Valadier, Titov slavoluk

Umjetnički prikaz dosadašnjih radova na restauriranju Titova slavoluka, pročitan u Rimskoj arheološkoj akademiji 20. prosinca 1821.[1]Objavljeno pod naslovom Narrazione artistica dell’operato finora nel ristauro dell’arco di Tito, Stamperia de Romanis, Roma 1822.

Giuseppe Valadier

Uzaludan bi, a možda i odvažan pothvat bio, prečasne kolege, kada bih vam, govoreći o Titovu slavoluku, želio započeti upoznavanjem s njegovom bitnom vrijednošću za starinu i povijest ovoga spomenika, koji je toliko zaslužan i za kršćansku religiju u ljetopisima ovoga velikoga kneza i vođe, koji je uspio pod rimsko ropstvo podvrgnuti tvrdokorni židovski narod i lišiti ga onih svetih zaloga koje više nije bio dostojan zadržati; jer to su općepoznate stvari i strane mojoj današnjoj temi.

Moj se govor neće odnositi ni na zasluge ovog luka po tome što je među slavolucima bio prvi izgrađen tako veličajno, po njegovu probranom mramoru niti po ukrasima kompozitnog reda koji je ovdje na slavolucima prvi put korišten; jer to su i drugi već više puta primijetili.

Jednako bi suvišno bilo podsjećati da je ovaj elegantni slavoluk, koji su Senat i rimski narod izglasali Titu još za njegova života u spomen na slavnu pobjedu ovoga izvrsnog cara nad židovskim narodom, ipak zasigurno podignut nakon njegove smrti i apoteoze, na najvišem dijelu Svete ceste, na kojoj je samostalno trijumfirao i gospodario među ostalim obližnjim zdanjima, također veličajnima i bogato urešenima, o čemu naširoko svjedoče toliki čudesni mramorni ulomci kojima se na Palatinu divimo sve do naših dana u Farneseovim i onim susjednim vrtovima; jer i o tome su mnogi opširno raspravljali.

Moja je jedina namjera, dakle, pokazati kako je spomenik, toliko dragocjen u svakom pogledu, bio u velikoj opasnosti da bude uništen u barbarskim vremenima. Jer primjećuje se da su s pilona, koji su nosili jedini luk, gotovo posve uklonjeni gornji dijelovi atike, od kojih srećom nije ostalo ništa osim ploče s natpisom prema jugu, dok su bočni dijelovi i drugo pročelje okrenuto sjeveru posve uništeni, a osim pustošenja atike uklonjeno je i gređe reda, izuzev malog dijela koji je preostao ispod velike ploče s natpisom.

Ni to nije bilo dovoljno, pa su uklonjene i sve bočne obloge te ugaoni stupovi s njihovim postoljima od grčkog mramora, ostavivši od toga jedino podnožje i mali dio podija, to jest stilobata, upravo onoliko koliko je, srećom, moglo biti dovoljno da imamo nedvojben dokaz o ukupnom rasponu slavoluka i položaju ugaonih stupova. Taj su položaj umjetnici ranije tumačili na razne načine, pa je dosad bio nesiguran, a sada se zorno dokazuje da su ti stupovi bili postavljeni na samom uglu, noseći istaknuto gređe – kako na pročeljima, tako i na bokovima. Bili su posve slični onima na slavolucima u Anconi i Beneventu posvećenima Trajanu, upravo onako kako je te iste stupove svojedobno nacrtao Serlio, koji međutim nije bio jednako uspješan u rekonstrukciji podija koju je načinio za ovaj slavoluk.

Velika je sreća bila i to što je na ovom Slavoluku ostao sačuvan arhitrav vratašca, izrađenih nalik prozoru između stupova, kroz koja se ulazilo na stubište što je vodilo do prostorije unutar slavoluka, a potom do velike otvorene platforme koja je činila postolje za uobičajene skulpture od pozlaćene bronce, koje su prikazivale povorku i kvadrigu trijumfatora. Ta je praksa nastavljena i kasnije na obližnjim slavolucima Septimija Severa i Konstantina, na kojima su vratašca i stubište još uvijek sačuvani.

Ništa manja sreća nije bila to što je pronađen sačuvan unutarnji podest u blizini spomenutih vratašca, na temelju čega se mogla odrediti njihova točna visina. Ta su vratašca – uz ostala tri srodna otvora vjerojatno namijenjena počasnim natpisima (od kojih se jedan može pročitati u zbirkama kamenih spomenika) – tako svih četvero ukrašavala prostore između stupova, zajedno s pločom postavljenom povrh njih, o čemu svjedoče njihovi okviri i dovratnici prislonjeni uz dva polustupa preostala uz bočne stupce i nadvratnike slavoluka.

Sada, tko ne bi vidio da su gore spomenuta, tako nepromišljena razaranja, neizbježno dovela do popuštanja veza u građevini i poništila otpor nosivih stupaca (piedritti) potisku luka? Taj se luk sastoji od 11 krnjih stožaca [klinova], uključujući i središnji dio, koji se naziva ključ ili zaglavni kamen (serraglio), budući da je on posljednji koji se postavlja u gradnji i kojim se luk zatvara. S obzirom na njihovu veliku duljinu, svaki od ovih klinova sastavljen je od dva dijela, jedan duži od drugoga, a postavljeni su naizmjenično s hvalevrijednom promišljenošću; povrh njih su, potom, s bočne strane prislonjeni i odozgo položeni, uz vješto osmišljene okvire i rasporede, svi ostali veliki mramorni blokovi koji čine cjelokupno djelo.

Budući da su zbog spomenutih oštećenja izostali oslonci, na građevini se neizbježno pojavio očit znak popuštanja. Čini se prirodnim da je tada, kako bi se spriječile posljedice toga, na istočnoj strani podignuta zgrada za uporabu žitnice koja bi služila kao potporanj luku, a na zapadnoj onaj slabašni zidani potporanj (sperone), koji je postao još mnogo slabiji i nedovoljan kada su povrh samoga luka, na njegovu sredinu, naslagani veliki blokovi travertina s ciljem da se taj spomenik pretvori u kulu ili neku sličnu utvrdu. Ne može se sumnjati u kasniju nadogradnju ovih travertina budući da se precizno vidjelo da je s južne strane velika kamena ploča – debela dva i pol dlanova (palmi), dugačka trideset i jedan dlan i jednu trećinu, a bez baze i vijenca visoka jedanaest dlanova i sedam inča (onde) – koja je s pokojom oblogom od travertina, koja više ne postoji, ali na nju ukazuju razne rupe od klinova, tvorila zid sobice povrh luka; vidjelo se, kažem, da nam je ta velika ploča dala točnu mjeru istaka (sporto) u odnosu na donji dio pročelja Slavoluka i ostale profile (modinature). Stoga se prepoznalo da su sa sjeverne strane, to jest prema Rimskom forumu, sve mase travertina – koje su ondje bile nagomilane bez spona i morta, postavljene na suho jedna povrh druge – donesene nakon pustošenja mramornih uresa. Naime, budući da su bile postavljene izravno u ravnini (a piombo) s pročeljem luka, nisu ostavljale mjesta za oblogu druge velike ploče s natpisom, koja je prirodno postojala i na ovom vidiku, slična po debljini, dimenzijama i položaju. Zbog toga bi bila krajnja pogreška pretpostaviti da je ova gradnja u travertinu izvorna i antička, a ne naknadno izvedena.

Još jedna stvar vrijedna isticanja, koja se nije mogla otkriti bez rastavljanja dijelova svoda, jest da je onaj tko ih je namijenio građevini predvidio da svi klinovi luka, počevši od zaglavnog kamena, budu povezani olovom zalivenim klinovima (perni impiombati). To se zaključuje po rupama napravljenima upravo u tu svrhu te po pripadajućim kanalićima i odušnicima za ulijevanje rastaljenog olova, zamišljajući da na taj način jedan dio drži drugi u ravnoteži. No što se zbilo? Od svih tih klinova nijedan nije bio postavljen. To je još jedan dodatan uzrok nedostatka otpora nosivih stupaca, zbog čega su veliki klinovi, budući da su bili samo položeni koso, kako nalaže polumjer luka, mogli proklizati pod težinom pri svakom i najmanjem nedostatku oslonca. Iz ove se činjenice prepoznaje da je vještina krađe među izvođačima građevinskih radova oduvijek i bez iznimke bila na snazi te kako se arhitektu ponekad nerazumno pripisuju kobne posljedice proizašle iz nemarnog i prijevarnog izvođenja radova.

Iz dosad izrečenog može se razumjeti iz kojih razloga – prigodom rušenja izvedenih kako bi se slavni Rimski forum vratio ako ne svojem drevnom sjaju a ono barem drevnim pravcima i putanjama ulica te možda i kako bi se došlo do korisnih otkrića spomenika, kao što se doista zbilo s Konzulskim ljetopisima (Fasti Consolari) – može se razumjeti, rekoh, da je Titov slavoluk do te mjere stradao da mu je sve više prijetilo urušavanje, što bi se nažalost i zbilo zbog već iznesenih razloga te s koliko je strepnje Vlada povjerila pokojnom vitezu Sternu[2]Raffaele Stern (1774-1820.), arhitekt i konzervator u papinskoj službi koncem 18. i početkom 19. stoljeća, predavač na Akademiji sv. Luke (jedan od profesora Vicka Andrića). Poznat kao … Continue reading upravljanje popravkom ovog istaknutog spomenika. 

Taj je naš kolega prvi zamislio onaj dobro poznati način korištenja snage vijaka kako bi podigao dijelove koji su ulegli, ali je potom razmišljao o tome kako ih otpustiti a da se prethodno ne približe bočni dijelovi koji su se zbog težine i nedostatka otpora razmaknuli. On je dakle, kako bi osigurao ugroženi spomenik, postavljajući čvrstu skelu na kojoj su se blokovi zaustavili. Stoga se odlučio rastaviti te dijelove i vratiti im odgovarajući oslonac ponovnom izgradnjom cijele mase slavoluka te razboritim oblaganjem travertinom, oblikujući i prateći smjer drevnog uresa. U tu je svrhu dao izraditi nestale baze stupova, kapitele i druge dijelove koje sam zatekao nakon njegove smrti, kada sam imao čast da me na njegovo mjesto postavi preuzvišeni i najčasniji gospodin kardinal Pacca,[3]Bartolomeo Pacca (1756-1844), učenjak i državnik u službi Papinske kurije Pija VII. Služio je kao papinski nuncij u Kölnu i Lisabonu, a od 1808. do 1814. kao državni tajnik. Pio VII. imenovao … Continue reading komornik Svete Crkve te me je Njegova Preuzvišenost monsinjor glavni rizničar zadužio za nastavak ovog štovanja vrijednog restauriranja. 

Nisam tada propustio prikupiti sve moguće obavijesti, pa tako i od vrlog gospodina Bosija, čijim se uslugama pokojni vitez služio za nacrte ovog popravka (riattamento); nastojao sam dodatno potaknuti već započete poslove te sam se svojom dužnom marljivošću posvetio glavnoj zadaći: uklanjanju nedostataka na spomeniku kako bi se potom sve moglo vratiti na svoje mjesto.

Započeo sam, dakle, tako što sam dao izraditi dostatnu drvenu skelu (castello di legname) koja bi mi mogla služiti od prvog do posljednjeg postupka. Pomoću nje sam skinuo veliku ploču s natpisom, a potom sam označio svaki pojedini dio prije nego što sam ga uklonio s mjesta. Budući da sam većinu dijelova zatekao napukle (sfaldati) i vrlo opasne za micanje, upotrijebio sam svu vještinu da ih osiguram, povezujući ih sponama i klinovima gdje je bilo potrebno. Tako osigurane i kako se ne bi razmrvili spuštao sam jedan za drugim sve one dijelove koji su zbog širenja pilona popustili uslijed nedostatka oslonca. U tom je trnovitom i dugom zahvatu sve završilo sretno. Nakon što sam uklonio te dijelove, vratio sam element nadvratnika (imposta) luka na njegovo mjesto, na onom dijelu prema Forumu gdje je spojen s dijelom kaneliranog stupa. Taj je komad bio iskliznuo za četrnaest minuta rimskog dlana (palmo). Nakon što sam ovaj kamen vratio na staro mjesto i učvrstio ga olovom i sponama, ponovo sam postavio prva dva klinasta bloka luka te počeo sastavljati postolje prema drevnim tragovima, koji su s pripadajućim dijelovima na licu mjesta dokazivali postojanje neprekinutog podija ili stilobata. Time sam omogućio da, nastavljajući s već pripremljenim bazama, stupovima i kapitelima, s obje strane oblikujem odgovarajući potporni oslonac za klinove koji čine cijeli luk. Budući da će oni tako biti zadržani na svom mjestu čvrstim uporištem, sponama i olovnim klinovima, moći ću lako na njih ponovo postaviti izvorne dijelove gređa i atike, kao i sve ostalo, koristeći dijelove koje je već izradio i naručio moj spomenuti prethodnik, vitez Stern te tako naposljetku javnosti predati ponovo uspostavljen (ripristinato) jedan od najvrjednijih i najzanimljivijih spomenika.

Objašnjenje priloženih tabli kao dokaz onoga što je rečeno u vezi s Titovim slavolukom

Tabla I.

Na slici I. prikazuje se tlocrt slavoluka, na kojem je crnim tonom naznačeno ono što u mramoru postoji od antike na dvama stupcima, a svijetlim dimenzija podnožja (zoccolo) i baze stilobata, također u mramoru, kako na pročeljima tako i na bočnim stranama. Pomoću tog podnožja mogla se utvrditi sredina vratašca i stubišta A, čiji dio i danas postoji, jer se od sredine stubišta do kuta podnožja B nalazi 9 dlanova i 8 unca; taj udvostručeni iznos daje upravo 19 dlanova i 4 unca u točki C, pri čemu se ne mogu uzeti u obzir ona 2 dodatne minute, koliko iznosi duljina spomenutog podnožja.

Promatranjem ugla u točki D, koji je u potpunosti sačuvan, ne može se sumnjati u to da je ugaoni stup bio bez bočnog dodatka (aletta), već samostalan te da je činio pročelje i ukras i na bočnim stranama. Da je iznimno studiozni Desgodetz[4]Antoine Desgodetz (1653-1728.), francuski arhitekt i teoretičar, autor utjecajne rasprave Najtočnije nacrtane i izmjerene antičke građevine Rima (Les édifices antiques de Rome, desinés et … Continue reading mogao vidjeti ovo podnožje (zoccolo), ne bi pao u zabludu pretpostavljajući da su ugaoni stupovi imali bočni dodatak sličan onome na nadvratniku (imposta) pored samoga luka. Ostatak naznačen konturama na završetku pilona nije ništa drugo doli ponovna uspostava onoga što je barbarski uništeno. 

Unutar vratašca A postoje tragovi (inviti) prve tri stube u travertinskom kosturu, koji na više mjesta još uvijek postoji među modernim zidovima, podignutima kako bi na neki način poduprli spomenik, koji bez njih, čak ni ovako oronuo, ne bi ostao stajati. Ove stube svojim početkom daju do znanja na kojoj je visini bio prag vratašca; iako od njih postoji dio arhitrava i dovratnika, prag je ipak u potpunosti nedostajao, a on se vrlo jasno može odrediti prema spomenutim stubama i odmorištu. Tako u ovom dijelu ne može biti ničeg proizvoljnog ili temeljenog na tumačenju. Nastavak stubišta, iako je riječ o unutarnjem dijelu koji ništa ne dokazuje, ostaje prilično dvojben zbog skučenosti prostora. Ipak, na temelju postojećeg početka, bilo bi ga moguće nanovo uspostaviti s pripadajućim krakovima (branchetti), kako je označeno, da bi se uspinjalo do razine sobice koja odgovara razini krovnog vijenca (cornicione).

U ovoj istoj tabli, sl. II prikazan je presjek gornjeg dijela luka, kakav je postojao prije rastavljanja antičkih dijelova kojima je prijetilo urušavanje. Kod slova E vide se dva velika mramorna bloka koji tvore cijeli zaglavni kamen, na koji se s istočne strane oslanjalo gređe, a povrh njega velika kamena ploča, slovo F, za koju je Desgodetz greškom naveo visinu od 5 stopa, 5 unci i 1 liniju, dok je utvrđeno da iznosi 7 stopa, 1 uncu i 10 linija. Uz njega i iznad njega uočavaju se, označeni obrisom, zid, svod i krovište te naposljetku, na sjevernom dijelu kod slova G, lice travertinskih redova koji su ondje činili pročelje, pri čemu je vidljivo da oni nisu mogli činiti jezgru drevne mramorne obloge, jer je nedostajalo prostora za njezinu debljinu, kao i da drevni redovi nisu mogli prelaziti liniju H, s obzirom na izvjesnost da je ovo pročelje moralo biti slično onom drugom, kao što je to slučaj u ostatku slavoluka. Time se očituje moderni položaj spomenutih blokova; osim toga, drugi su razlozi to što se u navedenim travertinskim blokovima nisu pojavljivale rupe za spone, što su svi bili loše spojeni te što prostorija ne bi ostala u sredini luka, iz čega se zaključuje da su ti blokovi postavljeni nakon pustošenja spomenika.

Drugi presjek, na slici III, svijetlim tonom prikazuje te iste mramorne blokove koji su bili uklonjeni i ponovo vraćeni na svoje mjesto te nanovo uspostavljeni sjeverni dio onako kako je morao izgledati, prateći pritom nedvojbene tragove koji na to ukazuju u svim omjerima.

Tabla II.

Tabla II. prikazuje luk rastavljen zbog nedostatka otpora u pilonima i uklanjanja mramornih ukrasa, pri čemu je ostala samo oštećena travertinska jezgra. Slijedilo je razmicanje klinova luka, kojima su, zbog nemara antičkih graditelja, nedostajale olovom učvršćene metalne spojnice.

S ovim će podacima svatko lako razumjeti da su nedostatak oslonaca i golema težina mramora koji čine luk počeli nadvladavati otpor, pri čemu su blokovi u svom središtu i iz vodoravnog položaja ulegli za otprilike jedan dlan i četvrt, kao kod slova A. Oni su također, gdje god su mogli, potisnuli dijelove stupaca (piedritti), što se uočava kod slova B, uz otklon iz vertikale tih stupaca, kao kod slova C, što je jednako tako uzrokovano ovom neravnotežom. Stoga te dijelove nije bilo moguće vratiti u vertikalu i u njihovu pravilnu zakrivljenost (sesto) ako se ne ukloni uzrok pomicanja. Podizanje vijcima i drugim poznatim strojevima nije bilo dovoljno da se bočni dijelovi vrate na svoje mjesto i u okomicu. Stoga, kako bi se ovo dostojno djelo pravilno nanovo spojilo i uspostavilo, nije preostao drugi način doli ovaj koji sam primijenio: marljivo rastavljanje luka sve do dvije trećine visine, gdje je djelovao gornji potisak koji je širio bočne dijelove te ponovno sastavljanje blokova u njihov izvorni luk (sesto). Zahvat je to koji se naziva restauriranje, a ne gradnja.

Tabla III.

Na Tabli III. prikazuje se spomenik onako kako će biti restauriran i nanovo predan javnosti kakav je nekad bio, uz napomenu da je ovo pročelje okrenuto jugu, gdje su postojali gređe i ploča s natpisom, za razliku od onog sjevernog na kojemu od antike nije preostalo ništa iznad zaglavnog kamena, kao što je primijećeno na prethodnoj Tabli.

Na ovoj slici su tehnikom dubokog tiska (mezzatinta) istaknuti antički dijelovi, dok je ostavljeno svijetlim sve ono što je u običnom travertinu oponašano formom i dijelovima kako bi se luku pružio odgovarajući oslonac. Nije se željelo oponašati kvalitetu mramora niti ukrasne rezbarije (intagli) jer se morala primijeniti najveća moguća štednja,[5]perchè si è dovuto praticare la possibile economia: iz ovih Valadierovih riječi proizlazi da je jedan od povijesno najutjecajnijih konzervatorsko-restauratorskih zahvata mogao imati znatno veće … Continue reading ali bez narušavanja doličnosti i štovanja prema spomeniku. Njega su neki, zbog pogrešno shvaćenog štovanja, željeli osigurati dvama čvrstim, ali neprikladnim potpornim stupovima (speroni).[6]Ova primjedba pokazuje da Valadier možda nije bio u potpunosti suglasan s prvom intervencijom na Koloseju, u kojoj je važnu ulogu imao Stern konsolidacijskim pristupom i izgradnjom geometrijskog … Continue reading 

Na taj će mu se način, dakle, vratiti čvrstoća i otpornost (la solidità e resistenza), spomenik će se u većoj mjeri štovati te će sve do skončanja stoljećā zadržati svoj pravi ures; osim ako se ne ponovi nesreća pretrpljena u prošlim stoljećima, koju neka Bog drži podalje.

Rim, 8. veljače 1822.

Giuseppe Valadier, Nadzornik papinskih (komornih) građevina[7]Giuseppe Valadier (1762-1839.), klasicistički arhitekt u papinskoj službi, urbanist i konzervator, predavač na Akademiji sv. Luke u Rimu. Koncem 18. stoljeća radio na regulaciji Piazza del popolo … Continue reading

Vidjeli i odobrili dolje potpisani: nadzornik Giambattista Martinetti,[8]Giovanni Battista Martinetti (1764-1829.), talijansko-švicarski inženjer i arhitekt, aktivan u Bologni. Projektirao klasicističke vile, a od 1818. djeluje u Rimu na bonifikaciji u okolici grada i … Continue reading akademski arhitekt Clemente Folchi,[9]Clemente Folchi (1780-1868.), talijanski arhitekt rodom iz Rima, gdje je studirao arhitekturu. Bio je počasni član Akademije dei Lincei, predsjednik Akademije sv. Luke, član Pontifikalne rimske … Continue reading akademski arhitekt Giacomo Palazzi i akademik Gaspare Salvi.[10]Gaspare Salvi (1786-1849.) arhitekt firentinskog podrijetla, rođen u Rimu. Studirao arhitekturu na Akademiji sv. Luke. Djelovao kao asistent Giuseppe Camporesea na Akademiji, gdje je upoznao … Continue reading

References

References
1 Objavljeno pod naslovom Narrazione artistica dell’operato finora nel ristauro dell’arco di Tito, Stamperia de Romanis, Roma 1822.
2 Raffaele Stern (1774-1820.), arhitekt i konzervator u papinskoj službi koncem 18. i početkom 19. stoljeća, predavač na Akademiji sv. Luke (jedan od profesora Vicka Andrića). Poznat kao projektant Novog krila (Braccio Nuovo) Vatikanskih muzeja za Pija VII. te kao konzervator antičkih spomenika, prije svega Koloseja (do 1807.) i Titova slavoluka (od 1818. do smrti, kada ga nasljeđuje Valadier).
3 Bartolomeo Pacca (1756-1844), učenjak i državnik u službi Papinske kurije Pija VII. Služio je kao papinski nuncij u Kölnu i Lisabonu, a od 1808. do 1814. kao državni tajnik. Pio VII. imenovao ga je 1801. kardinalom. Iduće je godine sastavio prvu inačicu čuvenog Edikta kojim je Kurija odlučila zaštititi kulturnu baštinu Papinske države. Edikt Pacca je regulirao arheološka istraživanja, izvoz i održavanje spomenika, a uz pomoć papinskog Povjerenika za starine Carla Fee utemeljena je papinska uprava s Nadzornikom za starine Antonijom Canovom. U službi Kurije su otada djelovali klasicistički arhitekti Valadier, Stern i Giuseppe Camporese, koji su bili zaduženi za konzerviranje i konsolidiranje središnjih antičkih spomenika: Koloseja, slavoluka Septimija Severa, Konstantina i Tita te hramova Herkula Pobjednika na Velabru i Konkordije podno Kapitola.
4 Antoine Desgodetz (1653-1728.), francuski arhitekt i teoretičar, autor utjecajne rasprave Najtočnije nacrtane i izmjerene antičke građevine Rima (Les édifices antiques de Rome, desinés et mesurés trés exactement) iz 1682. Titov slavoluk se prikazuje na stranicama 174-191.
5 perchè si è dovuto praticare la possibile economia: iz ovih Valadierovih riječi proizlazi da je jedan od povijesno najutjecajnijih konzervatorsko-restauratorskih zahvata mogao imati znatno veće ambicije, a posljedično i drugačiju recepciju i utjecaj na kasnije naraštaje arhitekata-konzervatora koji su znatnu pozornost pridavali razlikovanju izvorne supstancije i restauratorskog dodatka.
6 Ova primjedba pokazuje da Valadier možda nije bio u potpunosti suglasan s prvom intervencijom na Koloseju, u kojoj je važnu ulogu imao Stern konsolidacijskim pristupom i izgradnjom geometrijskog tijela potpornjaka s kratkim komemorativnim natpisom Pija VII. Da je tomu tako pokazuje druga intervencija na Koloseju koju je Valadier vodio 1820-ih godina, a na kojoj je umjesto kontrafora, doduše u drugom materijalu, izgradio lukove kao potporu oštećenom vanjskom prstenu amfiteatra.
7 Giuseppe Valadier (1762-1839.), klasicistički arhitekt u papinskoj službi, urbanist i konzervator, predavač na Akademiji sv. Luke u Rimu. Koncem 18. stoljeća radio na regulaciji Piazza del popolo u Rimu, pregradnji crkava stradalih u potresu u Romagni, a u Rimu je također gradio pročelja crkava San Pantaleo i SS. Apostoli. Nakon požara crkve San Paolo fuori le mura 1823. predložio je preobrazbu izduljene u centralnu građevinu, što je odbijeno. Proslavio se kao restaurator Milvijskog mosta, Koloseja, Titova slavoluka. Jedan je od najvažnijih klasicističkih arhitekata i urbanista Rima pod papinskom i francuskom upravom.
8 Giovanni Battista Martinetti (1764-1829.), talijansko-švicarski inženjer i arhitekt, aktivan u Bologni. Projektirao klasicističke vile, a od 1818. djeluje u Rimu na bonifikaciji u okolici grada i projektiranju javne mesnice na Foro Flaminio. Bio je član akademija u Bologni i Modeni te Akademije sv. Luke u Rimu.
9 Clemente Folchi (1780-1868.), talijanski arhitekt rodom iz Rima, gdje je studirao arhitekturu. Bio je počasni član Akademije dei Lincei, predsjednik Akademije sv. Luke, član Pontifikalne rimske akademije za arheologiju i Povjerenstva za starine i lijepe umjetnosti.
10 Gaspare Salvi (1786-1849.) arhitekt firentinskog podrijetla, rođen u Rimu. Studirao arhitekturu na Akademiji sv. Luke. Djelovao kao asistent Giuseppe Camporesea na Akademiji, gdje je upoznao Clemente Folchija. Od 1810. stanuje u Firenci, od 1812. ondje predaje na Likovnoj akademiji, uskoro se vratio u Rim.