Načela dokumentiranja spomenika, skupina građevina i lokaliteta[1]Principles for the recording of monuments, groups of buildings and sites. S engleskog preveo Marko Špikić.
Usvojeno na 11. generalnoj skupštini ICOMOS-a u Sofiji, u listopadu 1996. godine.
Budući da je kulturna baština jedinstven izraz ljudskih dostignuća;
Budući da je ova kulturna baština neprekidno izložena riziku;
Budući da je dokumentiranje jedan od glavnih dostupnih načina za davanje smisla, razumijevanja, definiranja i priznavanja vrijednosti kulturne baštine;
Budući da odgovornost za očuvanje i održavanje kulturne baštine ne leži samo na vlasnicima, već i na stručnjacima za konzerviranje te stručnim djelatnicima, upraviteljima, političarima i administratorima koji djeluju na svim razinama vlasti, kao i na javnosti i
Budući da je, kako to nalaže članak 16. Mletačke povelje, od presudne važnosti da odgovorne organizacije i pojedinci dokumentiraju narav kulturne baštine;
Svrha je ovoga dokumenta utvrditi glavne razloge, odgovornosti, mjere planiranja, sadržaje, upravljanje te razmatranja o dijeljenju podataka kada je riječ o dokumentiranju kulturne baštine.
Definicije pojmova korištenih u ovome dokumentu
Kulturna baština odnosi se na spomenike, skupine građevina i lokalitete baštinske vrijednosti, koji čine povijesni ili izgrađeni okoliš.
Dokumentiranje je sabiranje podataka koji opisuju fizičku formu, stanje i namjenu spomenika, skupina građevina i lokaliteta u određenim vremenskim točkama te predstavlja ključan dio konzervatorskog procesa.
Zapisi o spomenicima, skupinama građevina i lokalitetima mogu uključivati materijalna, kao i nematerijalna svjedočanstva te čine dio dokumentacije koja može doprinijeti razumijevanju baštine i s njom povezanih vrijednosti.
Razlozi za dokumentiranje
1. Dokumentiranje kulturne baštine nužno je:
a) radi stjecanja znanja kako bi se unaprijedilo razumijevanje kulturne baštine, njezinih vrijednosti i njezina evoluiranja;
b) radi poticanja interesa i uključivanja javnosti u očuvanje baštine putem širenja dokumentiranih podataka;
c) radi obaviještenog upravljanja i nadzora građevinskih radova te svih izmjena na kulturnoj baštini;
d) kako bi se osiguralo da održavanje i očuvanje baštine bude obzirno prema njezinoj fizičkoj formi, materijalima, konstrukciji te njezinom povijesnom i kulturnom značenju.
2. Dokumentiranje treba provoditi uz odgovarajuću razinu preciznosti kako bi se:
a) osigurali podaci za proces identifikacije, razumijevanja, interpretiranja i prezentiranja baštine te potaknulo uključivanje javnosti;
b) zajamčio trajni zapis o svim spomenicima, skupinama građevina i lokalitetima koji će se uništiti ili na bilo koji način izmijeniti, ili koji su izloženi riziku od prirodnih nepogoda ili ljudskog djelovanja;
c) osigurali podaci administratorima i planerima na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini za donošenje obzirnih politika i odluka o prostornom planiranju i nadzoru razvitka;
d) osigurali podaci na temelju kojih se može utvrditi odgovarajuća i održiva namjena te planirati učinkovito istraživanje, upravljanje, programi održavanja i građevinski radovi.
3. Dokumentiranje kulturne baštine treba držati prioritetom te ga treba provoditi osobito:
a) pri izradi nacionalnog, regionalnog ili lokalnog registra;
b) kao potpuno integrirani dio istraživačkih i konzervatorskih djelatnosti;
c) prije, tijekom i nakon bilo kojih radova na popravku, izmjeni ili drugoj intervenciji te kada se tijekom takvih radova otkriju svjedočanstva o njezinoj povijesti;
d) kada se predviđa potpuno ili djelomično rušenje, uništenje, napuštanje ili premještanje ili kada je baština izložena riziku od oštećenja uzrokovanih ljudskim ili prirodnim izvanjskim čimbenicima;
e) tijekom ili nakon slučajnih ili nepredviđenih poremećaja koji oštećuju kulturnu baštinu;
f) kada dođe do promjene namjene ili promjene odgovornosti za upravljanje ili nadzor.
Odgovornost za dokumentiranje
1. Predanost očuvanju baštine na nacionalnoj razini iziskuje jednaku predanost i samom procesu dokumentiranja.
2. Složenost procesa dokumentiranja i interpretiranja zahtijeva angažman pojedinaca s odgovarajućim vještinama, znanjem i sviješću o pripadajućim zadaćama. Za postizanje toga cilja može biti nužno pokrenuti programe osposobljavanja.
3. Uobičajeno, proces dokumentiranja može uključivati suradnju kvalificiranih pojedinaca, kao što su stručnjaci za dokumentiranje baštine, geodeti, konzervatori, arhitekti, inženjeri, istraživači, povjesničari arhitekture, arheolozi (za nadzemna i podzemna istraživanja) te drugi stručni savjetnici.
4. Svi upravitelji kulturnom baštinom odgovorni su za osiguravanje odgovarajućeg dokumentiranja, kvalitete i ažuriranja zapisa.
Planiranje dokumentiranja
1. Prije izrade novih zapisa potrebno je pronaći postojeće izvore podataka i ispitati njihovu prikladnost.
a) vrstu zapisa koji sadrže takve informacije treba tražiti u izmjerama, nacrtima, fotografijama, objavljenim i neobjavljenim izvješćima i opisima te srodnim dokumentima koji se odnose na podrijetlo i povijest građevine, skupinu građevina ili lokaliteta. Važno je istražiti kako novije, tako i stare zapise;
b) postojeće zapise treba tražiti na mjestima kao što su nacionalni i lokalni javni arhivi, profesionalni, institucionalni ili privatni arhivi, registri i zbirke te u knjižnicama ili muzejima;
c) zapise treba tražiti u savjetovanju s pojedincima i organizacijama koji su posjedovali, koristili, dokumentirali, gradili, konzervirali ili provodili istraživanja o građevini, skupini građevina ili lokalitetu, ili koji o njima imaju saznanja.
2. Proizašlo iz prethodne analize, odabir odgovarajućeg opsega, razine i metoda dokumentiranja zahtijeva da:
a) metode dokumentiranja i vrsta izrađene dokumentacije trebaju biti prilagođene naravi baštine, svrsi zapisa, kulturnom kontekstu te dostupnom financiranju ili drugim izvorima. Ograničenja tih izvora mogu zahtijevati postupni pristup dokumentiranju. Takve metode mogu uključivati pisane opise i analize, fotografije (iz zraka ili sa zemlje), rektificiranu fotografiju, fotogrametriju, geofizička istraživanja, karte, izmjerene tlocrte, nacrte i skice, replike ili druge tradicionalne i suvremene tehnologije;
b) metodologije dokumentiranja trebaju, gdje god je to moguće, koristiti neinvazivne tehnike i ne smiju uzrokovati oštećenja na objektu koji se dokumentira;
c) obrazloženje predviđenog opsega i metode dokumentiranja mora biti jasno navedeno;
d) materijali koji se koriste za izradu dovršenog zapisa moraju biti arhivski stabilni.
Sadržaj zapisa
1. Svaki zapis mora se identificirati pomoću:
a) naziva građevine, skupine građevina ili lokaliteta;
b) jedinstvenog referentnog broja;
c) datuma izrade zapisa;
d) naziva organizacije koja provodi dokumentiranje;
e) uputnice na srodne zapise i izvješća o građevini, fotografskoj, grafičkoj, tekstualnoj ili bibliografskoj dokumentaciji te na arheološke zapise i zapise o okolišu.
2. Lokacija i obuhvat spomenika, skupine građevina ili lokaliteta moraju se točno navesti – to se može postići opisom, kartama, planovima ili fotografijama iz zraka. U ruralnim područjima, kartografska oznaka ili triangulacija u odnosu na poznate točke mogu biti jedine dostupne metode. Adresa ili oznaka ulice mogu biti dostatne u urbanim područjima.
3. U novim zapisima treba navesti izvore svih podataka koji nisu dobiveni izravno sa samog spomenika, skupine građevina ili lokaliteta.
4. Zapisi trebaju uključivati neke ili sve od sljedećih informacija:
a) vrstu, formu i dimenzije građevine, spomenika ili lokaliteta;
b) unutarnje i izvanjske karakteristike spomenika, skupina građevina ili lokaliteta, ovisno o tome što je primjenjivo;
c) narav, kakvoću, kulturno, umjetničko i znanstveno značenje baštine i njezinih sastavnih dijelova, kao i kulturno, umjetničko i znanstveno značenje: materijala, sastavnih dijelova i konstrukcije, dekoracije, uresa ili natpisa; instalacija, opreme i strojeva; pomoćnih struktura, vrtova, krajolika te kulturnih, topografskih i prirodnih obilježja lokaliteta;
d) tradicijsku i modernu tehnologiju te vještine korištene u izgradnji i održavanju;
e) svjedočanstva za utvrđivanje vremena podrijetla, autorstva, vlasništva, izvornog projekta, obuhvata, namjene i dekoracije;
f) svjedočanstva za utvrđivanje naknadne povijesti njezina korištenja, povezanih zbivanja, strukturalnih ili dekorativnih izmjena te utjecaja ljudskih ili prirodnih izvanjskih čimbenika;
g) povijest upravljanja, održavanja i popravaka;
h) reprezentativne elemente ili uzorke konstrukcije ili materijala s lokaliteta;
i) procjenu trenutnog stanja baštine;
j) procjenu vizualnog i funkcionalnog odnosa između baštine i njezina okruženja;
k) procjenu sukoba i rizika proizašlih iz ljudskih ili prirodnih uzroka te iz onečišćenja okoliša ili načina korištenja susjednog zemljišta.
5. Pri razmatranju različitih razloga za dokumentiranje (vidi odjeljak 1.2 gore) bit će potrebne različite razine potankosti. Sve gore navedene informacije, čak i ako su sažeto iznesene, pružaju važne podatke za lokalno prostorno planiranje te nadzor i upravljanje izgradnjom. Detaljniji podaci općenito su potrebni vlasniku, upravitelju ili korisniku lokaliteta ili građevine u svrhu očuvanja, održavanja i namjene.
Upravljanje, širenje i dijeljenje zapisa
1. Izvorni zapisi moraju se čuvati u sigurnom arhivu, a okruženje arhiva mora osigurati trajnost podataka i zaštitu od propadanja u skladu s priznatim međunarodnim standardima.
2. Potpuna sigurnosna kopija takvih zapisa mora se čuvati na zasebnoj sigurnoj lokaciji.
3. Kopije takvih zapisa trebaju biti dostupne nadležnim tijelima, zainteresiranim stručnjacima i javnosti kada je to primjenjivo, u svrhu istraživanja, nadzora razvoja te drugih administrativnih i pravnih procesa.
4. Ažurirani zapisi moraju biti lako dostupni ako je moguće na samom lokalitetu, u svrhu istraživanja baštine, upravljanja, održavanja i pružanja pomoći u slučaju katastrofa.
5. Format zapisa mora biti standardiziran, a zapisi trebaju biti indeksirani gdje god je to moguće kako bi se olakšala razmjena i pronalaženje podataka na lokalnoj, nacionalnoj ili međunarodnoj razini.
6. Učinkovito sabiranje, upravljanje i distribuiranje dokumentiranih podataka zahtijeva, gdje god je to moguće, razumijevanje i odgovarajuću primjenu suvremene informacijske tehnologije.
7. Lokacija na kojoj se zapisi nalaze mora biti poznata javnosti.
8. Izvješće o glavnim rezultatima svakog dokumentiranja treba se, kada je to prikladno, proširiti i objaviti.
References
| ↑1 | Principles for the recording of monuments, groups of buildings and sites. S engleskog preveo Marko Špikić. |
|---|