Medvedgrad 2021.

by manensin Kritika - Criticon Posted on

O rezultatima radova na Medvedgradu  2018. – 2021. i njegovoj novoj namjeni

Drago Miletić

Nakon trogodišnjih priprema Restauratorski zavod Hrvatske (RZH) započeo je 1979. godine s arheološkim istraživanjem Medvedgrada. Do Domovinskog rata  istražena je cijela površina Medvedgrada, osim grabe i mlađeg sjevernog pristupnog podgrađa. Uz arheološka istraživanja paralelno su izvođeni radovi na građevinskoj sanaciji i prezentaciji otkrivenih struktura, među kojima su građevinski najobimniji bili radovi na unutarnjem obrambenom zidu, a zahtjevnošću radovi na cjelovitoj rekonstrukciji kapele sv. Filipa i Jakova, te podruma zapadnog krila palasa. Od predviđenih pet funkcija Medvedgrada, do Domovinskog rata ostvarene su tri: izvorna sakralna (redovite nedjeljne mise u kapeli), ugostiteljstvo u podrumu i privremena informativna izložba u istočnom krilu palasa.[1]Drago Miletić, O obnovi Medvedgrada (1979- 1999.) – kronika s komentarom, Peristil, 44, Zagreb, 2001, 134-135. U tom razdoblju utrošeno je ukupno 2.525.784 njemačkih maraka, ili prosječno godišnje 209.306 njemačkih maraka.[2]Miletić 2001, 139.

Tijekom iznenadnog subotnjeg posjeta Medvedgradu 6. veljače 1992. godine, predsjednik Franjo Tuđman odlučio je da se do tada nepotpuno istražen i prezentiran srednjovjekovni plemićki grad prenamijeni za novu državnu protokolarnu funkciju.[3]Drago Miletić, Medvedgrad na Oltaru domovine – pogled izbliza, Zagreb 2020, 89-93.

Bolji poznavatelji i prije svega česti posjetitelji Medvedgrada odmah su mogli zaključiti da će time Medvedgrad postati nešto posve drugačije od tada već dijelom ostvarenog, a čime su, prije svega planinari, bili izuzetno zadovoljni. Planinari su to potvrđivali redovitim skretanjem na Medvedgrad sa zacrtanog puta od Šestina ili Mikulića prema svom izletničkom cilju, nekom od planinarskih domova podno hrpta Medvednice. Svakom je tada bilo jasno da će prenamjenom Medvedgrad postati posve drugačije mjesto, drugačije izgledom i drugačijim ozračjem, čime će se na kraju svesti na funkciju paspartua Oltaru domovine. Ubrzo nakon svečanog otvaranja grubo interpoliranog novog u stari spomenik, poneki veliki domoljubi, siromašni ne samo duhom nego i osnovnim znanjem povijesti svoje domovine, i posebno Medvedgrada, na takav su način započeli doživljavali arheološki najbolje sačuvane ostatke nekog hrvatskog plemićkog grada, što potvrđuju i riječi kojima se pozivalo na Svetu misu za domovinu Hrvatsku u ponoć novogodišnje noći, u kapelici na Medvedgradu, kod Oltara domovine.[4]Letak koji su uoči Nove godine 2000. članovi Hrvatskoga populacijskog pokreta I Hrvatskog pokreta za život i običaje dijelili po zagrebačkim crkvama. Miletić, 2020, 248. Građevinski radovi koji su bili izvođeni od veljače do kraja svibnja 1994. godine, prema nekim izvorima bili su višestruko skuplji od neusporedivo obimnijih prethodnih radova RZH, a jedini podatak koji se iz tiska mogao doznati je do danas ostao nepotpun.[5]Miletić 2020, 226.

Gotovo tri desetljeća poslije i preko 37 milijuna nanovo utrošenih kuna, pomalo neočekivano pojavila se mogućnost ispravljanja nekih prethodno učinjenih brojnih manjih, ali još više većih ranijih grešaka.[6]U deplijanu Parka prirode Medvednica, koji se dijeli posjetiteljima, pod naslovom Poboljšanje posjetiteljskog kapaciteta u svrhu održivog upravljanja Parkom prirode Medvednica, navodi se podatak da … Continue reading Medvedgrad nije više središnji državni protokolarni spomenik, na njemu više ne gori vječni plamen, a državne delegacije na njemu ne polažu vijence. Time je Medvedgrad prestao biti paspartu Oltaru domovine i postao jedno od tužnijih mjesta naše tužne politike. Naprosto, mrtvom Oltaru domovine, pridružio se ovih dana ubijeni Medvedgrad. Godine 2014. podignut je na Mirogoju Zid boli Dušana Džamonje koji je povremeno preuzeo funkciju glavnog državnog protokolarnog spomenika. Budući da se u nekim dijelovima društva pojavio snažan otpor Džamonjinom spomeniku, priklonilo se narodnoj uzrečici – treća sreća. Dakle, donijeta je odluka da se u tridesetak godina podigne i treći protokolarni spomenik domovini, ali posebno u odnosu na Oltar domovine na znatno primjerenijem mjestu. Postupak gradnje novog spomenika, jednostavno nazvanog Spomenik Domovini, prošao je svu propisanu proceduru, od javnog natječaja i odabranog stručnog žirija do izbora najpovoljnijeg izvođača radova. Za najbolji je rad 2016. odabran projekt arhitekta Nenada Fabijanića. Kamen temeljac položen je 23. rujna 2019. godine. I tu je ponovno nešto zapelo, iako je svečanosti  polaganja kamena temeljca, uz tada aktualnog, ali prevelikim aferama za malu Hrvatsku kompromitiranog gradonačelnika, prisustvovao i predsjednik Vlade te su zajedno održali svečanu ceremoniju polaganja kamena temeljca. Pritom je ipak Povelju ugrađenu u kamen temeljac potpisao i radove financirao samo gradonačelnik, odnosno grad Zagreb. Uslijed usađenog sporogorećeg fitilja, to je na kraju očito zasmetalo aktualnoj vlasti, pa je otvorenju spomenika 10. prosinca 2020. neočekivano prisustvovao drugi ešalon vladajućih političara.[7]Miletić 2020, 359. Tijekom proteklih godinu dana novi državni protokolarni spomenik nije bio u funkciji. Konačno je 25. studenog 2021. francuski predsjednik Macron prvi položio vijenac na Spomeniku domovine, pa je tim činom konačno zaživio Fabijanićev spomenik.

Nakon glamuroznog otvaranja Oltara domovine 30. svibnja 1994. godine prostorom Medvedgrada, pod danonoćnim nadzorom Hrvatske vojske,  u prvo je vrijeme vladala atmosfera kakva, pretpostavljam, vlada diljem svijeta u vojarnama: vojnička (sl. 1). O Medvedgradu se više nije ni govorilo, u centru pažnje nadalje bio je jedino Oltar Domovine. Uspevši se na Medvedgrad, posjetitelj nije mogao doznati ništa o prošlosti mjesta na kojem se nalazi. S vremenom je i vojska uklonjena s Medvedgrada, na Glogu nas na nju još uvijek podsjeća teško devastirana prizemnica u kojoj su danonoćno bile smještene smjene vojnih stražara. 

Odlaskom vojske i kratkog vakuuma, Medvedgrad se pokušalo uvaliti na brigu Muzeju grada Zagreba. Promjenom vlasti 2000. godine ukinut je i državni protokol. Nadalje je na Medvedgradu funkcionirao jedino posve neprimjereni restoran, ali i to je bilo nešto. O Medvedgradu i nadalje posjetitelj nije mogao ništa doznati. Održavao se donekle jedino Oltar domovine, netko je plaćao plin za vječni plamen, ali nikakva pažnja nije se poklanjala zidanim strukturama i prostorima ostalog dijela sklopa. Na kraju je Medvedgrad dobio na upravljanje Park prirode Medvednica, koji je ubrzo zatvorio restoran, a u dijelu zapadnog palasa postavio nemuštu informaciju o Medvedgradu. I nadalje medvedgradski zidovi i prostori nisu bili održavani. U listopadu 2017. godine u tisku je objavljeno da će se Medvedgrad obnoviti sredstvima Europske unije, u ukupnom iznosu od 30 milijuna kuna + PDV. Predviđeno je da se radovi dovrše do listopada 2019. godine.[8]Medvedgrad će se obnoviti sredstvima EU, ugovori su već u ladici, Večernji list, 1. listopada 2017. U drugoj godini korone, u prisustvu ministra gospodarstva i predstavnika ministrice kulture, kišovitog petka 22. listopada 2021. po drugi put u tri desetljeća Medvedgrad je ovaj put svečano otvorila ravnateljica Parka prirode Medvednica.[9]U prisustvu predstavnika Vlade ministra Tomislava Ćorića, izaslanika ministrice kulture Tomislava Petrinca i drugih uglednika, Medvedgrad je za posjetitelje ponovno otvorila Marina Popijač, … Continue reading

Ono što je sada ponovno svečano otvoreno nisu ni muzejski ni arheološki prezentirani ostaci srednjovjekovnog plemićkog grada, to je nešto što se službeno naziva Centar za posjetitelje Medvedgrad.[10]Prvi kritični članak o medvedgradskom novom ruhu objavljen je dva tjedna nakon svečanog otvorenja. Boris Beck, Medvedgrad je sišao s Oltara domovine i sad je na Oltaru digitalnog kapitalizma, … Continue reading Razumljivo, ovo Centar se odnosi na Park prirode a ne na Medvedgrad, u kojem je smješten. Možemo zaključiti – s Medvedgrada je sjašio Kurta, a uzjašio Murta. To je nastavak bezočnog raubanja za nas iznimno značajnog spomenika kulture, najznačajnijeg u toj kategoriji. Umjesto Oltara domovine, sada je u središte zanimanja stavljen Park prirode Medvednica, a ne staro povijesno zdanje u kojem se posjetitelj nalazi i koje ga je privuklo, ako ne svojom poviješću, onda pouzdano slikovitom siluetom kojom se ističe u pogledu s juga, kojom poziva promatrača da ga pohodi na 600 m visokom Malom Plazuru. Dakle, Medvedgrad je i nadalje ostao paspartu, ali ne više Oltara domovine, nego Centra za posjetitelje Parka prirode Medvednica, kojem dominira priča o flori, fauni i nešto malo geologije Medvednice, a Medvedgrad, njegove strukture i njegova prošlost, ponovno su potisnuti u drugi ili treći plan, pa se bez pretjerivanja može zaključiti da uopće nije ni bio u ozbiljnom planu, zanemarimo li medvedgradsku gataru i Kazalište sjena s letećim vješticama i gavranima. Sve ostalo je nevažna fusnota.

A posjetitelj se prije svega nalazi u ostacima srednjovjekovnog, za naše prostore vrlo ranog, iznimno velikog i reprezentativnog plemićkog grada, koji je istražen, dok njegove strukture i nadalje nisu primjereno prezentirane. I što je posebno značajno, prije više od tri desetljeća po prvi su put kod nas u nekom takvom prostoru uspostavljene nove, i što je posebno značajno, neke izvorne funkcije.[11]Miletić 2001, 134-135. Nameće se zaključak da će Medvedgrad i nadalje biti samo kratka fusnota potrebna suvenirnici i popratno prezentiranoj priči o biljnom i životinjskom svijetu Medvednice.

Što se to nakon utrošenih novih četrdesetak milijuna bitno promijenilo u odnosu prema Medvedgradu? Nabolje – ništa, na lošije – sve! Ukratko, što nisu učinila protekla stoljeća, konačno je medvedgradsku prošlost sada simbolično progutala šuma Parka prirode Medvednica. Istina, tu još stoje njegovi zidovi, ali izvan svakog konteksta. Tu postoje još neki njegovi prostori, ali zločinački izmasakrirani. Prolazeći Medvedgradom, posjetitelj će o Medvedgradu i nadalje zanemarivo malo toga relevantnog doznati, a ono što će i doznati znatnim dijelom bit će pogrešno, pri čemu je gotovo sva pažnja posvećena Parku prirode Medvednica, popraćena nekim banalnim vizualnim  senzacijama, koje često nisu drugo do podilaženja najmlađim generacijama. Posjetitelja već na ulazu na to pripremaju deplijani naslovljeni: Park prirode Medvednica, Šišmiši Medvednice, Biciklističke rute i Rudnik Zrinskih, Poboljšanje posjetiteljskog kapaciteta u svrhu održivog upravljanja Parkom prirode Medvednica i Centar za posjetitelje Medvedgrad u kojem je o cijelom Medvedgradu napisano pet kratkih rečenica.[12]U deplijanu ispod podnaslova Cilj projekta piše: Opći cilj projekta je uspostava održivog korištenja prirodne baštine Parka prirode Medvednica i pripadajućih sadržaja s ciljem doprinosa … Continue reading Pametnome dosta.

  1. Radovi na izvornim i do 1992. prezentiranim medvedgradskim strukturama

Posljednji radovi (2018-2021.) obuhvatili su ponovno uglavnom samo one dijelove koji će strogo biti u funkciji nove namjene Medvedgrada.  Radovima je obuhvaćen zapadni i sjeverni dio unutarnjeg obrambenog zida stambenog (biskupovog) dijela Medvedgrada, podrumi zapadnog palasa, prizemlje istočnog krila palasa i kapela. Radovima nisu obuhvaćeni vanjski obrambeni zid, gradska graba s padinama, istočni obrambeni zid dvorišta, sjeverni prigrađeni dio zapadnog palasa, gospodarske zgrade s istočne strane biskupskog dijela Medvedgrada i sjeverna kula. Dakle, radovima je obuhvaćen samo manji dio izvornih struktura Medvedgrada, na kojima se posljednji put radilo prije 1990. godine.

Opsegom su najveći građevinski radovi izvedeni na unutarnjem obrambenom zidu. Kruništa zidova uvijek su najizloženija propadanju, prije svega uslijed razornog djelovanja vegetacije, koja se nužno na njima razvija i razara ih, posebno u uvjetima kada se objekt nalazi neposredno okružen šumom. Osim manjeg dijela uz sjeverozapadni ugao, taj dio zida tijekom proteklog razdoblja nije bio održavan. U posljednjim radovima zid je nadozidan, pri čemu je izveden pravilan ravni završetak zida, koji promatraču pogrešno sugerira izvornu završnu visinu zida, dakle, stanje kakvo pouzdano nikada nije postojalo (sl. 2).

 

Ne raspolažemo podacima o izvornoj visini zidova, još manje o oblikovanju završetka zida, mogućoj stražarskoj stazi, nekom od mogućih formi braništa. Ono što pouzdano znamo jest da se pristupni ljevkasti koridor jezgri položaja mogao kontrolirati i braniti isključivo s toga zida. Zaključak da oni koji su izveli novu prezentaciju unutarnjeg obrambenog zida biskupovog dijela Medvedgrada nisu ništa ili premalo toga razumjeli, potvrđuje i nova maketa idealne rekonstrukcije Medvedgrada postavljena u zapadnom krilu palasa.

U radovima Restauratorskog zavoda Hrvatske (1977-1991.) u cijelosti je rekonstruiran južni i srednji podrum zapadnog krila palasa, a izvedeni su svi radovi na zidovima sjevernog podruma, u kojem je preostalo postaviti samo hrastov grednik.[13]Za grednik sjevernog podruma kupljene su i za ugradnju pripremljene hrastove grede te privremeno pohranjene u dvorištu. Iz posve neshvatljivog razloga u južnom su podrumu u posljednjim radovima podne tavole zamijenjene keramičkim pločicama (sl. 3).

Tavole koje su bile prethodno postavljene rađene su prema pronađenim tavolama, dakle bile su jednake izvornima po materijalu, veličini, debljini i teksturi. Takve su tavole bile izvorno postavljene na katu palasa, a u tom nekada vinskom podrumu nalazio se, razumljivo, zemljani pod. Zbog predviđene ugostiteljske namjene i suvremenih sanitarnih propisa nije se mogao zadržati zemljani pod, pa je učinjen ustupak novoj namjeni, ali taj ustupak bio je najmanje agresivan, zahvaljujući korištenju replika izvornih medvedgradskih tavola. Pod od tavola bio je iznimno kvalitetno izveden i u odličnom stanju. Sada su na njega postavljene austrijske klinker-pločice, savršeno pravilne, glatke i ujednačene boje. To nije samo pitanje „ukusa“. Mnogo toga još strašnijeg dogodilo se u tom prostoru. Ne samo da su u donjem dijelu zidova postavljene instalacije centralnog grijanja s velikim radijatorima, nego se ispod hrastovog tesanog grednika, duž obje strane trama, čitavim prostorom pružaju obješene crne cijevi ventilacije, promjera oko 30 cm (sl. 4).

Nisu samo cijevi obješene, obješena su na strop i rasvjetna tijela s velikim sjenilima iznad stolova s po četiri stolice (sl. 5). Sadašnja oprema podruma nimalo ne podsjeća na nešto što bi makar malo pridonijelo doživljaju nekadašnjeg izgleda, a pogotovo ne ozračja tog  izvorno vinskog podruma. Na što podsjeća? Ni na šta dobro, ni na šta lijepo, ni na šta ugodno: na menzu.

Godine 1990. u južnom je podrumu zapadnog krila palasa stvoreno mjesto na kojem su se planinari mogli nakratko odmoriti i prezalogajiti, isključivo domaće proizvode u specifičnom podrumskom ozračju. To mjesto možemo nazvati gostionicom, zalogajnicom, birtijom, bertijom, Štefekovim podrumom, ili samo podrumom, svejedno. Sve dolazi u obzir, samo ne restoran, pretenciozan i posebno zahtjevan sadržaj. Ostvarenje takvog sadržaja izaziva efekt poput toalet papira, dakle, dovodi do onoga što je sada učinjeno.

Naime, postojala je želja, koja je bila tek dijelom prethodno i ostvarena, da se u podrumu stvori ambijent i ozračje koje bi bilo najbliže pretpostavljenom nekadašnjem, ukratko, ozračje podruma nekog dobrog gazde. Prvo je to nastojanje prekinuo rat i dolazak vojske na Medvedgrad, potom definitivno predsjednikova direktiva. U tom podrumu nekada se skladištilo vino, a uz to, razumljivo, i oni proizvodi čije je skladištenje zahtijevalo ujednačenu nižu podrumsku temperaturu.[14]Kako pokazuju izvori iz XVII stoljeća,na medvedgradskom vlastelinstvu dominira jedna poljoprivredna kultura. Gotovo svi prihodi tog vlastelinstva  potjecali su iz vinogradarstva. Josip Adamček, … Continue reading Stoga smo kod iznajmljivanja prostora postavili jasne smjernice koje su vodile tom cilju.[15]Stvarno se nije radilo o zakupu, neko o obavezi korisnika podrumskog prostora da se brine o redu i čistoći čitavog Medvedgrada, bez ikakve naknade.

Tada je podrumom dominirala velika vinska preša (sl. 6), tu su bile drvene vinske bačve, postavljeni su grubo izrađeni jednostavni, masivni drveni stolovi i klupe, s greda su primamljivo visjele šunke, koluti kobasica, table špeka, vijenci luka i češnjaka, jelo se s drvenih daščica, pilo se vino, domaći sokovi, sir i vrhnje. Kuhala se diskretno samo kava i čaj, zimi kuhano vino. Tada se prostor po potrebi oskudno, ali ipak dovoljno osvjetljavao svijećama, a bila je predviđena i mogućnost, posebno kod vanjskih prostora, osvjetljavanja bakljama. S nostalgijom se prisjećamo prostora Medvedgrada osvijetljenog na taj način, odsjaja vatre kamina na zidu podno kapele. Koliko je podrum, uz sve moguće i nemoguće instalacije, opremu i osvjetljenje sa suvremeno zadanim visokim brojem luksa, daleko od nekadašnjeg ozračja!

Priželjkivali smo da se jednog dana, koji nažalost nikada nije osvanuo, u sjevernom podrumu proizvodi medvedgradsko vino, od grožđa s južnih ili sjevernih obronaka Medvednice. Time bismo prostorima, uz autentičan medvedgradski proizvod, dodali i izvoran miris. Uskoro je takvo rješenje za podrume odlučno odbačeno i zaključeno je da tu može biti samo bistro. Naš je komentar tada bio kratak – kada nekom tu ništa nije bistro, predlaže bistro.[16]Miletić 2020, 175. Kasnije je to dramatično eskaliralo u nešto posve neželjeno. Danas u tom prostoru nije ni bistro, nego nešto nalik na menzu. Uvijek može biti gore, štoviše, puno gore.

Onaj tko je danas izvedeno, u cjelini i u detalju, zamislio, predložio i zahtijevao te na kraju platio, nesumnjivo je lišen trunke osjećaja za oživljavanje povijesnih prostora primjerenim sadržajima. Nema sumnje da na Medvedgradu nije bio prije 1991. Ljeti su tu u velikom broju dolazili izletnici, koje je u podrumu dočekao željeni hlad i ugoda prostora. Isti su zimi dolazili za planinu prikladno odjeveni. Podrumska temperatura tako odjevenim posjetiteljima i kod poduljeg sjedenja bila je ugodna, a ukoliko je nekome bilo hladno, u otvorenom velikom kaminu srednjeg podruma uvijek je gorjela vatra, na kojoj su se mogli ugrijati zimogrozniji izletnici. Također su si pritom smjeli sami u kaminu ispeći komad špeka ili kobasicu koju su izvadili iz naprtnjače.

Što je ostalo od atmosfere južnog podruma? Nema  više jednostavnih dugačkih stolova i klupa, nema bačava ni vinske preše, s grednika ne visi ništa oku milo, a ustima slasno, sada su tu viseće lampe s velikim sjenilima, iznad glava poput Damoklovog mača vise dvije masivne crne cijevi, kakve se uvijek i svugdje  nastoji sakriti, ali ovdje kao da se namjerno ističu kao dokaz nečije modernosti. Stara je spoznaja da su projektanti instalacija glavna opasnost za spomenike kulture. Simbolično, može se zaključiti da je pod teretom svih tih instalacija popustila tanka konjska struna spomenika kulture, pao je o nju obješen mač Parka prirode Medvednica i ubio Medvedgrad. Neka mu je vječna slava.

U srednjem podrumu koji je prema dvorištu po čitavoj širini rastvoren dvama lukovima (što je podrumu osiguravalo dovoljno dnevnog svijetla i zaklonio ga od neugodnih vjetrova), ostao je samo kamin, sada bez tragova vatre u njemu, kamin kao izložak, ukras, ne zna se čemu. Ali zato tu izvan svake pameti i potrebe nakaradno vise lampe, jednake onima u južnom podrumu (sl. 7).

U sjevernom podrumu ništa se bitno nije promijenilo u odnosu na  razdoblje nakon 1994. godine. Prethodno se tu nalazio krajnje neukusan šank i velika, metalna, bijela Ledo škrinja za sladoled. Sada nema škrinje za sladoled, ali ne znači da je ubrzo neće biti. Ponovo se tu nalazi šank s ispred gusto poredanim visokim barskim stolcima i u kutu stol s četiri stolca. Šank je izrađen od drveta uloženog u metalnu konstrukciju, nesumnjivo posebno dizajniran za ovaj prostor. Da bi posjetitelj znao gdje se nalazi, s prednje strana šanka pričvršćena je velika kvadratna drvena ploča s logom onoga što je danas Medvedgrad, dizajniranim urezanim stiliziranim Medvedgradom i ispod natpis Medvedgrad – Centar za posjetitelje, sve izrađeno od drveta u prirodnoj boji (sl. 8). Iza tog prednjeg prostora sa šankom nalaze se kao i prije sanitarne prostorije, a podrum završava kotlovnicom novo uvedenog centralnog grijanja (sl. 9). A prisjetimo se, nekadašnja je namjera bila da se u ovom najvećem medvedgradskom prostoru, sada razdijeljenom u niz manjih, uglavnom servisnih prostora, proizvodi i pohranjuje vino.

Treba podsjetiti da su na zidovima sjevernog podruma 1990.

izvedene sve pripreme za postavljanje drvenog grednika, kupljene su i u dvorištu pohranjene hrastove grede, što se namjeravalo izvesti u nastavku radova.[17]Tada je rekonstruiran južni zid podruma, a u istočni i zapadni zid na mjestima odlomljenih kamenih konzola ugrađene su nove konzole. U istočnom zidu bio je mali podrumski otvor za tek vrlo … Continue reading Nažalost po tom se programu nije nastavilo raditi, da li se zna radi čega? Na uzdužnim zidovima  više nisu vidljive kamene konzole koje su nosile grednik, konzole je „pojela“ 90 cm visoka rešetkasta AB stropna konstrukcija, zbog čega nije izvorna ni visina podruma.

U istočnom krilu palasa ubrzo nakon 1994. postavljen je jedino drveni grednik i na njemu je izvedena betonska ploča. U posljednjim radovima Parka prirode, uslijed truljenja zatečeni je grednik zamijenjen novim,[18]Zanimljivo se sjetiti izjave nekih aktera događanja 1994. o lošim i skupo izvedenim radovima RZH, ali ostaje činjenica da desetak godina ranije postavljeni grednici u zapadnom krilu palasa i dalje … Continue reading a iznad njega je na jednak način kao i na zapadnom krilu palasa izveden cinkotitom ljevkasti upušteni plitki krov. U posljednjim radovima umjesto zemljanog izveden je opečni pod, na način da se pođeni dio ne pruža do zidova, nego je između njih uski pojas nabacanog sitnijeg oblutka.

Tužna je intervencija u najmanji i najkasniji sjeveroistočni medvedgradski objekt, koji je dobio novu i neočekivanu funkciju. Sada se, uz ranije postavljen nekakav repetitor, tu nalaze tri masivna „ormara“ vanjske stanice grijanja izložbenih prostora (sl. 10). S njima je nestala ljudskom uhu mila medvedgradska tišina. Povremenim uključivanjem tih uređaja, njihova huka čuje se sve do južne kule.

Godine 1985. u cijelosti je završena rekonstrukcija kapele sv. Filipa i Jakova, a tri godine poslije uspješno je obnovljena i njezina izvorna funkcija.[19]Tada je posvećena kapela, a redovne mise održavane su, osim zimi, nedjeljom u podne.

U rekonstruiranju kapele nastojalo se koristiti materijal karakteristikama najbliži izvornom. Posebno je bio zahtjevan odabir opeka, veličinom i izgledom što bliskijim izvornima, te odabir šindre za pokrov. Budući da je prethodno odustao od radova na rekonstrukciji krova kule na Garić-gradu, Restauratorski zavod Hrvatske raspolagao je znatnom količinom kalane smrekove šindre, koja je zbog devalvacije po simboličnoj cijeni otkupljena za pokrov kapele. Nakon više od tri desetljeća, što je i vijek trajanja smrekove šindre, bilo ju je nužno zamijeniti, što je sada i učinjeno, nažalost ne znatno trajnijom arišovom šindrom.[20]Smrekovu šindru zaštitili smo tada trostrukim umakanjem u lazuru boje oraha, a sada ugrađena šindra zaštićena je tek jednoslojnim lazurnim premazom vidljive strane daščice. Arišovu šindru … Continue reading U međuvremenu je teško oštećena žbuka u unutrašnjosti kapele pa je posljednjim radovima obuhvaćeno i njezino ponovno žbukanje. Pritom nisu konzervirani ostaci izvornog fresko oslika nadtlošnog registra, jedinog materijalnog svjedoka postojanja zidnih slika u kapeli, čime su nadalje prepuštene propadanju.[21]Radi se vjerojatno o najstarijim ostacima zidnih slika u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Prozori kapele zatvoreni su fiksnim vitražnim ostakljenjem, koje je razbijeno u doba prije nego što je Medvedgrad stavljen pod ključ. Nastalu štetu privremeno smo sanirali jeftinim pleksiglasom, razumljivo s namjerom da na kraju svih radova ponovno postavimo vitraže od lijevanog stakla. Nakon posljednjih radova i dalje stoji pleksiglas na prozorima, a kapela je sada zatvorena za posjetitelje. Dakle, njezin je atraktivan i u Hrvatskoj jedinstven sakralni prostor neiskorišten, zjapi prazan. A u tom malom prostoru mogla se ispričati makar jedna kratka, ali velika priča, priča o slici koju je biskup Aleksandar Ignacije  Mikulić pronašao 1690. godine iza oltara urušene kapele, nakon čega je sliku priveo „ljepšem sjaju i poštivanju“.[22]Miletić 2012, 241. To je jedan od onih „štikleca“ koji čine povijest posebno zanimljivom i onima koji nisu povjesničari.

Posve je nerazumljiv odnos prema sjevernoj kuli, na kojoj se u posljednjim radovima ništa nije radilo, iako su imali izvrsne preduvjete za izvođenje radova, osiguran izvor kamena (Bosna), veliki kran  i organizirano gradilište za tu vrstu radova (sl. 15). Sjeverna utočišna kula iznimno je važna za razumijevanje medvedgradskog arhitektonskog sklopa. Ona je sagrađena na najvišoj koti Medvedgrada, time je dominirala Medvedgradom, tlocrtnom veličinom bila je podjednaka južnoj kuli, a pretpostavljamo visinom možda još i viša. Zbog spomenutog povremenog devastiranja Medvedgrada godine 1986. donijeta je odluka da se radovi privremeno usmjere na obnovu obrambenog zida biskupskog dijela Medvedgrada, i time stavi pod kontrolu čitav stambeni dio Medvedgrada. Stoga su radovi na sjevernoj kuli odgođeni za pred kraj. Tome zahvaljujemo nesretni oblik ostatka južnog pročelja kule. Još je veći problem kod sjeverne kule što je u radovima prije desetak godina obnovljen zapadni zid kule na način koji se nikako nije smio dogoditi. U tadašnjoj obnovi zapadnog zida kule negirana je jedina sačuvana arhitektonska pojedinost kule, ostaci prozora s punim parapetom i skošenom prozorskom nišom koja se stupnjevano uzdizala prema uskom oknu.[23]Miletić 2020, 277. Ostaci tog prozora bili su vidljivi jedino iz unutrašnjosti kule, ali oni koji su vodili obnovu kule očito se nisu nikada popeli u njezinu unutrašnjost (sl. 11).

U posljednjim radovima moralo se malo podignuti zapadni zid i rekonstruirati prozor koji je po osnovnim značajkama jednak onima na južnoj kuli, a visinu južnog zida u rahloj liniji uskladiti s visinom poda kata kule i visinama jugoistočnog i jugozapadnog ugla kule. Tim razmjerno malim građevinskim zahvatom postigao bi se silan efekt, a dojmljivost i razumljivost kule posjetiteljima bila bi znatno veća.

Uz sve medvedgradske objekte nalaze se tipizirani panoi s kratkom informacijom na hrvatskom i engleskom jeziku. Tako se uz nadsvođeni prolaz s istočne strane sjeverne kule na panou nalazi obavijest, no ne o sjevernoj kuli, nego o nekakvu Lapidariju. Zna se što je lapidarij, njega na Medvedgradu nažalost nema. Taj natpis može se odnositi jedino na gomile nabacanog arhitektonskog kamena u istočnoj zgradi, isto takvoj gomili u malom istočnom dvorištu, zatim sjevernom dvorištu i sjevernom dijelu zapadnog krila palasa. U svim tim prostorima stanje je onakvo kakvo je ostalo nakon krajnje konfuznih radova 1994. godine (sl. 12). Da li onaj tko je sastavio i stavio tu obavijest, zna što je to lapidarij? Razumljivo, ne zna. To je posjetiteljima jedan od susreta s pojavom koju možemo nazvati medvedgradskim laprdanjem, na koje će nažalost naići još na puno mjesta. Na primjer, na panou ispred vodospremnice piše: Voda je često bila prljava i zagađena pa je stanovništvo, da bi utažilo žeđ, pilo vino ili pivo. Vino se često pilo „čisto“, a ponekad bi se miješalo s vodom. Prema nekim podacima pilo se 5-6 litara vina na dan, po stanovniku. Pivom se također tažila žeđ, posebno nakon 9. stoljeća kada je pivo proglašeno poželjnim i prihvatljivim pićem za kršćane. Na panou ispred južne kule, nakon kratkog opisa objašnjava se što je bifora: Bifora je tip prozorskog okna podijeljenog na dva jednaka dijela stupom ili pilonom, a svaki dio je nadsvođen lukom. Ponekad je cijela bifora nadsvođena dodatnim lukom, a prostor između dvaju manjih lukova i velikog luka ukrašen je dekorativnim elementom.[24]Autor izložbe doslovno je prepisao definiciju s Wikipedije: Bifora (od talijanskog: bifora) tip je prozorskog okna okomito podijeljenog na dva jednaka dijela – stupom, pilonom, ili na neki drugi … Continue reading

Temeljna značajka  posljednjih radova na Medvedgradu bilo je pomanjkanje minimuma osjećaja onih koji su na bilo koji način bili uključeni u radove, a imali su mogućnost odlučivanja. Na to ukazuje i jedna naoko mala pojedinost – rešetkasta vrata na ulazu u stambeni dio. Vrata su postavljena 1988. godine, protekla desetljeća učinila su svoje, a u posljednjim radovima nitko nije „opazio“ da su hrđava. Ta vrata su medvedgradski propileji, čija bi obnova novim slojem boje bila beznačajna stavka u troškovniku teškom preko 37 milijuna kuna (sl. 13). Ali istodobno su s obje strane vrata postavljene nesumnjivo skupe dizajnirane žardinijere obučene u drvo. Izvana gladac, iznutra jadac.

Radovi na strukturama nastalim 1994. godine

  1. Kat zapadnog krila palasa

U radovima 1994. godine na nadograđenom zapadnom krilu palasa izvedeni su ravni krovovi, koji su, u pogledu s vidikovca na južnoj kuli, podsjećali na velike otvorene plivačke bazene (sl. 14). Ubrzo nakon svečanog otvaranja Medvedgrada, očekivano su ravni krovovi počeli propuštati vodu. Ni nekoliko sanacija „bazena“, što su ubrzo uslijedile, nije uspjelo ukloniti propuste uzrokovane prije svega tadašnjim posve iracionalno zadanim kratkim rokom završetka radova. Stoga je bilo za očekivati da je u nedavnim radovima to bio prioritetni zadatak. U postojećim okolnostima taj je zadatak korektno izveden postavljanjem plitkih upuštenih krovova od cinkotita u obliku slova V (sl. 15). Ipak, s tim se radovima moralo povezati snižavanje i preoblikovanje završetka pročeljnog zida palasa prema dvorištu. Naime, zapadno pročelje izdiže se iznad visine parapeta pretpostavljenih prozora prvoga kata palasa, a definiranom pravilnom tvrdom linijom završetka zida posjetitelju se pogrešno sugerira da je to izvorna visina palasa (sl. 16). Dakle, u prezentaciji palasa učinjena je jednaka pogreška kao i kod prezentacije unutarnjeg obrambenog zida.

Na katu 1994. nadograđenoga zapadnog krila palasa u posljednjim se radovima  interveniralo samo sanacijom vlage zidova i nekim manjim preoblikovanjima u unutrašnjosti palasa. S unutarnje strane podebljan je pročeljni opečni zid, pa više nema izvornu debljinu od 65 cm, nego je deblji za desetak centimetara dodane toplinske izolacije. To je učinjeno isključivo zbog zahtijevane nove fizike zgrade, budući da se sada ti prostori zbog zahtjeva multimedije ljeti hlade, a zimi zagrijavaju. Pri tome se nije ni pokušalo ispraviti neke teško razumljive greške prethodnog projektanta.

Naime, prozorske niše oblikom nadvoja neposredno prate polukružni oblik bifora, a njihov oblik na jednak način prati i ostakljeno prozorsko krilo. Stoga se drveno prozorsko krilo nije moglo otvoriti niti do pola širine okna. Sada su zbog toga promijenjena prozorska krila. Oblik i veličina prozorskog krila ostali su isti, no prozor se nadalje može samo otvoriti ukoso.

Unutar prozorskih niša nema sedilija koja je bitna za dnevno funkcioniranje takvih prostora. Zbog oskudne količine svijetla, zidane sedilije unutar prozorskih niša bile su mjesta gdje su se obavljale mnoge dnevne aktivnosti. Takve sedilije unutar prozorskih niša zabilježene su na fotografijama snimljenim u pogledu s juga južne kule. Takve su sedilije bitne za doživljaj i razumijevanje srednjovjekovnih stambenih prostora. Da li je netko zapazio njihovo nepostojanje (sl. 17)? Jednako tako, prethodno je posve pogrešno izvedena unutarnja strana ulaznog portala palasa, što se sada moralo i moglo ispraviti, razumljivo, da je netko uopće uočio pogrešku. Dodavanjem spomenute toplinske izolacije s unutarnje strane zida, odnos kamenog okvira i unutarnje ravnine zida karikiran je do bola (sl. 18). Tih nekoliko ispravno izvedenih pojedinosti, bile bi bitne za ispravan doživljaj prostora i pojedinosti našeg najvećeg i najreprezentativnijeg palasa 13. stoljeća.

  1. Južna kula

Projektnim zadatkom 1994. određeno je da se, uz protokolarnu funkciju vezanu uz Oltar domovine, na Medvedgradu osiguraju odgovarajući dovoljno reprezentativni prostori u kojima bi predsjednik države mogao nakratko primiti visokog stranog gosta, Za te je prostore određen kat zapadnog krila palasa. Projektnim zadatkom također je zahtijevano da se omogući upoznavanje posjetitelja, pa tako i visokih stranih državnih gostiju, sa sažetim prikazom cjelokupne hrvatske povijesti, a za taj zadatak određeni su prostori južne kule. Iako je tim RZH predvidio rekonstrukciju južne kule, onakve kakva je dokumentirana nizom fotografija i crteža te arheološkim i konzervatorskim istraživanjima, dakle, rekonstrukciju koja je uključivala i četverostrešni krov, izvorni način unutarnje okomite komunikacije i ostale pojedinosti, posebno one vezane za posljednji kat kule, tada je izvedeno stanje koje je koliko-toliko moglo zadovoljiti nerealno postavljen projektni zadatak. Pri kritičkom razmatranju problema vezanih uz južnu kulu, potrebno je uvijek biti svjestan činjenice da je ta po mnogo čemu zahtjevna rekonstrukcija kule izvedena u nepuna tri mjeseca. S tim rokom bilo je potpuno nerealno očekivati da se svakojaki tehnički problemi neće pojaviti ubrzo nakon svečanog otvaranja. Ukratko, kula je ubrzano počela propadati i ostala je zatvorena za posjetitelje.

U radovima izvedenim od 2018. do 2021. godine nastojalo se prije svega ukloniti probleme vezane uz procurivanje, vlagu i ventilaciju unutrašnjosti kule. Osim rješenja tih temeljnih problema, na kuli je bilo potrebno fugirati pročelja zidana kamenom lomljencem, što zbog kratkoće politički zadanog roka nije učinjeno 1994. godine te sanirati teška oštećenja opekama zidanog posljednjeg kata kule. Svi spomenuti radovi, uz preoblikovanje nekih pojedinosti kule, izvedeni su sada „u miru“, pa se moramo nadati da su trajno otklonjeni svi prethodni tehnički nedostaci, uzrokovani prije svega imperativom neshvatljivo kratkog zadanog roka završetka radova. Treba napomenuti da je dio pročelja zidan kamenom riješen prema idejnom projektu RZH, ali je nažalost to urađeno s najgorom mogućom strukturom lica zida. Izvorna je struktura medvedgradskih kamenih zidova, pa tako i južne kule, izvedena pravilno uslojenim redovima različitih visina pločastog vapnenca s jastučastim klesancima na uglovima kule, pri čemu su plohe pročelja bile maksimalno napete. Takav način zidanja bio je jednak strukturi kakvu još uvijek vidimo na sjevernoj kuli i obrambenim zidovima (sl. 19). Kvaliteta zidanja medvedgradskih kula i obrambenih zidova najviša je u srednjovjekovnom zidanju kamenom u kontinentalnoj Hrvatskoj, a dosegnuta je već sredinom 13. stoljeća. To je posebno lijepa medvedgradska priča. Ne samo da je način zidanja kamenog lica južne kule i nadalje nakaradan, time i kompromitirajući za Medvedgrad, nego je, na primjer, ravnina istočnog pročelja kule, zidana sitnežom pločastog vapnenca, naglašeno konkavna i kvrgava (sl. 20), što se nikako ne može povezati s visokim graditeljskim umijećem iskazanim sredinom 13. stoljeća. Objektivno, to se ni u posljednjim radovima nije moglo ispraviti. To i nadalje ostaje jedan od krimena obnove izvedene preko jedne medvedgradske „mračne noći“ 1994. godine.

  1. Parter

Možda je najveće nerazumijevanje karaktera prostora Medvedgrada iskazano u tretiranju partera u prethodnim, ali još dramatičnije u posljednjim radovima. Sadašnjom izvedbom i opremom partera Medvedgrada „ubijeno“ je ono malo preostalog željenog ugođaja. Sve se svelo na jeftinu kič scenografiju, koja nije više primjerena ni kod uređenja nekih bezličnih provincijskih gradskih trgova, ulica i parkova. Posve nepotrebno obnovljeno je dotrajalo nepotrebno popločenje izvedeno 1994. godine, koje je trebalo samo ukloniti, ali sada su u podu, uz novo popločenje (sl. 21), neposredno uz zidove dodani još deseci metara led rasvjete postavljene u uske metalne žljebove (sl. 22).

Ne samo to, u stambenom dijelu grada mjestimično nalazimo i led rasvjetu točkasto raspoređenu uza zidove, ukopanu u živu stijenu. Tijekom radova namjeravalo se s vanjske strane kružnog zida vodospremnice postaviti točkasta led rasvjeta usječena u živu stijenu. Ukopana su udubljenja, ali se ipak spoznalo da bi time pretjerali preko svake mjere (sl. 23). U stambenom dijelu i u dvorištu postavljene su već spomenute velike, brižno dizajnirane drvene žardinijere (sl. 24).[25]Dva tjedna nakon ponovnog otvaranja Medvedgrada žardinijere su se počele raspadati, a na lameliranim drvenim klupama pojavila se ozbiljna oštećenja. To je za rubriku Vjerovali ili ne, nepotreban je drugi komentar. Možda, neka se vidi – ima se. Uz žardinijere, postavljene su još velike drvene kutije za krupniji otpad i manji, drvenim letvicama obloženi koševi za sitnije smeće, sve od visokokvalitetne slavonske hrastovine. Prihvatnici izletničkog smeća grupirani su po tri ili četiri, poredani jedan do drugoga, valjda da budu vizualno agresivniji, ili je predviđeno njihovo pražnjenje samo jednom tjedno.

Južno podgrađe s Oltarom domovine nije obuhvaćeno posljednjim radovima, osim što je s unutarnje strane vanjskog obrambenog zida postavljena led rasvjeta u žljebovima ukopanim u zemlju (sl. 25). U istočnom podgrađu nije se interveniralo u parter, tu su jedino postavljeni dizajnirani stolovi i klupe od masivne i  lamelirane hrastovine u kombinaciji s metalom i kamenom (sl. 26).[26]Na internetskoj stranici proizvođača medvedgradske opreme MMM- Vukelić d.o.o. piše: Masivne klupe, stolovi i žardinijere izrađeni su od lameliranih elemenata prvoklasne hrastovine. Moderno … Continue reading I ovdje zamjerka mora biti – predizajniranost, što je nepotrebno pretenciozno i posve neprimjereno Medvedgradu a istodobno predstavlja nepotrebno razbacivanje novca. Možda zbog toga nije bilo dovoljno kuna za čupanje korova s unutarnjeg obrambenog zida. Jednako tako nije se interveniralo ni na zatečenoj, posve neprimjerenoj, noćnoj rasvjeti.

S obzirom na to da je radove vodio Park prirode Medvednica, začuđuje da u sadašnjim radovima hortikulturi Medvedgrada nije posvećena nikakva pažnja, osim postavljanja žardinjera. Naime, ubrzo nakon početka radova, 1983. godine RZH je angažirao pejsažnu arhitekticu Miru Halambek Wenzler, koja je izradila Idejni projekt uređenja okoliša Medvedgrada.[27]Mira Halambek Wenzler, Idejni projekt uređenja okoliša, Kaj, 1984., 101. I sada se postavlja pitanje – tko su tu bili, ili su pravi zaštitnici prirode? Nisam primijetio na izložbi još jedan štiklec, koji govori o nekadašnjoj hortikulturi Medvedgrada, a koji nije nevažan za povijest Parka prirode Medvednica. Naime, u doba Nikole Zrinskog postojalo je ispred ulaza u grad drvo šimšira pod kojim se još odmarao ostarjeli Stjepan Gregorijanec, a posjekao ga je 1615. upravitelj Jurica Mihlović.[28]O tome piše Ivan Kukuljević Sakcinski: Medju pobilježeniem kvari, što je Mihlović knezu naknaditi morao, dolazi medju ostaliem i neko zelenikovo ili šimširovo drvo (Buchsbaum), što je iz … Continue reading

2. Izložba

Odlaskom na Medvedgrad posjetitelji bi morali očekivati da će tu primiti korektnu informaciju, prije svega o samom spomeniku, koji je „domaćin“ izložbe, njegovom složenom arhitektonskom sklopu, njegovoj povijesti,  životu u tom prostoru, a potom možda nešto i o Medvednici. Prvo razočaranje nastupa odmah po dolasku. Posjetitelj već kod kioska na ulazu može spoznati da to više nije Medvedgrad, sa svim svojim značajkama i poviješću, nego da je to sada nešto što se naziva Centar za posjetitelje Medvedgrad. Dalje mogu ući jedino grupe, razumije se, uz prethodnu najavu. Nakon svečanog otvaranja pojedinačni ulaz nije bio dozvoljen. Ni uz izrazito visoku cijenu ulaznice, razumljivo, takav režim posjeta neće moći potrajati dulje vrijeme.

Po pojedinačnim nazivima medvedgradske trodijelne multimedijalne stalne izložbe: U kraljevstvu drevnih šuma, Začarana povijest i Davnine začarane planine, posjetitelj će odmah spoznati da je tu u fokusu zanimanja biljni i životinjski svijet Parka prirode Medvednica, a one posjetitelje koji ponešto znaju o povijesti Medvedgrada vjerojatno će zbuniti naziv Začarana povijest, budući da u medvedgradskoj povijesti ništa nije začarano ni čarobno.

Razgledavanje izložbe počinje u južnoj kuli, u kojoj je postavljena izložba pod nazivom U kraljevstvu drevnih šuma. Odmah kod uspinjanja u kulu upadaju u  oči nove stube na novom mjestu, sada s metalnom konstrukcijom, drvenim gazištima i staklenom ogradom, što bi bilo primjerenije nekom trgovačkom centru, nego prezentaciji arheološkog lokaliteta kakav je Medvedgrad (sl. 27). Opet pretjerana dizajniranost i razmetanje novcem. Nakon ulaza u kulu, kojom se razliježe gavranovo glasanje, pažnju nam zaokupe zidovi koji su u visini tri kata kule pokriveni vještim jednobojnim, pomalo dürerovskim 

crtežima prikaza šume (sl. 28). Crtež šume posve je dematerijalizirao zidove, ne postoji više ni najmanja mogućnost kakvog-takvog doživljaja unutrašnjeg prostora srednjovjekovne kule. U njoj više nema zidova, samo je šuma. Lijevo i desno duž ulazne „lebdeće“ platforme pružaju se uski, blago ukošeni panoi sa crtežima dvadesetak odabranih životinja, kratkim opisom i mogućnošću interakcije (sl. 29).[29]Pritiskom na gumb silueta životinje kreće se kroz šumu, ptice lete zrakom i slično. Po sredini prostora spušta se od gornje do donje platforme gusti snop crnih užeta koji bi posjetiteljima trebali sugerirati gustu šumu (sl. 30). Nakon što se užeta razgrnu, dolazi se do osvijetljenog pulta na kojem je, opet interaktivno, na malom ekranu prezentirana priča O kraljevstvu šume. Tu ne može više funkcionirati grupno vođenje posjetitelja. Dalje se nastavlja uzlaznim stubama  do gornje platforme (treći kat kule). Putem se s desne strane na zidu nižu veliki crteži pojedinih vrsta stabala[30]Na crtežu su stabla prikazana pola s lišćem, pola bez lišća te malim detaljem lista i ploda drveta.

i na zelenim medaljonima velikim slovima natpisano objašnjenje, npr. Šuma crne johe s dugoklasim šašem a ispod manjim slovima Ima je uz veće vodotoke u podnožju planine. I tako dvanaest puta (sl. 31). Na lebdećoj  gornjoj platformi, koja se nalazi u visini trećeg kata nekadašnje kule, u sredini je ispod crnog „medvedgradskog“ gavrana, sedmokutni stol sa šest metalnih kuhinjskih poklopaca, ispod kojih su osvijetljeni opisi različitih plodova i biljaka Medvednice, npr. Obična kopriva, a tu je i Ljekaruša, mali ekran s ljekovitim receptima, npr. magičnih čajeva, koje si posjetitelji mogu odmah printati (sl. 32). Čitavo vrijeme uz graktanje gavrana sa strane vas „gleda“ gatara, kojoj se možete obratiti pritiskom na dugme sa željom da vam iz dlana prorekne sudbinu.

S gornje platforme vraća se na uzlazne stube i uspinje do nekadašnjeg posljednjeg četvrtog kata kule, koji je izvorno bio jedini prostor za koliko-toliko ugodno duže boravljenje kanonika i smisao podizanja kule, a sada je to i nadalje jedino vidikovac s besmislenim masivnim klupama (sl. 33). Ništa ne ukazuje na nekadašnji izgled i namjenu posljednjega kata kule. A moglo se i moralo rekonstruirati bifore na sve četiri strane s nišama i sedilijama, sjevernu i južnu u cijelosti, istočnu i zapadnu zbog stubišta djelomično, što ne bi bio zahtjevan ni skup zahvat. Time bi nadalje u funkciji ostala oba stubišta i vidikovac, a posjetiteljima bi se pružila mogućnost znatno ispravnijeg doživljaja mogućeg izgleda nekadašnjeg posljednjeg četvrtog kata.

Ispod otvora s kojeg se najbolje pruža pogled na Medvedgrad postavljena je ploča s crtežom sadašnjeg izgleda Medvedgrada (sl. 34) i tekstom na hrvatskom i engleskom pogrešno naslovljenim Srednjovjekovni vrh kule.[31]Budući da je kula imala četverostrešni krov, ono gdje se posjetitelj nalazi je najviši kat kule, a vrh kule, često obilježen buzdovanom, bio je petnaestak metara viši od mjesta na kojem se … Continue reading Tekst koji slijedi zaslužuje cjelovito citiranje: Medvedgrad je ponajprije imao obrambenu funkciju, a tek potom stambenu. Valja napomenuti da tu utvrdu nitko nikada nije uspio osvojiti. Prvi obrambeni element utvrde činili su prstenasto postavljeni obrambeni zidovi koji i danas opasuju grad, a drugi branič-kule. Medvedgrad je imao dvije branič-kule, dok neka istraživanja ukazuju na to da je postojala i treća, takozvana Istočna kula. Sjeverna kula bila je glavna, dok je Južna kula sagrađena na najvišoj točki burga, zbog toga što se odande nudio najbolji pregled okolnog područja. Restauracijom Medvedgrada 1994. godine ponovno je podignuta Južna kula, a njezin najviši kat, koji je izvorno bio natkriven, ostavljen je bez krova, stoga danas s njega možemo uživati u prekrasnom pogledu na Zagreb i bogate šume Medvednice.

Uglavnom sve što je napisano jest netočno, nepotpuno ili nevažno, a komentar svega toga bio bi predugačak za ovaj osvrt. Osim toga, koja je svrha, informativna ili didaktička, staviti pred promatrača crtež nečega što stoji u tom obliku neposredno pred njime. Nema potrebe, posjetitelji su se već na drugim mjestima mogli uvjeriti u vještinu ilustratorovog crteža. Daleko bi se kvalitetnija  informacija pružila da se na tom mjestu nalazi zračni snimak pogleda na Medvedgrad snimljen 1953., dakle prije rušenja južne kule (sl. 35-36). Time bi dobili najbolji odgovor na jedno od mogućih pitanja posjetitelja: kakav je Medvedgrad bio prije istraživanja u odnosu na ono što vidimo danas? Postojeća ilustracija ne pruža odgovor ni na jedno moguće pitanje. To je klasičan primjer larpurlartističkog pristupa kojim odiše cijeli izložbeni postav. Način postavljanja izložbe, manira, sama je sebi smisao.

Na nasuprotnoj južnoj strani jednaka je ploča, ali s prikazanim crtežom rekonstrukcije Medvedgrada Zdenka Šenoe s početka 20. stoljeća, koji pogotovo u glavnom stambenom dijelu nema nikakve sličnosti s Medvedgradom kakav je pred posjetiteljem i kakav je otkriven tokom istraživanja, što posjetitelja mora posve zbuniti. Uz njega je tekst naslovljen Obrambena funkcija Medvedgrada,  koji opet vrijedi u cijelosti citirati: Zagreb je nastao na brežuljcima utvrđenim obrambenim zidinama. Njegov položaj bio je strateški jer je tako imao prirodnu granicu i zaštitu s obje strane grada – Medvednicu na sjeveru i rijeku Savu na jugu. Nakon provale Tatara u srednjem vijeku, utvrde oko grada više nisu bile dovoljna zaštita. Zato se na obroncima Medvednice odlučilo sagraditi još jednu utvrdu, i to na teško dostupnom brdu Mali Plazur. Iako postoji teorija da je Medvedgrad građen još za vrijeme hercega Kolomana, pisani izvori nam govore da je gradnja završena 1254. godine. Biskupi su u utvrdu pohranili crkvene dragocjenosti. Zbog svoje naknadne veličine Medvedgrad je postao jedan od najvećih burgova u Hrvatskoj. Nakon potresa 1590. godine biva napušten, a već 1642. spominje se kao ruševina. Strašno!

Unutar otvora na istočnoj strani kule nalazi se treći pano sa crtežom Gradeca i Kaptola Nicole Angelinia, nastalim prije 1566. godine (koju bi bilo dobro navesti) i s lijeve strane tekstom naslovljenim Srednjovjekovni Gradec i Kaptol: S vrha južne kule pruža se najljepši pogled na milijunski grad Zagreb.[32]S tog mjesta pogled se ne pruža na Gradec i Kaptol, nego prema nekadašnjim srednjovjekovnim selima Šestinama (Kraljevcu), Gračanima, Dedićima i Markuševcu, čiji su stanovnici bili podložnici … Continue reading Bilo kako bilo, taj grad nije oduvijek bio tako velik kao danas. Naime, kada je Medvedgrad nastao, u podnožju planine postojala su dva srednjovjekovna grada: biskupski Kaptol, koji postoji od 1094. godine, i kraljevski Gradec, koji se spominje dva stoljeća kasnije. Tih godina zapravo nastaju važni dokumenti vezani uz ova dva grada. U 13. stoljeću tijekom provale Tatara u Gradec i Kaptol, teško je stradala stolna crkva na Kaptolu. Nakon odlaska Tatara dio stanovnika vratio se u Gradec. Za vrijeme vladavine kralja Bele IV., točnije 1242. godine, Gradec je postao slobodan kraljevski grad, a građani su preuzeli obavezu da će utvrditi naselje zidinama. Procjenjuje se da je Zagreb onda imao oko 1000 stanovnika. Dva samostalna i utvrđena grada ujedinila su se tek stoljećima kasnije, 1850. godine. Nakon toga grad se počeo širiti na istok, zapad i preko rijeke Save. Treba li komentar?

Autori scenarija izložbe možda su se mogli požaliti na pomanjkanje prostora za razvijanje svoje ideje, ali vidimo da je bilo premalo ideja. Posljednji kat kule, postojeći vidikovac, pružao je znatno više mogućnosti sa svojim velikim zidnim plohama na sve četiri strane, čime su potencijalno mogli pružiti posjetiteljima znatno više korektnih informacija. Ali, ako pogledamo sadržaje na prethodne tri male table, možda je bolje ovako kako je učinjeno.

Prethodna tri kratka teksta zapravo je sve što se na Medvedgradu o Medvedgradu može saznati, sa svim brojnim netočnostima i nezgrapnostima. Malo tko će obratiti pažnju na ono što slijedi na silaznom stubištu, a nije ni potrebno (sl. 37). Naime, silazak posjetitelja s vrha kule s lijeve strane prati crvena traka na kojoj su nanizana jedan za drugim brojna imena koja nikome, a najmanje uobičajenim posjetiteljima mogu nešto govoriti. Uz imena češće nema nikakve godine, ili je samo jedna godina, pa neka si posjetitelj misli na što ona upućuje (sl. 38).

Na samom početku je kratak tekst i citat o biskupu Filipu od Tome Arhiđakona, nakon čega slijedi niz od pedesetak imena kraljeva, biskupa, knezova, kaštelana. Kratkom legendom počašćeni su jedino kralj Žigmund, Barbara Celjska i Stjepko Gregorjanec. I time zapravo završava priča o Medvedgradu.

Nakon silaska s Medvedgrada posjetitelj neće otići sa saznanjem da se nalazi u kuli zagrebačkih kanonika, da se na Medvedgradu nitko značajniji nije rodio, ali je zato ovdje umro krbavski knez i hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Ivan Karlović (1485-1531), posljednji potomak slavne obitelji Kurjakovića. Na tom besmislenom nizu svakojakih imena za njega jedino piše ban Ivan Karlović (1526.). Osim Ivana Karlovića, na Medvedgradu je umro urotnik i bjegunac pred kraljem, veliki europski humanist, latinist i pjesnik, jedan od tada najvećih u Europi – Janus Pannonius, naš Ivan Česmički (1434.-1472.). Andrea Mantegna ga je naslikao na zidnoj slici u kapeli Ovetari u Padovi.

Nakon što je sahranjen u crkvi u Remetama, Mađari su njegovo tijelo dvije godine nakon smrti prenijeli u Pečuh i uz najviše počasti sahranili u katedrali. I dok su Mađari našem Ivanu Česmičkom u Pečuhu podigli veliki spomenik, mi ni ne marimo da ga makar spomenemo na mjestu na kojem je proživio svoje posljednje dane. To je još jedan propušteni kratki, ali slatki medvedgradski štiklec.  

Dok s lijeve strane silaznih stuba teče besmislen niz nekakvih imena, s desne strane, u dvije niše, nailazimo prvo na viteški oklop, koji nema nikakve veze s Medvedgradom, a potom i na malu maketu južne kule. Od loše makete gori je samo njezin prateći opis, koji također vrijedi u cijelosti citirati: Nalazite se u južnoj utočišnoj kuli. Osim zadnjeg kata koji je od opeke, ostatak kule sagrađen je od kamena, i to sredinom 13. stoljeća. Glavna uloga utočišne kule bila je obrana od neprijatelja. Ne piše tko ju je gradio (nije biskup), a po prvi puta susrećemo naziv utočišna kula, pa na kraju netko može zaključiti da se uz dvije branič kule, koje su spomenute na panoima vidikovca, na Medvedgradu nalazila i utočišna kula. U nastavku opisa spominju se Odaje za čuvare, Odaje gospodara i nešto s podnaslovom Ponekad tamnica, ponekad spremište.

Na kraju obilaska južne kule, na najnižoj etaži prikazana je geologija Medvednice (sl. 39). Tu je izložen pano s kratkom kronologijom od nastanka zemlje do naših dana. U sredini je stilizirana maketa Medvednice, koja se može rastaviti u pet segmenata, unutar kojih su izložena tri uzorka medvedničkih stijena, među njima je i komad litotamnijskog vapnenca. Taj prostor djeluje poluprazno i otužno sa smiješnom „igračkom“, ogledalom-povećalom i crnim tijelom šišmiša raširenih krila postavljenog za naslikavanje posjetitelja, a što zauzima najveći dio prostora.  A mogli su, na primjer, izložiti cijeli izvorni nadvoj trijumfalnog luka medvedgradske kapele, klesanog iz litotamnijskog vapnenca, koji je erodirao do te mjere da je morao biti zamijenjen faksimilom (sl. 40).[33]Nesumnjivo je trijumfalni luk kapele stajao još dugo vremena nakon urušavanja krova i svodova u svetištu i lađi, što je dugotrajnim djelovanjem atmosferilija uzrokovalo snažnu eroziju kamena do … Continue reading Time bi gledatelju zorno pokazali temeljne značajke tog najvažnijeg arhitektonskog kamena na prostoru sjeverozapadne Hrvatske. Taj izvorni dio medvedgradske kapele i nadalje leži negdje u onim gomilama nabacanog kamenja isprepletenog korovom, koje sada nazivaju lapidarijem. Litotamnijski vapnenac glavni je arhitektonski kamen korišten u Zagrebu sve do dolaska željeznice, nakon čega je iz udaljenijih područja znatno pojednostavljen i pojeftinjen transport kvalitetnijih vrsta kamena. Njime su građeni katedrala, crkva sv. Marka, portali, kameni okviri prozora i vrata, sokli zagrebačkih palača i kuća, ukratko gotovo sva arhitektonska plastika Kaptola, Gornjeg i Donjeg grada. Taj bi izložak bio neizmjerno pričljiviji i edukativniji od prikaza jednog amorfnog i ničime zanimljivog petrografskog uzorka stijene veličine nojevog jajeta. Ali, trebalo bi znati čega sve ima na Medvedgradu. Trebalo bi znati i pričati priče, na svima zanimljiv način.

Nakon južne kule razgledavanje izložbe nastavlja se u istočnom krilu palasa, koji se sastoji od sjevernog većeg i južnog, znatno manjeg prostora. Izvorno je bio osvijetljen dnevnim svjetlom kroz dvoja vrata. U njima je sada, uz sve moguće instalacije, postavljen i dio izložbe nazvan, tko zna zbog čega, Tajne drevne planine. Tu nema nikakvih tajni, pa nema ni priče. U većem prostoru je samo nešto što je pretenciozno nazvano Kazalište sjena.

Uz zvukove, koji bi trebali biti zastrašujući, po kamenom, grubom zidu sjene vještice lete na metli, u kotlu kuhaju valjda vražje napitke, sjene ljudi s vilama proganjaju njihove sjene, lete gavrani i šišmiši, sjene vještica plešu u kolu oko vatre i slično (sl. 41). To je valjda nekome ta začarana povijest, nešto što bi trebala biti neka priča, ali ponovno priče nema. U manjem prostoru (5,03 x 3,85 m) postavljeno je nešto što bi trebala biti medvedgradska smočnica. U njoj se nalaze drvene police, nekakav stol, sve puno plastičnog voća, povrća, pekarskih i suhomesnatih proizvoda, zajedno s neočerupanim pticama (sl. 42).

Uz njih su izložene različite keramičke i metalne posude, zdjele, kotlići i slično, razumljivo koji nemaju ništa zajedničko s vremenom življenja na Medvedgradu, tu nema nalaza s Medvedgrada. Tu su u istoj „ambalaži“, u jutenim vrećama umetnutim u pletene košare, i luk, i cjepanice. Ipak, vrhunac medvedgradske gluposti je izloženi krumpir i obješeni klipovi kukuruza.[34]Kukuruz i krumpir u Hrvatsku su donijeli njemački doseljenici tek u 18. stoljeću, nakon oslobođenja od Turaka, prvo u Slavoniju. Dok se na Medvedgradu živjelo, njegovi stanovnici pouzdano nisu … Continue reading Treba li tome komentar? Da, tu se nalaze stranice iz knjiga recepata Bartolomea Scappia iz 1570. i kuharice obitelji Zrinski iz 1662. godine.[35]Povodom 450. godišnjice sigetske bitke i pogibije Nikole IV. Zrinskog objavio je sjajnu knjigu Darko Varga o kulturi prehrane u to doba, Hrana, kuhinja i blagovanje u doba Zrinskih, Zagreb, 2016.

Obilazak medvedgradskog izložbenog postava završava u zapadnom krilu palasa izložbom pod nazivom Začarana povijest. Na kraju će posjetitelj otići s izložbe i Medvedgrada, ali neće odčarati ništa, ni najmanji dio njegove povijesti. Kat palasa nedvojbeno je prostorno najveći potencijal Medvedgrada. To su dva veća i između njih jedan manji prostor. Izvorno jedinstven veliki sjeverni prostor razdijeljen je u manje servisne prostore i veliku suvenirnicu kroz koju se ulazi  na kat palasa (sl. 43). Tu se posjetitelju nudi tridesetak suvenira, to je središnje mjesto trgovine Medvedgradom, vjerojatno smisao postojanja svega toga džumbusa. Od cijeloga kata izložbeni je jedino najmanji prostor. Duž dva zida kontinuirano teče pano s informacijama, prošlost Medvednice od Velikog praska do naših dana. Tu posjetitelj mora biti već toliko rezigniran, da se više ni ne trudi čitati izbor nekih kratkih informacija, izdvojenih po ne zna se kojem kriteriju. Pažnju mu jedino može privući u sredini prostora izložena maketa Medvedgrada (sl. 44). Predugo bi bilo govoriti što je sve maketom pogrešno prikazano. Neke su pogreške krajnje diletantske, pa one senzibilnije posjetitelje mora mnogo toga zbunjivati. Što više reći nego da na maketi nema gradske grabe, ali postoje kule kojih nikada nije bilo. O ostalim pojedinostima ne treba trošiti riječi. Šteta što je propuštena prilika da se posjetiteljima prezentira maketa prve, najznačajnije razvojne faze Medvedgrada, za što postoje svi elementi. Koliki je košmar općenito prisutan na izložbi pokazuje nam i crtež koji ilustrira nešto što je naslovljeno Složna braća kuću grade. Medvedgrad je prikazan u pogledu sa zapada, a rađen je prema već spomenutom crtežu Zdenka Šenoe s početka 20. stoljeća. Nakon što pogleda lijevo maketu, pa desno crtež, posjetitelj mora otići s izložbe – ne prosvijetljen, nego, blago rečeno, posve zbunjen.

Krajnji jedinstveni južni prostor kata zapadnog krila palasa danas je nešto što se naziva multifunkcionalna dvorana (sl. 45). Na Medvedgradu sve ima cijenu, sve je podređeno trgovini, zaradi, pa korištenje dvorane, vidimo u cjeniku, dnevno stoji 2.000 kuna. To ne bi bilo ništa strašno, da sve to nije provedeno na račun Medvedgrada, po vrijednosti i posebnosti njegovog arhitektonskog sklopa, našeg najznačajnijeg plemićkog grada velikog 13. stoljeća. Sada postaje razumljiv postavljeni zadatak, koji se može pročitati na jednom od deplijana: Opći cilj projekta je uspostava održivog korištenja prirodne baštine Parka prirode Medvednica i pripadajućih sadržaja s ciljem doprinosa održivom  društveno-gospodarskom razvoju na lokalnoj/regionalnoj razini. Ukratko – bezočno raubanje.

  1. Oltar domovine

Posljednjim radovima nije obuhvaćen Oltar domovine. Vječni plamen ne gori, plinski spremnici su prazni, plinske instalacije dotrajale. O apsurdnosti izbora mjesta za glavni protokolarni spomenik dovoljno je napisano i obrazloženo.[36]Miletić 2020, 284-290. Što treba promijeniti? Ništa, osim naziva. Ne Oltar domovine, nego Spomenik vječnoj ljudskoj gluposti. Ta promjena nikoga ne bi stajala ni kune, a provodili bi je sami posjetitelji, građani, i što je još važnije – tom promjenom nadalje bi se primjerenije odnosilo prema dignitetu domovine, na koju se svi kunu.

  1. Nova namjena Medvedgrada

U radovima izvedenima 1994. godine temeljni problem bio je tada pogrešno postavljen projektni zadatak, uz posve nerazumno zadan kratki rok. To je uzrok svemu što je, i kako je tada napravljeno na Medvedgradu. Slična situacija ponovila se i u posljednjim radovima. Posve neprimjeren projektni zadatak, naslovljen Centar za posjetitelje Medvedgrad, nije mogao izroditi za Medvedgrad primjereno rješenje. Medvedgrad je morao ostati subjekt, no on je bezosjećajno pretvoren samo u objekt potreban infrastrukturi Parka prirode Medvednica za stjecanje većeg profita. Zbog toga je prostorno najvrjedniji dio Medvedgrada, kat zapadnog krila palasa, žrtvovan za suvenirnicu i multifunkcionalnu dvoranu namijenjenu za iznajmljivanje. Sve je podređeno trgovini, zaradi. Sa zapadne strane sjeverne kule privremeno je odložen stalak za bicikle koji će se tu iznajmljivati, za sada samo umotan u plastičnu foliju i čeka primjenu.[37]Zar itko može misliti da će se elekto biciklisti držati samo asfaltiranih puteva? Oni će se kretati i uskim planinarskim stazama, što je posve u koliziji s priželjkivanom željom planinara za … Continue reading Asortiman suvenira je impresivan. Između tridesetak suvenira tu se nađu kišobrani, muške, ženske, dječje majice, čaše, šalice, podlošci za šalice, naušnice, torbe, kabanice, dječje igrice i sl. Na suvenirima se nalazi logo Centra za posjetitelje Medvedgrad – to je sve što se Medvedgrada tiče.

Projekt je vodio Park prirode Medvedenica, dakle ljudi koji svojim djelovanjem brinu o zaštiti prirode, kojima je jedan od zadataka i educiranje posjetitelja Parka prirode o tome kako se treba odnositi prema prirodi. Time bi oni senzibilitetom i educiranošću morali biti vrlo bliski konzervatorima, zaštitnicima kulturne baštine. Zato je bilo za očekivati sve, samo ne ovakvo bezosjećajno ponašanje prema Medvedgradu, spomeniku kulture. Znamo, ono što ponekad pišu novine, moramo primati s rezervom. Ipak, u pomanjkanju drugih informacija navodim izjavu voditeljice projekta uoči otvaranja Medvedgrada: Tako je jedna od zahtjevnijih etapa bila ona postavljanja grijanja i hlađenja u objektu. To, naime, nije bilo obuhvaćeno prethodnim projektom, a bilo je nužno s obzirom na velikih devet milijuna kuna utrošenih na multimediju.[38]FOTO Spektakl na visini od 593 metra! Zavirili smo iza vrata obnovljene utvrde Medvedgrad tri dana prije otvaranja, … Continue reading Pojednostavljeno rečeno, pustiti skupu tehniku da se pati na vrućini i zimi bilo bi glupo, ali uvjeriti sve dionike da multimediji trebaju optimalni uvjeti, dobiti dozvole i zaslužiti financije i razumijevanje za novo ‘kopanje’ bila je procedura duga šest mjeseci. Zato je sada tu prostor ugodan za šetnju i ljeti i zimi, i multimedija na najvišoj razini.

U zaštiti spomenika kulture devet milijuna kuna je golem novac, s tom količinom novca čuda se mogu učiniti.[39]U 2021. godini najveći iznos za pojedino kulturno dobro Ministarstvo kulture i medija dodijelilo je katedrali sv. Duje u Splitu – 900.000,00 kuna. U gradu Zagrebu, prve godine nakon velikog … Continue reading

Na Medvedgradu je taj silan novac utrošen na pogrešno postavljen projektni zadatak. U daljnjem tekstu slijedi: U zahtjevnoj višegodišnjoj rekonstrukciji sudjelovalo je više od 200 stručnjaka, arhitekata, građevinara, dizajnera i drugih kreativaca. Obnovljene su zidine, popločeni prilazi obogaćeni su informativnim edukativnim pločama, postavljena je nova vanjska rasvjeta i urbana oprema te je kompletno renovirana unutrašnjost… Uređeni su i obnovljeni svi prateći sadržaji i provedeni zahvati koji su nužni radi unapređivanja funkcionalnosti i tehničkih uvjeta, a odnose se i na ugostiteljski dio. Uvođenjem telefonije i interneta, te free hot-spota za posjetitelje, osigurano je suvremeno funkcioniranje Centra za posjetitelje Medvedgrad. Što na sve to reći?

Dalje slijedi dodatno objašnjenje autora izložbe: …Bio nam je cilj prezentirati jedan bogat, kompleksan sadržaj na interaktivan način kako bismo ga približili publici i pomogli im da ga savladaju, a ujedno pokazali sve te zanimljivosti koje ljudi, pogotovo iz Zagreba, svaki dan gledaju, a zapravo jako malo o tome znaju.

Potrudili smo se da prikažemo neke stvari koje je možda i teško, gotovo nemoguće vidjeti pogotovo kad je riječ o životinjskim vrstama. Htjeli smo podići svijest o tome da su priroda i okoliš, koji su tu blizu Zagreba, užasno bitni, bitni za samo preživljavanje čovjeka na kraju krajeva… Uključen je bio cijeli tim ljudi uz nas, sadržaj se u više navrata i osmišljavao i revidirao, birale su se teme koje su najzanimljivije i mediji koji će to najbolje prenijeti na zanimljiv način …. Cijela je građevina pod zaštitom i svaki tip tehnologije koji se uvodi u takav tip građevine sam po sebi je izazov.

– Ono na što smo ponosni je da smo uspjeli na suvremen način prenijeti bitne karakteristike koje se tiču same Medvednice i, čini mi se, na dobar način približiti sve to publici koja je više-manje redovita u prirodi, a jako malo o njoj zna.

Samo šuma, šuma, šuma, nema spomena Medvedgrada. Franjo Tuđman bio je blaga kamilica prema svemu što je sada učinjeno Medvedgradu. Vrhunac besmislenosti medvedgradske izložbe jest i činjenica da na izložbi nema ni slika, ni crteža Medvedgrada, od najstarije fotografije snimljene 1886. do nebrojenih fotografija snimljenih neposredno prije istraživanja 1979. i tijekom istraživanja do 1990., a nema ni fotografija snimljenih tijekom radova 1994. godine. Na Medvedgradu naprosto nije bilo mjesta za Medvedgrad. To je samo jedna od besmislica učinjenih u posljednjim radovima na Medvedgradu. Kada se ljudi takvog senzibiliteta dohvate i medvedgradskih prostora, onda se pretvaraju u kasapine kulturne baštine.

Što je to iskasapilo Medvedgrad? Unakazile su ga prije svega svemoguće vrste instalacija. Posjetitelji bi morali biti svjesni postojanja oku nevidljivih kilometara svakojakih žica, desetaka metara svakojakih cijevi ukopanih u zidove ili tlo. Dovoljno je pogledati broj osigurača u razvodnim električnim ormarima. Svaki osigurač predstavlja zaseban strujni krug od na desetke metara udaljenog instaliranog potrošača do osigurača u razvodnom ormaru. Bez pretjerivanja možemo reći da je nakaradno osvjetljenje podruma, u kojem je projektantu jedini kriterij bio broj luksa, broj koji si je sam zadao prema suvremenim standardima. S druge strane istodobno smo svjedoci da mnogi ugostitelji u svojim modernim prostorima, kako bi privukli goste, nastoje postići nekakvu romantičnu atmosferu svijećama, a projektanti se u medvedgradskim starim „romantičnim“ prostorima obilato razmeću strujom i luksima. A tek koliko dijabolično djeluje led rasvjeta ukopana u žive stijene zelenog škriljevca, na kojima leži Medvedgrad, ili suluda igra svijetla pomoću dva programirana reflektora,  postavljena na niski zidić ispred kapele, zaključane za posjetitelje (sl. 46).

Medvedgrad nam se nije slučajno dogodio, nije to usamljeni primjer. Mogli bismo reći da danas takav oblik ponašanja prema spomenicima kulture postaje manira ljudi bez osjećaja za posao koji rade. Ove godine otvoren je i Muzej šumarstva, lovstva i ribolovstva u Brodu na Kupi (sl. 47). Stari kaštel Zrinskih prenamijenjen je u muzej, koji je postavom i sadržajem neusporedivo bolji od svega onoga što je učinjeno na Medvedgradu. Ipak, i u Brodu na Kupi došlo je do izražaja pomanjkanje makar minimalnog osjećaja za spomenik kulture u koji se žestoko interveniralo. Zbog zahtijevane nove namjene kaštela, možemo još donekle razumjeti drastičnu intervenciju u njegovu unutrašnjost, naprosto trebalo je za korektnu prezentaciju zadane teme znatno više prostora, Ali nikako ne možemo, niti želimo razumjeti ono što je posve nepotrebno učinjeno s njegovim velikim okovanim vratnim krilom na ulazu u kaštel (sl. 49-52). 

To vratno krilo zahtijevalo je tek manji restauratorski zahvat, možda jedino uklanjanje slojeva uljene boje. Sada na vratima s vanjske strane više nema željeznih ploča obrubljenih kovanim trakama pričvršćenih kovanim čavlima s velikim nepravilnim glavama. Umjesto neravnog, grubo kovanog željeznog lima, sada je na njegovom mjestu glatki bakreni lim u kontinuiranoj plohi. Od starih vrata zadržani su jedino panti i brava vidljivi s unutarnje strane vrata, ali sada pričvršćenih, ne kovanim čavlima s nepravilnim velikim glavama, nego eloksiranim vijcima sa savršeno okruglim malim križnim glavama, kupljenima u nekom od naših Bauhausa. Ne treba ni reći da nema više ni debelih, grubo obrađenih planjki, sve različitih širina, sada ono što iznutra vidimo više podsjeća na uobičajeni brodski pod, sve su to sada znatno uže daske, jednake širine, savršeno glatke, s ublaženom oštrinom bridova. Vjerojatno je netko i za ova vrata rekao, napisao i na kraju obračunao kao da su restaurirana. Što je najgore – nekima se takva vrata dopadaju. Kao što će se mnogim posjetiteljima dopasti sve što je sada učinjeno na Medvedgradu.[40]Tako na primjer jedan lifestyle magazin s ushićenjem prikazuje ono što je učinjeno na Medvedgradu: „Centar za posjetitelje inspiriran je bogatstvom drevnog grada, ali je već na prvi pogled … Continue reading Ne smijemo se čuditi, i cajke imaju začuđujuće brojnu publiku, što ne znači da je njihova glazba dobra i da je vrijedi slušati. To je na podjednakoj razini znanja i ukusa. Znamo što je tome uzrok.

Kako se godine 2021. mogao dogoditi Medvedgrad? Kako se mogla dogoditi iste godine nakaradna zamjena starog vratnog krila na zdanju, čiji počeci sežu u posljednje godine života Petra Zrinskog? Objašnjenje je samo jedno: izostala je makar minimalna želja za obavljanjem kompetentnog konzervatorskog nadzora na spomeniku kulture. Kako se mogao dogoditi potpuni izostanak zanimanja javnosti, prvo za ono što se namjeravalo raditi na Medvedgradu, zatim što se izvodilo tijekom tri godine, i na kraju za ono što je učinjeno na Medvedgradu? Odgovor može biti jedino – rezignacija, stanje strahovito opasno za svako društvo.

U svemu se pretjeralo. Pretjeralo se u suvišnim i agresivnim svakojakim instalacijama, parkovnim uređenju partera, što je izravna posljedica potpunog nerazumijevanja života u plemićkim gradovima. Za kišnih dana nitko nikada nije na Medvedgradu ugazio u lokvu vode ili blato. O tome može svjedočiti slika dvije mlade žene snimljene u južnoj kuli u vrijeme kada je još stajala dijelom južna kula, a do Medvedgrada je vodila jedino uska planinarska staza (sl. 53). Odjevene su kao za izlazak na „špicu“, na nogama imaju sandale s povišenom petom, lagane haljine, ležerno zaogrnute laganim kaputićima, ali zadovoljne i nasmiješene promatraju Zagreb ispred njih. Nije im zadovoljstvo umanjila činjenica da na napornom putu nije bilo asfalta i popločenog puta od Šestina do Medvedgrada. Za prelijepi pogled na Zagreb nije im nedostajao postojeći petnaestak metara viši vidikovac na južnoj kuli. Ukratko, uređenjem partera ponovno se pretjeralo u ignoriranju Medvedgrada.

Na kraju je nužno usporediti sada ostvareni programom s nekadašnjim programom RZH, koji je bio aktualan do veljače 1992. Tada je bilo predviđeno pet sadržaja na Medvedgradu: izložbeni, ugostiteljski, sakralni, scenski i sportski, s time da je u središtu pozornosti trebao biti u cijelosti prezentirani medvedgradski arhitektonski sklop. O ugostiteljskom sadržaju do 1992. dovoljno je već rečeno. Stalni izložbeni sadržaj predviđen je za realizaciju nakon završetka radova. Već od početka radova, nakon svake sezone radova, ispod privremenih nadstrešnica, kojima smo zaštićivali pojedine prostore, postavljali smo izložbu s fotografijama koje su dokumentirale sve faze radova u protekloj sezoni, a sa ciljem da posjetitelje upoznamo s učinjenim, znajući da ćemo time uspostaviti i korektniji odnos posjetitelja prema nalazima, posebno izvan sezone radova, kada nema čuvarske službe (sl. 54-56). Ovisno o prostornim mogućnostima predvidjeli smo i manji postav o Medvednici, unutar kojeg bi bila paleološko-mineraloška izložba, priča o nekim zanimljivim posebnostima flore i faune, a bio je predviđen sažeti prikaz gospodarskog značaja i posebno zanimljiva priča o rudarstvu.

Informativne izložbe o radovima na Medvedgradu postavili smo i u Zagrebu, npr. u robnoj kući Nama na Kvaternikovom trgu (sl. 57). Usprkos odbijanju nadbiskupa, medvedgradska je kapela posvećena i u njoj su se održavale redovne nedjeljne mise (sl. 58).[41]Miletić 2020, 239. I ostala dva predviđena a nerealizirana sadržaja bila su sukladna prostornim mogućnostima Medvedgrada. Što se sada promijenilo? Formalno, samo nabrajajući sadržaje, malo. Izostala je jedino sakralna namjena. U biti, promijenilo se sve. O izložbenom sadržaju i postavu dovoljno je prethodno rečeno. Nije dovoljno nazvati se Muze, treba biti Muza.[42]Izložbu su postavile Muze d.o.o., a rade muzeološke koncepcije. Poznatiji su im radovi Ivanina kuća bajke u Ogulinu, Podzemni grad u Paklenici, Ekomuzej Batana u Rovinju… Na primjerenost ugostiteljskog sadržaja, koji još nije stavljen u funkciju, ukazuje menzaško uređenje prostora, prepuno svakojakih izuzetno agresivnih instalacija i pretenciozne opreme prostora. O scenskom sadržaju ne znamo još ništa, ali ga se moramo silno pribojavati. O njemu pomalo govori sva ona rasvjeta razasuta po parteru Medvedgrada. O sportskom znamo nešto više. Tu nam pomaže i jedan od deplijana Biciklističke rute i Rudnik Zrinskih. Na Medvedgradu će se nalaziti i jedna od postaja za iznajmljivanje električnih bicikla. Da li je električni bicikl sportski rekvizit? Nije. To je samo još jedno sredstvo za ostvarivanje nekakve dodatne zarade. Na Medvedgradu se sve na kraju svodi na zaradu. Svaka roba nađe kupca. 

Konačno, izbor položaja nečega što se naziva Centar za posjetitelje Medvedgrad, a s obzirom na smjerove kretanja posjetitelja i planinara, bio bi opravdaniji negdje uz donju ili gornju stanicu žičare ili negdje uz hrbat Medvednice, svakako negdje gdje bi bio uz put kojim se kreće većina posjetitelja.

Po drugi put je olako i nekritički utrošeno četrdesetak milijuna kuna. Ponadajmo se u treću – sreću.

References

References
↑1 Drago Miletić, O obnovi Medvedgrada (1979- 1999.) – kronika s komentarom, Peristil, 44, Zagreb, 2001, 134-135.
↑2 Miletić 2001, 139.
↑3 Drago Miletić, Medvedgrad na Oltaru domovine – pogled izbliza, Zagreb 2020, 89-93.
↑4 Letak koji su uoči Nove godine 2000. članovi Hrvatskoga populacijskog pokreta I Hrvatskog pokreta za život i običaje dijelili po zagrebačkim crkvama. Miletić, 2020, 248.
↑5 Miletić 2020, 226.
↑6 U deplijanu Parka prirode Medvednica, koji se dijeli posjetiteljima, pod naslovom Poboljšanje posjetiteljskog kapaciteta u svrhu održivog upravljanja Parkom prirode Medvednica, navodi se podatak da je za posljednje radove utrošeno 24.223.502 kuna koje je osigurala Europska unija, a Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost osigurao je 2.921.296,22 kune. Budući da se navodi da je ukupno utrošeno 37.726.252,75 kuna, nepoznato je tko je osigurao preostalih 10.581.454,53 kune.
↑7 Miletić 2020, 359.
↑8 Medvedgrad će se obnoviti sredstvima EU, ugovori su već u ladici, Večernji list, 1. listopada 2017.
↑9 U prisustvu predstavnika Vlade ministra Tomislava Ćorića, izaslanika ministrice kulture Tomislava Petrinca i drugih uglednika, Medvedgrad je za posjetitelje ponovno otvorila Marina Popijač, ravnateljica Parka prirode Medvednica. Ministar Tomislav Ćorić i brojni uglednici otvorili Centar za posjetitelje Medvedgrad, portal Jutarnjeg lista, 22. listopada 2021. Uoči svečanog otvaranja bilo je nekoliko članaka u Jutarnjem listu, Večernjem listu, Novom listu i portalima…
↑10 Prvi kritični članak o medvedgradskom novom ruhu objavljen je dva tjedna nakon svečanog otvorenja. Boris Beck, Medvedgrad je sišao s Oltara domovine i sad je na Oltaru digitalnog kapitalizma, Večernji list, 5. studenog 2021, 11.
↑11 Miletić 2001, 134-135.
↑12 U deplijanu ispod podnaslova Cilj projekta piše: Opći cilj projekta je uspostava održivog korištenja prirodne baštine Parka prirode Medvednica i pripadajućih sadržaja s ciljem doprinosa održivom  društveno-gospodarskom razvoju na lokalno/regionalnoj razini.

Specifični ciljevi projekta:

Zaštititi, valorizirati, educirati i promicati održivo upravljanje odredištem prirodne baštine, zaštititi kulturno i prirodno naslijeđe na području Parka prirode Medvednica u okviru programa djelovanja Centra za posjetitelje Medvedgrad i pripadajućih sadržaja čineći ga pritom prepoznatljivim turističkim odredištem koje doprinosi društveno gospodarskom razvoju.

Predviđeni rezultati:

Projektom će se rekonstruirati kulturno dobro i opremiti novi Centar za posjetitelje Medvedgrad, osigurati sadržaji za posjetitelje i njihov boravak u prirodi, stvoriti novi kapaciteti za održivo upravljanje prirodnom baštinom, unaprijediti turistička ponuda, a posljedično će se otvoriti i nova radna mjesta.

Projekt predviđa uređenje biciklističkih ruta, signalizacije unutar i izvan granica Parka te obogaćivanje edukativne i interpretativne ponude Parka kreiranjem raznih programa.

↑13 Za grednik sjevernog podruma kupljene su i za ugradnju pripremljene hrastove grede te privremeno pohranjene u dvorištu.
↑14 Kako pokazuju izvori iz XVII stoljeća,na medvedgradskom vlastelinstvu dominira jedna poljoprivredna kultura. Gotovo svi prihodi tog vlastelinstva  potjecali su iz vinogradarstva. Josip Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980, 265.
↑15 Stvarno se nije radilo o zakupu, neko o obavezi korisnika podrumskog prostora da se brine o redu i čistoći čitavog Medvedgrada, bez ikakve naknade.
↑16 Miletić 2020, 175.
↑17 Tada je rekonstruiran južni zid podruma, a u istočni i zapadni zid na mjestima odlomljenih kamenih konzola ugrađene su nove konzole. U istočnom zidu bio je mali podrumski otvor za tek vrlo oskudno osvjetljivanje i primarno za bolje prozračivanje. Taj otvor je negiran u obnovi 1994. godine.
↑18 Zanimljivo se sjetiti izjave nekih aktera događanja 1994. o lošim i skupo izvedenim radovima RZH, ali ostaje činjenica da desetak godina ranije postavljeni grednici u zapadnom krilu palasa i dalje stoje, za razliku od o mlađega u istočnom krilu palasa, koji je morao biti zamijenjen. Miletić, 2020.
↑19 Tada je posvećena kapela, a redovne mise održavane su, osim zimi, nedjeljom u podne.
↑20 Smrekovu šindru zaštitili smo tada trostrukim umakanjem u lazuru boje oraha, a sada ugrađena šindra zaštićena je tek jednoslojnim lazurnim premazom vidljive strane daščice. Arišovu šindru zbog svoje visoke kvalitete nije potrebno dodatno štititi.
↑21 Radi se vjerojatno o najstarijim ostacima zidnih slika u kontinentalnom dijelu Hrvatske.
↑22 Miletić 2012, 241.
↑23 Miletić 2020, 277.
↑24 Autor izložbe doslovno je prepisao definiciju s Wikipedije: Bifora (od talijanskog: bifora) tip je prozorskog okna okomito podijeljenog na dva jednaka dijela – stupom, pilonom, ili na neki drugi način. Svaki je dio nadsvođen lukom, a ponekad i cijela bifora jednim dodatnim lukom, pri čemu se u prostoru između dvaju manjih lukova i velikog luka često nalaze dekorativni elementi…. Šteta što autor nije potražio u Likovnoj enciklopediji objašnjenja za pojmove bifora, stup, stupac i sl. Pilona nema unutar bifora. Autoru je posve nejasan pojam nadsvođen, pojam koji upotrebljava za nešto što je nadvijeno, zatim pojam okna nije ovdje primjenjiv, a ni riječ bifora ne dolazi iz talijanskog jezika nego iz latinskog. To je samo jedan primjer kakvim su se izvorima služili autori prezentacije.
↑25 Dva tjedna nakon ponovnog otvaranja Medvedgrada žardinijere su se počele raspadati, a na lameliranim drvenim klupama pojavila se ozbiljna oštećenja.
↑26 Na internetskoj stranici proizvođača medvedgradske opreme MMM- Vukelić d.o.o. piše: Masivne klupe, stolovi i žardinijere izrađeni su od lameliranih elemenata prvoklasne hrastovine. Moderno dizajnirani namještaj ravnih linija upotpunit će doživljaj posjetiteljima stare utvrde hrvatskih plemića.
↑27 Mira Halambek Wenzler, Idejni projekt uređenja okoliša, Kaj, 1984., 101.
↑28 O tome piše Ivan Kukuljević Sakcinski: Medju pobilježeniem kvari, što je Mihlović knezu naknaditi morao, dolazi medju ostaliem i neko zelenikovo ili šimširovo drvo (Buchsbaum), što je iz zlobe posjeći dao, i za koje morade 1000 dukatah platiti, jer bijaše debelo kao jedna „greda“ i stajaše baš pred gradom, te je svojom sjenkom služila još starome Stjepanu Gregorjancu čestokrat za odmor. Ivan Kukuljević Sakcinski: Dogadjaji Medvedgrada, Arkiv za povjesnicu jugoslavensku III. Zagreb, 1854.,72.
↑29 Pritiskom na gumb silueta životinje kreće se kroz šumu, ptice lete zrakom i slično.
↑30 Na crtežu su stabla prikazana pola s lišćem, pola bez lišća te malim detaljem lista i ploda drveta.
↑31 Budući da je kula imala četverostrešni krov, ono gdje se posjetitelj nalazi je najviši kat kule, a vrh kule, često obilježen buzdovanom, bio je petnaestak metara viši od mjesta na kojem se nalazi posjetitelj.
↑32 S tog mjesta pogled se ne pruža na Gradec i Kaptol, nego prema nekadašnjim srednjovjekovnim selima Šestinama (Kraljevcu), Gračanima, Dedićima i Markuševcu, čiji su stanovnici bili podložnici Kaptola i Gradeca. Lelja Dobronić, Stari „vijenac“ sela oko Zagreba, Zagreb, 2003.
↑33 Nesumnjivo je trijumfalni luk kapele stajao još dugo vremena nakon urušavanja krova i svodova u svetištu i lađi, što je dugotrajnim djelovanjem atmosferilija uzrokovalo snažnu eroziju kamena do neprepoznatljivosti njegove profilacije.
↑34 Kukuruz i krumpir u Hrvatsku su donijeli njemački doseljenici tek u 18. stoljeću, nakon oslobođenja od Turaka, prvo u Slavoniju. Dok se na Medvedgradu živjelo, njegovi stanovnici pouzdano nisu vidjeli ni kukuruz ni krumpir. Nakon otkrića Amerike kukuruz vrlo brzo dolazi u Španjolsku, gdje njegova zrna po povratku donosi već Kolumbo. Na Balkanu…on će osvojiti široka prostranstva tek u 18. stoljeću, to jest dvjesta godina nakon otkrića Amerike. Fernand Braudel, Strukture svakidašnjice, 1, 170, Zagreb, 1992.
↑35 Povodom 450. godišnjice sigetske bitke i pogibije Nikole IV. Zrinskog objavio je sjajnu knjigu Darko Varga o kulturi prehrane u to doba, Hrana, kuhinja i blagovanje u doba Zrinskih, Zagreb, 2016.
↑36 Miletić 2020, 284-290.
↑37 Zar itko može misliti da će se elekto biciklisti držati samo asfaltiranih puteva? Oni će se kretati i uskim planinarskim stazama, što je posve u koliziji s priželjkivanom željom planinara za mirnim pješačenjem u prirodi. U idejnom projektu hortikulturnog uređenja Medvedgrada prije četiri desetljeća Mira Halambek Wenzler ukazala je na jedan od prisutnih problema: Posebno je nepovoljna s vremenom nastala gusta mreža „divljih“ pješačkih staza…jer povećava nepovoljnu zbijenost tla… Wenzler, 1984.,103.  Elektro biciklisti će takvo stanje nedvojbeno dodatno pogoršati.
↑38 FOTO Spektakl na visini od 593 metra! Zavirili smo iza vrata obnovljene utvrde Medvedgrad tri dana prije otvaranja, www.novilist.hr/novosti/hrvatska/foto-spektakl-na-visini-od-593-metra-zavirili-smo-iza-vrata-obnovljene utvrde
↑39 U 2021. godini najveći iznos za pojedino kulturno dobro Ministarstvo kulture i medija dodijelilo je katedrali sv. Duje u Splitu – 900.000,00 kuna. U gradu Zagrebu, prve godine nakon velikog potresa, u program Ministarstva kulture i medija ušlo je 7 objekata s prosječnim iznosom od 197.000,00. U Zagrebačkoj županiji iste je godine financirano 19 objekata s ukupnim iznosom od 1.993.725,00 kuna, odnosno s prosječnim iznosom od 105.932 kune po objektu. Među financiranim objektima je i Zelingrad s 150.000,00 kuna.
↑40 Tako na primjer jedan lifestyle magazin s ushićenjem prikazuje ono što je učinjeno na Medvedgradu: „Centar za posjetitelje inspiriran je bogatstvom drevnog grada, ali je već na prvi pogled jasno da odiše pomalo futurističkim idejama… Centar za posjetitelje Medvedgrad transformirao je drevnu medvedgradsku utvrdu u jedinstveno multimedijalno iskustvo. Kroz naš proces interpretacijskog planiranja i muzeoloških koncepata triju stalnih izložbi vodile smo se snažnim baštinskim porukama koje su uspješno oživjele ovaj ikonični lokalitet. Željele smo da svi posjetitelji kroz osobne doživljaje osvijeste vrijednosti i potrebu zaštite prirodne i kulturne baštine Medvednice ali i razviju dublje poštovanje prema esencijalnom suživotu prirode i čovjeka….Plohe zidova južne kule, u punoj visini, ispunjava maestralna zidna ilustracija Tomislava Tomića, uranjajući nas u začaranu šumu Medvednice. Uz pomoć animacije, zvuka, svjetla ili pokreta, upoznajemo njezine oživljene stanovnike iz blizine, što bi u prirodi bilo rijetko moguće. Spuštanjem u podrum imamo priliku saznati više o tajanstvenim šišmišima, a uz pomoć interaktivnog izloška okušati kako bismo i sami izgledali u obliku ovog visećeg sisavca. … A dok čekamo njihove nove projekte, svratite što prije u divan Medvedgrad! Portal Journal, Zavirite u unutrašnjost fascinantno obnovljenog Medvedgrada“, 21. studenog 2021.
↑41 Miletić 2020, 239.
↑42 Izložbu su postavile Muze d.o.o., a rade muzeološke koncepcije. Poznatiji su im radovi Ivanina kuća bajke u Ogulinu, Podzemni grad u Paklenici, Ekomuzej Batana u Rovinju…