Dokument u spomeniku: o spolijima[1]Izvorno objavljeno pod naslovom Das Dokument im Monument: Über Spolien, Österreichische Zeitschrift für Kunst und Denkmalpflege LXXI/2-3, 2017, 175-179.
Hans-Rudolf Meier
Osoba kojoj je ovaj spis posvećen u više se navrata bavila „dijalektikom spomenika između dokumenta i monumenta“, promišljala o dvostrukoj naravi spomenika kao slike i supstance te iz toga izvela „teoriju očiglednosti“, prema kojoj mjere na spomeniku valja usmjeriti „također vrlo bitno prema načelu estetske percepcije […], dakle […] prema zornoj evidenciji spomeničkih vrijednosti“.[2]Bernd Euler-Rolle, „Am Anfang war das Auge“ – Zur Rehabilitierung des Schauwerts in der Denkmalpflege, u: Hans-Rudolf Meier i Ingrid Scheurmann (prir.), DENKmalWERTE. Beiträge zur Theorie und … Continue reading Na ovaj interes za spomenik (i) kao slikovni medij vratit ćemo se na kraju. Međutim, u nastavku bi u prvom planu trebala biti jedna specifična konstelacija o kojoj valja raspraviti vrlo blisko pojmovnom paru dokument i monument, a u kojoj je jedan građevni element izdvojen iz svog izvornog konteksta te je, na temelju značenja koje mu se pripisuje, ugrađen u drugu građevinu, tako da je na neki način postao dokument u spomeniku. Riječ je o namjerno i vidljivo ponovno uporabljenim građevnim elementima, o takozvanim spolijima – a time i o „konzervatorskoj noćnoj mori“.[3]Carola Jäggi, Materielle Wanderbewegungen: Spolien aus transkultureller Perspektive, u: Michael Falser/Monica Juneja (prir.), Kulturerbe und Denkmalpflege transkulturell. Grenzgänge zwischen … Continue reading Kao takvi, spoliji su opisani na konferenciji u Heidelbergu Radne skupine za teoriju i poučavanje održavanja spomenika, a sekundarna uporaba nekog građevnog elementa doista pretpostavlja barem djelomično uništenje zgrade s koje potječe. U pravilu to nije i nije ni bila bilo kakva nasumična zgrada ili proizvoljno odabran građevni element takve zgrade, već su to ponajprije bili probrani objekti kojima se pripisivala posebna vrijednost ili posebno značenje – slično kao što ni „ljudožder“ nije jeo bilo koga, nego je to „uvijek morao biti onaj najjači, najljepši, najneviniji itd., jer se time upijala snaga i veličina, primjerice, cijeloga plemena“.[4]Georg Stenger, Philosophie der Interkulturalität. Erfahrung und Welten. Eine phänomenologische Studie, Freiburg-München 2006, 482.– Poredba s kanibalizmom nalazi se već kod Beat Brenk, Spolia … Continue reading U skladu s tim, dobivanju spolija uglavnom prethodi gubitak spomenika.
Gubitak i prisutnost
Nije rijetkost da spoliji komemoriraju taj gubitak, na neki ga način dokumentiraju, kao što je to, primjerice, slučaj kod brojnih u ratu uništenih zgrada u čije su nasljedne građevine vidljivo ugrađeni ostaci njihova prethodnika. Kao sasvim nasumičan primjer za to neka ovdje bude izdvojeno takozvano kazalište Moller u Darmstadtu: klasicističku zgradu za okupljanja, koju je 1818. godine kao masonsku ložu podigao Georg Moller, uvelike je uništio zračni napad 1944. godine, nakon što je još 1933. godine, uslijed nacionalsocijalističke zabrane slobodnog zidarstva, izgubila svoju izvornu namjenu.[5]Günter Fries/Nikolaus Heiss, Stadt Darmstadt, in: Landesamt für Denkmalpflege Hessen (prir.), Denkmaltopographie Bundesrepublik Deutschland. Kulturdenkmäler in Hessen, Braunschweig 1994, 144. Za nasljednu građevinu podignutu na istom mjestu 60-ih godina 20. stoljeća arhitekti Rolf Romero i Lothar Willius ponovo su upotrijebili očuvane stupove trijema zgrade lože u njihovoj izvornoj funkciji i rasporedu. Tek arhitrav od kulira zbunjuje promatrača, ukazujući na to da više nije riječ o građevini iz 19. stoljeća te potiče na propitivanje te promjene.
Drugdje se taj lom dokumentira još jasnije, a fragmentiranje inscenira tako što su spoliji odvojeni od nasljedne građevine. To, kao u slučaju Židovskog društvenog centra u Berlin-Charlottenburgu, često ima sadržajne razloge: nova građevina, koju su Dieter Knoblauch i Hans Heise podigli dvadeset godina nakon nacističke pogromske noći u kojoj je spaljena sinagoga u ulici Fasanenstraße, treba svjedočiti o propasti Hitlerovih planova za uništenje. Kako je predsjednik općine Heinz Galinski istaknuo u svojem govoru na proslavi dovršetka grubih građevinskih radova 10. studenoga 1958., u novoj se građevini iskazuje volja Židova da opstanu u Berlinu.[6]Biagia Bongiorno, Spolien in Berlin nach 1945. Motive und Rezeption der Wiederverwendung von Fragmenten, Petersberg 2013, 89–100.
Spolij portala uništene sinagoge postavljen je ispred prilaza novom društvenom centru i time definira širinu njegova ulaza. Kao drugi spolij, ispred sjevernog ugla pročelja od artikulacijskih elemenata negdašnjih bočnih rizalita na armiranobetonskom je stupu podignut „stup-opomena“, koji ne stoji ni u kakvom funkcionalnom ili formalnom suodnosu s novom građevinom. Naposljetku, u ulaznom je predvorju, kao još jedan također izolirani spolij, u zid utisnut reljef lavlje glave te opremljen hebrejskim natpisom: „I dat ću im srce jedno i put jedan, da me se boje u sve dane“ (Jer 32,39). Svojom izoliranošću ti nanovo uporabljeni dijelovi podcrtavaju lom u prošlosti i lom s prošlošću. Njihova drugost jasno pokazuje da ono novo nije bilo uvjetovano normalnim tijekom vremena, već radikalnim i iznuđenim činom uništenja. Radi se o „novom početku u zemlji počinitelja […], ali ne o novom početku koji bi negirao prošlost“.[7]Bongiorno (bilj. 6), 96. Demonstrativna prisutnost spolija dokumentira povijest tog mjesta i motivira na suočavanje s njom. To posebno vrijedi za portalni spolij kroz koji se, radi ulaska u novu građevinu, obavezno mora proći. Na kritičnom mjestu između nutrine i vanjštine, ona kao konkretna materijalizacija tematizira pripadnost različitim svjetovima; ona tranzitno mjesto ulaza i prolaza proširuje na četvrtu, vremensku dimenziju. Konkretizirajući tako metaforu, ona na neki način otvara „prozor u povijest“.[8]Usp. Iris Engelmann i Hans-Rudolf Meier, „Passagen (…), die in ihr vergangenes Dasein führen“ – Spolienportale in der Architektur der Moderne, Architectura 40/2, Berlin i München 2010, … Continue reading
Češće su to bila uništenja uzrokovana požarima i prirodnim katastrofama koja su dovodila do novih građevina s upotrebom spolija, pri čemu u tim slučajevima nanovo uporabljeni građevni elementi onda manje dokumentiraju lom, a više kontinuitet. Istaknuti višeslojni primjer jest katedrala u Magdeburgu, gdje su nakon požara bazilike koju je podigao Oton I. u travnju 1207. godine, stupovi iz te prethodne građevine na gotovo demonstrativan način ponovno uporabljeni u koru nove građevine. Četiri stupa od porfira i granita integrirana su u sustav zidnih pilastara tako da se s jedne strane doimaju kao njihovi sastavni dijelovi, dok se s druge strane bojom i materijalnošću, kao i načinom na koji su prezentirani, jasno od njih odvajaju: snopovi službi u zoni sokla uzdižu ih u područje arkada kako bi ih se upadljivo pokazalo. Zona arkada između stupova dodatno je oplemenjena skupinama od po tri male niše, pri čemu po dvije polukružne niše s reljefnim prikazima likova uokviruju jednu trolisnu nišu u koju su u zid ugrađene relikvije.
Zajedno s ostalim stupovima koji su danas smješteni uz carevu grobnicu i u Biskupskom prolazu, spoliji potječu iz otonskoga prethodnog zdanja, u kojemu su, međutim, također već bile uporabljene u vrlo značenjskom kontekstu.[9]Lex Bosman, Bedeutung der Tradition. Spolien im Chorbereich des Magdeburger Domes, u: Wolfgang Schenkluhn/Andreas Waschbüsch (prir.), Der Magdeburger Dom im europäischen Kontext, Regensburg 2011, … Continue reading Carski investitor Oton dao ih je uvesti iz Italije kako bi time – u tradiciji Karla Velikog, koji je za svoju dvorsku kapelu u Aachenu dao nabaviti stupove i druge spolije iz Ravenne – dokumentirao imperijalne pretenzije. Već su sama mogućnost pristupa antičkim spomenicima Italije, kao i logistički kapaciteti da se oni transportiraju do novog mjesta ugradnje, činili te pretenzije očiglednima, tim više što je riječ o najvećim antičkim spolijskim stupovima sjeverno od Alpa.
„Izloženi“ kao dragocjeni dokumenti i istodobno prividno integrirani u nosivi sustav koji evocira modernu gotiku, oni su ključni za ambivalentnu poruku magdeburške novogradnje katedrale o „potvrdi tradicije i modernosti“.[10]O tumačenju te ambivalentnosti u istraživanjima usp. Wolfgang Schenkluhn, Zwischen Neuerung und Erinnerung: Der Magdeburger Domchor in der Kunstgeschichte, u: Matthias Puhle (prir.), Aufbruch in … Continue reading Nadbiskup Albert II. želio se svojim projektom nadovezati na prethodno carsko zdanje i time predstaviti tradiciju i značenje nadbiskupije. Istodobno mu je požar očito bio dobrodošla prigoda da elemente gotičke arhitekture – koja je tada za Carstvo bila nova, a koju je upoznao tijekom studija u Parizu te putovanja Francuskom i Burgundijom – uvede kao inovaciju i time pokaže modernost.
Unatoč svoj (prvenstveno vremenski neuvjetovanoj) razlici u motivaciji i načinu na koji u ova dva primjera spoliji nude nadomjestak za pretrpljene gubitke, oni su ipak slični u pogledu povjerenja u moć materijalnih objekata kao dokumenata. To podsjeća na Johna Ruskina, koji je retorički upitao koliko bismo se stranica dvojbene pisane predaje mogli odreći „za tek nekoliko netaknutih kamena koji leže jedan na drugome.“[11]John Ruskin, The Seven Lamps of Architecture, 1849, pogl. VI: The lamp of memory, navedeno prema John Ruskin, Werke, sv. 1, s engleskog preveo Wilhelm Schoelermann, Leipzig 1900, 334. Spoliji su nanovo uporabljeni na temelju značenja koje im se pripisuje, pri čemu na primjeru iz Magdeburga postaje jasna i sposobnost spolija da akumuliraju slojeve značenja. Njihova otvorenost omogućuje dodatna i nova, potencijalno i različita značenja i tumačenja, što se često previđalo u raspravi o spolijima koja se katkad svodila na prosti prijepor između praktičnih i ideoloških razloga ponovne uporabe (i time nalikovala pogrešnom prijeporu između slike i supstance).
Dokument umjesto monumenta ili: pokušaji pomirenja starog i novog
Kako stoji u zapisu u Magdeburškoj kronici šepena (Magdeburger Schöppenchronik), 1207. je godine postojao popriličan otpor rušenju požarom oštećene otonske katedrale: „de custer van Opin de wände neder nehmen leit, wo wol dat et velen lüden wedder was, mente se noch wol stan hedden“ (kustod iz Oppina dao je srušiti zidove, iako su mnogi ljudi bili protiv toga jer su držali da su još dobro mogli stajati).[12]Karl Janicke (Hg.), Die Magdeburger Schöppenchronik, u: Die Chroniken der deutschen Städte 7.1., Leipzig 1869 (pretisak Göttingen 1962), navedeno prema: Michael Sußmann, Zu den Bauphasen und der … Continue reading Ne znamo je li preuzimanje spolija u novu građevinu pomirilo te ljude s njom. Isto tako ostaje nam skriveno je li u Rimu uporaba brojnih spolija iz stare bazilike sv. Petra u novoj Petrovoj crkvi ublažila kritiku koja je neprestano pratila etapno rušenje – od novog projekta kora pape Nikole V. sredinom 15. stoljeća pa sve do rušenja posljednjih traveja glavnoga broda Konstantinove Petrove crkve početkom 17. stoljeća.[13]O kritici rušenja i retorici očuvanja usp. kao pregled Horst Bredekamp, Sankt Peter in Rom und das Prinzip der produktiven Zerstörung. Bau und Abbau von Bramante bis Bernini, Berlin 2000, 22 i … Continue reading Novija istraživanja u svakom slučaju vide jednu od motivacija za upotrebu spolija u novoj Petrovoj crkvi u pokušaju da se ublaži sablazan povezana s rušenjem drevne bazilike te da se dokine dvojba između starog i novog.[14]Usp. tumačenje Lex Bosman, The Power of Tradition. Spolia in the architecture of St. Peter’s in the Vatican, Hilversum 2004, 75 i dalje. Tom svrhom jamačno služi u novije vrijeme više puta uočena upotreba spolija za ulaze i pročelja prijepornih hramova konzumerizma. Tako je prije otprilike deset godina Peter Kulka u Dresdenu pobijedio na natječaju za pročelje takozvane Centrum-Galerie u Praškoj ulici, ne manje važno i zato što je obećao da će karakteristično aluminijsko saće robne kuće Centrum iz sedamdesetih godina 20. stoljeća, protiv čijeg se rušenja bio organizirao otpor, integrirati u plašt novoga trgovačkog centra.[15]http://www.das-neue-dresden.de/centrum-warenhaus.html (27. siječnja2017).– Tobias Michael Wolf, Bedrohtes Erbe. Zum Umgang mit der DDR-Warenhausarchitektur der Nachkriegsmoderne, u: Mark … Continue reading
„Objektivne okolnosti“ potom su navodno onemogućile ponovnu upotrebu starih saća, pa tako umjesto spolija sada citati oblikuju pročelje ovog trgovačkog centra. Sličan se scenarij ponovio tri godine poslije u Leipzigu, gdje su potom, međutim, spoliji doista i uporabljeni: i ondje se u stanovništvu pojavio otpor protiv rušenja robne kuće iz vremena DDR-a na Brühlu, koje je započelo 2010. godine te je i ondje to potom rezultiralo i doista izvedenom ponovnom uporabom elemenata pročelja takozvane „Limene kutije“ (Blechbüchse) u inače prilično jednoličnoj novogradnji trgovačkog centra „Höfe am Brühl“.[16]Wolf (bilj. 15), 220. Spoliji u ovim slučajevima više ne dokumentiraju samo arhitekturu prethodnika, već bi njihova ponovna uporaba radije trebala prikriti kritizirano rušenje tih prethodnih građevina i ublažiti lom kako bi nova struktura tako postala prihvatljiva.
To vrijedi i kod spolija kao ultima ratio održavanja spomenika. Kako bi barem djelomično ispunili nalog za očuvanje, zavodi za održavanje spomenika povremeno zahtijevaju ili potiču očuvanje i ugradnju spolija.[17]Usp. Elisabeth Rüber-Schütte, Auflage oder Abschied? Erhaltung von Denkmalfragmenten beim Abbruch von Denkmalen, u: Das Denkmal als Fragment – Das Fragment als Denkmal. Denkmale als Attraktionen, … Continue reading
Prilikom novogradnje dvorane za punjenje bačava u pivovari u Radebergu to je 1997. godine dovelo do toga da je pješčenjački zabat prethodne građevine, koji se materijalno očito više nije mogao spasiti, rekonstruiran kako bi kao predmet sjećanja bio integriran u novu građevinu.[18]Engelmann i Meier (bilj. 8), 193, sl. 1. Ovdje bi se moglo govoriti o „umjetnom spoliju“ no zapravo se, kao i kod robne kuće „Centrum Galerie“ u Dresdenu, radi o arhitektonskom citatu, iako zbog načina na koji je inscenirano, to pješčenjačko pročelje djeluje kao relikt prethodne građevine. Kontrast između njega i naglašeno glatke površine moderne namjenske građevine dodjeljuje tom „reliktu“ estetsku funkciju koja je karakteristična za suvremenu upotrebu spolija: spolij kao ornament u suvremenoj arhitekturi koja se tek postupno oslobađa anateme moderne protiv ornamenta.[19]Hans-Rudolf Meier, Spolia in Contemporary Architecture: Searching for Ornament and Place, u: Richard Brilliant, Dale Kinney (prir.), Reuse Value. Spolia and Appropriation in Art and Architecture, … Continue reading
Spoliji i „teorija očiglednosti“
Razlozi za uporabu spolija višestruki su i ovdje se moglo dotaknuti tek nekoliko njihovih aspekata. Ponovno uporabljeni građevni elementi svoje značenje dobivaju svojim materijalnim porijeklom iz prošlosti, pomoću kojeg dokumentiraju ranije forme arhitektonskog postojanja i materijalno uspostavljaju vezu sa sadašnjošću. Međutim, za njihovo je funkcioniranje ključan aspekt pokazivanja: spoliji razvijaju svoje djelovanje svojom prisutnošću, svojim izlaganju pogledima. Prisutnost pritom nije mišljena esencijalistički, već kao čin postavljanja koji priziva u sjećanje postupak prijenosa i time upućuje na porijeklo objekta.[20]Dieter Mersch, Paradoxien der Verkörperung, u: Winfried Nöth i Anke Hertling (prir.), Körper –Verkörperung – Entkörperung, u: Intervalle, sv. 9, Kassel 2005, 17–41, ovdje 31. Spoliji stoje znakovno i kao dokumenti za ono odsutno, što evociraju putem svoje materijalne prisutnosti. Kada Dieter Mersch u svom istraživanju paradoksa utjelovljenja govori o igri prisutnosti i smisla, a Hans Ulrich Gumbrecht tematizira napetost između prisutnosti i značenja, otvaraju se mogućnosti nadovezivanja na ovdje skiciranu temu.[21]Mersch (bilj. 20), 30.– Hans Ulrich Gumbrecht, Epiphanien, u: Hans Ulrich Gumbrecht, Präsenz, Frankfurt a. M. 2012, 339 i dalje. Njihova su promišljanja poticajna za promišljanje dvostruke naravi spomenika kao slike i supstance, a time i za nastojanja Eulera-Rollea oko „teorije očiglednosti“, koja se na taj način smješta u širi kulturološki diskurs. Iznad tog specifičnog slučaja uporabe spolija – u kojem je funkcija prisutnosti putem pokazivanja osobito očigledna – ova promišljanja mogu biti od interesa za teoriju spomenika kao dokumenta i monumenta. Jer o tome valja razmišljati kada Gumbrecht iznosi da su predmeti estetskog doživljaja „karakterizirani oscilacijom između učinaka prisutnosti i učinaka značenja koje izazivaju“ te zahtijeva da se, sukladno tome, ta „oscilacija između prisutnosti i značenja doista može doživjeti – umjesto da se strana prisutnosti jednostavno izostavi.“[22]Gumbrecht (bilj. 21), 341. Pritom se on osjeća suglasnim s tezom Niklasa Luhmanna prema kojoj je sustav umjetnosti jedini društveni sustav u kojem percepcija nije samo preduvjet, već istodobno i predmet komunikacije.[23]Niklas Luhmann, Die Kunst der Gesellschaft, Frankfurt a. M. 1995, 30 i dalje, 41. Daljnje izlaganje o tome brani ovdje raspoloživi prostor, pa neka se umjesto toga slavljeniku dade posljednja riječ: „Samo je dokument sa svojim obiljem pojedinosti i tragova otvoren za ponovna propitivanja i buduća tumačenja, koja prosvijećenom društvu moraju ostati slobodna na volju. Dokument se, doduše, mora moći doživjeti kao monument ako želi važiti kao spomenik. To ne pretpostavlja automatski potpunost, već estetski proživljenu cjelovitost supstance i sadržaja.“[24]Euler-Rolle 2013 (bilj. 2), 150.
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno pod naslovom Das Dokument im Monument: Über Spolien, Österreichische Zeitschrift für Kunst und Denkmalpflege LXXI/2-3, 2017, 175-179. |
|---|---|
| ↑2 | Bernd Euler-Rolle, „Am Anfang war das Auge“ – Zur Rehabilitierung des Schauwerts in der Denkmalpflege, u: Hans-Rudolf Meier i Ingrid Scheurmann (prir.), DENKmalWERTE. Beiträge zur Theorie und Aktualität der Denkmalpflege. Georg Mörsch zum 70. Geburtstag, Berlin-München 2010, 89–100, 98. Bernd Euler-Rolle, Substanzwert und Schauwert. Der Zusammenhang in Theorie und Geschichte der Denkmalpflege, u: Hans-Rudolf Meier/Ingrid Scheurmann/Wolfgang Sonne (prir.), Werte. Begründungen der Denkmalpflege in Geschichte und Gegenwart, Berlin 2013, 132–155. |
| ↑3 | Carola Jäggi, Materielle Wanderbewegungen: Spolien aus transkultureller Perspektive, u: Michael Falser/Monica Juneja (prir.), Kulturerbe und Denkmalpflege transkulturell. Grenzgänge zwischen Theorie und Praxis, Bielefeld 2013, 49–63, 63. |
| ↑4 | Georg Stenger, Philosophie der Interkulturalität. Erfahrung und Welten. Eine phänomenologische Studie, Freiburg-München 2006, 482.– Poredba s kanibalizmom nalazi se već kod Beat Brenk, Spolia from Constantine to Charlemagne: Aesthetics versus Ideology, u: Dumbarton Oaks Papers 41, Washington D.C. 1987, 103. |
| ↑5 | Günter Fries/Nikolaus Heiss, Stadt Darmstadt, in: Landesamt für Denkmalpflege Hessen (prir.), Denkmaltopographie Bundesrepublik Deutschland. Kulturdenkmäler in Hessen, Braunschweig 1994, 144. |
| ↑6 | Biagia Bongiorno, Spolien in Berlin nach 1945. Motive und Rezeption der Wiederverwendung von Fragmenten, Petersberg 2013, 89–100. |
| ↑7 | Bongiorno (bilj. 6), 96. |
| ↑8 | Usp. Iris Engelmann i Hans-Rudolf Meier, „Passagen (…), die in ihr vergangenes Dasein führen“ – Spolienportale in der Architektur der Moderne, Architectura 40/2, Berlin i München 2010, 189–200. |
| ↑9 | Lex Bosman, Bedeutung der Tradition. Spolien im Chorbereich des Magdeburger Domes, u: Wolfgang Schenkluhn/Andreas Waschbüsch (prir.), Der Magdeburger Dom im europäischen Kontext, Regensburg 2011, 187–195. |
| ↑10 | O tumačenju te ambivalentnosti u istraživanjima usp. Wolfgang Schenkluhn, Zwischen Neuerung und Erinnerung: Der Magdeburger Domchor in der Kunstgeschichte, u: Matthias Puhle (prir.), Aufbruch in die Gotik. Der Magdeburger Dom und die späte Stauferzeit, sv. 1: Essays, Mainz 2009, S. 56–69.– Bernd Nicolai, „Nobili structura et opere sumtuoso“. Der Chorbau des Magdeburger Domes als Neuformulierung der „Reichskathedrale“ im Spannungsfeld bau licher Modelle der Romania und der Gotik der Ile-de-France um 1200, u: Isto, S. 70–83.– Navod: Klaus Nier, Die Skulpturen des Magdeburger Domes: Traditionsvergewisserung und Modernität, u: Isto, 99. |
| ↑11 | John Ruskin, The Seven Lamps of Architecture, 1849, pogl. VI: The lamp of memory, navedeno prema John Ruskin, Werke, sv. 1, s engleskog preveo Wilhelm Schoelermann, Leipzig 1900, 334. |
| ↑12 | Karl Janicke (Hg.), Die Magdeburger Schöppenchronik, u: Die Chroniken der deutschen Städte 7.1., Leipzig 1869 (pretisak Göttingen 1962), navedeno prema: Michael Sußmann, Zu den Bauphasen und der Bautechnik des Magdeburger Domes (1207–1520), u: Puhle (bilj. 10), 127–141, ovdje 127. |
| ↑13 | O kritici rušenja i retorici očuvanja usp. kao pregled Horst Bredekamp, Sankt Peter in Rom und das Prinzip der produktiven Zerstörung. Bau und Abbau von Bramante bis Bernini, Berlin 2000, 22 i dalje, 49 i dalje, 95 i dalje. |
| ↑14 | Usp. tumačenje Lex Bosman, The Power of Tradition. Spolia in the architecture of St. Peter’s in the Vatican, Hilversum 2004, 75 i dalje. |
| ↑15 | http://www.das-neue-dresden.de/centrum-warenhaus.html (27. siječnja2017).– Tobias Michael Wolf, Bedrohtes Erbe. Zum Umgang mit der DDR-Warenhausarchitektur der Nachkriegsmoderne, u: Mark Escherich (prir.), Denkmal Ost-Moderne. Aneignung und Erhalt des baulichen Erbes der Nachkriegsmoderne, Schriftenreihe Stadtentwicklung und Denkmalpflege, sv. 16, Berlin 2012, 212–223. |
| ↑16 | Wolf (bilj. 15), 220. |
| ↑17 | Usp. Elisabeth Rüber-Schütte, Auflage oder Abschied? Erhaltung von Denkmalfragmenten beim Abbruch von Denkmalen, u: Das Denkmal als Fragment – Das Fragment als Denkmal. Denkmale als Attraktionen, Arbeitsheft 21 des Landesamtes für Denkmalpflege Baden-Württemberg, Stuttgart 2008, 265–271. Autorica na str. 265 s pravom ističe da se u pravilu radi „samo o dopuni dokumentacije zatečenog stanja, koja je također naložena prilikom rušenja, a ne o očuvanju dijelova koji konstituiraju spomenik“. Time se naglašava da spašavanje pojedinih elemenata ne nadoknađuje nepovratni gubitak spomenika kao cjeline. |
| ↑18 | Engelmann i Meier (bilj. 8), 193, sl. 1. |
| ↑19 | Hans-Rudolf Meier, Spolia in Contemporary Architecture: Searching for Ornament and Place, u: Richard Brilliant, Dale Kinney (prir.), Reuse Value. Spolia and Appropriation in Art and Architecture, from Constantine to Sherrie Levine, Farnham 2011, 223–236. |
| ↑20 | Dieter Mersch, Paradoxien der Verkörperung, u: Winfried Nöth i Anke Hertling (prir.), Körper –Verkörperung – Entkörperung, u: Intervalle, sv. 9, Kassel 2005, 17–41, ovdje 31. |
| ↑21 | Mersch (bilj. 20), 30.– Hans Ulrich Gumbrecht, Epiphanien, u: Hans Ulrich Gumbrecht, Präsenz, Frankfurt a. M. 2012, 339 i dalje. |
| ↑22 | Gumbrecht (bilj. 21), 341. |
| ↑23 | Niklas Luhmann, Die Kunst der Gesellschaft, Frankfurt a. M. 1995, 30 i dalje, 41. |
| ↑24 | Euler-Rolle 2013 (bilj. 2), 150. |