Od modernoga do postmodernoga kulta spomenika?[1]O stanju teorijske rasprave o održavanju spomenika usp. W. Lipp (izd.), Denkmal – Werte – Gesellschaft. Zur Pluralität des Denkmalbegriffs, Frankfurt na Majni/New York, 1993. [Prijevod se … Continue reading
Wilfried Lipp
Slojevitost i plurivalentnost
Naslov se priloga s povjerenjem ali i pomalo neprilično oslanja na tekst Aloisa Riegla[2]A. Riegl, Der moderne Denkmalkultus. Sein Wesen und seine Entstehung, Wien-Leipzig 1903. Moderni kult spomenika, njegova bit i njegov postanak – s obiješću unuka i praunuka, što u usporedbi s Rieglom generacijski i jesmo.
Rieglov je programski tekst nastao na početku prošloga stoljeća, 1903. godine, na narudžbu Predsjedništva carsko-kraljevskog Središnjeg povjerenstva za umjetničke i povijesne spomenike, s ciljem formiranja reorganizacije javnog održavanja spomenika u Austriji.
Vremenski raspon od više od jednog stoljeća raspon je od „moderne” do „postmoderne”. Vremenski val iz 1903. – prizivajući jednu metaforu Jacoba Burckhardta – koji je Aloisu Rieglu omogućio pogled i unatrag i unaprijed, doplavio je 19. u 20. stoljeće, dok današnje valove već mreškaju vjetrovi tisućljeća.
Nadasve je stoga čudno da je Rieglov naručeni tekst tako dugo ostao aktualan te da uvijek iznova nudi prilike i povode za aktualizaciju. Za to su ponajprije mjerodavna dva razloga: Rieglov program kulta spomenika ušao je – zajedno s njegovim drugim prilozima teoriji spomenika – u pravnu regulativu i praksu održavanja spomenika – pa i u onim zemljama u kojima se dominantna nit više vezala uz u nijansama ponešto drugačije usmjereno učenje Georga Dehia ili Camilla Boita. Rieglova je koncepcija kulta spomenika dakle pravno utemeljena, birokratski uobličena, pragmatično iskušana – jednom riječju institucionalno fiksirana. To bi moglo biti prvo objašnjenje činjenice da je Rieglov tekst iz 1903. još uvijek aktualan, da na stanovit način ima idealno tipični značaj norme, da slovi kao smjerokaz. Drugi je razlog aktualnosti u tome što Rieglov kult spomenika unatoč svojoj institucionalnoj utvrđenosti posjeduje i još neostvarene potencijale, one koji nas i nakon jednog stoljeća pozivaju i opominju. U Rieglovom se programskom tekstu krije neki „utopijski temelj” (Ernst Bloch) koji bi – a to je jezgra moje teze – mogao osvanuti u obzoru postmodernizma.
Taj bi diskurs bilo privlačno proširiti po uzoru na Fontenelleove Dialogues des morts koji su 1751. objavljeni u Gottschedovu prijevodu te uskoro osvojili njemačko čitateljstvo.[3]Usp. H. Blumenberg, Schiffbruch mit Zuschauer. Paradigma einer Daseinsmetapher, (Suhrkamp-Taschenbuch Wissenschaft 289), Frankfurt am Main 1979. Kao što je poznato, Razgovori mrtvih oslanjaju se na antičku, Lukijanovu shemu prema kojoj pretpostavka za mogući razgovor u carstvu mrtvih više nije istodobnost sugovornika. Pedagogija prosvjetiteljstva iskoristila je taj suvremenošću neomeđeni razgovor kao iskaz nadmoći razumskog pogleda na svijet i život, varirajući tako za samorazumijevanje moderne mjerodavne Querelles des anciens et modernes. Logični bi nastavak bio razgovor živih s mrtvima – literarno ionako tematiziran.
Dijalog s Aloisom Rieglom tada bi se, primjereno medijskoj situaciji našega doba, odvijao kao intervju, ćaskanje uz kavu ili talk show – ili u skladu s upravo ovdje aktualnom situacijom – kao panel diskusija. A na podiju bi, naravno pored Aloisa Riegla, zauzeli mjesta i Max Dvořák, Georg Dehio, Paul Clemen, Camillo Boito, Cesare Brandi. Ili obrnuto: morali bismo, u dijaloškoj promjeni paradigme, strogo preispitati ne samo kakvu težinu ima jednostavno pitanje što Riegl i Dehio danas još predstavljaju, nego i problem do koje bi mjere današnja teorija i praksa održavanja spomenika mogla pred njima opstati.[4]Pitanje – u odnosu na Hegela – potječe od Theodora W. Adorna, Zur Metakritik der Erkenntnistheorie. Drei Studien zu Hegel, u: isti, Gesammelte Schrifften 5 (20 svezaka), Frankfurt am Main, … Continue reading
Ovu uvodno skiciranu sliku razgovora koja obuhvaća 20. stoljeće ostavimo možda kao kulisu, kao pozadinu ispred koje tema dobiva obrise.
Ponajprije – to je neizbježno – valja dozvati u sjećanje najvažnija mjesta „modernoga kulta spomenika”. „Srž” teksta čini „ideja razvitka”.[5]A. Riegl (bilj. 2), 2; također i sljedeći navod. Prema Rieglovu shvaćanju, kako on formulira – „prema modernim pojmovima” – svako svjedočanstvo čovjekove djelatnosti, svaka objava čovjekova udesa bez iznimke smije polagati pravo na povijesnu vrijednost. „Svaka povijesna pojava u biti nam je nenadomjestiva” – to je jezgra Rieglova stajališta o povijesnom razvitku; ali njegova je sveobuhvatnost istodobno i ishodište napora da se putem jednog „sustava vrijednosti”, koji je ujedno i „vrijednosni sustav”,[6]Za sljedeće usp. N. Wibiral, Was ist ein Denkmal? Zur Klärung des Begriffs, u: Denkmalpflege in Österreich 1945-1970, Beč 1970. (Katalog zur Ausstellung des Bundesdenkmalamtes). taj put „u beskrajno” poentirano ograniči. Prema motivu vrednovanja Riegl razlikuje „namjerne” spomenike, dakle spomenike koji su kao takvi nastali intencijski te stoga polažu pravo na hotimičnu spomeničku vrijednost, i nenamjerne spomenike koji su tek naknadnim vrednovanjem postali „spomenici” i koji čine pretežiti dio spomeničkog fonda. Selektivne vrijednosne kategorije za Riegla su:
– skupina „vrijednosti prošlosti odnosno komemorativnih vrijednosti” s „povijesnom vrijednošću”, „starosnom vrijednošću” i svakako „vrijednošću rijetkosti” te
– skupina „trenutačne vrijednosti” s „uporabnom vrijednošću” i „umjetničkom vrijednošću” koja se dijeli na „vrijednost noviteta” i „relativnu umjetničku vrijednost”.
Nasuprot prethodnim shvaćanjima spomeničke vrijednosti, Rieglove vrijednosne kategorije donose dvije bitne novosti:
– relativiziranje „umjetničke vrijednosti” koju Riegl izdvaja iz „komemorativne vrijednosti” i
– „starosnu vrijednost” koja nadilazi sve druge vrijednosti.
U temelju je ovih pomaka vrijednosti jedna estetika[7]Sljedeći citati A. Riegl (bilj. 2), 23 i dalje. koja „zatvorenom karakteru” umjetnosti suprotstavlja rastvarajuću snagu „bezoblične prirode”. Zatvorenost, „cjelovitost” čovjekova djela neoskvrnuta je samo u trenutku dovršetka – odatle jaka estetska draž „vrijednosti noviteta” kojoj kao estetski simbol „prirodnog kruženja nastajanja i nestajanja” konkurira „starosna vrijednost”. Dakle, kada je u Riegla riječ o „stvaranju zatvorenih djela kao simbola nužnog i zakonitog nastajanja”, onda prirodne snage djelujući u vremenu svjedoče o „rastvaranju zatvorenosti kao simbola jednako tako nužnog i zakonomjernog nestajanja”. Paradigmatska u smislu očitovanja estetike starosne vrijednosti za Riegla je bila ruševina, koja se, odriješena svake uporabne vrijednosti i lišena pritiska „vrijednosti noviteta”, činila prikladnom da „modernom čovjeku sklonom ugođajnosti osigura potpuno izbavljenje”.[8]Isto, 21.
Za Riegla je 19. stoljeće bilo stoljeće povijesne vrijednosti, 20. je trebalo postati stoljeće „starosne vrijednosti”.[9]Isto, 16. Razlog je tome Riegl vidio u procesu emancipacije individue koja je od kraja 19. stoljeća na mjesto klasičnih temelja obrazovanja sve više postavljala druge iskustvene vrijednosti. Prema Rieglu, objektivne je spoznajne interese valjalo prekriti subjektivnim čuvstvima što odlikuju „modernog čovjeka ugođaja”. Starosnom se vrijednošću Riegl ponadao kakvoći uz pomoć koje bi, u promijenjenim društvenim odnosima nakon prijelaza stoljeća, „mnoštvu” otvorio oči za „otkupljujuće značenje pojma razvitka”.[10]Isto, 33. Važno: historijski suženoj prevlasti povijesnog, ovladavanju i manipuliranju poviješću, Riegl suprotstavlja jedno u biti predmoderno ili djelimice rano moderno mišljenje kako povijest ne smije prerasti prirodu nego joj mora biti podređena. Rieglova je nada bila potpuno na tragu Schillerova „estetskog odgoja” kako će se putem ugođajnog djelovanja starosne vrijednosti, isključivo estetskim putem, bez konotativnog odgojnog balasta, manifestirati sâmo načelo života, „kružni tijek nastajanja i nestajanja”,[11]Isto, 27. gotovo kao izraz (Božjeg) plana – proces koji je Riegl pretpostavio postojećem, potpuno protuprirodno usmjerenom održavanju spomenika.
Iz današnjeg se povijesno-filozofskog stajališta vidi kako je Rieglova „predmoderna” misao u biti značila i kritiku kulture kao kritike napretka. Striktnim naglašavanjem prirodnih, ciklički izmjenjivih formi razvitka Riegl, očito još na obzoru neposrednih iskustava dotičnog stoljeća, odgovara na dinamiku napretka 19. stoljeća. Stoga je tekst o kultu spomenika također i prosvjed protiv ubrzana tijeka svijeta, protiv telosa razvitka uspostavljenog samo s čovjekove strane. U tom je pravcu 19. stoljeće značilo čak izvanredan poticaj, sužavanje i kanaliziranje linearne dinamike napretka. Ta su zbivanja bila označavana i kao „denaturalizacija” i „temporalizacija” (Verzeitlichung) povijesti.[12]R. Koselleck, Vergangene Zukunft. Zur Semantik geschichtlicher Zeiten, Frankfurt am Main 1979; J. Rohbeck, Die Fortschrittstheorie der Aufklärung. Französische und englische Geschichtphilosophie in … Continue reading Riegl im suprotstavlja – paradigmatski u postulatu starosne vrijednosti – „naturalizaciju” i neizbježnost cikličkog ritma vremena. Iz toga se sigurno ne može izvesti normativna namjera neke opće „re-naturalizacije” i „re-ritmizacije” vremena. Ali to može biti apel prisjećanja na iskustava vremena koja još nisu strogo odvajala prirodu i povijest.
Kulturno-kritički je podloženo i socijalno i psihološko značenje teksta o kultu spomenika. U njemu Alois Riegl upućuje na povezanost vrijednosti stvari i vrednovanja u društvu.[13]O jednom drugom pokušaju i Max Dvořák, Denkmalkultus und Kunstentwicklung, u: Kunstgeschichtliches Jahrbuch der k.k. Central-Kommission für Forschung und Erhaltung der Kunst- und historischen … Continue reading Svijest o spomeniku pokušava iznova definirati u uvjetima masovnog društva. Doista, Riegl uvijek iznova govori o „velikoj masi”, „mnoštvu”, „velikom broju”, „širim društvenim slojevima”[14]A. Riegl (bilj. 2), 32, 33, 48, 49. i pritom, nasuprot elitnoj skupini „visoko obrazovanih”, misli na slojeve „prosječno obrazovanih” koji prema njegovu mišljenju čine „veliku masu ljudi uopće zainteresiranih za idealne kulturne vrijednosti”.[15]Isto, 38. Riegl je držao da bi tim slojevima više trebala odgovarati „starosna vrijednost” u svojem najistaknutijem značenju kao „ugođajna vrijednost” nego zahtjevnija „povijesna vrijednost” koja se poziva na znanje i interes. Starosna vrijednost u Riegla je mišljena i kao, takoreći, „prilika za sve”, slično kao što je to, uostalom ubrzo nakon kulta spomenika, 1908. godine za muzeje ustanovio Werner Sombart.
Ono što je u modernom smislu motiviralo uspješnost povijesnog napretka,[16]Usp. G. Korff – M. Roth (ur.), Das historische Museum. Labor, Schaubühne, Identitätsfabrik, Frankfurt am Main 1990, 10. civilizacijska nelagoda, sve jači osjećaj otuđenosti, nesposobnost za sadašnjicu, napokon i sam tempo povijesti, Riegl je upućivanjem na starosnu vrijednost pokušao izdvojiti iz sve bržih historijskih procesa. Starosnom je vrijednošću Riegl ukazivao na povijest „određenu bitkom” nasuprot izopačenoj linearno napredujućoj povijesti Moderne. Utoliko je dakle i samo Rieglovo mišljenje rezultat procesa „modernizacije” koju on takoreći „naturalizirajući” suprotstavlja konceptu starosne vrijednosti. Pritom ugođaj izazvan starosnom vrijednošću spomenika mora, za Riegla, omogućiti „simpatetični” (Johann Gottfried Herder) doživljaj zajedništva, sadržan u pojmu razvitka. Ta komunikativna funkcija prizivanja ugođajne vrijednosti još je jedan odgovor na iskustvo anonimnosti, racionalnosti i „hladnoće” tehničkih i industrijskih procesa koji se sve intenzivnije osvješćuju na prijelazu stoljeća. I Maxu Dvořáku[17]M. Dvořák, Katechismus der Denkmalpflege, Beč 1918. ta je situacija bila poticaj za „Katekizam”, kako bi neophodnost održavanja spomenika mogao legitimirati i sve većom „industrijalizacijom života”. A Georg Simmel[18]G. Simmel, Philosophie des Geldes, Leipzig 1907. (2. izd.). Uz to usp. K. Lichtenblau, Die Seele und das Geld. Kulturhistorische Implikationen in G. Simmels „Philosophie des Geldes”, u: Kultur … Continue reading u vezi sa „životnim stilom Moderne” govori o „nedostatku konačnosti u središtu duše”.
Kvintesencija teksta o kultu spomenika jest:
1. Povezivanje vrijednosti spomenika i društvenog shvaćanja vrijednosti kako je to već izraženo u temeljnoj podjeli na komemorativne i uporabne vrijednosti.
2. Relativiziranje normativno postavljenih vrijednosti, primjerice umjetničke vrijednosti koju je Riegl radikalno utvrdio pod uvijek trenutačnom vrijednosnom optikom.
3. Naglašeno vrednovanje starosne vrijednosti u smislu procesne i ugođajne vrijednosti. Pokušaj spašavanja „ugođaja” kao aktivnog potencijala povijesne materijalnosti također je i izraz stajališta suprotnog pojednostavljenom pojmu autentičnosti povijesne znanosti usmjerene isključivo na „činjenice”.
4. Osvješćivanje prijelaznog značaja spomenika, čije svojstvo nije trajanje nego promjena; kod Riegla bitno ograničeno na promjene uvjetovane prirodom, konačno na nestajanje spomenika u prirodi, prema Simmelovoj[19]G. Simmel, Die Ruine, u: Philosophische Kultur. Gesammelte Essays, Leipzig 1919, 110. formulaciji spomeničkog „povratka kući”. Ali priznavanje prijelaznog značaja uključuje – bez Rieglova „naturaliziranja” – i shvaćanje da je spomenik uvijek nešto „drugo”, da je njegova bit u preobražavanju u uvijek nove znakove sa značajem simbola, da spomenik dakle iziskuje uvijek novo „osmišljavanje”.
Prva teza
Rieglov moderni kult spomenika po svojoj je ideologiji zapravo zasnovan kao protumoderni kult spomenika, tekst iz kojeg govori nelagoda u modernosti,[20]P. L. Berger, B. Berger, H. Kellner, Das Unbehagen in der Modernität, Frankfurt am Main/New York 1975. ali koji u potpunosti traži i „podudaranje” s modernim razvitkom. No praksa koju priželjkuju Riegl i drugi sudionici našeg fiktivnog razgovora, bila je i jest izrazito afirmativno moderna.
To se odnosi kako na restauratorska sredstva i tehnike, na metode utvrđivanja postojećeg stanja – natuknice „knjiženje prostora”, „prava mjera preoblikovanja” itd. – tako i na dominaciju materijala i građe – natuknica „fetišizam građe”.[21]Usp. o tome M. Petzet, Der neue Denkmalkultus am Ende des 20. Jahrhunderts, u: W. Lipp – M. Petzet (ur.) Vom modernen zum postmodernen Denkmalkultus? Denkmalpflege am Ende des 20. … Continue reading A na drugoj je strani deficit: isključivanje svih emocionalnih vrijednosti, upravo onih „ugođajnih vrijednosti” na koje se Riegl oslanjao. Potiskivanje s djelimice katastrofalnim posljedicama za održavanje spomenika i s intenzivnim kompenzacijskim postignućima na konkurentskim poljima.
Da je tome tako, uzrok je naravno i u tome što se održavanje spomenika, oslobođeno amalgama historicizma i znanstveno utemeljena čuvanja spomenika „’pozitivistički’ instrumentaliziralo”.[22]O sljedećem usp. W. Sauerländer, Metodische Erinnerungen am Rande der neuen Unmittelbarkeit, u: Kunsthistoriker IV, 1987, br. 1/2, 4-9. To vrijedi za dominaciju razvojnopovijesnog aspekta s obvezom odabira na temelju usporedbe, što je napokon dovelo do fenomena „poredbenog izjednačavanja”, ali vrijedi i za metodiku i praksu održavanja spomenika, koje su svako naslijeđeno dobro, od srednjovjekovnog zidnog slikarstva do tramvajskih čekaonica, na stanovit način „socijalno” jednako tretirale.[23]W. Lipp, Was ist kulturell bedeutsam? Überlegungen aus der Sicht der Denkmalpflege, u: isti, (ur.), Denkmal – Weite – Gesellschaft. Zur Pluralität des Denkmalsbegriffs, Frankfurt am Main-New … Continue reading
Takvo „preparirajuće” održavanje spomenika rezultiralo je napuštanjem predodžbi o potpunoj cjelovitosti spomenika, uklonilo je potencijale mita, auru uzvišenog, emocionalne zalihe, nacionalni ponos itd., a okanilo se, napokon, i osmišljavanja spomenika. A te su se povezanosti od romantične svijesti o spomeniku pa sve do pokreta zavičajnog stila ubrajale u temeljne motivacije spomeničke kulture. Rieglovo parareligiozno stigmatiziranje pojma spomenika bilo je tako i jedan pokušaj spašavanja, suprotstavljanja nezaustavljivom napredovanju „raščaravanja svijeta” (Max Weber). Zbog fašističkih krivotvorina „nacije”, „jedinstva”, „mita”, „uzvišenosti” i „smisla” ti su pojmovi nakon Drugoga svjetskog rata dospjeli na indeks. Zbog toga je mogla (a i morala) trijumfirati pozitivistička nepogrešivost i neupitna neutralnost – dakako pod cijenu stanovitog nedostatka utemeljenja.
Pozitivistička specijaliziranost u održavanju spomenika ostala je nakon Drugoga svjetskog rata uporno dužna odgovoriti na motivaciju svojih prenagljenih i preuzetnih djelatnosti, u svakom je slučaju operirala s parametrima povijesnog razvitka, pojmovima koji određuju porijeklo ili identitet. Održavanje spomenika u tome je dijelilo sudbinu svoje jezgrene discipline povijesti umjetnosti za koju temeljni problemi estetike, pitanja o lijepom i ružnom, o katarzi i odgoju nisu više spadala u duhovnu prtljagu aktualno isključivo empirijske discipline, premda su ta pitanja pokretala europsku misao o umjetnosti od Aristotela do Diderota i Schillera, opravdavajući produkciju i konzumaciju umjetnosti na filozofski i antropološki, ćudoredni i politički način.
Tim je lišavanjem održavanje spomenika dospjelo među takozvane „autoreferencijalne sustave”, kojima je, prema Niklasu Luhmannu,[24]N. Luhmann, Soziale Systeme. Grundriss einer allgemeinen Theorie, Frankfurt am Main 1987. svojstveno osamostaljivanje unutar društva (ne i protiv društva), samoodređivanje i produciranje. Nije bez temelja pokušaj da se održavanje spomenika u tom smislu promatra kao autonomni, „autopoetični” podsustav koji uopće ne teži komunikaciji što prekoračuje granice i koji se odriče apelativne nakane. Wolf Jobst Siedler[25]W. J. Siedler, Pflegewahn. Was ist Denkmal in Berlin?, u: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 12. veljače 1992. tu je autopoetičnost definirao gotovo patološki kao „ludilo održavanja”.
Druga teza
Prema prvoj tezi „moderni kult spomenika” Aloisa Riegla „po svojoj biti i svojem postanku” – da ostanemo pri Rieglovoj riječi – u temelju je zamišljen kao „protumoderni” kult spomenika, s nemodernom orijentacijom – natuknica „prirodni ciklus nastajanja i nestajanja”.
Analogno bi – druga teza – i neki „postmoderni kult spomenika” bio protupostmoderan, bio bi prvenstveno kompenzacija dominantne realnosti, no ipak uz prihvaćanje mogućnosti postmoderne. Prema tome bi teorije modernoga i postmodernoga kulta spomenika uvelike išle „uz dlaku” povijesti (Walter Benjamin), bile bi, takoreći, protupovijesti, povezane s nekom uvijek afirmativnom i dijaloškom praksom.
Ukoliko se postmoderna ne prihvati kao puka „stilska”, uglavnom arhitektonska moda s erkerima, tornjićima i hramskom dekoracijom, nego kao sveobuhvatni kulturni fenomen[26]O tome H.-G. Vester, Soziologie der Postmoderne (Quintessenz Fachbuch Soziologie), München 1993. koji se, unatoč opetovano proglašenoj smrti, očituje kao „živahan fenomen”,[27]S. Lang, Ist die Postmoderne tot? Für Leo Löwenthal zum 90. Geburtstag, u: Leviathan 19 (1991), sv. 1, 55-67. tada se i u tom kontekstu čini smislenim pozvati se na dva bitna mjesta postmodernog mišljenja koja su u međuvremenu postala upravo klasična, na dijagnoze Jeana Baudrillarda[28]J. Baudrillard, Agonie des Realen, Berlin 1978. (franc. izvorno izdanje Paris 1977). i Jean-Françoisa Lyotarda.[29]J.-F. Lyotard, Das postmoderne Wissen, Graz-Wien 1986. (franc. izvorno izdanje Paris 1979). Obojica polaze od glavne teme postmoderne, od fenomena pluraliteta utvrđenog na brojnim područjima.[30]W. Welsch, Unsere postmoderne Moderne, Weinheim 1987, osobito 31-37 i 149-154. Baudrillard je doduše izraziti pristaša ideje mnogostrukosti, ali ne drži da je ona u današnje doba ostvariva. Razlog tome vidi u nestajanju razlika koje konkuriraju realnosti, dakle u gubitku diferencijacije. Pritom je paradoksalno, konstatira Baudrillard, da i navodno nove diferencijacije kulturne produkcije promiču nediferenciranost. Teza koju Baudrillard razrađuje u svojem tekstu Agonija realnog jest da takozvano „realno”, uopće više „stvarno”, ne postoji jer se više ne da razlikovati od svojih izvornih protuslika, poput opisa, tumačenja, odraza. Realnost i zrcaljenje međusobno su se stopili. Bitan je uzrok tome eksplozija informacija koje stvaraju vlastitu stvarnost, u kojoj realnost i „simulacija” međusobno prelaze jedna u drugu, simulacija čak nadrasta realnost. Virtualna realnost i cyberspace najmlađi su fenomeni mediokratske „hibridne kulture”.
Rezultat je ravnodušnost. Upravo putem potenciranja raznovrsnosti, putem mnogostrukosti kulturne produkcije i višeglasne jeke informacija o tome, nastaje jedan u zvuku i odjeku nerazlučiv zbor koji višeglasnu stvarnost na koncu čini indiferentnom. „Živimo u neodređenoj reprodukciji ideala, maštarija, slika i snova” konstatira Baudrillard,[31]J. Baudrillard, Das System der Dinge. Über unser Verhältnis zu den alltäglichen Gegenständen. Mit einem Nachwort von Florian Rötzer (Reihe Campus 1039), Frankfurt am Main-New York 1991, 109 … Continue reading „koji su u međuvremenu već iza nas a koje ipak moramo reproducirati na neki fatalno neosjetljiv način”. Prema Baudrillardu, potenciranje mnoštvenosti vodi dakle izjednačavanju i reprodukciji, proizvoljnosti i suvišnosti. Živimo u situaciji u kojoj „samo još krivotvorine mogu zadovoljiti neutaživu glad za pravim stvarima”.
Nasuprot tome Jean-François Lyotard[32]J.-F. Lyotard (bilj. 29). skicira pozitivnu sliku postmoderne pluralnosti. Za njega je raznovrsnost jedan u temelju moderno zasnovan, ali potom dominantnom jednolikošću preopterećen program koji valja postmoderno iskupiti. Za svoj pozitivni nacrt pluralnosti Lyotard odabire primjere iz filozofije jezika. Društvo je, ukratko rečeno, posredovano „jezicima”. I to, podudarno s nesuglasjem pluralističkog društva, „heterogenim” jezicima. Lyotardovo stajalište je otklanjanje jednog prema općem obvezatnom sporazumu usmjerenog „metajezika” i potencirano vrednovanje različitosti jezika. To znači: mnoštvo nasuprot svim vrstama totaliziranja, protiv strategija jedinstvenosti, „terora” jednolike prinude sustava. Lyotard zahtijeva kraj „metapripovijedanja”, dakle programa koji promiču ideje jedinstva i radikalno proklamira izglede mnoštvenosti.
Nema sumnje, održavanje je spomenika višestrukim kodiranjem pluralnosti dobilo konkurenciju:[33]Usp. W. Lipp (bilj. 23), Uvod, 19-30. zabavne parkove, etnosela, disneylande, mjesta svakojakih iluzija, zaštićena područja za životinje, oaze lažne prirodnosti, teatre uspomena, sav sjaj i bijedu prilagodbe i nametljivosti svih vrsta, mega i mini forme s puzzleom historijskih aluzija, robnu kuću s inscenacijama i gostionice sa surogatnom nostalgijom, ili tek samo vagon-restoran Raetinske pruge, uređen poput seoske gostionice s drvenim prozorskim okvirima iza kojih klizi njegovani spomenički krajolik.
Iz „profesionalno deformirane” perspektive održavanja spomenika na te se fenomene reagira ako ne baš s dubokim nerazumijevanjem onda barem s prijekorom, rezignacijom, nerijetko i s pesimizmom. Ali puka negativnost ni pomaže niti je u toj situaciji opravdana. Jer ovdje se mogu vidjeti i skrivene ili sasvim očite čežnje, pokušaji jedne tragajuće svijesti kojoj bi ususret moglo doći klasično održavanje spomenika. Svakako su to pokušaji razumijevanja unutar iste jezične obitelji. Možda se taj razvitak jednostavno trebao gledati iz natjecateljske perspektive, zbog vlastite se koristi pitati koliko nam postmoderna situacija pomaže u našim vlastitim nastojanjima? Mogu li se tu sklopiti neki poslovi? Akcije svakako ne stoje loše. I: održavanje bi spomenika na „postmodernoj sofi” moglo zauzeti udobno mjesto, lišeno svakog pritiska. Samo bi jednom uistinu trebalo sjesti.
„Životno okružje i spomenik”[34]A. Assmann, D. Harth (ur.) Kultur als Lebenswelt und Monument, Frankfurt am Main 1991. su se pomiješali. Realnost i privid postali su neoštri pojmovi. Nestalo je jasne podjele na dinamičnu svagdašnjicu i trajne simbole. Ako se ukupnost života mjeri kao doživljaj, a društvo (primarno hedonistički orijentirano) postaje društvo doživljavanja, nije za očekivati da će to društvo svoju životnu sreću vezati prvenstveno uz spomenike kojima se zapravo nerado priznaje rasterećujuća funkcija. Ali to je važan moment koji je Riegl u svojem modernom kultu spomenika jasno prepoznao, usmjerujući svoju utopiju starosne vrijednosti prema „modernom čovjeku ugođaja”. Dakako, sa „spasonosnim značenjem pojma razvitka”[35]A. Riegl (bilj. 2), 33. jedva da danas još itko može nešto započeti. Od takva se balasta valja oprostiti. Vrijednosni naglasci premjestili su se na profano područje, sustavi odnosa među stvarima su se promijenili.
Treća teza
Posljednji obrat: povezivanje druge teze, prema kojoj ni postmoderni kult spomenika bez protupostmodernog teturanja ne može izaći na kraj s postmodernom opasnošću od simulacije i indiferentnosti, s trećom tezom, koja prema Rieglovu načinu mišljenja sve više prelazi u spekulativnost.
Dok su 18. stoljećem dominirale vrijednosti oslonjene na prirodu, Riegl je 19. stoljeće nazvao stoljećem „povijesne vrijednosti”.[36]Isto, 16. Dvadeseto je stoljeće prirodu trebalo spasiti preko filozofije starosne vrijednosti, jedan utopijski temelj koji je ostao neriješen. Nastavimo li zadanim pojmovljem prirode i povijesti, 20. je stoljeće realno bilo stoljeće tehnike – tisuće drugih oznaka moraju ostati nepromišljene. Dvadesetprvo stoljeće – u prilog tome govore mnoge stvari – postaje, i mora postati, stoljeće reparature. I to reparature prirode, prirode prije svega, ali i povijesti i tehnike, ljudi. A budući da u inflaciji etiketa koje se odnose na društvo ništa više nije važno, dodajmo poznatim određenjima poput „društva doživljaja”,[37]G. Schulze, Die Erlebnisgesellschaft. Kultursoziologie der Gegenwart, Frankfurt am Main-New York, 2. izd. 1992. poput „društva rizika”[38]U. Beck, Risikogesellschaft. Auf dem Weg in eine andere Moderne (Edition Suhrkamp 1365), Frankfurt am Main 1966. ili „društva promjenjivih vrijednosti”[39]H. Klages, Traditionsbruch als Herausforderung. Perspektiven der Wertewandelsgesellschaft, Frankfurt am Main-New York 1993. još jednu: „društvo repariranja”.
Kako bi dakle održavanje spomenika moglo biti ustrojeno u društvu repariranja 21. stoljeća?
Nekoliko natuknica:
– Održavanje spomenika, kako je to definirao Sauerländer pozivajući se na Anne-Marie Lecoq,[40]W. Sauerländer, Erweiterung des Denkmalbegriffs? Ein Nachwort in Zweifel und Widerspruch, u: W. Lipp (bilj. 23), 142-147. postaje dio „spomeničke ekologije”, naravno samo jedan aspekt među mnogima.
– Za prihvaćanje te zadaće nužno je osloboditi se čahure „autopoetičnosti (Autopoiesis)”[41]Usp. N. Luhmann (v. bilj. 24). i uključiti se – pozivajući se na često citirani „projekt moderne” – u umreženi sustav „reparaturnog projekta postmoderne”.
– U već spomenutom ponovnom respektiranju prirode održavanje spomenika može sudjelovati putem pojma selekcije koji ne drži važnim samo konačni dio beskonačnog mnoštva pojava u smislu Maxa Webera[42]M. Weber, Die „Objektivität” sozialwissenschaftlicher und sozialpolitischer Erkenntnis (1904), u: J. F. Winckelmann (ur.), Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre von Max Weber, Tübingen, … Continue reading nego prepoznaje i ono nepoznato i sporedno. A to je zapravo postalo teškom zadaćom. Od provokativnog pitanja Marcela Duchampa je li moguće „stvarati djela koja nisu umjetnička”, (nečista) savjest muči i ljude koji održavaju spomenike: postoje li uopće djela koja nisu spomenici? A na drugoj strani raste strah da će spomenik u raznolikosti iščeznuti.[43]Usp. A. Haase, Verlust oder Vision. Dem Sailtänzer nur zusehen oder ihn begleiten?, u: Kunstforum 119, Die Dokumenta (IX) als Kunstwerk (1992), 87-90.
Stoga će u budućnosti važna zadaća biti i izdvajanje i ograničavanje, ukoliko se želi omogućiti regeneriranje poviješću opterećena svijeta. Pred realnošću suvremene eksploatacije svijeta izgledi jedva da su optimistični.
– Spašavanje prirode svakako neće biti zamislivo bez djelomična zatiranja povijesti.
– Kako bi se u projektu repariranja potvrdila njegova vrijednost i mjesto, izabrani značajni objekti iziskivat će i izrazitija „osmišljavanja”. Morat će se ići dalje od vladajuće neinventivnosti da se iz jednog spomenika može napraviti dućan, kulturni centar, muzej ili gostionica. Rieglov pokušaj da se na „metafizičko beskućništvo moderne” (György Lukács) odgovori parareligioznim osmišljavanjem spomenika, bila je još ideja 19. stoljeća. Moramo priznati da nam na tu temu malo što pada na pamet. Bilo je govora o „renesansi uzvišenog”,[44]Ch. Pries (ur.), Das erhabene. Zwischen Grenzerfahrung und Grössenwahn, Weinheim 1989. – W. Lipp, Denkmalkultur heute. Das vollendet Profane unter dem Flügelschlag des Erhabenen, 339-349 (u … Continue reading o „neomitskom obratu”,[45]H. Schrödter (ur.), Die neomythische Kehre. Aktuelle Zugänge zum Mytischen in Wissenschaft und Kunst, Würzburg 1991. o rehabilitaciji nacionalnog, svakako naznakama osmišljavanja odnosno traženja smisla.
– Traži se, dakle, kreativnost – pojam izrazito istaknut u modernom održavanju spomenika. Pritom se ne misli kreativnost u oblikovanju – iako će se i ona iznova definirati – nego kreativnost u pogledu novih vrijednosti. Svatko od nas zna da u stvarima održavanja spomenika često bespomoćno, poput putujućeg propovjednika, stojimo sa svojim mršavim kovčežićem vrijednosti, kada nekoj zajednici, nekom župniku ili kojem poslovnom čovjeku valja objasniti zašto ovo ili ono ima neosporivo spomeničko značenje.
– Održavanje spomenika može se potpuno – svjesnije nego dosad – pozvati na svoju avangardnu funkciju. U profesionalni mentalitet konzervatora predugo je spadao osjećaj „vojnika na izgubljenom položaju” kako ga je opisao Ernst Jünger[46]E. Jünger, Werke. sv. 7: Essays. 3. Das abenteuerliche Herz, Stuttgart 1961.
s posve pozitivnim konotacijama metafore. Ali osamljenost održavatelja spomenika također je i prednost – s promjenljivim sljedbenicima na vrludavim putovima. No slika je ipak drugačija definira li se društvena funkcija održavatelja spomenika i održavanja spomenika kao iskorak ili kao stajanje. Potpuna usklađenost sa svakodnevnim shvaćanjem bila bi naravno iluzija.
– Izgledi osmišljenog, avangardnog održavanja spomenika sasvim su dobri. Uz kolektivno, common senseom određeno[47]H. Lübbe, Die Wissenschaften und ihren kulturellen Folgen. Über die Zukunft des common sense (Rheinisch-Westfälische Akademie des Wissenschaften. Vorträge. G. Geisteswissenschaften 285), Opladen … Continue reading i odgovorno shvaćanje spomenika polipostmodernom shvaćanju pridružuje se još i fenomen individualno sastavljena modela identiteta.[48]H. Keupp, Auf der Suche nach der verlorenen Identität, u: H. Keupp, H. Bilden (ur.) Verunsicherungen. Das subjekt im gesellschaftlichen Wandel. Münchner Beiträge zur Sozialpsychologie (Münchener … Continue reading Na pozitivnom polu to za održavanje spomenika znači „svakom svoj spomenik”, naravno ne u smislu klasičnog individualnog spomenika, ali u nastavku povijesti individualizma kao identifikacijski ovoj sasvim osobnoga kroja. Karl Markus Michel[49]K. M. Michel, Topolatrie. Über eine modische Form, Betroffenheit zu Bezeugen, u: R. Ziegert (ur.), Denkmal in Deutschland, Mainz 1993, 73-92. točno je opisao (negativni) hibridni oblik tog fenomena kao topolatriju.
– Postmoderna sadrži – da navijestimo još jedan aspekt – kritiku napretka i sumnju prema perfekcionizmu koji su pratili „projekt moderne” kako bi obogatili novu, životno važnu kategoriju „neka bude”.[50]P. Koslowski, Die Baustellen der Postmoderne – Wider den Vollendungszwang der Moderne, u: P. Koslowski, R. Spaemann, R. Löäw (ur.), Moderne oder Postmoderne? Zur Signatur der gegenwärtigen … Continue reading Istodobno je to i pokušaj da se uklanjanjem bolesnih ciljeva Moderne dobije na vremenu. Održavanje spomenika upravo te zahtjeve mora uzeti ozbiljno – natuknica avangarda – mora odustati od moderne prinude savršenstva te pokušati osnažiti i iskoristiti protumodernu nedodirljivost (non toccare) i „starosnu vrijednost”: ne kao isključivu doktrinu, nego kao važan dio spektra mogućnosti održavanja spomenika.
– „Projekt moderne” u svojem je početnom stadiju još bio potpuno prožet dvostrukim vidom racionalnosti i emocionalnosti. Ono što je bilo zamišljeno kao „projekt sustava beskrajna usavršavanja” tek je sužavanjem postalo projektom „totalizirajućeg razuma”.[51]W. Welsch (v. bilj. 30). Emocionalnost i senzibilnost potisnuti su u niše privatnosti ili izručeni mehanizmima kulturne industrije. Postmoderni kult spomenika mogao bi i ovdje učiniti mnogo dobra: najavljena je veća valorizacija ugođajnih vrijednosti. Još nemamo ni instrumentarij ni vokabular za shvaćanje tih vrijednosti. S druge nam strane sa svakoga prozora govori izložena posuda s cvijećem, iz nalijepljenih okvira i nadomjestaka svih vrsta obraća nam se čežnja za osjećajem, ugođajem i skrovitošću. Sve što je R. Bentmann[52]R. Bentmann, Die Fälscherzunft – Das Bild des Denkmalpflegers, u: W. Lipp (bilj. 23), 203-246. Isti, Geschichtsdesign. Die Verwandlung des Stadtraums zur guten Stube, u: Kursbuch 106. Alles … Continue reading tako bespoštedno i kritički uzeo na nišan, morat ćemo vrlo pomno razmotriti i s druge strane: kao potencijale pozitivne s gledišta održavanja spomenika. Održavanje bi se spomenika moralo samo zaštititi od parareligioznog sužavanja ugođajnih vrijednosti te prihvatiti i „opuštenije” i raznolikije ugođajne vrijednosti.
– Na koncu još nekoliko opaski uz konkretni pojmovni vokabular održavanja spomenika.
Pojmovi poput izvornika, izrasla stanja, povratnosti, rekonstrukcije, supstancijalne vrijednosti, vrijednosti izgleda itd. počeli su se, kao što pokazuju diskusije posljednjih godina, komešati. Prijelazni čimbenik spomenika, koji je Riegl još želio ograničiti samo na djelovanje prirodnih sila, također se etablirao kao povijesno motivirani proces. Formula koju je skovao Ernst Bacher,[53]E. Bacher, Kunstwerk und Denkmal – Distanz und Zusammenhang, u: W. Lipp (bilj. 23), 260-270. „spomenik je umjetničko djelo (odnosno djelo) plus vrijeme”, točno pogađa prijelazni značaj izvornika. Izvornik se ne može svesti na jedno mjesto i vrijeme u prošlosti. Bez obzira na materijalnu i fizičku nemogućnost, promijenilo se recepcijsko ponašanje. Ono što se vidi u tijeku je vremena uvijek drukčije. Izvornik se dakle definira u trenutku zapažanja. Posljedica je jačanje trenutačnog doživljaja u smislu proustovskog memoire involontaire kao opreke ili barem kao nadopune krhkim razvojnopovijesnim obrazovnim mukama.
– Rehabilitacija rekonstrukcije, pa i aluzivnih prilagodbi itd. treba napredovati i dalje. Radi izbjegavanja nesporazuma: nije riječ o nekritičkom i pretjeranom rekonstrukcijskom bjesnilu. Ali ne smije se zaboraviti da su se ponovna izgradnja, dogradnja, nadogradnja odvajkada ubrajale u rječnik arhitekture[54]W. Görz, Rekonstruktion und Kopie vor 1800. Ein Ästhetisches, politisches, moralisches Problem oder eine Selbstverständlichkeit? u: Landesamt für Denkmalpflege Rheinland-Pfalz (ur.), Kopie, … Continue reading i da je, uz iznimke, dalekosežno isključivanje tih mogućnosti nakon Drugoga svjetskog rata bila ideološka posljedica takozvanog „svladavanja prošlosti” koje se zasnivalo na zaboravu i koje je na zaborav možda i moralo računati.
Kada Mletačka povelja pri upotpunjavanju i dograđivanju zahtijeva obzir prema stilu svakog doba, tada valja primijetiti da stil postmoderne arhitekture u polivalentnom spektru mogućnosti u sebi sadrži navedene kategorije.[55]W. Lipp, The Charter of Venice as a document of the times, u: The Venice Charter 1964 – 2004 – 2044? The fortieth anniversary (Hungary, May 22-24, 2004) (Monuments and Sights XI), Budapest 2004, … Continue reading Dosadna diskusija o historijskoj arhitekturi, protiv nove arhitekture, protiv rekonstrukcije itd. postala je suvišna, odnosno ograničena na pitanja kvalitete i na stručne argumente. Slučajevi s takvim mogućnostima izbora ionako su ograničeni.
– U svakom slučaju upravo je netom uspostavljena – i, kao uvijek, žestoko osporavana – rehabilitacija rekonstrukcije ponovo kao temeljnu vrijednost teorije spomenika osvijestila vrijednost kojoj u modernom kultu spomenika nije bila priznata nikakva autonomija: „vrijednost izgleda”. Ta vrijednost[56]H. Börsch-Supan, Schauwert und originale Substanz, u: Deutsche Kunst und Denkmalpflege 45, 1987, sv. 2, 173-179. koja se do sada pojavljivala samo u vezi s „vrijednošću supstancije” na stanovit način spada u postmodernu retoriku[57]H.-G. Vester (bilj. 26), 35 i dalje. održavanja spomenika te će u rastućem estetiziranju, u doba dizajna, što postmoderna jest, doživjeti izvanredan uzlet. Održavanje spomenika neće se više smjeti postavljati samo restriktivno nego će morati uočiti i koristiti pozitivne mogućnosti. Budućnost medijskih fasada, digitalna vizualizacija historije, hiperiluzija virtualne stvarnosti, svijet pokretnih slika neće biti samo diskvalificirani kao neki aspekt simulacije i indiferentnosti, kao Baudrillardovi simulacra,[58]Isto, 38. kao ironija, citat i blef, nego će, lišeni predrasuda, biti shvaćeni kao mogućnost fascinantnog širenja obzora u održavanju spomenika, svakako u svijesti da će novi mediji promijeniti i pogled na autentičnost,[59]Usp. časopis ARCH 1991, sv. 108: tema „Fassaden”. – Ch. Asendorf, Licht als Bausubstanz, Wand als Bildschirm, Medien und moderne Architektur, u: agenda 4, 1992, 9-11. kao slutnja jedne postmoderne kulture spomenika 21. stoljeća.
– Takav – uza svu neoštrinu – oslobođeni pogled na održavanje spomenika u jednom radikalno promijenjenom svijetu morat će se uhvatiti u koštac sa svijetom, a svakako s okolišem. Kulturni krajolik kao spomenički krajolik[60]T. Breuer, Denkmallandschaft. Ein Grenzbegriff und seine Grenzen, u: Österreichische Zeitschrift für Kunst und Denkmalpflege XXXVII, 1988, 3/4, 75-82. jedno je od velikih područja nade – područje očekivanja spomenika – neodloživo umreženo sa „spomeničkom ekologijom” „reparaturnog projekta postmoderne”. To kažem kao pretpostavku, znajući da pravne i političke pretpostavke za to uvelike nedostaju te da teorijski i pragmatički instrumentarij tek valja razviti. Rasprava o tome je svakako već započela – što svakako svjedoči o senzibilitetu naše discipline.
– Drugo veliko područje očekivanja spomenika, pored kulturnog krajolika kao spomeničkog krajolika, jest velegrad[61]Usp. H.-G. Vester (bilj. 26), 162 i dalje. koji je, sve u svemu, „zavičaj” postmodernog globalnog društva. Dosadašnja praksa ograničavanja na tradicionalne gradske insule i pregledna spomenička područja ne može opravdati velegrad kao spomenik. Velegrad – kao i kulturni krajolik – doista iziskuje širi pojam spomenika, i to jedan fluidniji, na stanovit način „lutajući pojam spomenika”. „Flanera”, čovjeka koji je plod velegrada, „ulica vodi u neko nestalo vrijeme”, stoji u Benjamina.[62]R. Tidemann/H. Schweppenhäuser (izd.), W. Benjamin, Gesammelte Schriften. Werksausgabe, sv. 5.1, Frankfurt am Main 1982, 524. To bi možda mogao biti poticaj; ali ne susreće se samo ono nestalo nego i ono buduće. Velegrad je prema Virilióvim tezama „dromogeni dinamični prostor” s eruptivnim potencijalima promjena, to je mjesto permanentne poplave i uništavanja slika.[63]Usp. W. Lipp, Bilderflut – Bildzerstörung – Denkmal. Auf dem Weg zum Anikonismus?, 326-336 (u Kultur des Bewahrens, bilj. 1). Odozgo i odozdo, iz prošlosti i budućnosti neprestano nadiru slikovni signali i slikovne poruke. U topografskoj panorami velegradovi su ne-mjesta, u-topijske aglomeracije čiji su stanovnici iz sjedilaštva u prostoru odvučeni u sjedilaštvo u vremenu.
Velegrad je prostor koji u svakom trenutku eksplodira u neku drugu istodobnost.
Postoji li čuvanje promjene?
Pred scenarijem velegrada pitanje mora oprezno ostati otvoreno. Ali u osnovi je to – naravno u drugim dimenzijama – isto ono pitanje s kojim uvijek imamo posla.
Rieglov je vrijednosni nauk „modernoga kulta spomenika” izbavio spomenik i pojam spomenika iz krutosti normativnih postavki. U postmodernom načinu čitanja starosna se vrijednost prije svega definira i kao „procesna vrijednost” koja spomenik, kao mjesto pamćenja što prati i usmjerava „život”, smješta i u obzor budućnosti. Iz perspektive spomenika budućnost dakle nije naprosto „neka furija nestajanja”,[64]K. M. Michel (bilj. 49), 87. nego i „utopijski temelj” nečeg još neopaženog. Spomenik tako postmoderno postaje ono što je Umberto Eco jednostavno postulirao za umjetničko djelo, opera aperta.[65]U. Eco, Das offene Kunstwerk (Suhrkamp-Taschenbuch Wissenschaft 222), Frankfurt am Main 1977. (izvorno: Opera aperta, Milano 1962). Postmoderno, ta se otvorenost definira na različite načine.
S obzirom na prijelazni značaj spomenika s jedne strane i na zasad još neotklonjivu povezanost s fikcijom autentičnosti, ta će se otvorenost moći odrediti kao suptilno diferenciranje mogućeg daljnjeg „uslojavanja” tijekom vremena „uslojenih” spomenika. Važnijom i teorijski odgovornijom čini se otvorenost u pogledu pluralizma vrijednosnih opterećenja koje spomenik može primiti. Spomenici su – u jednoj pozitivnoj postmodernoj kulturi spomenika – spremnici; ne samo estetike, povijesti, obrazovanja, sjećanja, nego i posve drugih trivijalnih, svakodnevnih, fikcionalnih i snovidnih vrijednosti. Tako nova vrijednost koja odgovara mnogolikosti života stječe atraktivnost: „viševaljanu vrijednost” spomenika. Time si održavanje spomenika u postmodernoj kulturi spomenika zadaje fascinantnu, premda ne laku zadaću: otvoriti spomenike mnogolikosti života te ih od mnogolikosti života obraniti.
Tekst je objavljen 2008. u knjizi W. Lippa Kultur des Bewahrens. Schrägansichten zur Denkmalpflege.
References
| ↑1 | O stanju teorijske rasprave o održavanju spomenika usp. W. Lipp (izd.), Denkmal – Werte – Gesellschaft. Zur Pluralität des Denkmalbegriffs, Frankfurt na Majni/New York, 1993. [Prijevod se donosi iz knjige Kultur des Bewahrens. Schrägansichten zur Denkmalpflege, Böhlau Verlag, Wien-Köln-Weimar 2008, 161- 177]. Izvorni naslov teksta: Vom modernen zum postmodernen Denkmalkultus? Aspekte zur Reparaturgesellschaft, a objavljen je 1994. S njemačkog prevela Jasenka Mirenić Bačić. |
|---|---|
| ↑2 | A. Riegl, Der moderne Denkmalkultus. Sein Wesen und seine Entstehung, Wien-Leipzig 1903. |
| ↑3 | Usp. H. Blumenberg, Schiffbruch mit Zuschauer. Paradigma einer Daseinsmetapher, (Suhrkamp-Taschenbuch Wissenschaft 289), Frankfurt am Main 1979. |
| ↑4 | Pitanje – u odnosu na Hegela – potječe od Theodora W. Adorna, Zur Metakritik der Erkenntnistheorie. Drei Studien zu Hegel, u: isti, Gesammelte Schrifften 5 (20 svezaka), Frankfurt am Main, 1970., Frankfurt am Main 1971, 13. |
| ↑5 | A. Riegl (bilj. 2), 2; također i sljedeći navod. |
| ↑6 | Za sljedeće usp. N. Wibiral, Was ist ein Denkmal? Zur Klärung des Begriffs, u: Denkmalpflege in Österreich 1945-1970, Beč 1970. (Katalog zur Ausstellung des Bundesdenkmalamtes). |
| ↑7 | Sljedeći citati A. Riegl (bilj. 2), 23 i dalje. |
| ↑8 | Isto, 21. |
| ↑9, ↑36 | Isto, 16. |
| ↑10 | Isto, 33. |
| ↑11 | Isto, 27. |
| ↑12 | R. Koselleck, Vergangene Zukunft. Zur Semantik geschichtlicher Zeiten, Frankfurt am Main 1979; J. Rohbeck, Die Fortschrittstheorie der Aufklärung. Französische und englische Geschichtphilosophie in der zweiten Hälfte des 18. Jahrhunderts, Frankfurt am Main/New York 1987, 34 i dalje. |
| ↑13 | O jednom drugom pokušaju i Max Dvořák, Denkmalkultus und Kunstentwicklung, u: Kunstgeschichtliches Jahrbuch der k.k. Central-Kommission für Forschung und Erhaltung der Kunst- und historischen Denkmale IV, 1910, 1-32. |
| ↑14 | A. Riegl (bilj. 2), 32, 33, 48, 49. |
| ↑15, ↑58 | Isto, 38. |
| ↑16 | Usp. G. Korff – M. Roth (ur.), Das historische Museum. Labor, Schaubühne, Identitätsfabrik, Frankfurt am Main 1990, 10. |
| ↑17 | M. Dvořák, Katechismus der Denkmalpflege, Beč 1918. |
| ↑18 | G. Simmel, Philosophie des Geldes, Leipzig 1907. (2. izd.). Uz to usp. K. Lichtenblau, Die Seele und das Geld. Kulturhistorische Implikationen in G. Simmels „Philosophie des Geldes”, u: Kultur und Gesellschaft, Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie. Sonderheft 27, 1986, 60. |
| ↑19 | G. Simmel, Die Ruine, u: Philosophische Kultur. Gesammelte Essays, Leipzig 1919, 110. |
| ↑20 | P. L. Berger, B. Berger, H. Kellner, Das Unbehagen in der Modernität, Frankfurt am Main/New York 1975. |
| ↑21 | Usp. o tome M. Petzet, Der neue Denkmalkultus am Ende des 20. Jahrhunderts, u: W. Lipp – M. Petzet (ur.) Vom modernen zum postmodernen Denkmalkultus? Denkmalpflege am Ende des 20. Jahrhunderts. 7. Jahrestagung der Bayerischen Denkmalpflege Passau, 16-17. listopada 1993. (Arbeitshefte des Bayerischen Landesamtes für Denkmalpflege 69), München 1994, 13-20, osobito 14 i dalje. |
| ↑22 | O sljedećem usp. W. Sauerländer, Metodische Erinnerungen am Rande der neuen Unmittelbarkeit, u: Kunsthistoriker IV, 1987, br. 1/2, 4-9. |
| ↑23 | W. Lipp, Was ist kulturell bedeutsam? Überlegungen aus der Sicht der Denkmalpflege, u: isti, (ur.), Denkmal – Weite – Gesellschaft. Zur Pluralität des Denkmalsbegriffs, Frankfurt am Main-New York 1993, 362-382. |
| ↑24 | N. Luhmann, Soziale Systeme. Grundriss einer allgemeinen Theorie, Frankfurt am Main 1987. |
| ↑25 | W. J. Siedler, Pflegewahn. Was ist Denkmal in Berlin?, u: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 12. veljače 1992. |
| ↑26 | O tome H.-G. Vester, Soziologie der Postmoderne (Quintessenz Fachbuch Soziologie), München 1993. |
| ↑27 | S. Lang, Ist die Postmoderne tot? Für Leo Löwenthal zum 90. Geburtstag, u: Leviathan 19 (1991), sv. 1, 55-67. |
| ↑28 | J. Baudrillard, Agonie des Realen, Berlin 1978. (franc. izvorno izdanje Paris 1977). |
| ↑29 | J.-F. Lyotard, Das postmoderne Wissen, Graz-Wien 1986. (franc. izvorno izdanje Paris 1979). |
| ↑30 | W. Welsch, Unsere postmoderne Moderne, Weinheim 1987, osobito 31-37 i 149-154. |
| ↑31 | J. Baudrillard, Das System der Dinge. Über unser Verhältnis zu den alltäglichen Gegenständen. Mit einem Nachwort von Florian Rötzer (Reihe Campus 1039), Frankfurt am Main-New York 1991, 109 (franc. izvorno izdanje Paris 1968). |
| ↑32 | J.-F. Lyotard (bilj. 29). |
| ↑33 | Usp. W. Lipp (bilj. 23), Uvod, 19-30. |
| ↑34 | A. Assmann, D. Harth (ur.) Kultur als Lebenswelt und Monument, Frankfurt am Main 1991. |
| ↑35 | A. Riegl (bilj. 2), 33. |
| ↑37 | G. Schulze, Die Erlebnisgesellschaft. Kultursoziologie der Gegenwart, Frankfurt am Main-New York, 2. izd. 1992. |
| ↑38 | U. Beck, Risikogesellschaft. Auf dem Weg in eine andere Moderne (Edition Suhrkamp 1365), Frankfurt am Main 1966. |
| ↑39 | H. Klages, Traditionsbruch als Herausforderung. Perspektiven der Wertewandelsgesellschaft, Frankfurt am Main-New York 1993. |
| ↑40 | W. Sauerländer, Erweiterung des Denkmalbegriffs? Ein Nachwort in Zweifel und Widerspruch, u: W. Lipp (bilj. 23), 142-147. |
| ↑41 | Usp. N. Luhmann (v. bilj. 24). |
| ↑42 | M. Weber, Die „Objektivität” sozialwissenschaftlicher und sozialpolitischer Erkenntnis (1904), u: J. F. Winckelmann (ur.), Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre von Max Weber, Tübingen, 3. izd. 1968, 146-214. |
| ↑43 | Usp. A. Haase, Verlust oder Vision. Dem Sailtänzer nur zusehen oder ihn begleiten?, u: Kunstforum 119, Die Dokumenta (IX) als Kunstwerk (1992), 87-90. |
| ↑44 | Ch. Pries (ur.), Das erhabene. Zwischen Grenzerfahrung und Grössenwahn, Weinheim 1989. – W. Lipp, Denkmalkultur heute. Das vollendet Profane unter dem Flügelschlag des Erhabenen, 339-349 (u Kultur des Bewahrens, bilj. 1), osobito 345 i dalje. |
| ↑45 | H. Schrödter (ur.), Die neomythische Kehre. Aktuelle Zugänge zum Mytischen in Wissenschaft und Kunst, Würzburg 1991. |
| ↑46 | E. Jünger, Werke. sv. 7: Essays. 3. Das abenteuerliche Herz, Stuttgart 1961. |
| ↑47 | H. Lübbe, Die Wissenschaften und ihren kulturellen Folgen. Über die Zukunft des common sense (Rheinisch-Westfälische Akademie des Wissenschaften. Vorträge. G. Geisteswissenschaften 285), Opladen 1987. |
| ↑48 | H. Keupp, Auf der Suche nach der verlorenen Identität, u: H. Keupp, H. Bilden (ur.) Verunsicherungen. Das subjekt im gesellschaftlichen Wandel. Münchner Beiträge zur Sozialpsychologie (Münchener Universitätschriften. Psychologie und Pädagogik), Göttingen 1989, 47-69. |
| ↑49 | K. M. Michel, Topolatrie. Über eine modische Form, Betroffenheit zu Bezeugen, u: R. Ziegert (ur.), Denkmal in Deutschland, Mainz 1993, 73-92. |
| ↑50 | P. Koslowski, Die Baustellen der Postmoderne – Wider den Vollendungszwang der Moderne, u: P. Koslowski, R. Spaemann, R. Löäw (ur.), Moderne oder Postmoderne? Zur Signatur der gegenwärtigen Zeitatalters (Civitas-Resultate 10), Weinheim 1986, 1-16. |
| ↑51 | W. Welsch (v. bilj. 30). |
| ↑52 | R. Bentmann, Die Fälscherzunft – Das Bild des Denkmalpflegers, u: W. Lipp (bilj. 23), 203-246. Isti, Geschichtsdesign. Die Verwandlung des Stadtraums zur guten Stube, u: Kursbuch 106. Alles Design, Berlin 1991, 33-52. |
| ↑53 | E. Bacher, Kunstwerk und Denkmal – Distanz und Zusammenhang, u: W. Lipp (bilj. 23), 260-270. |
| ↑54 | W. Görz, Rekonstruktion und Kopie vor 1800. Ein Ästhetisches, politisches, moralisches Problem oder eine Selbstverständlichkeit? u: Landesamt für Denkmalpflege Rheinland-Pfalz (ur.), Kopie, Rekonstruktion, historisierende Erneuerung (Denkmalpflege in Rheiland-Pfalz 1982/83), Worms 1984, 58-73. |
| ↑55 | W. Lipp, The Charter of Venice as a document of the times, u: The Venice Charter 1964 – 2004 – 2044? The fortieth anniversary (Hungary, May 22-24, 2004) (Monuments and Sights XI), Budapest 2004, 107-110. |
| ↑56 | H. Börsch-Supan, Schauwert und originale Substanz, u: Deutsche Kunst und Denkmalpflege 45, 1987, sv. 2, 173-179. |
| ↑57 | H.-G. Vester (bilj. 26), 35 i dalje. |
| ↑59 | Usp. časopis ARCH 1991, sv. 108: tema „Fassaden”. – Ch. Asendorf, Licht als Bausubstanz, Wand als Bildschirm, Medien und moderne Architektur, u: agenda 4, 1992, 9-11. |
| ↑60 | T. Breuer, Denkmallandschaft. Ein Grenzbegriff und seine Grenzen, u: Österreichische Zeitschrift für Kunst und Denkmalpflege XXXVII, 1988, 3/4, 75-82. |
| ↑61 | Usp. H.-G. Vester (bilj. 26), 162 i dalje. |
| ↑62 | R. Tidemann/H. Schweppenhäuser (izd.), W. Benjamin, Gesammelte Schriften. Werksausgabe, sv. 5.1, Frankfurt am Main 1982, 524. |
| ↑63 | Usp. W. Lipp, Bilderflut – Bildzerstörung – Denkmal. Auf dem Weg zum Anikonismus?, 326-336 (u Kultur des Bewahrens, bilj. 1). |
| ↑64 | K. M. Michel (bilj. 49), 87. |
| ↑65 | U. Eco, Das offene Kunstwerk (Suhrkamp-Taschenbuch Wissenschaft 222), Frankfurt am Main 1977. (izvorno: Opera aperta, Milano 1962). |