Restauriranje i protu-restauriranje, 1877.[1]Izvorno objavljeno pod naslovom Restoration and Anti-Restoration u časopisu The Nineteenth Century. A Monthly Review II/8, London, kolovoz-prosinac 1877, 446-470.
Sidney Colvin
U posljednjih nekoliko mjeseci ljudi su postali svjesni ponovnog otvaranja pitanja koje se držalo riješenim. Vjerovalo se da je praksa restauriranja starih građevina ispravna i poželjna doktrina; a sada se, na iznenađenje većine, otvoreno izjavljuje da je ta doktrina bila pogrešna i da se mora napustiti. Oni koji istupaju kako bi preokrenuli prihvaćeno mišljenje i obeshrabrili praksu utemeljenu na njemu, očito ne mogu uložiti previše truda da bi pojasnili svoje razloge.
Restaurirati građevinu, prema riječima najuglednijeg majstora te umjetnosti, gospodina Viollet-le-Duca, „ne znači sačuvati je, popraviti ili ponovno izgraditi – to znači vratiti je u stanje koje u datom trenutku možda nikada nije ni postojalo“. I praksa i njezin naziv, kako primjećuje isti visoki autoritet, a čega smo svi svjesni, „moderni su”. Od svih izuma našeg doba, nijedan nije prihvaćen brže niti bez pogovora, s jednog kraja Europe na drugi, od ovog koji se tiče restauriranja arhitekture. Građevinu za građevinom, svih stupnjeva slave i značaja, gledali smo kako se preobražavaju u skladu s načelima te nove umjetnosti. Rad su poticali entuzijazam mnogih istaknutih i predanih pojedinaca, kao i interesi mnogih moćnih zanata i struka. Zaduženi za čuvanje starih spomenika predvodili su taj pokret ili su njime bili poneseni. Imućni i veleposjednički amateri, savjesni pokrovitelji i skrbnici, radovali su se prigodama koje su se ukazivale njihovoj prosvjećenosti i darežljivosti. Od javnosti se tražilo da priloži sredstva, i ona je prilagala; da plješće, i ona je pljeskala, uzimajući zdravo za gotovo ispravnost zahvata koji su preporučivani s toliko samouvjerenosti i izvođeni uz brojne čestitke onih od kojih se očekivalo da najbolje znaju. Restauratori su imali potpunu slobodu, a milijuni su se slijevali i trošili prema njihovu nalogu. Dugo je vremena bilo uzaludno prigovarati. Struja vremena bila je odveć snažna da bi joj se pružio otpor. Malo onih koji su voljeli stare građevine onakvima kakve su bile, osjećali su se ušutkanima i bespomoćnima među mnoštvom onih koji su držali da je najbolji način iskazivanja počasti staroj građevini da je se učini novom. „Restaurirt,“ uzviknuo je jednom u mojoj nazočnosti rođak profesora Teufelsdröckha iz Weissnichtwoa,[2]Lik Diogenesa Teufelsdröckha iz Weissnichtwoa pojavljuje se u romanu Sartor Resartus škotskog filozofa i historičara Thomasa Carlylea, a objavljen je 1833-1834. „restaurirt ist ruinirt!“ U toj jezgrovitoj rečenici estetski nastrojenog Teutonca bio je izražen očaj manjine – manjine kojoj su se, kako se prava narav i razmjeri restauratorskih zahvata počeše uviđati, postupno pridruživali novi sljedbenici i koja je naposljetku, u našoj zemlji, prikupila snagu da poduzme odlučan korak. Uglavnom kao rezultat napora gospodina Williama Morrisa – čovjeka koji posjeduje podjednako praktično iskustvo i pjesničko suosjećanje prema umjetnostima prošlosti – osnovano je Društvo za zaštitu starih građevina (Society for the Protection of Ancient Buildings), koje uključuje neka vrlo istaknuta imena, pri čemu se pod zaštitom podrazumijeva zaštita od svih vrsta oštećenja, a osobito od onoga što članovi društva drže najgorom vrstom: restauriranja. Argumenti koji osuđuju ustaljenu praksu izneseni su i raspravljeni u časopisima, tisku i na sastancima strukovnih tijela. Nastojanja onih koji su se posvetili ovome cilju sada se u najboljem slučaju mogu proširiti tek na ono malo spomenika u Engleskoj čije restauriranje već nije provedeno. Čak je i u tom skromnom pothvatu vrlo upitno hoće li uspjeti. Malo je spornih pitanja u kojima strana optužena za štetno ili pogrešno djelovanje stoji utaborena iza tako snažne obrane svjesnih dobrih namjera i samozadovoljne revnosti. Teško da postoji ijedno drugo pitanje u kojemu je onima koji osjećaju štetu toliko teško postići da oni koji je ne osjećaju uopće razumiju što žele reći. Cilj je ovog rada iznijeti razloge koji se piscu čine neoborivima protiv restauratora, ne zanemarujući pritom argumente na koje se oni pozivaju. Ono što naša strana zastupa i naučava jest da sama ideja restauriranja, kada je riječ o arhitektonskim djelima, proizlazi iz zabune i potiče je te da bi barem pet šestina zahvata označenih tom riječju bilo daleko bolje ostaviti neobavljenima.
U takvoj je stvari teško izbjeći zamjeranje, jer je nužno, kako otvoreno tako i posredno, uputiti na pojedine restauratore i njihova djela. Mogu samo reći da u svim slučajevima ciljam na djelo, a ne na osobu. Da ne spominjemo brojne vješte gramatičare i ono dvoje ili troje nadarenih skladatelja u posebnim povijesnim stilovima arhitekture koji su se bavili restauriranjem u Engleskoj – profesija bi itekako mogla biti pošteđena prijezira kada joj je na čelu čovjek poput gosp. Viollet-le-Duca u Francuskoj. Gosp. Viollet-le-Duc osobnost je nadmoćnih postignuća i snažnog karaktera, koji spaja njemačku znanstvenost s bistrinom vlastite nacije i metodičnom energijom naše. Premda držimo da je predvodnik na krajnje nesretnom putu, kod takve osobnosti moramo štovati vještog arheologa, inženjera, dizajnera, autora, majstorskog organizatora i učitelja rada te istaknutoga kritičara i enciklopedista svoje umjetnosti. Argument onih koji propovijedaju ciljeve onoga što se naziva „protu-restauriranjem” ne teži diskreditaciji rada ili imena ovoga ili onoga pojedinog restauratora, već načela na kojima su temeljena najbolja, kao i najgora djela te vrste.
I.
Podrijetlo i povijest restauriranja nisu ni daleki ni nejasni. To je, u prvom redu, rezultat i primjena – prema našem uvjerenju, ishitrena i pogubna primjena – historijskog duha našeg vremena. Vrijeme u kojem živimo, kao što se često kaže, prije svega je doba retrospektive, historijskog istraživanja i povijesne znanosti. Kada se ovaj duh retrospektive tek budio, pozornost istraživača se s najviše naklonosti usmjerila na onaj dio prošlosti koji je dotad bio najviše zanemaren – na gotičko razdoblje, srednjovjekovlje. Prva polovina devetnaestog stoljeća pružila je golemo iskupljenje stoljećima između dvanaestog i šesnaestog. Europski intelekt i mašta bili su opčinjeni čarima srednjeg vijeka. Okrećući se sa žarom novorođene i skrušene strasti prema spomenicima te umjetnosti koja je obuhvaćala sve ostale umjetnosti i najpotpunije izražavala genij srednjeg vijeka – okrećući se spomenicima srednjovjekovne arhitekture, moderni je duh u njima pronašao privlačnost ljepote i uzvišenosti, privlačnost pobožnosti, privlačnost romantike: trostruki red privlačnosti od kojih je svaka podjednako neiscrpna. Napredak od divljenja do oponašanja bio je prirodan te su slijedili praktični eksperimenti u srednjovjekovnim stilovima. Zatim se počelo uviđati kako većina gotičkih spomenika koji su još uvijek u uporabi propada ili je zapuštena te kako su oni također bili raznoliko nagrđivani, mijenjani, prilagođavani i prepravljani u skladu s ukusima uzastopnih razdoblja između srednjeg vijeka i našeg doba. U umovima zaokupljenima novootkrivenim krasotama šiljastog luka, vitičastog zabata i šiljastog tornjića, novoutvrđenim redom, bogatstvom i značajem srednjovjekovne opreme i ikonografije, ovi dodaci iz nekog drugog vremena i duha ubrzo su počeli izazivati osjećaj nesklada i neprikladnosti. Otada su svi takvi dodaci u tadašnjim klasičnim ili lokalnim stilovima instinktivno zaustavljeni. Popravci su se počeli izvoditi na način koji je težio usklađivanju s ranijim radovima. Eksperiment oponašanja starih gotičkih stilova sada se počeo provoditi na samoj strukturi i građi starih gotičkih zgrada. Ubrzo, kako bi oponašanje bilo potpunije, a osjećaj prikladnosti i sklada bolje zadovoljen, počeli su se uklanjati dodaci nastali u razdobljima nakon gotike. I tako je izmišljeno restauriranje. Kako bi restaurirao građevinu, moderni arhitekt prvo uklanja one dodatke, slojeve ili izmjene koji su izvedeni u stilu kasnijem i drukčijem od onoga što on drži izvornim stilom onih dijelova zgrade na kojima se nalaze; zatim ono što je uklonio zamjenjuje najboljom imitacijom izvornog djela koju može izraditi, ugrađujući u to oponašanje sve ulomke pravog izvornika koje je eventualno otkrio tijekom rušenja. Samo, kako je prijelaz iz jednog stila u drugi zapravo bio vrlo postupan, i kako su dijelovi zgrade započeti u jednom stilu neprestano dovršavani u drugome, granica na kojoj on odluči zaustaviti svoja rušenja mora nužno biti proizvoljna. A kako su vidljivi tragovi izvornog djela često krajnje oskudni i nepotpuni, njegova imitacija tih tragova u mnogočemu mora nužno biti nagađanje.
Napredak i razvitak pokreta razlikovali su se od zemlje do zemlje. Tako se u Francuskoj restauriranje provodilo na sustavan način, svojstven toj naciji, te na inicijativu i pod odgovornošću države. Dugo vremena vlasti su, kao i sve druge manifestacije romantičarskog duha među Francuzima, potiskivale i osuđivale sklonost prema gotičkoj arhitekturi i njezinim spomenicima, no ona se usprkos tome probila, a glasovito izvješće gospodina Viteta iz 1831. godine, u svojstvu Glavnog nadzornika povijesnih spomenika, bio je službeni dokaz da je u tome i uspjela.Prije pada Orleanske monarhije, a još više za vrijeme Carstva, radovi na restauriranju provođeni su s nevjerojatnom energijom, uglavnom pod vodstvom gospodina Viollet-le-Duca, a nakon rata nova Francuska tek što je isplatila odštetu pobjedniku kada je, dolaskom gospodina de Brogliea na vlast 1873. godine,[3]Albert de Broglie (1821-1901), diplomat, pisac i političar, od svibnja 1873. do svibnja 1874. djelovao je kao premijer Treće Francuske Republike. Skupština izglasala potporu od dva milijuna franaka za radove na glavnoj francuskoj crkvi koja je, mislim, ostala nerestaurirana – katedrali u Reimsu. U Engleskoj, gdje je romantičarski pokret – povratak srednjem vijeku – započeo ranije nego u Francuskoj i nije naišao na isti otpor, pokret restauriranja također je počeo ranije te se provodio na engleski način: nasumično, na inicijativu i pod odgovornošću privatnih pojedinaca i udruženja. Koliko su prvi pokušaji bili nepromišljeni – ono što su, primjerice, Hereford ili Salisbury pretrpjeli od Wyattovih ruku, postalo je poslovično.[4]James Wyatt (1746-1813), engleski arhitekt, koji je koncem 18. stoljeća provodio prva stilska restauriranja engleskih katedrala, među kojima i ona u Herefordu i Salisburyju, za što je doživio … Continue reading
Tek se postupno razvilo nešto poput preciznog, znanstvenog proučavanja srednjovjekovne arhitekture koje se potom proširilo među nama, prvenstveno djelovanjem brojnih arhitektonskih i arheoloških društava osnovanih u prijestolnici, sveučilišnim i katedralnim gradovima te diljem Engleske. Postupno se školovao naraštaj arhitekata od kojih je većina, dapače, bila isključivo posvećena radu na jednom specifičnom stilu, pa čak i na točno određenom razdoblju unutar tog stila, no u svakom su slučaju bili dovoljno upućeni u gramatiku i arheologiju toga stila. I postupno se moderna industrija prilagođavala srednjovjekovnim umjetnostima, te su se razvijali zanati i proizvodni pogoni za opskrbu metalnim predmetima, kamenom plastikom, drvenarijom, staklom, pločicama, oslikavanjem, rezbarijama, tkanenim oblogama i vezom, potrebnim za pothvate „oživljene“ gotičke arhitekture i opreme.
Specifičan splet okolnosti pogodovao je promicanju i poticanju nove umjetnosti. Buđenje povijesnog i antikvarnog osjećaja u Engleskoj zbilo se istodobno s buđenjem novoga duha u crkvenim pitanjima. Engleska Crkva bila je prije otprilike četrdeset godina prožeta duhom revnosti kakav nije bio poznat još od Wesleyjevih[5]John Wesley (1703-1791), engleski klerik i teolog, predvodnik obnoviteljskog Metodističkog pokreta u protestantskoj Engleskoj crkvi 18. stoljeća. dana. Sklonost pokreta odredila se, za razliku od onoga iz Wesleyjeva doba, prema ponovnom potvrđivanju kontinuiteta Crkve, a posljedično i prema ponovnom uspostavljanju srednjovjekovnih formi i običaja unutar Crkve. Srednjovjekovna crkvena arhitektura ostala je kao vidljiva posvećenost i utjelovljeni zapis tih formi i običaja. Trakitarijanska ili Oxfordska obnova, kao i vjerske struje koje su je pratile, imale su za učinak to da su onima na koje su utjecale udahnule određenu mjeru znanja, zajedno s bezgraničnim divljenjem prema sustavu i pojedinostima te arhitekture. Tako poučenoj pobožnosti su pojednostavljenja iz doba reformacije nosila žig puritanizma, dok su obogaćenja iz post-reformacijskog doba nosila žig poganstva te se i jedno i drugo činilo podjednako svetogrdnim. Povratak izvornim rješenjima činio se kao materijalni izričaj i neizostavni pratitelj apostolske revnosti. Ti novi entuzijasti srednjeg vijeka u to doba nisu imali nimalo snošljivosti prema umjetnosti drugih razdoblja. Njihov je entuzijazam bio po naravi dogma, koja nije ostavljala prostora za prirodno zapažanje ili spontani ukus; o tome da bi moglo biti ljepote u onome što je njihova dogma osuđivala, nisu mogli ni sanjati. Tako se među klerom i mnogim laicima tog naraštaja diljem zemlje stvorila – i to upravo na položajima koji su im omogućavali ostvarenje vlastitih želja – prava vojska posvećenih, gorljivih i radikalnih restauratora arhitekture. Dogodilo se tako da je jedan od najuvjerljivijih ljudi, čija su promišljanja o prirodi i umjetnosti ubrzo nakon toga vremena počela osvajati sve plemenite umove njegove zemlje, bio naš glavni zagovornik strasti – vatrene i borbene strasti za umjetnost, a posebice arhitekturu srednjeg vijeka. No profesor Ruskin nikada nije bio ništa drugo doli neprijatelj restauriranja. Tu je praksu, uz svu svoju ljubav prema srednjem vijeku, najdosljednije i s prezirom osuđivao. Zašto oni koji su dijelili njegov entuzijazam nisu mogli poslušati njegovo upozorenje?
Djelovanju antikvarnog duha, dakle, i onom još snažnijem, crkvenom duhu među svim društvenim slojevima, a ne manje među samim arhitektima, pridodajte prirodni apetit te struke i s njom povezanih zanata za dobiti koje su proizlazile iz novog i golemog polja zapošljavanja – dodajte tome još nekoliko popratnih utjecaja, poput pouka onog moćnog učitelja kojeg sam spomenuo, neopravdano pogrešno protumačenih i primijenjenih, i ishodišta pokreta restauriranja u Engleskoj su pred nama. Njegovu smo kasnijem širenju i učincima svi bili svjedoci. Zasad ću o njima govoriti samo u vezi s restauriranjem crkava, budući da su one najučestaliji kao i najdostojanstveniji od naših javnih spomenika te budući da se polemika dosad uglavnom vodila upravo oko restauriranja crkava. Engleske crkve, velike i male, preobražene su, tu i tamo, uz tek pokoju iznimku. Procjenjuje se da je na taj postupak potrošeno između dvadeset i trideset milijuna funti. Svaki čitatelj koji je poznavao bilo koji krajolik tijekom posljednjih dvadeset, deset ili čak samo pet godina, može se prisjetiti povijesti desetak župnih zdanja koja su bila potpuno ispražnjena i obnovljena – bogoslužja održavanih u školskoj zgradi dok je voditelj radova gospodario sa svojom vojskom zidara, graditelja, tesara, rezbara, slikara i dekoratera; biskupova posjeta kada su unutarnje i vanjske skele napokon uklonjene; ceremonije ponovnog otvaranja, ručka, čestitki arhitektu i govora u kojima se zahvaljivalo što su sve „nesukladnosti“, „barbarizmi“, „poganstva“, „vandalizmi“ i „nakaznosti“ bili „pometeni“ (što su bili uvriježeni nazivi za sve dodatke iz posljednjih triju ili četiriju stoljeća) te što će sveto zdanje biti predano potomstvu u stanju iskonske „priličnosti“, „potpunosti“ ili „sjaja“. Ili ako čitateljevo osobno iskustvo nije dostatno, dovoljno je da posegne za bilo kojim sveskom Murrayevih engleskih priručnika[6]Murray’s English Handbooks odnosi se na turističke vodiče izdavača Johna Murraya, koji su se pojavili još tridesetih godina 19. stoljeća i pomagali su putnicima po Engleskoj, Europi, a od … Continue reading – čiji sastavljači zasigurno ne griješe pretjeranom strogošću prema tim zahvatima – kako bi spoznao razmjere do kojih je dosegla ova moda restauriranja crkava. Evo Murrayeva popisa za samo jedan mali okrug – Pickering i susjedni kraj u Yorkshireu. Sama crkva u Pickeringu „restaurirana je 1861.“; ona u Ampleforthu ima normanske dijelove, ali je „gotovo u potpunosti ponovno izgrađena 1868.“; ona u Helmsleyju „gotovo je u potpunosti ponovno izgrađena 1869., uz trošak od 15.000 funti, što je u cijelosti donirao grof od Fevershama“; ona u Stonegraveu, koja ima normanske stupove i bočne brodove, „potpuno je ponovno izgrađena (1863.) s iznimkom tih stupova i zvonika; „za veliko je žaljenje“, dodaje sastavljač, „što je, osim ako nije bilo apsolutno nužno, ostatak zdanja, koji je bio vrlo ranog karaktera, morao biti uništen“; ona u Hovinghamu „ponovno je izgrađena 1860., s iznimkom zvonika koji je normanski“; one u Slingsbyju i Barton-le-Streetu „obje su srušene i ponovno izgrađene“; ona u Amotherbyju je „restaurirana, a svetište ponovno izgrađeno, pri čemu je glavni donator bio župnik, koji je sam izrezbario krajeve klupa i pult u hrastovini te propovjedaonicu u kamenu iz Caena, uz to što je oslikao tri polja istočnog prozora“. Gore navedeni primjeri čine niz gotovo susjednih župa, u regiji koja je prilično udaljena, a odabrani su posve nasumično.
Umjetnost dopušta široko razilaženje u postupcima, od onih najmanje promišljenih i neukih do onih najznanstvenijih i najsavjesnijih. Metoda nepromišljenog i neukog restauratora sastoji se u neselektivnom uništavanju, bez brige ili znanja o tome kako razabrati povijest obilježja ili značenje ulomaka koje uništava; on gradi iz vlastite glave, ne obazirući se na karakter onoga što je uklonio. Metoda znanstvenog i savjesnog restauratora sastoji se u tome da uništava samo s ciljem da iz novijih dijelova zgrade povrati tragove onih ranijih, da pažljivo očuva i dešifrira sve ulomke takvih dijelova te da ne gradi iz vlastite glave, već prema dokazima koje ti ulomci pružaju. U prosječnim slučajevima praksa izgleda otprilike ovako. Prije svega, uklanjaju se klupe u crkvi; one su stare između sto i dvjesto godina, nepravilne, pocrnjele od starosti i uporabe, a dijelom se sastoje od visokih ograđenih loža; s klupama odlaze i galerije, ako ih ima; a ako je, kao što se često zbiva, crkva djelomično obložena hrastovom oplatom, koja je u svetištu obogaćena kaneliranim pilastrima, korintskim kapitelima i razrađenim zabatima i ako postoji rezbarena hrastova propovjedaonica iz istog razdoblja i stila te ako se rezbareni stol od stare hrastovine koristi za pričest, sva ta oprema mora otići – ona je poganska, ona je barbarska i prikladna je samo za razbijanje ili prodaju. Potom, pod je neravan; istrošeni stari kamen, cigle ili pločice prošarani su nadgrobnim pločama ili mjedenim znamenjima, od kojih je svako uklesano sa svojim likom ili grbom i natpisom, neka izložena i izlizana od koraka, druga skrivena ispod klupa; cijeli se pod podiže; nadgrobne ploče se bacaju u stranu i razbijaju, a mjedena znamenja se – ako se srećom uopće sačuvaju – uklanjaju i postavljaju uza zid u nekom zabačenom dijelu bočnog broda. Postoje spomenici u sjećanje na seoske uglednike i pretke lokalnih moćnika, uglavnom u formi ploča umetnutih u zidove, nekih u svetištu, nekih u bočnom brodu; iz svetišta se oni potpuno uklanjaju; u bočnom brodu ostavlja se možda jedan ili dva; a ako postoji oštećeni ležeći kip iz razdoblja koje se priznaje kao „drevno“, on se čuva radi krpanja i ponovnog oslikavanja. Prozori su ispunjeni bijelim staklom, prošaranim s pokojim komadićem starog obojenog stakla sačuvanog iz doba reformacije te s nekoliko grbova i drugih jednostavnih prozirnih ukrasa dodanih naknadno: svo to ostakljenje biva uklonjeno. Zatim, što se tiče same konstrukcije zgrade – može se dogoditi da uklanjanje galerija ili porast stanovništva zahtijeva više prostora; u tom slučaju, ako je crkva jednobrodna, dogradit će se drugi bočni brod ili će se glavna lađa produžiti za jedan ili dva traveja, tako da „proguta“ staro svetište te će se dodati posve novo svetište. Ovo novo djelo bit će dodano u ranoengleskom, srednjem šiljastom (Middle Pointed) ili urešenom (Decorated) stilu, s „karakterističnim“ obilježjima koja arhitekt projektira više-manje u skladu s nekim dijelom starog zdanja koji uzima kao svoj putokaz, no vrlo rijetko u okomitom stilu (Perpendicular), za koji se drži da je bio tek iskvareni razvoj gotičkog stila. Budući da je, međutim, razdoblje okomitog stila bilo jedno od najaktivnijih u engleskoj arhitekturi, sigurno je da mnogi dijelovi zgrade potječu upravo iz njega – krov blagog nagiba, koji je naslijedio raniji strmi zabat, istočni prozor, najvjerojatnije otvori bazilikalnog osvjetljenja (clerestory), možda jedan ili oba bočna broda ili u svakom slučaju većina njihova kamenog mrežišta; prema svim tim dijelovima pokazat će se vrlo malo blagosti. Ravan krov u potpunosti se uklanja, a zamjenjuje ga novi strmi krov, križno-rebrasto ili bačvasto nadsvođen – novi „krov s vidljivom drvenom konstrukcijom“ od bajcane jelovine, obično jednako jadan u formi kao i u materijalu; mrežište u okomitom stilu na otvorima, uz najmanju izliku propadanja ili čak i bez nje, zamjenjuje se novim geometrijskim mrežištem. Izvana, ako su zidovi bili ožbukani, žbuka se guli, kameni ili opečni zidovi se stružu i ponovno fugiraju, a uglovni se kamen obnavlja; trijem, vrlo vjerojatno osebujnog lokalnog dizajna, uklanja se; ljupki drveni zvonik s neobičnom vjetruljom zamjenjuje se onim gotičkog dizajna; čitava vanjština se dotjeruje kako bi izgledala uredno, potpuno, ujednačeno i „ispravno“. Iznutra se odvija slično guljenje i struganje; slojevi bjelila, letvica i žbuke uklanjaju se kako bi kameno ili opečno ziđe bilo izloženo i ponovno fugirano. U tom postupku na vidjelo izlaze ulomci prekrivenih elemenata, kako onih iz najranijih tako i onih iz kasnijih razdoblja; ako se bilo koji od tih elemenata može uklopiti u novi plan, arhitekt ili njegov voditelj radova biva pažljiv te se – ako izvođač to ne odbije jer nije u njegovim troškovnicima – podiže imitacija cijelog elementa, s ugrađenim ulomkom u tu imitaciju, na mjestu kojemu je izvornik i pripadao. Naposljetku, građevina – s koje su uklonjena sva svjedočanstva njezine kasnije povijesti, dok su neka od onih iz njezine ranije povijesti, u sretnim slučajevima, ponovno otkrivena – preobražena ovdje u zdanje koje je otvoreno novo, a ondje u ono koje se izdaje za uzor vlastitog prijašnjeg stanja – biva pripremljena za svoju novu opremu. Prima je u formi otvorenih klupa, strojno izrezbarenih u bajcanoj jelovini s gotičkim fijalama; tu je nova propovjedaonica, isklesana u pravom gotičkom ukusu od kamena iz Batha ili Caena; donirani prozori od bojenog stakla najpriznatijeg modernog srednjovjekovnog dizajna; glatko položen pod s raskošno ukrašenim pločicama u svetištu; nove gotičke oltarne ograde od mjedi; raskošan retabl, ako su donatori ponovo bili darežljivi, od mramora ili alabastra i mozaika na mjestu starih Deset zapovijedi; novi oltar i bogato izvezen oltarnik, nove željezne plinske svjetiljke – sačuvaj nas Bože – gotičkih boja i dizajna te sva ostala prikladna i odobrena oprema.[7]Ti se postupci ne mogu opisati bolje nego što su to učinili g. J. J. Stevenson, u radu pročitanom pred Kraljevskim institutom britanskih arhitekata 28. svibnja 1877., i velečasni W. J. Loftie, u … Continue reading)
U sveobuhvatnom i neobuzdanom napredovanju ovih preobrazbi diljem Engleske, nije se moglo dogoditi drugo nego da – unatoč pobožnim namjerama – nepažljiv ili nerazuman nadzor uzrokuje uništenje mnogočega što bi i sami naši bolje obučeni i iskusniji arhitekti-restauratori željeli sačuvati. Shodno tome, nailazimo na pokušaje određenog regulatornog djelovanja kod utemeljenih arhitektonskih tijela. Kraljevski institut britanskih arhitekata godine 1865. izdao je dokument pod nazivom „Savjeti zagovornicima restauriranja“. Tri godine ranije, priznati predvodnik restauratora u Engleskoj, Sir Gilbert Scott – čiji je položaj među nama gotovo odgovarao onomu gospodina Viollet-le-Duca u Francuskoj – održao je govor pred Kraljevskim institutom britanskih arhitekata u kojem je, nakon sažetog i krajnje prezirnog opisa „prosječnih restauriranja crkava“, nastavio:
“Postoje mnogi gori, kao i bolji slučajevi. Velika većina njih je daleko gora. U nekima od njih nailazimo na nepromišljeno i često besmisleno uništavanje starih radova, sjedinjeno s dubokim nedostatkom osjećaja u svemu što je učinjeno nanovo, tako da je crkva postala podjednako mučna zbog onoga što je izgubila i zbog onoga što je dobila. U drugima, opet, nailazimo na potpuni izostanak zanimanja, na crkvu svedenu na stanje bezizgledne ravnodušnosti. Nedavno me se, tijekom kraćeg obilaska, posebno dojmila učestalost ovog potonjeg tipa među restauriranim crkvama. Mučna praznina – niti je ostalo išta zanimljivo, niti je uvedeno išta dobro; a ipak, samoga sam sebe osudio razmatrajući kako je taj postupak, promatran u cjelini, bio uvelike isti onome koji svi mi po navici primjenjujemo u svojim restauriranjima, pri čemu glavna razlika leži u stupnju konzervatorskog osjećaja i umjetničke vještine s kojom se on provodi.”
I dalje:
“Svi mi, koliko god naši pogledi bili konzervativni, prihvaćamo nešto slično ovome kao nužan pogled na restauriranje.”
I:
“Gotovo bih poželio da se riječ restauriranje izbriše iz našeg arhitektonskog rječnika.”
Ove kritike i sumnje dovoljno su izravne i dovoljno naglašene. Proglas novoga društva ne kaže ništa više od toga. Nesreća koju oplakujemo ovdje je priznata, šteta koju osuđujemo žigosana je jezikom snažnijim od našeg vlastitog. Godi nam čuti riječi poput „nepromišljeno“, „besmisleno“ i „mučno“ koje predvodnik engleskih restauratora primjenjuje na veliku većinu engleskih restauriranja. Ipak, godina ovog govora, 1862., bila je ista ona u kojoj je Sir Gilbert Scott započeo jedan od svojih najopsežnijih i najhvaljenijih pothvata – restauriranje katedrale u Riponu; a svi znamo da su otada deseci sličnih, velikih i malih, zahvata dospjeli u njegove ruke i bili pod njegovim vodstvom. Moramo, dakle, pretpostaviti da je Sir Gilbert Scott, poput drugih arhitekata sličnog znanja i postignuća, osmislio nekakav sustav restauriranja koji nipošto ne nalikuje onome koji sam osuđuje i koji ga zadovoljava usprkos njegovim dvojbama. Nedavni prijepor kao da baca novo svjetlo na njegov položaj. U Macmillan’s Magazineu od prošlog lipnja, velečasni W. J. Loftie[8]William John Loftie (1839-1911), engleski klerik i pisac o umjetnosti i arhitekturi, putopisac, objavio opise dvorca u Windsoru (1886.), povijesnim gradovima (1887.), westminsterskoj opatiji (1891.), … Continue reading objavio je kritičke opaske o restauriranju općenito, a posebno o nekim zahvatima koje je proveo Sir Gilbert Scott u crkvi sv. Mihaela te u opatijskoj crkvi u St. Albansu, koja je sada, prema riječima samog restauratora, „srećom postala katedralom“. Odgovarajući na te prigovore, Sir Gilbert Scott izražava iznenađenje i bol što je gospodin Loftie na popis razornih restauriranja uvrstio jedno od njegovih, Sir Gilbertovih, vlastitih zahvata – kojim se on dapače „ponosio“ – rame uz rame s onim koje nije bilo njegovo i koje ga je „ispunilo gnjevom“. Sir Gilbert se na drugom mjestu žali kako uviđa da su mu njegova stajališta i gotovo same riječi „otete iz usta“ te upotrijebljene za osudu radova koje je sam vodio, a za koje si je „laskao da su neporecivi, ili kojima je u najmanju ruku posvetio posebnu brigu i iskrenu skrb“. Tako u umu Sir Gilberta Scotta očito postoji golema i korjenita razlika između jedne i druge vrste restauriranja. Ukoliko, međutim, istražimo u čemu se točno sastoji ta razlika i zašto je jedna vrsta „nepromišljena, besmislena i mučna“, a druga „neporeciva“, i dalje ne nalazimo nikakav odgovor osim onoga da je prava vrsta „konzervativna“, „temeljito konzervativna“ i ponovo „konzervativna“ – pri čemu konzervativno restauriranje nije definirano jasnije nego kao ono „u kojem je svako staro obilježje jasno prikazano“, a uopće nije navedeno gdje se povlači crta između „starih“ obilježja i onih koja to nisu.
To je tek nejasna zadovoljština. Da budem precizniji, mislim da Sir Gilbert Scott neće držati svoje značenje pogrešno protumačenim ako kažemo – kao što smo već dijelom rekli – da je znanstveno ili „konzervativno“ restauriranje crkve ono u kojem se, nakon što je uklonjena oprema neprikladna za željeni obred i zamijenjena drugom te nakon što su nesigurni ili propadajući dijelovi konstrukcije na sličan način uklonjeni i zamijenjeni novima, sva daljnja čišćenja ili rušenja provode isključivo s ciljem da se iz novijih dijelova zgrade na svjetlo dana iznesu ulomci onih ranijih, a sve rekonstrukcije isključivo s ciljem reproduciranja projekta kojemu su ti raniji dijelovi pripadali – pri čemu se sami netaknuti ulomci ugrađuju u tu reprodukciju. Ne poznajem nijednu definiciju restauriranja koja bi bila konzervativnija od ove ni gotovo nijedan primjer prakse koja bi bila toliko konzervativna u pridržavanju te definicije. Ali upravo je ta vrsta restauriranja, kao i ona druga – ona stručna i savjesna, jednako kao i ona nepromišljena i neuka – ono što restauratori moraju, bez obzira na cijenu boli i iznenađenja, biti spremni čuti da se dovodi u pitanje. Oni koji zagovaraju konzervativnu inačicu tog običaja ne mogu se, prosvjedujući protiv one radikalne, osloboditi odgovornosti koja općenito prati restauratore. Njihovo razlikovanje jedne vrste restauriranja od druge, ako restauriranja uopće mora biti, šira javnost nikada neće prepoznati. Niti priznajemo da je ta razlika presudna, niti držimo da su oni koji osuđuju sustavnu praksu jedne vrste u pravu kada provode sustavnu praksu druge. Osuđujemo pet šestina cjelokupne prakse, kako konzervativne tako i radikalne a samu riječ osuđujemo u potpunosti, jer teži iskrivljavanju prave naravi te prakse. Preostaje ponoviti razloge zašto je tomu tako. Čineći to, prema potrebi za ilustracijom, referirat ću se na druge spomenike kao i na crkve te na druge zemlje kao i na našu vlastitu.
II.
Tri ključne činjenice o arhitekturi i proučavanju arhitekture su sljedeće.
Građevina je umjetničko djelo, ali nije, poput slike ili kipa, umjetničko djelo nužno dovršeno u jednom trenutku i zauvijek. Dapače, a to osobito vrijedi za gotičku građevinu, ona je poput živog organizma, prirodno podložna uzastopnim prilagodbama i preinakama strukture tijekom svojega razvitka, pri čemu su modifikacijske sile u njezinu slučaju potrebe, ideali i sklonosti uzastopnih naraštaja graditelja, koji dodaju ili po svojoj volji mijenjaju unutar granica koje nalaže sama namjena zdanja. Arhitektonski organizam može imati bogat i značajan život te očitovati djelovanje mnogih takvih modifikacijskih sila ili pak ujednačen život bez posebnih zbivanja i očitovati djelovanje tek nekolicine njih.No, što jasnije i susljednije neka građevina nosi tragove onih, mnogo ili malo, sila koje su na nju utjecale, to je veća njezina povijesna vrijednost i važnost. Drugim riječima, drevno je zdanje istodobno i umjetničko djelo i povijesni spomenik, a jedno mu je svojstvo jednako bitno kao i drugo.
Zatim, povrh povijesnog svjedočanstva koje nose ove prilagodbe i preinake njezine strukture, postoje i drugi načini na koje starost dodaje vrijednost građevini – postoji dvostruka privlačnost koju sâm protok vremena daruje njezinim pojedinim dijelovima i površinama. Lica kamena, opeke, žbuke i drva, svaki pedalj ručnog rada graditelja, zidara, rezbara i bojadisara, starost obdaruje patinom i bojom, donosi im mekoću, zrelost i raznolikost, a ako donosi propadanje, s njime donosi i slikovitost te dirljivo podsjećanje na ono što je nestalo. Tako stari radovi na građevini posjeduju, u onim materijalnim svojstvima ljepote, privlačnost koju ne može imati nijedan novi rad postavljen na njihovo mjesto. Nadalje, svaki pedalj starog ručnog rada izravno i prisno govori umu o pokopanim naraštajima koji su ga izradili, o svim olujama koje je prebrodio i svim nedaćama koje je preživio – o stvarima o kojima nam novi ručni rad nikako ne može ništa reći; stoga, još više nego u materijalnoj privlačnosti, stari ručni rad nadilazi novi u onoj intelektualnoj privlačnosti osjećaja, povezanosti ili svečanosti. To je ta dvostruka privlačnost koja se opisuje riječju časna; a kada hvalimo građevinu tom riječju, mi, kao prvo, podrazumijevamo da je stari ručni rad u arhitekturi ljepši od novoga i kao drugo, da je on zanimljiviji i da pobuđuje uzvišenije misli.
Vjerojatno nitko neće izričito poreći da su to temeljne činjenice u samoj prirodi arhitekture, a ako ih itko čita s nestrpljenjem bit će to nestrpljenje koje nije potaknuto pogreškama već općepoznatim istinama. No moja je tvrdnja da se ove istine, iako su toliko istinite da su u prepričavanju postale isprazne, u samom činu i samoj zamisli restauriranja redovito zanemaruju. Razmotrimo nakratko različite postupke od kojih se restauriranje, kako konzervativno tako i radikalno, sastoji, pa ćemo vidjeti nije li tome doista tako.
Popravak i očuvanje. – Iako restauriranje građevine, kao što smo naučili od g. Viollet-le-Duca, nije isto što i njezin popravak ili očuvanje, potreba za popravcima obično se navodi kao jedan od razloga za restauriranje, a od radova koji se obično izvode u sklopu restauriranja tek je u neznatnom udjelu uistinu riječ o radovima popravka. Toranj se naginje ili šiljku tornja prijeti pad; jedan od nosivih stupova tornja pokazuje znakove drobljenja; zid bočnog broda je utonuo, izbočio se ili napukao; krov tu i tamo propušta vodu; mrežište nekih otvora toliko je propalo da više ne drži staklo.Neka se od tih oštećenja mogu otkloniti samo uklanjanjem i zamjenom oštećenog elementa; tako je u opatiji St. Albans Sir Gilbert Scott morao zamijeniti dva zdrobljena stupa tornja. Takvi zahvati, kada su doista nužni za sigurnost i održavanje zdanja, pripadaju kategoriji legitimnih popravaka. No, većina oštećenja ove vrste može se otkloniti mehaničkim i inženjerskim pomagalima koja ne zahtijevaju nikakvo uklanjanje. Fijale se mogu nanovo učvrstiti, zidovi se mogu spregnuti, poduprijeti, povezati zategama ili podzidati, a krov se može prekriti olovnim limom i ta sredstva očuvanja, koja nastoje otkloniti učinke starosti bez zatiranja njezinih svjedočanstava, potpuno su legitimna. Samo što su takva pomagala „ružna“; a zagovornici restauriranja radije biraju – jer drže da je to „priličnije“ i „potpunije“ te jer je jednostavnije i profitabilnije – ne podupirati, krpati i povezivati stari rad, već ga zamijeniti novim. Oni radije skidaju klimavu i vremenom nagrizenu fijalu te postavljaju drugu, s njezinim kukama i završnim ukrasom oštrih rubova tek uobličenih dlijetom; oni iznova pokrivaju krov glavne lađe, iznova podižu zidove bočnih brodova, nanovo ugrađuju okvire, stupiće i mrežišta prozora, bili oni doista propali ili ne; pritom se ponose svojom savjesnošću ako u jeku tih novih radova umetnu pokoji bolje očuvani ulomak staroga. I te su mjere u suprotnosti s našim temeljnim zakonima: zakonom da građevina mora na sebi nositi svoju povijest i zakonom da stari rad, čak i u propadanju, ima prednost pred novim. One zapravo ne pripadaju poglavlju o popravku i očuvanju, već poglavlju o rušenju i rekonstruiranju, koje ćemo uskoro razmotriti. Naravno, čim arhitekt preuzme staru građevinu radi zahvata bilo koje vrste, suočava se s nizom praktičnih problema; za nekoga izvana bilo bi besmisleno detaljno govoriti o takvim problemima no mislim da će i najkonzervativniji restaurator teško poreći da, u onom dijelu svojih zahvata koji se odnosi na popravak i očuvanje, zahtjevi koje je navikao proučavati nisu oni koji se tiču povijesnog slijeda ili obzira prema onome što je, iako u propadanju, dostojno štovanja, već oni koji se tiču temeljitosti, urednosti i sukladnosti – bilo prema njegovoj vlastitoj zamisli ili zamisli njegova poslodavca. Mi, s naše strane, ne želimo da stara građevina bude uredna ili stilski usklađena; držimo da je učiniti je takvom isto što i nagrditi je i vulgarizirati; i po tom pitanju kažemo, zajedno s autorom Sedam luči arhitekture, riječima koje se ne mogu nadmašiti:
„Nekoliko slojeva olova stavljeno na krov na vrijeme, nekoliko suhih listova i grana izmeteno iz odvoda na vrijeme, spasit će i krov i zidove od propasti. Nadzirite staru građevinu s brižnom pažnjom; čuvajte je što bolje možete, po svaku cijenu, od svih utjecaja raspadanja. Izbrojite njezino kamenje kao što biste brojili dragulje u kruni, postavite straže oko nje kao na vratima opsjednuta grada; opašite je željezom gdje popušta, zaustavite je gredama gdje se naginje, ne brinite se zbog ružnoće pomagala: bolja je štaka nego izgubljeni ud. I činite to nježno, s poštovanjem, neprestano, pa će se još mnoga pokoljenja rađati i umirati u njezinoj sjeni. Na kraju će i njoj doći kobni dan; ali neka dođe jasno i otvoreno, neka je nikakva nečasna i lažna zamjena ne liši pogrebnih obreda pamćenja.“[9]John Ruskin, Luč pamćenja, 19. Prijevod Marka Marasa, objavljen u antologiji Anatomija povijesnoga spomenika, Zagreb 2006.
Dodavanje i preuređivanje. Još jedan nipošto zanemariv dio restauratorova posla, često i osobito kod restauriranja crkava, jest mijenjanje i prilagođavanje građevine putem dodavanja i preuređivanja, kako bi ona bila prikladna za nove ili proširene praktične namjene. Dodavanje novog bočnog broda, ili dvaju-triju traveja glavnoj lađi, uobičajen je slučaj, kao što sam već ranije opisao. Još jedan čest slučaj, barem u našim većim crkvama, jest preraspodjela unutarnjeg prostora bez ikakvih drastičnih preinaka same konstrukcije – pomicanje ili uklanjanje pregrada, premještanje propovjedaonice, oltara i spomenika, gradnja pjevališta za orgulje i korskih sjedala, opremanje Gospine kapele za bogoslužje te općenito proširenje klupa i sjedala. O tome s kolikom se slobodom upravlja takvim pitanjima, čitatelj može dobiti dobru predodžbu iz korespondencije objavljene u časopisu The Architect prošlog listopada, a koja se tiče zahvata poželjnih u Southwell Minsteru kako bi se on preobrazio u katedralu za novu biskupiju Nottinghama.
„Ali zasigurno“, ovdje upada restaurator, „to nisu stvari kojima se možete protiviti. Sami ste utvrdili da polovica vrijednosti zgrade leži u svjedočanstvima uzastopnih prilagodbi i povijesnih promjena koje ona nosi; ako je svaki prethodni naraštaj graditelja imao pravo dodavati i mijenjati kako mu se prohtije, zašto onda ne bismo i mi?“ Zapravo, držim da su ovi dodaci i preuređenja – u onoj mjeri u kojoj su doista uvjetovani praktičnim potrebama, a nisu izvedeni iz puke suvišnosti i sklonosti uplitanju – među najbranjivijim zahvatima na drevnim građevinama koje si dopuštamo. Samo što je apsurdno ubrajati ih pod naziv restauriranja. Restaurirati znači vratiti nešto u njegovo prijašnje stanje, a u slučaju arhitekture, kako smo naučili, vratiti stvari u „idealno prijašnje stanje“ koje „u datom trenutku možda nikada nije ni postojalo“. Dodavanje i preuređivanje ne znači vraćanje stvari ni u kakvo prijašnje stanje, bilo ono stvarno ili idealno, već dovođenje u potpuno novo stanje. To je prigovor nazivu; no što se tiče same stvari moramo se prisjetiti da naraštaji koji su dodavali i mijenjali te stvarali povijest u kamenu kako im se prohtjelo, nisu bili poput našega. Oni su bili stvaralački nastrojeni naraštaji, a ne okrenuti prošlosti. Nimalo nisu marili za prijašnje stilove; imali su vlastite stilove, dobre, loše ili prosječne i ono što su željeli izrađivali su u svome vlastitom stilu. Mi nemamo vlastiti stil, već smo postali ljubitelji, gramatičari i oponašatelji onih prijašnjih. Oni su bili slobodni, slobodom koja je dijelom proizlazila iz neukosti i nepromišljenosti, a dijelom iz plodnosti urođenoga stvaralačkog nagona. Okovani smo, istodobno okovima antikvarnoga znanja i urođene neplodnosti. Budući da nemamo tu slobodu naših predaka, imamo li njihovo opravdanje? Imamo li pravo neovlašteno dirati i prekrajati naše stare građevine onako kako su oni činili? Prisvajamo si to pravo; prekrajamo ih i neovlašteno po njima diramo više nego ikada; istodobno umirujemo svoju antikvarnu savjest čineći naše dodatke i preuređenja „gramatički“ ispravnima, prema pravilima jednog od stilova ili arhitektonskih dijalekata prošlih dana koje smo naučili. Činiti to zasigurno znači prije proglasiti ono što smo izgubili – naš nedostatak stvaralaštva i spontanosti – nego ono što smo dobili – našu ljubav i strahopoštovanje prema starini. Historijski osjećaj koji mari samo za pomodnosti jednog posebnog razdoblja tek je djelomičan i elementaran historijski osjećaj; historijska savjest koja se zadovoljava oponašanjem takvih pomodnosti jest tupa i izopačena historijska savjest. Istinski historijski osjećaj cijeni, vrijednošću koja je gotovo sveta, svaki trag ili relikviju stvarne prošlosti; istinska historijska savjest neće dopustiti da se takve relikvije krivotvore. Jamačno se moglo očekivati da će prvi učinak našeg novog znanja o staroj umjetnosti i osjećaja prema njoj biti taj da nas natjera da odmaknemo ruke i kažemo: budimo zadovoljni povijestima u kamenu koje su nam napisali naši očevi; čuvajmo ih s pažnjom i predajmo ih našoj djeci, ali budimo oprezni s dodavanjem bilo kakvih novih povijesti u naše ime; radije gradimo nove građevine onako kako nam trebaju nego da preinačujemo stare.
Pod ovim bih naslovom, stoga, zaključio sljedeće: iako je dodavanje, mijenjanje i preuređivanje u načelu legitimno, naše bi doba nadasve trebalo biti ono koje se – osim u slučaju neumoljive nužde – suzdržava od takvih zahvata; da bi nama, kao poznavateljima starina, više dolikovalo da svoja postignuća primijenimo na izgradnju novih zgrada nego na prekrajanje starih kada su potrebni novi prostori ili nove namjene te naposljetku, da se takvi zahvati, kada se već dopuste, u svakom slučaju trebaju nazivati pravim imenom, a to je preobrazba, a ne restauriranje.
Rušenje i rekonstruiranje. Uz pretpostavku, dakle, da ono što se naziva restauriranjem može, uz nepotrebne ili pretjerano opsežne popravke, obuhvaćati i nekolicinu onih koji su nužni i legitimni te među preinakama nekolicinu onih koje su dopustive, sada dolazimo do onoga što čini daleko najveći dio cjelokupnog procesa. Daleko najveći dio restauriranja sastoji se od rušenja i rekonstruiranja, uklanjanja starog rada i zamjenjivanja novim. Postojeća je oprema neprikladna za običaje i odvratna ukusu današnjega klera i vjernika koji teže srednjovjekovnom idealu. Postojeća konstrukcija puna je nesukladnosti, a u dijelovima dodanima, recimo, nakon 1450. godine, tko zna kakvi su raniji dijelovi zazidani ili prekriveni? I tako započinju radovi na opremi i samom zdanju.
Prvo, što se tiče opreme – o pitanju prikladnosti ili obredne ispravnosti netko izvana, ponovo, nema pravo govoriti; ali o pitanju ukusa sigurno je da je ono što smo uništili uključivalo mnoštvo najbogatije i najkarakterističnije dekorativne umjetnosti Engleske, dok ono što smo postavili na njezino mjesto uključuje mnogo toga što uopće nije umjetnost, već nesretni proizvod mehaničkog neukusa u spoju sa mehaničkom pedantnošću. Drvorezbarstvo u Engleskoj je tijekom sedamnaestog i dijela osamnaestog stoljeća bilo na vrhuncu hvalevrijedne nacionalne umjetnosti u kojoj su mješovite elemente oblikovanja, svojstvene prijelaznom razdoblju ili razdoblju Tudora, naslijedili elementi koji su isprva bili slobodniji, a potom sve strože klasični, u razdobljima koja su slijedila sve do kasnog georgijanskog doba. „Ah!“, kaže pobornik srednjovjekovlja, „vi ste jedan od onih novih poklonika stila kraljice Ane.“ Nipošto; biti poklonik, biti fanatik, znači uopće ne biti pravi ljubitelj umjetnosti. Pravi ljubitelj umjetnosti može uvidjeti vrlinu jednog stila, a da pritom ne ostane slijep za vrlinu drugoga. On je savršeno svjestan da je veliki, nadahnuti sustav srednjovjekovne arhitekture tijekom njezinih organskih razdoblja stvar znatno više ljepote i važnosti od sustava sedamnaestog i osamnaestog stoljeća; on priznaje da povijest često ostavlja svoj trag na štetu umjetnosti te da građevina, prikupljajući povijesnu vrijednost, često gubi na onoj umjetničkoj. Ali svejedno, on vidi da je oblikovanje razdoblja kraljice Ane bogato, skladnih proporcija i prikladno za mnoge namjene, osobito u dekorativnoj stolariji i beskrajno će radije izabrati izvorni proizvod toga doba nego današnji lažni srednjovjekovni proizvod. Nesreća je bila u tome što je gotička obnova kod nas doista poprimila oblik fanatizma. Oči ljudi, tek otvorene za veličanstvenost toga stila, ostale su zatvorene za izvrsnosti drugih stilova. Velika većina obraćenika sudila je slijepo, ne prema zapažanju već prema dogmi te su s neukim ushitom bili spremni na sve u formi gotičkog šiljka, kuka, lulastog luka, trolista ili četverolista, uz još neukiji prijezir prema svemu u obliku renesansnog reda, pilastra, kapitela, vijenca, zabata ili ukrasnih letvica s motivom zuba ili astragala. Kao da ljepota oblikovanja ovisi isključivo o elementima od kojih je sastavljen, a ne o načinu na koji su oni upotrijebljeni. Radnik koji u sebi nosi duh oblikovanja, radnik ispravnoga osjećaja i izobrazbe, stvorit će lijepo djelo bez obzira na modu svojega vremena i bez obzira na elemente kojima su ga učili projektirati. Nema sumnje da je mnogo lakše znati je li neka forma gotička ili klasična, pa je sukladno tome hvaliti ili klesati, nego vidjeti i osjetiti je li rad, kojeg god stila bio, dobar ili loš, te suditi prema tom mjerilu. Tako tisuće ljudi u sebi nemaju sposobnost spoznati da je okvir Grinlinga Gibbonsa[10]Gibbons (1648-1721) je bio englesko-nizozemski drvorezbar i kipar, aktivan u Engleskoj kao „kraljevski rezbar“. izvrstan raspored i prikaz činjenica iz prirode, ili da je, recimo, korska pregrada na koledžu Trinity u Cambridgeu bogata, plemenita i impresivna kompozicija, ali su spremni izjaviti i povjerovati da su očarani prvom novom okružnom bankom ili gostionicom koja slučajno ima šiljaste prozore i slojeve na mjedenoj pločici ispisane gotičkim pismom. Poznavateljstvo takva kalibra nagrdilo je predgrađa svakog grada u Engleskoj stambenim kućama za koje se umišlja da su gotičke, a koje su same karikature arhitektonske bespomoćnosti i pedanterije. I upravo je poznavateljstvo takva kalibra, nažalost, diktiralo ponovno opremanje polovice crkava u zemlji. Pod poticajem historijskog i crkvenog duha u ovoj njegovoj uskoj, pristranoj, isključivoj i polu-oblikovanoj fazi, počinjena su pustošenja od kojih bi nas spasio tek jedan stupanj više kulture. Počinjene su prave žrtve paljenice nad hvalevrijednim oplatama, korskim sjedalima, pregradama, klupama, pultovima, ogradama i propovjedaonicama dvaju stoljeća koja su prethodila našem. Na njihovo su mjesto uvedeni oni elementi o čijem su se sjaju, pri ponovnom otvaranju zdanja, lokalne novine voljele opširno raspisivati, ali koji su općenito tako neopisivo depresivni svima onima koji sude prema bilo kojem mjerilu osim onog gramatičkog ili dogmatskog. Tu i tamo, a naročito u posve nedavnim godinama, mogu se naći pokoji dobar retabl, propovjedaonica ili lijepa pregrada, ili pak staklo dobre boje i dizajna; no to su iznimke; obično nailazimo na suviše turobne dokaze izobrazbe i osjećaja koji su beznadno neumjetnički i prosti – klesarija je gruba i mehanička, kako u nacrtu tako i u ukrasu, drvorezbarija je još više mehanička i slabija, a pločice, staklo, oslici i vezovi groteskni su i kričavi, bez mašte ili duha; bravarija je najgora od svega, spajajući krajnje ružnoće i slaboumnosti u nastojanju da podari srednjovjekovnu formu i kolorit napravama koje nisu srednjovjekovne. Tako je, uzimajući u obzir i dobro i loše, naš dobitak u neogotičkoj opremi – u usporedbi s golemim gubitkom onoga što je uništeno kako bi joj se napravilo mjesta – s gledišta umjetnosti i ljepote uistinu zanemariv. S gledišta povijesti, dakako, gubitak je još žalosniji; svako takvo uništavanje djela bilo kojeg zadanog doba predstavlja raskid povijesnog lanca koji se naknadno ničime ne može popraviti.
„Ali hoćete li reći“, može se usprotiviti druga strana, „da se naše crkve nikada ne smiju nanovo opremati? Zar naš žar mora zauvijek ostati zatočen među priborom negdašnje letargije i simbolima negdašnje ravnodušnosti?“ Zar lađa mora zauvijek biti zagušena golemim zatvorenim klupama u kojima spavaju posjednici, a lukovi lađe zaklonjeni od pogleda galerijama na kojima se školska djeca nedolično ponašaju? Zar oprema i naprave za naše bogoslužje nikada ne smiju postati lijepi i dolični? Pa, odgovor je sljedeći: ako je oprema koja je zadovoljavala naše djedove doista u potpunoj suprotnosti s modernom savješću i praktičnošću, neka se ukloni. Samo budite svjesni cijene. Nemojte se zavaravati pretpostavkom da je brisanje onoga što s podsmijehom nazivate „razdobljem crkvenih nadzornika“ čisti dobitak. Nemojte sanjariti da je umjetničko kvarenje koje povijest, kao što smo priznali, ponekad donosi sa sobom, kvarenje koje je moguće popraviti. Zapamtite da s onim stvarima iz tog razdoblja koje su tek nezgrapne ili neotesane, nestaje i mnogo toga što ima čar boje ili mašte, nestaju mnogi komadi bogatog i istinskog umijeća, mnogi neobični ili dirljivi spomeni na prošle živote. Zapamtite također da stvarima koje su same po sebi od male vrijednosti, starost dodaje vlastitu ljupkost i svetost – ljupkost proizašlu iz privrženosti pri uporabi i svetost pobožne navike. Od te ljupkosti i svetosti, koje vi s takvim prijezirom kršite, vaša vlastita krasna nova oprema nema ni trunke. One su dolične, doista, u onoj mjeri u kojoj je dolično istovjetno s onim što je besprijekorno čisto i sjajne prema mjerilu sjaja jednog tapetara ili sluškinje. U novoj bi građevini takve kvalitete bile prirodne te biste se mogli nadati da će kuća i njezina oprema jednoga dana zajedno postati dostojne štovanja. No u staroj građevini, koja već ima tu prednost što je dostojna štovanja, sjaj takve vrste upada poput nesklada. Vi, doduše, imate vlastiti način da uskladite kuću s njezinim namještajem, a to je da ulickate jedno baš kao što ste ulickali i drugo. Ali učiniti to, kažemo mi, nepodnošljivo je – to znači staroj arhitekturi oduzeti sve njezine časti; oduzeti joj sve što je preostalo od ljupkosti i duha drevnog umijeća; oduzeti joj patinu vremena; oduzeti joj svjedočanstvo povijesti. Ako već morate imati sjaj, gradite i opremajte posve iznova prema svojim novim idealima. Često to ne bi stajalo ništa više; na taj biste način potomstvu pokazali što ste sami znali učiniti, a da radove drugih doba pritom ne brkate i ne miješate sa svojima. Pokusi našega doba u neovisnoj gradnji u srednjovjekovnim stilovima u mnogim su slučajevima vrlo zanimljivi i sami po sebi imaju znatnu vrijednost. Neke, doduše, ne možemo ne žaliti jer stoje na mjestu onoga što je bilo prikladnije i što nam je bliskost omiljela – a to posebno vrijedi za ona ambiciozna zdanja, podignuta na mjestu drugih, skromnijih, koja preobražavaju, u nekim slučajevima posve bez opravdane nužde, časni izgled naših Sveučilišta. To vrijedi, ponovo, i u slučaju poput onoga župne crkve u Kensingtonu, gdje je na mjestu domaće zgrade, potpuno srasle s tradicijama i značajem susjedstva, postavljen ravnodušan „gramatički ogled“ u stilu vremena koje je prethodilo četiri stotine godina prije nego što je to susjedstvo imalo ikakve tradicije ili značaj. Ovo, međutim, nije mjesto za kritičko razmatranje novih građevina. Svakako, neka se grade nove zgrade uz svu znanost prošlih stilova, svu udobnost ili veličanstvenost kojom ovo doba vlada; i bilo da Manchester predvodi sa svojim gotičkim sudnicama i nastavlja niz s novom gotičkom Gradskom vijećnicom, ili da kraljica i nacija komemoriraju izgubljenog princa spomenikom s baldahinom u talijanskoj gotici nečuvenih razmjera i sjaja, ili da, šaren iznutra i izvana, u Oxfordu nikne novi koledž i kapela u čast imena Keble, ili da Midland Railway nađe prikladnim reklamirati se i smjestiti svoje osoblje i putnike u najveću od svih aglomeracija pročelja palača od crvene opeke i šiljaka, ili da vojvoda od Norfolka odluči izmijeniti krajolik, ondje gdje se obronak Arundela spušta prema ravnici, upadljivom novošću lađe i tornja, ili da Lord Fitzwilliam sagradi svoju veliku novu crkvu u Wentworthu – bilo gdje i koja god od tisuću i jedne nove građevine, velike ili male, ovog doba bogatstva i poduzetništva zahtijevala naš interes, spremni smo biti zainteresirani i, ako je moguće, zadovoljni.
„To je sve u najboljem redu“, kažu prijatelji restauriranja, „ali mi se ne želimo odreći svojih starih crkava u korist novih; želimo se klanjati pod istim krovom pod kojim su se klanjali i naši očevi.“ Nipošto, nemate pravo na taj izgovor; krov pod kojim se klanjate više nije isti krov; posramili ste se običaja svojega oca i običaja otaca vaših očeva; spalili ste njihov ručni rad i zatrli tragove njihovih života; oni više ne bi prepoznali vlastito mjesto. Zar onda graditi nove crkve i pustiti stare da propadaju pokraj njih? Nemojte dopustiti da propadnu sve dok ih legitimni popravak može održati uspravnima i zaštićenima od vremenskih prilika; održavajte i najskromniju među njima, dokle god se može održavati, ako ne kao mjesto uobičajenog i voljenog naslijeđenog bogoslužja, onda barem kao riznicu jednostavne lokalne umjetnosti i povijesti. Ali dopustite im da propadnu, kada se u punini vremena to mora dogoditi, radije nego da ih „restaurirate“. Fijuk vjetra niz njihove prazne bočne brodove bit će manje tužan od odjeka restauratorova čekića. Bolja je sudbina Melrosea, Tinterna ili Rievaulxa nego sudbina Worcestera ili Durhama.
Reći ovako nešto zvuči divlje, a možda i šokantno. No dovršimo naše ispitivanje postupka restauriranja, pa ćemo razumjeti kako se takvo što može trezveno i izreći i misliti. Jedna velika skupina restauratorovih rušenja su ona koja provodi radi obredne ispravnosti; druga su ona koja provodi radi umjetničke sukladnosti; treća su ona koja provodi u sklopu popravaka; te naposljetku, najobuhvatnija i najzavodljivija skupina od svih – ona koju provodi radi arheološkog istraživanja. Restauratori koji ne bi obijesno, bilo u opremi ili konstrukciji zgrade, uništili nijedno dobro djelo iz posljednja četiri stoljeća samo zbog stila niti bi zamijenili staro novim samo zato što je staro istrošeno vremenom, unatoč tome drže da imaju pravo, dapače obvezu, uništiti stari rad kako bi otkrili ulomke još starijeg rada koje on skriva. „Prikazati svako drevno obilježje“ njihov je moto; ali pritom prešutno podrazumijevaju da nijedno obilježje mlađe od razdoblja dekorativnog stila nije „drevno“. Zdanje tretiraju kao kamenolom pa prekapaju po dijelovima okomitog stila tražeći one iz dekorativnog stila, a po onima iz dekorativnog stila traže rano-engleski i tako dalje, uzvodno po arhitektonskoj povijesti. I njihova je potraga često vrlo plodonosna; svaki kasniji dio građevine često doista sadrži, utisnute u samu svoju srž, ulomke svakog ranijeg razdoblja. Graditelji organskih razdoblja gotičke umjetnosti, kao i kasnijih razdoblja sve do našega, nisu nimalo štedjeli svoje prethodnike te su starije radove razbijali, zazidavali, ugrađivali ili presijecali s potpunom slobodom. Posudimo li riječi jednog arhitekta iz prakse:
„Stara crkva često nije jedna, već mnoštvo crkava u jednoj. Majstor-graditelj iz jednog od kasnijih razdoblja projektiranja nije razmišljao ni o čemu drugome osim o tome kako najbržim sredstvima stvoriti cjelinu u ustaljenom stilu vlastitoga vremena. Mjestimično su vidljivi pojedini pomaci u tom isključivom duhu… Ranije smo naveli da je promjena mjesta gradnje bila neuobičajena kod starih crkava. To se neprestano očituje u prisutnosti fragmentarnih pojedinosti iz svakog razdoblja na istome mjestu i u istoj strukturi. Zidovi mnogih crkava koji se doimaju kao ujednačeni spomenici jednog od kasnijih stilova, zapravo su savršeni muzeji ostataka ranijih stilova. Uklanjajući moderna vrata s građevine iz šesnaestog stoljeća, naišao sam na ulomke romaničkog rada kojima nije bilo ni traga u bilo kojem drugom dijelu zdanja; a nedavno, pri rušenju jedne kockaste crkve iz osamnaestog stoljeća, prikupio sam i rasporedio ulomke koji bi bez ijedne pogreške mogli ilustrirati cijeli rječnik gotičkog stila.“[11]Gosp. Basil Champneys u The Portfolio, svibanj 1874. (Izvorna Colvinova bilješka.)
Ako se s ovakvom vrstom „vađenja kamena” ode iole daleko, a građevina se unatoč tome namjerava zadržati u uporabi, poglavlje o popravcima koji slijedi bit će očito znatno; stoga ne čudi što od gospodina Viollet-le-Duca čujemo da je restauriranje, u svakom slučaju, prilično teška kušnja za građevinu. Skele, podupirači, nužno razdiranje i djelomično uklanjanje zidova potresaju zdanje, tako da ponekad uzrokuju vrlo ozbiljne nesreće. Stoga je razumno očekivati da će svaka zgrada tretirana na ovaj način izgubiti dio svoje čvrstoće uslijed tog potresanja, a to smanjenje čvrstoće trebalo bi suzbiti… – nakon čega slijede upute kako to suzbiti. U praksi se ovaj postupak često provodi uistinu temeljito, jer što dalje ide, to je veća vjerojatnost da će doći do novih otkrića. Takva otkrića nimalo ne podcjenjujem; ona su često od iznimnog zanimanja za arheologa i znanstvenika. Samo se suočimo s cijenom po kojoj su ona postignuta. Postignuta su po cijenu cjelovitosti konstrukcije i kontinuiteta njezine povijesti. Ostvarujući ih, raskomadali ste građevinu i niste je tretirali kao zdanje, već kao kamenolom za uzorke. Ne kažem da u nekim slučajevima možda ne vrijedi žrtvovati građevinu na taj način. Nesreća je u tome što se ne želimo suočiti s cijenom. Umjesto da pošteno tretiramo svoje uzorke kao uzorke, a tako žrtvovanu građevinu kao muzej, mi ih koristimo kao predloške prema kojima izrađujemo vlastite radove; ponovo ih ugrađujemo u te radove i zatim tvrdimo da je građevina „restaurirana“ ili idealno ponovno uspostavljena te da je na neki tajnovit način jednako dobra ili zapravo bolja nego što je ikada bila.
To je ono što neki od nas nikako ne mogu razumjeti; to je točka u kojoj je između restauratora i protu-restauratora postavljen nepremostiv jaz i gdje svaka zajednička misao potpuno prestaje. Oni redovito govore i postupaju kao da bi nam novi rad – koji oponaša, nadopunjuje i obavija onaj stari – trebao pružati istu vrstu zadovoljstva kao i sam starinski rad. Nama to ne pruža zadovoljstvo, već beznadnu razdraženost i očaj. Staro je staro, a novo je novo, i jedno može imati svoje vrline baš kao i drugo; ali što je ovo tertium quid, ovo „novo-staro“ na kojemu bismo trebali biti zahvalni? To je kopija, model i oponašanje cjeline izrađena na temelju jednog njezinog dijela, baš kao što komparativni anatom može izraditi model Dinornisa na temelju njegova nožnog prsta. Jedine vrline koje takav rad može imati su vrline kopije ili modela; to jest, on može biti pomoć pri proučavanju te će biti poučan ili obmanjujući, ovisno o tome je li ga izradio vješt ili nevješt anatom arhitekture. To bi bilo sasvim u redu na svojem pravom mjestu; ali podmetati nam to pod izvornik – nadomještati imitacijom ono što je na pravom izvorniku nagrđeno ili umetati ono što je nedostajalo – miješati jedno s drugim tako da više ne možemo razaznati što je što – to je stvaranje lažnog privida, to je patvorenje protiv kojeg se bune svi naši osjećaji. U drevnoj građevini ne želimo ništa osim stvarnog i, ako je moguće, neprekinutog svjedočanstva njezine povijesti; ovo stvaranje modela unutar same konstrukcije nudi tek nagađajući prikaz izgleda koji je ona, sasvim zamislivo, mogla ili bi trebala imati u nekoj ranoj točki te povijesti, i to uz izravnu žrtvu svih činjenica koje je pridodala novija povijest. U drevnoj građevini ne želimo nikakav rad osim onoga koji je apsolutno nužan u svrhu popravka i održavanja, a koji nije u svojoj mjeri dostojan štovanja, koji nema određenu patinu vremena i ne govori o duhu minulih dana. Ovo „stvaranje modela” ispunjava je od poda do svoda radom koji je oštar od dlijeta, koji ne govori ni o čemu drugome osim o duhu našega vlastitog vremena i koji je lišen bilo kakve povezanosti s prošlošću.
Sve ovo restauratori, u svojim postupcima i jeziku, kao da potpuno zanemaruju. U najranijim danima pokreta, gospodin Vitet je, s entuzijazmom koji će svaki istraživač razumjeti, predložio rekonstrukciju, u cjelini i u pojedinostima, slavnoga francuskog dvorca Coucy; no ne „u kamenu i žbuci“, već samo „na nekoliko listova papira“. „Ovaj program sada vidimo ostvaren“, ponosno uzvikuje gospodin Viollet-le-Duc četrdeset godina kasnije, „ne na papiru, ne u prolaznim crtežima, već u kamenu, drvu i željezu, u slučaju ni manje ni više zanimljivog dvorca, onoga u Pierrefondsu.“ Nama je Vitetov način poželjan, a način gospodina Viollet-le-Duca žaljenja dostojan oblik restauriranja. Restaurirati na papiru, kako je Vitet predložio, ili izrađivati modele u gipsu poput onih u Crystal Palaceu, ispravna je i nadasve zanimljiva arheološka vježba. Ponovo ću posuditi riječi zadnje citiranog pisca i poželjeti da svi pripadnici njegove struke osjećaju isto što i on:
„Provoditi najtemeljitija i najpotpunija restauriranja u umu ili čak na papiru je inteligentna i bezopasna zabava, kako za profesionalne tako i za arhitekte amatere. Znam za malo zanimljivijih razonoda nego kada skupina arhitekata, arheologa i zadivljenih diletanata posjeti drevnu građevinu i tamo se upusti u nadmetanje maštovitim restauriranjima, pod jedinim uvjetom da postoji apsolutna predodređenost njezinih vlasnika i čuvara da ne provedu ni jedan jedini od tih prijedloga. U protivnom, igra se u prevelik ulog da bi bila bezazlena zabava; igra se, naime, imovinom budućih naraštaja, onom čija je vrijednost posve neutvrdiva.“
Restaurirati u kamenu, drvu i željezu također je ispravno i zanimljivo, pod uvjetom da se takav model gradi bilo gdje drugdje, osim na mjestu i od tvari izvornika. Restaurirati onako kako je restauriran dvorac Pierrefonds znači provoditi arheološku vježbu u neprikladnom materijalu. Dokle god je takav dvorac bio ruševina, posjedovao je svetost i uspomene na svoju prošlost; njih mu je oduzelo restauriranje, a tražiti od nas da prema ovom novom modelu osjećamo ono što bismo osjećali prema izvorniku da nikada nije bio uništen, za nas je uvredljivo. Ono što um prije svega zahtijeva kako bi osjetio emociju prema bilo kakvom ostatku prošlosti jest to da on, kako bi djeca rekla, bude stvaran. Ako nije stvaran, maknite ga; što on uopće tamo traži? Ili kako prema njemu možemo osjećati išta osim nelagode? Bez obzira na to koliko je učeno i veličanstveno taj model izgrađen i s kolikim bismo ga zanimanjem proučavali ili istraživali na nekom drugom mjestu, ovdje je on svetogrđe i opsjena. Uništio je vrijednost ruševine za našu maštu, a podario nam znanstvenu vježbu točnosti koja u nekim točkama uvijek mora biti upitna, tamo gdje smo nekoć imali ulomke plemenite pjesme. Isto vrijedi i za ostala veličanstvena francuska restauriranja koja svi poznaju: Notre-Dame u Parizu, Sainte-Chapelle, Saint-Germain-des-Prés i ostale. To su djela, priznajemo, znanosti i raskoši, ali nas jednostavno čine nevoljnima da uđemo i nestrpljivima da napustimo građevine u kojima su provedene. Kada je drevna građevina nedirnuta, možemo osjetiti intenzivan i dubok užitak, kako u cjelini tako i u dijelovima onakvima kakvima nam ih je vrijeme ostavilo kroz uzastopne hirove nacrta i odstupanja u izradi, u asocijacijama, nedosljednostima, u zapisu ljudskih mijena i izmjena godišnjih doba; takav užitak ne možemo osjetiti u uniformnosti, sjaju i mehaničkoj dovršenosti od jučer, kao ni u preslikavanjima i krpanjima zbog kojih se staro ne može razlikovati od novoga.
Na unutarnjoj ili istočnoj strani korske pregrade u katedrali u Canterburyju nalazi se bogato rezbareno drveno sjedište iz 1702. godine, koje zaklanja gotička kamena sjedišta iz 14. stoljeća, vjerojatno priora Henryja od Eastryja; pritom je ranije djelo znatno oštećeno prilikom izgradnje kasnijega. „Kamo sreće“, napisao je Sir Gilbert Scott prije dvije godine, „kamo sreće da se De Estryjeva sjedala i njezine pregrade, s potpuno očuvanim bojama, mogu propisno i vjerno restaurirati na temelju još postojećih dokaza, netaknuta modernim idejama ili predrasudama!“ Tako pobožno izrečena težnja u ovom trenutku samo čeka potrebne priloge za ispunjenje. Predmetni zahvat, koji uključuje uklanjanje vrsnog dijela postojećeg rada, a vjerojatno i njegovu predaju – baš kao što je prijestolje nadbiskupa koje je izrezbario Grinling Gibbons već predano nestanku i zanemarivanju – taj je zahvat jedan od onih uobičajenih koje osuđujemo. Navodim riječi Sir Gilberta Scotta, međutim, ne kako bih ponovno pokrenuo taj prijepor, već kao točnu ilustraciju tipičnog stanja uma jednog restauratora. „Propisno i vjerno restaurirati na temelju dokaza!“ – i sve je gotovo, srušeno je vraćeno u prvobitno stanje, a prošlost je nanovo popravljena. Baš tako je jedan Amerikanac, vjerujem, ponudio platiti troškove restauriranja Partenona, a netko je pisao novinama predlažući restauriranje Stonehengea. Iz dokaza od nekoliko palaca oslikane žbuke možete, to je savršeno točno, izvesti shemu ornamenta, a iz dokaza komadića profila dizajn arkade i u skladu s tim možete naslikati novi ornament ili isklesati novu arkadu. A onda? „Moderne ideje i predrasude!“ Što je moderna ideja, moderna predrasuda, moderna zabluda, ako ne upravo to: da takvo slikanje i klesanje predstavlja „restauriranje“? Da biste restaurirali staro djelo, morate proizvesti nešto što će se obraćati umu poput staroga, a to uopće ne možete učiniti te oku, a to možete učiniti tek nesavršeno i na temelju nagađanja. Istinu o toj stvari izrekao je davno najveći zaljubljenik u srednji vijek, riječima pronicljive pravednosti i klasičnog autoriteta, na koje bi oni koji su dijelili njegov entuzijazam, ponavljamo, učinili dobro da su obratili veću pozornost:
„Nemoguće je, jednako nemoguće kao uskrsnuti mrtve, restaurirati išta što je ikad bilo veliko ili lijepo u arhitekturi. (…) Što se tiče izravnog i običnog oponašanja, ono je očito nemoguće. Kako se mogu kopirati površine koje su istrošene do dubine od jednog centimetra? Cijela završna obrada bila je u tom centimetru kojeg nema; ako pokušavate restaurirati tu obradu, vi nagađate; ako kopirate ono što je preostalo, pod pretpostavkom da je vjernost moguća (i da je mogu osigurati pažnja, budnost i trošak), po čemu je novo djelo bolje od staroga? U starome je još bilo nešto života, neka tajanstvena slutnja onoga što je nekad bilo i onoga što je izgubilo; neka dražest u blagim crtama koje su oblikovali kiša i sunce. Ništa takvo ne može postojati u gruboj tvrdoći nove forme.“[12]Navod iz Ruskinove Luči pamćenja, 18.
Zašto bi se sve ovo u slučaju arhitektonskih djela ignoriralo išta više nego u slučaju antičkih kipova? Ljudi bilo kakve naobrazbe povikali bi na vlasnika galerije koji bi u današnje vrijeme dao postaviti nove glave, ruke i stopala na svoje unakažene starine te dao isjeći i zamijeniti novim dijelovima mjesta na kojima je površina izjedena, a preostalu staru površinu isklesati kako bi se podudarala s popravkom. Pa ipak, ti isti ljudi svakodnevno s divljenjem zure u tu istu stvar kada se ona učini skulpturalnim likovima u katedralnom prolazu ili svecima i apostolima na pročelju katedrale ili ako ne baš njima, onda na stotinu mjesta površini – tek stupanj manje dragocjenoj – drevnog arhitektonskog ukrasa. Što su spomenici bogatiji i ljepši, to je njihovo uništavanje sveobuhvatnije. U Italiji se kao nešto sasvim prirodno posvuda podrazumijeva da je dotjeranost moderne imitacije poželjnija od časne starine izvornika. Otiđite u Arezzo i pogledajte Marchionneove zavojite stupiće (colonnelli) i rezbarije, nekoć tako crne od starosti, mračne i svečane, posve obnovljene i oštre; otiđite u Sienu i umjesto Fonte Gaia Jacopa della Quercia vidite vulgaran moderni model, kao i proste moderne modele umjesto rezbarija obitelji Pisano na pročelju katedrale; a u Pisi su u dijelove rastavili i povisili crkvu Santa Maria della Spina te namjeravaju rastaviti u dijelove i povisiti mauzolej Gale Placidije u Ravenni; a sv. Marko je godinama odzvanjao zvukom čekića i mistrije jer inženjeri moraju pokazati svoju vještinu, a poslovi se moraju otvoriti za graditelje i mozaičare. I svugdje je ista priča: ono istinsko, ono časno se uništava, a na njegovo mjesto dolazi lažno i uglancano; povijesni lanac je prekinut, a slave starih dana su krivotvorene.
III.
Zaključno, dakle, ono što je Sir Gilbert Scott izjavio da bi „gotovo mogao poželjeti da se riječ restauriranje izbriše iz našeg arhitektonskog rječnika“ – mi izjavljujemo da iz dna srca u potpunosti želimo. Ponavljamo iz Sedam luči: „Nemojmo govoriti o restauriranju; ta je stvar laž od početka do kraja.“ Učinimo ono što je nužno za popravak i očuvanje starih zgrada, u onoj mjeri u kojoj se oboje može izvesti bez krivotvorenja njihove biti. Povećajmo ih, prilagodimo ili opremimo za naše praktične potrebe kada to apsolutno moramo, ali, kada si to možemo priuštiti, dajmo prednost podizanju novih zgrada u skladu s potrebama koje se javljaju. Rastavimo ih u dijelove radi informacija, ako su te informacije vrijedne te cijene, i pretvorimo ih u muzeje za proučavanje arhitekture određenih razdoblja. Ali nazivajmo te različite procese njihovim pravim imenima. A iznad svega, nemojmo biti toliko dokonog duha da sanjamo kako možemo poništiti učinke vremena u vlastitim očima i očima potomstva, postavljajući prividno staro na mjesto pravog staroga koje je prestalo postojati, imitaciju na mjesto izvornika, i podmećući takav uradak pod imenom koje nas uvjerava da je naše novo nekako vrijedno onog starog ili istovjetno s njime.
„Ali kakva je korist“, pita praktičan čitatelj, „od propovijedanja svega ovoga sada? Zakasnili ste; stvar je gotova; svaka važna građevina u Europi već je restaurirana.“ To je, nažalost, gotovo istina, i sve što možemo učiniti jest pokušati spasiti ono malo što je preostalo, barem u našoj vlastitoj zemlji. Kada se pokrene novo restauriranje, poput onoga u opatiji Tewkesbury, možemo nastojati da se ono zadrži unutar najužih granica. Kada se predlaže uklanjanje – kao u slučaju korske pregrade u Canterburyju – savršenog djela jednog razdoblja radi otkrivanja unakaženog i pokrpanog djela drugog razdoblja, možemo prosvjedovati. A možemo prosvjedovati još glasnije kada tijelo poput Crkvenih povjerenika (Ecclesiastical Commissioners) odluči, ovaj put ne „restaurirati“, već ukinuti crkvu povezanu – kao što je osuđena crkva Allhallows u Bread Street Hillu povezana – s dvama najvećim engleskim imenima, Wrena i Miltona. Možemo bdjeti, kako hirovi prekrasne arhitektonske mješavine poput crkve u Ryeu ne bi jednog dana bili pometeni mahnitim restauriranjem. Možemo zabilježiti te čuvati i nadzirati sve što je ostalo onakvim kakvo je bilo u bilo kojem kutku zemlje. Možemo, a to je i praktično, onima od kojih se traži novčani prilog za restauriranje dati razlog i autoritativno opravdanje da zadrže svoj novac u džepu. Možemo pokušati osvijestiti ljude o onome što su dosad činili. Možda se možemo nadati da ćemo, prije nego što bude sasvim prekasno, učiniti da se glas obrazovanog javnog mnijenja čuje tamo gdje je mahnitost najrazornija i gdje ima najviše toga za uništiti – u Italiji.
I ako čak i u tome malome ne uspijemo, ipak nešto vrijedi vidjeti i iznijeti stvari onakvima kakve jesu. Očaj nije raspoloženje koje treba poticati; ali očajavati nad zlom kojem nema lijeka časnije je nego radovati se zlu kao dobrom. Ako ne možemo zaustaviti ovu štetu, barem otvoreno priznajmo njezinu narav. Antikvarni i crkveni duh zajedno – oba revnija nego što su informirana; klerikalni entuzijazam i gotička obnova; pogrešno usmjerena savjesnost čuvara i povjerenika; nerazborit javni duh općina i korporacija; pobožna preuzetnost diletantskih dobrotvora; bogatstvo željno pružanja sredstava te zanati i profesije željni ubiranja profita od tog zahvata – priznajmo da se sve to udružilo s preferencijama neukih, koji dotjerano i uglancano drže lijepim, kako bi pod imenom restauriranja uništili ili krivotvorili veći dio povijesne umjetnosti Europe. Od svih ruševina koje je vrijeme stvorilo, ova je zasigurno najžalosnija.
Nema drugog gubitka koji bi bio tako nenadoknadiv kao što je ovaj gubitak najdragocjenijih djela ljudskih ruku. Nema druge štete kojoj dobre namjere počinitelja dodaju toliko ironične gorčine. U starim su danima pustošenja provodile velike i nasilne sile svijeta, koje u svojim naletima obično ne štede spomenike čovjekove veličine niti igračke njegova užitka. Ako su nestali Korint i Kartaga, bilo je to zato da bi Rim postao snažan. Ako su Goti pustošili Rimom, bilo je to zato da bi se preoblikovali narodi Zapada. Ako su sluge jednoga Cromwella skidale krovove s vjerskih objekata, a vojnici drugoga nagrđivali svetišta i kipove svoje zemlje, bilo je to zato da bi duše Engleza mogle biti vlastite. Ako je mletačka bomba eksplodirala u Ateninom svetom hramu, bilo je to zato da bi se Turke protjeralo s Jadrana. Naša pustošenja nisu provedena osvajanjem, bijesom, nepromišljenošću niti građanskim ili duhovnim previranjem, već smirenošću, promišljenošću i samo-odobravanjem. Naše je doba prvo u kojem su se učenost i domišljatost, izdašnost i pobožnost urotile usred mira i civilizacije kako bi prošlosti oduzele njezino svjedočanstvo, a budućnosti njezino naslijeđe.
References
| ↑1 | Izvorno objavljeno pod naslovom Restoration and Anti-Restoration u časopisu The Nineteenth Century. A Monthly Review II/8, London, kolovoz-prosinac 1877, 446-470. |
|---|---|
| ↑2 | Lik Diogenesa Teufelsdröckha iz Weissnichtwoa pojavljuje se u romanu Sartor Resartus škotskog filozofa i historičara Thomasa Carlylea, a objavljen je 1833-1834. |
| ↑3 | Albert de Broglie (1821-1901), diplomat, pisac i političar, od svibnja 1873. do svibnja 1874. djelovao je kao premijer Treće Francuske Republike. |
| ↑4 | James Wyatt (1746-1813), engleski arhitekt, koji je koncem 18. stoljeća provodio prva stilska restauriranja engleskih katedrala, među kojima i ona u Herefordu i Salisburyju, za što je doživio osude suvremenika i kasnijih naraštaja. |
| ↑5 | John Wesley (1703-1791), engleski klerik i teolog, predvodnik obnoviteljskog Metodističkog pokreta u protestantskoj Engleskoj crkvi 18. stoljeća. |
| ↑6 | Murray’s English Handbooks odnosi se na turističke vodiče izdavača Johna Murraya, koji su se pojavili još tridesetih godina 19. stoljeća i pomagali su putnicima po Engleskoj, Europi, a od konca 19. stoljeća i izvan Europe. |
| ↑7 | Ti se postupci ne mogu opisati bolje nego što su to učinili g. J. J. Stevenson, u radu pročitanom pred Kraljevskim institutom britanskih arhitekata 28. svibnja 1877., i velečasni W. J. Loftie, u članku u časopisu Macmillan’s Magazine od prošlog svibnja, na koji se kasnije upućuje. (Izvorna Colvinova bilješka. |
| ↑8 | William John Loftie (1839-1911), engleski klerik i pisac o umjetnosti i arhitekturi, putopisac, objavio opise dvorca u Windsoru (1886.), povijesnim gradovima (1887.), westminsterskoj opatiji (1891.), arhitekturi i umjetničkoj topografiji Londona, arhitekturi Iniga Jonesa i Christophera Wrena. Protivio se stilskom restauriranju Georga Gilberta Scotta. |
| ↑9 | John Ruskin, Luč pamćenja, 19. Prijevod Marka Marasa, objavljen u antologiji Anatomija povijesnoga spomenika, Zagreb 2006. |
| ↑10 | Gibbons (1648-1721) je bio englesko-nizozemski drvorezbar i kipar, aktivan u Engleskoj kao „kraljevski rezbar“. |
| ↑11 | Gosp. Basil Champneys u The Portfolio, svibanj 1874. (Izvorna Colvinova bilješka. |
| ↑12 | Navod iz Ruskinove Luči pamćenja, 18. |