Moderna adaptacija povijesnog spomenika: talijanska ostvarenja[1]Izvorno objavljeno pod naslovom Aménagement moderne d’un monument ancien. Réalisations italiens, Monumentum 11-12, 1975, 81-92.
Franco Minissi
Sâmo je postojanje povijesne arhitektonske baštine diljem svijeta, čiji smo mi današnji nasljednici, dokaz da je čovjek – unatoč različitim metodama i ciljevima – tijekom stoljeća oduvijek pokazivao težnju da očuva i koristi ono što mu je prošlost ostavila u nasljeđe. Izuzev izvanrednih zbivanja – prirodnih katastrofa, ratnih razaranja ili uništenja provedenih u ime pogrešnih koncepcija urbane sanacije – čovjek nikada nije namjerno ili dobrovoljno uništavao; naprotiv, provodio je preobrazbe i nadogradnje kako bi na najbolji način iskoristio temeljnu baštinu kojom je raspolagao, osiguravajući pritom njezin opstanak. Ova neprekidna preoblikovanja i nadogradnje starih građevina i često složenih urbanih tkiva tijekom vremena tvore povijesnu stratifikaciju čija je golemi značaj za potpuno i ispravno, ujedno povijesno i kritičko iščitavanje starih središta i spomenika shvatila tek moderna kultura. Ovo iščitavanje, nadalje, presudno pridonosi razumijevanju različitih materijalnih, kulturnih i duhovnih ponašanja koja su usmjeravala ljudsko djelovanje tijekom stoljeća, kao i općih arhitektonskih i umjetničkih kretanja. Budući da ispitivanje tih različitih ponašanja nije tema našeg simpozija, mi ćemo se prvenstveno baviti odnosom suvremene civilizacije i njegovim posljedicama.
Početke stvarne brige za restauriranje možemo datirati od ukaza koji je u Francuskoj usvojio Nacionalni konvent 1794. godine; temeljna načela restauriranja kodificirana su Atenskom poveljom (Liga naroda, 1931.) koja je potvrdila nužnost konzerviranja spomenika. Otada – s iznimkom razdoblja romantizma u kojem su neki branili bilo kakve zahvate na spomenicima, pod cijenu da ih gledaju kako propadaju i posve nestaju – provode se restauratorski zahvati prema različitim kriterijima („stilskim“, „povijesno-filološkim“, znanstvenim), a svima im je cilj bio zajamčiti opstanak spomenika.
U naše doba temeljni cilj restauriranja ostaje isti, ali mu se pridružuju i druge brige, pa smo s pasivnog konzerviranja muzeološkog tipa prešli na aktivno konzerviranje,[2]conservation active. ponovnim uključivanjem spomenika u život. Temeljna načela kojima se nadahnjuje moderna konzervatorska doktrina, iznesena u Međunarodnoj povelji o konzerviranju i restauriranju spomenika i spomeničkih cjelina (Atenska povelja, 1964.), mogu se sažeti ovako:
1. Arhitektonski ostaci koje nam je prošlost ostavila u nasljeđe sastavni su dio „kulturnih dobara“ koja čine zajedničku baštinu čovječanstva; svi su pojedinci i sva društva odgovorni za njihovo očuvanje;
2. Načela konzerviranja koja su se dotad primjenjivala prvenstveno na spomenike promatrane izdvojeno bit će proširena na čitav njihov okoliš i na stare cjeline;
3. Konzerviranje ne smije biti samom sebi svrha, već mora težiti oživljavanju spomenika i starih cjelina dodjeljivanjem novih funkcija, kada je to prikladno i moguće, kako bi ih se nanovo uključilo u život suvremenog društva;
4. Restauratorski radovi moraju slijediti strogu metodologiju, čiji temelj mora biti dubinsko proučavanje i poznavanje povijesne, umjetničke, kulturne i tehničke vrijednosti spomenika;
5. Za ova se istraživanja i za restauratorske radove moraju koristiti moderne tehnike i tehnologije.
Izricanje ovih načela jasno pokazuje raznolikost disciplina na društvenoj, kulturnoj, znanstvenoj i tehničkoj razini koje će morati pridonijeti njihovoj provedbi. Tako bi na društvenoj razini zajednicu već od školske dobi trebalo zainteresirati za očuvanje kulturnih dobara i osvijestiti njezinu odgovornost. Probleme restauriranja i oživljavanja povijesnih središta i spomenika morat će se sagledavati u okviru prostornog uređenja, budući da su oni temeljni element opsežnih i složenih problema urbanističkog i regionalnog planiranja.
U okviru sveučilišnih ustanova i istraživačkih instituta veliko mjesto morat će se ustupiti disciplinama koje pridonose obrazovanju, na svim razinama, stručnog osoblja u području restauriranja i konzerviranja arhitektonske baštine.
Držim da tema ovog izvješća (koje ću zaključiti prikazom nekih talijanskih ostvarenja) može biti od velikog interesa za pokretanje rasprave o trima temeljnim točkama: legitimnosti, granicama i metodologiji suvremenih zahvata u restauratorskim radovima s ciljem prilagodbe spomenika novim funkcijama.
Legitimnost
Treba jasno ustvrditi da intervenirati modernim sredstvima na povijesnom spomeniku nije samo legitimno, već je to i dužnost, kada ta intervencija ima za cilj održati ga na životu (o kriterijima tog zahvata govorit ću kasnije).
Granice
Iz te legitimnosti izravno proizlaze granice zahvata, koji može varirati od jednostavne statičke konsolidacije do manje ili više opsežne prerade konstruktivnog sustava i unutarnjeg uređenja, a u ovisnosti o rezultatima prethodnih povijesnih, estetskih i tehničkih istraživanja spomenika u njegovu trenutnom stanju.
Metodologija
Dok su legitimnost i granice restauriranja različite u svakom pojedinom slučaju, metodologija se može oblikovati na općoj razini. Ona mora biti predmetom stalnog preispitivanja i nju moraju obogaćivati oni koji djeluju u ovom području, kako na teorijskoj razini (povjesničari umjetnosti), tako i na praktičnoj razini (arhitekti). Temeljna načela ove metodologije mogu se, za sada, sažeti ovako:
1. Nakon ispitivanja stanja očuvanosti spomenika, provedenog najsuvremenijim istraživačkim sredstvima, uslijedit će utvrđivanje sredstava koja moderna tehnika nudi radi saniranja oštećenja i uklanjanja uzroka poremećaja, bez a priori odbacivanja bilo koje od tih tehnika;
2. Povijesna i estetska studija omogućit će upoznavanje s preobrazbama unesenima tijekom vremena te će na samome spomeniku utvrditi elemente koji za njega predstavljaju nepobitnu degradaciju;
3. Studije o gospodarskim, društvenim i kulturnim uvjetima u četvrti (gradu ili selu, itd.) usmjerit će odabir funkcija koje će spomenik ili povijesna cjelina moći preuzeti;
4. Usporedba između različitih novih funkcija koje bi spomenik mogao preuzeti i njegove „vokacije“ odredit će konačan odabir;
5. Radovi na konsolidiranju i eventualni suvremeni doprinosi bit će jasno istaknuti, kako bi se učinili razumljivima razdoblje i razlozi zahvata, a s ciljem izbjegavanja ikakve dvosmislenosti i pogreške u razumijevanju povijesti spomenika;
6. Novo unutarnje opremanje i uređenje moraju se osmisliti i izvesti tako da se iz vida nikada ne izgubi da se moraju integrirati u povijesni spomenik. Njihova se integracija mora provesti diskretno, bez odricanja od stila vlastitog doba i bez pribjegavanja krivotvorenim elementima radi stvaranja „stilskog ugođaja“.
Korisna i ujedno konstruktivna kritika suvremenih zahvata na povijesnim spomenicima, kao i metoda koje se u tu svrhu primjenjuju, može se provesti tek nakon definiranja dvaju temeljnih koncepata koji istodobno određuju i uvjetuju same zahvate: namjene i oživljavanja spomenika.
Namjena
Namjena povijesne građevine istraživat će se i definirati strogom analizom njezinih funkcionalnih potencijala u njezinu trenutačnom stanju, kao i različitih vrsta psiholoških reakcija koje ona, u svojem okruženju, izaziva u senzibilitetu suvremenog društva. Stara građevina uvijek je nastajala s točno određenom namjenom koju je trebala ispuniti u životu i ljudskim djelatnostima, za razliku od onoga što se predviđa za budućnost, u kojoj se zamišlja da će se čovjekov život odvijati u višenamjenskim makroskopskim sklopovima. Namjena svake građevine određivala je njezin položaj, dimenzije, strukturu, formu, estetiku i dekor. Tijekom vremena, s društvenim i kulturnim promjenama, postojeće su se građevine često koristile tako da su se iskorištavali samo njihovi fizički potencijali, dok se zanemarivalo njihovo povijesno, kulturno i umjetničko značenje… Tako su čvrstoća zidova i izdvojen položaj utvrde dovodili do njezine preobrazbe u zatvor; velike površine koje je nudio bivši samostan poticale su njegovo korištenje kao bolnice ili vojarne; plemenit i reprezentativan značaj aristokratske rezidencije, uz njezin središnji položaj, vodio je smještanju gradske uprave, vijećnice ili suda u nju; velika unutarnja zapremina napuštene crkve bila je dovoljan razlog da se u nju smjesti obrtnička radionica ili skladište robe.
Kako bismo u današnje vrijeme zajamčili konzerviranje i oživljavanje povijesne građevine dodjeljujući joj namjenu različitu od one koju je imala izvorno, polazimo od raznovrsnijih razmatranja. Dok se u prošlosti propali spomenik držao „materijalnim dobrom” koje treba ponovno iskoristiti, danas je ta građevina prije svega „kulturno dobro”, čije je korištenje tek dopunsko sredstvo za osiguravanje njezina očuvanja. Stoga svrha spomenika nadilazi uske granice isključivo njegovih fizičkih potencijala, pri čemu njegova kulturna poruka mora biti stavljena u prvi plan.
Dakle, srednjovjekovni zamak, samostan iz 16. stoljeća, renesansna palača ili barokna crkva moći će bez razlike, odbacujući svaku unaprijed stvorenu klasifikaciju, udomiti muzej, knjižnicu, konačište, sveučilišni institut, kulturni centar, dvoranu ili upravno sjedište… svaki put kada bude moguće odgovoriti na zahtjeve tih novih namjena uz potpuno poštovanje izvorne fizionomije spomenika.
Oživljavanje
Svaki spomenik ili povijesna cjelina došli su do nas kroz stoljeća u različitom stanju očuvanosti, što je rezultat razdoblja kroz koja su prošli, pretrpljenih nedaća i preobrazbi koje su ih prilagodile novim potrebama diktiranim društvenim i kulturnim uvjetima tog vremena. Današnji kriteriji oživljavanja spomenika, koji potvrđuju načelo njihove trajne uporabe, vode definiranju operativnog programa koji će restauriranjem istaknuti povijesnu i umjetničku vrijednost spomenika te iskoristiti njegove funkcionalne potencijale dodjeljujući mu namjenu koja odgovara suvremenim potrebama. Tako, ako se odluči smjestiti knjižnicu ili muzej u unutrašnjost dvorca, mora se postupiti na način da se, prije svega, istakne arhitektonska osobnost dvorca, a da mu se istodobno omogući prihvat te knjižnice ili muzeja.
Da bi se postigao taj dvostruki cilj, svi zahvati na spomeniku (od jednostavnih konsolidacija do preuređenja unutarnjeg rasporeda i pojedinosti opremanja) ne smiju se nikada pokušati nametnuti umjesto izvornih obilježja, već naprotiv moraju pridonijeti njihovu isticanju.
Ako u toj optici neki arhitektonski element, naprimjer, više ne može ispunjavati svoju nosivu funkciju, on se može izdubiti i opremiti čeličnom šipkom koja će mu vratiti izgubljena statička svojstva, uz potpuno očuvanje njegove formalne vrijednosti. Ako je taj element nestao, u granicama ispravnog restauriranja bi i dalje bilo legitimno zamijeniti ga drugim potpornjem koji bi ispunjavao nosivu funkciju, ali pod uvjetom da utilitarni karakter tog novog elementa bude jasno uočljiv.
Na isti način, kada zbog funkcionalnih zahtjeva ne bude moguće koristiti unutarnje prostore spomenika na njihov izvorni način jer on mora ispunjavati novu funkciju, suvremena uređenja ni u kojem slučaju ne smiju promijeniti ili prikriti staru organizaciju prostora spomenika.
Unutrašnjost spomenika koja dobiva novu namjenu mora se opremiti tako da odgovara svojoj suvremenoj ulozi; forme, materijali i raspored namještaja nikada ne smiju težiti tome da zamijene izvorni namještaj, a još manje da ove interijere učine „ljepšima”. Arhitekt će morati uložiti sav svoj trud kako bi uspostavio skladan dijalog između starog okvira i novih doprinosa.
Sve što je upravo ukratko izloženo o metodologiji usvojenoj za suvremene zahvate na starim spomenicima, u skladu s kulturnim obrascima našeg društva, omogućeno je neprestanim tehničkim napretkom koji nam i dalje jamči nove materijale i postupke. Ti se materijali i postupci mogu koristiti, bez ikakve unaprijed stvorene isključivosti, u službi konzerviranja i zaštite arhitektonske baštine.
Samonosivi kapacitet velikih stakala od kaljenog stakla, visoka otpornost i prilagodljivost laganih čeličnih konstrukcija, rastezljivost i stalno rastuća svestranost primjene plastičnih materijala, sve naprednije tehnike ugradnje materijala, kao i kontinuirani razvitak studija u sektorima poput klimatizacije i rasvjete, samo su neka od brojnih sredstava koja tehnički napredak moderne civilizacije stavlja na raspolaganje cijelom sektoru javnih radova. Primjena ovih naprednih tehnika naišla je na snažne otpore u području restauriranja spomenika, gdje se dugo ostalo privrženo tradicionalnim, više ili manje razvijenim zidarskim tehnikama, zanemarujući, naprimjer, da se opečni stup širine 40 cm može zamijeniti čeličnom šipkom promjera 5 cm. Nije se htjelo priznati da bi umjesto izmišljanja ili kopiranja crteža nestaloga prozorskog okvira bilo ispravnije zamijeniti ga staklenom pločom koja bi ispunjavala samo izolacijsku funkciju starog prozora, a da pritom ne bude povod za rizičnu rekonstrukciju.
Talijanski primjeri i brojni drugi restauratorski radovi izvedeni prema istim načelima u različitim zemljama dokazuju da primjena modernih tehnika, povezana s visokom umjetničkom kompetencijom, dobrom kulturnom i tehničkom spremom te profinjenim senzibilitetom onih koji osmišljavaju, vode i izvode ove osjetljive radove, omogućuje postizanje vrijednih i, katkad, iznimno kvalitetnih rezultata.