Gustavo Giovannoni, Restauriranje, 1936

Restauriranje

Restauriranje spomenika

Nakana da se spomenici restauriraju, bilo ispravljajući nedaće zuba vremena konsolidiranjem ili pak pružanjem nove životne namjene, potpuno je moderan pojam, usporedan s onim misaonim i kulturnim stajalištem koje u graditeljskim i umjetničkim svjedočanstvima prošlosti, kojem god ona razdoblju pripadala, vidi predmet štovanja i brige.

U praksi se skrb, čija je svrha otkrivanje, konzerviranje i vrednovanje spomeničke baštine koju su nam ostavila stoljeća, ostvaruje dvokratno, odnosno iskapanjem i restauriranjem u užem smislu riječi.

Ovi problemi dosežu u Italiji bitnu vrijednost nacionalnog pitanja zbog važnosti i broja arhitektonskih djela sviju razdoblja razasutih po različitim talijanskim pokrajinama, raznovrsnog karaktera tih djela i slave, pjesništva i ljepote koju ona unose u naše gradove, gdje mnogo puta čitav okoliš poprima spomeničke značajke. Za ove značajke je s jedne strane zaduženo talijansko zakonodavstvo na polju starina i lijepih umjetnosti, koje je, utvrdivši precizna pravila zaštite javnih ili privatnih umjetničkih djela, njihovim predmetom odredilo ne samo najpoznatije spomenike, već i skromne građevine od važnog povijesnog i umjetničkog zanimanja, kao i sastavnice koje čine okoliš; s druge strane za njih su zaduženi učenost i tehnika, već potvrđeni na ovom području, kao i konkretno djelovanje koje je u posljednjih pedeset godina dalo vrlo značajne rezultate, pa se može reći da je restauriranje spomenika jedna od malobrojnih dobro definiranih značajki talijanske arhitektonske produkcije našega doba.

Sve do početka 19. stoljeća, iako ne manjkaju primjeri građevina čija je gradnja nastavljena prema izvornom projektu (kao kod katedrala u Milanu, Firenci i Orvietu) ili pak starih spomenika prilagođenih u skladu s prvotnom zamisli (Panteon i Saturnov hram u Rimu, San Apollinare Nuovo u Ravenni i tako dalje), uobičajeno načelo bilo je prekrivanje stare umjetnosti umjetnošću vlastita vremena, bilo uništavanjem, prikrivanjem ili nametanjem. Prva restauriranja dostojna tog imena, u tipično arheološkom razdoblju Napoleonova Carstva i papinske restauracije, bila su usmjerena oslobađanju i ponovnom sastavljanju klasičnih spomenika u Rimu, poput hramova Dioskurā i Vespazijana, Titova slavoluka, bazilike Ulpije i Koloseja.

Potom su se ovi koncepti proširili i na spomenike drugih razdoblja, kao u Francuskoj na srednjovjekovne spomenike, vrednovane romantičkom mišlju i nacionalnim ponosom, te su zadobili sve širu praktičnu i tehničku primjenu. Léon u skiciranju historije francuskog restauriranja razlikuje empirijsko razdoblje, potom doktrinarno – kojim dominira teorija Viollet-le-Duca – i konačno eksperimentalno, koje teži usavršavanju tehnike strogog konzerviranja, koristeći sva sredstva koja nude moderni materijali i postupci.

Brojne teorije koje su se razvile na temu restauriranja nastale su kao odgovor na vrlo različite težnje.

U arheologa i povjesničara umjetnosti stalan je koncept koji spomenike pretežito sagledava kao temu proučavanja i historijski dokument te je sklon isključivanju bilo kakvog dodavanja ili oduzimanja u želji da konzervira sve faze razvitka, dopuštajući samo statičke mjere konzerviranja i pojačanja. Katkada je žudnja za osvajanjem spoznaja prouzročila da se slični vitalni problemi gotovo zanemare; i uistinu često su iskapanja, poduzeta s neumjerenim zanosom, dovela do brzog urušavanja, jer ih nisu slijedili strpljivi, teški i skupi radovi pridizanja i konsolidiranja.

Često smo vidjeli da se s ovim gotovo negativnim nagnućem povezuju romantičarski pisci poput Johna Ruskina, koji smatra da se spomenici trebaju mirne savjesti ostaviti da umru, iako valja težiti odlaganju tog sudbonosnog dana izvedbom pokojeg valjanog i jednostavnog privremenog oslonca.

Na krajnje suprotnoj strani je poimanje koje bi se moglo nazvati arhitektonskim: ono u spomenicima vidi umjetničku namjenu, a prije svega jedinstvenu vrijednost volumena i stila. Tako se javljaju obrisi povrata u prijašnje stanje, koje je opasno utoliko što gotovo kobno vuče u samovolju i krivotvorinu i jer mu je često uporište u egoističkim sklonostima naručitelja i arhitekata.

Glavni predstavnik ovih tendencija bio je (Eugène-Emmanuel) Viollet-le-Duc, koji se bavio spomenicima-tipovima, predstavnicima neke epohe i stila. Nastojao im je vratiti izvornu cjelovitost kakva je postojala ili je morala postojati, nadomještajući nestale dijelove novim sastavnicama izvedenima sa sličnih spomenika i razarajući kasnija djela. U Francuskoj su u drugoj polovici 19. stoljeća pod ravnanjem Povjerenstva za povijesne spomenike (Commission des monuments historiques) predmeti takve restauratorske djelatnosti bile velike katedrale 13. stoljeća; no često su je primjenjivali i drugi narodi, primjerice u nametanju novih pročelja u starom stilu u Kölnu, Firenci i Arezzu, u uresu unutrašnjosti u Aachenu i Padovi ili pak potpunim rekonstrukcijama u Bologni, Milanu i Messini.

Između dva ovdje izložena, suprotstavljena koncepta otvorio se put jednoj posrednoj teoriji, koju su u Italiji poduprli Camillo Boito i Gustavo Giovannoni. Ona se zalaže za to da se najveća važnost posveti održavanju i konsolidiranju, čija je svrha spašavanje samog organizma građevine; slučajeve povrata u prijašnje stanje ograničava na one kod kojih je za to dokazana legitimnost i korisnost, a umjesto o arhitektonskom jedinstvu spomenika, brine o zaštiti svih djela različitih razdoblja na spomeniku, ako imaju umjetničke značajke. Zahtijeva da se pridodane sastavnice precizno dokumentiraju bilježenjem datuma i kratica, a ako se djelo dovršava u starim obrisima, zahtijeva da materijali budu različiti od prvotnih, profili izvedeni u obliku ovojnice, a uresi načinjeni shematski, kako bi se postigao sintetski učinak bez varljivosti preciznog oponašanja, prema klasičnom primjeru restauriranja Titova slavoluka koje je izveo Giuseppe Valadier. Kod razvitka potpuno nove konstrukcije traži se da djelo izgleda posve moderno, služeći se jednostavnim, konstrukciji prikladnim izričajem i gotovo neutralnim sastavnicama koje neće pridodati ni skladne ni kontrastne stilskih formi.  

Ove kriterije valja pobliže razjasniti pomoću nekoliko razlika. Jedna je razlikovanje između mrtvih i živih spomenika: prvi su udaljeni od moderne umjetnosti i civilizacije, dok drugi odgovaraju ideji i svrsi koja još uvijek postoji. Među prvima su spomenici staroga vijeka, kod kojih obično valja isključiti mogućnost praktične uporabe i preobrazbe iz stanja ruševine pridodavanjem bitnih dijelova. Među drugima su palače i crkve kojima praktično, a često i idealno, može biti uputno vratiti konkretnu namjenu, ne odveć različitu od prvotne, pri čemu se opet javlja problem povrata u prijašnje stanje, iako ograničen svim jamstvima.

Što se tiče teme koje prevladava u restauriranjima, može se načiniti još jedna podjela: na restauriranja konsolidiranjem, u kojima su sva tehnička sredstva, a posebno ona najmodernija s konstrukcijama u željezu i armiranom betonu, pozvana da doprinesu čvrstoći i otpornosti umornih, trošnih i slabih gradnja; restauriranja ponovnim sastavljanjem ili anastilozom, kada se sastavnice, obično od kamena klesanca, vraćaju na svoje mjesto, a dodaju se samo sekundarni dijelovi koji nedostaju; restauriranja oslobađanjem, kada se uklanjaju bezlične mase koje s vanjske ili unutrašnje strane zatvaraju spomenik, tako da on ponovo zadobiva svoj umjetnički izgled, jednostavan ili složen; restauriranja dovršavanjem i obnovom, u kojima, u skladu s gore navedenim načelima, dodani dijelovi imaju za cilj ponovno integriranje djela ili ga novim sastavnicama žele učiniti upotrebljivim.

Ovo opsežno i značajno polje djelovanja u Italiji pripada državnoj organizaciji, koja uz posebnu pripremu, kakvu u tako osjetljivom predmetu ne bi mogao imati nijedan tehnički ured, ima zadaću nadzirati, voditi, promicati i provoditi proučavanja i radove. Upravo to je zadaća Vrhovnih nadzorništava za starine i srednjovjekovnu i modernu umjetnost, područnih tijela Ravnateljstva za starine i lijepe umjetnosti Ministarstva nacionalne naobrazbe, čije je savjetodavno tijelo, Više vijeće za starine i lijepe umjetnosti sa svojim 1. i 2. odjelom, zaduženo za izražavanje mišljenja o pojedinim slučajevima, vodeći računa o jedinstvu kriterija i prosudbi.

U tom jedinstvu može se istaknuti upravo postojanost s kojom se već gotovo dvadeset pet godina primjenjuju koncepti gore iznesene posredne teorije, premda se njihova primjena prilagođava promjenljivim i složenim potrebama zbilje. Ovi su koncepti nedavno konkretizirani u Povelji o restauriranju, koja predstavlja, ili bi trebala predstavljati, temeljni kanon za vrhovna nadzorništva i inicijative koje ona nadgledaju.

Glavne točke povelje o restauriranju:

1. Povrh svake druge nakane, najveću važnost treba posvetiti ustrajnoj skrbi o održavanju i konsolidacijskim radovima, čija je svrha vratiti spomeniku otpornost i trajnost, izgubljene uslijed oštećenja i raspadanja.
2. Problem povrata u prijašnje stanje, koji je potaknut argumentima umjetnosti i arhitektonskog jedinstva u uskoj vezi s historijskim kriterijem, može se postaviti samo kada se zasniva na potpuno pouzdanim podacima preuzetima sa samog spomenika, a ne na pretpostavkama; odnosno na sastavnicama koje pretežito još uvijek postoje, a ne na onima koje su pretežito nove.
3. Kod spomenika koji nisu više bliski našim običajima i našoj civilizaciji, kao što su antički spomenici, mora se općenito isključiti svaka mogućnost dovršavanja; može se razmatrati samo anastiloza, odnosno ponovno sastavljanje postojećih razlomljenih dijelova, s mogućim dodatkom neutralnih sastavnica koje bi predstavljale nužni minimum za integriranje obrisa i osiguranje uvjeta za konzerviranje.
4. Kod spomenika koji se mogu nazvati živućima dopuštena je samo uporaba bliska njihovoj prvotnoj namjeni, koja tijekom nužnih prilagodbi neće prouzročiti bitne preinake na građevini.
5. Moraju se konzervirati sve sastavnice koje posjeduju umjetničke značajke ili predstavljaju povijesni spomen, bez obzira na to kojem vremenu pripadale, pri čemu želja za stilskim jedinstvom i povratom u prvotni oblik ne smije posredovati kako bi isključila jedne na štetu drugih. Mogu se ukloniti samo sastavnice poput zazidanih prozora ili interkolumnija trjemova, koje, budući bez važnosti i značenja, predstavljaju beskorisno nagrđivanje; no sud o takvim relativnim vrijednostima i odgovarajućem uklanjanju mora u svakom slučaju biti apsolutno promišljen, a ne prepušten osobnoj prosudbi autora restauratorskoga projekta;
6. Pored poštovanja prema spomeniku i njegovim različitim fazama, valja poštovati i njegove ambijentalne uvjete, koji se ne smiju mijenjati neprikladnim izdvajanjima i neposrednom izgradnjom novih građevina, nametljivih volumenom, bojom i stilom.
7. Kod dodataka koji bi se pokazali nužnima, bilo u svrhu konsolidiranja, potpunog ili djelomičnog ponovnog integriranja ili praktične upotrebljivosti spomenika, uz ograničenje ovih novih sastavnica na najmanju moguću mjeru valja slijediti i bitni kriterij prema kojemu one moraju biti jednostavne do ogoljelosti i podudarne s konstrukcijskom shemom. Nastavljanje postojećih linija u sličnom stilu može se dopustiti samo u slučajevima kada su posrijedi geometrijski izričaji lišeni uresne osobitosti.
8. Takvi dodaci moraju u svakom slučaju biti brižljivo i jasno označeni uporabom materijala koji je različit od izvornoga, uvođenjem jednostavnih vijenaca u obliku ovojnice bez rezbarija ili primjenom znakova ili natpisa, kako izvedeno restauriranje nipošto ne bi dovelo u zabludu učenjake i predstavljalo krivotvorinu historijskog dokumenta.
9. Kako bi se ojačao oslabjeli sklop spomenika i njegov se volumen ponovno integrirao, dragocjenu pomoć mogu pružiti sva najmodernija konstruktivna sredstva. Uputno ih je koristiti kada primjena konstruktivnih sredstava analognih starima ne ispunjava svrhu; isto tako, eksperimentalna potpora različitih znanosti može doprinijeti kod svih ostalih primjera konzerviranja trošnih struktura, manjih ili složenijih, pri čemu empirijski postupci trebaju ustupiti mjesto strogo znanstvenim postupcima.
10. U iskapanjima i istraživanjima kojima se stara djela iznose na svjetlo dana, nakon oslobađanja mora metodički i neposredno uslijediti uređenje ruševina i trajna zaštita otkrivenih umjetničkih djela koja se mogu konzervirati in situ.
11. Bitan i taksativan uvjet kod iskapanja, kao i restauriranja spomenika, jest precizna dokumentacija koja prati radove pomoću analitičkih izvješća prikupljenih u dnevniku restauriranja i ilustriranih crtežima i fotografijama, kako bi način usvajanja svih pojedinih sastavnica u strukturi i obliku spomenika, kao i svih faza u ponovnom sastavljanju, oslobađanju ili dovršavanju, bio trajan i pouzdan.

Među najpoznatijim spomenicima restauriranima u novo ili najnovije doba, premda ne uvijek na način koji bi odgovarao naputcima koje su nadahnule povelju o restauriranju, u Italiji valja podsjetiti na baziliku sv. Marka u Veneciji, crkvu San Giusto u Trstu, crkvu Santa Maria Donnaregina i Castel Nuovo u Napulju, Castello Sforzesco, loggiu degli Osi i palaču Marino u Milanu, Castello Sforzesco u Paviji, kaštel grofova Guidija u Poppiju, crkvu Santi Apostoli i diskutabilna pročelja crkava Santa Maria del Fiore i Santa Croce u Firenci, crkve Santa Maria in Cosmedin, Santa Sabina, San Saba, San Giorgio in Velabro, Santo Stefano degli Abissini u Rimu, kao i na spomenike carskih foruma, hram Fortune Virilis i Marcelov teatar, na katedralu u Pienzi, crkvu Sant’Andrea u Vercelliju, palaču Madama u Torinu, kaštele Val d’Aoste, Palazzo dei Consoli u Gubbiju, Palaču komune u Perugi, crkvu u Ferentillu, sv. Nikolu i katedralu u Bariju, crkve San Ciriaco i Santa Maria in Piazza u Anconi, katedralu u Akvileji, skupine crkava Santo Stefano i više privatnih palača u Bologni, Arco dei Gavi u Veroni, palaču Ludovica Mora u Ferrari, papinsku ložu u Viterbu, Castel del Monte u Apuliji, slavoluk Marka Aurelija u Tripoliju, Duždevu palaču, zvonik sv. Marka i Ca’ d’Oro u Veneciji, Porta San Giovanni u San Gimignanu, kaštel Buon Consiglio u Trevisu, utvrdu (Rocca) u Gradari, baziliku i kuće u Pompejima, Knežev dvor u Pesaru, crkvu San Sebastiano i Knežev dvor u Mantovi, Palazzo del Capitano del popolo i crkvu Sant’Andrea u Orvietu, katedralu u Messini, katedralu u Siracusi, crkvu Sant’Agostino i pročelje crkve San Lorenzo u Genovi, San Vitale i mauzolej Gale Placidije u Ravenni itd.

Od primjera iz drugih zemalja podsjetimo: u Francuskoj – Papinski dvor u Avignonu, u Engleskoj – westminsterska opatija i katedrala Saint Paul’s u Londonu, u Grčkoj – spomenici Akropole u Ateni i palače u Knososu na Kreti.