pristupa na području cijele Hrvatske, Ministarstvo kulture i medija 2018. godine formiralo je stručni tim sa zadatkom izrade revalorizacije i definiranja prijedloga mjera zaštite.

Pregled kompletnog fonda dvoraca i kurija kontinentalne Hrvatske napravljen je 1970. godine, a rezultirao je publikacijom Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture koju potpisuje grupa autora (Anđela Horvat, Štefica Habunek-Moravac, Nada Aleksić). ^[1]„Dvorci i kurije sjeverne Hrvatske – Stanje i mogućnosti njihova uključivanja u suvremeni život“, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb, 1970. Značajno obilježje poslijeratnog razdoblja bilo je korištenje ove reprezentativne gradnje u zdravstvene, socijalne, vojne i obrazovne svrhe, što je, bez obzira na neprimjerenu namjenu i često nestručnu obnovu pri čemu je izgubljen dio njihovih spomeničkih svojstava, pripomoglo očuvanju brojnih dvoraca. Pregled stanja pedeset godina poslije govori nam da je ono promijenjeno prije svega jer je jedan dio dvoraca u međuvremenu ostao bez funkcije, što je uzrokovalo ubrzano propadanje, dio je obnavljan i privođen novoj ili izvornoj namjeni. U određenom broju ovih građevina još uvijek se nalaze domovi, škole, bolnice, dok muzejsko-galerijsku funkciju, odnosno kulturnu namjenu imaju 23 dvorca. Rezimirajući promjene i ukupno stanje zaključuje se da ono još uvijek nije zadovoljavajuće jer je čak 38 dvoraca, od stotinjak uključenih u ovaj pregled, bez namjene.

Danas se dvorci sagledavaju u kontekstu svoga povijesnog i prirodnog okruženja, odnosno u granicama povijesnog imanja s gospodarskim zgradama i perivojima, u skladu sa suvremenim principima zaštite graditeljskog naslijeđa. Polazeći, naime, od pretpostavke o iznimnoj važnosti harmoničnog ili održivog razvoja predmetne baštine, što podrazumijeva očuvanje i afirmaciju njezinih spomeničkih obilježja uz odgovarajuće prilagodbe potrebama suvremenog korištenja, a temeljem utvrđenih vrijednosti i stupnja očuvanosti, izrađene su mjere zaštite svake od sastavnica dvorskih sklopova. Mjere zaštite dvoraca koncipirane su u okviru pet stupnjeva, koji se kreću u rasponu od najviše razine zaštite u smislu potpunog očuvanja vanjštine i interijera do mogućnosti slobodne prilagodbe interijera potrebama nove namjene i faksimilskog rekonstruiranja ili nove izgradnje u suvremenim formama unutar osnovnih gabarita povijesne zgrade.^[2]Objašnjenja stupnjeva zaštite, koja se donose u nastavku, preuzeta su iz teksta koji je pod naslovom „Dvorci – reprezentativna arhitektura kontinentalne Hrvatske“ objavljen na web stranicama … Continue reading

Najviši stupanj zaštite, koji podrazumijeva primjenu konzervatorskih metoda (održavanje, sanacija, konzerviranje, restauriranje, restituiranje) u očuvanju volumena, artikulacije i oblikovanja pročelja, prostornog ustroja, konstruktivnih elemenata i opreme interijera uz minimalne moguće zahvate u interijeru s ciljem zadovoljavanja nove funkcije, odnosi se na cjelovito očuvane dvorce visoke arhitektonske vrijednosti. Riječ je o konceptima izražene kvalitete i složenosti s obilježjima određenog stila ili o karakterističnim rješenjima u kojima slojevitost postaje značajna karakteristika te predstavlja svjedočanstvo promjena i prilagodbi određenom načinu života. Ovaj stupanj zaštite podrazumijeva i cjelovitu očuvanost povijesnog uređenja interijera (podne obloge, zidne i svodne ili stropne oslike, štuko dekoracije, vratnu stolariju, opremu kao što su kaljeve peći, kamini i drugi karakteristični elementi povijesnog uređenja), iz čega, dakako, proizlazi vrlo ograničena mogućnost suvremenih zahvata. Prihvatljivi su, naime, zahvati potrebni za primarno funkcioniranje u ograničenoj mjeri kao na primjer uvođenje instalacija, komunikacijskih veza ili neizbježnih utilitarnih prostorija (npr. sanitarni čvorovi).

Neki od dvoraca koji pripadaju skupini s najvišim stupnjem zaštite su dvorac Oršić u Gornjoj Bistri, dvorac Rauch u Lužnici, Dvorac Vranyczany u Laduču, veliki dvorac Pejačević u Našicama, dvorac Ratkaj (Veliki Tabor) kod Desinića i dvorac Oršić u Slavetiću.

Najbrojnija je skupina dvoraca čija vrijednost korespondira s drugim stupnjem zaštite, kojim je predviđena primjena konzervatorskih metoda održavanja, saniranja, konzerviranja, restauriranja, restituiranja i rekonstruiranja u očuvanju volumena, artikulacije i oblikovanja pročelja, prostornog ustroja, konstruktivnih elemenata i opreme interijera, dok su u interijeru moguće određene intervencije s ciljem zadovoljavanja nove funkcije. Riječ je o stanju koje je zbog neprimjerenih adaptacija ili zapuštenosti dijelom izmijenjeno u odnosu na izvorno ili valorizirano povijesno stanje, međutim očuvani su vanjština i osnovni prostorni ustroj, konstruktivni elementi, a ponegdje i dijelovi opreme interijera. U ovakvim se situacijama konzervatorski pristup temelji na kriteriju maksimalno mogućeg očuvanja povijesnoga građevnog supstrata i izvornih elemenata oblikovanja korištenjem metoda konzerviranja, restauriranja, restituiranja, dok se rekonstruiranje preporučuje kod nedostajućih elemenata za koje postoje materijalni ostaci ili dokumentacija o izvornom oblikovanju, a reinterpretacija za izgubljene elemente ili elemente koji ne pripadaju izvornom oblikovanju te nisu kvalitativno pridonijeli dvorcu kao cjelini. Kada je riječ o mogućim intervencijama u interijerima, misli se na mogućnosti prilagodbe novoj namjeni onih dijelova koji su ranije izmijenjeni u odnosu na povijesnu situaciju, odnosno na intervencije kojima se neće degradirati povijesna koncepcija i spomeničke vrijednosti. Ovoj skupini pripada na primjer dvorac Erdödy u Kerestincu, dvorac Erdödy u Jastrebarskom, dvorac Oršić u Jakovlju, dvorac Pejačević u Virovitici, dvorac Jelačić u Novim Dvorima Zaprešićkim i dvorac E. Savojskog u Bilju.

Treći stupanj zaštite, kojim se namjerava očuvati volumen te artikulacija i oblikovanje pročelja dvorca primjenom konzervatorskih metoda održavanja, sanacije, konzerviranja, restauriranja, restituiranja i rekonstruiranja, omogućava slobodnu prilagodbu prostora potrebama nove namjene. Ova skupina nije brojna jer se uglavnom odnosi na situacije s potpuno izmijenjenim ili nestalim povijesnim prostornim konceptom, međukatnim konstrukcijama i interijerskim uređenjem, međutim vanjština je očuvana te predstavlja visoku ambijentalnu vrijednost. Dvorac Janković u Cabuni, koji je u potpunosti izgubio sve pregradne zidove, krov i međukatne konstrukcije, a onda i kompletnu interijersku opremu, jedan je o malobrojnih dvoraca koji pripada ovoj skupini.

Četvrti stupanj zaštite, kojim se predviđa nova izgradnja u smislu faksimilske uspostave volumena i pročeljnog oblikovanja povijesne zgrade (ako postoji dokumentacija ili drugi materijalni izvori informacija na temelju kojih je faksimil moguće izvesti) ili suvremenog oblikovanja u osnovnim gabaritima povijesne zgrade koja se nalazila na tome mjestu, odnosi se uglavnom na srušene dijelove dvoraca čijom bi se pojavnošću postigla izgubljena cjelovitost. Na primjer kod dvorca Oršić u Jakovlju planira se faksimilska izgradnja sjevernog bočnog krila kojim će se uspostaviti povijesna cjelina i karakteristična slika sklopa koja obilježava identitet naselja. Pristup, dakako, ovisi o stanju i vrijednostima postojećih i nedostajućih dijelova, kao i mogućnostima odnosno dostupnosti dokumentacije potrebne za faksimilsku rekonstrukciju. Kod nekih se primjera može kombinirati primjena konzervatorskih metoda na postojećim ruševnim dijelovima i suvremena reinterpretacija unutar povijesnih gabarita nedostajućih dijelova koja će se uklopiti u zadani kontekst te svojim kvalitetama možda i pridonijeti vrijednosti građevine. Kod ovih se primjera predviđa slobodna prilagodba prostora potrebama nove namjene. Zanimljiv primjer je dvorac Erdödy u Novim Dvorima Klanječkim, čije stanje je do te mjere loše da od izvornog supstrata postoje još samo perimetralni zidovi sjevernog krila s manjim dijelom pregradnih zidova i svodnih konstrukcija te dio apside nekadašnje dvorske kapele. S obzirom na to da je riječ o vrijednom nizinskom dvorcu s početka 17. stoljeća čije je stanje iznimno loše, preporučuje se kombinacija primjene konzervatorskih metoda obnove (restauriranje, restituiranje i rekonstruiranje) na očuvanim dijelovima i suvremena reinterpretacija izgubljenih dijelova kojima bi se povezali povijesni fragmenti u cjelinu.

Izgradnja potpuno novih aneksa, kao peti stupanj zaštite, predviđena je samo u nekoliko primjera, i to kod dvoraca na čiji koncept i identitet dogradnja novih dijelova neće imati utjecaja, a omogućit će kvalitetnije provođenje nove namjene. Jedan od primjera je dvorac Adamović u Čepinu s predviđenom novom izgradnjom u stražnjem dijelu parcele kako bi se povećao kapacitet za buduću namjenu.

Pregledom su obuhvaćene sve pripadajuće gospodarske zgrade kao neizostavni dijelovi povijesnih sklopova i važni elementi u slici krajolika dvoraca, koji u kontekstu novoga korištenja predstavljaju velik potencijal. Zbog često lošeg stanja i niskog stupnja očuvanosti, iz čega proizlaze niži stupnjevi zaštite, ovi sklopovi pružaju mogućnosti za slobodnije korištenje i preuzimanje zahtjevnijih sadržaja u okviru nove namjene. Ovakva uloga u kontekstu cjeline posve je opravdana i stoga što je u skladu s povijesnim načinom njihova korištenja.

Valoriziran je i krajolik dvoraca koji je kroz povijest na različite načine prilagođavan potrebama i načinu života njihovih vlasnika pa se tijekom 18. i 19. stoljeća formiraju perivoji koji postaju značajno obilježje ovih cjelina, često očuvani do današnjih dana. Kako identitet dvorskih sklopova obilježava krajolik bez obzira na njegovu strukturu i karakter, on se smatra njihovim integralnim dijelom, a njegovo se prepoznavanje i očuvanje smatra značajnim dijelom održive prenamjene.

Svakako treba istaknuti da osim materijalne pojavnosti i cjelovitosti, odnosno razine očuvanosti, o čemu neupitno ovisi mogućnost i stupanj zahvata, kulturnu baštinu određuju i nematerijalne vrijednosti koje uvelike utječu na njezino značenje i ulogu u određenoj sredini. Kulturna baština posjeduje društvenu i ekonomsku vrijednost, ona je izvor spoznaja, estetskog doživljaja i predstavlja mogućnost razvitka, zbog čega treba biti javno dostupna, a promjene koje se planiraju trebaju biti usklađene s javnim interesom.^[3]Conservation Principles, Policies and Guidance for the sustainable management of the historic enviroment, English Heritage, 2008., 67, 71. Ona, naime, kroz neizbježne promjene mora omogućiti zajednici doživljaj kontinuiteta, odnosno očuvati identitet s kojim se mjesto poistovjećuje, što nije nužno ili jedino vezano za njezinu pojavnost. Stoga je uvođenje promjena, što prije svega podrazumijeva odabir nove namjene, usko vezano i ovisi o obilježjima svakog pojedinog mjesta, odnosno društvenom kontekstu iz kojeg kulturna baština izrasta i čije je ogledalo. Nova namjena iznimno je važna kao generator razvoja ne samo prenamijenjenog sklopa već cijeloga područja u kojem se isti nalazi, no treba istaknuti da istovremeno mora biti usklađena s vrijednostima i stupnjem očuvanosti baštine. Potonje je, uz financijsku zahtjevnost, najizazovnije pitanje revitalizacije dvorskih sklopova.

Pregled i valorizacija dvorskih sklopova kontinentalne Hrvatske rezultirali su jasnom slikom o vrijednostima i stupnju očuvanosti, iz čega su proizašle preporuke mjera zaštite koje predstavljaju ulazne podatke za razvijanje programa i sagledavanje mogućnosti, odnosno promišljanje buduće namjene s ciljem zadovoljavanja potreba novog načina korištenja i očuvanja spomeničkih vrijednosti. Detaljne konzervatorske smjernice za projekte obnove i prenamjene izradit će se nakon provedenih arhivskih i konzervatorsko-restauratorskih istraživanja koja se objedinjuju u konzervatorsku studiju te uz arhitektonsku snimku postojećeg stanja građevine predstavlja temeljnu konzervatorsku dokumentaciju.