Pisma o šteti koju bi umjetnosti i znanosti nanijelo premještanje spomenika umjetnosti iz Italije, komadanje njezinih škola te pljačka njezinih zbirki, galerija, muzeja itd., 1815.[1]Izvorno objavljeno pod naslovom Lettres sur le préjudice qu’occasionneroient aux Arts et à la Science, le déplacement des Monumens de Fart de l’Italie, le démembrement de ses Ecoles, … Continue reading
Antoine-Chrysostome Quatremère de Quincy
Prvo pismo
Prijatelju,
Sve više kličem sretnoj ideji koju ste imali prigodom našeg rastanka, da našu prepisku učinite zanimljivijom raspravom o kakvoj filozofskoj, književnoj i političkoj temi: ovaj mi je trgovački ugovor odveć povoljan da bih ga raskinuo. Ako se itko ovdje nalazi oštećenim, to ste vi, jer ste bogatiji. Ali takva je narav razmjene misli: onaj tko daje najviše, nije onaj koji se najmanje obogaćuje; vaša mi posljednja pisma to dokazuju. Tema koju sam vam predložio činila mi se iscrpljenom s vaše strane; nisam vjerovao da se išta može dodati sredstvima koja koristite kako biste dokazali da je osvajački duh u jednoj republici u potpunosti poguban za duh slobode. Međutim, najavljujete mi da su vas vaši prvi dokazi doveli do još pobjedonosnijih, koji će ispuniti vaša iduća pisma. Pričekat ću ih, dakle, prije nego što vam predložim novu temu.
Prihvaćam program onoga koji mi šaljete. Tema, iako manje važna i manje duboka, možda nije ništa manje opsežna: želite li da je obradim u pojedinostima, pripremite se platiti više od jedne poštarine. Pitate me kakvi bi učinci, s obzirom na umjetnost i znanost, mogli proizaći iz premještanja spomenika iz Italije te iz komadanja njezinih škola i muzeja. I sami osjećate da je ovo pitanje od vrlo općeg interesa te da se ne bi moglo riješiti bez jednako tako općenitog odgovora. Ovdje treba ostaviti po strani svaku vrstu stranačkog ili nacionalnog duha; ne smije se izolirati unutar granica bilo kakvog zasebnog razmatranja. Upravo na taj način namjeravam udovoljiti vašem zahtjevu.
Uistinu, kao što znate, umjetnosti i znanosti već dugo u Europi tvore jednu republiku čiji članovi – povezani ljubavlju i potragom za lijepim i istinitim, što čini njihov društveni ugovor – mnogo manje teže izdvajanju od svojih domovina, nego približavanju njihovih interesa kroz dragocjeno gledište općeg bratstva. Taj sretni osjećaj, kao što također znate, ne mogu ugušiti čak ni oni krvavi razdori koji tjeraju narode da se međusobno razdiru. Teško onome čovjeku, onoliko nerazumnom koliko i okrutnom, koji bi htio ugasiti iskru svetog ognja čovječnosti i filantropije, koju kultura umjetnosti i znanosti još uvijek održava u srcima nekolicine ljudi. Širenje luči učinilo je Europi tu veliku uslugu da više ne postoji nacija koja bi od druge mogla primiti ponižavajući naziv barbara: među svim njezinim krajevima opaža se zajedništvo u pouci i spoznajama, jednakost ukusa, znanja i marljivosti. Može se uistinu reći da se među njima nalazi mnogo manje razlika nego što se ponekad susreće između provincija jednog jedinog carstva; to je zato što, zahvaljujući sretnoj revoluciji, umjetnosti i znanosti pripadaju cijeloj Europi i nisu više isključivo vlasništvo jedne nacije. Održavanje, poticanje i uvećanje tog zajedništva mora biti cilj svih misli i svih napora zdrave politike i filozofije.
Stoga na vaše pitanje mogu valjano odgovoriti jedino ako apstrahiram taj lažni interes domovine, koji je udio neznalica ili nitkova: o tom interesu, koji svi dijelovi imaju u očuvanju cjeline, raspravljat ću kao član te opće republike umjetnosti i znanosti, a ne kao stanovnik ove ili one nacije. Kakav je to interes? Riječ je o interesu civilizacije, usavršavanju sredstava za sreću i užitak, napretku pouke i razuma te naposljetku o poboljšanju ljudske vrste. Sve što može pridonijeti tome cilju pripada svim narodima; nitko nema pravo to prisvojiti ili time proizvoljno raspolagati. Onaj tko bi sebi htio pripisati neku vrstu isključivog prava i povlastica nad poukom i sredstvima pouke, ubrzo bi za tu povredu zajedničkog vlasništva bio kažnjen barbarstvom i neznanjem: u neznanju postoji vrlo djelatno načelo zaraze. Svi su narodi u tolikom međusobnom dodiru da se ni u jednome ne može dogoditi nikakav učinak koji ne bi brzo utjecao i na sve ostale.
Ako, dakle, kobno remećenje sredstava pouke, komadanje škola umjetnosti i ukusa, uzora ljepote i instrumenata znanosti, razdvajanje predmeta koji cijeloj Europi služe kao pouka, odnošenje antičkih uzora iz njihove rodne zemlje i gubitak svih onih usporednica koje ih objašnjavaju i čine vrijednima koji bi uslijedio; ako raspršivanje mjesta proučavanja i uništavanje zbirki — čime se razbacuju i izoliraju sva sredstva učenja — Europi više ne bi nudili ništa osim krnjih izvora nepotpune i raskomadane pouke, ne mislite li da bi se ta nesreća, stvarna za znanost i umjetnost, obrušila i na one koji bi bili njezini nepromišljeni začetnici?
Namjeravam vam u nastavku dokazati da iz takve nepromišljenosti mogu proizaći svi učinci neznanja i barbarstva; nadam se da će prilično specifične činjenice i razvoj misli koji ne očekujete, uzdići ovu tvrdnju do najvišeg stupnja vjerojatnosti. Zasad, ako mi priznate samu mogućnost štete koju bi općem obrazovanju Europe nanijelo premještanje uzora i pouka koje je priroda svojom svemoćnom voljom smjestila u Italiju, a osobito u Rim, priznat ćete mi također da bi nacija koja bi se ogriješila o Europu tim nepravednim činom i sama bila kažnjena posljedicama neznanja koje bi prizvala na svoje susjede, a koje bi se ubrzo obrušile i na nju samu.
Ovdje postoji opći i uzajamni interes cjeline prema svakom dijelu, kao i svakog dijela prema cjelini; to je istinski javni interes, onaj zbog kojeg je svatko nužno kažnjen u šteti i štetom koju nanosi drugome. U ovom vam pismu samo naznačujem plan rasprave koji će ispuniti sljedeća. Laskam si da će iz tih razmatranja proizaći sretna posljedica: da je korisno samo ono što je pravedno. Pozivate me također da pitanje obradim s obzirom na opća načela univerzalnog morala, na koja se bez sumnje prirodno nadovezuje rasprava koju vam obećavam. No mislite li da danas postoji ijedan čovjek koji ih ne poznaje? Zar ne postoje određene istine čiji dojam slabi upravo zato što ih se dokazuje i jer im se pridaje privid da im je potreban dokaz? Također mi je dobro poznato da o predmetu ove rasprave postoje maksime javnoga prava koje neki pokvareni ili izopačeni umovi hlepe previdjeti; njihov zaborav, kada bi se doista zbio, doveo bi do nazadovanja Europe i vratio njezino međunarodno pravo u kaos „lavlje politike“ starih Rimljana.
Priznajem vam ipak da se neću služiti nijednim od tih velikih sredstava kako bih se suprotstavio pretenzijama i namjerama koji teže lišiti Italiju njezinih spomenika; ako se ovdje toga i dotaknem, činim to zato da me ne biste mogli optužiti da sam zanemario sredstva čiji bi zaborav bio svojevrsna uvreda nanesena pravdi i moralu. Tražim od vas potvrdu mojeg iskaza poštovanja prema njoj. Štoviše, držao bih jednako uvredljivim za osamnaesto stoljeće sumnjati u to da je sposobno oživjeti ono rimsko pravo osvajanja, koje je ljude i stvari činilo vlasništvom najjačega. Tko ne zna da je to apsurdno i čudovišno pravo u javnom zakoniku Rima počivalo na istoj osnovi kao i ropstvo? Kada dugotrajna civilizacija, proizašla iz opće kulture znanosti i umjetnosti; kada prava teorija svetih ljudskih prava i političkih odnosa među narodima ne bi već odavno iz javnog zakonika Europe izbrisala i same tragove tog takozvanog prava osvajanja, samo iskustvo i primjer rimskoga naroda, te nezaboravna kazna kojom je čitav svijet uzvratio tom tlačitelju naroda, bili bi dovoljni, držim, da odvrate svakoga tko bi pokušao ponovno uspostaviti tako mrske maksime.
Nemojte čak ni misliti da su te maksime tada bile potvrđene općim predrasudama. Slušajte što je Polibije, suvremenik i prijatelj velikoga Scipiona, govorio Rimljanima svojega doba o pljački pokorenih naroda: „Bilo bi predmetom duge rasprave istražiti jesu li Rimljani imali pravo i je li bilo u njihovu interesu prenositi bogatstva i ukrase osvojenih gradova u svoju domovinu. Više je razloga za vjerovanje da su bili u krivu, i da su još uvijek u krivu što to čine i danas… Daleko od toga da bi se molilo za napredak onih koji su prigrabili tuđa bogatstva, osjeća se suosjećanje prema onima koji su ih lišeni. Gledatelji više ne suosjećaju s tuđim patnjama, već sa samima sobom, prisjećajući se vlastitih nesreća; i tada ih ne obuzima samo zavist, nego i gnjev protiv onih koje je sreća uzdigla na njihovim ruševinama; jer se čovjek teško može sjećati svojih starih nevolja, a da ne zamrzi njihove začetnike. Da su Rimljani u svojem sustavu osvajanja naroda tim narodima oduzeli samo zlato i srebro, ne bi im se imalo što prigovoriti; jer da bi se ti narodi pokorili, trebalo im je oduzeti sredstva otpora. Ali za sve druge stvari, bilo bi im mnogo slavnije ostaviti ih tamo gdje jesu, zajedno sa zavišću koju privlače, te položiti slavu svoje domovine ne u obilje i ljepotu slika i kipova, već u ozbiljnost običaja i plemenitost osjećaja. Uostalom, želim da budući osvajači iz ovih razmišljanja nauče da ne pljačkaju gradove koje pokore te da nesreće drugih ne čine ukrasom svoje domovine.“ (Polibije, IX.3)
Prijatelju moj, ovo je s moje strane dovoljno o moralnom i političkom dijelu pitanja koje ste mi postavili. U sljedećim pismima nemojte mi zamjeriti što ću odbaciti sva razmatranja koja su strana umjetnosti ili znanosti, a koja bi mogla odvratiti pažnju od interesa njihova cilja.
Drugo pismo
I sam znaš, prijatelju, da je tisuću udruženih uzroka pridonijelo tome da Italija postane svojevrsni opći muzej, potpuno odlagalište svih predmeta prikladnih za proučavanje umjetnosti. Ta je zemlja jedina koja može uživati u toj povlastici u pravom smislu riječi; ona je crpi iz same naravi stvari: duguje je velikim dijelom postojanju i očuvanju zavičajnih spomenika te tradicija antike, koje su je zaštitile od potpune zaraze neznanjem i barbarstvom kojima je ostatak Europe bio zaražen sve do šesnaestog stoljeća. Istina je da neznanje o dobrom ukusu tamo nikada i ni u jednom vremenu nije bilo potpuno. Ondje se ne može pronaći nijedno razdoblje koje se ne bi moglo pohvaliti nekim spomenikom dostojnim pogleda svih doba, pa čak i onih najprosvjećenijih.
Djelovanje tog kontinuiteta kulture bilo je uzrokom preranog razvoja umjetnosti u Italiji: znate da su one u toj zemlji dosegnule najviši stupanj savršenstva koji su ikada zadobile kod modernih naroda, u vrijeme kada drugi narodi nisu poznavali ne samo njihove postupke, nego čak ni njihovo ime.
Podjela Italije na više suparničkih država nimalo manje nije pridonijela umnažanju kako umjetnika, tako ni umjetničkih djela: opći uzroci, preoblikovani posebnim i lokalnim povodima, izrodili su ondje te različite škole među kojima je vladalo najživlje nadmetanje, kako u pogledu veličine pothvata, tako i s obzirom na raznolikost načina ili stilova oponašanja: sama narav trgovačkih interesa Italije i njezini politički odnosi s Europom dodatno su pridonijeli svim onim uzrocima koji su je učinili rasadištem umjetnosti.
Ali postoji jedan uzrok koji mi se čini najvažnijim od svih; to je neprestana briga i neumoran žar s kojima se papinska vlast, još od ponovnog rađanja književnosti, bavila istraživanjem, restauriranjem i vraćanjem ugleda onome što je nemar deset stoljeća bio pokopao. Kao što su nam samostani sačuvali knjige starih naroda, jer su oni koji su u njima obitavali bili jedini koji su znali čitati dok se cijela Europa znala samo boriti; isto su tako moderni vladari Rima prikupili, uzdržavali i ponovo raspirili sveti oganj umjetnosti, jer su oni jedini bili učeni vladari, dok su ostali bili tek vladari ratnici. Dugo prije Lava X., papa Nikola V., najveći ljubitelj umjetnosti koji je ikada postojao, osmislio je ideju o ponovnoj uspostavi antičkoga Rima, to jest svih njegovih zdanja. Ta divovska zamisao, nesumnjivo manje neizvediva tada nego što je to postala kasnije, bila je ipak samo lijepi san najstrastvenije mašte zaljubljene u lijepe stvari; no vidjeli smo i svakodnevno vidimo da se taj projekt, neostvariv kad je riječ o građevinama Rimskog Carstva, ostvaruje u pogledu drugih spomenika umjetnosti. Svaki trenutak, zahvaljujući brizi i poticajima vlasti modernoga Rima, gleda kako iz svojih grobnica izlaze dragocjeni ulomci drevnoga Rima; to je poput svojevrsnog antičkog svijeta koji se svakodnevno otkriva i osvaja. Žar tih učenih osvajanja sve više raste zahvaljujući nagradama vezanim uz potragu za njima: naposljetku, nadmetanje u tom žanru pod današnjim je papom otišlo toliko daleko da je tijekom posljednjih dvadeset godina umjetnička republika povratila više blaga nego što su ih sabrala dva stoljeća protekla od Siksta V. Ako ništa ne zaustavi tijek tih otkrića, njihovi plodovi, kao i njihov utjecaj na umjetnost, bit će neprocjenjivi. I sami znate koliko ste se puta zajedno sa mnom čudili tome što je, usred Europe, rimska vlast s tako skromnim financijama trošila na umjetnost više nego sve ostale vlade zajedno, bilo istražujući i restaurirajući uz izuzetan trošak zakopana i osakaćena remek-djela antičke umjetnosti, bilo gradeći za njihov smještaj one raskošne galerije čija veličanstvenost i sjaj svjedoče Europi kakva se čast ondje ukazuje lijepim stvarima i onima koji ih dolaze posjetiti ili proučavati. Koliko li se samo puta niste sa mnom čudili tome što Europa nipošto ne pridonosi troškovima onoga iskorištavanja čiji najdragocjeniji plod sama ubire, a to je — pouka?
Sada, što biste mislili o naciji koja bi, umjesto da podupire te plemenite napore, u njima obeshrabrivala? Koja bi, umjesto da svojim sredstvima, svojim primjerom ili barem svojim poštovanjem i divljenjem pridonosi nastavku tih divnih otkrića, došla isušiti njihov izvor i zatrpati rudnik koji marljivost njegovih vlasnika čini sve plodnijim? To bi, međutim, bio nepogrešiv učinak koji bi, s obzirom na umjetnost, proizašao iz bilo kakve pljačke tih bogatih plodova koje marljivi žar modernih Rimljana svakodnevno otima zemlji. Vjerujete li da narod koji bi doživio da mu se oduzme to vlasništvo — najnacionalnije, najsvetije i najnepovredivije od svih — ne bi napustio ta mučna i skupocjena istraživanja čija bi mu slava i prirodni plodovi bili oteti? Nemojte u to sumnjati; postanu li ta blaga ikada predmetom tuđe pohlepe, narod će odustati od rada čija će mu pravedna plaća izmicati iz ruku: ta plaća je stjecanje znatiželjnika i učenjaka koje antička remek-djela dovode u Rim. Postavite ta remek-djela u bilo koji drugi grad u Europi: hoće li onamo dolazak znatiželjnika i stranaca platiti ono što plaća u Rimu? Hoće li tamo poticati ono što se može poticati samo u Rimu, mislim pritom na tu neprestano rastuću reprodukciju umjetničkih remek-djela? Sramotna trgovačka dobit koju bi mislio ostvariti grad koji bi postao čuvarom tih djela, bila bi dobit izgubljena za umjetnost; jer, daleko od toga da za nju postane plodonosna, ona bi postala razorna čak i za tu sretnu reprodukciju. Vidite da se zbog slamanja prirodnog pokretača — to jest, onog sasvim opravdanog interesa koji navodi istraživače i poduzetnike iskopavanja da u Rimu i njegovoj okolici nastave potragu za starinama — duh otkrivanja zaustavlja i uništava; zemlja, spremna vratiti nova bogatstva, ponovno će se zatvoriti, ta će dragocjena vrsta razmjene propasti: ubit će se koka koja nese zlatna jaja.
Ne sumnjam, prijatelju, nastavi li se to krčenje antike u Rimu istim žarom, i bude li se taj zanos mogao prenijeti na narode koji kod sebe imaju antičke kolonije, da će umjetnost u Europi poprimiti sasvim novo lice. Nemoguće je da to veliko ognjište antičke svjetlosti, koje neprestano raste, uskoro ne prolije sjaj kakav je bio nepoznat onima koji su nam prethodili. Ne vjerujem da se išta zbiva dvaput na isti način. Antički ili moderni uzroci koji su učinili da umjetnost procvjeta možda se više ne mogu pojaviti. Razvit će se neki drugi. Vjerujem da se ne varam predviđajući da je od svih uzroka revolucije ili regeneracije koji mogu utjecati na umjetnost, onaj najaktivniji, najsposobniji proizvesti učinke posve novoga reda, upravo to opće uskrsnuće onoga naroda kipova, onoga svijeta starina čije se stanovništvo svakim danom povećava. Taj svijet koji nisu vidjeli ni Leonardo da Vinci, ni Michelangelo, ni Rafael, ili su mu vidjeli tek kolijevku, mora izvršiti izvanredan utjecaj na proučavanje umjetnosti i na genij Europe. Ne sumnjam da će ukus za lijepo, jednostavno i istinito, da će nova metoda u oponašanju prirode, da će poboljšanje mnoštva umjetnosti koje su vezane uz ove velike ideje savršenstva, ubrzo biti opipljiv i izravan učinak te nametljive mase pouka i primjera koje je Rim u ovom stoljeću umnožio i sakupio za obrazovanje Europe.
Dosad sam vam o uzorima antike govorio tek u njihovu odnosu s umjetnostima oponašanja ili onima koje o njima ovise. No ti spomenici imaju mnogo raznolikije, mnogo šire i daleko važnije veze s poviješću ljudskoga duha ili njegovih otkrića, njegovih zabluda i predrasuda te s izvorima iz kojih su nam došle sve naše spoznaje. Razotkrivanje drevnih običaja, religijskih dogmi, zakona i društvenih ustanova, sredstva za ispravljanje povijesti, njezinu provjeru i tumačenje, za usklađivanje njezinih proturječnosti, popunjavanje praznina i rasvjetljavanje nejasnoća — sve to u spomenicima antičkih umjetnosti nalazi još više izvora nego same umjetnosti oponašanja. Filozofija, povijest, znanost o jezicima, razumijevanje pjesnika, kronologija svijeta, znanstvena astronomija i kritika – sve su to zasebni dijelovi onoga što nazivamo republikom umjetnosti, a svima je njima u interesu njezina cjelovitost. U toj figuri, gdje se umjetnik divi geniju koji je udahnuo život tvari, učenjak otkriva astronomski spomenik ili rješenje kakve dvojbene točke povijesti i kronologije ili nove zaključke za znanost ili pak usporedbe čija analogija vodi do dotad nepoznate istine. Znanost, jednako kao i umjetnost, ima dakle interes da ništa ne dođe pomutiti, zaustaviti ili isušiti na samome izvoru to reproduciranje blaga antike.
Danas vam neću reći više ništa o svim ostalim štetama koje bi odnošenje ili puko premještanje tih bogatstava nanijelo znanosti i umjetnosti. To pridržavam za druga pisma, kao što namjeravam i objasniti na koji bi se način između svih dijelova učene Europe i metropole umjetnosti mogla uspostaviti razmjena koja bi težila njihovu uzajamnom obogaćivanju te kojim bi se sredstvima, bez diranja u zajedničku riznicu, trebao ostvariti aktivniji protok antičkog blaga.
No prije nego što se otvori ta razmjena, zašto narodi koji posjeduju pokoju žilu tog bogatog i dragocjenog rudnika, sami ih ne iskoriste? Zašto se plodne obale Baje, Kume i Posidonije ne prekopavaju i ne istražuju?
Zašto Španjolska ponovo ne uspostavlja svoje starine? Zašto ne oživi gradove Segoviju, Sagunt i Norbu Cesareu? Zašto u tim ruševinama ne traži ono što se pronalazi na svim mjestima kamo se proširila rimska vlast? Poznato je da je Rim imao kolonije čija se veličanstvenost mogla mjeriti s onom same Italije. Zašto Francuska ne istražuje ruševine Provanse? Zašto, nakon što su prošloga stoljeća u Arlesu otkriveni brojni kipovi, a među ostalima i ona lijepa Venera iz versajske galerije, ne bismo ponovno prekopali ostatke Vienne, Arlesa, Orangea, Nîmesa, Autuna i tolikih drugih mjesta? Zašto se ne restaurira onaj lijepi amfiteatar u Nîmesu, kako bi postao riznica svih antičkih bogatstava te rimske kolonije? Zašto se ondje ne bi uspostavio muzej starina koji bi bio u izravnoj vezi s onima u Italiji? To bi se, čini mi se, trebalo učiniti prije nego što se uopće postavi pitanje smiju li se komadati i pljačkati galerije Rima i Italije; to je ono što bi zahtijevao ispravno shvaćen interes republike umjetnosti i svakoga njezina dijela; to je ono što bi u jednoj naciji dokazalo istinsku ljubav prema umjetnosti i lijepim stvarima. Što se onog drugog tiče, to je tek Verova pohlepa.
Ama et vale. (Voli me i zdravo budi.)
Treće pismo
Vjerujem da sam Vas, dragi prijatelju, u svojem posljednjem pismu dovoljno izvijestio o nenadoknadivoj šteti koju bi znanosti i umjetnosti nanijela nepromišljena pohlepa za blagom starine koje čuva Italija, a osobito Rim. Pokazao sam vam da bi prvi učinak njihovog kršenja bio isušivanje izvora i začepljenje kanala koji svakodnevno u zajednički rezervoar ulijevaju napredni danak novih otkrića. Zapravo, kada je riječ o otkrićima, postoji neka vrsta magnetske vrline, privlačne moći, čiju čaroliju nipošto ne smijemo prekinuti. Neka Europa svim svojim sredstvima podupre sretnu uspostavu svega onoga što su vrijeme, barbarstvo i rat zakopali i proždrli, a koja se svakodnevno odvija: to je želja istinskih prijatelja umjetnosti.
U ovom vam pismu želim govoriti o drugoj vrsti još pogubnijih posljedica, koje bi proizašle iz bilo kakvog rasipanja antičkih spomenika Rima. Vi i predobro znate, prijatelju moj, da dijeliti znači uništiti. Ne želite da vam se dokazuje kako je pravo načelo uništenja – komadanje: previše ste obrazovani da biste sumnjali u to da je raspršivanje elemenata i građe neke znanosti pravi način da se ta znanost uništi i ubije. Ako je tako, razgradnja rimskog muzeja bila bi smrt svih onih znanja kojima je upravo njegovo jedinstvo temeljno načelo. Što je antika u Rimu, ako ne jedna velika knjiga kojoj je vrijeme razorilo ili raspršilo stranice, a čije praznine moderna istraživanja svakodnevno popunjavaju i čije nedostatke ispravljaju? Što bi učinila sila koja bi izabrala izvesti i prisvojiti neke od tih najzanimljivijih spomenika, doli upravo ono što bi učinio neznalica koji bi iz knjige istrgnuo listove na kojima bi pronašao ilustracije?
Zar se, dakle, te zbirke svake vrste pouke stvaraju samo radi užitka u trpanju i gomilanju? Zar su, dakle, tek djetinjasto pokazivanje taštine ili pohlepe — ti arhivi knjiga, strojeva i prirodnih proizvoda koje genij znanosti posvuda otvara kako bi od njih učinio javne škole narodâ? Čemu tolika briga da ih se upotpuni i da se, koliko je god to moguće, u središnje spremište stope izolirana ili raštrkana bogatstva sporednih zbirki? Zar nije zato što se svi ti sabrani predmeti međusobno osvjetljuju i objašnjavaju? Zar nije zato da učenjak, bez potrebe za putovanjem, pronađe razna sredstva za učenje te da uhvati, kao sabrane u jednom žarištu, raznolike zrake znanosti koju izučava? Što biste mislili o projektu kojemu je cilj raskomadati Prirodoslovni muzej u Parizu kako bi svaki grad u Francuskoj dobio svoj dio te nacionalne zbirke?
Raskomadati muzej starina u Rimu bila bi još mnogo veća ludost, s još nepopravljivijim posljedicama. Drugi se muzeji uvijek mogu ponovno upotpuniti: onaj rimski to više nikada ne bi mogao biti. Mjesto koje zauzimaju ostali muzeji često je neovisno o prirodi njihove znanosti: onaj u Rimu postavila je sama priroda, koja želi da on može postojati samo ondje: sama zemlja čini dio tog muzeja. Može se u cijelosti premjestiti bilo koja druga vrsta javnih arhiva namijenjenih pouci: onaj s rimskim starinama mogao bi se premjestiti samo djelomično; on je u svojoj cjelovitosti nepremjestiv. To je kolos kojemu se mogu polomiti udovi kako bi se odnijeli ulomci, ali čija je masa, poput velike Sfinge u Memfisu, prirasla tlu. Poduzeti bilo kakvo djelomično premještanje ove vrste nije ništa drugo doli izvršiti sakaćenje, jednako sramotno koliko i beskorisno za njegove počinitelje. Pravi rimski muzej, onaj o kojem govorim, sastoji se, istina, od kipova, kolosa, hramova, obeliska, trijumfalnih stupova, termi, cirka, amfiteatara, slavoluka, grobnica, štukatura, fresaka, bareljefa, natpisa, fragmenata ukrasa, građevinskog materijala, namještaja, posuđa, itd. itd.; ali on se ništa manje ne sastoji od samih mjesta, krajolika, planina, kamenoloma, antičkih cesta, međusobnih položaja ruševnih gradova, zemljopisnih odnosa, veza među svim tim predmetima, sjećanja, lokalnih tradicija, još uvijek postojećih običaja te usporedbi i povezivanja koja se mogu ostvariti samo u samoj zemlji.
Žali se što stari narodi nisu poznavali tiskarstvo; bez sumnje, prenijeli bi nam mnoga druga bogatstva. No ako postoji studij koja može nadoknaditi naše gubitke u tom pogledu, onda je to proučavanje antike. Ne mislim pritom na ono besposleno i neplodno znanje, tu nehranjivu hranu nekolicine duhova koji se predano bave ništavnim stvarima i koji proučavanje riječi zamjenjuju proučavanjem stvari; govorim o onoj znanosti koja naše spoznaje mora povezati sa spoznajama prošlosti, koja mora oživjeti mnoštvo izgubljenih pojmova i koja filozofiji i umjetnosti mora donijeti uvijek nova svjetla. Pa dobro! Ta je znanost tek rođena. Kako je uopće mogla postojati prije otkrića ovog stoljeća? Sve je bilo nepovezano i bez reda; ništa nije bilo analizirano, ništa uspoređeno. Nije postojala dovoljno velika masa činjenica ili spomenika da bi se duh opažanja mogao u nju uvesti; duh sustava ovladao je prvim piscima: odatle pogrešne teorije Kirchera, Montfaucona, Gorija, Caylusa.
Učeni Winckelmann je prvi koji je unio pravi duh opažanja u ovo izučavanje; on je prvi koji se domislio raščlaniti antiku, analizirati razdoblja, narode, škole, stilove i nijanse stilova; on je prvi koji je probio putove i postavio smjerokaze na toj nepoznatoj zemlji; on je prvi koji je, klasificirajući epohe, približio povijest spomenicima i usporedio spomenike jedne s drugima, otkrio sigurna obilježja, načela kritike i metodu koja je, poništivši mnoge zablude, pripremila otkrivanje velikog broja istina. Vrativši se naposljetku s analize na sintezu, uspio je sastaviti tijelo od onoga što je bila tek gomila krhotina; on je uistinu ponovno ujedinio disjecti membra poetae (razbacane udove pjesnika). Winckelmann je bez sumnje učinio mnogo; no ako je zadužio znanost, to je možda učinio i više svojom metodom nego svojim spisima. Koliko god bila cijenjena njegova povijest umjetnosti, ona još uvijek više nalikuje kronologiji nego povijesti; to je golem okvir u kojem je ostavio velik broj odjeljaka koje trebaju popuniti njegovi nasljednici. I uistinu, iako je mnogo dugovao svim istraživanjima koja su mu prethodila, već postojećim zbirkama, a osobito brojnim otkrićima besmrtnog kardinala Albanija te onima koja je otpočeo Klement XIV., on ipak nije vidio nova iskapanja u Hadrijanovoj vili, Otricoliju, Pontinskim močvarama i tolikim drugim mjestima; nije mogao uživati u bogatom plijenu koji je u Velletriju sabrao kardinal Borgia niti naposljetku u golemim osvajanjima koja je sadašnji papa (Pio VI.) pohranio u novi muzej koji će ovjekovječiti njegovo ime.
No zamislite, bi li Winckelmann mogao učiniti ono što je učinio bez skupa materijala koje mu je Rim nudio? Pretpostavite da su bili raštrkani ili udaljeni; pretpostavite da je naš promatrač, umjesto obilaska galerija Italije ili Rima, morao posjećivati one diljem Europe – vjeruje li itko da bi mu uopće pala na pamet ideja da započne svoje djelo?
Otkriće, ili bolje rečeno, ponovno zadobivanje antike, istinsko je uskrsnuće, kao što sam vam već rekao. Prije nego što nastupi posljednji sud, ili konačni pravorijek kritike u ovoj vrsti, potrebno je da sva ta osakaćena i rastavljena tijela povrate svoju cjelovitost. Koliko figura mora tražiti, bilo od zemlje, bilo od drugih figura, glavu, ud ili atribut, čija ih prisutnost ili nedostatak čini neprepoznatljivima! Koliko je samo premještanja i vraćanja na mjesto potrebno obaviti! Koliko su samo smiješnih zabluda prouzročila ta premještanja! Imamo opsežne knjige o protumačenoj antici; nesreća je u tome što se ona htjela protumačiti prije nego što je bila objašnjiva: tvrdim kao činjenicu da ni stoti dio antike još nije razotkriven. Postoji prethodni rad koji tome mora voditi; to je da se u ovoj znanosti napokon krene od poznatog prema nepoznatom, što još nije učinjeno: analogija će na kraju moći objasniti ako ne sve, barem mnogo toga; ali objašnjenje cjeline cilj je kojemu treba težiti. Svi ti spomenici za filozofiju su tek znakovi, čije razumijevanje – jednom kada postane stečeno i potpuno – mora biti od velike pomoći u potrazi za istinom.
Recite mi sada, hoće li se taj rad olakšati premještanjem, izvozom i raspršivanjem onoga što se ne bi moglo dovoljno okupiti i sabrati? Ne čini li vam se, naprotiv, da bi – umjesto iznošenja radnih alata ili ulomaka za proučavanje iz tog golemog laboratorija – primjerenije bilo onamo vratiti sve one koje je pogrešno shvaćena znatiželja odande mogla ukloniti? Zar se ne slažete da je svaki premješteni predmet jedan kamen uklonjen iz zdanja koje se upravo ponovno gradi te stoga, da je svaki projekt komadanja rimskog muzeja napad na znanost, zločin protiv javnog obrazovanja?
Moram vas ovdje upozoriti na lažne ideje nekolicine ljudi koji su, zbog svog polovičnog znanja, opasniji čak i od neznalica. Priznajem vam da bih se za znanost i umjetnost više bojao desetak takvih nazoviučenjaka nego vojske Karla V. Moguće je da postoje oni koji, u umišljenosti svoje „učenosti“, umišljaju da služe obrazovanju u vlastitoj zemlji, dovozeći u nju dio te znanstvene građe. Nastavak mojih pisama srušit će, nadam se, i same izgovore kojima bi se mogao prikriti tako smiješna namjera. Za danas, budući da sam na poglavlju o znanosti i da sam vam govorio o onoj antičkoj, dopustite mi da vam kažem dvije riječi o apsurdnoj pretpostavci da se njezino lokalno poučavanje potiče sredstvima protiv kojih se borim.
Iako je prirodno i glavno sjedište te znanosti u Rimu, pogrešno je vjerovati da se ona (osobito s obzirom na cilj kojemu teži) može njegovati samo na licu mjesta i u prisutnosti samih predmeta. S njom je kao i sa svima ostalima. Znate da u svakom području ljudskog znanja postoji neka vrsta manipulacije koja svaki odjel znanosti čini nalik svojevrsnoj radionici, u kojoj svaki radnik ima svoj dio i bavi se isključivo njime. Ova podjela rada, koju je Smith tako dobro analizirao u industrijskom poretku, postoji i u onom znanstvenom. Upravo uz pomoć svih pojedinačnih promatrača, svih sporednih čimbenika, izdvojeno se razrađuju i usavršavaju svi dijelovi, svi zupčanici jedne znanosti; no naposljetku je potrebna viša i opća inteligencija koja će ih povezati i od njih stvoriti cjelinu. Duh sustava koji prethodi duhu opažanja nesumnjivo je poguban za znanost; to je isto što i željeti graditi prije nego što se ima klesano kamenje; to je težnja cilju bez posjedovanja sredstava. No opažanje nas također mora ponovo dovesti do sustava. Kada su svi dijelovi dobro poznati sami po sebi i u svim svojim odnosima, iz toga mora proizaći cjelina ili sveukupnost – koja predstavlja univerzalnu istinu – inače bi naši napori bili uzaludni. Dakle, kao što vidite, svaka znanost ima svoje obrađivače, svoje klesare, svoje detaljne promatrače, svoje sakupljače izdvojenih činjenica ili djelomičnih istina, koji rade za čovjeka čiji genij naposljetku zahvaća, obuhvaća i stavlja u funkciju sav taj materijal. Taj čovjek genija, gdje god se nalazio i na kolikoj god udaljenosti bio od promatrača i predmeta promatranja, ipak je točka u kojoj se oni susreću. Upravo za njega, možda i ne znajući, sabire taj roj radnika, kritičara i komentatora. Recimo čak i ovo: duh cjeline koji jednoga dana mora povezati sve te rezultate suprotan je duhu pojedinosti i opažanja koji ih stvara. Tako su Plinije i Buffon, prvi ne napuštajući Rim a drugi Pariz, uspjeli obuhvatiti i vidjeti svemir očima svih onih putnika od kojih je svaki vidio tek njegov mali dio. Tako su sva iskustva, sva nova otkrića, sva više-manje djelomična zapažanja antike, tek prinosi koje prikupljaju ti ljudi šireg duha, koji su već podigli veo prošlosti. Tako su se počele rađati i umnožavati učene teorije Gébelina, Baillyja i drugih. Tako se do pravog rezultata znanosti o antici može doći zahvaljujući narodima koji ne posjeduju starine i ljudima koji ih nikada nisu vidjeli u izvorniku.
Ali ako bi se sredstva iskustva počela gubiti, ako bi se zbirke činjenica i spomenika počele raspadati, ako bi poteškoća opažanja na kraju obeshrabrila promatrače, ako bi raspršenost točaka poredbe i povezivanja učinila put analogije neizvedivim, ne vidite li kako u samom svom načelu i rezultatima propada znanost od koje filozofija očekuje najveću pomoć? Kao što nepromišljeno potkresivanje usmrćuje stablo, isto bi tako nerazumno otkidanje antičkih uzora s njihova prirodnog debla isušilo onaj sok koji moderna kultura Rima šalje u sve grane učene Europe.
To bi se zbilo kada bi neka sila poduzela komadanje rimskog muzeja i kada bi taj primjer, jednom postavljen, mogli slijediti i drugi; kada bi se, pod površnim vidikom materijalne vrijednosti ili ljepote tih predmeta, države Europe – poput djece koja jedna drugoj otimaju slike – stale prepirati oko komadića tih umjetničkih uzora i ostataka znanstvenih instrumenata, što bi se tada zbilo i s umjetnošću i znanošću?
Di talem avertite pestem. (Bogovi, odvraćajte takvu pošast.)
Zazovimo dakle, prijatelju moj, kako bismo otklonili takvu pošast, Minervu, zaštitnicu znanosti, Minervu, koja je izašla potpuno formirana iz Jupiterova mozga, kao simbol jedinstva i cjelovitosti znanosti. Zazovimo Apolona, koji uvijek korača usred Muza, kako bismo pokazali zajedništvo svih elemenata znanosti. Pomolimo se bogu kojeg štuju u Delfima da obrani od svakog oskvrnuća svoj sveti hram, koji je postao čuvar bogatstava moderne Grčke.
P. S. Možda sam, prema dobrim pravilima, trebao sačuvati ovaj zaziv za uvod u svoje prvo pismo, u kojem vas namjeravam zabaviti umjetnostima, ali on se sam od sebe pojavio na kraju ovoga. Prihvaćam sve ove ideje onako kako im se svidi doći: želim da ih primite s istom blagonaklonošću.
Vale et ama. (Ostaj dobro i voli me.)
Četvrto pismo
Primio sam, prijatelju moj, tvoje posljednje pismo, za koje kažeš da bi trebalo biti i posljednje o zloupotrebi osvajanja u jednoj republici. Više me ne čudi dubina kojom obrađujete ovu temu, jer je istina da ovo što mi izlažete u obliku pisama nije ništa drugo nego isječak rasprave koju namjeravate objaviti o tom predmetu. Čestitam javnosti na daru koji joj namjenjujete, a čestitam i sebi što sam vam sugerirao tu ideju. Ne mogu vam po savjesti uzvratiti istim komplimentom povodom vaše namjere da moja pisma učinite javnima. Vi ste im gospodar i neću vas napasti zbog zlouporabe povjerenja. Ali i sami dobro vidite da ona nisu namijenjena tome da na javno mnijenje ostave dojam kakav biste vi željeli postići.
Kažete mi da bih se, u ovim prijetećim okolnostima u kojima se nalazi umjetnost, radije trebao osloniti na primjere i prijeći na primjenu. Trebao bih, kažete, navoditi Karla VIII., Franju I. i cara Karla V., koji, iako su redom bili gospodari Italije i Rima, iz njih nisu iznijeli ni jedan jedini komadić. Trebao bih navesti Fridrika Velikog, koji se, iako je dvaput bio gospodar Dresdena i njegove veličanstvene galerije, zadovoljio time da se divi slikama; kao i uzvratnu velikodušnost koju je nedugo potom doživio od Rusa i Austrijanaca, kada su oni pak postali gospodari Berlina. Trebao bih pokazati da je u civiliziranoj Europi sve što pripada kulturi, umjetnosti i znanosti izvan prava rata i pobjede; da sve što služi lokalnoj ili općoj pouci naroda mora biti sveto, poput broda koji je, u vrijeme rata, nosio admirala Cooka.
Eto, kažete vi, to su primjeri i načela koje treba izložiti javnosti: slažem se. Ali isto tako, prijatelju moj, ja ne pišem javnosti, nego vama. Želim u svojoj osami s vama razgovarati o temama koje nas obojicu zanimaju. Ne tražite od mene više nego što sam vam obećao. Ja branim stvar umjetnosti samo kao učenjak i kao umjetnik. Preuzmite vi, ako želite, drugi dio njihove obrane. Uzdignite se u uzvišena područja politike i uzajamnih odnosa među narodima. Što se mene tiče, te su teme previsoke, a meni nedostaje glasa. Vraćam se svojoj temi, i premda nisam, poput vas, imao namjeru napisati raspravu unutar pisama, ipak slijedim određeni red ideja koji ne želim prekinuti. Tako ću vam, prije nego što vam počnem govoriti o slikama i različitim talijanskim školama, pisati o antici u njezinu odnosu prema proučavanju umjetnosti oponašanja.
Ah, ta umjetnost, prijatelju moj, sigurno nema veću važnost od znanosti, ali možda je još osjetljivije pitanje da se uzori ljepote ne odnose iz svoje domovine i ne raspršuju po Europi. To bi, prema jednoj istočnjačkoj figuri, bilo poput dijeljenja sunca u zvijezde.
Najučinkovitiji utjecaj tih spomenika na one koji ih proučavaju također proizlazi iz njihove okupljenosti. Ovdje ne želim ulaziti u metafizičku raspravu o apsolutnoj i relativnoj ljepoti. Ono što je izvan svake sumnje jest da ništa ne prosuđujemo osim putem odnosa i poredbe. U umjetničkim djelima, nadasve, dojam ljepote, koji je neovisniji o strastima ili djelovanju osjetila, nije ništa drugo doli plod suda koji donosimo pomoću poredbe koja se uspostavlja u našem razumu. Spoznaja ljepote, toliko nužna umjetnicima, oblikuje se u svojevrsnoj usporednoj ljestvici koja razrađuje umjetničke uzore, uspostavljajući među njima rangove i neku vrstu hijerarhije vrijednosti. Ti su rangovi vrlo brojni, jer odgovaraju svim kakvoćama i raznolikostima ljudskoga duha. Broj remek-djela u svakom je rodu jednako ograničen kao i broj genijalnih ljudi. Svaki se rang povećava brojem upravo u onoj mjeri u kojoj mu se smanjuje vrijednost. No što je više nižih točaka usporedbe to premoć onog malog broja [vrhunskih djela] postaje očitija i nesporna te nas tada njihova ljepota snažnije pogađa i poučava.
Zapravo se ne bi moglo reći ne služi li čak i niža vrijednost djela koja su više-manje lišena te ljepote – ističući ona koja je posjeduju – još i više nego sama njihova nadmoć dokazivanju lijepoga i podučavanju umjetnostima. Uvijek sam opažao da je negativni dokaz u ovoj vrsti najlakši i da nije najmanje koristan za tu teoriju. Lakše se kaže što ljepota nije, nego što ona jest. Isto tako, u manje vrijednim antičkim djelima, postavljenima uz ona izvrsna, postoji svojstvo dokazivanja i moć poučavanja koju nam izolirana remek-djela ne bi mogla pružiti. To je zato što je s ovime kao i s mnogim drugim stvarima – ponekad ih se bolje osjeća u nedostatku nego u uživanju. Da, svi ti sekundarni stupnjevi antičkih tvorevina služe proučavanju lijepoga i istinitoga više nego što se to može iskazati, i kao sredstva dokazivanja i kao točke poredbe koje uzdižu vrhunska djela i čine da ona još jače sjaje.
Tako taj mali broj lijepih antičkih kipova duguje svoju nadmoć ljepote koja nas obuzima isključivo onom beskrajnom mnoštvu kipova istoga stila, ali ne i iste vrijednosti, usred kojih ih vidimo kako blistaju. Oduzmite im točke poredbe i one će izgubiti velik dio svoje vrijednosti. Dojam njihove ljepote time će oslabjeti, snaga njihovih pouka bit će potkopana, a učinak topline koju prenose na genij umjetnika posve prigušen. Mogu potvrditi da sam i sam iskusio taj učinak svaki put kada sam imao priliku vidjeti neku od tih lijepih antičkih figura istrgnutu i odvojenu od svoje obitelji. A ipak, mogu reći da u svojoj mašti nosim otisak gotovo svih antičkih figura koje se nalaze u Europi te svoje točke poredbe uvijek nosim sa sobom – što je prednost koju običan promatrač ne može imati.
U kobnoj pretpostavci komadanja rimskog muzeja, vjerojatno bi se nastojalo obezvrijediti njegove zbirke te bi se, uz rizik da ih se ponovo polomi, odnijeli najljepši i najznačajniji kipovi. Što bi proizašlo iz te podjele? To da bi jedan izgubio ono što drugi ne bi dobio. Rimski muzej bi u figurama koje čine vrhunac njegovih zbirki izgubio onu dragocjenu dopunu pouka i poredbi koja stvara praktičnu teoriju lijepoga. Muzej koji bi se drugdje oblikovao od tih komada ne bi stekao cjelinu koja tim ulomcima može dati potrebnu vrijednost. Ne čini li vam se da vidite Morosinija kako ogoljuje zabat atenskog Partenona kako bi njegove likove prenio u Veneciju? Pitam vas, što bi značili ti fragmenti odvojeni od svoje mase i svoje cjeline? Ali znate i što se potom dogodilo: to je uzvišeno djelo razbijeno, a pohlepa mletačkoga generala uskratila je učenome svijetu jedno Fidijino djelo. Ipak, Morosini je imao ispriku; to je remek-djelo oduzimao barbarima; ali vidite da je zbog lažne ljubavi prema umjetnosti u jednom danu uništio ono što je barbarstvo tolikih stoljeća poštovalo. Toliko je istinito da u svemu nema ničeg opasnijeg od neukog prijatelja.
Kao što sam vam već rekao, upravo se tog neukog prijateljstva pribojavam za umjetnost više nego njezinih neprijatelja, ako ih uopće ima. Malo ljudi doista poznaje umjetnost, njezine tajne, njezine odnose, uzroke njezinih užitaka i njezina utjecaja na ukus. Čak je i malo umjetnika razmišljalo o načelima vlastitih osjeta. Pa ipak, tko nije u drugim žanrovima iskusio istinu o onoj harmoniji koja je lijepim stvarima potrebna kako bi izgledale onoliko lijepo koliko to doista jesu? Vidimo li velikog glumca u provincijskom kazalištu, čujemo li slavnog pjevača ili vrhunski instrument s pratnjom koja je preslaba ili tuđa dobroj metodi, ti vješti umjetnici više vam ne pružaju isti užitak. Nadmoć za koju ste mislili da mora proizaći iz te nejednakosti radije nestaje nego što se ističe. To je zato što oni više ne nailaze na suprotnosti, već na nesklade. To je zato što između njih i onih koji ih prate postoji prevelik jaz. To je zato što duši nedostaju one posredne točke koje joj daju ljestvicu razmjera potrebnu za prosuđivanje, pa ona prestaje suditi iz straha da ne presudi pogrešno. Ali ako osjećaj za lijepo nije ništa drugo doli sud, uviđate da je u ovoj tezi sve što taj sud čini ništavnim ili pogrešnim, ujedno i razorno za sam osjećaj lijepoga. Eto, dakle, tog proučavanja i njegovih rezultata izgubljenih za Europu. Izvucite zaključke.
Ako je tako, pitate me, kako to da i sami umjetnici sudjeluju u onome što može dovesti do uništenja umjetnosti? Odgovaram vam na to da su svi umjetnici istog mišljenja kao i ja. Jedni to znaju, drugi ne: u tome je sva razlika. Svi oni koji su promišljali o proučavanju umjetnosti, reći će vam isto što i ja. Svi oni koji su se više posvetili samoj praksi umjetnosti nego razmišljanjima koja su joj strana, bit će istog mišljenja čim im se razviju ova načela. No zar ne znate s kakvom se pogubnom lakoćom sami ljudi pretvaraju u instrumente vlastitog uništenja? Širi su vidici povlastica tek malobrojnih. Svatko vidi samo do vrlo suženog obzora zadaće koja mu je povjerena. Ljudi drže da su oslobođeni obveze ispitivanja načela te zadaće ili predviđanja njegovih učinaka. Ne samo da se zlo čini iz dužnosti, već se vjeruje da je dužnost učiniti ga više, a ne manje. Držao bih sasvim sukladnim svemu što se zbiva da upravo umjetnici doprinose uništenju umjetnosti. Kada su se mogla preokrenuti sva načela društvenog sklada, zar ćete držati začudnim što su načela metafizičkog sklada o kojem vam govorim zanemarena?
Imao bih još mnogo toga reći o toj harmoniji, kad ne bih znao da govorim čovjeku koji je u tom pogledu upućeniji od mene. Nećete, dakle, sumnjati u to da će ti antički kipovi – tako izmješteni iz svog podneblja, tako istrgnuti iz onoga niza popratnih predmeta svake vrste koji ih ističu i iz svih usporedbi koje uzdižu njihovu ljepotu – pod tuđim nebom izgubiti onu poučnu moć koju su umjetnici išli tražiti u Rim, a koju više neće pronaći ni u kojem drugom gradu Europe. Čini mi se da je upravo za ovu temu Ariosto napisao onu dražesnu strofu o ruži koja, na svojoj rodnoj stabljici, očarava i ljude i bogove, ali koja,
Non si tosto dal materno stuolo
Rimossa viene…
Che quanto avea dal’uomini e dal cielo
Favor, grazia è bellezza, tutto perde.
Koji umjetnik u Italiji nije iskusio tu skladnu moć između svih umjetničkih predmeta i neba koje ih obasjava, i zemlje koja im služi kao pozadina, tu vrstu čari koju lijepe stvari prenose jedna drugoj, taj prirodni odsjaj koji uzajamno posuđuju svi uzori različitih umjetnosti, postavljeni sučelice jedni drugima u svojoj rodnoj domovini? U prošlom pismu govorio sam vam o nužnosti tog dodira između svih materijala za proučavanje kada je riječ o predmetu znanosti. Ali što se tiče proučavanja umjetnosti i crteža, s još bi se više istine moglo reći da sama zemlja čini dio rimskog muzeja. Što kažem, čini dio? Ta zemlja sama jest muzej. Eh! Koliko samo umjetnici ne žale što se ta blaga kiparstva ne mogu ponovno naći u suglasju s hramovima Grčke, sa spomenicima Atike! Umjesto da ih se prisiljava na emigraciju u hiperborejske krajeve, kolika bi tek bila ona dobročiniteljska sila koja bi ih vratila njihovoj prvoj domovini? Tamo bi se nebo, zemlja, klima, oblici prirode, običaji, stil građevina, igre, svetkovine i odjeća još uvijek nalazili u skladu s antičkim kiparstvom. To je mjesto, kada bi uopće bilo dopušteno poželjeti njihovo premještanje, kamo bi ih vratila želja umjetnika.
Osim Rima, u Europi ne postoji grad koji bi tim remek-djelima mogao pružiti dostojno utočište, niti hram prikladan za sabranost kakvu zahtijeva njihovo proučavanje. To se ne može dogoditi ni usred londonskih magli i dima, ni pariških kiša i blata, ni petersburškog leda i snijega, niti usred meteža velikih europskih gradova niti usred onog kaosa razonoda naroda nužno zaokupljenog trgovačkim brigama, da se razvije ta duboka osjetljivost za lijepe stvari, to šesto čulo koje promatranje i proučavanje lijepoga daruje učenicima umjetnosti. Što god se učinilo, oni koji se tome posvete uvijek će morati otići negdje drugdje kako bi udahnuli zrak oslobođen svih onih isparavanja koja našim očima zamagljuju slike lijepoga i istinitoga.
Rim je za nas postao ono što je Grčka nekoć bila Rimu. Pa dobro! govorio je Plinije o prekrasnoj Skopasovoj Veneri, čiju su vrijednost u njegovo vrijeme zanemarivali i čije postojanje gotovo nisu ni poznavali: Ove stvari gube svoju vrijednost u Rimu. Ovdje nema dovoljno dokolice da bi se u njima uživalo. Rastresenost poslovima čini promatrače ravnodušnima prema svim onim užicima koji, da bi bili proživljeni, zahtijevaju mir i filozofsku tišinu Grčke. To je zato što su, smještene izvan svoje domovine, bile lišene onoga sklada koji ih ističe; zato što su bile ogoljene od one pratnje koja im je ukras, od onog suglasja stvari i ideja, formi i osjećaja, javnog divljenja, privrženosti i suosjećanja, koji tvore svojevrsni ugođaj uzora ljepote.
P. S. Nastavak ćete, prijatelju moj, dobiti idućom prigodom, jer ova je tema plodna. Reći ću vam, poput Plinija Mlađega dok je opisivao svoju kuću: Longa est non epistola quœ describit sed quœ res describitur (Nije pismo dugo, već je duga stvar koju opisuje).
Peto pismo
Da, prijatelju moj, kao što sam vam rekao u svojem prošlom pismu, poučavanje umjetnosti i snaga njezinih lekcija ovise, mnogo više nego što se misli, o toj cjelini, o tom okupljanju klasičnih uzora i spomenika sabranih u svakom rodu i za svaki dio prostranog područja oponašanja, u onom velikom muzeju koji se zove Rim. Čak i ako se neki od tih uzora izmjeste, uvijek će ih se tamo morati ostaviti najveći broj, koje nijedna sila ne bi mogla otrgnuti s njihova tla. Hoće li učenici svih naroda, koji su u Rimu nadohvat ruke imali sve instrumente za svoje studije, moći putovati Europom i dodavati goleme putne troškove onim obično skromnim izdacima koje su u stanju podnijeti za svoju izobrazbu? Hoće li moći podnijeti troškove skupog života koji, osobito za strance, nameću veliki trgovački gradovi Europe? Hoće li u njima moći pronaći one ekonomske resurse koje samo Italija, a nadasve Rim, pruža studentima svake vrste? Ne, bez sumnje, oni to neće moći. Tako će, dakle, glavni uzori umjetnosti postojati još samo za bogate putnike ili imućne amatere; čitava klasa umjetnika bit će ih lišena. Jer u alternativi i izboru mjesta gdje će ti modeli biti raspršeni, uvijek će se morati dati prednost onoj zemlji koja će ih imati najveći broj, koja će imati, ako se tako može reći, najpotpuniji asortiman; a što god se dogodilo, ta će zemlja uvijek neosporno biti Rim.
Ali pogledajte koliko taj prijenos spomenika, koji nikada ne može biti doli djelomičan i vrlo ograničen, koliko to premještanje, kobno za Europu, postaje još k tome beskorisno zemlji koja će biti njegov prikrivač. Uistinu, vjerujete li da bi nacija koja bi u svoju navodnu korist prisvojila neke od uzora ljepote, kao da su bale robe, ostvarila veliku dobit tim uvozom? Mislite li da bi u tome pronašla dovoljno da svojim umjetnicima pruži cjelovita sredstva poduke, a da oni ne moraju napuštati domovinu? To bi bila čudna zabluda.
Njegovi će umjetnici i dalje morati odlaziti u Italiju i Rim kako bi proučavali te goleme i veličanstvene ostatke antičke arhitekture, te učene ruševine građevina jer se, bez sumnje, neće odnijeti ni Panteon, ni Kolosej, ni Trajanov i Antoninov stup, niti bilo što slično. Njegovi će umjetnici tamo i dalje morati odlaziti proučavati i one nepokretne reljefe i one kolose koji su poput velikih početnih slova pomoću kojih učenici lakše uče prepoznavati i oblikovati značajke lijepog i istinitog, kao i one dosad neoponašane fragmente koji su jedina škola ornamenta, tog tako važnog dijela arhitekture.
Umjetnici će uvijek morati crpiti nadahnuće iz onih veličanstvenih zdanja modernog Rima, koja su poput kostura antičkog Rima; iz onih bogatih i raznolikih tlocrta, iz onih raskošnih kolonada Svetog Petra, iz onih trijemova svake vrste, s onih trgova, s onih zdenaca, iz onih antičkih i modernih svodova, iz onih slikovitih ruševina – onih velikih pouka o dekoraciji, toj umjetnosti koja zna uljepšati naše svečanosti i koja svojim očaravajućim prividom na našim kazališnim pozornicama oživljava mjesta i zemlje u koje pjesnik smješta radnju. Bez sumnje, ne vjerujete da se mogu odnijeti prekrasni vidici Rima niti izmjestiti njegova mjesta.
Uvijek će njegovi umjetnici morati odlaziti u veliku školu krajolika, stopama Salvatora Rose, Claudea Lorrainea, Gaspra i Poussina, kako bi proučavali te učene poteze, te odvažne i upečatljive učinke, te predjele i vidikovce čije oponašanje ubrzo zamire čim se prestane iznova paliti na baklji prirode.
Uvijek će njegovi umjetnici morati odlaziti piti na samom izvoru te dragocjene antičke erudicije, koja se jasno razlikuje od same znanosti o antici, a bez koje slikari povijesnih tema ne mogu; uvijek će morati odlaziti iz svoje domovine, makar samo zato da vide druge običaje, drugo nebo, druga lica. Uvijek će se morati odlaziti u Italiju, makar samo zato da se nauči proučavati, makar samo zato da se nauči gledati.
Vjerujte mi, putovanje u Italiju koje poduzimaju umjetnici možda je još korisnije u ovom posljednjem pogledu nego u svima ostalima. U gotovo svim zemljama ima više ili manje antičkih uzora, više ili manje onih otisaka koji su jednako vrijedni za proučavanje, a koji se dobivaju sadrenim odljevima te više ili manje zbirki ili spremišta slika. Pitajte ipak sve umjetnike je li ih ljepota tih djela jednako pogađala prije njihova putovanja u Italiju, kao što ih prožima otkad je rimski prizor u njima razvio tu vizualnu sposobnost i usavršio intuiciju za tajna čuda umjetnosti? Koliko umjetnika tek u Rimu odbacuje one lokalne predrasude, one ideje o konvencionalnoj ljepoti, one lažne manire, pogrešne navike i iskvarene zavičajne ukuse koji se, poput kakvih govornih mana, gube jedino u prijestolnici republike umjetnosti!
Putovanje u Rim za umjetnike je dragocjeno i zbog toga što ih na nekoliko godina odvaja od svake druge brige osim one o učenju, što im nameće obvezu da u kratkom vremenu ostvare velik napredak te što služi kao poticaj svim nadarenostima, pa čak i kao nagrada za uspjehe: upravo tom učenom hodočašću svaka nacija duguje vješte ljude koji joj služe na čast, i ništa ne bi moglo zamijeniti moralnu snagu koja mu je pridružena.
Uzalud bi se tvrdilo da se velikim nagomilavanjem umjetničkih uzora može nadomjestiti putovanje u Rim: reći ću vam drugi dan što mislim o tim kompilacijama slika, kada vam budem govorio o talijanskim školama; ali jasno vidite da bi nacija koja bi, na štetu javne poduke Europe, provela tako kobno komadanje, zapravo kaznila vlastite učenike, jer bi za njih, kao i za ostale, osakatila poučavanje koje je korisno jedino u cjelovitosti svojih pouka, a koje bi posvuda nudilo tek nepovezan tečaj nepotpunog nauka.
Kada je Konstantin prenio Rim u Bizant, Rimsko Carstvo, koje je dobilo dvije glave, ubrzo više nije imalo tijela. Primijenite to na ovaj slučaj: Si parva licet… (uspoređujući malo s velikim).
Da, kao što ću vam ponoviti, već je previše oslabljeno to tijelo nauka i pouke koje je u interesu umjetnosti očuvati u Italiji. Sve privatne zbirke Europe, uobličene na njezin trošak, iznijele su iz nje preveliku količinu kapitalnih djela. U izolaciji u kojoj se nalaze, ona pružaju mnogo manje koristi malom broju ljudi koji od njih ima slabu dobit, nego što njihova udaljenost od središta nanosi štetu velikom broju onih koji od njih više nemaju nikakve koristi.
Koju korist, na primjer, donosi umjetnosti ona neusporediva antička skupina Kastora i Poluksa, skrivena u tko zna kojem kutku nekog dvorca u Španjolskoj? Vjeruje li se da je dobit koju Španjolci od nje imaju za proučavanje jednaka šteti koju ostatak Europe trpi zbog te lišenosti? Vjeruje li se da ga Španjolci ne bi proučavali i više i bolje u Rimu nego kod kuće! Koliko sam samo nezadovoljstvo osjetio u Rimu kada sam tražio taj savršeni dvostruki uzor prirode tek u povojima, klasično djelo jedinstveno u svom žanru, a oni su me uputili u Madrid!
Nakon Italije, nijedna zemlja nije bogatija starinama od Engleske. Englezi su proveli mnoga iskapanja u Rimu i njegovoj okolici. Bilo vlastitim istraživanjima, bilo izbjegavanjem – snagom novca – mudrih zabrana koje koče trgovinu spomenicima, uspjeli su na svoj otok uvesti velik broj tih dragocjenih ostataka. I što s tim? Engleska je slika onoga što bi postalo od Europe kada bi se moglo provesti komadanje kojeg se pribojavam. Ta zemlja nema dominantnu zbirku, unatoč svim akvizicijama koje su poduzeli pojedinci koji su si, prirodno, pridržali pravo na uživanje u njima. Što iz toga proizlazi? To bogatstvo je raspršeno po svim dvorcima; morate obići sve grofovije, prijeći više stotina milja kako biste vidjeli te djelomične zbirke. Stoga, ne poznajem ništa manje korisno za Europu, pa čak ni za samu umjetnost u Engleskoj, od onoga što Engleska posjeduje u tom polju. Umjetnici i učenjaci od toga nemaju koristi, jer umjetnici i učenjaci nemaju ni vremena ni sredstava za duga i brojna putovanja. Nadajmo se da će jednog dana neka sretna zamisao okupiti engleske zbirke i vratiti ih učenome svijetu.
Što za umjetnost čine i oni besmrtni Rafaelovi nacrti (cartons), koje je Karlo I. kupio u Flandriji, a koje čuva kraljevska galerija u Windsoru? Znate da su ta djela, posljednja ostvarenja prvoga među slikarima, upravo ona u kojima su zrelost njegova dara, snaga njegova genija i sva moć njegove umjetnosti dosegnuli svoj najveći procvat. Kakva bi to tek pouka bila za umjetnike kada bi ih u Rimu mogli sučeliti s onim dragocjenim stilom njegovih prvih fresaka? Koliko sam samo puta u Engleskoj čuo i same engleske umjetnike kako oplakuju izgnanstvo tih remek-djela i žale što ih nisu mogli proučavati u Rimu, u prisutnosti Sikstinske kapele i dvorana Vatikana!
Kada se zna koliki je bio Rafaelov genij, kakav se napredak primjećuje u njegovim djelima, od prvoga do posljednjega, i kakvu je snagu neprestanog uspona uspio steći sretnim spojem i rijetkom kombinacijom svih stilova svoga vremena, zna se također da nema majstora čija djela, da bi bila potpuno korisna, imaju veću potrebu biti okupljena na jednom mjestu. Pa ipak, nema majstora čija su djela više raspršena.
Trenutno mi nije u sjećanju točan broj Rafaelovih ulja na platnu ili prenosivih slika. Mislim da neću puno pogriješiti ako vam kažem da ih ima svega dvadesetak: govorim o izvornicima i autentičnim djelima. Pa dobro! Vjerujem da ih je u Rimu ostalo tek jedno ili dvoje. Sva ostala su raspršena po kabinetima svih velikih gradova Europe. Sama povijest njihovih raznih selidbi postala je svojevrsna znanost. Što iz toga proizlazi? Ako devetnaest gradova Europe posjeduje svaki po jednu Rafaelovu sliku u ulju, svaki učenik kojeg svaki od tih gradova pošalje u Rim – koji posjeduje samo jednu – nikada ne može uspjeti proučiti više od dvije Rafaelove slike. Sve ostale za svakog od tih učenika kao da i ne postoje. Tko, naprotiv, ne vidi da kada bi svi ti gradovi vratili u Rim, u galeriju zajedničku svim svojim učenicima, onu jedinu sliku koju posjeduju, svaki bi od njih vratio svojim učenicima onih devetnaest slika koje nema?
Eto, prijatelju moj, ne sumnjajte u to, upravo je to ono što bi zahtijevao istinski duh umjetnosti: tko god nije ovakvog mišljenja, nije ni umjetnik, ni filozof. Postoji više vrsta ljubavi prema umjetnosti. Postoji mnogo stupnjeva ljubitelja umjetnosti: od filozofa do umjetnika, od umjetnika do znatiželjnika, od znatiželjnika do preprodavača, pa sve od potonjeg do pljačkaša Vera.
Kada će se prestati gledati na predmete javne poduke kao na dragulje, kao na dijamante u kojima se uživa samo kroz tarifu njihove vrijednosti? Treba li se željeti taj posjed samo radi užitka ili glupe časti da imamo ono što drugi nemaju? Prepustimo sebičnom ljubitelju tulipana iz Haarlema onu usamljeničku strast koja u nekom predmetu uživa samo zato što drugi u njemu ne uživaju: taj je užitak još niži od škrtčeva; bogatstva znanosti i umjetnosti su takva samo zato što pripadaju cijelom svemiru; pod uvjetom da su javna i dobro održavana, nije važna zemlja koja je njihov čuvar: ona je tek kustos mojeg muzeja. Da, zaslužio bi da mu se blago oduzme kada bi ga skrivao, kada bi ga zloupotrebljavao ili dopuštao da propadne: u protivnom, treba mu plaćati kako bi bdio nad njegovim očuvanjem.
Si vales, bene est. (Ako si dobro, dobro je.)
Šesto pismo
Prijatelju moj, Rafaelom sam završio svoje posljednje pismo o antici: Rafaelom će započeti i ovo, u kojem vas želim zabaviti raznim slikarskim školama Italije i opasnošću koja bi nastala kada bi se njihova snaga sve više slabila novim komadanjima. Priznat ćete mi da nisam mogao pronaći bolji prijelaz; jer Rafael je, kao što smo već mnogo puta rekli, posljednji među starima ili prvi među modernima.
No taj Rafael, čije se slike priželjkuju više iz praznovjerja i taštine nego iz ukusa i ljubavi prema lijepom, koliko malo ljudi poznaje vrijednost njegovih djela i vrijednost njegova genija! Sve zbirke žele imati njegov komad, bio on pravi ili lažan, otprilike onako kako su nekoć sve crkve željele imati komadić pravoga križa. Nesreća je u tome što se vrlina vezana uz cjelinu jedne škole ne prenosi, kao kod relikvije, na svaki odvojeni dio te škole.
Sigurno je da je među svim talijanskim školama upravo Rafaelova ona koja je koračala najbliže antici i najviše napredovala na putu istinske ljepote. Svaka od tih škola ima svoj karakteristični tip; ono što izdvaja Rafaelovu jest ono što nazivamo „lijepim stilom“ (le beau style). No više od jedne vrste kobnih okolnosti usprotivilo se velikim učincima koje je ona trebala proizvesti na umjetnost Italije i Europe. Prva je bila prerana smrt istoga Rafaela, otrgnutog usred njegova stvaralačkog uspona. Kada se zna što je on sam, ili njegovi učenici, proizveo taj uistinu čudesni genij u prostoru od petnaest godina koliko je obuhvaćala njegova slikarska karijera, ne sumnja se da bi – da je poživio – ne samo crtačke umjetnosti, već i sve grane tih umjetnosti te one industrije koje o njima ovise, pretrpjele revoluciju kakvu je dodir njegova genija izazvao u svemu što je primilo njegov utjecaj. Smrt tog velikog čovjeka, kao i smrt njegova prijatelja Lava X., koja je uslijedila nedugo potom, uzrokovale su raspad te slavne škole. Ipak, ona se počela ponovno uzdizati pod drugim Médicijem (Klementom VII.). Giulio Romano, Rafaelov opunomoćenik i nasljednik njegova genija, upravo je bio proglašen knezom škole. Već se pod njegovim okriljem ponovo okupljao onaj raspršeni roj ljudi od ukusa i genija. Zauzimanje Rima vojskom Karla V. zadalo je posljednji udarac tom učenom okupljanju: svi oni koji su ga činili pobjegli su; njihovi razjedinjeni talenti izgubili su, u pogledu ukusa i javne poduke, snagu koju im je davalo žarište koje ih je okupljalo; iskre koje su iz njega izmakle, zasjale su na trenutak da bi se ugasile u raznim gradovima Italije. Tako je nestao onaj naraštaj darovitih koje je oblikovao Rafael: od tog kobnog razdoblja, umjetnosti su neprestano u opadanju.
Rekao sam vam u svom prošlom pismu da je naknadno raspršivanje glavnih prenosivih Rafaelovih djela bilo samo dodatna šteta za umjetnost, budući da je njegov učinak bio taj da ih liši devetnaest dvadesetina učenika i ljubitelja. Rekao sam vam kako bi se moglo djelomično popraviti zlo tog raspršivanja i ponovno uspostaviti utjecaj Rafaelove škole u Rimu novim okupljanjem njegovih djela. No, jasno vidite, prijatelju moj, da je činiti suprotno od onoga što predlažem zapravo isto što i dovršiti ono što vojska Karla V. nije uspjela.
Ludost je umišljati da se uzorcima svih slikarskih škola, okupljenima u kakvom skladištu, ikada može proizvesti onaj isti učinak koji te škole proizvode u svojoj domovini. Rekao sam da svaka talijanska škola ima vlastitu maniru. Doista, možemo ih usporediti s toliko različitih zrcala u kojima se odrazila priroda pod svojim različitim aspektima, kako bi u njima bila kao fiksirana oponašanjem i postupcima umjetnosti. Priroda je toliko raznolika koliko su brojni načini na koje je se gleda. Ipak, te beskrajne razlike u nijansama svode se na nekoliko glavnih ili karakterističnih razlika. Tako su se najbitnije raznolikosti oponašanja našle kao analizirane u raznim školama Italije; one su postale svojevrsna slikarska prizma u kojoj učenik nalazi prirodu rastavljenu i svedenu na sustav.
Fizički ili moralni uzroci koji su proizveli te lokalne raznolikosti u načinu gledanja i oponašanja prirode zacijelo bi bili predmetom vrlo zanimljivih i vrlo filozofskih istraživanja u povijesti umjetnosti, no to je istraživanje manje važno za predmet moje rasprave. Dovoljno je da znamo da su se invencija, crtež, lijepi način slikanja, sklad chiaroscura, kolorit – svi dijelovi koji čine slikarsku umjetnost – našli raspoređeni prema samom poretku prirode između raznih škola Rima, Firence, Bologne, Parme i Mletaka.
Da se to savršeno jedinstvo svih dijelova može postići u jednom jedinom majstoru, nešto je što se ne čini lakim, ako je istina da mnogi od njih zahtijevaju proturječne kvalitete. Ali da se čak i ona posebna savršenost svake škole može postići putem zbirki slika otetih njihovim matičnim školama, zabluda je koju je iskustvo potpuno i preobilno dokazalo tijekom dva stoljeća. Drugom ću vam prigodom govoriti o učinku koji na učenike proizvode takva okupljanja slika kakva trenutačno postoje. Za sada vam želim samo dokazati da su svi ti izvadci škola, koji čine zbirke Europe, tek nedostatni prikazi načina slikanja i oponašanja svake pojedine škole te da te izolirane pouke, otrgnute od cjeline svoje teorije, ne mogu imati istu snagu niti istu moć podučavanja kao u zemlji koja je njihovo matično sjedište.
Razmotrite, doista, da te škole, koliko god poučne mogle biti, ipak čak ni u svojoj domovini više nisu ništa doli nijeme škole. Pouke velikih majstora koji su bili njihovi utemeljitelji i dalje postoje u njihovim djelima, no one su izgubile onu vrijednost, onaj život koji poučavanju daje sama prisutnost majstora. Slikarstvo doista ima, uz neke druge umjetnosti, tu povlasticu da majstori nadživljuju same sebe, da ih smrt ne oduzima u potpunosti njihovim učenicima, budući da svojim djelima prenose sposobnost poučavanja uzastopnih naraštaja. Ipak, ne sumnjajmo u to, te su posmrtne pouke mnogo manje učinkovite od onih živih majstora: oduvijek smo gledali kako čak i oni najosrednji među živima utječu na svoje stoljeće i učenike daleko nadmoćnije od onoga najslavnijih pokojnika. To je zato što su učenici prirodno više zadivljeni djelima koja vide kako nastaju, nego onima koja vide dovršenima. To je zato što oni, prisustvujući – ako se tako može reći – operacijama koje ih proizvode, njihovu začeću i njihovu rađanju, bolje shvaćaju postupke nego što to mogu učiniti u pogledu drevnih djela.
Za proučavanje tih djela potreban je napor, pronicljivost i filozofski duh kakav se rijetko nalazi kod običnih učenika; valja tragati za putovima čiji su putokazi izgubljeni; valja odgonetnuti postupke čiji je mehanizam izbrisalo samo savršenstvo umjetnosti; valja ponovno pronaći tragove koje su vrijeme i brojni drugi uzroci učinili nevidljivima. Čak se ni u najizvrsnijim djelima velikih majstora ne uspijeva uvijek najlakše otkriti tajna njihova načina rada: tamo je cijela skela umjetnosti srušena ili skrivena; u njima se često nalazi više razloga za divljenje nego za učenje. Stoga su zbirke koje nam predstavljaju samo izbor remek-djela svakog majstora katkad više obeshrabrujuće nego poučne za učenike.
Ako išta može nadomjestiti taj nedostatak živosti u poduci koji se očekuje od drevnih djela, onda je to uvid u sve ono što ih prati u samom središtu njihovih matičnih škola. Tamo se veliki majstori pokazuju okruženi svojim prethodnicima, suvremenicima i nasljednicima; tamo se otkrivaju svi stupnjevi koje je oponašanje prošlo prije nego što su umjetnost i njezina metoda fiksirani genijem nekolicine ljudi; tamo se uči kako su počeli, kakva su bila njihova lutanja, njihovi pokušaji, njihove predigre; tamo se uočava što su posudili od drugih, a što duguju samo sebi; tamo se vidi kako su njihovi oponašatelji zlorabili njihove manire, kako su njihovi nedostaci bili preuveličani, a njihove same kvalitete pretvorene u nedostatke pretjerivanjem kopista. Tek usred tih približavanja i uz pomoć svih tih točaka poredbe i opažanja, ti majstori mogu i dalje pružati pouke: lišite ih svih tih dokaznih sredstava; oduzmite im, izolirajući ih, sve one odnose koji su duša te poduke, i više neće biti ni poduke, ni škola, a ubrzo ni učenika.
Talijanske su škole u pogledu umjetnosti ono što su u Grčkoj bile aktivne filozofske škole, gdje se moral poučavao kao zanat, to jest praksom i nizom navika i primjera koji su crpljeni iz samog zajedništva tih škola. Slike izvedene iz konteksta nalikuju onim učiteljima koje se kupuje ili unajmljuje kako bi djecu poučavali vrlini. Raskomadati talijanske škole i odnijeti njihova najklasičnija djela znači napasti samo središte jednog od glavnih obrazovnih sustava Europe. Ne, samo brutalno neznanje, koje je već u više pogleda potkopalo zdanje ljudskih znanja, može ići tako daleko da u samim utočištima prošlosti uznemirava te učitelje umjetnosti čija smo proročanstva voljeli ispitivati usred njihovih hramova.
Ako je već dokazano da se u pogledu podučavanja, kao i u svim ostalim ljudskim ustanovama ne može nekažnjeno poremetiti jedan dio a da se pritom ne izmijeni cjelina, zašto o moralnim posljedicama takvog poremećaja ne ispitati one ljude koje bi njihova darovitost, njihova djela, njihovo iskustvo, njihova prosvjećenost i njihova ljubav prema umjetnosti pozvali na takvo vijećanje?
Oni bi rekli da je pljačka talijanskih škola sposobna ubiti istinsko poučavanje umjetnosti, poučavanje koje jedino Italija treba posjedovati, jer ga je jedino ona i iznjedrila, koje jedino Italija može provoditi, jer jedino ona posjeduje njegove elemente.
Oni bi o ovom predmetu rekli, kao što sam vam rekao i o onome o antici, da će se uzalud skidati slike i premještati fragmenti slikarstva, jer se neće odnijeti ni Sikstinska kapela, ni Farnesina, ni dvorane Vatikana, ni oni golemi pandantivi, ni oni brojni stropovi, ni one kupole, ni one freske Michelangela, Carraccija, Domenichina, Guida, Cortone, niti ono mnoštvo klasičnih djela čije će uzore učenici uvijek morati odlaziti ispitivati.
Oni bi ispričali na koji su način i sami izučili svoj zanat; otkrili bi tajnu i moć te velike javne poduke, koja nije ni ona iz ateljea niti ona iz djelomičnih zbirki slika te bi dokazali da se dobit koju učenici ostvaruju u Italiji sastoji ponajprije u istraživanjima, poredbama i sučeljavanjima koja to putovanje nalaže. Uništiti učinak tih usporednica rastavljanjem škola znači osakatiti i izobličiti poduku.
Sjećate li se, prijatelju moj, riječi onoga glupog amatera koji je Italijom putovao u kočiji? Jednog dana zaustave njegova kola pred jednim od onih veličanstvenih vidikovaca koji zarobljuju dušu i prožimaju je divljenjem, osobito pri jednom od onih sjajnih zalazaka sunca kakvi se vide samo u Italiji. „Pogledajte”, rekoše mu, „ovaj uzvišeni prizor.” „Pa dobro!”, reče on, „kočijašu, odvezite nas tamo.” E bogme, pandan naivnosti našeg amatera Mide upravo je pronađen. Talijanske škole služe za poduku slikara: „Pa dobro! Neka nam ih donesu.”
Ali hoće li vam donijeti ono zbog čega one i jesu škole, to jest sva sredstva učenja vezana uz zemlju, uz cjelinu, uz zajedništvo koje im daje cijenu i vrijednost? Hoće li vam donijeti sve te stupnjeve usporedbe, sve te raznolike odnose, sve te elemente proučavanja bez kojih su uzori umjetnosti često tek predmeti puke znatiželje? Hoće li vam donijeti, uz te odvojene komadiće svake škole, i fizičke i moralne razloge različitih načina crtanja i boje koji svaku školu čine posebnom? Hoće li vam donijeti sklad svakog od tih načina s domovinom, klimom, fizionomijama, lokalnim koloritom i oblicima prirode? Hoće li vam donijeti onu moć koju nad osjetilima vrši veličanstven i sveopći prizor nacionalnog ukusa, i onu snagu navike koja vas, poput zraka koji vas okružuje, prožima sa svih strana, i onu poučnu vrlinu koju učenici, i ne primjećujući, primaju od svih predmeta koji ih okružuju? Ako vam se ne donese sve to, što će se onda donijeti? Reći ću vam to drugi put.
Si philosopharis, bene est. (Ako filozofiraš, dobro je.)
Sedmo pismo
Pišete mi, prijatelju moj, da se u javnosti i u novinama počinje zametati rasprava o predmetu naše prepiske: malo je kasno; završava se onime čime je trebalo početi; nije važno, velika je stvar za istinu naći branitelje i ne poginuti bez časti borbe. Pročitao sam u listu Le Rédacteur koji ste mi poslali članak protivan mišljenju koje zastupam, mišljenju koje drugi pisci sa svoje strane podupiru novim argumentima: no taj mi se članak čini vrstom onih odgovora koji ne odgovaraju ni na što; sasvim je uobičajeno za ljude koji su strani nekoj tvari replicirati na sve drugo osim na ono što ste rekli: to se zove govoriti u vjetar. Jamčim vam da autor toga članka nema ni najosnovnije pojmove koji su potrebni – ne kažem za pisanje o tom pitanju, nego čak ni za razumijevanje u čemu se ono sastoji.
Što misliti o učenosti čovjeka koji vam, kako bi opravdao pljačku Italije, kao uzore francuskim republikancima navodi Scipiona, Cezara i Aleksandra? Ova posljednja dvojica bila su, bez ikakve sumnje vjerujem, dva najveća istrebljivača slobode koje je genij tiranije ikada izrodio. Što se tiče uništitelja Numancije i Kartage, autor našeg članka – da je povijest učio igdje drugdje osim u kazalištu – znao bi da je, umjesto da iskoristi tadašnje pravo osvajanja i odnese u Rim spomenike umjetnosti i religije, veliki Scipion ispravio nepravde rata prema Siciliji te joj je vratio sve što je lopovski sustav Kartage otuđio. Ti trgovci, koji su u umjetničkim djelima vidjeli tek skupocjeno pokućstvo i trgovačke rijetkosti, opljačkali su sicilijanske narode, oduzevši im njihova najvažnija remek-djela.
„Scipion je”, kaže Ciceron, „usred pobjede dozvao u sjećanje da su Kartažani nekoć opustošili Siciliju; okupio je sve Sicilijance koji su bili u njegovoj vojsci, naredio im da provedu istraživanja i obećao da će svakome gradu savjesno vratiti ono što mu je pripadalo. Vratili su u Termini ono što je bilo oduzeto stanovnicima Himere; Haleza je ponovno dobila svoje antičke kipove; Agrigent je opet vidio slavnog Falaridova bika; Merkur je vraćen Tindarićanima; proslavljeni kip Dijane trijumfalno je dopremljen u Segestu, a na njezino je postolje velikim slovima zapisano: Scipion je, nakon zauzimanja Kartage, vratio ovaj kip Segestancima.” Cic. in Verr.
To je, čini mi se, ono što treba suprotstaviti onima koji bi potkraj osamnaestog stoljeća htjeli za uzor uzeti one Rimljane o kojima poznaju samo proskripcije i grabež.
„Kada se na koga u svemu želiš ugledati,
Po njegovim mu vrlinama trebaš nalikovati.”
Držim također da u obrani neke stvari postoji izbor sredstava koji treba napraviti: priznajem vam, ne volim kada se, usred velikih moralnih razmatranja kojih u ovoj temi ima napretek, netko hvata za interesne argumente i kada se, na neki način, sudbina umjetnosti i znanosti u Europi prepušta parcijalnim izračunima trgovačke bilance. Što je suprotnije istinskom duhu i prosvijećenoj ljubavi prema umjetnosti od tih fiskalnih teorija, koje u spomenicima narodne poduke vide tek trgovačku robu, a u remek-djelima ukusa i genija samo neizravne poreze na znatiželju stranaca! Slutim da oni koji se služe tim sredstvima imaju svoje razloge. Kažu vam da sa svakime treba govoriti jezikom koji razumije; ali ja kažem da je jezik kojim treba govoriti onaj koji je svatko obvezan razumjeti.
Ne želim time kuditi opće izračune političke ekonomije koji su primjenjivi na njegovanje ili poticanje umjetnosti genija. Dobar administrator zacijelo dobro zna, i mora znati, što država time dobiva ili gubi; ali to treba biti podjednako tajna koliko i znanost upravljanja: nemojmo srozavati darove genija dotle da njihovo poticanje uređujemo prema carinskim prihodima: nemojmo tako isušujućim razmatranjima kvariti one osjetljive klice koje samo čast može natjerati da procvjetaju. Što se mene tiče, prepuštam Kartažanima ili financijerima te trgovačke argumente kojima se može braniti ili napadati interes umjetnosti: ne mogu se prisiliti da budem u pravu služeći se takvim dokazima; ljubav prema novcu nikada nije proizvela ništa osim novca. U ovoj stvari vidio bih još samo jedno razmatranje koje je još nedostojnije nje same: ono o vrijednosti koju bi opljačkani spomenici Italije mogli donijeti kada bi se stavili na prodaju. Tko zna ne bi li se išlo toliko daleko da ih se pretvori u hipoteke, da se na antičkim kipovima utemelje bankovni zapisi?
Da, prijatelju moj; kada bi se o ovoj zanimljivoj temi mogla povesti svečana rasprava među ljudima sposobnima da je obrade, ne bih se protivio tome da se, u redoslijedu pitanja, ondje nađe i ono o financijama; ali bih želio da ono dođe posljednje.
Najprije bi trebalo istražiti kakav je danas utjecaj kulture umjetnosti na industriju, trgovinu, običaje i civilizaciju Europe; kakva korist proizlazi iz te opće raširene kulture; kakva bi šteta nastala njezinim napuštanjem ili smanjenjem.
Razradile bi se prisne veze koje ujedinjuju umjetnosti i znanosti, koje povezuju njihove sudbine i čine njihov napredak međusobno zavisnim.
Pokazalo bi se da su spomenici umjetnosti i antike zajednički svjetionik umjetnika i učenjaka; kako erudicija, duboka ili rijetka istraživanja te otkrivanje svih znanja koja je barbarstvo zakopalo, imaju – uz proučavanje prirodne ili idealne ljepote – jednak interes u tome da se ne dopusti uništenje tog snopa svjetlosti i doktrine, čije zajedništvo čini njihovu snagu.
Pokazalo bi se da je — prema zamisli modernog pisca (g. de Querlona), koja se čini domišljatom, a zapravo je samo istinita — Rim za pravog istraživača čitav svijet koji treba obići, svojevrsna reljefna karta svijeta na kojoj se skraćeno mogu vidjeti Egipat i Azija, Grčka i Rimsko Carstvo, drevni i moderni svijet te da vidjeti Rim znači jednim putovanjem obaviti mnoštvo putovanja; da, stoga, raspršiti rimske uzore znači isto što i udaljiti instrumente znanosti od učenika i predmete njihovih istraživanja.
Raspravljalo bi se o naravi te poduke, koja živi samo od usporedbi, sučeljavanja i analogija, a čiji bi se lanac, jednom prekinut, tim teže ponovno sastavio što bi se krug te škole više širio. Dokazalo bi se da je napadanje tog zajedničkog vlasništva učenog svijeta u Rimu isto što i obeshrabrivanje svakodnevnih napora koje ulažu moderni Rimljani kako bi znanosti povratili ono što je neznanje uništilo; to je potiskivanje natrag u zemlju svega onoga što je zemlja bila spremna vratiti; to je kvarenje plodova prošlosti, uništavanje užitaka sadašnjosti i ugrožavanje nada budućnosti.
Dokazalo bi se da premještanje glavnih spomenika umjetnosti otrgnutih od njihove domovine mora zadati koban udarac poduci drugih nacija, a da pritom ne postane korisno naciji koja bi ih prisvojila. Štoviše, da bi zemlja koja bi kod sebe provela taj beskoristan uvoz, u njemu pronašla vlastitu kaznu jer, budući da može odnijeti tek maleni broj svezaka iz zbirke čije će glavno tijelo uvijek postojati u Rimu, njezini vlastiti učenici našli bi se, kao i svi ostali, osuđeni na to da mogu proučavati tek ulomke jednog nepotpunog djela.
Razradila bi se prednost zbirki slika i izbora iz svake škole no istodobno bi se pokazalo da proučavanje koje proizlazi samo iz takve vrste sučeljavanja teži i neutraliziranju svih ukusa, stapanju svih značaja te stvaranju mješovitih žanrova, izopačenih manira i stilova bez fizionomije. Pokazalo bi se da upravo u samom središtu njihovih domovina tim školama pripada pravo da na učenike ostvaruju velike učinke korisne poduke te naposljetku da su te razne škole tek različiti dijalekti slikarskog jezika, čiji se duh, naglasak i profinjenost mogu steći samo uporabom i boravkom u toj zemlji.
Uvidjelo bi se da je samo načelo, po kojemu svaka nacija želi povećati svoje zbirke kako bi svojim učenicima ponudila prednost brojnih poredbi, upravo ono koje mora spriječiti daljnje osiromašivanje općeg središta svih točaka proučavanja i sučeljavanja; da bi pravi način bogaćenja u ovom polju bio vraćanje u središte, odnosno, da bi se konačno trebalo vraćati radije nego uzimati; da komadanje poduke, sakaćenje zbirki i pustošenje galerija Rima i Italije nije širenje, već raspršivanje prosvjećenosti; to nije proširivanje znanja, već njegovo razlaganje; to nije njegovo premještanje, već njegov izgon; to nije razvijanje stabla, već komadanje njegovih grana; to nije sijanje načela života, već – prema uzoru Egipta – zakopavanje Ozirisovih udova u onoliko grobnica koliko je gradova.
Naposljetku bi se, kao krajnji ishod, vidjelo kako izmiče i onaj novčani i trgovački interes kojemu bi bili žrtvovani golemi interesi pravde, časti, filozofije i javne poduke.
Doista, s jedne strane, što god Francuzi oduzeli Italiji, nikada neće oduzeti dovoljno da bi njihovim učenicima putovanje onamo postalo izlišno. Uvijek će ondje biti prisiljeni nositi svoje zlato, kako bi otišli vidjeti ono što nikakva sila odande ne može iznijeti. No s druge je strane vrlo upitno hoće li učenici iz drugih zemalja ikada moći dijeliti svoje vrijeme i sredstva između Pariza i Rima. Ili će nastaviti odlaziti u najkorisniju školu, a to će uvijek biti Italija, bez obzira na gubitke koje joj nanesemo, ili će – što je najvjerojatnije, budući da ih privlačnost velikih uzora više neće mamiti u tu zemlju, a skup i buran život u Parizu će ih udaljavati od tog novog središta – ostati kod kuće i odustati od pouka koje su istodobno skuplje i manje plodonosne.
Tako poduka u umjetnosti, postajući skupljom, postaje nedostupna većini učenika u Europi; obrazovanje postaje teže i manje plodonosno. Poklonika tog proučavanja iz dana u dan sve je manje. Veliki broj učenika, iz kojeg proizlazi mali broj vještih ljudi, smanjujući se uzrokuje i opadanje broja amatera i pokrovitelja umjetnosti. To opadanje ukusa, prosvjećenosti i darovitosti isušuje same izvore stvaralaštva genija. Letargija duha i ukusa povlači za sobom ravnodušnost prema svim djelima ukusa i duha. A kada se jednom dođe do te točke, kod drugih se ne odlazi tražiti ono što se prezire kod sebe. Ako se taj učinak proširi na ostatak Europe, pitam spekulante u političkoj ekonomiji: za koga će raditi naši umjetnici, koje je hranila ta trgovina sa strancima svim prenosivim proizvodima naše umjetnosti? Čemu će nam služiti isključiva povlastica trgovine bez tržišta i proizvodnje bez potrošača?
Očito je da se oko sebe ne mogu umanjiti prosvjećenost, znanje, nadarenost, ukus i ljubav prema umjetnosti, a da se oni istovremeno ne umanje i kod kuće. Ovdje postoji uzajamno djelovanje. Električni lanac koji danas ujedinjuje učeni svijet može primati i prenositi samo istodobne dojmove. Isti pokret danas pokreće Europu u kulturi umjetnosti; taj poticaj djeluje u izravnom razmjeru sa središnjom snagom koja zrači iz Italije i Rima; umanjite li nju, oslabit ćete ovu prvu. Rim je samom prirodom predodređen da služi kao središte velike poduke u umjetnosti, no njezino političko postojanje učinilo ju je k tome i najprikladnijim mjestom da postane središnja škola Europe. „To je grad koji najviše pripada svima na svijetu”, govorio je Montaigne, „i onaj u kojem se stranost i razlika među narodima najmanje osjeća; jer, po svojoj prirodi, to je grad zakrpan od stranaca; svatko je ondje kao kod kuće.” Uvijek u miru s Europom, on nudi sigurno utočište za učenje, čak i usred nemira koji potresaju narode. Branjen od napada svih sila upravo tim stanjem neratobornosti koje ga definira, on je najnepovredivije utočište riznica umjetnosti i znanosti.
Ali ako jednom dani primjer kršenja zajedničkog pologa počnu slijediti sve susjedne ili udaljene sile koje bi slučaj rata ili političke prevrate učinili gospodarima Italije; ako bogatstva umjetnosti i znanosti postanu tek plijenom kojeg se prvi osvajač može domoći; ako baština sviju postane udjelom svakoga pojedinca; ako ono što su ratni zakoni i sama prava pobjede do današnjeg dana poštovali u civiliziranoj Europi; ako spomenici vjere i predmeti javne poduke započnu krasiti slavljeničke povorke svih onih vojski koje će se nazivati pobjednicama Rima; ako trgovačke zamisli vezane uz posjedovanje tih predmeta, kao i žudnja koju one rađaju, navedu nacije koje će odsad međusobno ratovati da jedne drugima otimaju i uzajamno pljačkaju knjige, rukopise, slike i kipove; pitam vas, kakva bi opasnost za znanost i umjetnost proizašla iz posljedica tog novog pothvata? Pogledajte remek-djela umjetnosti, posvuda raspršena, vučena u tragovima vojnih konvoja, možda osakaćena usred svih tih potresa, i ubrzo predana zaboravu, kako odlaze propasti u stranim zemljama! Gledajte kako propadaju sva književna znanja koja su nam obećavala cjelovitost i zajedništvo tih spomenika! Gledajte kako nestaje ono žarište koje je davalo poticaj učenome svijetu! Gledajte kako s njime propada ljubav prema umjetnosti, osjećaj za lijepo i stvaralačko načelo ukusa; kako se gasi baklja povijesti, istraživanja starina i filozofije! Gledajte cijeli Rim, ogoljen, kako svoje drevne ruševine prekriva novim krhotinama, Europu kako se vraća u noć lošeg ukusa, a barbarstvo kako nad njom ponovno rasprostire veo neznanja!
P. S. Želio bih s vama podijeliti svoje ideje o načinima uspostavljanja trgovine između Francuske i Italije koja bi bila korisna objema stranama i koja bi, bez štete po zajedničku poduku, potaknula njezin razvoj diljem Europe. No kako je ovo pismo posljednje koje ćete od mene primiti, čuvam tu temu za trenutak kada ću vam moći uživo i detaljnije izložiti cjelinu svojeg plana. Taj trenutak nije daleko, jer se nadam da ćemo se zagrliti za tri dana.
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno pod naslovom Lettres sur le préjudice qu’occasionneroient aux Arts et à la Science, le déplacement des Monumens de Fart de l’Italie, le démembrement de ses Ecoles, et la spoliation de ses Collections , Galeries , Musées, etc., Paris 1796. Ovaj prijevod nastao je prema drugom izdanju, Rim 1815. |
|---|