Konvencija o zaštiti arhitektonske baštine Europe, 1985.

Definiranje arhitektonske baštine

Članak 1

Za potrebe ove Konvencije, držat će se da izraz „arhitektonska baština” obuhvaća sljedeća trajna dobra:

1. spomenike: sve građevine i strukture od istaknutog povijesnog, arheološkog, umjetničkog, znanstvenog, društvenog ili tehničkog interesa, uključujući njihovu opremu i inventar;

2. skupine građevina: homogene skupine urbanih ili ruralnih građevina istaknute po svojem povijesnom, arheološkom, umjetničkom, znanstvenom, društvenom ili tehničkom interesu, koje su dovoljno povezane da čine topografski odredive cjeline;

3. lokaliteti: zajednička djela čovjeka i prirode, koja predstavljaju djelomično izgrađena područja, dovoljno prepoznatljiva i homogena da budu topografski odrediva, te su od istaknutog povijesnog, arheološkog, umjetničkog, znanstvenog, društvenog ili tehničkog interesa.

Utvrđivanje dobara koja se zaštićuju

Članak 2.

Radi preciznog utvrđivanja spomenika, skupina građevina i lokaliteta koje treba zaštititi, svaka se stranka obvezuje voditi popise, a u slučaju ugroženosti dotičnih dobara, pripremiti odgovarajuću dokumentaciju u najkraćem roku.

Zakonski postupci zaštite

Članak 3.

Svaka se stranka obvezuje:

1. poduzeti zakonske mjere radi zaštite arhitektonske baštine;

2. u okviru tih mjera i na načine svojstvene svakoj državi ili regiji, osigurati zaštitu spomenika, skupina građevina i lokaliteta.

Članak 4.

Svaka se stranka obvezuje:

1. provoditi odgovarajuće postupke nadzora i odobravanja, kako to zahtijeva pravna zaštita dotičnih dobara;

2. spriječiti nagrđivanje, propadanje ili rušenje zaštićenih dobara. U tu svrhu, svaka se stranka obvezuje donijeti, ako to već nije učinila, zakone koji:

a. zahtijevaju podnošenje nadležnom tijelu svakog projekta rušenja ili izmjene spomenika koji su već zaštićeni, ili u pogledu kojih je pokrenut postupak zaštite, kao i svakog projekta koji utječe na njihov okoliš;

b. zahtijevaju podnošenje nadležnom tijelu svakog projekta koji utječe na skupinu građevina ili njezin dio, ili na lokalitet, a koji uključuje:

– rušenje građevina,
– izgradnju novih građevina,
– bitne izmjene koje narušavaju karakter građevina ili lokaliteta;

c. omogućuju javnim tijelima da od vlasnika zaštićenog dobra zahtijevaju izvođenje radova ili da sama izvedu te radove ako vlasnik to propusti učiniti;

d. dopuštaju izvlaštenje (obvezan otkup) zaštićenog dobra.

Članak 5.

Svaka se stranka obvezuje zabraniti premještanje, u cijelosti ili djelomično, bilo kojeg zaštićenog spomenika, osim ako materijalno očuvanje takvih spomenika ne čini premještanje nužnim. U tim okolnostima nadležno tijelo poduzet će potrebne mjere opreza za njegovo rastavljanje, prijenos i ponovno postavljanje na prikladno mjesto.

Dopunske mjere

Članak 6.

Svaka se stranka obvezuje:

1. osigurati financijsku potporu javnih tijela za održavanje i restauriranje arhitektonske baštine na svojem državnom području, u skladu s nacionalnom, regionalnom i lokalnom nadležnošću te u granicama raspoloživih proračunskih sredstava;

2. prema potrebi, pribjeći poreznim mjerama kako bi se olakšalo očuvanje ove baštine;

3. poticati privatne inicijative za održavanje i restauriranje arhitektonske baštine.

Članak 7.

U okolini spomenika, unutar skupina građevina i unutar lokaliteta, svaka se stranka obvezuje poticati mjere za opće unaprjeđenje okoliša.

Članak 8.

U cilju ograničavanja rizika od fizičkog propadanja arhitektonske baštine, svaka se stranka obvezuje:

1. podupirati znanstvena istraživanja radi utvrđivanja i analize štetnih učinaka zagađenja te radi definiranja načina i sredstava za smanjenje ili iskorjenjivanje tih učinaka;

2. uzeti u obzir posebne probleme očuvanja arhitektonske baštine u politikama suzbijanja zagađenja.

Sankcije

Članak 9.

U okviru svojih ovlasti, svaka se stranka obvezuje osigurati da na povrede zakona o zaštiti arhitektonske baštine nadležno tijelo uzvrati odgovarajućom i primjerenom mjerom. Ta mjera u odgovarajućim okolnostima može uključivati obvezu prekršitelja da sruši novoizgrađenu građevinu koja nije u skladu sa zahtjevima ili da zaštićeno dobro vrati u prijašnje stanje.

Politike očuvanja

Članak 10.

Svaka se stranka obvezuje usvojiti politike integrirane zaštite koje:

1. uključuju zaštitu arhitektonske baštine kao ključni cilj prostornog i urbanističkog planiranja te osiguravaju da se taj zahtjev uzme u obzir u svim fazama, kako pri izradi razvojnih planova, tako i u postupcima odobravanja radova;

2. poticati programe restauriranja i održavanja arhitektonske baštine;

3. učiniti očuvanje, promicanje i unaprjeđenje arhitektonske baštine glavnim obilježjem kulturnih ekoloških i razvojnih politika;

4. olakšati, kad god je to moguće u procesu prostornog i urbanističkog planiranja, očuvanje i uporabu određenih građevina čija inherentna važnost ne bi opravdavala zaštitu u smislu članka 3. stavka 1. ove Konvencije, ali koje su zanimljive s gledišta njihova smještaja u urbanoj ili ruralnoj sredini te kvalitete života;

5. poticati primjenu i razvoj tradicionalnih vještina i materijala, što je od presudne važnosti za budućnost arhitektonske baštine.

Članak 11.

Uz dužno poštovanje arhitektonskog i povijesnog karaktera baštine, svaka se stranka obvezuje poticati:

– korištenje zaštićenih dobara u skladu s potrebama suvremenog života;
– prilagodbu starih građevina za nove namjene, kada je to prikladno.

Članak 12.

Prepoznajući vrijednost omogućavanja javnog pristupa zaštićenim dobrima, svaka se stranka obvezuje poduzeti mjere koje mogu biti potrebne kako bi osigurala da posljedice omogućavanja tog pristupa, a posebice bilo kakvi građevinski zahvati, ne utječu nepovoljno na arhitektonski i povijesni karakter tih dobara i njihova okoliša.

Članak 13.

Kako bi se olakšala provedba ovih politika, svaka se stranka obvezuje unutar vlastitog političkog i upravnog ustroja poticati učinkovitu suradnju na svim razinama između djelatnosti očuvanja baštine, kulture, zaštite okoliša i prostornog planiranja.

Sudjelovanje i udruge

Članak 14.

U cilju proširenja učinka mjera javnih tijela za utvrđivanje, zaštitu, restauriranje, održavanje, upravljanje i promicanje arhitektonske baštine, svaka se stranka obvezuje:

1. uspostaviti, u različitim fazama procesa donošenja odluka, odgovarajući mehanizam za pružanje informacija, savjetovanje i suradnju između države, regionalnih i lokalnih vlasti, kulturnih ustanova i udruga te javnosti;

2. poticati razvoj pokroviteljstva i neprofitnih udruga koje djeluju u ovom području.

Informiranje i osposobljavanje

Članak 15.

Svaka se stranka obvezuje:

1. razvijati svijest javnosti o vrijednosti očuvanja arhitektonske baštine, kako kao elementa kulturnog identiteta, tako i kao izvora nadahnuća i kreativnosti za sadašnje i buduće naraštaje;

2. u tu svrhu, poticati politike širenja informacija i jačanja svijesti, posebice uporabom suvremenih komunikacijskih i promidžbenih tehnika, usmjerenih ponajprije na:

a. buđenju ili jačanju interesa javnosti, počevši od školske dobi, za zaštitu baštine, kvalitetu izgrađenog okoliša i arhitekturu;

b. prikazivanju jedinstva kulturne baštine i poveznica koje postoje između arhitekture, umjetnosti, pučkih tradicija i načina života na europskoj, nacionalnoj i regionalnoj razini podjednako.

Članak 16.

Svaka se stranka obvezuje poticati osposobljavanje za različita zanimanja i obrtnička zvanja koja sudjeluju u očuvanju arhitektonske baštine.

Europska koordinacija politika očuvanja

Članak 17.

Stranke se obvezuju razmjenjivati informacije o svojim politikama očuvanja koje se odnose na pitanja kao što su:

metodama koje treba usvojiti za pregled, zaštitu i očuvanje dobara, uzimajući u obzir povijesni razvoj i svako povećanje broja dotičnih dobara;

2. načinima na koje se potreba za zaštitom arhitektonske baštine može najbolje uskladiti sa zahtjevima suvremenih gospodarskih, društvenih i kulturnih djelatnosti;

3. mogućnostima koje pružaju nove tehnologije za utvrđivanje i registriranje arhitektonske baštine te suzbijanje propadanja materijala, kao i u područjima znanstvenog istraživanja, radovima na restauriranju te metoda upravljanja i promicanja baštine;

4. načinima promicanja arhitektonskog stvaralaštva kao doprinosa našeg doba europskoj baštini.

Članak 18

Stranke se obvezuju da će, kad god je to potrebno, pružati međusobnu tehničku pomoć u obliku razmjene iskustava i stručnjaka u očuvanju arhitektonske baštine.

Članak 19.

Stranke se obvezuju da će, u okviru mjerodavnog nacionalnog zakonodavstva ili međunarodnih ugovora, poticati europsku razmjenu stručnjaka u očuvanju arhitektonske baštine, uključujući i osobe odgovorne za daljnje stručno usavršavanje.

Članak 20.

Za potrebe ove Konvencije, Odbor stručnjaka, kojeg osniva Odbor ministara Vijeća Europe na temelju članka 17. Statuta Vijeća Europe, prati primjenu Konvencije i posebice:

1. povremeno izvještavati Odbor ministara Vijeća Europe o stanju politika očuvanja arhitektonske baštine u državama strankama Konvencije, o provedbi načela sadržanih u Konvenciji te o vlastitim aktivnostima;

2. predlagati Odboru ministara Vijeća Europe mjere za provedbu odredbi Konvencije, pri čemu se drži da takve mjere uključuju multilateralne aktivnosti, reviziju ili izmjenu Konvencije te informiranje javnosti o svrsi Konvencije;

3. davati preporuke Odboru ministara Vijeća Europe u pogledu upućivanja poziva državama koje nisu članice Vijeća Europe da pristupe ovoj Konvenciji.

Članak 21.

Odredbe ove Konvencije ne dovode u pitanje primjenu onih posebnih, povoljnijih odredbi koje se odnose na zaštitu dobara opisanih u članku 1., a koje su sadržane u:
– Konvenciji o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine od 16. studenoga 1972.;
– Europskoj konvenciji o zaštiti arheološke baštine od 6. svibnja 1969.

Završne odredbe

Članak 22.

Ova je Konvencija otvorena za potpisivanje državama članicama Vijeća Europe. Ona podliježe ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju. Isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju polažu se kod glavnog tajnika Vijeća Europe.

2. Ova Konvencija stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana na koji su tri države članice Vijeća Europe izrazile svoj pristanak da budu vezane ovom Konvencijom, u skladu s odredbama prethodnog stavka.

3. U odnosu na svaku državu članicu koja naknadno izrazi svoj pristanak da bude vezana ovom Konvencijom, Konvencija stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana polaganja isprave o ratifikaciji, prihvaćanju ili odobrenju.

Članak 23.

1. Nakon stupanja na snagu ove Konvencije, Odbor ministara Vijeća Europe može pozvati svaku državu koja nije članica Vijeća, kao i Europsku ekonomsku zajednicu, da pristupe ovoj Konvenciji, odlukom donesenom većinom predviđenom člankom 20.d Statuta Vijeća Europe i jednoglasnim glasovanjem predstavnika država ugovornica koji imaju pravo sjediti u Odboru.

2. U odnosu na svaku državu koja pristupa ili, ako joj pristupi, Europsku ekonomsku zajednicu, Konvencija stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana polaganja isprave o pristupanju kod glavnog tajnika Vijeća Europe.

Članak 24.

1. Svaka država može, u trenutku potpisivanja ili polaganja svoje isprave o ratifikaciji, prihvaćanju, odobrenju ili pristupanju, odrediti teritorij ili teritorije na koje će se ova Konvencija primjenjivati.

2. Svaka država može u bilo kojem kasnijem trenutku, izjavom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe, proširiti primjenu ove Konvencije na bilo koji drugi teritorij naveden u izjavi. U odnosu na taj teritorij Konvencija stupa na snagu prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od dana kada je glavni tajnik primio takvu izjavu.

3. Svaka izjava dana na temelju dvaju prethodnih stavaka može se, u odnosu na bilo koji teritorij naveden u toj izjavi, povući obaviješću upućenom glavnom tajniku. Povlačenje proizvodi učinak prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od šest mjeseci od dana kada je glavni tajnik primio takvu obavijest.

Članak 25.

Svaka država može, u trenutku potpisivanja ili polaganja svoje isprave o ratifikaciji, prihvaćanju, odobrenju ili pristupanju, izjaviti da pridržava pravo ne pridržavati se, u cijelosti ili djelomično, odredbi članka 4. stavaka c i d. Nikakve druge suzdržanosti nisu dopuštene.

2. Svaka država ugovornica koja je bila suzdržana na temelju prethodnog stavka može je u cijelosti ili djelomično povući putem obavijesti upućene glavnom tajniku Vijeća Europe. Povlačenje stupa na snagu na dan kada glavni tajnik primi takvu obavijest.

3. Stranka koja je bila suzdržana u pogledu odredbi spomenutih u prethodnom stavku 1. ne može zahtijevati primjenu te odredbe od bilo koje druge stranke; međutim, ako je njezina suzdržanost djelomična ili uvjetna, može zahtijevati primjenu te odredbe u onoj mjeri u kojoj ju je i sama prihvatila.

Članak 26.

1. Svaka stranka može u bilo kojem trenutku otkazati ovu Konvenciju putem obavijesti upućene glavnom tajniku Vijeća Europe.

2. Takvo otkazivanje proizvodi učinak prvoga dana mjeseca koji slijedi nakon isteka razdoblja od šest mjeseci od dana kada je glavni tajnik primio takvu obavijest.

Članak 27.

Glavni tajnik Vijeća Europe obavješćuje države članice Vijeća Europe, svaku državu koja je pristupila ovoj Konvenciji i Europsku ekonomsku zajednicu ako joj je pristupila, o:

1. svakom potpisivanju;

2. polaganju svake isprave o ratifikaciji, prihvaćanju, odobrenju ili pristupanju;

3. svakom datumu stupanja na snagu ove Konvencije u skladu s člancima 22., 23. i 24.;

4. svakom drugom aktu, obavijesti ili priopćenju koji se odnose na ovu Konvenciju.

U potvrdu toga, niže potpisani, za to propisno ovlašteni, potpisali su ovu Konvenciju.

Sastavljeno u Granadi, dana 3. listopada 1985., na engleskom i francuskom jeziku, pri čemu su oba teksta podjednako vjerodostojna, u jednom primjerku koji se polaže u pismohranu Vijeća Europe. Glavni tajnik Vijeća Europe dostavit će ovjerene preslike svakoj državi članici Vijeća Europe i svakoj državi ili Europskoj ekonomskoj zajednici pozvanoj da pristupi ovoj Konvenciji.