Okvirna konvencija Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo (Farska konvencija)[1]Izvorno: Council of Europe Framework Convention on the Value of Cultural Heritage for Society (Faro Convention).
Preambula
Države članice Vijeća Europe, potpisnice ovoga Dokumenta,
uzimajući u obzir da je jedan od ciljeva Vijeća Europe postizanje većeg jedinstva među njegovim članicama radi očuvanja i promicanja ideala i načela, utemeljenih na poštovanju ljudskih prava, demokracije i vladavine prava, koji čine njihovu zajedničku baštinu;
prepoznajući potrebu da se ljudi i ljudske vrijednosti stave u središte proširenog i interdisciplinarnog koncepta kulturne baštine;
ističući vrijednost i potencijal kulturne baštine, ako se njome mudro upravlja, kao resursa za održivi razvitak i kvalitetu života u društvu koje se neprestano razvija;
prepoznajući da svaka osoba ima pravo baviti se kulturnom baštinom prema vlastitom izboru, uz poštovanje prava i sloboda drugih, kao vid prava na slobodno sudjelovanje u kulturnom životu utvrđenog u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda (1948.) i zajamčenog Međunarodnim paktom o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.);
uvjerene u potrebu uključivanja svih aktera u društvu u stalan proces definiranja i upravljanja kulturnom baštinom;
uvjerene u ispravnost načela politika baštine i obrazovnih inicijativa koje pravedno postupaju prema svim kulturnim baštinama te tako promiču dijalog među kulturama i religijama;
pozivajući se na različite dokumente Vijeća Europe, osobito na Europsku konvenciju o kulturi (1954.), Konvenciju o zaštiti arhitektonske baštine Europe (1985.), Konvenciju o zaštiti arheološke baštine Europe (izmijenjenu 1992.) i Europsku konvenciju o krajobrazu (2000.);
uvjerene u važnost stvaranja sveeuropskog okvira za suradnju u dinamičnom procesu provedbe tih načela;
sporazumjele su se kako slijedi:
Odjeljak I. – Ciljevi, definicije i načela
Članak 1 – Ciljevi Konvencije
Stranke ove Konvencije suglasne su da će:
a. priznati da su prava koja se odnose na kulturnu baštinu sastavni dio prava na sudjelovanje u kulturnom životu, kako je definirano u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima;
b. priznati pojedinačnu i zajedničku odgovornost prema kulturnoj baštini;
c. istaknuti da su očuvanje kulturne baštine i njezino održivo korištenje usmjereni na ljudski razvitak i kvalitetu života;
d. poduzeti potrebne korake za primjenu odredbi ove Konvencije koje se odnose na:
– ulogu kulturne baštine u izgradnji mirnog i demokratskog društva te u procesima održivog razvitka i promicanja kulturne raznolikosti;
– veću sinergiju nadležnosti među svim uključenim javnim, institucionalnim i privatnim akterima.
Članak 2 – Definicije
Za potrebe ove Konvencije:
a. kulturna baština predstavlja skup resursa naslijeđenih iz prošlosti koje ljudi neovisno o vlasništvu identificiraju kao odraz i izraz svojih vrijednosti, uvjerenja, znanja i tradicija koje se neprestano razvijaju. Ona uključuje sve aspekte okoliša koji proizlaze iz međusobnog djelovanja ljudi i prostora u vremenu;
b. baštinska se zajednica sastoji od ljudi koji vrednuju specifične vidove kulturne baštine koje u okviru javnog djelovanja žele očuvati i prenijeti na buduće naraštaje.
Članak 3 – Zajednička baština Europe
Stranke su suglasne da će promicati razumijevanje zajedničke baštine Europe, koja se sastoji od:
a. svih formi kulturne baštine u Europi koji zajedno čine zajednički izvor sjećanja, razumijevanja, identiteta, kohezije i kreativnosti te
b. ideala, načela i vrijednosti, proizašlih iz iskustva stečenog u napretku i prošlim sukobima, koji potiču razvitak mirnog i stabilnog društva, utemeljenog na poštovanju ljudskih prava, demokracije i vladavine prava.
Članak 4 – Prava i odgovornosti koji se odnose na kulturnu baštinu
Stranke priznaju da:
a. svatko, pojedinačno ili skupno, ima pravo uživati koristi od kulturne baštine i pridonositi njezinu obogaćivanju;
b. svatko, pojedinačno ili skupno, ima odgovornost poštovati kulturnu baštinu drugih u istoj mjeri kao i vlastitu baštinu, a time i zajedničku baštinu Europe;
c. ostvarivanje prava na kulturnu baštinu može podlijegati samo onim ograničenjima koja su u demokratskom društvu nužna radi zaštite javnog interesa te prava i sloboda drugih.
Članak 5 – Pravo i politike u području kulturne baštine
Stranke se obvezuju da će:
a. priznati javni interes povezan s elementima kulturne baštine u skladu s njihovom važnošću za društvo;
b. povećati vrijednost kulturne baštine njezinim prepoznavanjem, proučavanjem, interpretacijom, zaštitom, očuvanjem i predstavljanjem;
c. u specifičnom kontekstu svake stranke zajamčiti postojanje zakonskih odredbi za ostvarivanje prava na kulturnu baštinu kako je definirano u članku 4.;
d. poticati gospodarsko i društveno okruženje koje podupire sudjelovanje u aktivnostima vezanima uz kulturnu baštinu;
e. promicati zaštitu kulturne baštine kao ključan čimbenik u međusobno povezanim ciljevima održivog razvitka, kulturne raznolikosti i suvremenog stvaralaštva;
f. priznati vrijednost kulturne baštine koja se nalazi na državnom području pod njihovom nadležnošću, bez obzira na njezino podrijetlo;
g. oblikovati integrirane strategije radi lakše provedbe odredbi ove Konvencije.
Članak 6 – Učinci Konvencije
Nijedna odredba ove Konvencije ne smije se tumačiti tako da:
a. ograničava ili narušava ljudska prava i temeljne slobode koje mogu biti zaštićene međunarodnim dokumentima, osobito Općom deklaracijom o ljudskim pravima i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda;
b. utječe na povoljnije odredbe o kulturnoj baštini i okolišu sadržane u drugim nacionalnim ili međunarodnim pravnim dokumentima;
c. stvara utuživa prava.
Odjeljak II. – Doprinos kulturne baštine društvu i ljudskom razvitku
Članak 7 – Kulturna baština i dijalog
Stranke se obvezuju da će, putem javnih tijela i drugih nadležnih tijela:
a. poticati promišljanje o etici i metodama predstavljanja kulturne baštine, kao i poštovanje raznolikosti tumačenja;
b. uspostaviti postupke mirenja radi pravednog rješavanja situacija u kojima različite zajednice istoj kulturnoj baštini pridaju proturječne vrijednosti;
c. razvijati znanje o kulturnoj baštini kao resursu za olakšavanje mirnog suživota promicanjem povjerenja i međusobnog razumijevanja s ciljem rješavanja i sprječavanja sukoba;
d. integrirati te pristupe u sve aspekte cjeloživotnog obrazovanja i osposobljavanja.
Članak 8 – Okoliš, baština i kvaliteta života
Stranke se obvezuju koristiti sve vidove kulturne baštine u okolišu radi:
a. obogaćivanja procesa gospodarskog, političkog, društvenog i kulturnog razvitka te prostornog planiranja, uz primjenu procjena utjecaja na kulturnu baštinu i donošenje strategija ublažavanja štetnih posljedica gdje je to potrebno;
b. promicati integrirani pristup politikama koje se odnose na kulturnu, biološku, geološku i krajobraznu raznolikost radi postizanja ravnoteže između tih elemenata;
c. jačati društvenu koheziju poticanjem osjećaja zajedničke odgovornosti prema prostorima u kojima ljudi žive;
d. promicati cilj kvalitete u suvremenim dogradnjama i zahvatima u okolišu bez ugrožavanja njegovih kulturnih vrijednosti.
Članak 9 – Održivo korištenje kulturne baštine
Radi očuvanja kulturne baštine, stranke se obvezuju da će:
a. promicati poštovanje cjelovitosti kulturne baštine osiguravanjem da odluke o promjenama uključuju razumijevanje uključenih kulturnih vrijednosti;
b. definirati i promicati načela održivog upravljanja te poticati održavanje;
c. osigurati da se u svim općim tehničkim propisima vodi računa o specifičnim zahtjevima očuvanja kulturne baštine;
d. promicati uporabu materijala, tehnika i vještina utemeljenih na tradiciji te istražiti njihov potencijal za suvremenu primjenu;
e. promicati visokokvalitetan rad putem sustava stručnih kvalifikacija i akreditacija za pojedince, tvrtke i ustanove.
Članak 10 – Kulturna baština i gospodarska aktivnost
Radi potpunog iskorištavanja potencijala kulturne baštine kao čimbenika održivog gospodarskog razvitka, stranke se obvezuju da će:
a. podizati svijest o gospodarskom potencijalu kulturne baštine i iskorištavati ga;
b. uzeti u obzir specifičan karakter i interese kulturne baštine pri oblikovanju gospodarskih politika; te
c. zajamčiti da te politike poštuju cjelovitost kulturne baštine bez ugrožavanja njezinih inherentnih vrijednosti.
Odjeljak III. – Zajednička odgovornost za kulturnu baštinu i sudjelovanje javnosti
Članak 11 – Organizacija javnih odgovornosti za kulturnu baštinu
U upravljanju kulturnom baštinom, stranke se obvezuju da će:
a. promicati integrirani i informirani pristup javnih tijela u svim sektorima i na svim razinama;
b. razvijati pravne, financijske i stručne okvire koji omogućuju zajedničko djelovanje javnih tijela, stručnjaka, vlasnika, investitora, tvrtki, nevladinih organizacija i civilnog društva;
c. razvijati inovativne načine suradnje javnih tijela s drugim akterima;
d. poštovati i poticati dobrovoljne inicijative koje nadopunjuju uloge javnih tijela;
e. poticati nevladine organizacije koje se bave očuvanjem baštine da djeluju u javnom interesu.
Članak 12 – Pristup kulturnoj baštini i demokratsko sudjelovanje
Stranke se obvezuju da će:
a. poticati svakoga na sudjelovanje u:
– procesu prepoznavanja, proučavanja, interpretiranja, zaštićivanja, očuvanja i predstavljanja kulturne baštine;
– javnom promišljanju i raspravi o mogućnostima i izazovima koje kulturna baština predstavlja;
b. uzeti u obzir vrijednost koju svaka zajednica baštine pridaje kulturnoj baštini s kojom se poistovjećuje;
c. priznati ulogu dobrovoljnih udruga kako kao partnera u aktivnostima, tako i kao konstruktivnih kritičara politika kulturne baštine;
d. poduzeti korake za poboljšanje pristupa baštini, osobito među mladima i u ranjivim skupinama, radi podizanja svijesti o njezinoj vrijednosti, potrebi njezina održavanja i očuvanja te koristima koje se iz nje mogu izvući.
Članak 13 – Kulturna baština i znanje
Stranke se obvezuju da će:
a. olakšati uključivanje dimenzije kulturne baštine na svim razinama obrazovanja, ne nužno kao zasebnog nastavnog predmeta, već kao plodonosnog izvora za proučavanje drugih predmeta;
b. ojačati vezu između obrazovanja o kulturnoj baštini i strukovnog osposobljavanja;
c. poticati interdisciplinarna istraživanja o kulturnoj baštini, baštinskim zajednicama, okolišu te njihovom međusobnom odnosu;
d. poticati kontinuirano stručno osposobljavanje te razmjenu znanja i vještina, kako unutar tako i izvan obrazovnog sustava.
Članak 14 – Kulturna baština i informacijsko društvo
Stranke se obvezuju razvijati korištenje digitalne tehnologije radi unaprjeđenja pristupa kulturnoj baštini i koristima koje iz nje proizlaze:
a. poticanjem inicijativa koje promiču kvalitetu sadržaja i nastoje osigurati jezičnu i kulturnu raznolikost u informacijskom društvu;
b. podupiranjem međunarodno usklađenih standarda za proučavanje, očuvanje, unaprjeđenje i sigurnost kulturne baštine, uz istodobno suzbijanje nezakonitog prometa kulturnim dobrima;
c. nastojanjem da se uklone prepreke pristupu informacijama koje se odnose na kulturnu baštinu, osobito u obrazovne svrhe, uz istodobnu zaštitu prava intelektualnog vlasništva;
d. priznavanjem da stvaranje digitalnih sadržaja povezanih s baštinom ne bi smjelo ugroziti očuvanje postojeće baštine.
Odjeljak IV. – Praćenje i suradnja
Članak 15 – Obveze stranaka
Stranke se obvezuju da će:
a. putem Vijeća Europe razviti funkciju praćenja koja obuhvaća zakonodavstva, politike i prakse u području kulturne baštine, u skladu s načelima utvrđenima ovom Konvencijom;
b. održavati, razvijati i unositi podatke u zajednički informacijski sustav, dostupan javnosti, koji olakšava procjenu načina na koji svaka stranka ispunjava svoje obveze preuzete ovom Konvencijom.
Članak 16 – Mehanizam praćenja
a. Odbor ministara, na temelju članka 17. Statuta Vijeća Europe, imenuje odgovarajući odbor ili određuje postojeći odbor za praćenje primjene Konvencije, koji će biti ovlašten donositi pravila za vođenje svojeg poslovanja;
b. Imenovani odbor:
– prema potrebi donosi poslovnik;
– upravlja zajedničkim informacijskim sustavom iz članka 15., održavajući pregled načina na koji se ispunjava svaka obveza preuzeta ovom Konvencijom;
– na zahtjev jedne ili više stranaka, daje savjetodavno mišljenje o bilo kojem pitanju koje se odnosi na tumačenje Konvencije, uzimajući u obzir sve pravne dokumente Vijeća Europe;
– na inicijativu jedne ili više stranaka, provodi ocjenu bilo kojeg aspekta njihove provedbe Konvencije;
– potiče transsektorsku primjenu ove Konvencije surađujući s drugim odborima i sudjelujući u drugim inicijativama Vijeća Europe;
– izvješćuje Odbor ministara o svojim aktivnostima.
Odbor može u svoj rad uključiti stručnjake i promatrače.
Članak 17 – Suradnja u aktivnostima praćenja
Stranke se obvezuju da će međusobno i putem Vijeća Europe surađivati u ostvarivanju ciljeva i načela ove Konvencije, a osobito u promicanju prepoznavanja zajedničke baštine Europe:
a. uspostavom strategija suradnje radi rješavanja prioriteta utvrđenih kroz proces praćenja;
b. poticanjem multilateralnih i prekograničnih aktivnosti te razvijanjem mreža za regionalnu suradnju radi provedbe tih strategija;
c. razmjenom, razvijanjem, kodificiranjem i osiguravanjem širenja primjera dobre prakse;
d. informiranjem javnosti o ciljevima i provedbi ove Konvencije.
Stranke mogu, na temelju uzajamnog sporazuma, sklopiti financijske dogovore radi lakšeg ostvarivanja međunarodne suradnje.
Odjeljak V. – Završne odredbe
Članak 18. – Potpisivanje i stupanje na snagu
a. Ova Konvencija otvorena je za potpisivanje državama članicama Vijeća Europe.
b. Ona podliježe ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju. Isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju polažu se kod glavnog tajnika Vijeća Europe.
c. Ova Konvencija stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od datuma kada je deset država članica Vijeća Europe izrazilo svoj pristanak da budu vezane Konvencijom u skladu s odredbama prethodnog stavka.
d. U odnosu na svaku državu potpisnicu koja naknadno izrazi svoj pristanak da bude vezana ovom Konvencijom, Konvencija stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od datuma polaganja isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju.
Članak 19 – Pristupanje
a. Nakon stupanja na snagu ove Konvencije, Odbor ministara Vijeća Europe može pozvati svaku državu koja nije članica Vijeća Europe ni Europske zajednice da pristupe Konvenciji na temelju odluke donesene većinom predviđenom u članku 20.d Statuta Vijeća Europe i jednoglasnim glasovanjem predstavnika država ugovornica koje imaju pravo sudjelovati u radu Odbora ministara.
b. U odnosu na svaku državu koja pristupa, ili Europsku zajednicu u slučaju njezina pristupanja, ova Konvencija stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od datuma polaganja isprave o pristupanju kod glavnog tajnika Vijeća Europe.
Članak 20 – Teritorijalna primjena
a. Svaka država može, u trenutku potpisivanja ili polaganja svoje isprave o ratifikaciji, prihvaćanju, odobrenju ili pristupanju, odrediti državno područje ili državna područja na koja se ova Konvencija primjenjuje.
b. Svaka država može u bilo kojem kasnijem trenutku, izjavom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe proširiti primjenu ove Konvencije na bilo koje drugo državno područje određeno u izjavi. U odnosu na to državno područje, Konvencija stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od datuma kada je glavni tajnik primio tu izjavu.
c. Svaka izjava dana na temelju prethodna dva stavka može se, u odnosu na bilo koje državno područje određeno u toj izjavi, povući obaviješću upućenom glavnom tajniku. Povlačenje proizvodi učinke prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od šest mjeseci od datuma kada je glavni tajnik primio tu obavijest.
Članak 21 – Otkazivanje
a. Svaka stranka može u bilo kojem trenutku otkazati ovu Konvenciju obaviješću upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe.
b. Otkazivanje proizvodi učinke prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od šest mjeseci od datuma kada je glavni tajnik primio tu obavijest.
Članak 22 – Izmjene i dopune
a. Svaka stranka, kao i odbor iz članka 16., može predložiti izmjene i dopune ove Konvencije.
b. Svaki prijedlog izmjene ili dopune dostavlja se glavnom tajniku Vijeća Europe, koji ga prosljeđuje državama članicama Vijeća Europe, ostalim strankama te svakoj državi nečlanici i Europskoj zajednici koje su pozvane pristupiti ovoj Konvenciji u skladu s odredbama članka 19.
c. Odbor razmatra svaku predloženu izmjenu ili dopunu te tekst usvojen tročetvrtinskom većinom predstavnika stranaka podnosi Odboru ministara na usvajanje. Nakon što ga Odbor ministara usvoji većinom predviđenom u članku 20.d Statuta Vijeća Europe i jednoglasnim glasovanjem država stranaka koje imaju pravo sudjelovati u radu Odbora ministara, tekst se prosljeđuje strankama na prihvaćanje.
d. Svaka izmjena ili dopuna stupa na snagu u odnosu na stranke koje su je prihvatile prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od datuma kada je deset država članica Vijeća Europe obavijestilo glavnog tajnika o svojem prihvaćanju. U odnosu na svaku stranku koja je naknadno prihvati, takva izmjena ili dopuna stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od datuma kada je navedena stranka obavijestila glavnog tajnika o svojem prihvaćanju.
Članak 23 – Obavijesti
Glavni tajnik Vijeća Europe obavješćuje države članice Vijeća Europe, svaku državu koja je pristupila ili je pozvana pristupiti ovoj Konvenciji, kao i Europsku zajednicu koja je pristupila ili je pozvana pristupiti, o:
a. svakom potpisivanju;
b. polaganju svake isprave o ratifikaciji, prihvaćanju, odobrenju ili pristupanju;
c. svakom datumu stupanja na snagu ove Konvencije u skladu s odredbama članaka 18., 19. i 20.;
d. svakoj izmjeni ili dopuni predloženoj ovoj Konvenciji u skladu s odredbama članka 22., kao i datumu njezina stupanja na snagu;
e. svakom drugom aktu, izjavi, obavijesti ili priopćenju koji se odnose na ovu Konvenciju.
U potvrdu toga, niže potpisani, za to propisno ovlašteni, potpisali su ovu Konvenciju.
Sastavljeno u Faru, dana 27. listopada 2005., na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu su oba teksta jednako vjerodostojna, u jednom primjerku koji se polaže u pismohranu Vijeća Europe. Glavni tajnik Vijeća Europe dostavlja ovjerene preslike svakoj državi članici Vijeća Europe i svakoj državi ili Europskoj zajednici pozvanoj da joj pristupi.
References
| ↑1 | Izvorno: Council of Europe Framework Convention on the Value of Cultural Heritage for Society (Faro Convention). |
|---|